ptice koja nas zakriljuje. On je poput žene koja nas nosi u svojoj utrobi. On je Beskrajna Majka, Srdačan
Domaćin, Brižan Otac, Dobar Skrbnik koji nas poziva da mu se pridružimo.
Postoji osjećaj sigurna i dobra postojanja. U ovom opasnom svijetu punom nasilja, kaosa i uništenja, postoji to mjesto na kojem želimo biti. Želimo biti u Božjoj kući – osjećati se sigurno, zagrljeno, voljeno, zbrinuto. Sa psalmistom kažemo: „Gdje bi mi srce drugdje željelo prebivati nego u kući Gospodnjoj?“ (vidi Psalme 84 i 27).
Riječ „dom“ postaje sve važnija. Isus kaže: „U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’?“ (Iv 14,2). Isus nam govori o tom velikom domu, palači, gdje nas čeka gozba, gdje se naša čaša prelijeva i gdje će život biti jedno veliko slavlje.
Ivanovo Evanđelje započinje čudesnim viđenjem doma. „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog, ona bijaše u početku u Boga, sve postade po njoj… i Riječ tijelom postade i nastani se među nama“ (Iv 1,1–3.14). Dom je u središtu utjelovljenja. Čitaš li evanđelja, čuješ kako Isus govori: „Ja sam se nastanio u vama kako biste se vi mogli nastaniti u meni“ (vidi Iv 15,4–8). Ovo viđenje Božje kuće postaje sve dublje i dublje. Odjednom, slike se pove-
Henri J.
M. Nouwen SLIJEDITI
ISUSA
Henri J. M. Nouwen
SLIJEDITI ISUSA
O radosti života u Božjoj blizini
Priredila Gabrielle Earnshaw
Biblioteka: FIDES 108.
Urednik: mr. sc. Petar Balta
Naslov izvornika: Following Jesus: Finding Our Way Home in an Age of Anxiety
Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.
Izvršni urednik: Miodrag Vojvodić
Prijevod: Anđelko Bošnjak
Redaktura: Miodrag Vojvodić
Lektura: Anđa Jakovljević
Grafička priprema: Mario Šantić
Dizajn naslovnice: Diana Katić
Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj
ISBN 978-953-235-893-3
CIP zapis dostupan u računalnome katalogu
Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 191211064.
PREDGOVOR
Henri Nouwen: moj prijatelj i učitelj
Za Henrija Nouwena prvi put sam čuo još u sjemeništu u Ohiju krajem 1960-ih. Majka mi je pisala iz Kansasa kako je na službi u župi novi svećenik iz
Nizozemske i da voli odlaziti na njegove mise. „Zbog naglaska ga je teško razumjeti, ali misu služi vrlo pobožno i predano“, rekla mi je. Naravno, tad nisam
znao o kome govori. On je u to vrijeme bio doktorand psihologije na institutu Menninger koji se nalazi u blizini naše obiteljske kuće u Topeki. No ubrzo je ušao u moj život.
Od sredine 1970-ih često smo izlagali na istim konferencijama. Ubrzo me nekoliko puta posjetio u zajednici New Jerusalem Community u Cincinnatiju, gdje mi je rekao kako žudi za zajednicom i bliskim odnosima. Vidjelo se da je to strastvena potreba. Povremeno bismo odlazili u šetnje radničkim naseljem u kojem je zajednica bila smještena. Zabavljao me je
(ne znam koju bih drugu riječ upotrijebio) svojom beskrajnom duhovnom radoznalošću, iznimnom ranjivošću te poniznom brigom za ljude.
Henri je žudio za dubokim odnosima i mislim da je bio genijalac upravo za odnose. Mogao je razlikovati iskrene od neiskrenih odnosa i želio je izliječiti one neiskrene. Upravo nam je time tako dobro služio!
Kad sam se 1986. godine preselio u New Mexico kako bih osnovao Centar za djelovanje i kontemplaciju, Henri mi je napisao snažno pismo podrške u kojemu me potaknuo na to da „poučavam samo kontemplaciju“! Preporučio mi je čak i proučavanje spisa
Eknatha Easwarana, pokazavši mi time dubinu svoje kršćanske vjere, vjere kojoj jedan hinduistički učitelj
iz Indije nije predstavljao prijetnju. Shvatio sam i to da je kao katolik znao prepoznati autentično kontemplativno učenje bez obzira na njegovo porijeklo.
Budući da sam mu se divio i poštovao ga kao mudra i sveta duhovnoga vođu, često sam pokušavao dobiti od njega besplatne duhovne savjete. No nakon samo nekoliko minuta shvatio bih da on uopće ne odgovara na pitanja, već sve nekako preokreće kako bi od mene učinio svojega duhovnika! Nikad nisam bio siguran je li to izraz njegove skromnosti ili nesvjesne potrebe za uzajamnošću, ali naposljetku sam zaključio kako je riječ o potpuno iskrenu duhovnom traga-
nju te da je on moje uvide cijenio jednako kao i svoje. Premda sam ga smatrao duhovnim autorom, on je zapravo bio duhovni tragač i vjernik – ispunjen težnjom za još većom mudrošću i sposobnošću da ljubi.
Kad je saznao da sam počeo poučavati duhovnost za muškarce, pisao mi je i snažno me podupro u tome. Mnogobrojnim je umjetnicima govorio da bi trebali slikati slike koje bi mogle doprinijeti iscjeljenju često narušenih odnosa između oca i sina. Znao je da proces iscjeljenja nerijetko započinje zahvaljujući slikama. Najmanje jedan ikonograf, franjevac Robert Lentz, prihvatio je njegov savjet i naslikao Ivana, ljubljenoga učenika, s glavom na Isusovim grudima. Henri je bio oduševljen te je vrlo iskreno, i meni i drugima, govorio o složenu odnosu sa svojim ocem. Sve u svemu, i s mojega pojednostavljenog gledišta, ovo su najveći talenti Henrija Nouwena: ljudska ranjivost i moć iscjeljenja koju je zadobio potpunom iskrenošću. Za većinu od nas on je osmislio izraz „ranjeni iscjelitelj“ i svojim ga životom u potpunosti posvjedočio. Sviđalo mu se biti poznat, ali je i bio posve svjestan ironije u tome. Sjećam se kad mi je iskreno povrijeđen rekao: „Moja vlastita obitelj u Nizozemskoj ne čita moje knjige, čak i ne zna za njih!“ No istovremeno bi se smijao samom sebi zbog svojih riječi.
Možda bismo mogli reći da je Henri, poput Franje Asiškoga i Terezije iz Lisieuxa, uveo tamnu stranu ljudske osobnosti u područje duhovnosti, ali s više psihološkoga znanja. To mu je omogućilo vrlo praktičan uvid u narav ljubavi i svih oblika odnosa, osobito Božje ljubavi. Mi kršćani navikli smo svoju tamnu stranu nazivati „grijehom“ i žurno je kao takvu ispovijedati, ostajući nesposobni učiti od nje. Henri je zasigurno „ispovijedao“ svoje grijehe i propuste onima koji su mu bili bliski, ali tek nakon što bi osjetio njihov žalac, njihovu strukturu, istinu i uvijek dostupnu mudrost. Čini se da ga je to iskreno priznavanje vodilo do suosjećanja za druge.
Po tome i zbog toga, Henri je postao poznat kao vrhunski učitelj koji će zasigurno izdržati test vremena. U ovoj ćete knjizi imati prigodu uživati u dijelu njegove teško stečene mudrosti.
Vrlo brzo, ako to već nije, postat će vaš prijatelj.
Richard Rohr, OFM
Centar za djelovanje i kontemplaciju Albuquerque, New Mexico
UVOD
Slijediš li Isusa? Želim da se pogledaš i postaviš si to pitanje.
Jesi li sljedbenik? Jesam li ja?
Često smo više lutalice nego sljedbenici. Govorim o sebi koliko i o tebi. Mi smo ljudi koji jure uokolo, rade mnoge stvari, susreću mnoge ljude, prisustvuju mnogim događajima, čitaju mnogo knjiga. Jako smo uključeni. Život doživljavamo kroz mnoge, mnoge aktivnosti. Idemo amo-tamo, radimo ovo-ono, razgovaramo s ovim i s onim, moramo obaviti ovo i ono. Ponekad se pitamo kako sve to ostvariti. Kad sjednemo i razmislimo, vidimo da često trčimo od jedne hitne situacije do druge. Jako smo zauzeti i angažirani. No kad nas pitaju čime smo toliko zauzeti, zapravo i ne znamo.
Ljudi koji lutaju od jedne stvari do druge, osjećajući da su življeni više nego što žive, vrlo su umorni.
Duboko umorni. To je mnogima problem. Nije toliko riječ o tome što mnogo toga radimo, već što radimo pitajući se događa li se išta. Ponekad imamo toliko obveza da se pitamo hoćemo li ih moći sve izvršiti. To jako umara. Zapravo iscrpljuje.
Neki ljudi naposljetku stanu i odustanu od svega.
Kažu: „Prošlo je već pet godina i ništa se nije dogodilo.“ Sjednu i ne rade ništa. Više ih ništa ne uzbuđuje.
Nemaju nikakve stvarne životne interese. Samo gledaju televiziju, čitaju romane i cijelo vrijeme spavaju.
Nema ritma, nema pokreta, nema napetosti. Ponekad bježe u alkohol, drogu ili seks, ali ništa ih ne oduševljava. Ništa im ne daje snagu.
„Što želiš raditi?“ „Svejedno mi je.“
„Želiš li u kino?“ „Svejedno mi je.“
Prešli su s lutanja na sjedenje. Ti su ljudi također vrlo umorni. Riječ je o stvarnom umoru. Obje vrste ljudi, oni koji jurcaju uokolo i oni koji samo sjede, ne kreću se nikamo.
Svi mi ponekad lutamo, a ponekad sjedimo. Pogledaš li ovaj svijet, možda ćeš pomisliti: „Tako sam umoran. Toliko je napora i opterećenosti u ovom svijetu da sam ponekad lutalica, a ponekad onaj koji sjedi.“ Upravo u taj naš duboko umorni svijet Bog šalje Isusa kako bi nam govorio glasom ljubavi. Isus kaže:
„Slijedi me. Nemoj više trčati uokolo. Slijedi me. Nemoj samo sjediti. Slijedi me.“
Glas ljubavi je glas koji naš život u lutanju ili sjedenju može u potpunosti preoblikovati u život koji je usmjeren i ima cilj.
„Slijedi me.“
Neki od nas možda su već čuli taj glas. Neki nisu.
Jednom kad čujemo glas koji nas poziva na nasljedovanje, stvari sjednu na svoje mjesto. Umjesto kretanja u različitim smjerovima, odjednom imamo cilj. Znamo kamo idemo. Imamo samo jednu brigu. Odjednom, duboko iskustvo dosade nestaje jer smo čuli glas ljubavi.
Ako nam nedostaje cilj i nemamo koga slijediti, prazni smo ljudi. Jesmo! Ipak, kad otkrijemo da nas glas ljubavi doziva i govori „Slijedi me“, sve se mijenja. Život koji se činio tako bezličnim, tako dosadnim i toliko iscrpljujućim, odjednom je postao usmjeren život.
Možda ćemo sami sebi reći: „Sad znam zašto živim!“
Ova je knjiga napisana kako bi tebi i meni pomogla da čujemo taj glas ljubavi, da čujemo taj glas koji na uho šapće: „Slijedi me.“
Nadam se kako ću nas od nemirna lutanja voditi prema radosnu nasljedovanju; od dosađivanja zbog
sitting there doing nothing to being excited because we have heard a voice.
toga što sjedimo i ne radimo ništa do uzbuđenosti zbog glasa koji smo čuli.
The voice is not a voice that will force itself on us. It is a voice of love, and love doesn’t push or pull. Love is very sensitive.
To nije glas koji će nam se nametnuti. To je glas ljubavi, a ljubav ne gura i ne vuče. Ljubav je vrlo obazriva.
There is a beautiful story in the Old Testament where the prophet stands at the mouth of a cave and the Lord is passing. There is thunder, and the Lord is not in the thunder. There is an earthquake, and the Lord is not in the earthquake. There is fire, and the Lord is not in the fire. Then there is a still, small voice, and the Lord is in that voice. (See 1 Kings 19:11–13.)
U Starom zavjetu nalazimo prekrasnu priču u kojoj prorok stoji na ulazu u špilju dok Gospodin prolazi. Pojavljuje se vihor, ali Gospodin nije u vihoru. Pojavljuje se potres, ali Gospodin nije u potresu. Pojavljuje se oganj, ali Gospodin nije u ognju. A zatim se čuje miran, blag glas i Gospodin je u tom glasu (vidi 1 Kr 19,11–13).
The voice is very sensitive. It can be very quiet. It is sometimes hard to hear. But the voice of love is already in you. You may have already heard it.
Glas je vrlo obazriv. Može biti veoma tih. Ponekad ga je teško čuti. No glas ljubavi već je u tebi. Možda si ga već čuo.
Start trying to hear that voice. Get quiet and spend some time trying to hear it.
Potrudi se čuti taj glas. Umiri se i provedi neko vrijeme pokušavajući ga čuti.
Slušaj. On kaže: „Ljubim te“ i zove te imenom. Govori: „Dođi, dođi. Slijedi me.“
Listen. It says, “I love you,” and calls you by name. It says, “Come, come. Follow me.” uv
Dobri Bože, budi danas sa mnom. Pogledaj moju uznemirenost i pomozi mi živjeti s njom. Ne znam riječi. Ne znam put. Pokaži mi put. Ti
Dear Lord,
Be with me today. Listen to my confusion and help me know how to live it. I don’t know the words. I don’t know the way. Show me the
si Bog mira. Pomozi mi slušati tvoj glas u svijetu buke. Želim biti s tobom. Znam da
si ti mir. Znam da si ti radost. Pomozi mi da budem smirena i radosna osoba. To su plodovi života u tvojoj blizini. Približi me k sebi, Gospodine.
Amen.
a THE INVITATION
POZIV
„Dođite i vidjet ćete“
“Come and See”
„Sutradan opet stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: ‘Evo Jaganjca Božjega!’
As John the Baptist stood there with two of his disciples, Jesus passed and John stared hard at him and said: “Look, there is the Lamb of God.” Hearing this, the two disciples followed Jesus, and Jesus turned around, saw them following, and said, “What do you want?” “Rabbi [which means “teacher”], where do you live?” “Come and see,” he replied. So they went and saw where he lived and they stayed with him the rest of the day. It was about the tenth hour.
Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: ‘Što tražite?’ Oni mu rekoše: ‘Rabbi’ –što znači: ‘Učitelju – gdje stanuješ?’ Reče im: ‘Dođite i vidjet ćete.’ Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura.“
Evanđelje po Ivanu 1,35–39
JOHN 1:35– 39
Zamisli na trenutak da si u ovoj priči. Zamisli da si ondje s Ivanom Krstiteljem. On je bio snažan čovjek. Zamisli ga odjevena u devinu dlaku. Odijeljen je od drugih. Strogim glasom govori: „Obratite se! Obratite se! Vi ste grešnici. Obratite se, obratite se, obratite se!“
Imagine you are in this story for a moment. Imagine you are there with John the Baptist. He was a tough man. Picture him dressed in camel hair. He is separate from others. With a stern voice he says, “Repent! Repent! You are sinful people. Repent, repent, repent!”
Ljudi ga slušaju. Nekako osjećaju da u njihovim životima nešto nedostaje. Osjećaju da su zatrpani obvezama i iscrpljeni ili da samo sjede i da se nikada ništa neće dogoditi.
Odlaze tom neobičnom čovjeku – tom divljem čovjeku – i slušaju. S njim su Ivan i Andrija, dvojica Ivanovih učenika. Jednoga dana prolazi Isus. Ivan se zagleda u njega i reče: „Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta.“
Ivan je znao da je njegov narod grešan i da se mora obratiti, ali je znao i da ne može oduzeti grijehe toga naroda; da oduzeti grijehe nije u čovjekovoj moći. Govorio je: „Obratite se, obratite se, obratite se!“ No kad je Isus prolazio, zagledao se u njega i rekao Ivanu i
Andriji: „Gledajte, to je Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta. To je Sluga Božji. On je došao trpjeti. To je Onaj koji je poslan da postane žrtva, Jaganjac Božji, kako bi mogao oduzeti vaše grijehe.“
Jednostavno budi u toj slici.
Jednostavno budi ondje gdje su bili Ivan i Andrija, spreman započeti novi život, s novim ciljem, novim početkom, novim srcem, novom dušom. Dvojica mladića polaze za Isusom, a on se osvrće, vidi da idu za njim i govori: „Što tražite?“ A što oni kažu? Kažu li: „Gospodine, želimo te slijediti“, „Gospodine, želimo vršiti tvoju volju“, „Gospodine, želimo da oduzmeš
naše grijehe?“ Ne kažu ništa od toga. Umjesto toga, pitaju: „Gdje stanuješ?“
Nekako na samu početku priče čujemo vrlo važno pitanje: Gdje stanuješ? Koje je tvoje mjesto? Koji je tvoj put? Kako je biti u tvojoj blizini?
Isus kaže: „Dođite i vidjet ćete.“
Ne kaže: „Dođite u moj svijet.“ Ne kaže: „Dođite i ja ću vas promijeniti.“ Ne kaže: „Budite moji učenici“, „Slušajte me“, „Radite što vam kažem“, „Uzmite svoj križ.“ Ne. Kaže: „Dođite i vidjet ćete. Promotrite. Upoznajte me.“ To je poziv.
Ostali su s njim. Otišli su i vidjeli gdje živi te su ostali s njim ostatak dana. Ivan kaže da je bila deseta ura, odnosno četiri sata poslijepodne.
Isus ih je pozvao i oni su došli k njemu i prebivali s njim. Svojevoljno su otišli njegovoj kući. Vidjeli su čovjeka posve drukčijega od Ivana Krstitelja koji je vikao: „Obratite se, obratite se, obratite se! Došlo je vrijeme.“ Umjesto toga, Isus je rekao: „Dođite vidjeti gdje živim.“
Vidjeli su Isusa, Jaganjca Božjega. Ponizna slugu. Siromašna, blaga, topla, mirotvorca, čista srca. Vidjeli su ga. Već tad. Vidjeli su Jaganjca Božjega.
Tu je nježnost. Tu je blagost. Tu je poniznost.
„Dođite i vidjet ćete.“
„Ostali su s njim do kraja dana.“
zuju i shvaćamo da smo mi Božji dom te da smo pozvani stvoriti svoj dom ondje gdje je Bog stvorio svoj dom. Shvaćamo da smo upravo tu gdje jesmo, upravo u ovom tijelu, s ovim licem, s ovim rukama, s ovim srcem, mjesto na kojem Bog može prebivati.
Slušaj pažljivo: Isus želi da ti i ja postanemo dio bliske Božje obitelji. „Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas” (Iv 15,9). Isus kaže: „Više niste sluge, stranci i oni koji su po strani; ne, vi ste prijatelji jer je vaše sve što sam čuo od Oca, sva djela koja ja činim i vi možete činiti, čak i veća. Ja nisam velik, a vi mali – ne, sve što ja činim i vi možete činiti“ (vidi Iv 15,15–16).
Blizak odnos Oca i Sina ima ime. Ono glasi Duh.
Duh Sveti. „Duh“ znači „dah“, što dolazi od starogrčke riječi pneuma. „Želim da imaš moj dah. Želim da zadobiješ najintimniji dio mene kako bi tvoj odnos s Bogom bio poput mojega – božanski odnos.“
Svojim srcem moraš čuti da si pozvan prebivati u Božjoj obitelji. Upravo sada pozvan si postati dio toga svetog zajedništva.
Duhovni život označava dioništvo u Božjoj obitelji.
Kad kažemo: „Govorim ovo u Isusovo ime“ ili: „Činim ovo u Isusovo ime“, zapravo mislimo: „Činim to s Božjega mjesta.“ Mnogi ljudi danas misle da ako
nešto činimo u Isusovo ime, to znači da Isus nije prisutan te da smo mi njegovi predstavnici. Ali to nije ispravno značenje. Govoriti u Isusovo ime, prebivati u Isusovo ime, djelovati u Isusovo ime, znači da je ime ondje gdje sam ja. Gdje si? „Živ sam u imenu i ondje prebivam, ondje je moj dom.“ Kad jednom ondje počneš živjeti, možeš odlaziti u svijet, a da nikada
Izvan toga mjesta, izvan Isusova srca, sve naše riječi i sve naše misli ne predstavljaju ništa. Što god činio, nikad ne napuštaj to mjesto, jer samo si ondje u Bogu. Samo odonud dolazi spasenje, a spasenje je
Poziv glasi: „Dođite i vidite Božje mjesto.“ Na početku mislimo da je to samo njegov dom, fizičko mjesto, no u svojem Evanđelju Ivan nam pokazuje kako je Božje mjesto intimni život samoga Boga – Oca, Sina i Duha Svetoga, koji tvore obitelj ljubavi u koju smo pozvani. Nasljedovanjem Isusa ulazimo u tu obitelj
Nismo prisiljeni slijediti Isusa. Najprije dolazi po-
