Toliko puta riječ „slava“ izgovaramo u osobnoj molitvi i liturgiji, a da možda nikad nismo razmišljali o njezinoj duboko životnoj i duhovnoj važnosti. Slava, taj vrlo važan kršćanski pojam, zanemaren je u korist pogrešno shvaćene poniznosti koja se pretvara u nijekanje sama sebe i počesto završava u prijetvornosti i licemjerju. Istovremeno, što je pak druga krajnost, naše je doba prepuno površne samohvale i retuširanih fotografija, što život ne čini nimalo boljim.
Kako doista biti velik, kako ispravno slaviti život i ljepotu u svim njezinim pojavnim oblicima?
Na stranicama ove briljantne knjige Fabrice Hadjadj, jedan od najutjecajnijih kršćanskih intelektualaca današnjice, nudi nam nadahnuto promišljanje o slavi, vedro i provokativno prelazeći od slave Božje do slave kamena, pauna i kokete, pišući bez ustručavanja i o svojoj osobnoj slavi i slavi svakoga od nas.
Otkrivajući što je istinska slava i kako je treba živjeti, ova će vas knjiga na maestralan način poučiti i kako se radovati svijetu, ljepoti i životnim uspjesima na način koji je dijametralno suprotan ispraznoj napuhanosti, ali i iskrivljenoj i lažnoj poniznosti. A to je ono što Stvoritelj želi za svoje stvorenje – da spozna vlastitu veličinu, da bude ono što jest i zablista u svojoj punoj slavi.
Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.
Lektura: Anđa Jakovljević
Grafička priprema: Mario Šantić
Dizajn naslovnice: Diana Katić
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske, Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Splita.
Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj
ISBN 978-953-235-843-8
CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 191105082.
Evi, mojem kumčetu
PREDGOVOR.
SVJETLOST REFLEKTORA
I SJENA KULISA
Maius est illuminare quam lucere solum. 1 sveti Toma Akvinski 1 „Bolje je obasjavati nego samo sjati“ (nap. prev.).
Reflektori su mračni. Glumac kojega oni obasjavaju trošeći toliko energije ne vidi gledatelje u dvorani; a gledatelji u dvorani, što oni mogu vidjeti u trenutku aplauza? Čini se glumca, no on sada ne izvodi nikakvu predstavu: to više nije njegov lik i još nije njegova osoba. Ne preostaje mu drugo nego da se nakloni i ponovno uspravi, ponovno nakloni i ponovno uspravi, zatim iziđe i ponovno uđe, s onim smiješkom koji suspreže da ne bi izgledao previše samozadovoljan, ne znajući više je li nasmiješen ili smiješan, kralj ili sluga.
Pozornica je samo kulisa svakodnevnoga života, i to čak inertna kulisa, jer nitko i ne pomišlja na njoj se pripremiti za ono što slijedi. Čim se reflektor upravi prema ložama ili iza dekora, kao što vole činiti neki časopisi, glumac odmah improvizira manje dobro napisanu ulogu, koja kobno klizi iz tragičnoga u sentimentalno. Bi li polumrak bio svjetlosniji? Mnoge zvijezde računaju na nas da bi bile zapažene. Platon je smatrao da slava pretpostavlja kušnju nestanka. To je poznata priča o prstenu koji čini nevidljivim – Gigovu. Što činite kad ste ga stavili na prst i kad vas više nitko ne vidi? Služite li se tom
SLAVA MENI
moći da narušite nečiju privatnost, izvučete se bez posljedica, zaskočite svoje suparnike i osvojite carstvo? Eto vas dakle na prijestolju, svega ozarenog pod osvjetljenjem, ali tu ste gdje jeste zahvaljujući mračnim spletkama. Osim ako se, unatoč nevidljivosti, trudite činiti dobro, i tada zaslužujete slavu koju sjena pruža i koju vam otima u isti mah. U prvom slučaju, perfidni, „prolazite“ kao dobar čovjek u očima drugih; u drugom, dobri ste samo u svojim vlastitim očima, kao da bi to moglo dostajati biću od krvi i mesa, bitno stvorenom za vidljivost. Nije li izbor zapravo onaj između ukradene slave i nikakve slave? Treba li zaključiti da je dostojan slave samo onaj tko joj se suprotstavlja protuprirodnom ravnodušnošću?
Gdje je dakle prava svjetlost? Kako nam ona daje sjati bez nadimanja? Možda se, na kraju krajeva, uopće ne radi o sjajenju. Nitko nije zanimljiviji od onoga tko ne pokušava biti zanimljiv, već budi zanimanje svojom strašću prema nečem drugom od sebe. Isto tako, nitko nije blistaviji od onoga tko obasjava. Ali taj se, upravo kao sami reflektori, još skriveniji od kulisa, povlači u svoju svjetlost. Iza svjetlosti reflektora, pa sve do iza gledateljstva, skromna trudbenica, a ipak gospodarica igre, postoji žaruljica inspicijenta. *
SVJETLOST REFLEKTORA I SJENA KULISA
Dakako, mogao sam napisati doktorsku disertaciju na temu slave. To bi bio moj opus magnum –strahovito velik tekst, krajnje ozbiljan, s mnoštvom bilježaka na dnu stranica, s apsolutno nepobitnom, ako mi se dopusti uporabiti taj izraz, „davežnom“ vrijednosti.
Bio bi to nekakav spoj metafizike svetoga Tome i suvremene fenomenologije. Pokazao bih u njemu da je „samo biće slava“ i da je to načelo svake fenomenalnosti, veliki razum (onkraj naših razumčića) zbog kojega se živa bića očituju – veliki motiv zbog kojega ruža daje svoj miris, morski puž umnaža svoje boje, grmuša izvodi pjev, profesor izlaže svoje akademske trofeje.
Ali ja imam ženu i osmero djece, što pretvara moj život u pravu bajku, s princezama i čarobnicama, anđelčićima i čudovištima. Imam k tome i institut u kojem moram igrati ulogu ravnatelja, kao i sklonost prema poeziji zbog koje mi sveučilišna izdržljivost nije nešto što s lakoćom prihvaćam. Stranice koje slijede su, dakle, bljeskovi velikoga djela koje nikad neće biti napisano i koje, u svakom slučaju, zbog svoga žanra nikad ne bi bilo ni čitano. Umjesto duga alpinističkoga uspona, ovdje je posrijedi ugodna šetnja oko bloka kuća, na dnu doline iz koje se međutim mogu opaziti planine – u daljini.
SLAVA MENI
Kako bih stavio na papir razmatranja koja su mi se vrzmala u glavi, i dokraja uništio sveučilišni
oblik koji su ona mogla poprimiti, okoristio sam se čašću koju mi je iskazao Jean-Marie Lovey, biskup Siona (pa neka netko kaže da je Švicarska daleko od biblijske zemlje), kako bih održao tri predavanja za korizmu 2019. godine.
Njihov početni opći naslov bio je Mala teorija o slavi – pomalo poput Rossinijeve Male svečane mise, u kojoj su velike orgulje zamijenjene malom harmonikom. Organizatori su izgleda smatrali da je on suviše neprivlačan. Kad su mi poslali oglas što su ga sastavili, otkrio sam drugi naslov, prema njihovu mišljenju prihvatljiviji: „Slava Tebi!“ To mi je bilo prilično neugodno. Ovacija točno ispod moga imena, s mojom fotografijom u gornjem desnom kutu.
Veliko početno slovo osobne zamjenice nije bilo dovoljno da rasprši neugodu i izvede iz klišeja. Stoga sam na naslovnici ove knjige odlučio bez okolišanja dati otisnuti: Slava meni! To je mnogo jasnije, no, dakako, i opet uključuje istu dvosmislenost samo na drugi način.
„Meni!“: to je uzvik malena sebičnjaka koji traži od starijega brata da mu vrati kipić Dartha Vadera. To je i poziv upomoć. Onaj tko uzvikuje: „Slava meni!“ zahtijeva od slave da mu pritekne u pomoć, kao da ona nije nešto nego netko. Samopotvrđivanje i ojađenost, pretenzija i molitva, pripadnost i milost ovdje su tijesno povezani te se razlikuju samo pre-
ma kontekstu i intonaciji, ako se uopće razlikuju. A to je upravo tema kojom se ovdje bavimo.
Tekstovi koji su bili izgovoreni nisu baš točno ovi koji su ovdje otisnuti – više je toga u njima dopunjeno, prošireno ili pojašnjeno, što mi nije dopuštao učiniti okvir predavanja u katedrali, netom prije Večernje i netom poslije upozorenja koje mi je jedna šarmantna dama više puta ponovila dok sam se penjao za ambon: „Pazite, imate četrdeset minuta, zadnji ste put prekardašili!“ Tako, mogao sam pročistiti ovo štivo njegovih prostorno-vremenskih okolnosti. Moja vjera u Utjelovljenje nagnala me da ih zadržim. Židov (dakle i kršćanin), za razliku od
Grka, duboko je obilježen pojmom objave, to jest činjenicom (a ne samo idejom) da se univerzalno očituje u partikularnom, da se bitno pokazuje po događajima te, slijedom toga, da rasuđivanje uvijek ostaje ugrađeno u pripovijedanju. Iako se može okrenuti prema onom što je onkraj okolnosti, mislilac je unatoč svemu ukorijenjen u određeno rodoslovlje i određenu povijest. Kao što sam više puta ponovio, za nas, Logos je ime Sina, logika se uklapa u određeno rađanje.
Nema dvojbe da ništa ne bih mogao postići bez mojih roditelja (kao što ističe mlada glumica koja je nedavno primila ovogodišnjega Césara za najbolju
SLAVA MENI
sporednu žensku ulogu), no što se tiče neposrednijih okolnosti, ne bih napisao ove stranice bez ponude mons. Loveya i kanonika Lionela Girarda („Blagoslovio te Gospodin sa Siona!“ pjeva 128. psalam). Isto tako, ne bih napredovao u svojem razmišljanju o slavi bez susreta s belgijskim filozofom Jacquesom Dewitteom, s kojim sam vodio dijalog od objavljivanja njegova novoga prijevoda La Forme animale, djela velikoga baselskog biologa Adolfa Portmanna2. Pozvavši, kao i svake godine oko mjeseca ožujka, Jacquesa u Fribourg da nas malo pouči, odvezli smo se sve do Naše Gospe od Glariera (to je ime katedrale u Sionu – glarier je mjesto gdje se skupljaju nanosi rijeke): tako, na mom prvom predavanju bio je prisutan i onaj koji ga je uvelike nadahnuo. Valja mi zahvaliti i mojem prijatelju fra Emmanuelu Perrieru, koji mi je omogućio da bolje shvatim trostruku svrhu stvorenja, kao i fra Gillesu Emeryju, koji je uspio razbiti začarani krug pružajući mi uvid u datio irredibilis u krilu samoga Trojstva: bez tih dominikanaca moj intelektualni život ne bi bio tako lijep (možda uopće ne bi bio ni život). Moja zahvalnost ide i François-Xavieru Putallazu: tri nedjelje zaredom on je bio toliko ljubazan da me dođe čuti, a njegovo uho metafizičara pomoglo mi je održati misaonu ispravnost u govoru namijenjenom širokoj publici.
2 La Bibliothèque, 2013.
SVJETLOST REFLEKTORA I SJENA KULISA
Konačno, i to navodim kao posljednju okolnost, danas dok sam pisao ovaj predgovor saznao sam da je preminuo Jean-Louis Chrétien, moj učitelj iz filozofije. Proteklo je dvadeset šest godina otkad sam banuo na njegovo predavanje na Sorbonni o Aristotelovoj II. knjizi Fizike i zatim u knjižnici Svete Genoveve pročitao njegovu studiju o „Slavi tjelesa“, tako ključnu za preobraćenje ničeanca kakav sam tada bio. Iznenada sam shvatio da je slava već tu, da me je Jean-Louisov glas neprestano pratio sve do danas, s onim njegovim „hm... hm...“ kojima je usporavao svoje rečenice ne bi li bolje crpio istinu iz tišine. Taj će glas i dalje odzvanjati u meni, sve dok na mene ne dođe red da odem odavde i čujem ga ponovno zapravo – Gospodine, smiluj nam se – u zboru pravednika, slavećega i proslavljenoga.
Praroman, 28. lipnja 2019., o blagdanu Presvetoga Srca Isusova
I.
ŠTO JE SLAVA?
ZA NJOM
OPRAVDANOSTI
1. Ako vam se danas obraćam, ako se moje ime nalazi tik do naslova na oglasu, pa čak i ako sam jutros ustao i, umjesto da se zadovoljim jutrom ispunjenim snom, otišao na misu ne bih li imao jutro ispunjeno milošću, priznajem, to je zato što želim slavu. Očekujem od vas počasti, čak ih očekujem i, poslije vas, od potomstva, štoviše, nezadovoljan vlastitom apoteozom nezasitno ih očekujem i od anđela, svetaca i trojedinoga Boga. Bez skrupule, bez stida, ali ne bez bubnjeva i trublji, želim biti uznesen do oblaka, odjeven u grimiz i okrunjen krunom slave.
Može se činiti da je ta želja neumjesna – u svako doba, a naročito u doba korizme, kada moja neumjesnost kao da graniči sa sablazni. Doista, tijekom korizme više ne pjevamo ni Gloria Bogu, a evo ja želim da se pjeva gloria meni. Moglo bi me se optužiti da se ogrešujem o zahtjeve ovoga časa u kojem smo pozvani postati svjesni da smo prah, jer to je čas nutarnjosti, a ne izvanjskih uspjeha – vrijeme zatajne milostinje, molitve u skrovitosti svoje sobe, posta prikrivena ispod pomazane glave i umivena lica. Nije li me Evanđelje Čiste srijede triput upo-
SLAVA MENI
zorilo protiv moje želje za slavom? Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom [...]. Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima [...]. I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste (Mt 6,2–16).
Trebao bih dakle težiti za samoponištenjem, no – moguće je zaključiti već i na temelju navedenoga odjeljka – samoponištenjem koje se ne pokazuje, za poniznošću bez spuštena čela, koja ne ide za tim da izgleda ponizna. Uostalom, govoreći vam o svojoj želji za slavom, možda počinjem iznositi na vidjelo svoje mane, što bi pak potpuno pristajalo duhu korizme. Možda ću vam tako obznaniti svoju grešnu sklonost, ispovjediti pred vama svoju neukrotivu taštinu, kako bih se suočio sa svojom krivnjom dok je još topla, tako javno i pred svima, odgovarajuće smješten u katedrali... No kako i takav duhovni egzibicionizam ne bi proizlazio iz taštine, čak ironične taštine? Međutim, ako ne učinim to u javnosti, već pod pogledom svoje savjesti i Oca koji vidi u skrovitosti, kako da se ne uznosim time što nisam licemjer? Kako da izbjegnem svojevrsnu nutarnju taštinu? I kako nazvati tu nutarnju taštinu koja izigrava da nema potrebu za pogledom drugih, koja odbija izvrgnuti se opasnosti rugla što je uključuje hvastanje pred njima? Nije li to sama oholost?
ŠTO JE SLAVA?
Škakljivosti s poniznošću
2. Nije tako lako izmaknuti želji za slavom. Moglo bi se čak reći da je ta želja, više nego zdrav razum, najpoštenije raspodijeljena stvar na svijetu. Blaise Pascal to primjećuje u jednoj od svojih Misli:
Taština je tako duboko ukorijenjena u čovjekovu srcu da se i vojnik, posilni, kuhar, nosač diči samim sobom i želi imati poštovatelje. To žele čak i filozofi. I oni koji pišu protiv slave žele da im se dive jer su to dobro napisali; i oni koji ih čitaju žele da im se dive jer su ih čitali. I ja koji ovo pišem možda imam tu želju, i možda oni koji će me čitati...3
Propovjednik koji osuđuje trku za počastima i sam stremi k počasti bivanja slušanim i da bi stao na kraj toj trci, mora i sam postati prvi, biti dovoljno visoko na podiju da ga drugi mogu čuti. Ne treba se čuditi što je sveti Ivan Zlatousti kazao u jednoj homiliji: „Druge poroke nalazimo kod đavlovih slugu; isprazno slavoljublje nalazimo čak i kod Kristovih slugu.“4 Primjedba govori sama za sebe. Želeći služiti utjelovljenoj Istini, on se trudio da njegova vlastita riječ bude jača, uvjerljivija od one bezbožnika, i stoga su mu njegovi slušatelji pridjenuli grčki naslov „khrysostomos“, odnosno „zlatousti“. Nije sa-
3 Pascal, Pensées, Léon Bruschvicg éd. II, 150.
4 Homilije o Matejevu Evanđelju, XIII, cit. sv. Toma Akvinski, Summa theologiae, IIa–IIae, q. 132, art. 3, sed contra.
SLAVA MENI
svim jasno kako usta od zlata mogu očuvati dovoljno gipkosti da ne budu poput onih kumira poganskih od srebra i zlata, u vezi s kojima psalmist primjećuje kako usta imaju, a ne govore (Ps 135,15–16): što se više usta ističu pretvarajući se u dragocjenu kovinu, manje su načinjena od puti i stoga njihova moć zavođenja u nama pobuđuje sumnju, njihov stil zastire njihov smisao. Ta pohvala propovjednika ima međutim tu pogodnost što dosta dobro izražava dvosmislenost njegove ambicije.
3. U svojem Uvodu u pobožni život Franjo Saleški ukazuje na tu dvosmislenost kreposti koja treba voditi poniznosti (pa čak i ljubavi prema našem vlastitom poniženju), ali koja uključuje i dužnost da bdijemo kako se ta poniznost ne bi pretvorila u prezir. On piše: „A kao što poniznost brani da ne držimo mnogo do sebe ili da se ne uzvisujemo nad druge, tako ne dopušta da tražimo hvalu, čast i slavu, koje zaslužuje samo vrsnoća.“ No Franjo Saleški odmah ublažava svoju tvrdnju: „Poniznost bi dašto prezirala dobar glas, da ga ne treba ljubav. No dobar je glas među podlogama ljudskoga društva. Bez njega smo društvu ne samo nekorisni, nego i štetni, jer ga sablažnjujemo. Stoga ljubav zahtijeva, a poniznost dopušta, da ga želimo i pomno čuvamo.“5
5 Sveti Franjo Saleški, Filotea, prir. Zbor duhovne mladeži u Senju, Zagreb, Tipografija, 1940., str. 213.
ŠTO JE SLAVA?
Ženevski biskup ovdje govori, ne o traženju slave, nego o „čuvanju dobroga glasa provođenjem poniznosti u djelo“. Dokazujući tu potrebu, on se oslanja na političku narav čovjeka: želio to ili ne, moje je biće društveno i slika koju drugi imaju o meni ne smije se zanemariti. Ja sam imenovan [nommé], ali činjenica da me se „re-nomira“, odnosno da moje ime dobiva dobar odjek u svijetu, uvjet je mojega bivanja pouzdanim svjedokom. Slijedom toga, i poradi spasa duša, moja poniznost mora biti privlačna, moja ljubav mora u sebi imati nešto žestoko, moja čednost nekakav sex-appeal... I ta ozarena poniznost neće izgubiti ništa, ma što tko rekao, ako nadmaši dobar glas i postane slavna. Tako se čak pokoravam i Kristovu nalogu: Neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima (Mt 5,16).
4. Standardno rješenje iz te dvosmislenosti bilo bi pojašnjenje: „Dakako, draga braćo i sestre, ja želim slavu, ali to ne znači da želim pridonijeti svojoj slavi, nego slavi Božjoj.“ Takvo pojašnjenje, koje bi išlo za tim da umanji moju pretenziju pozivajući se na nekakav viši altruizam, samo bi me survalo u prekomjernu oholost. Što ja mogu pridonijeti Božjoj slavi? Kad bih mogao išta pridonijeti toj slavi, to ne bi bio Bog, već Jupiter izišao iz mojega bedra. I sam nas Isus upozorava: Slave od ljudi ne tražim (Iv 5,41). Sigurno, Gospodin od nas zahtijeva da mu iskažemo slavu te pjevamo kako je velik, lijep, mo-
SLAVA MENI
ćan, ali to ne činimo radi njega, kao da bi on imao potrebu za tim, kao da bi imao ozbiljnih poteškoća sa samopoštovanjem i tjerao svoje stvorenje da ga stalno uvjerava u njegovo božanstvo. Ako on to od nas zahtijeva, kao i sve drugo što od nas zahtijeva, to nije radi sebe, nego radi nas.
Da bi razjasnili to pitanje, teolozi razlikuju između unutarnje i izvanjske slave Božje. Ako se njegova slava uvećava, ne uvećava se u njemu samom već u njegovu stvorenju. Predodređeno za izvanjsko proslavljenje Svevišnjega, stvorenje biva uzvišeno, stječe slavu, jer između Stvoritelja i njegova stvorenja ne može postojati nikakva konkurencija. Oni ne pripadaju istim kategorijama: jedan je potpuni uzrok drugoga. To je donekle usporedivo s odnosom između pjesnika i njegove pjesme. Bilo bi apsurdno tvrditi da što više volim Baudelairea kao pjesnika to manje volim Cvjetove zla, ili obrnuto. Njihov je odnos takav da ne mogu voljeti njega, a ne voljeti njih, i pjesnikova slava jest slava njegove pjesme –to, na primjer, da znam napamet Poziv na putovanje i volim recitirati tu pjesmu u javnosti. Ta bi recitacija odgovarala, u pitanju Božje slave, prihvaćanju njegova stvorenja i njegovu proslavljenju pred drugim ljudima, bilo da je riječ o maslačku, mojoj tetki Nicole, pužu ili meni samom...
Ne vodi li takva proslava stvorenja natrag u idolatriju? Du Bellay se to pita u jednom sonetu. On u njemu kritizira slobodu koju si pjesnik dodjelju-
ŠTO JE SLAVA?
je kad rabi pojmove kao što su „obožavati“, „nebeska“ ili „božica“ kako bi opjevao lijepu gospoju koja je uza sve svoje kvalitete ipak smrtna grešnica. Ne pretvara li se tako njegova Muza u „laskavicu“ ili svetogrdnicu? Naš branitelj francuskoga jezika odgovara suptilnim razlikovanjem između „stare tašćine“ i „kršćanske porabe“:
Sa počastima tima stara tašćina pred moćnima udilj glavu sagibaše. Al kršćanin te riječi rabi po svome,
I ne klanja se nit laska bilo kome: Jer Stvoritelju on daje slavu za sve, I majstora hvali, hvaleć mu uratke.6
Dobar majstor radi na savršenstvu svoje tvorevi-
ne i, kako se njegovo umijeće ostvaruje operacijom prijenosa, njemu se može diviti samo izvan njega samoga, naknadno, po plodu njegova dobro obavljena posla: izrađivač kotlova, kao izrađivač kotlova, ne sudi se po njegovoj dobroj glavi, nego po njegovim dobrim kotlovima. Zato ateistički pjesnik, diveći se stvorenju toliko da zaboravlja na Stvoritelja, odaje ovom bolju počast nego mehanički bigotan koji ga hvali pljujući na njegova stvorenja. Tartuffe uzbuđen Dorininim grudima pobožniji je od onoga koji bi ostao potpuno hladan prema njima.
6 Joachim du Bellay, Les Regrets, 178, Poésie-Gallimard, 1975., str. 187.
25
Tako se vraćamo čuvenoj spiralnoj izreci svetoga Ireneja Lionskoga: „Slava Božja je živi čovjek, a život čovjekov je gledanje Boga.“7 Na meni je dakle da njegujem svoju vlastitu slavu kao onu (izvanjsku) Boga, a onu mojega bližnjeg kao svoju. Dom
Jean-Baptiste Porin, kartuzijanac iz Valsaintea, zbog toga je ustvrdio: „Najveća je poniznost prihvatiti postati Bogom.“ Nadam se stoga da sam dovoljno ponizan kako bih želio biti doista slavan, u skladu s onim što Vječni želi za mene.
5. Ovdje možemo navesti i drugo olako rješenje, koje počiva u razlikovanju između slave koja dolazi od ljudi i slave koja dolazi od Boga. Ja bih trebao željeti ovu drugu, s obzirom na to da je prva mutna, krhka, varava.
No zacijelo ćete primijetiti da je, u tom slučaju, razlog moga preziranja ljudske slave to što smatram da zaslužujem nešto više. Ne, vaš je pljesak suviše neizvjestan, otklanjam ga kao roj mušica, pretpostavljam mu lepet kerubinovih krila i, još više, počasti u zboru božanskih Osoba za vrijeme Posljednjega suda. Možete me kuditi zbog toga, ali na svojoj strani imam pohvalu svetoga Tome Akvinskoga velikodušnosti. Tu želju da primim svoje proslavljenje od samoga Vječnog, iznad glava ljudi, smatrajući njihova priznanja i njihove trofeje suviše drugorazrednim, Toma ne pripisuje porocima preuzetnosti
7 Sveti Irenej Lionski, Adversus haereses, IV, 20, 7.
ŠTO JE SLAVA?
ili častohleplja, već kreposti velikodušnosti: „Velikodušan čovjek gleda na velike počasti kao na ne-
što čega je dostojan, ili čak kao inferiornije od onoga čega je dostojan, jer krepost nije nešto čemu čovjek može iskazati dostojnu čast, već to može samo Bog. Stoga se velikodušan čovjek ne uzoholjuje zbog velikih počasti koje prima, jer ih ne smatra nečim iznad sebe, već ih više prezire.“8
Upravo mi žudnja za božanskom krunom omogućuje da gledam na naslovnicu Paris Matcha, Nobelovu nagradu za književnost, predsjedanje Republikom, zlatnu medalju iz dizanja utega ili prvo mjesto u jedenju krvavica iz Mortagne-au-Perchea, kao na nešto bezvrijedno u usporedbi s mojim kršćanskim dostojanstvom.
6. U šestoj knjizi Države Božje sveti Augustin kritizira ljubav prema ljudskoj slavi koja je bila glavni pokretač Rimljana i njihovih junačkih podviga. On optužuje Cicerona zato što se nije „ustezao od te pošasti“. Veliki ju je govornik, tvrdi svetac, učinio načelom svojega morala kad je napisao: „Čast hrani umijeća, sve ljude potiče slava.“9 S tim uvjerenjem Rimljani pretvaraju u Boga ono što je samo Božji dar i gube se u bezočnoj potrazi za pogiblima, neobuzdanoj žudnji za osvajanjem, suparništvu jednih s drugima. Završavaju time što
8 Summa theologiae, IIa–IIae, q. 129, art. 3, ad 3.
9 Sveti Augustin, O državi Božjoj, V, 13, prev. Tomislav Ladan, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995., 1. sv., str. 365.
žrtvuju svoje bližnje ili se sami ubijaju za Rim koji ne samo da nije vječan, već je, kao što će se ubrzo ispostaviti, iskvaren i propadljiv. Tako, kad prevlada nad pravednosti i ljubavi prema Bogu, strast prema slavi je „porok [koji je] neprijatelj pobožne vjere“.
Sveti Augustin nalazi dokaz toga u Gospodinovoj tvrdnji u Ivanovu Evanđelju: Ta kako biste vi vjerovali kad tražite slavu jedni od drugih, a slave od Boga jedinoga ne tražite! (Iv 5,44).
Međutim, neobičnim obratom situacije sveti Augustin priznaje da su Rimljani koje je maločas izgrdio i uzorni. Ono čemu on pribjegava moglo bi se nazvati nagovorom a fortiori, što je postupak kojim se poslužio i sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima: trkači u trkalištu sve izdržavaju kako bi dobili raspadljiv vijenac; što mi onda moramo sve činiti da bismo dobili neraspadljiv vijenac? (usp. 1 Kor 9,24–25). Taj argument temeljen na načelu utoliko-više je, najblaže rečeno, neobičan: grešnik i poganin pružaju kršćaninu veći povod za natjecanje nego svetac. To bi se danas moglo prevesti na različite načine: „Gledajte žene koje se podvrgavaju strahovitim dijetama kako bi bile zavodljive, a vama se ne da postiti da ugodite Bogu? Gledajte mladiće koji provode čitave noći igrajući videoigrice, a vama se ne da bdjeti sat vremena poradi blažena gledanja? Gledajte teroriste koji se raznose bombama u ime lažne religije, a vama se ne da popraviti komadić namještaja u dnevnoj sobi, za što vas vaša žena moli već
ŠTO JE SLAVA?
dva tjedna, u ime prave religije?“ Upravo takvim argumentom sveti Augustin zaključuje svoju kritiku rimske strasti prema slavi: „Ako su njegovi građani toliko ljubili zemaljski grad radi ljudske slave, koliko li mi tek trebamo ljubiti nebesku domovinu radi vječnoga života!“10
7. Taj prelazak s ljudske slave na božansku (utoliko ukoliko se ona izlijeva na stvorenje) u srži je obraćenja Ignacija Lojolskoga. Nakon što je ranjen u koljeno tijekom opsade Pamplone, njegova „isprazna želja za čašću“ pretvara se u „gorljivu želju da služi Gospodinu“ te, kasnije, prema čuvenoj izreci, djeluje ad maiorem Dei gloriam, „za veću slavu Božju“. Je li posrijedi kakav lom? Čini se prije da je riječ o svojevrsnu produbljivanju. Isti viteški temperament jednostavno postaje radikalniji. Ignacije se vraća počelu i prelazi s „oružanih vježba“ na „duhovne vježbe“.
Argument a fortiori očit je u jednom Ignacijevu pismu skolasticima iz Coimbre: „Kako biste se obodrili, neka se svaki od vas ugleda na one koji mu izgledaju najgorljiviji i najvelikodušniji, a ne na one koji teže manjem. [...] Budite posramljeni kad vidite da sinovi ovoga svijeta hrle u smrt brže nego vi u život. Smatrajte se malo vrijednima [...] ako se vojnik radi časti pobjede i s nadom u plijen bori hrabrije
10 Ibid., V, 16, str. 369; prijevod prerađen prema onom koji navodi autor (nap. prev.).
nego što se vi borite za pobjedu nad svijetom, đavlom i sobom, radi nagrade koja je kraljevstvo vječne slave. Zato, za ljubav Božju, ne budite mlakonje i kukavice.“11
Takav govor zacijelo teško odzvanja u vremenima u kojima kukavištvo nerijetko maskira u poniznost, a mlakost se prerušava u ljubav prema neprijateljima. Ali on nam omogućuje da premostimo jaz za koji se činilo da odjeljuje želju za slavom od vremena korizme. Što od nas traži Crkva na Čistu srijedu? Da „kršćansko vojevanje započnemo svetim postom“. No što je pokretač vojevanja ako ne pobjeda, postizanje pobjede te, kao što naviješta anđeo Otkrivenja, primanje vijenca života (Otk 2,10)?
11 Sveti Ignacije Loyolski, Lettres spirituelles, prev. Dudon, Éd. Spes, 1933., str. 134.
I. Što je slava?
SADRŽAJ
II. Puna su nebesa i zemlja tvoje slave.
III. Slava Uskrsloga.
Fabrice Hadjadj (1971.) poznati je filozof, predavač, esejist, pjesnik i dramaturg te – kako sam voli istaknuti – otac devetero djece. Rođen u židovskoj obitelji i ateistički odgojen, obratio se na katoličanstvo i krstio u dobi od 27 godina. U svojem pisanju i predavanjima, s velikom ozbiljnošću koja ne isključuje duhovitost, humor i igru riječi, zaokupljen je pitanjem Boga.
Dobitnik je više prestižnih nagrada, među kojima je i Grand Prix catholique de littérature 2006. za knjigu Kako uspjeti u smrti: antimetoda za življenje te Prix du Cercle Montherlant – Académie des beaux-arts 2009. za knjigu L’agneau mystique: le retable des frères Van Eyck, a knjiga Uskrsnuće: upute za uporabu, koja je na hrvatskom jeziku objavljena u nakladi Verbuma, nagrađena je knjižarskom nagradom za bestseler Prix Siloë-Pèlerin 2017.
Autor je desetak knjiga, a osim navedenih na hrvatskom jeziku objavljene su i: Raj na vratima: ogled o radosti koja uznemiruje; Vjera zlih duhova: ili ateizam koji je premašen; Dubina spolova: mistika tijela; Kako danas govoriti o Bogu: antipriručnik za evangelizaciju; Kad se sve tako ima raspasti: razmišljanja o svršetku kulture i moderniteta; Što je to obitelj?: slijedom transcendencije u gaćama i drugih ultraseksističkih pogleda; Biti otac sa svetim Josipom; Blagodat je biti rođen u ovo vrijeme: za apostolat apokalipse i Zadnje vijesti o čovjeku (uključujući i žene): Kronike najavljene propasti. Od 2012. ravnatelj je instituta Philanthropos u Fribourgu (Švicarska), koji promiče kršćansku antropologiju. Član je Papinskoga vijeća za laike.
„Kakvu slavu možeš imati na nebu ako nisi prepoznao slavu koja prekriva zemlju? (…)
„Kakvu slavu možeš imati na nebu ako nisi prepoznao slavu koja prekriva zemlju? (…)
Jer ono što teži na vagi, ono što doista ima težinu, nije vrijednost tvojih postupaka u nekoj knjizi računa nego tvoja slava. Nosiš li svoj križ kao što paun širi svoj rep? Jesi li i ti ne samo svjedok, nego i akter Božje slave na zemlji? Tebi pripada slava? Bez ikakve dvojbe. Ali to ne znači da moraš slamati granice svoje prirode i svoje kulture, svoje prošlosti i svojega poziva, nego znači da biti proslavljen znači biti to što jesi i da te se u čas suda neće pitati jesi li bio sveti Pavao ili sveta Terezija, već jesi li bio ti, u tom neponovljivom sjecištu vremena i prostora, takav da je Gospodin vidio kako je to veoma dobro.“
Jer ono što teži na vagi, ono što doista ima težinu, nije vrijednost tvojih postupaka u nekoj knjizi računa nego tvoja slava. Nosiš li svoj križ kao što paun širi svoj rep? Jesi li i ti ne samo svjedok, nego i akter Božje slave na zemlji? Tebi pripada slava? Bez ikakve dvojbe. Ali to ne znači da moraš slamati granice svoje prirode i svoje kulture, svoje prošlosti i svojega poziva, nego znači da biti proslavljen znači biti to što jesi i da te se u čas suda neće pitati jesi li bio sveti Pavao ili sveta Terezija, već jesi li bio ti, u tom neponovljivom sjecištu vremena i prostora, takav da je Gospodin vidio kako je to veoma dobro.“
