Neđelja, 12. oktobar 2025. | Podgorica, Crna Gora | Godina LXXXI / Broj 21493 | Prvi broj izašao je 24. oktobra 1944. u Nikšiću | pobjeda.me | Cijena 1 euro NE! RATU U UKRAJINI
Povodom najave premijera da će dinastija Petrović-Njegoš biti rehabilitovana akademik Radovan Radonjić otkriva kako su se članovi te dinastije odnosili prema državi i narodu (I)
Ona im je samo pribježište, mjesto i sredstvo za ostvarivanje drugih ciljeva i interesa. Njihov um, želje i ciljevi su okrenuti osveti Kosova, obnovi Dušanovog carstva i mjestu u njegovim vrhovima, srpskoj kruni i, zašto ne, gospodarenju balkanskim, odnosno svim Južnim Slovenima. I – oni to ne kriju. Kako su se članovi porodice Petrović-Njegoš, koji su bili crnogorski duhovni i državni funkcioneri, odnosili prema svojoj pastvi i „podanicima“? Bi li oni, možda, imali što da vrate „svojim“ Crnogorcima? Imali bi, još kako! Ali vrijeme za to je, na obje strane, odavno prošlo – kaže Radovan Radonjić
Branilac vlasnika kompanije „Master inžinjering“ uložio žalbu na odluku o zadržavanju, tvrdi da se i u ovom predmetu SDT oslanja samo na navode sa „Skaj“ komunikacije
Piperović: Ne postoji nijedan dokaz da su Vladan
Ivanović i njegova firma uzeli cent od Radoja Zvicera
AKTUELNO: Pripreme za zimsku sezonu kasne i ove godine
Politički analitičar komentarisao protestna okupljanja koja organizuje Demokratska partija socijalista i ocijenio da je podlogu za njih stvorila izvršna vlast
Protest mora da ima jasnu poruku, zahtjeve, masovnost i infrastrukturu koja će to da podrži. U partijskom smislu, vjerujem da DPS ima razloga da bude zadovoljan protestom u Pljevljima, ali ako mjerimo kroz opštu korist, svaki sljedeći skup mora da bude masovniji i precizniji u porukama – istakao je Kalezić
Poslanici Pokreta Evropa sad zatražili da se kroz izmjene Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović-Njegoš izbriše riječ ,,nasilne“ u formulaciji o aneksiji države iz 1918. godine
Dvije godine od izraelskog napada na Gazu, ambasador Palestine u Crnoj Gori govori o katastrofalnim posljedicama izraelskih vojnih operacija
Alhantouli: U Gazi se odvija genocid, svijet mora prestati da ćuti
Međunarodna zajednica nije ispunila svoju odgovornost da zaštiti civile i još nije u stanju niti je voljna da zaustavi izraelske zločine koji se nastavljaju. Mi nećemo odustati i nastavićemo da tražimo od svake zemlje da poštuje svoje obaveze prema međunarodnom pravu. Želimo međunarodnu akciju za zaustavljanje ubistava i zaštitu palestinskog naroda
Bez nansijske pomoći države ne možemo da nastavimo remonte i servise. Pripreme su u toku –servisiramo staze, žičare i tabače, ali sve to ide sporije nego što bismo željeli, naveo je direktor Skijališta Bojan Medenica
5.
RAZGOVOR: Miloš Bukilić, generalni sekretar Saveza patriota Crne Gore u Njemačkoj
PODGORICA - Dok se
Crna Gora suočava sa talasom hapšenja pod sumnjom za „uticaj na medijsko izvještavanje“, sve je više glasova koji upozoravaju da država klizi u zonu političke represije i institucionalne nemoći. Umjesto borbe protiv kriminala, ubistava i mafijaških obračuna koji potresaju zemlju, vlast, kako tvrdi generalni sekretar Saveza patriota Crne Gore u Njemačkoj Miloš Bukilić, usmjerava snagu ka gušenju kritičkog mišljenja i zastrašivanju onih koji se usuđuju da govore.
U razgovoru za Pobjedu upozorava da se Crna Gora nalazi na ivici gubitka onoga što je vjekovima činilo njen identitet. Smatra da „nije više riječ o pojedinačnim slučajevima, već o sistematskom pokušaju da se kontroliše javno mnjenje i uguši svaka kritika vlasti“.
Građani u strahu
Dok mafija slobodno hoda ulicama, a građani žive u strahu, institucije ćute. Hapšenja novinara i građana pod optužbom za „uticaj na medije“, smatra Bukilić, postaju simbol države koja više ne štiti svoje građane – već ih nadzire.
- Hapšenja pojedinaca pod obrazloženjem da navodno utiču na medijsko izvještavanje predstavljaju novi, opasan korak ka uvođenju kontrole nad javnim mnjenjem i ograničavanju osnovnih prava i sloboda - tvrdi Bukilić.
On ističe da ,,to više nije pitanje pojedinačnih slučajeva, već ozbiljan pokazatelj da država klizi u zonu političke represije“.
- Umjesto da se bavi stvarnim problemima koji ugrožavaju živote građana – rastućim kriminalom, mafijaškim obraču-
Umjesto da se bavi stvarnim problemima koji ugrožavaju živote građana – rastućim kriminalom, mafijaškim obračunima, nesigurnošću i bezvlašćem – vlast pokušava da utiša kritički glas i da pošalje poruku straha svima koji misle drugačije - poručio je Bukilić
nima, nesigurnošću i bezvlašćem – vlast pokušava da utiša kritički glas i da pošalje poruku straha svima koji misle drugačije. Dok policija sprovodi akcije protiv pojedinaca za koje tvrdi da „utiču na izvještavanje medija“, u isto vrijeme ne uspijeva da pronađe ubice, da spriječi krvoproliće i mafijaške obračune koji mjesecima unazad potresaju zemlju. Svako novo ubistvo dočekuje se sa istim riječima – „u toku je istraga“ – ali bez rezultata, bez uhapšenih, bez pravde. Dok se obični ljudi plaše za bezbjednost svoje djece, klanovi nesmetano djeluju, oružje slobodno kruži ulicama, a institucije ćute, nijemo i bespomoćno - naglašava Bukilić, bivši član Vladi-
U Crnoj Gori više niko nije bezbjedan
Na crnogorskim ulicama se, srazmjerno broju stanovnika, gine u broju koji bi se za Njemačku odnosio na skoro 20.000 poginulih godišnje, upozorava Bukilić. Ističe da država već godinama ne preduzima ništa kako bi povećala bezbjednost u saobraćaju i spriječila rastući talas nasilja. - U Crnoj Gori više niko nije siguran. Ubistva usred dana postala su svakodnevica, dok institucije ćute, a mafija jača - poručuje Bukilić.
On dodaje da se vlast, umjesto borbom protiv kriminalnih struktura, bavi obračunima sa političkim neistomišljenicima i gušenjem kritičkog glasa.
nog Savjeta za saradnju Crne Gore sa dijasporom.
U takvoj državi, po njegovim riječima, nestaje povjerenje u sistem, a raste osjećaj nesigurnosti i beznađa. Tvrdi da se tada građani sve više povlače u tišinu, jer osjećaju da država više nije saveznik, već prijetnja.
- Suština problema leži i u činjenici da je aktuelna vlast u Crnoj Gori sastavljena od prosrpskih stranaka koje otvoreno slijede političke naloge i interese druge države, a ne potrebe i interese sopstvenih građana. Takva vlast, bez vizije i unutrašnje snage, ne može i ne smije predstavljati Crnu Goru na njenom evropskom putu. Jer Evropa nije samo skup tehničkih poglavlja i zakona – Evropa je sistem vrijednosti, poštovanja slobode, ljudskih prava, pravne sigurnosti i suvereniteta - tvrdi Bukilić.
Vlast koja u tišini sprovodi političke čistke i strahom upravlja građanima, dok istovreme-
no zatvara oči pred mafijom i nasiljem, kako tvrdi naš sagovornik, ne može voditi Crnu Goru u Evropsku uniju. Ona može samo da je vrati unazad – u zavisnost, podaništvo i poniženje.
MoraMo birati izMeđu slobode i pokornosti
- Crna Gora se ne smije odreći svog identiteta, samostalnosti i prava da odlučuje sama o sebi. Onog trenutka kada vladajuće strukture prestanu da čuju glas naroda, a počnu da sprovode volju druge države, prestaje svaka priča o evropskoj budućnosti. Crna Gora mora birati između slobode i pokornosti – jer oboje ne mogu postojati u istoj državi. To nije država prava, to je država u kojoj institucije gube svrhu. Ako policija i tužilaštvo ne mogu da zaštite građane od kriminala, već im jedini rezultat postaje hapšenje ljudi zbog navodnog „uticaja na medije“, onda Crna Gora ulazi u fazu duboke institucionalne krize - smatra Bukilić.
Objašnjava i to da se demokratska vlast ne mjeri po tome koliko može da kazni one koji govore, već po tome koliko može da zaštiti one koji se boje.
- A danas se, nažalost, u Crnoj Gori svi boje – i građani, i novinari, i roditelji, i djeca. Strah je postao sredstvo upravljanja - poručuje Bukilić.
Kao generelani sekretar Saveza patriota Crne Gore u Njemačkoj, najoštrije osuđuje ovu praksu i upozorava da se na mala vrata uvodi sistem kontrole mišljenja, s ciljem da se uguši svaka kritika. Podsjeća da nijedna vlast nema pravo da odlučuje što građani smiju da misle, pišu ili čitaju.
- Crna Gora je nastala na slobodi – ne na strahu. Crnogorski narod je kroz istoriju znao
Suština problema leži i u činjenici da je aktuelna vlast u Crnoj Gori sastavljena od prosrpskih stranaka koje otvoreno slijede političke naloge i interese druge države, a ne potrebe i interese sopstvenih građana. Takva vlast, bez vizije i unutrašnje snage, ne može i ne smije predstavljati Crnu Goru na njenom evropskom putu - kaže Bukilić
da se suprotstavi svakom pokušaju porobljavanja duha i učiniće to ponovo. Jer sloboda mišljenja nije privilegija, već temelj svakog društva. Istovremeno, izražavamo duboku zabrinutost zbog sve očiglednije nesposobnosti države da kontroliše kriminalne strukture koje svakodnevno ugrožavaju mir i sigurnost građana. Dok institucije ne pokazuju odlučnost da se suoče sa organizovanim kriminalom, građani s pravom gube povjerenje i osjećaj sigurnosti - smatra Bukilić.
uticaj na Medije
On poziva Vladu Crne Gore, Skupštinu, nezavisne institucije i međunarodne partnere –prije svega Delegaciju Evropske unije u Crnoj Gori – da bez odlaganja zahtijevaju transparentnost i poštovanje ljudskih prava u svim postupcima koji se vode pod izgovorom borbe protiv „uticaja na medije“.
- Crna Gora ne smije postati zemlja u kojoj se ljudi hapse zbog mišljenja, dok se ubice slobodno kreću. Ne smije postati zemlja u kojoj se strah od policije zamjenjuje povjerenjem u mafiju. Mi iz dijaspore, okupljeni u Savezu patriota Crne Gore u Njemačkoj, nećemo ćutati. Naša je obaveza da dignemo glas kad se u domovini urušavaju temelji slobode - poručuje Bukilić.
Ako se ovakav trend nastavi, upozorava da će Crna Gora izgubiti ne samo evropski put, već i ono što je vjekovima činilo njen identitet: hrabrost, prkos i vjeru u slobodu.
- Tražimo da se zaustavi zloupotreba institucija, da se građanima garantuje sigurnost, a medijima sloboda. Jer samo slobodna Crna Gora može biti mirna Crna Gora. Zato je krajnje vrijeme da se unutar same vlasti sprovede duboka rekonstrukcija Vlade, jer aktuelni sastav očigledno nema kapaciteta da se izbori s kriminalom, da zaštiti građane, niti da povrati povjerenje u institucije. Potrebne su smjene ministara koji su pokazali nesposobnost, nedostatak odgovornosti i veze sa građanima. Umjesto partijskih poslušnika i karijernih oportunista, Crnoj Gori su danas potrebni ljudi koji će služiti državi, a ne fotelji; ministri kojima će biti važniji interesi naroda od interesa uskih političkih grupacija. Rekonstrukcija nije samo promjena imena u kabinetu, već obnova povjerenja između države i građana - poručio je Bukilić i dodao da se Crna Gora nalazi na raskršću: ili će izabrati put odgovorne i evropske vlasti, ili će tonuti u haos u kojem strah zamjenjuje red, a tišina slobodu. - Vrijeme je da vlast shvati da narod više ne pristaje na izgovore, prazna obećanja i lažne reforme. Država se ne gradi represijom i medijskom kontrolom – već istinom, pravdom i odgovornošću. Crna Gora mora birati lidere koji se ne boje naroda, već koji ga čuju i poštuju - zaključuje Bukilić. n. koVaČeViĆ
Politički analitičar komentarisao organizuje Demokratska za njih stvorila izvršna
PODGORICA – DPS protestima pokušava da homogenizuje i mobiliše biračko tijelo – kazao je za Pobjedu Danilo Kalezić, politički analitičar, ističući da je za proteste potrebno stvoriti klimu, ali da se stvaranje te klime nije uvijek pokazalo kao nešto što opozicioni prvaci umiju da rade. Kalezić je poručio i da nas istorija protestovanja uči da protesti treba da budu u centru političkog odlučivanja, jer se samo tamo može probuditi i natjerati vlast da izađe iz zone komfora.
- Sama situacija u društvu, odnosno društveno-politička klima u Crnoj Gori, koju generiše partija na vlast i neformalni centri moći koji upravljaju državom, zahtijeva od opozicije, već poodavno, jednu vrstu vaninstitucionalneg djelovanja. U zrelim demokratijama, kakva Crna Gora još nije, sve što se dešava pola godine ili godinu natjeralo bi opoziciju da iz parlamentarnih klupa pređe na jednu vrstu protesta, demonstracija, javnih skupova kojima se traži ostavka – kazao je Kalezić.
Istakao je da je podlogu za proteste kreirala izvršna vlast. - DPS na ovaj način, kako ja to vidim, pokušava da homogenizuje i mobiliše biračko tijelo, što je logična strategija opozicione partije koja ima problem sa homogenizacijom biračkog tijela – ocijenio je Kalezić. Prema njegovim riječima, za crnogorsko društvo bi bilo dobro „da, to što su oni počeli, a i dalje imamo samo konture onoga što DPS radi, a ne cijelu sliku, da se toj vrsti aktivnosti priključi što veći broj opozicionih struktura, ne samo stranke, nego i grupe građana, formalne i neformalne“. Kalezić je rekao da ono što konstantno nedostaje jeste istorijat protestnog djelovanja crnogorskog bloka, odnosno onoga što sad predstavlja opozicioni blok. - Potrebna je ogromna energija da se nadomjesti ta vrsta manjka iskustva. Druga moja
komentarisao protestna okupljanja koja
Demokratska partija socijalista i ocijenio da je podlogu izvršna vlast
Poslanici Pokreta Evropa sad zatražili da se kroz izmjene Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović-Njegoš izbriše riječ ,,nasilne“ u formulaciji o aneksiji države iz 1918. godine
Da bi protest uspio, mora da ima jasnu poruku, zahtjeve, masovnost i infrastrukturu koja će to da podrži. U partijskom smislu, vjerujem da DPS ima razloga da bude zadovoljan protestom u Pljevljima, ali ako mjerimo kroz opštu korist, svaki sljedeći skup mora da bude masovniji i precizniji u porukama – istakao je Kalezić
zamjerka jeste što je za proteste potrebno stvoriti klimu. Nije se uvijek stvaranje klime pokazalo kao nešto što opozicioni prvaci umiju da rade, odnosno da biste inspirisali ljude da izađu na protest, morate sedmicama da kreirate društvenu klimu u kojoj ćete ukazivati na anomalije društva. Građani moraju da imaju osjećaj da je vanrednost. Trenutno opozicija mora da radi na tome – da stvori ambijent u kojem će građani da imaju osjećaj izvanrednosti, odnosno nemira u političkom smislu – kazao je Kalezić. Na pitanje da li je parlament bio pravo mjesto da opozicija predstavi takav ambijent, Kalezić je rekao da je parlament početna tačka svakog političkog djelovanja, posebno opozicionog.
- U parlamentu opozicija mora, i nije još kasno, da nametne i stvori klimu vanrednosti kroz svoje debate, koristeći i formalne i neformalne parlamentarne mehanizme. Kroz taj parlament smo posljednjih godina, otkad je četnički vojvoda Andrija Mandić na njegovom čelu, doživjeli različitu vrstu poniženja države Crne Gore. Doživjeli smo grubo i manje grubo kršenje Ustava Crne Gore. I dalje opozicija nije zakasnila da aktivnije, agilnije, agresivnije afirmiše teme koje su neuralgične tačke po opstanak Crne Gore – istakao je Kalezić. Na pitanje znači li to da je opozicija do sada bila inertna, što im se često prigovara u jav-
nosti, Kalezić je rekao da se ne radi samo o inertnosti, već i o manjku osjećaja za istorijski momenat koji živimo, za trenutak u kojem se Crna Gora nalazi. - Nijesu svi problemi Crne Gore čisto politički, već su i egzistencijalni. Kad se društvo nalazi pred egzistencijalnim izazovima, opozicija ima obavezu da snažnije artikuliše te probleme. Jer, de facto do dobrog dijela građana te poruke i dalje ne stižu. Ne radi se o porukama koje se šalju anahrono, koje se komuniciraju rječnikom prevaziđenim u političkoj komunikaciji, ali potrebno je, prije svega, iskomunicirati emociju egzistencijalne ugroženosti društva. To opozicija do sada nije dovoljno dobro radila – ocijenio je Kalezić. Upitan da prokomentariše prvi skup DPS-a u Pljevljima i da li partija može biti zadovoljna odzivom građana, Kalezić je rekao da, ako mjerimo kroz partijsku korist DPS-a, imaju razloga da budu zadovoljni. - Ali, ako mjerimo kroz opštu korist, onda svaki sljedeći skup mora da bude puno masovniji i precizniji u porukama. Da bi protest uspio, on mora da ima jasnu poruku, jasne zahtjeve, masovnost u brojčanom smislu i infrastrukturu koja će to da podrži. A u partijskom smislu, vjerujem da DPS ima razlog da bude zadovoljan. Pljevlja su grad koji je doživio i nacionalnu i društvenu regresiju, u svakom smislu. Da li je to najpametnija odluka
bila iz perspektive DPS-a kao partije, vjerovatno jeste. Ali i dalje fali ono što bi bila opšta korist sljedećih skupova. Istorija protestovanja nas uči da oni treba da budu u centru političkog odlučivanja. Samo tamo oni mogu da probude i natjeraju vlast da izađe iz zone komfora – kazao je Kalezić. Na pitanje da li hapšenja pojedinih funkcionera DPS-a i pominjanje u prepiskama, može ugroziti rejting partije, Kalezić je istakao da „u kojoj će mjeri to ugroziti rejting DPS-a i drugih opozicionih partija koje se stavljaju u taj kontekst, zavisiće od toga koliko će se agilno oni tome suprotstaviti“.
- Ako se ne nađe mehanizam da se suprotstave nečemu što je direktno miješanje SDT-a u politički proces, onda će da trpe štetu. Kad govorim o mehanizmima, mislim na kontrolnu ulogu parlamenta, ponavljanje inicijative za interpelaciju, ali i jače medijsko komuniciranje svojih pozicija. To mora da bude odgovor na nešto što demokratskom svijetu nije prihvatljivo, jer ne može niko da mi objasni da je normalno da se u optužni prijedlog, bilo koji, unose unikacija medija i novinara koja nema krivično-pravnu težinu ili koja ni na jedan način ne pomaže rasvjetljavanju krivičnog djela, već pomaže isključivo cilju tužilaštva, a to je da kroz taj deskriptivni dio nanese političku štetu opozicionim strukturama, medijskim, političkim, partijskim.... I. KOPRIVICA
PODGORICA – Poslanici Pokreta Evropa sad Gordan Stojović i Miloš Pižurica podnijeli su prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović-Njegoš kojim traže da se, pored ostalog, iz tog akta izbriše riječ ,,nasilne“ u formulaciji o aneksiji države iz 1918. godine. Poslanici obrazlažu da njihov potez nije usmjeren na reviziju istorijskih činjenica, već na prevazilaženje negativnih konotacija i smanjenje polarizacije društva, ali istoričar Vukota Vukotić smatra da se radi o – brutalnom prekrajanju istorije.
- Ne znam kome može da prođe ovo obrazloženje, jer nema negativnih konotacija istine. Nešto se desilo i to je tako. U svakom slučaju, ovo je još jedan pokušaj da se nametne volja diktirana iz centara van Crne Gore – rekao je Vukotić u izjavi za Pobjedu. Poslanici Stojović i Pižurica predložene izmjene zakona dostavili su u petak Skupštini čiji je predsjednik Andrija Mandić. Poslanici su obrazložili da se jedna od ključnih izmjena tiče brisanja termina ,,nasilne“ iz člana jedan zakona. U aktuelnom Zakonu piše – Radi istorijske i moralne rehabilitacije dinastije Petrović-Njegoš, ovim zakonom se uređuju pitanja od značaja za status potomaka dinastije Petrović-Njegoš, koja je detronizovana protivno Ustavu za Knjaževinu Crnu Goru, aktom nasilne aneksije države iz 1918. godine. - Jedna od ključnih izmjena odnosi se na brisanje termina ,,nasilne“ iz člana 1 zakona, što nije usmjereno na reviziju istorijskih činjenica, već na prevazilaženje negativnih konotacija i smanjenje polariza-
cije društva koje je korišćenje ovog termina do sada izazvalo. Termin nasilna aneksija nosi duplo značenje, jer je sama aneksija po definiciji čin koji podrazumijeva prisilu ili nasilje, pa dodatno naglašavnje nasilna postaje suvišno. Ovim se želi promovisati dijalog i pomirenje u društvu uz očuvanje poštovanja prema zajedničkoj istorijskoj baštini Crne Gore – naveli su poslanici u obrazloženju iniciranih izmjena. Istoričar Vukotić ističe da se upravo ovdje radi o brutalnom prekrajanju istorije.
- Zaista niko ne može da porekne da je nasilno ukinuta vladavina dinastije Petrović-Njegoš 1918. Božićni ustanak i represija koja je uslijedila su dokaz tome. Ovo je još jedan perfidan pokušaj da se prekroji crnogorska prošlost po volji trenutno vladajuće većine. Jer njihovo pomirenje znači da svi prihvatimo njihove stavove i nema grke onda – rekao je Vukotić.
Predsjednik SDP-a i jedan od lidera Evropskog saveza Ivan Vujović je kazao da „posluga iz PES-a podnosi izmjene Zakona kojima se liječe Mandićevi duševni bolovi iz 2011“. - Sjetimo se Spajićeve najave od prije 20 dana o tzv. rehabilitaciji dinastije Petrović-Njegoš. E, pa, sva ta priča se pokre-
nula zbog samo jedne stvari - da se iz postojećeg Zakona koji tretira ovu temu izbaci termin „nasilna aneksija“ Crne Gore iz 1918. godine. Kada je 2011. usvajan Zakon o dinastiji Petrović-Njegoš tadašnji četnički vojvoda, a današnji i vojvoda i šef parlamenta Andrija Mandić bio je posebno pogođen baš zbog kvalifikacije „nasilna“ aneksija. Vjerujem, da je mogao, već tada bi pozvao na litije koliko je bio bijesan. Danas, njegova posluga iz poslaničkog kluba PES-a podnosi izmjene Zakona kojima se liječe Mandićevi duševni bolovi iz 2011. godine, suštinski gazi po dinastiji Petrović-Njegoš i što je najvažnije, odnosno što je namjera ove perfidne zakonske operacije, pravi uvertira za rehabilitaciju zločina učinjenog prema Crnoj Gori 1918. godine - navodi Vujović. Prljavu rabotu, kako kaže, naravno ne čini Mandić već nesrećni klub PES-a, jer je vojvoda logično mastermajnd i vođa ove većine, dok su ostali samo jadni i tužni izvođači. - Zato, ne samo da neće naći spomenik zločincu Đurišiću jer ga i ne traže, već nam ideologiju koju je baštinio zločinac na mekan, a u stvari perfidan, način proturaju kroz zakone koje namjeravaju usvojiti - zaključuje Vujović. N. Đ.
Neđelja, 12. oktobar
Dvije godine od izraelskog napada na Gazu, ambasador Palestine u Crnoj Gori govori o katastrofalnim posljedicama izraelskih vojnih operacija
PODGORICA – Ne postoje riječi kojima bi se opisala katastrofa koju je uzrokovao izraelski genocidni rat protiv palestinskog naroda, posebno u Gazi. Broj palestinskih civila ubijenih u posljednje dvije godine mogao bi biti znatno veći od 68.122 koliko ih je prijavljeno do sada, 90 odsto Pojasa Gaze uništeno je pomoću više od 200.000 tona bombi. Većina žrtava su civili, uključujući najmanje 18.592 djece i 12.400 žena koji su ubijeni, a više od 178.814 je povrijeđeno i ostalo bez osnovne medicinske pomoći - kaže u intervjuu za Pobjedu ambasador Palestine u Podgorici Rabii Alhantouli.
On u razgovoru za Pobjedu govori o katastrofalnim posljedicama izraelskih vojnih operacija u Gazi, ulozi međunarodne zajednice, mogućnostima za mir i odgovornosti političkih aktera. Ističe da su „riječi više nedovoljne“ i da je neophodno konkretno djelovanje kako bi se zaustavio, kako kaže, „genocid nad palestinskim narodom“. Ambasador objašnjava da vrlo cijene to što je crnogorska vlada bila vrlo jasna u pozivu na trenutni prekid vatre i da se dozvoli dostava humanitarne pomoći u Gazu.
POBJEDA: Dvije godine nakon početka napada na Gazu, od oktobra 2023, stradalo je na desetine hiljada ljudi, žena i djece. Kako danas ocjenjujete stanje na terenu politički, bezbjednosno i društveno?
ALHANTOULI: Ne postoje riječi kojima bi se opisala katastrofa koju je uzrokovao tekući izraelski genocidni rat protiv palestinskog naroda, posebno u Gazi. Broj palestinskih civila ubijenih u posljednje dvije godine mogao bi biti znatno veći od 68.122 koliko ih je prijavljeno do sada, 90 odsto Pojasa Gaze uništeno je sa više od 200.000 tona bombi. Većina žrtava su civili, uključujući najmanje 18.592 djece i 12.400 žena koji su ubijeni, a više od 178.814 je povrijeđeno i ostalo bez osnovne medicinske pomoći. Svi i sve su meta izraelskih kriminalnih snaga, upravo sada se u gradu Gazi vrši planirani masakr velikih
Međunarodna zajednica nije ispunila svoju odgovornost da zaštiti civile kada je u pitanju palestinski narod i još nije u stanju niti voljna da zaustavi izraelske zločine koji se nastavljaju. Mi nećemo odustati i nastavićemo da tražimo od svake zemlje da poštuje svoje obaveze prema međunarodnom pravu.
njenih nacija je akcije Izraela u Gazi okarakterisala kao genocid, da li ste saglasni?
ALHANTOULI: UN, Međunarodni sud pravde, međunarodne organizacije za ljudska prava, čak i izraelske organizacije za ljudska prava zaključile su da Izrael čini zločin genocida u Gazi. Trebalo im je mnogo vremena da to priznaju iako su dokazi sa terena, javne genocidne deklaracije izraelskih ministara i zvaničnika, bili jasni.
razmjera. Niko nije pošteđen, Izrael je ubio 252 novinara, 1.411 medicinskih i humanitarnih radnika i 800 radnika obrazovnog sistema. 39 bolnica je srušeno ili u potpunosti onemogućeno za rad i 95 odsto škola je oštećeno. U Gazi je 1.200.000 ljudi više puta nasilno raseljeno, suočeno s izgladnjivanjem i uskraćivanjem osnovne zdravstvene njege. Žrtve smo najvarvarskije agresije u savremenoj ljudskoj istoriji suočavajući se s izraelskim planom da nas istrijebi kao narod. U Gazi čine gnusni zločin genocida, dok istovremeno na Zapadnoj obali, uključujući Jerusalim, nastavljaju sa nasilnim etničkim čišćenjem, proširujući kolonijalnu okupaciju. Izraelska fašistička vlada ubrzava izgradnju svojih kolonijalnih naselja na Zapadnoj obali, krade dodatnu palestinsku zemlju i nameće kolektivnu kaznu palestinskom narodu. Na Zapadnoj obali postoji više od 900 izraelskih vojnih kontrolnih punktova koji ometaju kretanje Palestinaca, gušeći ono što je ostalo od naše ekonomije i pretvarajući svaki grad i selo u zatvor za sebe. U okupiranom Jerusalimu situacija je još gora jer izraelske okupatorske snage intenziviraju rušenje palestinskih kuća i infrastrukture, kažnjavajući stanovnike starog grada oduzimanjem njihove imovine, zatvaranjem i prisilnim raseljavanjem. Do sada je više od 11.100 Palestinaca oteto
Želimo međunarodnu akciju za zaustavljanje ubistava i zaštitu palestinskog naroda ubistava i zaštitu
POBJEDA: Kako palestinsko rukovodstvo vidi ulogu međunarodne zajednice u protekle dvije godine - da li je bilo pomaka u zaštiti civila ili rješenju sukoba?
zitivno promijenio u odnosu na početni stav, nije uspio sprovesti vlastite zakone i obaveze u vezi sa ljudskim pravima. Vidjeli smo u drugim slučajevima kršenja ljudskih prava da je EU bila vrlo brza u usvajanju sankcija i restriktivnih mjera, dok u slučaju Izraela koji čini ratne zločine i koji je unaprijed najavio koje će zločine počiniti, EU nije usvojila nikakve konkretne mjere za zaustavljanje genocida. Zato su, kako bi se odvojile od ove kolektivne sramote, određene evropske zemlje odlučile da same preduzmu mjere na bilateralnom nivou sankcionišući Izrael. Na nivou UN-a uspjeli smo usvojiti nekoliko rezolucija u Generalnoj skupštini UN-a kojima se poziva na trenutni prekid vatre i omogućavanje dopreme humanitarne pomoći u Gazu. Nedavno smo imali i važnu takozvanu Njujoršku deklaraciju koju su podržale 142 zemlje, uključujući Crnu Goru, pozivajući na prekid rata i na kraj izraelske okupacije Palestine kako bi se omogućio pravedan i trajan mir primjenom rješenja o dvije države. Usvojen je detaljan akcioni plan i pratimo sa svim partnerima da ga realizujemo.
POBJEDA: Kakvu ulogu u svemu tome ima vaša ambasada u regionu, pa i u Crnoj Gori – koliko je važno da se glas Palestine čuje i ovdje?
i zatvoreno u izraelskim zatvorima, uključujući 400 djece i 51 ženu. Svi se suočavaju s varvarskim, nehumanim postupanjem, uključujući fizičko mučenje, izgladnjivanje i uskraćivanje osnovne zdravstvene zaštite.
POBJEDA: Ako se vratimo na početak sukoba, na napad Hamasa na Izrael u oktobru 2023. godine – kako Vi, iz današnje perspektive, sagledavate uzroke tog čina i odgovornost za eskalaciju koja je uslijedila?
ALHANTOULI: Čin Hamasa bio je pogrešan i palestinsko rukovodstvo je od samog početka izražavalo ovaj stav. To daje aktuelnoj izraelskoj fašističkoj vladi izgovor da pokolje naš narod i pokuša sprovesti svoj plan da nas sve eliminiše, dok se istovremeno predstavlja kao žrtva. Ali ono što se dogodilo 2023. godine nikako nije početak, početak je bio 1948. godine kada je izraelska država nasilno stvorena na palestinskoj zemlji od strane kolonijalnih sila, i od tada je palestinski narod predmet višedecenijske ilegalne vojne okupacije, ugnjetavanja i gušenja naših osnovnih prava. Izraelski zločini traju već 80 godina, ali je istina da su u posljednje dvije godine dostigli neviđeni nivo svireposti. Višedecenijska izraelska vojna okupacija Palestine uzrok je svih sukoba, ubistava, razaranja, radikalizma i opšteg haosa ne samo u Palestini već i na Bliskom istoku i šire. Okončanje izraelske okupaci-
je Palestine ključ je pravednog i trajnog mira.
POBJEDA: Mislite li da će sljedeće nedjelje, kako je najavljeno u Egiptu u Šarm el Šeiku, doći do pregovora Izraela i Hamasa, očekujete li pozitivno rješenje?
ALHANTOULI: Nadamo se i činimo sve što možemo kako bismo pomogli u okončanju ove okrutne agresije. Problem je u tome što aktuelna izraelska okupatorska vlada stalno sabotira svaki napor da se postigne prekid vatre. Do sada je Netanjahu sproveo najmanje sedam međunarodnih pokušaja zaustavljanja rata, što je dovelo do neuspjeha. Izrael svakim danom dokazuje da mir nije dio njegovog dnevnog reda, a to je zato što i dalje prolazi nekažnjeno i bez odgovornosti za sve zločine koje čini, što bi trebalo da prestane. Međunarodni pritisak s konkretnim mjerama nametnutim Izraelu je potreban da bi ova runda pregovora uspjela.
POBJEDA: Istraga Ujedi-
ALHANTOULI: Međunarodna zajednica nije ispunila svoje obaveze utvrđene Poveljom UN-a i međunarodnim ugovorima, uključujući Rimski statut i Konvenciju o genocidu. Uprkos intenzivnom i kontinuiranom radu palestinskog rukovodstva, međunarodnoj zajednici nije bilo dozvoljeno da djeluje kolektivno zbog predrasuda i pristrasne podrške Izraelu od strane nekih uticajnih zemalja. Ovaj stav je ozbiljno oštetio svjetski poredak koji bi trebalo da bude zasnovan na međunarodnom pravu, pravdi i jednakosti. Svijet nije ispunio svoju odgovornost da zaštiti civile kada je u pitanju palestinski narod i još nije u stanju niti voljan da zaustavi izraelske zločine koji se nastavljaju. Sa naše strane, mi nećemo odustati i nastavićemo tražiti od svake zemlje da poštuje svoje obaveze prema međunarodnom pravu. Želimo međunarodnu akciju za zaustavljanje ubistava i zaštitu palestinskog naroda.
POBJEDA: Kako komentarišete stavove Evropske unije i Ujedinjenih nacija prema izraelskim operacijama u Gazi?
ALHANTOULI: Stav Evropske Unije, iako se nedavno po-
Većina žrtava su civili, uključujući najmanje 18.592 djece i 12.400 žena koji su ubijeni, a više od 178.814 je povrijeđeno i ostalo bez osnovne medicinske pomoći. Svi i sve su meta izraelskih kriminalnih snaga, upravo sada se u gradu Gazi vrši planirani masakr velikih razmjera. Niko nije pošteđen. Izrael je ubio 252 novinara, 1.411 medicinskih i humanitarnih radnika i 800 radnika obrazovnog sistema, 39 bolnica je srušeno ili u potpunosti onemogućeno za rad i 95 odsto škola je oštećeno, kazao je Alhantouli
ALHANTOULI: Naše ambasade u regionu, uključujući i Crnu Goru, aktivno sarađuju sa vladama, političkim strankama, civilnim društvom i građanima, informišući ih o stvarnosti situacije u Palestini i pozivajući sve da djeluju i pridruže se međunarodnim naporima da se zaustavi ovaj genocid i da se Izrael pozove na odgovornost za njegove zločine i kršenja ljudskih prava i zakona. Ambasada nije samo institucija, već most solidarnosti između naroda Palestine i Crne Gore. Svaka poruka podrške, svaka inicijativa i svaka riječ razumijevanja iz ovog regiona imaju veliki značaj za naš narod koji trpi patnju. Glas Palestine mora se čuti u svakom kutku svijeta, jer je širenje istine prvi korak ka pravdi i miru.
POBJEDA: Kako biste ocijenili ulogu i odnos crnogorskih vlasti prema dešavanjima u Gazi?
ALHANTOULI: Od početka genocidnog rata u Izraelu, crnogorska vlada bila je vrlo jasna u pozivu na trenutni prekid vatre i da se dozvoli dostava humanitarne pomoći u Gazu. Ovo je stav koji cijenimo, ali kao što vidite, kriminalni stav izraelske vlade ignoriše sve ove pozive, tako da se problem mora riješiti na drugačiji način, riječi nijesu dovoljne, potrebne su nam akcije, sankcije i restriktivne mjere na bilateralnom nivou. Nijedna zemlja koja poštuje svoje međunarodne obaveze prema Povelji UN-a i međunarodnom pravu i ugovorima ne može nastaviti da se odnosi prema Izraelu kao prema normalnoj zemlji. H. JANKOVIĆ
Neđelja, 12. oktobar 2025.
PODGORICA - Pripreme za zimsku sezonu u crnogorskim ski centrima odvijaju se u atmosferi neizvjesnosti – uz ozbiljne finansijske probleme i čekanje državne pomoći bez koje kompanija Skijališta Crne Gore, kako upozorava direktor Bojan Medenica, ne može da obezbijedi spreman početak sezone. Dok se remonti i servisi odvijaju usporeno, zaposleni strahuju zbog kašnjenja plata, a ključni infrastrukturni projekti još nijesu završeni.
Pitanje od javnog interesa
Medenica kaže za Pobjedu da je pomoć države, koja je odobrena još u julu, neophodna kako bi se omogućilo nesmetano funkcionisanje ski centara i očuvala jedna od rijetkih privrednih grana koja pokreće razvoj sjevera.
- Ukoliko sredstva ne stignu uskoro, ugrožen je start sezone - upozorava on, dodajući da je razvoj skijališta pitanje od javnog interesa, ne samo za Kolašin, već za cijelu Crnu Goru.
- Čekamo pomoć države, bez koje ne možemo da nastavimo sa remontima i servisima. Pripreme su u toku – servisiramo staze, žičare i tabače, ali sve to ide sporije nego što bismo željeli - naveo je Medenica.
On je istakao da preduzeće ima ozbiljne finansijske probleme, koji se odražavaju i na redovnost isplate zarada.
- Plate za avgust smo uspjeli da obezbijedimo zahvaljujući podršci sponzora i partnera, dok će septembarske kasniti. Nedostatak novca ugrožava pripremu zimske sezonerekao je direktor.
Vlada je, kako je kazao, zaključkom krajem jula odobrila pomoć od 1,1 milion eura, ali sredstva još nijesu uplaćena.
- Nadamo se da će taj novac uskoro stići, jer bez toga ne
AKTUELNO: Pripreme za zimsku sezonu kasne i ove godine
Bez finansijske pomoći države ne možemo da nastavimo remontie i servise. Pripreme su u toku – servisiramo staze, žičare i tabače, ali sve to ide sporije nego što bismo željeli, naveo je Medenica
možemo spremno dočekati sezonu - dodao je Medenica. On vjeruje da će predstojeća zima biti sa dosta snijega i da bi, ukoliko vremenske prilike posluže, sezona mogla donijeti dobre rezultate.
- Očekujemo dobar početak sezone. Niko ne može sa sigurnošću da prognozira snijeg, ali vjerujemo da će biti povoljno - rekao je on.
Govoreći o poslovanju, direktor je kazao da je kompanija
Skijališta Crne Gore sprovela reorganizaciju i sistematizaciju radnih mjesta, čime su smanjeni troškovi i plate menadžmenta.
- Na mjesečnom nivou ostvarili smo uštedu od oko 8.000 eura. Uradili smo sve što smo mogli da spasimo firmu i održimo stabilnost - istakao je Medenica.
Najveći problem, kako je dodao, predstavljaju dugovi iz prethodnog perioda, koji i
dalje opterećuju poslovanje.
- Ti dugovi nas guše, ali radimo sve da ih izmirimo prema dobavljačima i partnerima - rekao je.
Skijališta trenutno imaju 63 zaposlena, sa kancelarijama u Mojkovcu i Podgorici, gdje je smještena administracija. - Organizacija je sada svedena na optimalan broj zaposlenih – jedan pravnik, jedan ekonomista, sve je racionalizovano - naveo je direktor.
Medenica je naglasio da je razvoj skijališta od velikog značaja za sjever Crne Gore te da su ski centri u Kolašinu osovina razvoja cijelog grada. - Ski centri moraju da imaju objedinjen ski pas. Uvešćemo automat u gradu za prodaju ski pasova, što će umanjiti redove za njihovo dobijanje. Mora se naći način za vještačko osnježavanje. Bez pomoći države ne možemo biti uvjereni u rješavanje infrastrukturnih problema i start sezone 1. decembra - smatra on
Medenica je istakao da preduzeće ima ozbiljne finansijske probleme, koji se odražavaju i na redovnost isplate zarada. - Plate za avgust smo uspjeli da obezbijedimo zahvaljujući podršci sponzora i partnera, dok će septembarske kasniti. Nedostatak novca ugrožava pripremu zimske sezone - rekao je direktor
cjelovita turistička ponuda podrazumijeva produženje sezone uz istovremeno pružanje razvojnog impulsa sjevernom regionu.
Medenica je naglasio da je razvoj skijališta od velikog značaja za sjever Crne Gore te da su ski centri u Kolašinu osovina razvoja cijelog grada.
- Ski centri moraju da imaju objedinjen ski pas. Uvešćemo automat u gradu za pr odaju ski pasova što će umanjiti redove za njihovo dobijanje. Mora se naći način za vještačko osnježavanje. Bez pomoći države ne možemo biti uvjereni u rješavanje infrastrukturnih problema i start sezone 1. decembra - smatra on.
- Mislim da trenutno nema većeg javnog interesa za sjever od razvoja skijališta. Ona znače život i razvoj tog dijela zemlje - zaključio je.
Valorizacija turističkih potencijala i prezentacija infrastrukturnih projekata Opštine Kolašin, te aktivnosti na pripremi zimske sezone, bile su u fokusu sjednice Odbora udruženja turizma i ugostiteljstva Privredne komore Crne Gore.
otklanjanje
P roblema ključno
Privrednici su istakli značaj rješavanja infrastrukturnih problema, uključujući vodosnabdijevanje, sanaciju žičare K7 i izgradnju garaža, kako bi se omogućio nesmetan pristup turističkim kapacitetima. Prema njihovim riječima, otklanjanje ovih problema ključno je za dalji razvoj Kolašina kao turističke destinacije.
- Nijesmo odmakli u rješavanju višegodišnjih problema. Spremni smo da pomognemo njihovom otklanjanju i doprinesemo da Kolašin kao turistička destinacija krene naprijed - rekao je Marko Čanović iz hotela „Wulfenija“. Prema riječima predsjednika Odbora Ranka Jovovića,
- Crna Gora mora da bude prepoznata kao destinacija koja ima što da ponudi ljubiteljima aktivnog odmora u zimskim mjesecima, a opština Kolašin, koja bilježi značajan rast investicija u hotelski sektor, dobija šansu da bude 365 dana turistički i kongresni centar - kazao je Jovović. Potpredsjednik opštine Kolašin Vasilije Ivanović kazao je da opština ima volju da bude siguran partner u razvoju privrede i turističke ponude Kolašina.
- U Kolašinu se realizuju višemilionski projekti značajni za turističku privredu, među kojima se izdvajaju - izgradnja ulice prema gondoli, kao i sportske zone sa fudbalskim terenom i atletskom stazom, dva odbojkaška i teniska terena, multifunkcionalnom dvoranom sa bazenom i balon salom, što smatramo da ć e Kolašin vratiti na mapu gradova pogodnih za sportske pripreme i takmičenjarekao je Ivanović. On je takođe naveo i infrastrukturne projekte, poput izgradnje gondole od grada do skijališta Kolašin 1600, što je projekat vrijedan 60 miliona eura koji će značajno rasteretiti saobraćaj u opštini, kao i kreiranja akumulacionih jezera za vještačko osnježavanje.
- To su sve sadržaji koji će lansirati Kolašin u vrh gradova sa cjelogodišnjom turističkom ponudom i dopuniti ponudu hotela - rekao je Ivanović. Direktorica TO Kolašin Zorica Milašinović naglasila je da je Kolašin jedan od najperspektivnijih planinskih centara u Crnoj Gori, atraktivan za cjelogodišnji turizam. Prema njenim riječima, ljetnja sezona 2025. bila je veoma uspješna, uz rast broja turista u odnosu na prethodnu godinu. Tokom ljeta je organizovan veliki broj manifestacija, koncerata, sportskih i dječjih aktivnosti, radionica i festivala.
- Kolašin je spreman za zimsku sezonu i očekujemo još veći uspjeh - kazala je ona. n. kovačeviĆ
Neđelja, 12. oktobar 2025.
Crna Gora je duboko zagazila u proces restauracije. I to takve, u kojoj se sve i svačije greške u prošlosti, pa čak i izdaje svoje zemlje, nastoje prikazati kao legitimne, pravomoćne i sasvim ispravne akcije i zalaganja za dobrobit, sreću i napredak ove zemlje. Tako, evo, najzad, na prijedlog gospodina predsjednika Vlade, dođe red da se skinu grehovi i sa dinastije Petrović-Njegoš. Ne kaže on ništa o kojim grehovima, sramotama, ugrožavanjima vrijednosti i kaljanja časti te dinastije je riječ, ali do kraja ove godine, veli, biće sve završeno.
Pitanje je, međutim, što to gospodin predsjednik treba da vrati „dinastiji Petrović-Njegoš“, i od koga?
I Prvo, pogledajmo kako u vezi sa potrebom i mogućnošću za rehabilitacijom stoje pojedinačno čuvenih „sedam Petrovića“?
Učinimo to upoređujući pisanje istoriografije sa dokumentima koji ne varaju. I uzmimo za primjer dvojicu mitropolita (Petra I i Petra II), nesumnjivo najpoznatijim i najcjenjenijim među „sedam Petrovića“. Bard crnogorske istoriografije, akademik prof. dr Branko Pavićević, o mitropolitu Petru I piše: „Vladika Petar I Petrović-Njegoš (za života prozvan Sveti vladika, a po proglašenju za sveca Sveti Petar Cetinjski) jeste gorostasna crnogorska ličnost u svekolikom životu Crne Gore, ne samo 18. i početka 19. vijeka i, možda, ako ne najistaknutija ličnost Južnog Slovenstva, a ono zasigurno najčestitija. Junački je i mudrački vodio borbe s Turcima i Francuzima, sa Mahmut-pašom Bušatlijom i francuskim maršalom Marmonom i za svagda utvrdio temelje državnosti i slobode Crne Gore… Ukinuo je guvernadurstvo kao uporednu svjetovnu vlast (koju je kasnije formalno dokinuo Njegoš) i uzeo je u svoje ruke – kao suvereni mitropolit i gospodar Crne Gore. U Crnoj Gori u nedostatku državnih, naučnih i kulturnih institucija, njegova ličnost je sve to objedinjavala“ (Povjesnica crnogorska, str. 770–771).
S druge strane, jedna američka građanka u svojoj doktorskoj disertaciji o mitropolitu Petru II Petroviću kaže da je „sin sitnog zemljovlasnika u crnogorskim planinama“ bio
Povodom najave premijera da će dinastija Petrović-Njegoš biti rehabilitovana, akademik
Ona im je samo pribježište, mjesto i sredstvo za ostvarivanje drugih ciljeva i interesa. Njihov um, želje i ciljevi su okrenuti osveti Kosova, obnovi Dušanovog carstva i mjestu u njegovim vrhovima, srpskoj kruni i, zašto ne, gospodarenju balkanskim, odnosno svim Južnim Slovenima. I – oni to ne kriju. Kako su se članovi porodice Petrović-Njegoš, koji su bili crnogorski duhovni i državni funkcioneri, odnosili prema svojoj pastvi i „podanicima“? Bi li oni, možda, imali što da vrate „svojim“ Crnogorcima? Imali bi, još kako! Ali vrijeme za to je, na obje strane, odavno prošlo…
jedan od crnogorskih „velikih vladara, skoro pa monarh, jedan od utemeljivača moderne crnogorska države“ (Nataša. R. Margulis, Njegoševa Crna Gora, Podgorica 2013, str. 9, 7).
Problem je, međutim, u tome što je sva ova lijepa priča izmišljena, što su je izmislili sami mitropoliti Petrovići i što je u svekolikoj priči dvoje uvaženih citiranih autora tačno samo to da su pomenuta dva mitropolita, kao i njihova tri bratstvenika iz porodice Petrović-Njegoš bili isključivo čelne ličnosti na katedri Cetinjske mitropolije. Jer, sve i da je neko htio da ih bira na svjetovnu funkciju nije mogao zbog toga što je već u članu 7, IV vaseljenskog sabora (451) precizno i opšteobavezujuće odlučeno: „Koji su jednom stupili u klir ili monasi, odredismo da ne mogu stupiti ni u vojsku, ni u dostojanstvo svetske službe. Koji se na ovo usude i ne pokaju se, da se vrate na ono što su radi Boga ranije izabrali, neka budu anatemisani“ (Radomir V. Popović, Vaseljenski sabori, odabrana dokumenta, IV izdanje, Beograd, 2007, str. 160). Formalno i faktički to znači: 1. Da nijedan mitropolit Petro-
vić nije imao svjetovnu vlast; 2. Da je puka izmišljotina da su mitropoliti bili državnici, donosili zakone i ratovali;
3. Da nije postojala dinastija Petrović-Njegoš, što znači da niti su mitropoliti mogli biti birani na bilo kakve državne funkcije, niti biti u vojsci i baviti se vojnim poslovima i ratovati; 4. Da su dvojica knjaževa iz te porodice bila na svjetovnim funkcijama, a da je samo jedan od njih (knjaz/kralj Nikola) na funkciju koju je obavljao došao po pravu nasljeđa. Ovdje se, dakle, Petrovićima-Njegošima nema što vraćati.
Uostalom, jedine dvije ličnosti u svekolikoj istoriji hrišćanstva koje nijesu ispoštovale odluku da ne mogu istovremeno da budu „glavni“ i za svjetovna i za duhovna pitanja bili su čuveni vizantijski car Justinijan i ruski car Petar I Romanov Veliki. Pa, ni oni nijesu bili duhovnici koji su posegli za svjetovnom vlašću, nego obrnuto. No, to je druga priča.
II
Kako su se članovi porodice Petrović-Njegoš, koji su bili crnogorski duhovni i državni
funkcioneri, odnosili prema svojoj pastvi i podanicima?
Da li bi, možda, oni imali što da vrate „svojim“ Crnogorcima?
Pitanje nije retoričko, s obzirom na to da:
1. Mitropolit Danilo Petrović-Njegoš za Crnogorce kaže da su narod koji se „Boga ne boji, da je nepostojan i prevrtljiv, kao i da je uvijek spreman da učini zlo“ (Živko Andrijašević, Dinastija Petrović Njegoš, str. 36).
2. Mitropolit Sava, pak, o Crnogorcima kaže da su narod „prost i bijedan“ koji se ne boji „ni Boga ni pravde“ (Isto, str.71).
3. Mitropolit Vasilije gotovo isključivo radi na popularizaciji sebe kod Rusa i Rusije u Crnoj Gori, te navrbovanju Crnogoraca za ratnike ruske carske vojske. Uvaćen u nekom nedozvoljenom zadržavanju za sebe novca namijenjenog crnogorskom narodu, otpisan je (J. Tomić, Mitropolit Vasilije Petrović i misija pukovnika Pučkova 1759, Glas SKA, XCIV, sr. 20), a vjerovatno ne samo zbog toga, i likvidiran s ruske strane. U jednom ga, reklo bi se, čak ni Rusi nijesu mogli zaustaviti: u potkradanju tobože svo-
jeg naroda. Nakon Vasilijeve smrti, u njegovoj škrinji, koja se nalazila u Mainama, „pronađeno je 10.000 cekina, kao i druge dragocjenosti“ (Isto, str. 66–67).
4. Ni mitropolit Petar I, za kojega istoričari kažu da još nije nađena njegova poslanica u kojoj je o svom narodu „rekao lijepu riječ“, ne vidi svoju pastvu drugačije do kao rulju „koja se ‘bez sablje i konopca ne može nagnati na dobri put’“ (Živko Andrijašević, Nacija s greškom, Cetinje, 2004, str. 52).
5. Mitropolit Petar II ne razlikuje se od bratstvenika po preziru svoje pastve, ali to ne izražava riječima nego „djelima“. Zastrašujuća je brojka od preko 80 uglednih Crnogoraca koji su, po svjedočenju vojvode Marka Miljanova i knjige serdara Rada Turova Plamenca, najčešće ne znajući za kakvu „krivicu“, bili žrtve javnih smaknuća po nalogu ovog mitropolita.
6. Knjaz Danilo je, pak, bio uvjeren da Crnu Goru može uvesti u krug razvijenih evropskih država uprkos tome što je: - u školske programe svoje zemlje uveo svetosavlje; - preuzeo na sebe pravo ne-
prikosnovenog odlučivanja o svemu važnom u zemlji, uključujući i uvijek veoma osjetljivo pitanje izbora ličnosti na čelu crkve; - uveo kaznu „šibikanja“ nepoćudnih na javnim mjestima, iz gotovo istih razloga iz kojih su to radila skitska plemena u Persiji VI vijeka prije nove ere (Vidi: Herodotova istorija, Beograd, 2018, str. 7). 7. Kralj Nikola, dvije godine nakon pogibije 12.000 Crnogoraca u borbi za Skadar, za koji mu je sa više relevantnih međunarodnih adresa, uključujući i Rusiju, ranije poručeno da su velike sile taj grad dale Italiji, prvo objavljuje rat Austriji, a onda godinu dana kasnije, iz, sasvim izgubljene pozicije u svakom pogledu, razgovara sa svojim ministrom vojnim, brigadirom Martinovićem , hoće li Sarajevo odmah pripojiti Crnoj Gori ili sačekati da vidi da li će sa Srbijom dijeliti i Hrvatsku, Sloveniju i Srijem. Nakon mišljenja Martinovića da bi u datom trenutku Sarajevo bilo za Crnu Goru problem više, Kralj je preko svoje kćerke Milice Nikolajevne poslao ruskom caru projekat sa drugom varijantom, koji je ovaj odbio, a projek-
tant je već iduće godine bio u izbjeglištvu (Dr Dimitrije – Dimo Vujović, Ujedinjenje Crne Gore i Srbije, Titograd, 1962, str. 602).
Kako se Petrovići-Njegoši, faktički, u „živom životu“ odnose prema Crnogorcima? Uglavnom, kao i u navedenim mislima. Njima je Crna Gora, uz sva „svojatanja“, ipak strana zemlje. Ona im je samo pribježište, mjesto i sredstvo za ostvarivanje drugih ciljeva i interesa. Njihov um, želje i ciljevi su okrenuti osveti Kosova, obnovi Dušanovog carstva i mjestu u njegovim vrhovima, srpskoj kruni i, zašto ne, gospodarenju balkanskim, odnosno svim Južnim Slovenima. I – oni to ne kriju.
Crna Gora je nešto drugo, koje oni nikad nijesu razumjeli, ni željeli do kao strateški prostor i odskočnu dasku za nešto više i bolje, ne samo od nje, nego i od svih Južnih Slovena i – šire. Zaneseni pregnućem da opstanu, ali tako što će sigurno očuvati svoje autentične vrijednosti, Crnogorci su se početkom XVIII vijeka našli u – za svoju uobičajenu povijesnu putanju – relativno povoljnoj vanjskopolitičkoj poziciji. Njeni neposredni susjedi su doduše i tada, kao gotovo uvijek i prije i poslije toga, po pravilu bile velike države, od kojih je svaka, vođena logikom vlastitih strateških interesa željela da je priključi svojoj teritoriji, drži je pod svojom kontrolom ili makar ima na svojoj strani u slučaju nekog spora ili sukoba sa drugim njenim susjedima. Ovoga puta, međutim, desilo se da je međusobna ravnoteža moći triju njenih susjeda – Turske, Mletačke Republike i kasnije Austrije, skupa sa nešto stabilnijim odnosima u širem međunarodnom kontekstu, dovela do takve ekvidistance Crne Gore sa sva tri susjeda, koja joj je omogućila da u tako stvorenoj oazi mira, bez većih smetnji i uplitanja spolja u njene unutrašnje poslove, uradi nešto i na svom daljem uređenju i unapređenju. Takva Crna Gora, pa još u tako rijetkim povoljnim okolnostima koje joj pružaju mogućnost da se zbiljski posveti sebi - ni u snu, ni na javi – nije mogla ni stvoriti, ni podnositi organizaciju – bilo sekularnu, bilo vjersku – koja će u njoj, iza leđa njene legitimne sekularne vlasti, udružena sa eksternim protivnikom, u ime tobože viših ciljeva i interesa „braće po rodu i Bogu“, temeljno predano raditi protiv sebe, i to ne samo ugrožavajući neke svoje demografske i prostorne resurse, koji su izravno vodili biološkom nestanku, odnosno (što je u suštini isto) raseljavanju njenog ukupnog stanovni-
šta po dalekim prostranstvima velike carevine, odnosno kud ko stigne.
A, upravo joj se to desilo, zahvaljujući u prvom redu, i najviše, mitropolitima Petrovićima, već od prvog „bratskog“, „saradničkog“ i „sigurnosnog“ susreta sa Rusima, 1711. godine (Povjesnica crnogorska, str. 620 – 623).
Crnogorska istoriografija ne samo što ne dijeli takva kritička stanovišta o „četvrtoj dinastiji“, nego tvrdi sasvim suprotno. Kao primjer za to može poslužiti tekst jednog od vodećih savremenih crnogorskih istoričara, objavljen u njegovoj studiji iz 2015. godine, koji glasi: „Političkim umijećem, državničkom odlučnošću i posvećenošću, svojim vizionarstvom, učvrstili su u crnogorskom društvu ideju o obnavljanju države i doprinijeli da ona postane stvarnost. Ideju o nezavisnoj državi osnažili su stvaranjem institucija vlasti, vojničkim pobjedama, dobrim izborom spoljnopolitičkih saveznika, nacionalno-oslobodilačkom djelatnošću, reformama i modernizacijom crnogorskog društva“ (Živko Andrijašević, Dinastija Petrović Njegoš, str. 159).
Istoričar, autor ovog teksta, svakako je znao kako je glasio jedini dokument, potpisan na Cetinju, 17. aprila 1712. godine., ali je ipak napisao navedeni panegirik o „četvrtoj dinastiji“.
RUSKI CAR KAO
GOSPODAR
Riječ je o tekstu kojim Miloradović u ime ruskog cara „daruje slobodu Crnogorcima“, u kome piše da Crnogorci kao svojega gospodara priznaju
samo ruskog cara. Tekst u cjelini glasi: „Videći mi takvu njih prvu i sadašnju vjernu službu dopuštamo im svaku slobodu da su svojevlasni da nemaju nad sobom gospodara tokmo cara a drugu menšu gospodu i oficire da imaju od svojih plemena a od druge zemlje i drugih plemena da nema nikada ni vojvode ni kneza ni kapetana ni nikakvoga starijega tokmo cara po carskomu zakonu i sudu, a po duhovnomu mitropolita kako smo ih tako našli i tako im je bilo kod Iva Čarnojevića i duhovni pastir i arhijerej od njih plemena i otečestva… To im dopuštam i da opredijele se, bezuslovno sa zakletvom da nemaju davati nikakve dacije i harače ni desetke ni na baštinu ni na vinograd, i da nikakva drugoga izmeta ne čine ni službe ni sa konjem ni s volom ni junakom nako s mačem i puškom da su vojnici carevi“ (Povjesniica crnogorska, str. 606). Mogao je pomenuti autor da prije pisanja navedenog panegirika uzme u obzir mnoge činjenice koje o „dinastiji Petrović-Njegoš“ ne govore isto što i on, nego sasvim suprotno, poput, na primjer, toga: 1. Da je mitropolit Danilo izvršio teško krivično djelo protiv naroda i države, time što je: a) umjesto dotadašnje vanjskopolitičke strategije pragmatske ekvidistance prema okruženju, prihvatio politiku oslonca samo na jednog partnera; b) prihvatio poziciju Crne Gore kao jedinog oslonca nečije velikodržavne i velikosilske politike na evropskom jugu; c) sve konkretne ciljeve i interese Crne Gore podredio ideji sveslovenskog ujedinjenja i oslobođenja.
2. Da je katastrofalan bio i mitropolitov dogovor o vojnoj saradnji s Rusijom, kojim je preuzeo obavezu da Crna Gora šalje svoje vojnike u ruske ratove, uz rusku obavezu da je za takvu uslugu materijalno pomaže, što se pokazalo katastrofalnim već 1711. godine, kada je tu avanturu, bez „naknade“ sa ruske strane, platila ogromnim ljudskim i materijalnim gubicima, da bi potom, 1714. godine, kaznenom ekspedicijom Numan-paše Ćuprilića bila gotovo uništena, budući da njegova vojska nije ostavila ni kamen na kamenu nijedne crnogorske kuće do koje je stigla, niti poštedjela mušku glavu do koje je dosegla njena sablja.
3. Da je mitropolit Danilo Šćepčević za sve te velike ljudske žrtve i razorenost zemlje u besmislenim ratovima, njeno otuđenje od geografskog i kulturno-duhovnog ambijenta kome prirodno pripada, te gubljenje ugleda i međunarodnog prestiža, isplakao kod ruskog cara, i to ne kao dug prema Crnoj Gori, nego kao milostinju - 10.000 rubalja i 160 ruskih zlatnika, koje je zadržao za sebe da bi se bavio kamatarstvom, umjesto da je to podijelio kao pomoć unesrećenom narodu, čemu je od darodavca bilo i namijenjeno (Dušan D. Vuksan, Građa za istoriju Crne Gore, knj. I, Podgorica, 2007, str. 93; Mirčeta Đurović, Zapisi, knj. XVII, str. 354).
4. Da je mitropolit Petar I, izuzetnom privrženošću Rusima na razna načine, služeći se čak i ubistvima (Vidi: Jagoš Jovanović, Stvaranje crnogorske države i razvoj crnogorske nacionalnosti, Cetinje,1947, str.
167) primao od svojih poslodavaca redovnu penziju.
5. Da je mitropolit Petar II, poštujući naloge nasljeđa svojeg prethodnika na čelu Cetinjske mitropolije – „Moli se Bogu i drži se Rusije“- odmah pisao ruskom konzulu u Dubrovnik, s molbom da ga uputi u poslove, što je ovaj i uradio, a zahvaljujući tome njegov đak u 22. godini života već imao krvave ruke.
Zanimljivo je da je taj ruski konzul (Jeremija Gagić), inače Njegošev mentor, 1837. godine, o svome mladom štićeniku napisao: „Crnogorskoga vladike usijana glava… Nije za vladiku stvoren, nego za dobroga grenatira i govori se kako o mladom drznovenom, bezakonom i čitanjem razvratni knjiga ištećenom čovjeku i zato opasnom za se i za Crnogorce“ (Dr sc. Cvetko Pavlović, O Crnoj Gori i Crnogorcima, Bar, 2024, str. 93).
6. Da je poznati istoričar, autor pomenutoga panegirika, propustio da konstatuje, da mitropolit Danilo Šćepčević, prihvatajući napisano u Miloradovićevoj „darovnici“, da Crnogorci za svoga vladara u buduće ne priznaju nikoga “tokmo ruskog cara”, lišio mogućnosti, kako dvojicu svjetovnih državnika iz svoje porodice, tako i bilo kojeg drugog građanina Crne Gore – da od tog momenta do 1918. (a i dugo nakon nje) bude na njenom čelu – i jedan minut, a kamoli 221 godinu. Jer, to je jedina stavka iz one „darovnice“ do koje su Rusi čvrsto držali, budući da im je bila i glavni cilj svekolikog bavljenja Crnom Gorom.
BLAGA IRONIJA
Valja, međutim, priznati da je pomenuti poznati istori -
čar, autor onog panegirika, u istoj studiji, u kojoj je njega napisao, izrekao više kritike na račun pojedinačno svakog od „sedam Petrovića“, nego svi crnogorski istoričari u svim svojim knjigama zajedno te da je upravo tim kritikama bukvalno sam negirao svoj panegirik. Zašto je tako radio, stvar je njegovog stila i metoda pisanja. A, možda je htio da nekom vrstom blage ironije podsjeti svoje kolege, stvarno tvrde panegiričare na ovu temu i inače da sve što ljudi rade podliježe kritici, te da sve jednom ipak dođe na vidjelo. U svakom slučaju, on je, ponavljam, u istoj svojoj studiji, u kojoj se nalazi pomenuti panegirik, napisao:
Za mitropolita Danila Šćepčevića da se ne zna kako je dospio u poziciju da bude izabran za mitropolita, kao i da se ne zna što je radio prvih nekoliko godina (Dinastija Petrović-Njegoš, str. 162).
Za mitropolita Savu Petrovića: „Mitropolit Sava je čitav svoj vijek proveo boreći se za svoje male interese i očuvanje sopstvenog komoditeta na teritoriji Mletačke Republike. Svom i najmanjem ličnom interesu podređivao je interese institucije kojoj je bio na čelu i interese politika zahvaljujući kojoj mu je pripalo da bude mitropolit“ (Isto, str. 71).
Za mitropolita Vasiliju Petrovića: „Ljudi s kojima se u politici zbližavao, za njega su uglavnom imali upotrebnu vrijednost, i o njima je vodio računa samo dok su mu koristili. Kao političar on je bio sklon prevarama, smatrajući ih jednom vrstom dozvoljene kreacije, koja politiku pretvara u superiornu vještinu, a političara približava cilju za koji se bori. Varanje, podmetanje i izmišljanje, nije opterećivalo njegov moralni sistem, niti ga je shvatanje u laži posebno demotivisalo“ (Isto. str. 133).
Za mitropolita Petra I Petrovića: „Najviše svjedočanstava o slabim uspjesima u stvaranju države, ostavio je sam mitropolit Petar I u poslanicama. Iz tih poslanica vidljivo je da nema mnogo podanika koji su spremni da ga slušaju i da nema nikakve moći da ih na poslušnost primora. Jedino može da im prijeti i da ih kune, što je u ono vrijeme moglo biti oružje bilo kojeg kaluđera u Crnoj Gori“ (Isto, str. 137).
Za mitropolita Petra II Petrovića: „Mitropolit Petar II zadatak centralnih državnih organa vidi samo kao obavezu ostvarivanja i zaštite njegove samovolje… Njegova vladavina zbog toga je prepoznatljivija kao zbir obračuna i prijetnji, nego kao zbir političkih ideja i težnji“ (Isto. str. 182). (Nastavak u sljedećem broju)
Kineska novinarka i bivša diplomatkinja Yu Xi govori o rekonstrukciji čuvenog mosta na Tari i koliko je to značajan projekat za Crnu Goru i Kinu
PODGORICA – Cijelu generaciju Kineza vežu prelijepe uspomene i emocije kada se pomene most na Đurđevića Tari. Taman prije nekoliko dana, 1. oktobra, na Dan državnosti Kine, sa rođacima sam bila na jednom od brojnih koncerata u Pekingu, na kojem je kineski Filharmonijski muški hor lijepo pjevao tematsku pjesmu iz filma „Most“ - „O bella ciao!“ Film je u 70/80ih godina bio toliko popularan u Kini da predstavlja uspomenu cijele generacije i podsjeća na dobra stara vremena. Mnogo Kineza čak misli da je „O bella ciao!“ „jugoslovenska“ pjesma - kaže u razgovoru za Pobjedu kineska novinarka i bivša diplomatkinja u Crnoj Gori Yu Xi, poznata pod crnogorskim imenom Ksenija. Za Pobjedu govori o rekonstrukciji mosta na Đurđevića Tari, kao i sponama koje vežu Crnu Goru i Kinu.
POBJEDA: Kada se pomene Kina, svi pomisle na auto- put - projekat vijeka koji je promijenio sliku današnje Crne Gore. Početkom godine nas je obradovala vijest da Kina ulaže 6,8 miliona eura u rekonstrukciju mosta na Đuđevića Tari. Možete li nam reći nešto više o ovom donatorskom ulaganju?
YU XI: Bila mi je velika čast što sam 2017. kao prevodilac tadašnjeg kineskog ambasadora u Crnoj Gori Cuija Zhiweija prisustvovala ceremoniji potpisivanja Saradničkog sporazuma između vlada Kine i Cr-
Sjećam se da je do tog donacijskog projekta došlo na prijedlog gospodina Milana Roćena, tadašnjeg savjetnika premijera Crne Gore i nekadašnjeg ministra vanjskih poslova Crne Gore, kaže Yu Xi
ne Gore o rekonstrukciji mosta na Đurđevića Tari.
Sjećam se da je do tog donacijskog projekta došlo na prijedlog gospodina Milana Roćena , tadašnjeg savjetnika premijera Crne Gore i nekadašnjeg ministra vanjskih poslova Crne Gore.
Koliko je most na Đurđevića Tari od velikog značaja za Crnu Goru, isto toliko je taj donacijski projekt značajan za kinesku stranu. Brojne tadašnje i sadašnje kolege iz kineske ambasade u Crnoj Gori, kao i kolege u kineskom ministarstvu vanjskih poslova i ministarstvu za trgovinu i kineskim poduzećima uložili su velike napore da obezbijede da sve faze projekta budu ispoštovane. A tu naravno moram pomenuti i zalaganje velikog broja kolega sa crnogorske strane, na primjer, znam da je nekadašnji ambasador Crne Gore u Kini gospo-
din Darko Pajović u toj priči takođe odigrao veliku ulogu. Tokom svog mandata u Kini je posjetio brojne institucije kako bi unaprijedio proces pripreme za konkretne korake. Vjerujem da i sadašnje kolege u kineskoj ambasadi u Crnoj Gori, kao i kolege u kineskim firmama ulažu veliki napor da se projekat realizuje na najbolji način.
POBJEDA: Most na Đurđevića Tari prepoznat je kao jedno od najvažnijih djela u oblasti projektovanja i izgradnje u svijetu prije Dru-
gog svjetskog rata, a u NR Kini je ostavio snažan utisak kroz prikaz u poznatom jugoslvenskom ratnom filmu „Most“ reditelja Hajrudina Krvavca, koji je svojevremeno bio jedno od najpopularnijih ostvarenja partizanskog žanra. Jeste li saglasni da projekat rekonstrukcije toga mosta predstavlja simbol prijateljstva između Crne Gore i Narodne Republike Kine i još jedan most između naših naroda?
YU XI: Jeste, kao što ste rekli, most na Đurđevića Tari je od
na Savićevića zbog vrhunskih rezultata nekadašnjeg AC Milana. Zbog svega ovoga, na kineskim društvenim mrežama sve je više objava o Crnoj Gori, vjerujem da su turizam i kultura najbolji mostovi između dva naroda.
POBJEDA: Puno ste uradili na promociji Crne Gore u Kini, koje crnogorsko mjesto je na Vas ostavilo najljepši utisak i kojem se ponovo vraćate?
velikog značaja u emociji i uspomeni jedne cijele generacije Kineza. Taman prije nekoliko dana, 1. oktobra, na Dan državnosti Kine bila sam sa rođacima na jednom od brojnih koncerata u Pekingu, na kojem je kineski Filharmonijski muški hor pjevao tematsku pjesmu iz filma „Most“ - „O bella ciao!“ Film je 70/80-ih godina bio toliko popularan u Kini i predstavlja uspomenu cijele generacije na dobra stara vremena. Mnogo Kineza čak misli da je „O bella ciao!“ „jugoslovenska“ pjesma. U septembru u Kini se velikom ceremonijom proslavila 80. godišnjica pobjede u kineskom ratu otpora protiv agresije Japana odnosno i pobjede u svjetskom antifašističkim ratu. Zapravo prije 10. godina kada je bila 70. godišnjica pobjede u dva spomenuta rata, dopisnik kineske Centralne televizije u ovom regionu je posebno doputovao u Crnu Goru zbog reportaže o mostu na Đurđevića Tari, što je najbolji dokaz kako je Kinezima značajan ovaj most. Sjećam se kako je 2017. kada je potpredsjednik Svekineskog narodnog političkog konsultativnog vijeća sa delegacijom posjetio Crnu Goru, jedan od važnih sadržaja u agendi je bilo polaganje vijenca na spomenik pokojnom inženjeru na mostu na Đurđevića Tari, čime je izrazio poštovanje kineskog naroda crnogorskom narodu i njihovom doprinosu u svjetskom antifašističkom ratu.
POBJEDA: Kako ocjenjujete odnose između dvije prijateljske zemlje?
YU XI: Nijesam više u diplomatiji zato možda nijesam najbolji sagovornik za ovo pitanje. Ali naravno očekujem da će odnosi između dviju zemalja biti sve bolji i sve intenzivniji.
POBJEDA: Koliko Kinezi znaju o Crnoj Gori, da li imaju želju da je posjete, koliko ovakvi projekti doprinose unapređenju ekonomskih odnosa, ali i kulturnih i prijateljskih veza?
YU XI:Kao što sam rekla, sve više Kineza zna da se „taj most“ nalazi u Crnoj Gori. Znam da zadnjih godina sve više kineskih turista dolazi da posjeti ovu malu zemlju, sa najljepšim spojem planina i mora. Naravno, i kineski navijači znaju Nikolu Vučevića zbog Chicago Bullsa iz NBA, ali i Deja-
YU XI: Mnogo, mnogo crnogorskih mjesta je na mene ostavilo najljepši utisak. Kad sam radila u Crnoj Gori, Podgorica je bila mjesto gdje sam živjela, a preko vikenda često putovala na Primorje ili na sjever. Most na Đurđevića Tari ne trebam spomenuti, obavezna je destinacija kada nam dolaze prijatelji i rođaci iz Kine, usput obavezno posjetimo i Žabljak, Pljevlja, Kolašin, čak i Šavnik je interesantno mjesto za malu pauzu vožnje, i Ostrog kod Danilovgrada, zapravo u Kini u provinciji Shanxi takođe postoj jedan hram, budistički, koji je izgrađen na stijeni planine, zove se Xuankong hram. Bar je grad gdje su crkve i velika džamija sve bliže, u Ulcinju je Ada Bojana na ušću Bojane u more, moram posebno spomenuti Budvu, Sveti Stefan, Kotor, Tivat i Herceg Novi, svi gradovi na moru su lijepi. Nijesam zaboravila Nikšić i Cetinje, i posebno Njegošev mauzolej na Lovćenu koji imaju veliki značaj za Crnu Goru. Naravno da to ne znači da mi se ne sviđaju druge opštine čija imena nijesam spomenula. Često kineskim prijateljima kažem da se meni dopalo svugdje u Crnoj Gori, jer svako mjesto ima svoj šarm. Vratila sam se u Crnu Goru prošlog decembra, bilo je prvi put poslije 2019, kada sam završila mandat u Ambasadi. Došla sam kao turista i jako sam uživala u Crnoj Gori i susretima sa crnogorskim prijateljima. Vjerujem da ću redovno kad imam godišnji odmor dolaziti u Crnu Goru.
POBJEDA: Poznata je Vaša fascinacija Crnom Gorom čak Vam je i crnogorsko ime Ksenija - po našoj princezi. Koliko Crnogorci poznaju kinesku istoriju?
YU XI: Često crnogorski prijatelji ne znaju kako se tačno izgovara moje kinesko ime - „Ju Śi“ neko „Ksi“ zbog slova „X“, tako mi je interesantno da taman postoji jedno lijepo crnogorsko ime Ksenija. Čitala sam neke knjige o crnogorskoj istoriji, svakako ne smijem se uporediti sa velikim damom u istoriji Crne Gore. Na kineskom kažemo - da sto puta slušanja nije toliko jako kao jedan put viđenja. Od kraja prošle godine Kina je uvela bezvizni režim prema nekoliko desetina zemalja širom svijeta, Crna Gora je na tom spisku. Predlažem da i crnogorski prijatelji posjete Kinu i svojim očima se uvjere kakva je to zemlja i kakvi su Kinezi. I ja sam uvijek tu da crnogorskim prijateljima otkrijem sve što žele saznati o Kini. Mr. J.
Branilac vlasnika kompanije „Master inžinjering“ uložio žalbu na odluku o zadržavanju, tvrdi da se i u ovom predmetu SDT oslanja samo na navode sa „Skaj“ komunikacije
PODGORICA - Branilac vlasnika kompanije „Master inžinjering“ Vladana Ivanovića, advokat Zoran Piperović, kazao je za Pobjedu da u spisima predmeta ne postoji nijedan dokaz za tvrdnje tužioca da su Ivanović i njegova firma dobili jedan jedini cent od navodnog vođe kavačkog kriminalnog klana Radoja Zvicera. Piperović je kazao i da je uložio žalbu na odluku o zadržavanju
Ivanovića i to, između ostalog, zbog opasnosti od bjekstva i uticaja na svjedoke. - Ne sumnjam da je žalba odbijena, ali možda je i usvojena, jer zbilja ne znam što je trebalo da se desi i što se to desilo da su mu odredili zadržavanje po tački 1, 2 i 4 ZKP. Prosto je nevjerovatno da je određeno zadržavanje ako je evidentno da u spisima ne postoji nijedan dokaz za tvrdnje tužioca da je Vladan Ivanović i njegova firma jedan jedini cent dobila od vođe
kavačkog kriminalnog klana Radoja Zvicera. Drugo, ako je prao pare – gdje ih je prao? Kako ih je prao? U što ih je ulagao - rekao je advokat za Pobjedu. Istakao je da se i u ovom predmetu SDT oslanja na navode sa „Skaj“ komunikacije i to komunikacije koju su navodno vodili odbjegli policajac Ljubo Milović, Zvicer i suspendovani policijski službenik Petar Lazović. - Ivanović je juče objasnio da su stan htjeli da kupe Tamara Zvicer, inače supruga Ra-
doja Zvicera, i njen otac. I on je platio od svog novca kuhinju i opremu za stan sa računa „Master inžinjeringa“, to su vidjeli i u SPO - pojasnio je Piperović. Dodaje da SDT tvrdi da je Ivanović uzeo novac i da to proizilazi iz govora Petra Lazovića: „Završiće to tata i tigar“.
- Pričaju u kondicionalu, nešto što je trebalo da bude. Ivanović je pojasnio da kada je došla Zvicerova supruga, rekla je da će zajedno sa ocem da podigne kredit u banci i da kupi. On ih
Pojedine nevladine organizacije i građanski aktivisti zabrinuti zbog neadekvatnog postupanja nadležnih organa u vezi sa spomenikom Pavlu Đurišiću
PODGORICA – Pojedine
nevladine organizacije i građanski aktivisti saopštili su da izražavaju zabrinutost zbog neadekvatnog postupanja nadležnih organa u vezi sa spomenikom Pavlu Đurišiću, posebno zato što još nije izvršen ponovni pregled konaka Manastira Đurđevi stupovi kako bi se oduzeo predmet izvršenja krivičnog djela. Oni naglašavaju nekoliko važnih krivično-pravnih aspekata.
- Sam čin postavljanja spomenika, kao i pripremne aktivnosti, predstavljaju krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti. Policija je napravila propust što je dozvolila proces otkrivanja spomenika i što ga tog dana nije oduzela kao ključni dokaz, a tužilaštvo nije izdalo jasne naloge. No, i pored toga, policija je bila ovlašćena i dužna da spriječi izvršenje krivičnog djela koje se čak odvijalo pred njihovim očima – naveli su oni.
Nakon toga, kako su dodali, postupajuća sutkinja Dubravka Popović odbila je zahtjev da se spomenik Đurišiću oduzme iz Manastira, što ukazuje na nedostatak odlučnosti u dijelu institucija da rade u skladu sa nadležnostima u ovom postupku. - Ipak, vanraspravno vijeće je donijelo ispravnu odluku o privremenom oduzimanju spomenika, što pokazuje inte-
I dalje se traži spomenik Pavlu Đurišiću s. vasiljević
gritet ovog vijeća, čijeg predsjednika Ivana Došljaka treba pohvaliti s obzirom na njegov argumentovani javni nastup u vezi sa ovim važnim pitanjem, a koji je nepopularan kod aktera koji imaju snažan i neprimjeren uticaj i na različite grane vlasti – istakli su u saopštenju.
Tvrdnje da je neophodan novi zahtjev tužilaštva su neosnovane, jer je, kako kažu, Osnovni sud u Beranama već donio rješenje o privremenom oduzimanju predmeta u kojem je naznačeno što je predmet (spomenik), gdje se nalazi (konak Manastira Đurđevi stupovi) i od koga se oduzima (starješina Manastira).
- Ili, možda, za ubuduće treba dati nalog da se spomenik kao
predmet krivičnog djela pribavi bilo gdje i kod bilo koga da se on nađe, kako bi se ograničile manipulacije. Takođe, nema govora o povredi prava privatnosti niti o ugrožavanju sveštenstva, jer se radi o oduzimanju bronzanog predmeta javnog karaktera. I policijski organi ne treba da pretražuju prostorije, kao u toku pretresa, već lice, od koga se oduzima sporni predmet, treba da preda taj predmet. Ukoliko ne postupi na taj način, to lice se može kazniti novčanom kaznom do 1.000 eura. Pokušaji crkvenih velikodostojnika, koji sada već imaju kontinuitet, da se ismiju pravosudni organi i ospori nadležnost starješine manastira pokazuju opasnu praksu stvaranja „ne-
dodirljivih“ u društvu - navodi se u saopštenju. Ovaj slučaj, smatraju oni, prevazilazi pravni okvir i testira sposobnost institucija da zaštite osnovne vrijednosti sekularne, demokratske i antifašističke države. - Zbog sve učestalijeg veličanja četničkog pokreta i ratnog zločinca odlikovanog od strane Hitlera, Pavla Đurišića, 20. maja 2025. godine, sedam nevladinih organizacija obratilo se Vrhovnom državnom tužiocu, Miloradu Markoviću, izražavajući zabrinutost da se time produbljuju postojeće podjele u društvu, podstiče govor mržnje, podrivaju antifašistički temelji države i rehabilituje ideologija odgovorna za masovne zločine u Crnoj Gori. Pavle Đurišić i njegovi četnici, sarađivali su sa ustašama i nacistima, odgovorni su za ubistva oko 8.000 muslimanskih civila, žena, djece i staraca, u Pljevljima, Foči i Čajniču. I u dodatnom pismu smo argumentovali taj stav, naglašavajući odgovornost Državnog tužilaštva za uspostavljanje vladavine prava i potrebu za zaštitom građana i građanki od širenja mržnje - dodaje se u saopštenju. Oduzimanje ovog spomenika mora biti, navode oni, prioritet, a odlaganje znači saučesništvo u negiranju zločina i urušavanju vladavine prava. - Zato pozivamo policiju da što hitnije postupi u skladu sa rješenjem Osnovnog suda u Beranama, te na taj način pokaže da postoje kapaciteti i volja da se ovaj slučaj riješi zakonito i efikasno u skladu sa javnim interesom, bez političkog uticaja. Takođe, insistiramo da se počinioci i saučesnici kazne, kao i oni koji opstruiraju primjenu propisa iz samih institucija. Vlasti moraju pokazati da poštuju Ustav i zakone, a ne crkvene autoritete – istakli su oni. R. P.
je potom rezervisao, a ona ih je obilazila. Ispričao je da je platio, rekao joj da će namještaj da radi čovjek iz Tivta. On ga je platio sa računa i priložio račun u evidenciji. Ona se nakon određenog vremena javila i rekla da su iskrsli problemi i odustala je, na što su mu odgovorili sa: „Nije odustala, uzeo si pare od Zvicera“, ispričao je Piperović za Pobjedu. Podsjećamo, vlasniku građevinske kompanije „Master inžinjering“ Vladanu Ivanoviću
određeno je sinoć zadržavanje do 72 sata. Njega tužilaštvo sumnjiči za pranje novca. - Po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva, Specijalno policijsko odjeljenje u Podgorici izvršava hitne dokazne radnje prema fizičkim i pravnim licima i radnje lišenja slobode fizičkih lica, zbog postojanja osnova sumnje da su učinila krivično djelo pranje novca - navodi se u saopštenju SDT. J. RAIČEVIĆ
Saopštenje Uprave policije Identifikovan saizvršilac dvostrukog ubistva na Cetinju
PODGORICA - Policija i tužilaštvo identifikovali su još jednog osumnjičenog za saučesništvo u ubistvu dvojice Cetinjana - Stefana Belade i Andrije Ivanovića - Službenici Uprave policije u saradnji sa Višim državnim tužilaštvom u Podgorici su u sinhronizovanim aktivnostima u nastavku istrage u predmetu teško ubistvo izvršeno 24. septembra 2025. godine na području opštine Cetinje, na putnom pravcu Budva – Cetinje, u mjestu Ugnji, kada su lišeni života S. B. i A. I., identifikovali još jedno licesaizvršioca za kojim se inten-
zivno traga- saopštila je Uprava policije. Do sada prikupljena saznanja ukazuju, dodaju, da je to krivično djelo izvršeno na organizovan način.
- Podsjećamo da je u sklopu ove istrage prethodno policija identifikovala jedno lice kome se na teret stavlja krivično djelo teško ubistvo putem pomaganja i njemu je određen pritvor u okviru istrage. Zbog interesa istrage i daljih aktivnosti na identifikaciji drugih povezanih lica, u ovom trenutku ne možemo pružiti više detalja - zaključuje se u saopštenju. R.P.
Advokat saopštio da su incident snimile sigurnosne kamere
PODGORICA - Advokat
Damir Lekić reagovao je nakon navoda da je pokušao nasilno da uđe u Osnovni sud u Podgorici, ističući da to nije istina i da su takve konstatacije pokušaj da se na njegov račun napravi ,,španska sapunica“ sa više epizoda.
Lekić je istakao i da nije istina da se bahato i drsko ponašao na bilo koji način. - Ovdje se od strane ovog sindikata pokušava pružiti zaštita i opravdanje za postupanje jednog od svojih štrajkača kao i za jednog policajca koji nije radio svoj posao iz nekog razloga, namjernom zamjenom teza. Inače, jedan sam od prvih advokata koji je podržao štrajk zaposlenih u sudovima – naveo je on.
Dodaje da je bez namjere da ikog uvrijedi i ometa ili omalovažava došao ispred zgrade Osnovnog suda u Podgorici, „u zamislite u 11.57 časova“, a obustava rada je trajala do 12 sati. - Na prvom ulazu od Osnovnog suda jedan od štrajkača mi je ,,otvorio vrata“. Prošao sam pored njega pozdravljajući ga srdačno da bih nakon nekih 5-10 metara na drugom ulazu naišao na problem koji sam uz dužno poštovanje i riječi pune podrške štrajku pokušao da riješim, ali nijesam nažalost uspio, već sam čak nekoliko puta i pored prisutnog policajca koji se nalazio na dužnosti doživio upotrebu sile - u smislu onemogućavanja i zabrane ulaska – naveo je on. Dodao je da je sve snimljeno i zabilježeno na video-nadzoru sa sigurnosnih kamera. R.P.
Neđelja, 12. oktobar 2025.
Piše: Dragan VESELINOV
Neće biti 1. novembra ove godine isto ono što je bilo nezaboravnog 15. marta u Beogradu i drugim gradovima. Iskustva su od tada na ovamo obostrana, s tim da je prednost prešla na stranu Ustanka. Režim je do sada pokazao sve karte kako će da se brani. Beograd je jasan - on je čista sila i lažava propaganda. Ustanici su tek na putu eskalacije napada. Ne znamo hoće li biti juriša na državne ustanove i raspada ministarstava sile i propagande, ali smo sigurni da ustanici spremaju taktiku koja će biti dugo održiva u slučaju daljeg produžavanja dvoboja. Vatre su zapaljene i više ne tinjaju. Vučić je na izmaku snaga. Polako ga sa negodovanjem napušta Evropska unija, dok Amerika neće na nivou predsednika sa njim da razgovara. On se svakoga dana pojavljuje na svojim televizijama i na svaka 24 časa otkriva nove senzacije o zaverama protiv „Srbije“. Srbija, to je on. Te su „zavere“ njegove izmišljotine, jer on saopštava sve manje verodostojnih podataka a sve više razglašava tračeva bulevarske štampe. A toj štampi daje senzacionalne podatke, sa insinuantskim tumačenjima, neodgovorna tajna služba, i ona je u pozadini histerije. Sada je Vučić stigao do insinuacije da je, u stvari, možda i samo jedan od zatečenih putnika na novosadskoj železničkoj stanici navodno odgovoran za ubilački pad nadstrešnice 1. novembra prošle godine. On je i opozicioni odbornik u Novom Sadu. Ubistvo putnika je možda bio ishod njegovog terorizma, a ne aljkavosti građevinara i novčane pohlepe ministara. Nije kriva ni kineska kompanija iz strategije „Pojas i Put“ koja je osumnjičena za koruptivnu izgradnju nadstrešnice. Ergo, opozicija ubija, ne i režim.
UŽIVA I BOJI SE U ovom trenutku je Vučić najopasniji. Grozničavo govori. Više nije sabran. A kada govori on saopštava izmišljene skandale koji traju jedan dan. Sutradan ih zamenjuje novim. Izgubio je strategiju. Neki misle da se on i boji. To
Polako ga sa negodovanjem napušta Evropska unija, dok Amerika neće na nivou predsjednika sa njim da razgovara. On se svakoga dana pojavljuje na svojim televizijama i na svaka 24 časa otkriva nove senzacije o zavjerama protiv „Srbije“. Srbija, to je on. Te su „zavjere“ njegove izmišljotine, jer on saopštava sve manje vjerodostojnih podataka a sve više razglašava tračeve bulevarske štampe. A toj štampi daje senzacionalne podatke, sa insinuantskim tumačenjima, neodgovorna tajna služba, i ona je u pozadini histerije
je tačno, ali on i uživa u ovoj borbi. On se boji da zbog gubitka vlasti ne stropošta i svoje samoljublje. On uživa u dokazivanju da se oko njegovog malog prsta vrte: Evropa, Rusija, Amerika, Kina i opozicija. On ne razume da velike sile nikada nisu obletale oko Srbije, sem u njegovoj uobrazilji. Zato je opasan jer mu se topi egocentrija i samopouzdanje. Nemojmo se zavaravati, on će se boriti do kraja jer bi gubitak vlasti za njega bio isto što i uništenje njegove ličnosti. Njegov program je narcisoidno i mazohističko političko samoubistvo. Naravno, nije tu u pitanju jedino njegova čudna psihološka soteriološka struktura. On se boji i iz drugog razloga - možda ga čeka i civilni sud. On to ne bi podneo. Sud bi dodatno oborio njegovu predrasudu da je „Spasoje“.
KORIST ZA CRNU GORU
A to je najbolje za Crnu Goru. To mrvi politiku Velike Srbije. Ali to tako nije bilo 1918. godine. Tada se vodila polemika među silama Antante iz Prvog svetskog rata da li valja dozvoliti ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom i dozvoliti pad njene vlade i petrovićevske dinastije. Amerika, Engleska i Italija su bile protiv pada državnosti Crne Gore. Ali sa suprotnim teritorijalnim zamislima Francuske ipak nisu želele do kraja polemisati. Francuski plan je bio da se uspostavi Jugoslavija bez unutrašnjih državnih sadržaja Crne Gore i severne države Slovenaca, Hrvata i Srba iz 1918. godine pre decembarskog ujedinjenja. Jugoslavija, po Francuskoj, nije smela biti federalna država, već centralizovana svojina Beograda i dinastije Karađorđević pod versajskom kontrolom Pariza. Francuska snosi veliku odgovornost za našu jugoslovensku istoriju. Ali ne samo za našuiako je ona objektivno glavna evropska protivnica germanizma kojim je okružena, njen teritorijalni revanšizam
prema Nemačkoj i Austriji je bio preteran. Ali tada, 1918. godine, njemu niko nije zbog žrtava Francuske hteo da stane na put - i američki i engleski odred u Crnoj Gori je tada ćutao na srbijansko rušenje njene zastave u ime francuskog bezbednosnog interesa. Vudro Vilson nije važio za Crnu Goru i američka vojska je otišla iz Crne Gore bez reči. Ni danas je Vašington ne razume najbolje, to je pokazao 2020. godine.
RASPAD FRANCUSKOG VERSAJA
To je od početka vodilo raspadanju Jugoslavije. Zahtev za federacijom je pre Drugog svetskog najviše nosila Hrvatska seljačka stranka Stjepana Radića. On je to platio glavom u Skupštini Jugoslavije 1928. godine. Ubio ga je rikošetira-
Sjutra će turska imigracija možda postati politička nacionalna manjina bez osjećanja patriotizma. I zahtijevaće otvorene granice Crne Gore za priliv novih kontingenata strane radne snage u ime izmišljenih „ljudskih prava“ na internacionalno nomadstvo bez granica. A što je onda sa pravom Crnogoraca na svoju državu? Ne bi bilo nekorisno da Vlada Crne Gore osmotri imigraciono zakonodavstvo malih evropskih država poput Lihtenštajna, Andore i Monaka. Ne budu li crnogorski sindikati krenuli da brane svoju Crnu Goru kao svoju fabriku, sjutra će ih domaće partije pozvati da u frontovskim rovovima sanjaju o slobodi. Tu će gusle iz prošlosti malo pomoći, jer često potomci ništa ne nauče od očeva
nim metkom Crnogorac Puniša Račić koji je za sebe tvrdio da je Srbin. Ubio je i druge hrvatske poslanike. Njemu crnogorska srpska iredenta i Srpska pravoslavna crkva nagoveštavaju novi spomenik. To je deo programa za ponovno oduzimanje državnosti Crnoj Gori. Ne verujemo da će zbog toga sadašnja crnogorska vlada dozvoliti sebi da uđe u dvoboj sa Hrvatskom. Zagreb bi joj maksimalno otežao prilaz Evropskoj uniji. Uostalom, Račića je zbog ubistva Hrvata u Skupštini Beograd osudio na 20 godina zatvora, a pre toga ga je zbog učešća u zaveri Apisove „Crne ruke“ za ubistvo kralja Nikole osudio i crnogorski sud na dve godine zatvora, a nakon toga 1909. godine i na smrt. Kako je Račić bio tada u Beogradu, bio je i nedostupan crnogorskoj pravdi. Njemu su Vasojevići iz rodnog mesta Slatina u Crnoj Gori podigli 2017. godine spomenik. Uklonjen je zbog snažnih protesta Hrvatske i crnogorskih independističkih snaga.
NIJESU SAMO PRECI ODGOVORNI
Naši preci su odgovorni što su pristali na francusko-srbijanski centralizam. Nisu to mora-
li. Zbog njih se do danas i posle više od sto godina raspravljamo. A i mi, naknadni, smo krivi. Krivi smo zato što smo zbog ideje centralističkog jugoslovenstva zaboravili da je višenacionalna, multikulturna i ekonomski diverzifikovana država moguća samo kroz snažno federalno uređenje. To Jugoslavija nije nikada imalačak ni posle Ustava iz 1974. godine. U moravskoj Srbiji je taj ustav bio doživljen kao pokušaj slabljenja njene dominacije u SFRJ i njenog „prava“ da vlada Kosmetom i Vojvodinom. Zato je rat među nama i izbio. Jugoslovenski narodi su zahtevali slobodu. Ponekad se među nama ističe istina da je Aleksandar Karađorđević još za vreme lečenja teško ranjenog Radića pomirljivo nudio Slovencima i Hrvatima da odu iz Jugoslavije. To jeste tačno, ali ta ponuda dokazuje da on nije želeo unutrašnju federalizaciju Jugoslavije. On je jedino bio spreman da skrati Jugoslaviju ne dirajući svoj centralizam, a ne da je ustroji kao državu ravnopravnih naroda. Ko se u njoj buni, a jak je, neka ide napolje. A kralj će potom nastaviti da vlada ostatkom zemlje pod onim istim uslovima koji su druge isterali iz „njegove“
države. Aleksandar je bio nedostojan veličanstvene jugoslovenske ideje.
GREŠKA JE ISPRAVLJENA KASNO
Greška o centralističkom jugoslovenstvu se ispravljala posle 90-ih godina 20. veka. Grešku su ispravile Slovenija, Hrvatska, Makedonija i potom Crna Gora. Vojvodina to nije - jer vojno to nije ni mogla, a sa teškoćama se održava i jedinstvena Bosna i Hercegovina. Na starom francuskom programu je jedino ostao Beograd i Srpska pravoslavna crkva. I samo je otpor Pariza predsednika Žaka Širaka za vreme kosovskog rata 1999. godine sprečio NATO da ne bombarduje mostove između Vojvodine i Srbije. Njih nije bilo više od pet, dva u Banatu, a tri u Sremu. Fizički, oni su jedini putevi koji vezuje Vojvodinu za Srbiju. Pariz je spasao Srbiju da ne izgubi Vojvodinu. Ali su Beogradu velike sile oduzele Kosmet. I zajedno sa Parizom su odustale od Jugoslavije. Otuda danas u svim velikim silama nekadašnje Antante raste uverenje da je beg Crne Gore od Srbije 2006. godine bio opravdan. Tome je pridružena i Nemačka. Sa rastućom sadaš-
njom briselskom difamijom Vučićevog režima i njegovim uverenjem da je on svetski državnik kome svi daju novac a on njima ne daje ništa osim korupcije - je svršeno.
GDJE ONDA IDE
SADAŠNJA SRBIJA
Bilo bi nesmotreno kada bi ustanici otkrili svoje razne namere za 1. novembar 2025. godine. Koordinate ciljeva ne saopštavaju. Nevolja za Vučićev dvor je to što će ovoga puta inostrana politička i informativna pažnja biti neuporedivo veća od one od 15. marta. A domaća rešenost da se izađe na ulice verovatno nije manja od martovske. Da li će biti i veća, videćemo.
Većina nas očekuje da ustanici ili osvoje državne institucije i proglase privremenu vladu, ili da izdejstvuju prevremene izbore. Teško da će se zadovoljiti manjim učinkom od toga - poput ostavki nekih ministara u Vladi Srbije i novim hapšenjima. Studenti u ovom trenutku nemaju javno nikakav drugačiji politički program za dan sutra od onog kog su isticali za vreme svojih zimsko-prolećnih demonstracija. To je povratak Srbije na pravnu državu, slobodu štampe autonomiju univerziteta i demokratski život. Sa stanovišta taktike, to je dobro, jer ne deli stanovništvo i ne povređuje Ustav Srbije. Otuda je malo zamislivo da oni pred 1. novembar izađu sa dodatnim detaljima. Ako bi to učinili, onda bi zapali u međusobne podele, kao i u političke podele naroda pre vremena. Ali, ukoliko studenti pobede 1. novembra, onda bi to za 2. novembar, bilo neminovno. Drugi nan novembra je šansa za pravi odgovor na stogodišnje zablude hegemonističke Srbije. A to je počelo sa DOS-ovim osvajanjem vlasti 2000. godine.
SINDIKATI IZDALI STUDENTE
Samo su sindikati prosvetnih radnika stali uz studente i nastavili sa samostalnom kritikom režima. I štrajkali su. Oni su to započeli davno pre studenata. Ostali ćute. Kako je to moguće da sindikati radničke klase nisu na ulici? Mnogi zaposleni i penzioneri su tamo, ali rukovodstva nisu. Potkupljeni su? Boje se za platu? Sigurno, to je i shvatljivo, jer niko ne želi da dođe kući sa uručenim otkazom na poslu. Ali, čemu onda sindikat? On je upravo za to - da se to ne dogodi, on je za to da svojom silom osigura primenu radnog zakonodavstva i doprinese povećavanju životnog standarda zaposlenih.
Uzmimo u obzir da, za sada, sindikati mlako napadaju Vladu zbog inflacije, zbog poveća-
Aleksandar Vučić U ovom trenutku je Vučić najopasniji. Grozničavo govori. Više nije sabran. A kada govori, on saopštava izmišljene skandale koji traju jedan dan. Sjutradan ih zamjenjuje novim. Izgubio je strategiju. Neki misle da se on i boji. To je tačno, ali on i uživa u ovoj borbi. On se boji da zbog gubitka vlasti ne stropošta i svoje samoljublje. On uživa u dokazivanju da se oko njegovog malog prsta vrte: Evropa, Rusija, Amerika, Kina i opozicija. On ne razumije da velike sile nikada nijesu oblijetale oko Srbije, sem u njegovoj uobrazilji
vanja i izmišljanja novih poreza i taksi, zbog izdaje radnog zakonodavstva, zbog zatvaranja stranih fabrika kojima su i sami preko budžeta pomagali da krenu. Pri tome, Vlada nije ukinula nijedan porez, nije smanjila nijednu akcizu i nije ukinula nijednu taksu kojom opterećuje platežnu moć stanovništva. A da ne govorimo o sve većem uvozu azijske radne snage u Srbiju pod kolonijalnim platama i uslovima života. Bez ikakvog programa asimilacije za strance.
VRATILI SE TURCI
To se na drugi način događa i u Crnoj Gori. U nju se najedanput useljava kupovinom nekretnina velika turska „izletnička“ grupacija. To nisu siromasi kao afro-azijci po Evropi. Crna Gora je to dočekala nespremna. U njoj se stvara nova rastuća nacionalna enklava stranaca. Za nekoliko godina oni će dobiti državljanstvo. Nijednom kupcu nekretnina nije ponuđen državni program prilagođavanja domaćoj političkoj istoriji i kulturi. Sutra će turska imigracija možda postati politička nacionalna manjina bez osećanja patriotizma. I zahtevaće otvorene granice Crne Gore za priliv novih kontingenata strane radne snage u ime izmišljenih „ljudskih prava“ na internacionalno nomadstvo bez granica. A šta je onda sa pravom Crnogoraca na svoju državu? Ne bi bilo nekori-
sno da Vlada Crne Gore osmotri imigraciono zakonodavstvo malih evropskih država poput Lihtenštajna, Andore i Monaka. Ne budu li crnogorski sindikati krenuli da brane svoju Crnu Goru kao svoju fabriku, sutra će ih domaće partije pozvati da u frontovskim rovovima sanjaju o slobodi. Tu će gusle iz prošlosti malo pomoći, jer često potomci ništa ne nauče od očeva. Beogradska opština Palilula je dobila to tursko ime onda kada su na njenoj teritoriji Turci zabranili da se u kući puši i pali lula. Morao si izaći napolje na sokak da pušiš. Da se ne zapali drveni grad. Samo da to ne bude kasno i u Podgorici. Zar ne vidimo da je imigracija u Londonu preuzela vlast? Faraževa partija zbog toga nezadrživo raste. Raste i Nemačka alternativa u Berlinu. Raste i Mari Lepen. Deo njihovog programa mi razumemo, ali obnovu rasizma, šovinizma i „kulture“ diktature - ne.
FINALE
Razlika između 5. oktobra DOS-a iz 2000. godine i sadašnje studentsko-građanske pobune je krupna. DOS je ciljno bio jasniji od studenata i bio je savez udarnih partija. Nosili su ga i borbeni intelektualc. Bio je jasan savez srbijanskih i vojvođanskih partija, i partija nacionalnih manjina.
I on nije ničim želeo da zadrži Crnu Goru u stezi Srbije. Ali je pogrešio što je pustio Crkvu u škole, u vojsku, policiju, vatrogasce, bolnice i na državnu televiziju. I nije ukinuo reč orden za patrijaršijska i eparhijska odlikovanja šireći utisak da Crkva dopunjava pohvalama državu i da joj je nadzornik. Ko se orodi sa Crkvom, pozvao je Đavola. Uopšte se ne usuđujemo da kažemo da znamo šta će biti 1. novembra. Ali će on biti daleko širi protest od onog iz DOS-ovog 5. oktobra. DOS je iz sve snage napao samo Beograd, a studenti napadaju celu zemlju. Kažu da će oni zahvatiti bar 400 velikih naselja. To bi razvuklo policiju na stotine mesta. Studenti nisu uzalud obišli celu Srbiju ne bi li digli narod na noge. No, oni znaju da će režim čuvati Beograd, da on ne padne. Možda će zbog toga narod isprva zauzeti provinciju pre nego što jednog dana ne uđe u Skupštinu u Beogradu. Tako su i drugi ustanici u istoriji pobeđivali. Nije nemoguće da će tako biti i ovoga puta. Mnogi carevi su u Rim ulazili iz provincija. •
Sa raširenim osjećanjem nesigurnosti i straha raste i broj formula kojima se opisuje današnji svijet „na jednosmjernom putu u nepoznato“ (Kristofer Hobson): defragmentacija, deglobalizacija, near-shoring, decoupling… Većina njih ipak se svodi na dvije: multipolarni svijet i polikriza.
Obje ove formule, imaju za logičku prepostavku nedokazane hipoteze da dosadašnji svijet nije bio multipolaran i da su dosadašnje krize imale samo jedan glavni tok koji ih je određivao kao monokrize.
U stvarnosti, ni bipolarni svijet hladnog rata, ni unipolarni svijet, nakon njegovog navodnog okončanja, nijesu izbrisali druge polove u svijetu. Oni su postojali i ranije, ali ih geopolitika, naviknuta na modele bojnog polja i šahovskih tabli, nije primjećivala. Tako je svijet poslije Drugog svjetskog rata imao bar još dva pola: pokret nesvrstanih i, posijle 1970-ih, nezavisnu ulogu Kine. Neki analitičari iz „realističkog tabora“ načelno dovode u pitanje i sam koncept polarnosti i smatraju da je svijet odvajkada u stanju anarhije, koja ne znači haos, nego samoorganizaciju kroz ravnotežu moći, prvenstveno između velikih sila. Isto je i sa polikrizom: kriza uvijek ima više aspekata, više različitih manifestacija i više uzroka. Ona je danas vladajući pojam, zato što vladajući narativ nije u stanju da joj pronađe uzrok niti postavi hijerarhiju ispoljavanja. Tako polikriza predstavlja stari refleks poznat još od srednjovjekovnih nominalista, koji su mislili da
Neki analitičari iz „realističkog tabora“ načelno dovode u pitanje i sam koncept polarnosti i smatraju da je svijet odvajkada u stanju anarhije, koja ne znači haos, nego samoorganizaciju kroz ravnotežu moći, prvenstveno između velikih sila. Isto je i sa polikrizom: kriza uvek ima više aspekata, više različitih manifestacija i više uzroka. Ona je danas vladajući pojam, zato što vladajući narativ nije u stanju da joj pronađe uzrok niti postavi hijerarhiju ispoljavanja
će davanjem novog imena prići bliže izvorištu zla i njegovom odstranjenju. Kao metod objašnjenje polikriza je više heuristički nego analitički okvir, koji naglašava sveprisutnost kriza, ali ne i njihovu strukturalnu povezanost. Što nam polikriza stvarno govori? Da se dešava više stvari odjednom? Da su povezane? Ali kako su povezane? Zašto se dešavaju istovremeno? Koji su kauzalni mehanizmi? Osim toga, različite krize možda uopšte nijesu posljedice istih uzroka. Možda je riječ o slučajnoj koincidenciji, ili o našoj tendenciji da vidimo obrasce tamo gdje ih nema. Adam Tuz, predavač sa Kolumbije, koji je popularisao (neki kažu i smislio) ovaj pojam, i sam ukazuje da polikriza nije „jedna velika kriza“ sa jednim dominantnim uzrokom (npr. kapitalizmom), već nagomilavanje raznovrsnih faktora. Čak i on je, u više navrata bio samokritičan u pogledu epistemološke snage polikrize kao analitičkog alata. Dakle, to nije rigorozna teorija
sa kauzalnim lancima, već više deskriptivni gest koji pokušava da uhvati kompleksnost i nepredvidljivost savremenih kriza. Da, ali onda je više kapitulacija nego objašnjenje, više nam daje osjećaj da „razumijemo“ kompleksnost, nego što nam pomaže da je razumijemo.
Na koncu, nije dovoljno da su krizne situacije sinhrone ili da se pojačavaju međusobno, pa da se to proglasi jasno omeđenim predmetom istraživanja. Kritičari poput Nila Fergusona čak smatraju polikrizu iluzijom, koja zamagljuje da je sve to „samo istorija koja se dešava“ – te otuda nema potrebe za novim terminom. Možda je u tom pogledu tačnije jedno usputno i manje ambiciozno zapažanje u podnaslovu članka londonskog lista Ekonomist iz 2023, a koje će godinu dana kasnije postati politika Donalda Trampa: „U svijetu koji sve više obilježavaju transakcije, raste cijena uticaja“.
(Autor je jugoslovenski diplomata)
Neđelja, 12. oktobar 2025.
INTERVJU: Crnogorski fotograf Andrija Kasom za Pobjedu o brojnim uspjesima na umjetničkoj sceni
PODGORICA - Andrija
Kasom pripada onoj rijetkoj vrsti fotografa kod kojih svaki kadar nosi dušu, priču i neizbježnu dozu nostalgije. Njegov fotografski put počeo je slučajno, poklonom od oca, starim fotoaparatom marke „Kiev“, a nastavio se gotovo sudbinski, kada je prvi zalazak sunca sa zidina Starog grada Ulcinja zauvijek zapečatio njegovu posvećenost fotografiji.
Danas, sa 135, većinom međunarodnih nagrada i fotografijama koje su krasile naslovnice svjetskih časopisa, Kasom ne trči za trendovima, već ostaje vjeran istini trenutka, daleko od digitalnog šminkanja i instant estetike.
Njegova fotografija nije puka vizuelna forma, ona je zapis vremena, unutrašnje potrage i ljubavi prema Crnoj Gori, koju promoviše na globalnoj sceni. Kasom ostaje vjeran sebifotografiše samo kada iznutra osjeti impuls.
U razgovoru za Pobjedu vodi nas kroz faze svog stvaralaštva, otkriva ključne susrete koji su ga oblikovali i sa iskrenošću priča o izazovima, unutrašnjim dilemama, ali i dubokoj potrebi da ostane autentičan bez obzira na cijenu.
POBJEDA: Vaša fotografska priča počinje poklonom od oca - fotoaparatom „Kiev“. Da li se sjećate svoje prve fotografije i što je ona za Vas značila?
KASOM: Dobro se sjećam te fotografije, još živi u meni. Sa zidina Starog grada Ulcinja uslikao sam jedan zalazak sunca. U tom trenutku to je bio nevjerovatan spoj najljepših boja, žarkocrveno sunce na horizontu, sunčevi zraci koji su se probijali kroz čudesno crne oblake dosežuči visoka nebeska prostranstva, stvarajući nesvakidašnju ljepotu, kakvu samo priroda može ostvariti. Ta fotografija me je sudbinski opredijelila da moram živjeti život sa fotoaparatom.
Bez ustezanja mogu reći da me mnogo više cijene vani nego u Crnoj Gori. Kod nas još živimo vrijeme koje najbolje opisuje narodna poslovica ,,U životu ti se sve može oprostiti osim uspjeha“. U ovo sam se lično uvjerio bezbroj puta - istakao je Kasom
POBJEDA: Kada ste prvi put osjetili da fotografija više nije samo hobi, već nešto što oblikuje Vaš identitet?
KASOM: Dosta je godina prošlo do tog saznanja. Moj rad do 2000. godine bio je amaterski, fotografisao sam za sebe i svoju dušu, ne vodeći računa o bitnim elementima koji čine svaku dobru fotografiju. Kako sam bio samouk, nikada nijesam pohađao kurs fotografije, imao sam običaj da od svakog urađenog filma uradim jednu ili dvije fotografije formata 30x40 cm. Njih sam slagao u album, a sve ostale sam krio od očiju javnosti u jednom starom šifonjeru. Iz iskustva mogu reći da je amatersko bavljenje fotografijom majka svakog fotografa. U tom
periodu vam je dozvoljeno da fotkate sve i svašta, eksperimentišete na način kako vi želite. Poslije niza godina takvog rada saznaćete što je ono što vam najviše paše i nastavićete u tom pravcu. Dobijanjem prve nagrade na međunarodnom konkursu ,,Montenegro through the lens 2001“, u organizaciji Mediteranskog centra fotografije iz Bara, koji je vodio Ante Baković, mogu slobodno reći da je to bio trenu-
tak kada sam počeo oblikovati sebe kao fotografa i kada sam poželio da vidim đe je moje mjesto u svijetu fotografije. Odatle je sve krenulo.
POBJEDA: Da li je tačno da Vam je poznati crnogorski grafičar Mirko Toljić dao najkraći i jedini kurs fotografije u životu. Kako je izgledao susret sa njim?
KASOM: Taj slučajni susret sa gospodinom Toljićem nikada zaboraviti neću. Čovjeka
sam primio na stopu od Cetinja do Podgorice. Uz neobavezan razgovor, kakav u tim situacijama nastaje, kada je čuo da se bavim fotografijom, želio ih je pogledati. Kako sam album držao u kasi auta, dao sam mu ga na uvid. Gledajući ih davao je komentare, na njima mi je ukazivao što je odlično, što može biti bolje, što ne valja. Upijao sam svaku njegovu riječ. Vjerujte mi, i danas mi njegove riječi odzvanjaju u glavi, kao i svakog puta kad krenem da fotkam za svoju dušu, iako su od tada prošle 24 godine. To je bio najkraći i jedini kurs fotografije u mom životu. Dolaskom u Podgoricu do mjesta na kojem je želio da izađe upitao sam ga: ,,Života ti, ‘oćeš li mi reći ko si i čime se baviš? Pohvali, iskritikova mi pojedine fotografije, održa mi dobar kurs“. Počeli smo da se smijemo i na rastanku sam saznao ko je i čime se bavi. Iz albuma mi je odabrao jedno desetak fotografija i kazao mi je da ih obavezno pošaljem na prvi konkurs za koji saznam. Nije prošlo ni deset dana, saznao sam za konkurs u Baru, poslao četiri izabrane fotografije i došao do prvog mjesta. Od tada sam počeo da prilazim fotografiji mnogo ozbiljnije, zahvaljujući gospodinu Toljiću. Da ga nijesam sreo, vjerujem da bih još krio fotke u starom šifonjeru.
POBJEDA: Svoj razvojni put dijelite u tri faze - atmosferična priroda, erotska i umjetnička fotografija. Da
li ste ikad osjetili da ste negdje ,,ostali dužni“ sebi i svojim idejama?
TOLJIĆ: Moj rad je počeo fotografijama na kojima su motivi bili oblaci, zalasci sunca, stare napuštene kuće, vodenice, sve ono što bi se mom oku sviđelo. Tada sam radio više po impulsu i impresiji, no sa željom da fotografiji dam i neku idejnu pozadinu. Zato sam kasnije ubacio i nago tijelo i dobio fuziju erotike i prirode. U radu tih fotografija sam uživao, iako sam zbog zahtjeva postavljenih sebi, doživio veliko trošenje energije, ali zadovoljstvo uspjelim pokušajima tjeralo me je na sve veći rad. Erotska fotografija, i tada i danas, još je tabu tema, ograničen sam, ne mogu naći modele koji pristaju na tu vrstu fotografije. I pored svega i sa ovom vrstom fotografije imao sam dosta uspjeha van naših prostora, tada nijesam bio dovoljno hrabar da svoj rad pokažem na ovim prostorima. Sarađivao sam sa mnogim erotskim časopisima na teritoriji Srbije, Hrvatske, Slovenije. U tom periodu beogradski magazin ,,Eros“ proglašava moju fotografiju za ,,Fotografiju mjeseca“. Čini mi se da baš u erotskoj fotografiji nijesam još ostvario ono što želim. Kod nas je najveći problem doći do modela koji su zainteresovani za ovu vrstu fotografije. Mnogi se plaše komentara sredine, da li će ih kritikovati, prilijepiti im razne etikete… Koliko nam se god čini da živimo modernim načinom života, žestoko smo zakovani u neprobojnoj ljušturi. Iz tog razloga okrenuo sam se umjetničkoj fotografiji u kojoj podjednako uživam.
POBJEDA: Vaše fotografije su bile na naslovnicama svjetskih magazina. Da li ste ikad osjetili da Vas bolje razumiju i cijene van granica Crne Gore?
KASOM: Po tome koliko su stranci prihvatali i još prihvataju moj rad najbolje govore ponude koje dobijam iz dana u dan. Mnoge ponude odbijam jer nemam dovoljno materijala. Kako imam životnu egzistenciju u zanimanju za koje sam studirao, kako fotografiju radim za sebe i svoju dušu, desi mi se da fotoaparat ne dohvatim i po godinu i više. Da bih krenuo sa fotkanjem, treba da me pokrene ,,crv“, na silu ne želim nikakvu rabotu. Bez ustezanja mogu reći da me mnogo više cijene vani nego u Crnoj Gori. Kod nas još živimo vrijeme koje najbolje opisuje narodna poslovica ,,U životu ti se sve može oprostiti, osim uspjeha“. U ovo sam se
POBJEDA: Vaša fotografija ,,Monah i naga žena“ izazvala je burne reakcije, ali i nagrade. Da li Vam je važnija estetska ili konceptualna provokacija?
KASOM: Svako ko me lično poznaje zna da sam osoba koja tihim koracima korača kroz život. Provokacije, pa makar i konceptualne, nikada nijesu živjele u meni. U svemu što radim vidim estetiku, svaki detalj priča svoju priču, koju svi doživljavaju na svoj način. Ja bih prije svega kazao da se na svakoj mojoj fotografiji osjeća mistika tišine, kada sve miruje, ne postoji čovjek koji bi je remetio. Znam da je fotografija ,,Monah i naga žena“ izazvala burne reakcije i sa jedne i sa druge strane. Jedni su je shvatili kao umjetničko djelo koje čovjek uspije da uradi jednom u deset godina, drugi su je shvatili kao provokaciju. Recite mi što ima provokativno na toj fotografiji? Da je provokativna, da li bi dobila nagrade i nagrade na međunarodnim konkursima? A sudije na skoro svim konkursima su dobri poznavaoci umjetničke fotografije. U cijeloj ovoj priči u vezi s ovom fotografijom žalosti me to što su pojedini htjeli da je upotrijebe u svrhe kojima ona nikako ne pripada. Ona je umjetnost i kao takva će ostati, sve ostalo me ne dodiruje.
lično uvjerio bezbroj puta. Uvijek smo u nebesa dizali ljude sa strane, a nas domaće stavljali u neki drugi plan. Osim toga postoje i mnoge druge stvari o kojima bih mogao roman napisati. Zbog toga sam se odlučio da se pojavljujem na međunarodnim konkursima, na kojima niko ne zna ko je Andrija Kasom, ne znaju ko mu je otac i majka ili da ga na silu moraju progurati.
POBJEDA: Koliko Vam je važna promocija Crne Gore u svijetu kroz fotografiju?
KASOM: Crna Gora je moja druga majka, rastao sam na njenom kršu, rastao u njenoj vodi. Ljubav prema njoj je bezgranična, da treba, za nju bih život dao, ne bih trepnuo. Crnu Goru sam obišao više puta, svaki grad, jezero, veliki broj planina i mogu reći da nam je Bog sve dao, jedini problem je što je ljudima oduzeo pamet. Sve zemlje su lijepe, ali to što ima Crna Gora je nevjerovatno, sve je tako blizu, a tako različito. Ovdje imate mogućnost da se jedan dan kupate u moru, već sljedećeg dana da se grudvate na snijegu. To mi se desilo prije nekoliko godinasubotu sam proveo na plaži u Ulcinju, a neđelju na Žabljaku, đe smo se grudvali. To može samo kod nas u tako malenoj, čudesnoj i magičnoj zemlji. Zbog ljubavi koju nosim prema njoj želio sam da se odužim na neki način. Uradio sam to fotografijom. Bio sam srećan ko malo dijete kada sam foto pričom doveo Crnu Goru na naslovnicu kanadskog časopisa „Marika“, njihovo izdanje „Travel“. Naslovnicu je krasila fotografija Gospe od zdrav-
Osmo međunarodno priznanje za dokumentarno ostvarenje
Vladimira Perovića na festivalu u Širokom Brijegu
lja, koja se nalazi na bedemima Starog grada Kotora, a unutar istog su išle fotografije na nekoliko strana. I tu sam najbolje vidio koliko pojedini mediji (ne) uvažavaju naše autore. Osim nekoliko medija malo je ko objavio tu informaciju, ali kada je jedan stranac napisao tekst o Crnoj Gori sa nekoliko fotografija, svi su brujali o tome. Iskreno, nije mi zasmetalo, promociju Crne Gore nijesam uradio da bi mediji pisali o tome, uradio sam to zbog moje ljubavi prema njoj, želio sam joj se odužiti što sam dio ovog krša ispod najplavijeg neba.
POBJEDA: Rekli ste da u katalozima uvijek stoji ,,Montenegro“ iznad Vašeg imena. Da li osjećate teret ili ponos uloge kulturnog ambasadora?
KASOM: Čim se ispred mog imena pojavi Montenegro, najsrećniji sam čovjek iz razloga što većina u mnogim zemljama ne zna da postojimo. Osim fotografije, i putovanja su mi velika strast. Sve što zaradim potrošim na njih, to mi je najveće bogatstvo koje mi niko ne može oduzeti. Primijetio sam na njima, da mnogi pojma nemaju đe se nalazimo, svi misle da je Montenegro neki dio u Italiji. To me zna i naljutiti i onda svim silama pokušavam ljudima objasniti đe smo i što smo. Radujem se kad se na tim međunarodnim konkursima pročita ime Montenegro, bez obzira da li sam dobio nagradu ili ne, ili samo imao prihvaćene fotke. Riječ Montenegro će stajati u katalozima istih i kad ne bude više tih konkursa. Ostaće za sva vremena.
A. ĐOROJEVIĆ
PODGORICA – Dokumentarni film ,,Ova dobra zemlja“ crnogorskog dokumentariste Vladimira Perovića dobio je nagradu publike u Bosni i Hercegovini, na 26. Mediteran Film Festivalu u Širokom Brijegu koji je završen juče. Od svjetske premijere na 15. UnderhillFestu u Podgorici u junu prošle godine, ovo je osma nagrada koju je Perovićev film osvojio na međunarodnim festivalima, a njemu kao autoru ovo je 130. međunarodno priznanje u bogatoj karijeri. Krajem oktobra, ,,Ova dobra zemlja“ učestvuje na takmičenju na Međunarodnom festivalu planinskog filma u gradu Tagernze u Njemačkoj. Film je sastavljen od priča crnogorskih gorštaka, koji u sebi čuvaju priče – bisere usmenoknjiževnog kazivanja prepune iskonske mudrosti, koji nepovratno odlaze u zaborav jer nema nikoga ko bi ih zabilježio. Perović je film koncipirao u više dokumentarnih minijatura koje ovo ostvarenje čine specifičnim filmskim kolažom. Film je nastao u produkciji kuće „Atomic“ iz Podgorice, uz podršku FCCG, Glavnog grada, Opštine Kotor
i Opštine Žabljak. Perović uz režiju potpisuje i scenario, kao i produkciju s Ivanom Čojbašićem. Izvršna producentkinja je Jelena Božović, dizajn zvuka potpisuje Dora Filipo-
vić, montažu Nikola Egerić, a snimatelj je Čojbašić. O ostalim nagradama je odlučivao međunarodni žiri u sastavu Zrinko Ogresta, Branka Bešević-Gajić i Toni
Cahunek. Dokumentarni film ,,Zauvijek zajedno“ rediteljke Anastasye Miroshnichenko u produkciji Francuske, Holandije i Belgije, osvojio je MFF Grand Prix 26. Mediteran Film Festivala. - Ovaj film se odlikuje izuzetnom suptilnošću i osjećajem za vizualni ritam prirode i ljudskog prisustva. Mirni, precizno komponirani kadrovi grade poetski prostor u kojem svaki pokret vode, kapljice ili svjetlosti postaje nositelj unutrašnjeg stanja. Crno-bijeli i kolor prizori prožimaju se u nježnoj ravnoteži, dok refleksije na vodi i staklu stvaraju osjećaj dvoslojnosti – svijeta koji istovremeno postoji i nestaje – navedeno je u obrazloženju žirija. Nagradu MFF Best Short osvojio film ,,Nožarije“ hrvatskog reditelja Ivana Mokrovića, a nagrada ,,Best Camera“ pripala je italijanskom snimatelju Cesareu Bedognéu za rad na filmu ,,Osmica štapova“, a žiri u ovoj kategoriji su činili snimatelji Alen Alilović, Jana Vuković i Zoran Pilipović. Žiri je dodijelio i dva posebna priznanja ostvarenju ,,Fiume o morte!“, hrvatskog reditelja Igora Bezinovića, te filmu ,,Čuvar pastira“ iz Izraela Hadare Oren. I žiri za kratkometražni dokumentarni film, u sastavu Vinko Kraljević, Melina Alagić i Bobby B. Grubić, dodijelio je posebna priznanja filmovima ,,Mawtini“, francuske rediteljke Marianne Barakat i hrvatskom reditelju Toniju Gaćini za kratki dokumentarac ,,Koze!“. An. R.
u Nišu izveo predstavu „Gospoda Glembajevi“, u režiji Danila Marunovića
PODGORICA - Predstava „Gospoda Glembajevi“ Crnogorskog narodnog pozorišta, koju je po tekstu Miroslava Krleže režirao Danilo Marunović, izvedena je u petak veče u Narodnom pozorištu u Nišu, u okviru takmičarske selekcije VI Festivala drame i pozorišta balkanskog kulturnog prostora „Teatar na raskršću“. Predstava je naišla na odličan prijem publike, koja je ansambl pozdravila dugotrajnim aplauzima i ovacijama. Selektor festivala Spasoje Ž. Milovanović kazao je da je igranje „Glembajevih“ Crnogorskog narodnog pozorišta na festivalu „Teatar na raskršću“ ispunilo sva očekivanja.
- Ova predstava je napravila iskorak da nemamo posla s muzejskim teatrom, već ozbiljno promišljenom predstavom, od koje je napravljena okosnica čitavog festivala - kazao je Milovanović. Na okruglom stolu publike i kritike, kritičarka Festivala, dramaturškinja Željka Turčinović, istakla je da je ovo predstava visokih umjetničkih standarda u kojoj na virtuozan način glumci govore Krležine rečenice i stvaraju radnju koja posebno u prvom
dijelu, u razgovoru oca i sina, doseže vrhunac.
- Znamo da su Krležine rečenice teške, misaone, esejističke i da to treba kao glumac iskoristiti i na tome zaista čestitam ansamblu. Treba pohvaliti i režiju koja je sofisticirana i koja pazi na sve elemente koje je Krleža u tekstu zadao - kazala je Turčinović. Glumac Svetozar Cvetković, u ulozi Ignjata Glembaja, kazao je da ga u ovoj drami najviše inspiriše Krležino prepoznavanje karaktera ljudske duše koja ne zavisi od vremena u kojem živimo. Lik Leona Glembaja tumači
Mišo Obradović, koji je kazao da Krleža piše o kraju jednog vremena koje doživljava dekadentni vrhunac, kroz prizmu jedne porodice.
- Mene plaši to što u ovom tekstu mnogo više sličnosti ima ono vrijeme s današnjim, nego što je to bilo poslije Drugog svjetskog rata - kazao je Obradović.
Glumica Kristina Obradović, koja tumači lik barunice Kasteli, istakla je da je u procesu rada predložila i naišla na odobrenje da pokušamo da napravimo ženu koja je jednom mogla imati ljubav.
- Da je prije 20 godina stigla
drugačija odluka od Leonea, oni bi imali danas potpuno drugačije živote - rekla je Obradović. O ulogama Fabricija Glembaja i Silberbrandta govorili su glumci Danilo Čelebić i Stevan Vuković. Uloge u predstavi još tumače: Una Lučić, Pavle Prelević, Jovan Dabović, Kristina Mrkić i Predrag Pavićević Festival drame i pozorišta balkanskog kulturnog prostora „Teatar na raskršću“ počeo je 6. oktobra, dok je u takmičarskom programu pet predstava iz Bosne i Hercegovine, Bugarske, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Srbije. R. K.
Umjesto političkih jabuka razdora koje obesmišljavaju zdrave građanske i ekološke postamente društva, u parlamentarnom crnogorskom domu „zakotrljali“ su se nedavno drugačiji plodovi: jabuke koje pozivaju na oprost i uče da bez njega ne možemo naprijed ni kao društvo, niti kao pojedinci.
Astal pun zelenih i crvenih jabuka, tog rajskog (za)branjenog voća, simbolički uramljenih u performans vizuelne umjetnice
Milene Živk ović pod nazivom „Vrt oprosta i novog rasta“, pojačan sugestivnim porukama „Eva nije kriva“ i „Adame, oprošteno ti je“ –makar na jedan dan pročistio je domaće političke teme.
Z DRAVI j I VIDI c I
Upotpunjen biljkama-darovima za 50 poslanika, koliko ih se pojavilo na obilježavaju godišnjice od proglašenja ekološke Crne Gore, bio je to oprost i za političko odricanje od te zdrave vizije koju jedino oni van establišmenta, kojima je istinski stalo do ove zemlje, i dalje pokušavaju usaditi u koncept razvoja države.
Milena Živković poziva da praštamo i rastemo, i ostavimo loše prakse za nama, i činimo dobro ubuduće. Jer za dobro nikada nije kasno.
Umjetnička intervencija podsjetila je i narodne tribune da je sve prolazno, pogotovo funkcije, i da, koliko god loše vijesti i naslage besmisla nastoje da na dnevnom nivou „pogube“ čovjeka okrenutog prirodi i blagodeti ovog podneblja, jedna normalna „vijest“ odjekne, nastavljajući da raste kroz biljke. A gdje su biljke tu je i sjeme i trag za neke zelenije i zdravije vidike.
KO ncept
Obilježavanje trideset četiri godine od proglašenja Crne Gore ekološkom državom umjetničkom intervencijom u holu Skupštine – prvi put u istoriji Crne Gore savremena umjetnost je na takav način ušla u ovaj prostor doma odluka i zakona. Ovaj presedan, kaže umjet-
Povodi: Umjetnička intervencija „Vrt oprosta i novog rasta“ Milene Živković u crnogorskom zakonodavnom domu
Sve je prolazno, pogotovo funkcije. Na to je ukazala nedavno jedna normalna vijest koja je štrčala u poplavi dnevnih spinova i naslaga besmisla kojima se nastoji „pogubiti“ građanin okrenut prirodi i blagodeti ovog podneblja. Još kada informacija nastavi da raste kroz biljke, tu je već zametnuto sjeme za neke zelenije i zdravije vidike
nica, otvorio je mogućnost da aktivizam postane vid umjerene kritike, ali još snažnije –poziv na akciju i oprost. Kako je navedeno u pojašnjenju autorskog projekta i istraživanja Mentalna ekologija instalacija „Vrt oprosta i rasta“, koja je trajala jedan dan, kroz interakciju sa poslanicima nastavila je da živi u njihovim domovima, podsjećajući na snagu i značaj i najmanjeg doprinosa pojedinca.
– Fokus rada bio je na akciji, rastu i oprostu, umjesto na kritici, čekanju boljih vremena, zakona i prilika – navela je
Živković.
Instalacija je, prema njenim riječima, spojila prirodu i prostor političke moći kroz
postavljanje biljaka koje simbolizuju: život, rast, ljepotu, različitost i privremenost nas samih i svake funkcije.
– Centralni elementi instalacije – jabuke i natpis „Eva nije kriva“ i „Adame, oprošteno ti je“ propituju: staru
Ovdje vrt nije samo ukras, već intervencija za promjenu percepcije ličnog doprinosa u prostoru i vremenu. Jer jedina ekološka kriza je kriza svijesti. Vrt oprosta i novog rasta je prostor oslobađanja i od naviknute osude i decenijske prepirke, zašto je Crna Gora ekološka država samo na papiru – kaže Živković
nametnutu sliku svijeta, zapostavljanje žena u politici, tradicionalne narative krivice i osude, otvarajući prostor za novi diskurs oprosta, zajedništva i transformacije – istakla je ona.
Mje RA pAt RIOt IZMA Kako je pojasnila, crvene i zelene jabuke simbol su ekologije i zastave Crne Gore, podsjećaju na nužnost balansa, pravu mjeru patriotizma i ekološkog aktivizma. – Ovdje vrt nije samo ukras, već intervencija za promjenu percepcije ličnog doprinosa u prostoru i vremenu. Jer jedina ekološka kriza je kriza svijesti. Vrt oprosta i novog rasta je prostor oslobađanja i od naviknute osude i decenijske prepirke, zašto je Crna Gora ekološka država samo na papiru. Vrt poziva da moć prestane biti teret i da postane čin nježnosti – da rastemo ne tako što vladamo, već tako što djelujemo i njegujemo. Kroz lični najmanji doprinos koji možemo započeti danas – kazala je Živković. Vrt iz njene umjetničke interakcije nije se završio u holu, već je darivanjem poslanicima i poslanicama nastavio da živi i raste u njihovim domovima, podsjećajući ih na mikro-akciju započetu u prostoru Skupštine. I. peRIĆ
Bilješka: Kad se obilježava 66 godina mature
KOLAŠIN - Svaka godišnjica mature koja se obilježi nakon one pedesetogodišnje je pravi podvig. Treba je dočekati, doživjeti, treba je organizovati. Uz volju treba imati i snage za okupljanje i druženje. Nedavno se dogodio jedan takav susret a slavljenici su potpisali „dvije šestice“, odnosno 66 godina od mature i rastanka... Okupili su se u restoranu „Konak“ između Kolašina i Mojkovca, a prije nekoliko godina
su se sreli u dvorištu bjelopoljske gimnazije „Miloje Dobrašinović“ i fotografisali se pored spomen-biste čovjeka čije su ime ispisali stotine puta – i kao bjelopoljski gimnazijalci i kasnije tokom školovanja na fakultetima. Viša realna gimnazija u Bijelom Polju bila je u tom vremenu više nego prestižna obrazovna adresa u koju su dolazili samo najbolji osnovci i to iz svih sjevernih crnogorskih opština. Oni koji su se nedavno okupili i prisjetili se svojih srednjoš-
kolskih dana od prije godovo sedam decenija, potvrđuju da je Gimnazija bila dobra osnova za nastavak obrazovanja. Mnogi od njih postali su uspješni pravnici, ekonomisti, farmaceuti, tehnolozi, doktori veterinarskih nauka… O školskim danima sa sjetom su govorili Svetozar Cvele Veličković, Mihailo Zeko Bulatović, Brano Bulatović, Tomislav Vučinić, Milorad Rmandić, Veselin Vešo Pavićević, Sveto Vuksanović, prisjetili se i onih kojih više nema, a bilo je i pjesme.
Iako se godine nižu, oni sa „dvije šestice“ brane mladost svoju. Kao da je juče bio taj maj 1959. godine. Dr. DRAŠKOVIĆ
PODGORIČARENJE: Sjećanje na dan kada je beogradski Partizan protiv crnogorske ekipe Borca prvi put nastupio u crno-bijelim dresovima
Moćni, evropski Partizan, prvi put ikad, prvi put u istoriji, u crno-bijelim dresovima... Koji strahuje od jednog titogradskog tima, u svom Beogradu, pred više od 20.000 gledalaca. U meču Kupa Jugoslavije o kom je čula fudbalska Evropa. I ne, sa druge strane nije bila Budućnost, već neki vojnici sa odsluženja vojnog roka!
Stativa u 29. minutu za Titograđane: gužva u petercu, šut sa pet metara u gužvi, pa u okvir gola... Još jednom, opet stativa, ovog puta iz daljine! Nikako, ali nikako crnogorski tim nije bio podređen tog dana. Naprotiv. A sa druge strane velikani jugoslovenskog fudbala: Šoškić, Miladinović, Jusufi, Belin... I tim koji im je tog dana dobro zarumenio obraze. Zvao se - Borac. U sastavu - isključivo garnizonski regruti. Svi su bili 1938. godište; svi imali 20 ili 21 godinu.
Pitajte bilo kog navijača - koliko mu znače klupske boje. U kojoj se mjeri cijeli jedan Mančester dijeli međom koja grad dijeli na crvene i plave. Koliko je za madridske ,,kraljeviće“ bitna ona bijela, kao čistota i znak onog Realovog fudbalskog gospodstva. Šta u Buenos Ajresu znači ona Riverova crvena traka preko bjeline. I kakva je velika fudbalska legenda vezana za plavo i žuto sa jedne zastave na švedskom brodu, prvom koji je tog jutra 1906. uplovio u luku - samo za Boku juniors... I koliko, recimo, Partizanovim navijačima znače crno-bijele boje? One koje su stale i u hi-
Sa druge strane velikani jugoslovenskog fudbala: Šoškić, Miladinović, Jusu , Belin... I tim koji im je tog dana dobro zarumenio obraze. Zvao se - Borac. U sastavu - isključivo garnizonski regruti. Svi su bili 1938. godište; svi imali 20 ili 21 godinu
mne, ma u njihov prvi stih, beogradskog tima? E, pa za to crno i bijelo, istetovirano u srce bilo kog partizanovca - vezana je jedna podgorička fudbalska pikanterija. Priča o jednom zaboravljenom titogradskom timu. I da, tek indirektno, to ima veze sa Budućnosti! Dakle, zvali su se Borac i samo te godine bljesnuli na jugoslovenskom fudbalskom nebu. Toliko, da je o njima govoreno i pisano i van Jugoslavije. Ne vjerujete jer nijeste čuli za njih? Evo ovako: taj jedan tim činili su igrači koji su isključivo imali 21 godinu! Bila je 1959, jedan 8. mart, a oni su na Partizanovom ,,Stadionu JNA“ namučili jedan od najvećih timova Evrope...
U fudbalskim hronikama, uglavnom sa početka jeseni i na Partizanovom zvaničnom sajtu ili navijačkim stranicama - pomene se podatak, da je beogradski tim prvi put igrao u crno-bijeloj opremi tog 8. marta. Da je u četvrtfinalu Kupa maršala Tita (Kup Jugoslavije) - savladana senzacija takmičenja, titogradski Borac, 1:0. I da je strijelac jedinog gola bio Vukelić, u 14. minutu. I to je obično kraj.
I priča se obično i tiče samo Partizana. Pa navijači velikog beogradskog kluba, koji će sedam godina kasnije igrati fina-
le Kupa šampiona, a pedesetih važiti za jedan od najjačih na kontinentu - pominju i legendu o bojama. Da je njihov tim do tada nosio bijele ili crveno-plave dresove. A da je bespogovorni autoritet u timu bio legendarni napadač, budući trener Stjepan Bobek. Te 1959. igra-
će i posljednje mečeve za tim koji je proslavio i završiti igračku karijeru.
E, taj neponovljivi Zagrepčanin Bobek, strijelac čak 38 golova za Jugoslaviju (decenijama rekorder!), dvostruki olimpijski vicešampion... bio je veliki kicoš. I nikad nije izašao neuredan na teren. U svlačionici bi kopačke glancao i nekoliko puta, samo da dobiju visoki sjaj. A ako cijeli tim igra sa crnim pertlama - on obavezno igra sa bijelim. Pa mu se kombinacija bijelog na crnim kopačkama mnogo svidjela. Naravno da je takav Bobek, ekstra klasa i autoritet, u godini kada se počelo pričati da Partizan, armijski tim, konačno treba da dobije jednu stalnu kombinaciju boja na dresovima po kojima će biti prepoznatljivimao priliku, da se pita. I predložio - crno i bijelo. Probali u Kupu protiv Borca, već sljedeće sedmice i u prvenstvu protiv Vojvodine, i... Eto je legenda, o crno-bijelima. Dio beogradske i evropske fudbalske mitologije. A Borac? Ponegdje u tim tekstovima naći ćete i to da se radilo o ekipi vojnog garnizona u Titogradu. I ništa više! Čak ni taj podatak da su tada svi imali 21 godinu. Apsolutni fudbalski kuriozitet na velikoj sceni, čak i za ta vremena, prije skoro sedam decenija. I šta još? Srećom, Pobjedina i arhive beogradskih medija, one digitali-
zovane, mnogo su nam pomogle. Pa tako, na primjer, znamo da je do završnice Kupa maršala Tita, dakle Kupa Jugoslavije, Borac stigao kroz kvalifikacije. Da je potom, u prvoj rundi (šesnaestina finala) izbacio Sutjesku, 7. decembra 1958 - 3:2 u Titogradu. I onda napravio još veće iznenađenje, kada je pobijedio mnogo poznatijeg, gradskog rivala Budućnost, sedam dana kasnije u osmini finala! U Titogradu je bilo 2:1, a Pobjeda objavila i tekst sa fotografijom sa tog meča. Malo konteksta vremena: u to vrijeme Pobjeda je izlazila jednom sedmično, a sportski izvještaji bili su rijetkost, svega nekoliko sa utakmica u jedinom listu u Republici, tokom godine. Tako da je jasno da je trijumf ekipe vojnog garnizona - nad klubom koji je tih godina bio i više sezona prvoligaš i perjanica crnogorskog fudbala - već tad odjeknuo. Ipak, u izvještaju našeg novinara, u broju iz 21. decembra 1958. godine - ne pominju se ni strijelci golova, ni sastavi... Već jedino da je favorizovana Budućnost tog dana nastupala bez povrijeđenih prvotimaca - Krgina, Perovića, Vukotića i Kovačevića
* * *
Pa se potom i pogodilo da je taj jedini sedmični broj Pobjede izašao upravo 8. marta 1959, kada je Borac trebalo da igra u četvrtfinalu protiv moćnog Partizana u Beogradu. Tako da vremena za izvještaj tada nije bilo, niti najave. A za izvještaj sa meča je već bilo kasno sedam dana kasnije - to se činilo jedino kada bi Budućnost, na primjer, ostvarila neku veliku prvoligašku pobjedu protiv nekog od favorita.
Ali, sve ima i sve je zapisano u beogradskoj štampi. Pa znamo, da je Partizan, u jednoj od svojih najboljih i najslavnijih generacija, nastupio u sastavu: Šoškić, Belin, Jusufi, Kaloperović, B. Pajević, Miladinović, Z. Čebinac, S. Čebinac, Vukelić, L. Radović, B. Mihajlović. Dakle, skoro sve reprezentativci. Naš Cetinjanin Božidar Pajević, u toj ekipikao prvi Crnogorac koji je na-
stupio u Kupu šampiona. I ne samo to - nego i igrač koji je bio akter i prvog istorijskog duela odigranog od osnivanja Kupa šampiona (dakle, buduće Lige šampiona) - protiv Sportinga u Lisabonu, koju godinu ranije! A fudbalskim zaljubljenicima ne treba mnogo pominjati kakve su klase i zvijezde bili Čebinac, Jusufi, Belin, Miladinović, golman Šoškić. A Borac? Beogradski Sport (decenijama jedini sportski list u Jugoslaviji) je objavio tim Titograđana: Dugalić, Pletikosić, Mikulčić, Petović (Vitorović), Reljić, Vranković, Pavlić, Radaković, Knez, Kovačević, Dumanić. Skoro svi su tog dana dobili sasvim dobru ocjenu - sedam. Igrač meča? Milutin Šoškić, golman Partizana, jedan od najboljih golmana u istoriji jugoslovenskog fudbala - ocjena osam. Jer tog dana je spašavao Partizan od debakla i senzacije. Novinar beogradskog ,,Sporta“ piše i to, da je gostima falilo pribranosti i sreće, da su platili cijenu neiskustva (i opet, taj podatak, da su imali svi 21 godinu!)... Da ih je više od 20.000 navijača na stadionu ispratilo aplauzom. A da je garnizonski tim iz Titograda nesrećno i primio gol: Čebinac centrirao kraj aut-linije, visoka lopta prevarila i nadvisila odbranu i golmana, završila tamo iza ,,druge“ stative - a tamo je već čekao Vukelić za realizaciju...
* * *
Epilog? Taj Partizan je u maju iste godine poražen u finalu Kupa od najvećeg rivala Zvezde 3:1 (dva gola legendarnog Bore Kostića). A Borac? Na ljeto su došli neki novi regruti, nikad više takva garnizonska ekipa nije sastavljena... Ni u Titogradu, ni bilo gdje u Jugoslaviji, ni na cijelom svijetu. Nijesu zaboravljeni - samo zbog toga, zbog onog podsjećanja da je upravo protiv njih Partizan prvi put igrao u crno-bijelom. Ali, to više govori o nama, nego o njima. A nijesu su li ti regruti, na fudbalskom terenu poštećeni od dana, cijelih mjeseci u garnizonu... Jedna filmska priča?
Piše: Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ
Nije tako davno stajao Beni Safdi ispred njujorškog bioskopa i sa sve tablom sa posterom i natpisom „Go see the f#*#ing movie!“ promovisao indi-film „Dady Longlegs“ (2009). Brzo premotavanje do ovogodišnje Venecije – i eno njega u smokingu, na crvenom tepihu, sa Srebrnim lavom za režiju za „The Smashing Machine“. Obožavaju filmofili, oduševljava se cijeli internet tim „Pepeljuga“ pričama o umjetnicima koji su ostali vjerni sebi i, uprkos svemu, ipak uspjeli. No, da su sve to samo festivalske fanfare, a da je Beni suštinski ostao isti mogli smo da posvjedočimo baš ovih dana uoči njujorškog bioskopskog polijetanja filma sa Dvejnom Džonsonom Istu je stvar Safdi uradio, ponovo je obukao dvostranu tablu sa filmskim posterom i samo prošetao podzemnom željeznicom. Go see the fucking movie!
I zaista, idite i pogledajte taj prokleti film u Sinepleksu –
Neđelja, 12. oktobar 2025.
ZERKALO: Biografsku sportsku dramu Benija Safdija ,,The Smashing Machine“ najviše vrijedi pogledati zbog zapanjujuće glumačke transformacije Dvejna Džonsona
Utisak da je MMA borac Mark Ker daleko od hodajuće akcione gure, te da se ispod sve te nepojmljive zičke sile krije psiha vrlo čudna i duša previše izmučena – pojačava se iz kadra u kadar
imaćete što da vidite. Zašto je dobio Srebrnog lava u Veneciji i zbog čega je još jedan dokaz da je studio „A24“ jedno od najboljih utočišta indi-autora – svakako. Kako se od „klišeizirane“ sportske drame može napraviti film pun pozitivnog maskuliniteta (!) – i to, apsolutno. Ali, prije svega, zbog čega je „The Smashing Machine“ – podvižnički glumački trijumf. Štogod mislili da Dvejn „The Rock“ Džonson jeste ili nije, koliko god vam bio simpati-
čan ili ga potcjenjivali, poslije ovog filma nećete ga gledati isto. Nikad, ali nikad više. U „The Smashing Machine“ - i kamen je proglumio!
SPIRALA ZAVISNOSTI
Svi otprilike znamo Džonsonovu istoriju, te kako je od kečera stigao do Ginisovog rekordera po plaćenosti u Holivudu i statusa mašine za proizvodnju ludih akcija i komedija po mjeri cijele porodice. U svakoj je većinom igrao na kartu senzitivnog alfe i pliša-
Još jedan znak da je Džonson odlučio da napravi ozbiljan zaokret u glumačkoj karijeri jeste i najava njegovog učešća u novom, i dalje neimenovanom filmu Martina Skorsezea Riječ je o krimi-trileru čija se radnja odvija šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka na Havajima, a Dvejnu je povjerena rola opasne lokalne njuške koja uspijeva da se pozicionira kao jedan od glavnih krimi-šefova svog vremena. O filmu se za sada zna vrlo malo, ali i šturi opis bio je dovoljan da mu mediji prikače etiketu „havajski ‘Goodfellas’“. Džonsonu će društvo i kod Skorsezea opet praviti Emili Blant, a jednog od njegovih ključnih oponenata odigraće Leonardo Dikaprio. Opet, i takve zvijezde manje su bitne spram tog momenta „The Rock susreće Martija“, naročito ako uzmemo u
obzir činjenicu da je Dvejn i ušao u holivudski biznis ne bi li došao u poziciju da pravi filmove o polinežanskim ličnostima i kulturi. Uloga u Skorsezeovom epu posebno je važna za Džonsona s obzirom na to da je njegova uloga zasnovana na stvarnom liku i zloglasnom mafijaškom usponu o kojem se vrlo malo zna, kao i o mnogim drugim stvarima iz havajske kulture. Ideja za snimanje došla je upravo od njega, nakon što je sa istraživačkim novinarom Nikom Biltonom dogovorio pisanje knjige o krimi-sindikatu „The Company“ i njegovom vođi Vilfordu „Napiju“ Pulavi, prvom i jedinom havajskom krimi-šefu u istoriji. Biće zanimljivo vidjeti kako će je Skorseze adaptirati, naročito nakon što je Džejson Momoa, rođeni Havajac, uspio da izboksuje vrlo rizičnu mini-seriju „Chief of
War“ na servisu Apple TV+, a da svog velikog drugara Roka u projekat uopšte nije uključio.
Džonson je samoanskog porijekla po maminoj liniji; ušao je u filmski biznis u nadi da će jednog dana doći u poziciju da snima priče o Polineziji i glumi velike ličnosti uz svoje kulture, a kojima svijet ništa ne zna. Recimo, kralja Kamehamehu oko čijih je najzanimljivijih godina vladavine Momoa i zavrtio „Chief of War“. Njega u Džejsonovoj seriji igra naturščik, što donekle i objašnjava Rokovo „odsustvo“ iz projekta. „Chief of War“ je zamišljen kao priča „od Havajaca za Havajce“, pa su velike zvijezde mimo kokreatora, koscenariste i producenta Momoe, skrajnute da ne bi zasjenile ono što je najvažnije –autentičnu i nikad do sada ispričanu priču o havajskoj
nog medvjedića zarobljenog u tijelu čovjeka-planine. I, da se ne lažemo, lagano prolazio i kod najvećih hejtera. Možda Džonsona ne vole baš svi, ali vala se ne može naći ni previše onih koji mrze njegove filmove.
Manje su možda poznati Dvejnovi korijeni, tj. da potiče iz rvačke porodice i to ne samo po ocu i đedu (koji su i završili u rvačkom Holu slavnih), nego i po baki sa mamine strane. Bilo da je riječ o očevim afričkim Novoškotima (najstarija crna zajednica u Kanadi) ili o majčinim Samoancima, Džonsonu je porijeklo uvijek bilo bitno. I odavao je počast svojima što u intervjuima, što kroz humanitarni rad, a naročito kroz rvanje.
E sad, rvanje je samo dio UFC svijeta u kojem Džonson nikada nije bio profi, iako tvrdi da bi i tu vjerovatno ostvario karijeru da je u MMA krenuo na vrijeme. Beni Safdi pružio mu je, pak, priliku da postane dio tog univerzuma u sportskoj drami čiji je scenario napisao po motivima HBO hit dokumentarca „The Smashing Machine: The Life and Times of Extreme Fighter Mark Kerr“ (Džon Hajemz, 2002).
Mark Ker bio je amaterski rvač prije nego što je naglavačke uskočio u UFC. I što se dogodilo? Pa, sve same pobjede.
kulturi i kolonizaciji koja ju je umalo zatrla. Uglavnom, koliko god djelovalo čudno što Džonsona nema u „Chief of War“ fakat je da projekti poput „The Smashing Machine“ i Skorsezeovog filma ukazuju na to da će u narednim godinama znatno drugačije usmjeravati karijeru. I, ko zna, možda čak i doživjeti da odigra tog Kamehamehu, te stati rame uz rame sa Džejsonom kao jedna od najvećih svjetskih zvijezda koje su mogle da snimaju mnogo manje riskantne projekte, a ipak su odlučile da se pozabave strastvenim projektima i pokušaju da popularizuju zaboravljeno parče (svjetske) istorije. Nadajmo se samo da će Havaji i polinežanska kultura sa takvim ljudima moći da dožive „reanimaciju“ sopstvene baštine. Aloha nui loa… Sudeći po „Chief of War“, apsolutno su je zaslužili.
Instant-slava i status jednog od pionira iz najluđe i najekstremnije MMA faze. I to je tako trajalo, neđe od 1997. do 2000, sve dok nije došlo „kad ono, međutim“… Prvi poraz i spirala zavisnosti od analgetika zbog kojih je Ker umalo izgubio sve.
SERIJSKI UBICA
„The Smashing Machine“ ima vas u šaci od prvog kadra i intervjua u kojem Ker govori o smislu MMA sporta, osjećaju koji ga preplavljuje kada pobjeđuje, svemu što mu znači UFC. Već tu znate da je ovo uloga života Dvejna Džonsona; vidite to na njegovom licu i karfiol-kosi koje je, knap koliko je to bilo potrebno, šminkom i protetikom udesio Kazu Hiro. I, prije svega, osjećate to u njegovom glasu. Jer taj ljubazni, nježni, razumni i uzemljeni ton koji posjeduje – u totalnoj je kontri sa njegovom fizičkom pojavom.
Spolja – Ker možda izgleda kao (serijski) ubica, a tako i zvuči dok opisuje orgazmično zadovoljstvo koje mu donose pobjede nad protivnicima. Zapravo, u Dvejnovoj izvedbi, on je mnogo više ona mašina iz naziva filma. Svaka riječ, svaki pokret, svaka ekspresija, sve mu je kalkulisano. I njih kontroliše kao i dnevne kalorije i broj banana u jutarnjem smutiju, a isto bi želio da može da uradi i s emocijama svoje djevojke Dovn Stejpls (Emili Blant). Taj utisak da je Ker daleko od hodajuće akcione figure, te da se ispod sve te fizičke sile krije psiha vrlo čudna, duša i previ-
še izmučena, osoba nespremna da se bilo kome do kraja pokaže i da bude istinski viđena –potvrđuje se iz kadra u kadar. I samo raste osjećaj da nešto tu uskoro mora da eksplodira. Ili Ker ili svijet koji ga okružuje. Nježni div s unutrašnjim demonima – to je Mark Ker. Odatle i to kontrol frik ponašanje, odatle i OCD, odatle i opijati, da barem na trenutak zaustave glasove u glavi i umire bijes nakupljen u stomaku. A odakle ta ljutnja - do te mjere jaka, da će u jednom trenutku i u jednoj od najupečatljivijih scena filma, rastrgnuti vrata od sobe kao da su čips? Zašto Ker ne zna što da radi s tim bijesom? I može li se spasiti ako ne nauči da ga prihvati i spozna da je, ipak, samo čovjek – a ne ubilačka mašina?
GOSTUJUĆI BORCI
Tu dolazimo do problema sa Safdijem i „The Smashing Machine“. Ako odista kolosalnu glumu ostavimo po strani, pitanje je što nam ostaje. Mnogo je više ovdje stvari koje se mogu poštovati, nego istinski voljeti. Recimo, režiserski pristup koji je hrabar samim tim što je nesenzacionalistički – a tiče se sporta punog senzacija. I priče koja je, prema svim pravilima, mogla da se skroji u „Rocky“ fazonu, sa usponom, padom i povratkom glavnog heroja.
„The Smashing Machine“ je ipak bliži sportskim pričama poput „The Wrestler“ (Daren Aronofski, 2006). I taj je film problematičan, i njemu najviše goriva daje glumačka izvedba, i za njega je pitanje da li biste ga ikad više pogledali da nema Mikija Rorka
Kod Safdija, pak, dodatni problem je naturalistička režija, ta doku-kamera, ta apsolutna bolibriga za titranje fanovima tipičnih sportskih drama. Ma kakvi, ne pada Beniju na pamet da zadovoljava nekakve „Pavlovljeve reflekse“ i pumpa nas trenutnim, prolaznim uzbuđenjem. Zbog toga i daje prednost Kerovoj zavisnosti i trzavicama sa Dovn, a ne spektaklu u oktagonu. Štoviše, mnogo se veći fajtovi u „The Smashing Machine“ odvijaju van borilačke zone, nego u njoj.
To ne znači da MMA fanovi neće dobiti svoju porciju mesa i krvi, ali ka Safdiju moraju da krenu s oprezom, jer njegova priča ni po čemu nije tipična. Za sebe, pak, mogu da pronađu prave MMA zvijezde poput Rajana Bedera (glumi, doduše, vrlo drveno dok se ne naviknete, Kerovog najboljeg prijatelja i kolegu Marka Kolmana), Basa Rutena koji igra sebe, te Oleksandra Usika zaduženog za Igora Vovčančina
Pravac Oskari
Sve je to super i sve te odluke daju filmu autentičnu draž, ali ipak nijesu dovoljne za povratak na „mjesto zločina“. Dramaturgija je u ovom slučaju morala da bude drugačija, a ne skoro copy-paste kao iz dokumentarca po kojem je snimao Safdi, te koji je možda i najpoznatiji po onoj (i u filmu preslikanoj) sceni sa Kerom koji starici u čekaonici kod doktora objašnjava poentu MMA sporta.
I lik Kerove djevojke zaslužio je mnogo više produbljivanja.
Nije Dovn tipična manična žena koja o jadu zabavlja svog i ovako nesrećnog muškarca, ali bogme nije ni mnogo više, uprkos igri posvećene Emili Blant. Štoviše, toliko se njih dvoje vrte u mjestu, da negdje u posljednjoj trećini filma pomislite da bi bilo mnogo bolje da se priča zavrtjela oko dva Marka. Oko Kera i Kolmana – dvojice rivala, ali i najboljih prijatelja van oktagona.
Takav film i pristup bi, pak, odabrao neko drugi, ali ne i Beni Safdi. Čovjek koji nam je sa bratom Džošom dao simfonije neuroze poput „Good Time“ (2017) i „Uncut Gems“ (2019) i briljirao solo u seriji „The Curse“ sa Nejtanom Filderom morao je da uradi sportsku dramu po sopstvenim pravilima, ciljano iznevjeravajući tuđa, ali ne i svoja očekivanja. Tako da ipak ne zažalite, kao u slučaju Džoela i Itana Koena, što su se braća razdvojila. Vidjećemo što će biti dalje, naročito sa filmom „Lizard Music“ za koji je Beni već ponovo vrbovao Džonsona (igra mu Čovjeka-kokošku, ne pitajte – guglajte, to se prepričati ne može), ali za sada nema razloga za paniku.
„The Smashing Machine“ pokriva period od 1997. do 2000. i „divlju“ eru u kojoj UFC još nije bio milijarderska mašinerija za generisanje namještenog spektakla. Ako u istorijat pionira poput Marka Kera nijeste bili upućeni, Safdijev film jasno će vam pokazati zbog čega je MMA bio zabranjen u 36 od 50 američkih država, te zbog čega je moralo da dođe do određenih izmjena i zabrana da bi „previše krvav“ sport mogao da opstane. Nego, baš ovih dana dok Džonson i Safdi „lome“ bioskopska platna, stiže najava o MMA spektaklu koji će se 16. juna 2026. održati u Bijeloj kući. Osvjedočeni UFC fan Donald Tramp planira proslavu 80. rođendana uz krljačinu sa Konorom Megregorom, koji će se ovim „divnim“ povodom i po cijeni od tričavih 100 miliona dolara vratiti u oktagon poslije petogodišnje pauze – i sudski propisane novčane kazne za silovanje.
Osuđeni silovatelj „svira“ za gušt jednog od najvećih silovatelja ljudskih prava u domu „najveće demokratije na svijetu“. Pa kažite poslije da Tramp ne pravi Ameriku velikom ponovo… Do te mjere, da biste zaista poželjeli da Dvejn Džonson ostvari ono obećanje da će se kandidovati za predsjednika ako ukapira da je to nešto što narod stvarno želi. Ne bi bio prvi, vjerovatno ni posljednji glumac na čelu parade od Sjedinjenih Država… a da bi glumio mnogo bolje od postojećeg, dokazao je barem u „The Smashing Machine“.
E, zbog svega toga „The Smashing Machine“ i te kako zaslužuje poštovanje. Za ljubav ćemo lako, dok god ima režisera sposobnih da istjeraju svoje, te da negdje „nausput“ iz fizič-
ki kolosalnih glumaca izvuku i kolosalne uloge. Džonsonova rola je takva, bez ijedne sumnje. Iz oktagona – pravac na Oskare!
Film sa Markom Volbergom ,,Play Dirty“ najlabavija adaptacija popularnih krimi-romana o lopovu Parkeru
Donald Vestlejk je bio izuzetno plodan pisac, da ne kažemo štancer, krimića koji su većinom bili prilično „palp“, ali zgodni za filmske i televizijske adaptacije. Knjige iz serijala o amoralnom i sebičnom, ali inteligentnom lopovu Parkeru doživele su bezbroj filmskih verzija, što zvaničnih, što nezvaničnih, premda su se „tragovi“ poput imena glavnog lika po pravilu uklanjali. Među njima, roman ,,Lovac“ je posebno inspirisao filmske adaptacije: 1967. godine kao ,,Point Blank“ u režiji Džona Burmana s Lijem Marvinom u glavnoj ulozi i 1999. kao ,,Payback“ u režiji Brajana Helgelanda s Melom Gibsonom u glavnoj roli.
Pljačkaška Osveta ,,Play Dirty“ čiju režiju potpisuje Šejn Blek je najnovija, najlabavija i prilično osavremenjena adaptacija romana. Nastala u produkciji nekada velikog, a sada posrnulog studija MGM, dostupna nam je putem servisa Amazon koji je sada vlasnik MGM-a. Parkera (Mark Volberg) upoznajemo kako se ekipom planira da opljačka „banku“ na hipodromu. Kako to obično biva, dolazi do nepredviđenih okolnosti kada ekipu iznenadi zaposlenik u automobilu sa ženom i detetom, a sa planom da sebi osigura budućnost tako što će opljačkati lopove. Kada Parker uspe da ga sredi, pokaže da ima makar nekakav moralni kompas, ili osećaj za preživljavanje, tako što delićem plena kompenzuje suprugu ubijenog ili je podmiti da ne uvlači organe reda u priču. Ono što sledi je izdaja koju izvodi vozačica kola za beg, Zen (Rosa Salazar) koja uspeva da smakne svu ekipu, osim Parkera, i da pobegne s celim plenom. Udovica jednog od njih, Filija (Tomas Džejn), Grejs (Grečen Mol) daje jedva oporavljenom Parkeru zadatak da osveti smrt njenog muža. U tu svrhu, on mora da uđe u trag Zen, a ona je zapravo na poslu velike pljačke u Njujorku.
Za Parkerea i ekipu koju je on okupio: zaluđenika za eksperimentalni teatar Grofilda (LaKit Stenfild), bračni par Eda (Kigan-Majkl Ki) i Brendu (Kler Lovering) i šuntavog vozača Stena (Čai Hansen), to znači i petljanje u politiku jedne neimenovane latinoameričke zemlje, ali i sukob s velikom kriminalnom organizacijom. Tu organizaciju predvodi Lozini (Toni Šelhub) koji je Parkera proglasio personom non grata u Njujorku. Zapravo, kako to biva s velikim blagom u priči, puno je tu suprotstavljenih strana, klanova i ekipa koje ponekad sarađuju jedne s drugima, pa haos može da počne... U tom haosu neće sve uvek imati smisla, kao što ne mora ni da ima, niti će svaka likvidacija biti opravdana, kao što ne mora ni da bude. Seri-
Ima tu potpisnih verbalnih eskapada i ubjeđivanja autora Šejna Bleka, kao i ponešto situacionog i čak fizičkog humora, što filmu svakako daje nekakav šmek, ali to jednostavno nije dovoljno da se ,,Play Dirty“ uzdigne do nivoa solidnog filma
jal o Parkeru je ionako moralno ambivalentan, da ne kažem otvoreno mizantropski, pa sve prolazi samo dok je zabavno. A sa Šejnom Blekom, autorom scenarija za akcione trilere kao što su ,,Lethal Weapon“ serijal, ,,The Last Boy Scout“ (Toni Skot, 1991), ,,Last Action Hero“ (Džon Maktirnan, 1993) i ,,The Long Kiss Goodnight“ (Reni Harlin, 1996) u kojima se ne stidi ni cinizma ni mizantropije, zabavu možemo očekivati.
BeskOrisni Parazit
Ima tu Blekovih potpisnih verbalnih eskapada i ubeđivanja, kao i ponešto situacionog i čak fizičkog humora, što filmu svakako daje nekakvog šmeka, ali to jednostavno nije dovoljno da se ,,Play Dirty“ uzdigne do nivoa solidnog filma. Razlog tome je skupa, a ošljarska produkcija koja odzvanja „fejkom“ i prazninom studija u kojima je snimana. I to ne samo oni konji iz prve akcione sekvence koji očito mogu postojati jedinu na kompjuteru, već ni Njujork kao prizorište događaja nijednog trenutka ne deluje stvarno. Čak ni džezerska orkestracija Alana Silvestrija ovde ne paše. Drugi problem je glavni glumac. Mark Volberg je funkcionalan kao akcioni junak koji radi po algoritmu i naređenju –neki vojnik, policajac, vatroga-
sac, radnik koji radi svoj posao, ali zna da sluša svoje instinkte. Od „životnijih“, „ljudskijih“ likova, njemu leže naivci i čak tupsoni dobrog srca s jedne, ili bezočni ljigavci s druge strane. Svakako, međutim, ne možemo da ga zamislimo kao pametnog lika, još manje kao mozak operacije. Beskoristan je i za emocionalnu i seksualnu tenziju i tu može da parazitira kada je uparen s glumicom jakom da povuče oboje: ovde je to slučaj samo u jednoj sceni, s Grečen Mol, ali ne i u scenama koje deli s Rosom Salazar. Čini se da je Volberg bio iznuđeni izbor, jer se na spisku producenata krije ime jednog glumca koji se s rediteljem automatski razume i kojem bi glavna uloga u ovom trenutku sjajno legla – Roberta Daunija Džuniora. Blek je njemu već spasavao karijeru sa svojim rediteljskim prvencem ,,Kiss Kiss Bang Bang“ (2005), pa su posle njih dvojica zajedno spasavala Marvel i njegov projekat univerzuma superheroja s ,,Iron Man 3“ (2013). Blek, doduše, možda nije uspeo da revitalizuje serijal o predatoru s vraćanjem na početak u filmu ,,The Predator“ (2018) koji ipak nije bio toliko loš, a neće uspeti ni da kompaniji Amazon podigne prestiž s pričom o lopovu Parkeru u ,,Play Dirty“.
PODGORICA - Debakl u Toršaunu protiv Farskih Ostrva (4:0), najteži – iako ne najubjedljiviji poraz nacionalnog tima od 2007. godine, potom i komplikacije u povratku sa sjevernoatlantskog arhipelaga, dva noćenja van Crne Gore više nego što je bilo planirano...
Mučne dane proživljavaju naši fudbaleri, reprezentacija je igrački i rezultatski spala na najniže grane...
- Jeste debakl – osvrnuo se golman Igor Nikić na blamažu u prethodnom meču kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo.
- Iza nas je nekoliko teških dana. Dosta smo pričali i analizirali meč, vidjeli gdje smo griješili. Spremali smo se dugo za taj duel na neki poseban način, znali smo kakav stil igre imaju Farani, ali nažalost primili smo gol baš iz tih situacija koje smo očekivali – dodao je čuvar mreže španskog drugoligaša Mirandesa.
,,Sokoli“ su sinoć odradili prvi trening po povratku iz Toršauna, odnosno iz Praga gdje su bili odsjeli.
Reprezentacija je na Farskim Ostrvima doživjela nokaut nakon mnogih teških udaraca u prethodnih godinu i po, iz kojih izgleda nije naučeno ništa. - Naravno da takav poraz dosta utiče na sve nas. Svi mislimo da ova ekipa ima veliki
potencijal, a doživjeli smo visok poraz. Utakmica nije bila onakva kakva smo mislili, bili smo bez šansi, bez svega... Ali to nije meč koji treba zaboraviti, već koji treba pamtiti kako bismo učili iz grešaka, a onda da krenemo dalje – istakao je Nikić. Crna Gora nije toliko loše otvorila meč na stadionu ,,Torsvolur“, ali čim je primila prvi pogodak vidjelo se koliko je dezorijentisana i bez samopouzdanja. Selektor Mirko Vuči-
nić nije ništa mijenjao na poluvremenu iako se gubilo 2:0, a onda je tim još više potonuo...
- Mislim da je razlog poraza manjak koncentracije. Želja sigurno nije bila sporna –momci su trčali, borili se, dali sve od sebe kao i uvijek kad igramo za crnogorski grb –uvjerava Nikić.
Poslije katastrofe u Toršaunu, kulminacije svega lošeg iz prethodnog perioda i najniže tačke do koje su ,,sokoli“ stigli, pitanje je kako pronaći
izlaz iz ove situacije.
- Vidim izlaz, evo i kako: prije svega, treba da se držimo svi zajedno, kao ekipa. Bili smo i ranije u teškim situacijama. Jedini izlaz iz ovoga je da radimo jače nego do sada, da brže upijamo ono što selektor traži od nas i da tako pokušamo što prije da izađemo iz krize – istakao je Nikić. ,,Sokoli“ će sjutra od 18 sati dočekati Lihtenštajn u prijateljskom meču.
- Brzo dolazi taj meč, možda je i
bolje tako da bismo meč na Farskim Ostrvima donekle ostavili iza sebe, a i svaka utakmica za reprezentaciju je bitna, bila prijateljska ili takmičarska i ko god da je protivnik. Moramo dati sve od sebe da pobijedimo – kazao je Nikić.
- Ne smijemo nikoga da potcijenimo, vidimo kakvi se sve rezultati dešavaju. Smatram da smo kvalitetniji, ali to moramo da pokažemo na terenu željom i borbom od prvog minuta. Ako bude tako, vjerujem
Bulatović na jučerašnjem treningu
Selektor Mirko Vučinić priključio je timu vezistu Andriju Bulatovića za prijateljsku utakmicu sa Lihtenštajnom. Fudbaler Lansa nije bio na raspolaganju za gostovanje Farskim Ostrvima jer je dobio crveni karton na gostovanju Hrvatskoj u septembru, pa je prekomandovan u mladu reprezentaciju, za koju je igrao u petak protiv Poljske u porazu od 2:0. Pravila to dozvoljavaju jer su seniorske kvalifikacije za SP pod okriljem Fife, a kvalifikacije za EP mladih su u organizaciji Uefe. Bulatović je i u duelu sa Poljskom dobio dva žuta kartona i neće moći da igra za U21 selekciju protiv Sjeverne Makedonije 14. oktobra u Tuzima. Zato je odlučeno da ponovo bude u ,,A“ reprezentaciji, za koju je debitovao pogotkom u junu u prijateljskom meču s Jermenijom u Nikšiću (2:2).
da ćemo upisati trijumf – dodao je mladi golman. Na toj utakmici vjerovatno će još veću šansu dobiti igrači koji u narednih 10-15 godina treba da budu nosioci ,,A“ selekcije. - U procesu smo podmlađivanja, dosta je novih igrača, na svakom okupljanju je trojica-četvorica debitanata. Trudimo se da se što prije uigramo, da sa selektorom pronađemo pravu taktiku i stil igre koji nam odgovara – zaključio je Igor Nikić. N. KOSTIĆ
Mlada reprezentacija Crne Gore poražena od Poljske u 3. kolu kvali kacija za EP, u utorak meč sa Sjevernom Makedonijom
PODGORICA - Tri boda za mladu reprezentaciju Crne Gore nakon tri kola kvalifikacija za Evropsko prvenstvo.
,,Sokolići“ su na startu takmičarskog ciklusa izgubili od Italije u La Speciji (2:1), potom su dobili Šveđane pod Goricom (2:0), a prije dva dana stigao je poraz od Poljske u Katovicama (2:0).
Momci Gorana Perišića rano su primili golove, a onda je bilo teško vratiti se u utakmicu, iako je Balša Radusinović pogodio stativu u prvom poluvremenu.
U nastavku su ,,crveni“ pokušavali, bilo je šuteva sa distance i bliže golmanu, ali nijedna lopta nije završila u mreži. Sve nade našeg tima ugašene su dvadesetak minuta prije kraja kada je vezista Lensa, Andrija Bulatović, dobio drugi žuti karton.
Osamnaestogodišnjem Kolašincu zalomilo se da dva meča zaredom bude isključen – prvo u nastupu za A selekciju, a zatim i za mladu reprezentaciju. - Ostaje žal što na svom kontu nemamo koji bod više poslije tri kola. Dugo smo vodili protiv Italije, a izgubili smo zbog svojih grešaka. Isto se desilo i sada protiv Poljske. Na ovom nivou se kiksevi surovo kažnjavaju. Rano primljen gol nikada nije dobrodošao, a nakon prvog – primili smo i drugi
sredinom poluvremena. Našli smo se u zahtjevnoj situaciji, borili smo se, pokušavali... Da smo smanjili prije odlaska na odmor, pitanje je u kojem bi smjeru utakmica otišla. Nijesmo iskoristili svoje šanse, Poljaci jesu – za Pobjedu je rekao desni bek Nikola Vuković Crna Gora naredni duel igra već u utorak – na svom terenu ugostiće Makedoniju. - Grupa je jako teška. Poljska ima svih devet bodova, nijednom nije savladan njihov gol-
man, Italija je takođe upisala maksimalan skor. Švedska je odlična reprezentacija, a uspjeli smo da je pobijedimo pred svojim navijačima. Bili smo borbeni, uporni, stvarali šanse i to se isplatilo u finišu kada smo dva puta pogodili protivničku mrežu. Vidjeli smo da možemo da se nosimo sa svima – ističe fudbaler Petrovca, koji nastavlja: - Sada nam dolazi Sjeverna Makedonija koja isto kao i mi – ima tri boda. Oni su gubili od
Ženska kadetska selekcija remizirala u drugom kolu kvali kacija za EP
Reakcija ,,crvenih“
Škotska 0
Crna Gora 0
GNJEVINO - Arena Mistržov. Sudija: Mariska Overtom (Holandija). Žuti kartoni: Fišer (Škotska), Cebalović (Crna Gora).
ŠKOTSKA: Gorska, Bojs, Fišer, Burn, Kembel, Smit, O’Donel (od 71. Felouz), Kroford, Tejlor, O’Brajen (od 83. Dankan), Ositelu. CRNA GORA: I.Orahovac, Mozer, Az. Orahovac, Vlaović, Petrović, Balević (od 90.+1. Janketić), Dizdare-
vić, Živković (od 62. Reljić), Cebalović, Damjanović (od 82. Ad. Orahovac), Luković. Ženska kadetska fudbalska reprezentacija Crne Gore upisala je remi u drugom kolu preliminarne runde kvalifikacija za EURO. Naš tim odigrao je 0:0 protiv Škotske, jednog od favorita grupe.
- Odlična utakmica, pogotovo poslije poraza od 9:0 u prvom kolu. Teško je psihološki se vratiti nakon toga, ali su djevojke reagovale sjajno. Ponosni smo kako su odigrale, taktički odlično, borbeno, u defanzivi praktično bez greške, sveli smo Škotsku na samo jednu šansu. Bili smo fokusirani na odbranu i to je ekipa odlično odradila, mada smo imali i nekoliko dobrih situacija pred golom Škotskekazao je selektor Mirko Marić. U posljednjem kolu, 14. oktobra od 14 časova, Crna Gora se sastaje sa Engleskom. R. P.
PODGORICA - Utakmicama 11. kola danas i sjutra biće nastavljeno takmičenje u Drugoj fudbalskoj ligi Crne Gore.
Jermenije, ali su preokrenuli. Riječ je o karakternom timu. Pred nama je novi težak ispit. Igramo kod kuće i nema prostora za bilo kakve kalkulacije. Sve što nas zanima je – pobjeda. Fale nam momci koji su dobili pozive za A selekciju, neće biti ni Bulatovića, ali vjerujem da možemo do trijumfa koji nas ostavlja u trci za plasman na završni turnir. Na nama je da pokažemo kako se igra na domaćem terenu – zaključio je Vuković. D. KAŽIČ
Četiri meča biće odigrana danas u dva termina, dok će kolo biti zaključeno sjutra u Nikšiću, gdje će igrati Internacional i Kom derbi začelja. Ali, krenimo redom. Ekipa Berana, gostuje Grblju u derbiju kola. Beranci su još bez poraza, a Grbalj je u minulom kolu zaustavljen u Pljevljima, gdje je protiv Rudara prekinio niz od sedam vezanih utakmica bez poraza. Ipak, Grbalj ima samo dva boda manje od Berana, tako da ima na svom terenu šansu da se bori za prvo mjesto. Duel u Radanovićima počinje u 15 časova, a u istom terminu počinje i još jedan meč na Primorju. Otrant će u Ulcinju igrati protiv Rudara u još jednom veoma uzbudljivom meču, koji može uticati na sam vrh tabele. Otrant ima bod manje od lidera, a Rudar dva manje, pa će i jedni i drugi čekati kiks lidera i nadati se da mogu do lider-
Uprkos lošim rezultatima, portugalski stručnjak nastavlja mandat na ,,Old Trafordu“
PODGORICA - Mančester junajted ne planira da se odrekne trenera Rubena Amorima, uprkos slabim rezultatima, poručio je suvlasnik kluba ser Džim Retklif. Iako je portugalski stručnjak tek u prvoj godini mandata na ,,Old Trafordu“, Junajted je prošle sezone završio na 15. mjestu Premijer lige - najgorem plasmanu još od 1974. godine, kada su ispali iz elitnog ranga. Ni ovogodišnji start sezone nije ohrabrujući. Uprkos ulaganjima od preko 200 miliona funti, Junajted je već tri puta poražen u ligi i eliminisan je iz Liga kupa od niželigaša Grimzbija. Prije utakmice sa Sanderlen-
dom, koju je Junajted dobio sa 2:0, pojavile su se špekulacije da bi Amorim mogao biti smijenjen u slučaju novog neuspjeha. Ipak, Retklif to negira. - Nije imao najbolju sezonu, ali Rubenu treba dati tri godine da pokaže da je vrhunski trener. Tako ja gledam na stvari - rekao je Retklif za ,,Tajms“. Na kritike zbog Amorimovog insistiranja na formaciji 3-42-1, Retklif odgovara da mu takvi komentari ne znače mnogo. - Mediji žele uspjeh preko noći, kao da je to prekidač koji se uključi i sve odmah bude savršeno. Junajted se ne može voditi impulsivno, na osnovu nedjeljnog mišljenja jednog
ske pozicije. Druga dva meča danas igraju se u terminu od 15.30 časova. Iskra i Lovćen igraju u Danilovgradu. Iskra je u dobroj seriji i može se primaći vrhu, dok je Lovćen u posljednja četiri kola upisao samo jedan bod. U istom terminu igraju Podgorica i Igalo. Podgorica je vezala tri meča bez poraza – zaustavila je Rudar i Berane, savladala u prošlom kolu Lovćen i sa dosta motiva očekuje duel protiv Igala. R. P.
novinara - poručio je vlasnik kompanije Ineos, koja drži skoro 30 odsto udjela u klubu, ali ima punu kontrolu nad fudbalskim odlukama. Retklif je dodao i da Glejzeri, koji su većinski vlasnici kluba od 2005. godine, ,,imaju lošu reputaciju“, ali da su ,,strastveni“ prema klubu i da mu se neće miješati u odluke. Retklif je najavio da će Mančester junajted uskoro postati najprofitabilniji fudbalski klub na svijetu. Prema podacima koje je iznio, gubitak kluba za fiskalnu godinu zaključno sa junom 2025. smanjen je sa 113 miliona na 33 miliona funti. Međutim, takvi rezultati su došli uz otkaze za više od 400 zaposlenih, uključujući i dugogodišnje članove skauting sektora, kao i ukidanje beneficija poput besplatnih ručkova za osoblje.
- Troškovi su bili preveliki. Bilo je mnogo sjajnih ljudi u Junajtedu, ali i nivoa prosječnosti. R.A.
Memorijalni turnir posvećem preminulom košarkašu, treneru, delegatu...
KOLAŠIN - Sala Ekonomske škole u Nikšiću proteklog vikenda je bila jedan od sportski i košarkaški „najglasnijih“ objekata.
Dječaci rođeni 2014. godine i mlađi su pokazali kako i u ovim godinama i te kako umiju sa košarkaškom loptom.
Njihova sportska i dječačka „graja“ ovoga puta je je imala i obavezu da podsjeti kako se sa košarkaškim i životnim sjećanjem traje i kada se život prerano završi. Igralo se, trčalo se, pogađalo se za rano preminulog košarkaša, trenera, delegata na košarkaškim utakmicama – Ivana Ćorovića „Memorijalni turnir Ivan Ćorović“ okupio je blizu stotinu dječaka iz košarkaških klubova Budućnost Voli, Podgorica, Leotar iz Trebinja, AS i Galeb iz Herceg Novog i domaćin Montenegro iz Nikšića. Odigrano je ukupno pet utakmica, a organizatori su htjeli i uspjeli u tome da ne bude rezultata, da ,,semafor bude u kvaru“, da ne bude poraženih - nego da su svi pobjednici. Rastrčani mališani su bez opterećenja rezultata, bez trenerske nervoze i ,,galame“, sa minutažama u kojima su svi imali svoju šansu, pokazali koliko vole i koliko znaju košarku za svoje godine. Šutirale su se i ,,trojke“, nekada bi se mrežica ,,pocijepala“, a ponekad se ne bi dobacilo do koša rukama desetogodišnjaka… Sve ekipe su dobile pehare ,,Memorijalnog turnira Ivan Ćorović“, a svaki učesnik majicu sa njegovim likom. Pehare je uručio Vukota Ćorović, mlađi brat preminulog Ivana, a turniru je prisustvovala i porodica pokojnog Ivana Ćorovića. U košarkaškim driblinzima i skokovima najmlađih, koje je
U košarkaškom nadmetanju šest klubova nije se brojao rezultat pa su tako svi bili pobjednici. Pehare je uručio Vukota Ćorović, mlađi Ivanov brat….
organizovao njegov matični klub OKK Montenegro, vratila su se sjećanja na talentovanog košarkaša, trenera, delegata na košarkaškim utakmicama… Sve je to za svoje 24 godine stigao Ivan Ćorović. Originalni košarkaški talenat koji je bio kapiten juniorske ekipe KK Crvene zvezde na nastupima juniorske Evrolige. Kapiten juniorske reprezentacije Crne Gore koja je sa selektorom Nebojšom Bogavcem izborila plasman u ,,A“ diviziju. Hrabri borac protiv zdravstvenih nevolja kao trener u svom Montenegru i kao košarkaški delegat na utakmicama Prve
Članice podgoričkog Tekvondo kluba nastupile na Kroacija open G1 turniru Šćepanović i Ratković bez medalje u Zagrebu
PODGORICA - Članice podgoričkog Tekvondo kluba Milena
Šćepanović i Petra Ratković nijesu uspjele da se domognu medalje u formama na Kroacija openu G1 turniru u Zagrebu. Šćepanović je nastupila u konkurenciji seniorki, u kojoj je bilo prijavljeno 70, a Ratković među 45 takmičarki u kadetskoj konkurenciji. Obje crno-
gorske predstavnice u pohodu ka medalji zaustavile su takmičarke iz Njemačke. Turnir je okupio 589 učesnika i predstavlja najjači regionalni turnir u disciplini forme. Najbolji kadet Akademca u disciplini borbe KostaBulatović je na Montenegro openu u Podgorici zaustavljen u četvrtfinalu. R. P.
crnogorske košarkaške lige. Sudbina mu je dozvolila da dotakne 24. godinu, ali turnirom koji je prošlog vikenda imao svoje prvo memorijalno izda-
nje, Ivan Ćorović nastavlja da traje na drugi način… Driblinzima i skokovima djece sa njegovom majicom na grudima… Dr. DRAŠKOVIĆ
Održan memorijalni turnir ,,Nihad Livadić“
Set drugi u Banovićima
PODGORICA - Klub sjedeće odbojke Set iz Pljevalja kao drugoplasirani završio je nastup na tradicionalnom memorijalnom turniru ,,Nihad Livadić“ u Banovićima.
Igrana su tri kola, po sistemu svako sa svakim, a Set je upisao dva trijumfa i poraz. Savladao je beogradski Smeč 2:1 (25:15, 21:25 i 15:9) i domaći Tigar 119 rezultatom 2:0 (25:17 i 25:17). Jedini poraz pljevaljski sastav doživio je od sarajevskog Spida 2:0 (25:18 i 25:17). Spid je osvojio trofej sa maksimalnim učinkom, ispred Seta i Smeča, na trećem mjestu. Tigar je
SC Derbi izgubio od FMP-a, u 2. kolu ABA lige
završio na četvrtom mjestu. Turnir je odigran deseti put u Sportsko-kulturnom centru Banovići, a organizator je bio Invalidski odbojkaški klub Tigar 119. R. P.
5
19
6
14
4
PODGORICA - SC Derbi je bez pobjede i nakon drugog kola ABA lige. Nakon poraza kod kuće od Borca, izabranici Petra Mijovića su izgubili i u gostima od FMP-a sa 87:80. U prvom poluvremenu su viđene dvije potpuno različite četvrtine. U prvoj, u kojoj timovi nijesu bili raspoloženi u šutu sa distance (FMP 7-0, SC Derbi 4-1), Podgoričani su igrali odlično u oba smjera. Poveli su 7:0 nakon nepuna dva minuta igre, domaćinu su dozvolili prve poene nakon tri minuta i 10 sekundi igre (7:2), a onda su sredinom dionice stigli do prve dvocifrene prednosti (13:2), nakon koša Matea Drežnjaka. Predvođeni Aleksom Ilićem (osam poena, 4-4 za dva, četiri skoka u ovoj četvrtini), ,,studenti“ su nastavili sa dobrom igrom, a nakon trojke Džira Dejvisa stigli su do maksimalnih 14 poena prednosti (24:10), na 83 sekunde do kraja kvartala, a ista razlika je bila i nakon zakucavanja Balše Živanovića (26:12), na 37 sekundi do kraja četvrtine. SC Derbi je dvocifrenu prednost čuvao do 31:19, nakon trojke Zorana Vučeljića, nakon dva minuta i 19 sekundi igre u drugoj dionici, a onda su gosti potpuno pali. ,,Panteri“ su počeli da koriste veliki broj grešaka gostiju u napadu, proradio im je i šut (šest trojki iz devet pokušaja), pa su prvo serijom 7:0 smanjili na 31:26, a onda su još boljom serijom od 13:0 preokrenuli i poveli 42:37, a imali su i ,,plus šest“ (45:39), nakon trojke Barne. Posljednje poene u ovom poluvremenu, postigao je, ipak, SC Derbi (trojka Emira Hadžibegovića), za ,,minus tri“ (45:42). Treća četvrtina je bila najneefi-
kasnija na meču, a pripala je gostima (17:12). Od koša Darijusa Džonsona za 48:47, SC Derbi nije ispuštao vođstvo do kraja ove dionice. Serijom 7:0, koju je košem i dodatnim bacanjem zaključio Filip Anđušić, Podgoričani su poveli 59:52, na 2,18 minuta do kraja. Međutim, gosti nijesu imali dobru završnicu ove i početak posljednje četvrtine, pa je FMP serijom 8:0 vratio prednost (60:59). ,,Studenti“ su ponovo počeli da prave puno grešaka u napadu, na drugoj strani je Skot bio nezadrživ, pa je FMP sredinom posljednje četvrtine stigao do sedam poena prednosti (76:69). Podgoričani su imali šansu nakon trojke Drežnjaka (80:77), na 1,45 minuta do kraja, ali su ,,zaspali“ u odbrani, pa je poentirao Skot, a izgubljenu loptu u napadu gostiju kaznio je trojkom Grojić za 85:77, na 66 sekundi do kraja utakmice… - Utakmica je imala periode gdje su i jedna i druga ekipa imale kontrolu. Mi na početku, u prvoj četvrtini, pa i do sredine druge, kada smo dozvolili FMP-u da radi ono od čega on ,,živi“ i šta dobro radi, a to su poeni iz tranzicije, rani ,,udari“ jedan na jedan kroz igrače na lopti koji kreiraju višak za sebe i ekstra pasove za šutere spolja. Kada smo mi popustili u tom dijelu, oni su uhvatili kontrolu meča. Sa druge strane, treću četvrtinu smo otvorili jako dobro, čvrsto, a promašili smo neke otvorene šuteve koji su mogli možda i da nas odvedu na veću razliku u tom momentu i da nam olakšaju finiš utakmice. Međutim, nijesmo ih pogodili i onda se u četvrtoj četvrtini desilo ono što se desilo i drugoj - rekao je Petar Mijović, trener SC Derbija. S. J.
PODGORICA – I pored ponovo dosta oscilacija u igri, košarkaši Budućnost Volija su na kraju upisali ubjedljivu pobjedu protiv Cedevita Olimpije sa 88:71, prvu u sezoni u ABA ligi, pa će u mnogo boljem raspoloženju dočekati meč sa Turk Telekomom u Evrokupu, u utorak u Ankari.
Izabranici Andreja Žakelja su napadački bili na nivou sva tri prethodna meča, dva u Evrokupu i jednog u regionalnoj ligi, ali su protiv Ljubljančana odigrali mnogo bolje u odbrani nego u porazima kod kuće protiv Spartaka (primili 97
poena) i Trenta (107), što je rezultiralo željenim trijumfom, prvim u ,,MTEL dvorani Morača“ ove sezone. Cedevita Olimpija je, sa druge strane, upisala prvi poraz u sezoni, a šesti u sedam mečeva u Podgorici protiv crnogorskog šampiona… Kao sedmicu ranije protiv Spartaka, prva četvrtina ,,plavih“ je bila odlična u oba pravca. Zahvaljujući velikoj prednosti u skoku (11-2), a predvođena francuskim tandemom Aksel Butej (10 poena) – Džeri Butsijel (7), koji su zajedno postigli isti broj poena koliko cijela ekipa gostiju zajedno u ovoj dionici, Bu-
U Podgorici se održava prvi ovosezonski turnir WABA lige za košarkašice do 17 godina
dućnost je serijom 15:0 povela 22:9, na tri minuta i 55 sekundi do kraja. Gosti u tom periodu nijesu mogli da odgovore, a moguće je da su bili i u šoku zbog isključujuće tehničke greške trenera Zvezdana Mitrovića, koji je burno, pri rezultatu 9:9, reagovao nakon jedne sporne situacije pred košem Ljubljančana (smatrao je da je Jake Blažiča faulirao Rašid Sulejmon), pa mu je sudija Ilija Belošević prvo pokazao tehničku zbog prigovora, a onda, zbog produženih protesta, i put u svlačionicu, nakon nepuna četiri minuta igre. Budućnost je u još tri navrata vodila 13 razlike (24:11,
26:13, 28:15), a poen manje je vodila na kraju kvartala (29:17).
Sve se, međutim, promijenilo u drugoj četvrtini, u kojoj je Budućnost upisala svega osam poena u prvih osam minuta i 12 sekundi, pa je Cedevita Olimpija uspjela da nadoknadi minus i izjednači (39:39). Ipak, zahvaljujući poenima Sulejmona (dva sa linije bacanja i trojku), koje je djelimično ,,poništio“ Gibson, Podgoričani su na odmor otišli sa posjedom prednosti (44:41).
Budućnost je nakon 20 minuta igre uvećala prednost u skoku (20-6), pa i ofanzivnom (7-1), i dalje je imala bolji šut za
PODGORICA - Košarkašice Budućnost Bemaksa pobjedom su otvorile novu sezonu u WABA ligi do 17 godina. Podgoričanke su na premijeri bile ubjedljive protiv Feniksa iz Banjaluke 73:34.
Na turniru, koji se, inače, održava u ,,Bemaks areni“, učestvuje još i Konjic, koji je u drugoj utakmici savladao Feniks 70:63, a danas (13h) upravo će Konjic biti rival ,,vučicama“… ,,Plave“ su furiozno otvorile
meč – nakon pet i po minuta igre izabranice mladog trenera Marka Miloševića imale su vođstvo 17:0. Cijela petorka domaćih se upisala (Miljanić 6, Ana Jovović 5, Blanka Jovović, Baković i Terić po 2), a dobra igra u odbrani i presing po cijelom terenu donijeli su ekspresnu prednost. Tek nakon sedam i po minuta igre tim iz Banjaluke se upisao (19:2), dok je sjajni kvartal zaključila Lucija Baković za već tada velikih – 24:3. Bilo je jasno da
je pred Podgoričankama lagan posao – „plave“ su bez problema uvećavale prednost, a Lucija Baković nakon duge pauze pokazala je kakav je potencijal
i zalog za budućnost. Razlika se uvećavala, Budućnost rivala u trećem periodu ostavila na samo dva poena, tako da je u 30. minutu bilo
Sulejmon 15
MegiMejs 7
Tompson 6
SlavkovićTanasković 2
Ferel 12
JovanovićMorgan 2
Butsijel 20
Kovlijar 4
Butej 20
Nikoli Antiću uručen dres sa brojem četiri
Meč sa Cedevita Olimpijom je imao lijepu uvertiru –Budućnost je, naime, iskazala poštovanje prema jednoj od klupskih legendi Nikoli Antiću, koji je bio dio ekipe koja je početkom osamdesetih godina uvela ,,plave“ u Prvu ligu velike Jugoslavije. Sportski direktor Budućnosti Gavrilo Pajović uručio je Antiću dres sa brojem četiri. Antić je punih 13 sezona nosio dres Budućnosti, u kojoj je bio najbolji strijelac te generacije nakon Duška Ivanovića. Bio je i dio tima koji je igrao prvi evropski meč u istoriji kluba, pošto je u sezoni 2002/2003. radio u stručnom štabu kada je na klupi sjedio Vlade Đurović Antić je u karijeri igrao još za Vojvodinu, te u Austriji i Francuskoj, a trenersku karijeru je u najvećem dijelu gradio u Belgiji i Francuskoj gdje i sada živi.
dva (52,6 – 45,5 %) i tri poena (44,4 – 40 %), te više asistencija. Međutim, ,,plavi“ su i dalje bili bez ukradene lopte (gosti šest), a imali su šest izgbuljenih više (9-3). Budućnost je u trećoj četvrtini vratila na nivo igre iz prve dionice, u oba pravca, pa je pred posljednjih 10 minuta ponovo imala dvocifrenu prednost (70:59). ,,Plavi“ su već nakon dva minuta igre u nastavku imali 10 poena prednosti (53:43), a onda su serijom 7:0 stigli do 16 razlike (60:44), nakon trojke Sulejmona, uz tehničku grešku američkom košarkašu (zbog pokušaja da iznudi faul na šutu), na pet
nestvarnih 62:21. Najefikasnija bila je Lucija Baković sa 17, uz 10 skokova i pet ukradenih lopti, poen manje dodala je Vasilisa Milja-
minuta i 51 sekundu prije kraja kvartala. Cedevita Olimpija je u nekoliko navrata uspijevala da priđe na jednocifreni minus, ali je Oleksandr Kovlijar vratio dvocifrenu razliku u dvije sekunde prije kraja. Budućnost je, uglavnom, kontrolisala rezultat i posljednjih 10 minuta, a gosti su priprijetili sami kada su prišli na sedam poena (78:71), na tri minuta i 14 sekundi do kraja. Međutim, ,,plavi“ u preostalom dijelu meča nijesu dozvolili Cedevita Olimpiji da se upiše, a Butej i Skajlar Mejs (po pet poena) su na kraju donijeli maksimalnih 17 razlike… S. JONČIĆ
nić, koja je imala 7 skokova, 6 asistencija i 5 ukradenih lopti, dok je najveći indeks (24) imala Blanka Jovović, jer je uz 12 poena dodala 11 skokova, 5 asistencija, 4 ukradene lopte, dok je 12 postigla i Ana Jovović. Doprinos su dale Martina Terić sa 5, Mia Radović (3 poena, 5 skokova), Tara Rajović, Lola Racković, Nora Obradović i Ema Kaluđerčić, koje su postigle po 2.
Inače, ove sezone u WABA ligi do 17 godina nastupa 15 ekipa iz šest država. Jedini crnogorski predstavnik je Budućnost Bemaks, a učestvuju još Ježica, Celje, Janjina, Orli Postojna (Slovenija), Konjic, Lider Gradiška, Feniks, Banovići (Bosna i Hercegovina), Šampion (Bugarska), FSV, Zagreb, Trešnjevka (Hrvatska), Rejer, Futurosa (Italija). R.P.
Neđelja, 12. oktobar
Lovćen 32 (18)
Drama 27 (14)
Danas se igra kompletno drugo kolo EPCG Superlige za odbojkaše Lak posao čeka
Budvu i Budućnost
PODGORICA - Sve tri utakmice drugog kola EPCG Superlige za odbojkaše na programu su danas, a Budva i Budućnost su favoriti da upišu druge pobjede.
Nakon pobjede u Bijelom Polju protiv Jedinstva, Budvane ponovo očekuje gostovanje, ovoga puta Mornaru, koji je na startu bio siguran protiv Ulcinja. Budućnost je bez poraza na startu sezone, prvo je osvojila Superkup, a onda je opravdala ulogu favorita na startu prven-
stva protiv Lovćena. Očekuje se da Podgoričani isto urade i u Nikšiću protiv Sutjeske, koja je bila slobodna u prvom kolu. Kolo će otvoriti ekipe koje su pretrpjele poraze na premijeri. Jedinstvo će drugo kolo zaredom igrati kod kuće, dočekaće ekipu Lovćena. Na startu Jedinstvo je izgubilo od Budve, Lovćen od Budućnosti.
Drugo kolo: Jedinstvo – Ulcinj (17 časova), Mornar – Budva (20.00), Sutjeska – Budućnost volej (20.00). Slobodan je Lovćen. S. J.
SBbet Prva liga za rukometaše (3. kolo)
CETINJE - Dvorana ,,Lovćen“.
Gledalaca: 1.00. Sudije: E. Vitaku, A. Vitaku (Kosovo). Sedmerci: Lovćen 3-3, Drama 2-2. Isključenja: Lovćen 10, Drama 2 minuta. Crveni Karton: Georgios Markatatos u 26. minutu.
LOVĆEN: Demirović (16 odbrana), Stanojević, Perišić 1, Popović 3, Pajović 1, Peruničić 11, Stanković (3), Radović 3, Šćekić 1, Andrić 1, Petričević 1, Kapičić, Milošević 3, Racković, Mrvaljević 2.
DRAMA: Tozakidis, Korsak (15 odbrana), Tartios, Kritikos 2, Kocionis 4, Šaitidis 7, Camesidis 3, Polidoros, Laškakau 2, Tozakis, Desbos, Manoludis 3, Mesinis, Papadopulos 6, Sina, Lazaridis, Markatatos.
Lovćen je mogao sa zalihom od sedam golova razlike da putuje u Grčku na revanš 2. kola EHF Evropskog kupa, ali je na tri sekunde prije kraja iz kontre primio gol za 32:27, a nekoliko sekundi ranije sa crte zicer nije realizovan. Šteta, Cetinjani su odigrali napadački odlično, u odbrani su mogli bolje da reaguju na brzu igru rukometaša Drame, ali i sa ,,plus pet“ pred subotnji revanš mogu da budu zadovoljni, jer treća runda ovog evropskog takmičenja nije daleko. Ključnu ulogu u napadu odi-
grao je Đorđo Peruničić koji je preokrenuo stvari na terenu kada je ušao u 15. minutu. Lijevi bek šampiona Crne Gore postigao je 11 golova iz 14 pokušaja, uspješno je četiri puta asistirao, a iznudio je i dva sedmerca.
A igrači koji golgeterski nijesu bili na blizu učinka Peruničića, nadomjestili su sve borbenom igrom i ukradenim loptama. Sve zasluge za solidnu zalihu idu na račun i golmana Berzada Demirovića koji je, sa 16 odbrana i nekoliko ključnih zicera u drugoj polovini drugog poluvremena, unio strah u grčku ekipu koja je od 26. minuta igrala bez ključnog igrača odbrane - Markatatosa jer je dobio crveni karton.
To je i olakšalo donekle posao crnogorskoj ekipi koja je do najveće razlike - od sedam golova stigla u 45. minutu. I onda su igrači trenera Filipa Popovića u naredna dva minuta i 20 sekundi stali i gostima dozvolili da serijom 3:0 ozbiljno zaprijete. Ali, slabe odbrambene i napadačke minute prekinuo je prvo kapiten Mirko Radović, a vrlo brzo i pivot Mihailo Šćekić golom nakon asistencije Peruničića. Golgeter je na osam minuta i 10 sekundi prije kraja pogodio za 30:24... Grčka ekipa je ozbiljno prijetila preko krila Šaitidisa i pivota Papadopulosa i upravo na ova dva igrača moraće ekipa sa Cetinja u revanšu ozbiljno da obrati pažnju. A. MARKOVIĆ
PODGORICA - Filip Gazdić golom na 28 sekundi prije kraja donio je pobjedu Rudaru protiv Zabjela (33:32), a meč je završio sa impresivnim učinkom od devet golova iz 13 pokušaja.
U pobjedničkoj ekipi istakao se i Elmin Junuz sa šest pogodaka, a kod gostiju je Dejan Lipovina pogodio osam puta, tri gola manje dali su Nikola Đurković i Vukan Pejović Pljevljaci su na učinku od dvije pobjede, a Zabjelčani imaju trijumf i dva poraza. Do prve pobjede stigli su Beranci i to protiv Mornara 7 (29:27). Gosti iz Berana minut i po prije kraja utakmice približili se se na gol zaostatka
(28:27), ali je sve dileme otklonio Milija Kastratović Luka Došljak postigao je deset golova, bez promašaja, Sava Ražnatović je bio najefikasniji (sedam) u gostujućem timu.
Na manje od osam minuta do
EPCG Superliga za odbojkašice (2. kolo) Morača i
kraja u Tivtu je bilo neriješeno (23:23), domaćin Partizan 1949 serijom 4:0 uspio je da dođe do bodova protiv bjelopoljske ekipe. Darko Đurković sa osam golova iz toliko šuteva bio je naj-
raspoloženiji kod domaćina, u redovima Jedinstva Bemaks sedam puta bili su precizni Bojan Varagić i Danilo Joksimović Lovćen je u ranije odigranom meču slavio protiv Sutjeske 28:24. A. M.
PODGORICA - Odbojkašice Morače imaju maksimalni učinak nakon
dva kola EPCG Superlige - nakon pobjede kod kuće protiv Jedinstva, izabrani-
ce Marka Blagojevića su u gostima pobijedile Pljevlja, takođe sa 3:0.
Podgoričanke su do pobjede vodile Lara Jovović sa 19 i Darja Popović sa 11 poena, dok se kod domaćih istakla Zana Čakar sa 10 poena. Večeras u Novom se igra derbi između Herceg Novog i Budućnost voleja, prošlosezonskih finalista plej-ofa. Drugo kolo: Rudar – Morača 0:3 (14:25, 15:25, 18:25). Igrano ranije: Albatros – Budva 3:0 (25:18, 28:26, 25:16), Luka Bar – Gimnazijalac 3:0 (25:7, 25:13, 25:18). Danas : Herceg Novi – Budućnost volej (18.30), Jedinstvo – Mediteran (19.15). S. J.
Autor: Momir MATOVIĆ, reditelj
BOGDAN MUSOVIĆ, ISTORIČAR UMJETNOSTI, HERCEG NOVI
Imao sam sreću da od osnovne škole do umjetničke škole, pa posle na Fakultet imam sjajno društvo, koje se isticalo u svakom obliku. Ja sam rođen u Nikšiću, a Živko je rođen u njegovim opjevanim Ozrinićima. I desilo se da je tamo osnovna škola imala samo četiri razreda tako da je on pješke iz Ozrinića svaki dan išao u školu u Nikšiću. Bila je to jedna nova osnovna škola gdje smo morali da imamo papuče itd. Direktor je bio Puniša Perošević, koji nije bio neki veliki pedagog, a za našu nesreću, Živkovu i moju i još drugih, predavao francuski jezik. I kad ne znamo pomoćne glagole on bije šakama po nama. Posebno je mene tukao, jer je moja majka učila na Lukovu, đe je rođena. Kad neko slabo čita on ga uvati za uvo i vodi oko klupe. I negdje je on moju majku vodio za uvo, pa su mu moji ujaci Đukanovići, kao od brda odvaljeni, njih pet tada kao mladi, napunili gaće snijegom, zavezali učkur i puštili ga da onako jadan ode kući. Mislim da je to bila neka mala, naivna i glupa osveta, pa je mene tukao i govorio: U brazdu šaronja, u brazdu mudonja... Idi kod one babe. Čuvaj joj goveda. Onda smo Živko, ja i jedan Abramović smislili jednu malu osvetu. Mislim da je Živko, mada to nijesmo nikad priznali, cokulu od nekoga Markovića, pamtim i to, sa onim ekserima stavio na gornji dio vrata. Ovaj na vrata, cipela po glavi. Onda su nas mlatili, a ovaj je govorio: Znam ja ko je! Musović, Nikolić, Abramović! I istjeraju nas iz škole. Pošto je Živkov otac Vidak bio fantastičan majstor za razne stvari njega prime u školu, gdje je danas Muzej i galerija u Nikšiću. A ja sam otišao, jer smo imali podstanara koji je učio učiteljsku školu, u Bistricu kod Bijelog Polja. To je bilo početkom osmog razreda i ja sam tamo bio do polugođa, čak popravio neke slabe ocjene i kao usamljen čovjek počeo nekako drugačije da razmišljam. Moja majka je preko Saveza boraca, jer mi je otac poginuo kao partizan u Bokeljskoj brigadi, a i još neki ljudi su pomogli, da me vrate i to u odjeljenje đe je Živko. Živko i ja smo se već odvajali u crtanju, a predavala nam je jedna divna žena Olga Kljujev - Ruskinja koja nas je tako malo izdvajala. Pravili smo kao neke slike, pa se na
Bogdan Musović: Živko Nikolić je bio neobičan što je sačuvao neko osjećanje sela, jer Ozrinići su tada ipak bili baš selo. Ti običaji, te običajnosti koje su se tamo dešavale, pričale su se te priče i meni nije čudno otkud Živku takve priče. On je živio u tom ambijentu
kraju godine pravila izložba, davale se nagrade. On je uvijek bio visok. Bio je neobičan što je sačuvao neko osjećanje sela, jer Ozrinići su tada ipak bili baš selo. Ti običaji, te običajnosti koje su se tamo dešavale, pričale su se te priče i meni nije čudno otkud Živku takve priče. On je živio u tom ambijentu. Kao društvo, kao drugari, smo razmišljali gdje da idemo. To je bila 1958. godina. Onda su ispali vojni konkursi za podoficire i mi smo svi htjeli da idemo u Konjičku podoficirsku školu u Zagreb. I Živko, moj najbolji drug i ja sa njime. Međutim, mi smo nešto sumnjali u tu školu, a nastavnica Kljujev, koja nas je izdvajala govorila nam je: Ćuš, vi maljenkij čto ne idete u tu školu u Herceg Novom? Nama je taj njen savjet malo pomalo ušao u uši. Onda sam ja rekao majci da ja neću da idem da hranim i timarim konje, a ona nije znala šta da radi sa mnom. Pošto smo živjeli u centru grada poštar nikada nije dolazio na vrata, nego je kroz prozor ubacivao poštu i ja dobijem dopisnicu iz Herceg Novog u kojoj je pisalo: ,,Nećete se primiti polaganju ispita bez kompletnih dokumenata!’’ Sjednem na biciklo i brzo u Ozriniće kod Živka. Živku
kažem o čemu se radi, pošto sam znao da će on da konkuriše, a ja sam još ubjeđivao majku. On kaže ide sjutra da polaže, jer je i on dobio dopis. Moja majka ipak pošalje nekompletna dokumenta, a nas dvojica, bez mnogo novca ,,ćirom’’ preko Bileće i Trebinja u Herceg Novi. Ja nijesam bio prvi put na moru, a Živko tada dolazi prvi put na more. Kao dijete sa sela moram reći impresioniralo ga je, ali nije znao ni plivati. Dolazimo u Umjetničku školu gdje se polaže prijemni ispit. Mnogi su ljudi došli, a samo nas dvojica iz Nikšića. Bilo je iz Titograda, iz Cetinja najviše. Kad smo započeli na prijemnom ispitu nijesmo imali ništa. Ni olovke, ni pribora za crtanje. Ništa! A oni su nam dali papire sa nekim pečatom, kozliće na koje sjedimo i crtamo neku mrtvu prirodu. Onda nas je spasio Jozo Popović iz Titograda koji je imao pet-šest olovaka, gumicu koju nam je dodavao, ali moram reći i budio, jer smo prethodne noći putovali vozom. Mislili smo tu pokažeš nešto malo i ideš kući. Međutim, polagalo se tri dana, a mi nemamo novca i tamo smo na željezničkoj stanici, praktično napolju, spavali na onim klupama, jedan drugome glavu na
rame. Položili smo taj prijemni ispit. Prve godine smo živjeli u domu, a hranili smo se u menzi, koja je bila u objektu gdje je danas galerija ,,Josip Bepo Benković“ i gdje sam jedno vrijeme bio direktor i tu radio skoro 30 godina. Uvijek smo bili gladni, pa smo krali divlje narandže misleći da su pitome, pa neke indijske smokve, koje rastu na kaktusima. Živko se malo plašio mora, jer nije znao da pliva, pa smo mi drugari ga počeli učiti, a i radili smo neke vježbe, dizali tegove... pa sam ja ostao mali, a Živko je bio visok, nogat i krakat, tako da je ubrzo naučio relativno dobro da pliva i to duge staze. Zapazio ga Ivica Zuber, poznati trener plivača ,,Jadrana’’ i pitao ga da li hoće da dođe da trenira plivanje na 1500 metara. A Živko je pitao: Ima li što da se jede? Jer, poslije plivanja treba jesti i tada se nije imalo. - Nema bogami... Ja sam bio na vajarstvu, jer me uvijek taj oblik privlačio, a Živko na keramici. Mislim da se vizuelnost ne rađa odjednom nego postupno. Ta vizuelnost se
ovdje prenijela iz jednog drugog pejzaža. Živko i svi mi išli smo u prirodu sa profesorom Darkom Đurišićem ili drugima da pravimo akvarele. Ti akvareli su nas nekako spojili sa morem. Iako je Živko bio dobar crtač prešao je na keramiku, jer je tamo bio profesor Luka Berberović. Međutim, nije to bila uliteralna keramika nego su to bile keramo plastike. I ta mašta, koju su oni prenosili na tu glinu, možda je bila u nekom smislu najmaštovitija, jer slikaru su stalno kopirali prirodu, grafičari isto odnos neki crno bijeli, a vajari modele. Škola je trajala pet godina. Bilo nas je upisano 32, a diplomiralo nas je samo 17. Škola je bila mala, pa nijesu znali šta će sa njom, a moram da kažem da su čak dolazili iz Slovenije, Srbije, Beograda posebno, iz Makedonije iako su tamo imali sličnu školu. Umjetnička škola u Herceg Novom je nešto najljepše što se svima nama dogodilo u životu. Za Novu godinu pravili smo razne ,,scene“ gdje je Živko puno učestvovao. Imali smo ka-
Živko je bio visok, nogat i krakat, tako da je ubrzo naučio relativno dobro da pliva i to duge staze. Zapazio ga Ivica Zuber, poznati trener plivača ,,Jadrana’’ i pitao ga da li hoće da dođe da trenira plivanje na 1500 metara. A Živko je pitao: Ima li što da se jede? Jer, poslije plivanja treba jesti i tada se nije imalo. - Nema bogami
rikature po zidovima, pa je tu bilo ples... Tako da je Živko, iako smo gledali filmove već tada pokazivao okretanje, ali ka pozorištu. Ja sam od moje generacije otišao da studiram Istoriju umjetnosti, a Živko je otišao i polagao prijemni na Pozorišnoj akademiji. Bio se pripremio, a i onako je bio interesantan kao mlad čovjek. Visok, sa pomalo divljom kosom, duhovit. On jednom riječju kaže duhovitu suštinu neke priče ili događaja. U Beogradu često smo se sretali, ali se više družio sa Danilom Varajićem i Zdravkom Vučinićem da igraju fudbal. Taj život u Herceg Novom je ostao do kraja jedna knjiga snimanja koju je on nosio kao crteže pod ruku, a kasnije u svom stvaralaštvu vizuelizovao od ,,Beštija“ do svih njegovih narednih filmova. (Nastavlja se)
Neđelja, 12. oktobar 2025.
Već 1945. godine postalo je teško protiviti se ideji pune zaposlenosti, iako je, na kraju krajeva, veliki broj zakonodavaca ipak prihvatio taj rizik. Senatu je otpor prihvatanju Zakona o punoj zaposlenosti (vodio ga je senator Robert A. Taft) bio relativno blag: veliki dio nastojanja protivnika Zakona svodio se na zahtjeve da se u njegov tekst unesu tek neke verbalne izmjene; svrha tih izmjena bila je, po mišljenju zagovornika Zakona, da se prikrije primjena deficitnog finansiranja, a prema mišljenju protivnika Zakona, išlo se za odvraćanjem od takvog finansiranja. Senat je na kraju prihvatio i izglasao taj zakon, zajedno sa njegovim opredjeljenjem za punu zaposlenost, za obavezu Vlade da izrađuje i objavljuje prognoze investiranja, i za njezinu obavezu da se upušta u izdatke koji iz toga proiziđu. Te su odredbe Zakona prošle manje-više neokrnjene.
Međutim, Predstavnički dom postupio je mnogo konzervativnije od Senata. Već prije nego što je prijedlog zakona o punoj zaposlenosti došao do Predstavničkog doma, opozicija je uočila opasnost koju je on u sebi nosio i organizovala se za borbu protiv njega. Po narudžbi Nacionalnog udruženja proizvođača Donaldsona Brauna, funkcionera koncerna General Motors, obavljena je stručna analiza zakonskog prijedloga; zaključci analize bili su da bi usvajanje i sprovođenje tog Zakona pojačalo kontrolu države nad privredom, uništilo privatno preduzetništvo, da bi neopravdano povećalo vlast federalne egzekutive, legalizovalo federalno trošenje i federalne namete, unijelo u Ameriku socijalizam, a takođe se tvrdilo da bi taj Zakon bio neprimjenljiv i nesprodiv, da bi previše obećavao – da bi postao predmet rugla. Ovaj i slični materijali dijeljeni su po cijeloj zemlji, a osobito je velika pažnja posvećena biračima senatora Mareja u Montani, gdje su ti materijali stavljani u seoske poštanske sandučiće i tako dovodila farmere u zabludu.
Zbog tog protivljenja S3 80, najprije je stručno ,,okljaštren“ u Zakonodavnom odboru Predstavničkog doma, a zatim su mu se suprotstavili, kao previše liberalnom, isti oni kongresmeni koji su trebali smijeniti ,,njegovo kljaštrenje“. U tom konačnom obliku zakon je prihvaćen u Predstavničkom domu. Komisija za usaglašavanje složila se s tim da se iz njegovog teksta izbaci kao jeres svako izričito spominjanje pune zaposlenosti. U preambuli Zakona postignut je vjerovatno rekord svih vremena na polju uslovljavanja, ograđivanja, modifikovanja i opšteg federalnog uzmicanja. Objavljeno je da politika Vlade Sjedinjenih Država ima biti…
Da se koristi svim upotrebljivim sredstvima i postupcima… uz pomoć i saradnju industrije, poljoprivrede, sindikata i lokalnih organa vlasti, u cilju koordiniranja i primjene svih svojih planova, funkcija i resursa, radi stvaranja i odr-
žavanja – na način da to unapređuje i stimuliše slobodno konkurentsko preduzetništvo i opšte blagostanje - uslova u kojima mogu dobiti korisno zaposlenje svi za rad sposobni, za rad spremni i rada željni, i da promovišu maksimalnu zaposlenost, proizvodnju i kupovnu moć.
Ali, da bi se ostvarivali tako impresivno nabrojani ciljevi, neće se primjenjivati kejnsijanska štednja i kejnsijanski budžeti investicija, privatnih ili javnih. Shodno tome, neće biti ni obaveza na trošenje koje iz toga proizilazi. Umjesto toga, na početku svakog godišnjeg saziva podnosiće se specijalnom zajedničkom odboru dvaju domova Kongresa poseban izvještaj u kome će se dati prikaz stanja privrede, s tim što će se vlada, kao njegov podnosilac, zadovoljiti time da samo preporuči kakva je akcija po njenom mišljenju potrebna da bi se unaprijedilo i promovisalo slobodno konkurentno preduzetništvo i postizala korisna i maksimalna zaposle-
nost za ,,sve za rad sposobne, za rad spremne i rada željne –koji su se spominjali u citiranoj Deklaraciji“. Činilo se da je ostvarena manje – više potpuna pobjeda protivnapada konzervativaca nad Kejnsom. Ali, bila je to ujedno Pirova pobjeda. Konzervativci u Predstavničkom domu, želeći da smanje fiskalna ovlašćenja Predsjednika, a osim toga, želeći da suštinu zamijene mehanizmom, ubacili su u zakonski prijedlog odredbu o stvaranju specijalnog savjetodavnog tijela za ekonomske probleme, tzv. Vijeća ekonomskih savjetnika. Liberali su to prihvatili. U početku se to tijelo činilo tako nevažnim, da je prošlo nekoliko mjeseci prije nego što je predsjednik Truman našao vremena da imenuje tri njegova člana. Na položaj predsjednika Vijeća postavio je Edvina Nursea, marljivog naučnika, čije je opredjeljenje za Kejnsa bilo neznatno, što ne treba nikog da čudi, jer on nikad u svojoj karijeri Kejnsovim idejama nije posvetio ni najmanju pa-
žnju. Ali, mjesto potpredsjednika dobio je Leon Kejserling, aktivni učesnik u izradi nacrta zakona o zapošljavanju, koji se kasnije angažovao i u kampanji za njihovo prihvatanje. Kejserling je silno želio da se ostvare ciljevi tog zakona; osim toga, on je bio izuzetno energičan čovjek. U novembru 1949. godine postao je naprije vršilac dužnosti predsjednika Vijeća ekonomskih savjetnika, a naredne godine i predsjednik. Kejserling nije dopustio da ga zastraše konzervativne ograde upisane u same temelje Zakona, nego se pobrinuo da se čitavo Vijeće čvrsto opredijeli za ostvarivanje njegovih prvobitnih ciljeva – punu zaposlenost. Zajedno sa Valterom Helerom, koji će postati predsjednik Vijeća deset godina kasnije u doba Kenedijeve administracije, Kejserling je pokazao da je zalaganje za nešto i kod Predsjednika i u javnosti ne baš zanemarljivo oružje moći. Iako Kejserlingu danas niko ne osporava da je odigrao pionirsku ulogu u toj novoj organizaciji i njenoj politici, upravo mu se to dugo nije priznavalo. Njegov ,,hendikep“ bilo je to što je po struci bio – pravnik, a pred kraj Drugog svjetskog rata počeli su profesionalni ekonomisti postojati značajna snaga u Americi, pa se nije smatralo zgodnim da Kejserling ne posjeduje diplomu ekonomiste. Od Kejserlingovog odlaska pa sve do danas, svi su članovi Vijeća ekonomskih savjetnika, pripadnici profesrije ekonomista, sa svim potrebnim diplomama u džepu. Nakon donošenja Zakona o zapošljavanju i osnivanja Vijeća ekonomskih savjetnika, jednom godišnje u januaruobjavljuje se Ekonomski izvještaj Predsjednika, u stručnom pogledu, kompetentan prikaz najnovijeg ponašanja privrede i njezinih perspektiva. Ti izvještaji nijesu bili lišeni nedostataka, ali to treba razumjeti: malo kad se događa da neka administracija, osvrnuvši se na svoj rad, zaključi da je bio loš. U ovim se izvještajima nikad nije dogodilo da bi se, nakon procjene rezultata ove ili one planirane vladine politike došlo do bilo kakvog drugog zaključka, nego da je ta politika bila ispravna. Pa ipak, bila je vrlo bitna okolnost da u neposrednoj blizini Predsjednika rade ljudi koji se neposredno bave problemom proizvodnje i zaposlenosti i da to njihovo bavljenje utiče i na državnu politiku, na poresku politiku, na politiku Federalne rezerve, na međunarodnu trgovinsku politiku, čak i na poljoprivrednu politiku. Teško da bi se što moglo više zahtijevati od ljudi, koji su aktivno učestvovali u sastavljanju prvog koncepta S380 ljudi i koji su željeli takav nacionalni budžet u kojem će biti tačno naznačeno koliko će država dobiti, koliko će investirati ili utrošiti i koliko će morati potrošiti iznad toga da nađe posao sposobnima za rad, spremnima da rade i željnima rada.
1/9
1/8
Cjenovnik čitulja
O SMRTI do 110 riječi
POMEN do 110 riječi (2 slike), do 40 riječi (4 slike)
O SMRTI do 180 riječi
POMEN do 180 riječi (2 slike), do 100 riječi (4 slike)
1/36 do 20 riječi (1 slika)
1/20 do 30 riječi (1 slika) do 15 riječi (2 slike)
1/18 do 40 riječi (1 slika)
1/12 do 80 riječi (1 slika) do 40 riječi (3 slike)
1/6 do 160 riječi (3 slike) do 60 riječi (6 slika)
1/5 do 190 riječi (4 slike) do 70 riječi (8 slika)
1/4 do 220 riječi (3 slike), do 80 riječi (6 slika), do 30 riječi (9 slika)
1/2 do 320 riječi (5 slika), do 140 riječi (10 slika)
1/1 do 470 riječi (1 slika), do 380 riječi (4 slike) do 270 riječi (8 slika), do 120 riječi (12 slika)
U slučaju objavljivanja simbola, broj riječi se umanjuje za 20. Prostor 1/36 ne može da sadrži simbol.
tel: 020 202 455; viber: 068 034 555; e-mail: oglasno@pobjeda.me
ŽARKO DAMJANOVIĆ
Nedostaješ nam u svakom životnom trenutku. S ljubavlju i tugom čuvamo uspomenu na tebe. Zauvijek si u našim srcima VESNA, BOJAN, ANJA I STEFAN
549
Navršava se 40 dana od smrti našeg voljenog
Neka tvoja plemenita duša počiva među anđelima, a mi ćemo te čuvati od zaborava.
Supruga STANISLAVA i sin FILIP
Četrdeset je dana od smrti našeg voljenog
VLADA BAJOVIĆA
550
Tvoje ime izgovaramo sa ponosom jer si bio dobar čovjek i još bolji otac. Neka ti je vječni mir.
Ćerka SANJA i zet ŽELJKO
Prošlo je četrdeset dana otkako nas je napustio naš voljeni đed, otac i svekar VLADO
551
Tvoja dobrota i toplota žive u našim srcima. Počivaj u miru.
Sin ĐORĐIJE, snaha ANA i unuka ANASTASIJA
Godinu dana je od smrti moje voljene i nikad prežaljene majke
558
MILICE V. BRNOVIĆ
Volim te i voljeću te dok sam živa.
Ćerka DRAGICA sa porodicom
TUŽNO SJEĆANJE
Deset godina od smrti našeg dragog
MAHMUT-BUCKO Hamidov KAPISAZOVIĆ
Čuvamo te od zaborava.
Porodica KAPISAZOVIĆ
Vrijeme prolazi, ali sjećanje i uspomene na tebe ostaju.
Hvala ti na svemu.
VASO GAZIVODA sa porodicom
MILISAVU Vasiljevu ĐUROVIĆU
Kući tvojoj sestra dođe, obuze je muk i tuga. Stojim pred zaključanim vratima i umjesto ti da otvoriš, čeka me tvoja plakata.
Sestra zove, nema tvoga glasa, pitam se kako duši da nađem spasa. Počivaj u miru, dragi brate, da ti moje suze ne remete mir.
Ožalošćena sestra MARTA sa porodicom
Dana 17. oktobra navršava se godina dana od smrti našeg brata i ujaka
Dani prolaze, uspomene se nižu.
Doći ćemo da te zagrlimo ali samo suze stižu, nema ti ni glasa, samo hladan kamen, osta vječna bol i od svijeće plamen.
Dana 12. oktobra ćemo u 10 časova posjetiti njegovu vječnu kuću i zaliti je suzama.
Ožalošćene sestre STANE, MILEVA i MARTA sa sestrićima i sestričnama
Voljenom bratu i ujaku
MILISAVU ĐUROVIĆU
Vrijeme prolazi, ali sjećanja na tebe ne blijede. Tvoja plemenitost ostavila je duboki trag u svima koji su te poznavali.
U našim mislima živi uspomena na tvoju ljubav koju si nesebično pružao. Zauvijek ćeš ostati dio nas.
Sestra MILEVA ČELEBIĆ sa porodicom
Dana 13. oktobra navršava se teška godina, a još teža svaka naredna od smrti našeg najboljeg supruga i oca
Bio si stub naše porodice nesebičan, požrtvovan, brižan suprug i otac. Svojom smirenošću, strpljenjem i snagom bio si nam oslonac i putokaz. Samo veliki ljudi ostavljaju takav trag, a ti si bio VELIKI suprug i otac. U našim srcima i mislima zauvijek.
Godina dana je od smrti moga brata
Brate moj, teško je riječima opisati koliko nedostaješ, tvojim odlaskom ostavio si veliku prazninu. Bio si oslonac, uzor i ponos naše porodice. Neka ti Carstvo nebesko bude dom i vječni mir, a mi ćemo te čuvati od zaborava.
541
Supruga ŚOKICA, sin VUKAN
MARKO VUJAČIĆ sa porodicom
5 godina je otkako nije sa nama naš voljeni
DUŠKO Krstov VUJOVIĆ
Zauvijek ćeš biti dio nas, u našim srcima, riječima i sjećanjima. Voljeni nikad ne umiru.
Tvoji: CECA, MARKO, OLJA, MILOŠ, MIŠKO, MAŠA, LIDIJA, LORENA, LUCIJA I DARKO
535
Godinu dana bez tebe striko
A bol ista kao prvog dana. Nedostaješ svakim danom sve više.
Znamo da si sad na boljem mjestu, da te ništa više ne boli... I to je jedina utjeha koju imamo. Vjerujemo da nas gledaš odozgo, da si tu neđe, iako te ne vidimo. Rana još nije zarasla, a vrijeme kao da stalo nije. Prošla je godina dana, a osjećaj gubitka je isti. Još ti dugujem one narandže... I kad god ih vidim, sjetim se tebe i osmijeha...
Možda se jednog dana opet sretnemo neđe tamo, đe vrijeme ne postoji, đe sve boli prestaju i đe ćemo, kao nekad śeđet i smijati se.
Nedostaješ! I nikad te nećemo zaboraviti.
543
Neđelja, 12. oktobar 2025.
Godina dana je od smrti
RADOMIRA VUKASOJEVIĆA
Vrijeme prolazi, ali ti u našim srcima živiš kroz najljepše uspomene i sjećanja.
Sestra NADA PANTOVIĆ sa porodicom
Sjećanje na našeg
RAJA VUKASOJEVIĆA
Hvala ti za ljudskost i čestitost koju si nam nesebično poklanjao.
JOVANOVIĆI
Tvoj zemaljski put je bio kratak, sjećanje i tuga su vječni. Na današnji dan, prije godinu dana si otišao.
Voli te MAJKA puno.
Godina je od smrti našeg dragog
Vrijeme prolazi, a sjećanje na tebe ostaje vječno.
536
Prođe godina tuge i bola za voljenim zetom i velikim prijateljem i drugom
RAJOM
Ljubav i poštovanje će vječno da traju. Počivaj u miru, veliki čovječe.
552
LJUBO JOVANOVIĆ sa porodicom
559
Tužno sjećanje na moje voljene
VUJAČIĆ ĐORĐIJE VUJAČIĆ
Prolaze godine, ostaju nam uspomene i sjećanja na zajedničke trenutke i vaš dostojanstven i častan život.
SEKA sa porodicom
Sjećanje na voljenog strica i đeda
Prođe godina otkako nijesi sa nama. Tvoje odsustvo u našim životima osjećamo. Bol, tuga i rana isti su kao i prvog dana. Znamo da si na boljem mjestu, gdje nema patnje i boli i da nas čuvaš sa visina.
Tvoja Mila pamtiće te po pažnji koju si nesebično poklanjao a Đurđi ćemo pričati o tvojoj dobroti. Ostaćeš u našim pričama, sjećanjima i srcima zauvijek dio nas. Čuvamo te od zaborava.
MILENA sa porodicom
RADE i SEKA KOSOVIĆ sa porodicom
Godinu dana nije sa nama naš voljeni
RADOMIR-RAJO VUKASOJEVIĆ
Tvoja ljubav, pažnja i dobrota sve nam više nedostaju.
538
MIŠO i GARA
562 Navršava se godina dana od odlaska našeg cijenjenog prijatelja
RADOMIRA – RAJA VUKASOJEVIĆA
Poštovanje i ljubav prema njemu ostaće trajno u našim srcima.
Prijatelji BOŠKOVIĆI
Dnevni list
Elektronska pošta: desk@pobjeda.me
Direktor i glavni i odgovorni urednik:
NENAD ZEČEVIĆ
Zamjenica izvršnog
direktora: MILENA GOLUBOVIĆ
Direktorica marketinga:
VANjA pUstAh I jA
REDAKCI jsKI
KOLEGI jUM
Zamjenice glavnog i odgovornog urednika
RADMILA UsKOKOVIĆ-IVANOVIĆ
MARI jA jOVIĆEVIĆ
Pomoćnici glavnog i odgovornog urednika
đURđICA ĆORIĆ politika
sRđAN pO pOVIĆ ekonomija
jELENA MARtINOVIĆ društvo
jOVAN NIKItOVIĆ kultura
DRAGICA šAKOVIĆ crnom gorom
Urednici
ANA RAIČKOVIĆ crna hronika
NIKOLA sEKULIĆ hronika podgorice
jOVAN tERZIĆ arena
sLOBODAN ČUKIĆ
feljton i arhiv
MARKO MILOšEVIĆ dizajn
DRAGAN MI jAtOVIĆ fotografija
LOGOtIp pOBjEDE
Miloš Milošević i Nikola Latković (2019), inspiracija
Anton Lukateli (1944)
pORtAL pOBjEDE
Urednik
BOjAN đURIšIĆ
Zamjenica urednika
ANA pO pOVIĆ
OBjEKtIV
Urednica
MARI jA IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ
tELEFON
020/409-520 redAkcijA
020/409-536 MArketiNg
020/202-455 ogLAsN o
Naziv osnivača: Društvo sa ograničenom odgovornošću za proizvodnju, promet i usluge, export-import „Nova pobjeda“ - podgorica
Adresa sjedišta medija: 19. decembar br. 5
PIB: 03022480
Vlasnička struktura
„Nove Pobjede“ - 100% udjela
„Media-Nea“ D.O.O. Podgorica
Vlasnička struktura
„Media-Nea“ - 99,99% udjela
First Financial Holdings
sjedište „Media Nea“: Ul. 19. decembra br. 5, PiB „Media Nea“: 02842777
Vlasnička struktura „First Financial Holdings“ - 100%
udjela Petros Stathis
sjedište „First Financial Holdings“: Ul. Ulcinjska br. 3
PiB „First Financial Holdings“: 02628295
Više o vlasničkoj strukturi: pobjeda.me/p/impressum
Broj žiro računa „Universal capital Bank“: 560-822-77
Tiraž: 3.500
12.
Izdajem jednosoban
stan, poseban ulaz, struja i voda, odvojena tri parking mjesta.
068 595 245
Izdajem poslovni prostor 60m2, odvojena struja i voda i ima pet parking mjesta.
068 595 245
Neđelja, 12. oktobar 2025.
Nagradna igra
sakupi 5 kupona i osvoji nagradu
10x5m
za Pobjedina izdanja U čast 81. rođendana Pobjede, popusti se produžavaju do kraja oktobra POPUSTI DO 50%
Nagradna igra se organizuje tako što će se u dnevnom listu „Pobjeda“ svakodnevno objavljivati kuponi počev od 24. septembra, završno sa 23. oktobrom. 30 (trideset) kupona (obilježenih sa 1, 2, 3... 28, 29. i 30.) objavljivaće se na naslovnoj strani Pobjede svakodnevno. Učesnik je dužan da sakupi pet kupona u nizu, po rednim brojevima, bez obzira kojim će brojem kupona započeti niz (npr. 1, 2, 3, 4 i 5 ili 5, 6, 7, 8 i 9 i sl…). U slučaju da propuste jedan kupon, učesnici nagradne igre imaju pravo da ga zamijene bilo kojim duplim brojem iz niza, gdje se to pravo zamjene može iskoristiti samo jednom, u datom nizu. Na kuponu treba ispisati lične podatke (ime i prezime, broj telefona, adresu za dopremu nagrade). Komplet od 5 kupona treba dostaviti u zatvorenoj, jednobojnoj koverti, na kojoj je strogo zabranjeno navođenje bilo kojih podataka o učesniku nagradne igre.
Kovertu u kojoj su kuponi učesnik treba da pošalje na adresu: Nova Pobjeda d.o.o. 19 decembra br. 5, Podgorica. Učesnik može koverat sa kuponima ubaciti i u za tu svrhu obilježeno sanduče, u holu Pobjede, sa (Ul. 19. decembra 5 - južna tribina stadiona - IV sprat, kao i u sanduče na adresi Bulevar revolucije 15, Podgorica).
Koverte u kojima su kuponi za prvo kolo dostavljaju se zaključno sa 16. 10. 2025. godine, do 12h, a za drugo kolo kuponi se dostavljaju zaključno sa 03. 11. 2025. godine u 12h. Izvlačenja će se obaviti u sljedećim terminima: - Imena prvih 6 dobitnika (5 dobitnika drva za ogrijev i 1 dobitnik šporeta) biće izvučena 16. 10. 2025. godine, u 13h; - Imena drugih 6 dobitnika (5 dobitnika drva za ogrijev i 1 dobitnika šporeta) biće izvučena 03. 11. 2025. godine u 13h; Nakon prvog izvlačenja, svi neizvučeni kuponi učestvuju i za drugo izvlačenje. Svi dobitnici će biti telefonski obaviješteni o načinu i vremenu preuzimanja nagrada.
Kupovinom u vrijednosti preko 20€, dobijate poklon knjigu NAJVEĆI ZLOČIN U ISTORIJI
