T E KST :
HELEN L. TAYLOR VERBUM
I LU ST R AC I J E:
JOE SUTPHIN
Helen L. Taylor PUTOVANJE MALENOGA HODOČASNIKA Ilustracije: Joe Sutphin
Putovanje malenoga hodočasnika Helen L. Taylor I lustracIje:
Joe Sutphin
VERBUM
Naslov izvornika: Little Pilgrim’s Progress Glavni urednik: Petar Balta This book was first published in the United States by Moody Publishers, 820 N. LaSalle Blvd., Chicago, IL 60610 with the title Little Pilgrims Progress: Illustrated Edition, copyright ©2021 by The Moody Bible Institute. Illustrations copyright ©2021 by Joe Sutphin. Translated by permission. All rights reserved. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2023. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Katarina Gugić Prijevod: Mijo Pavić Lektura: Anđa Jakovljević Grafička priprema: Mario Šantić Za nakladnika: Miro Radalj Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske. ISBN 978-953-235-840-7 CIP zapis dostupan u katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 190826093.
Malim hodočasnicima – dugačak je put, dobar je Kralj
Draga djeco! Ova lijepa, velika, primamljiva knjiga koju držite u rukama nastala je na temelju vrlo stare, vrlo poučne knjige (napisane u 17. stoljeću!) pod nazivom Hodočasnikovo putovanje. Likovi u ovoj knjizi imaju jako neobična imena: Ljubav, Očaj, Lijenost, Samilost…, ali vi i sami dobro znate da nas i nada i ljubav i lijenost i strah i lakomost i još puno toga, i lijepoga i strašnoga, prati svaki put kad iziđemo iz kuće. Ono čemu nas Kristijan, mali zeko i glavni junak ove knjige, želi poučiti jest da je život pustolovina na koju se trebamo spremno i svim srcem otisnuti, i ma koliko ta pustolovina ponekad bila teška i zastrašujuća, nikad ne zaboravimo: dragi Bog uvijek nas prati u stopu, daje nam snage i hrabrosti i, kad treba, vraća nas na pravi put. *** John Bunyan (1628.–1688.) autor je Hodočasnikova putovanja (Pilgrim’s Progress, 1678.), duhovnoga klasika bez premca koji je na engleskom govornom području više od dva stoljeća imao status najprodavanije i najčitanije knjige nakon Biblije. Hodočasnikovo putovanje, za koje je veliki C. S. Lewis rekao da je „knjiga koja je zadivila čitav svijet“, smatra se jednim od najvećih djela duhovne literature svih vremena. Dovoljno govori podatak da je objavljeno na više od 200 jezika i prodano u milijunima primjeraka. U ovom izdanju, koje je autorica Helen L. Taylor jezikom i stilom prilagodila najmlađim čitateljima, a ugledni ilustrator Joe Sutphin obogatio uistinu originalnim i prekrasnim ilustracijama, donosimo za Verbumove mališane duhovnu pustolovinu bez premca, njima i njihovim roditeljima za pouku i zabavu.
Dio prvi
Kristijan
1. Mali Kristijan čuje za Nebeski Grad ali Kristijan živio je u velikom gradu koji se zvao Zator. Ulice toga grada povazdan bijahu pune mladih životinja koje su se smijale i igrale. Tako je bilo osobito ljeti, kad je sunce sjalo i grad se doimao vedrim i ugodnim mjestom. Zimi, za kišnih dana, djeca nisu bila tako sretna i katkad bi samo mirno sjedila i slušala priče i to bi im bilo dosta. S vremena na vrijeme u grad su navraćali stranci, ljubazni posjetitelji koji bi se nastojali sprijateljiti s djecom i pripovijedali su im priče kad bi djeca bila voljna slušati ih. „Ima jedna prekrasna zemlja,“ govorili su, „daleko, daleko od ovog
grada. U njoj vlada vrlo dobar i mudar Kralj koji iz sveg srca voli malu djecu. Kraljević kome vaš grad pripada zao je i okrutan i mrzi Dobrog Kralja. Jednog dana iz Kraljeve zemlje doći će vojska koja će izazvati Zlog Kraljevića na boj i ovaj će grad biti spaljen, a svi stanovnici pobijeni.“ Djeca su pitala: „A što će biti s nama?“ Mudri bi im stranci odgovarali: „Morate otići iz ovog grada, dok
ste još mladi i snažni, i otputovati u Kraljevu zemlju. U Nebeskom Gradu u kojem on živi bit ćete na sigurnom.“
23
Mali Kristijan puno je puta čuo ove riječi i često je razmišljao o njima, no kad god bi drugove u igri pitao: „Hoćemo li poći u Nebeski Grad?“, oni bi mu se smijali i govorili mu da je priča o Kralju obična izmišljotina i da nijedan grad ne može biti bolji i sigurniji od njihova. Mali je Kristijan bio uvjeren da stranci govore istinu, a onda je jednoga dana pronašao staru Knjigu u kojoj je pisalo sve ono što su stranci rekli o Kralju i Nebeskom Gradu i o Zlom Kraljeviću i njegovu gradu koji će biti spaljen kada dođe Kralj. Pokazao je Knjigu prijateljima, ali oni su mu se još glasnije nasmijali i rekli: „Ta je Knjiga napisana prije više stotina godina. Nikakve koristi od nje. Kraljeva vojska nije došla i vrlo vjerojatno nikad neće ni doći. Igrajmo se dok možemo!“ Mali se Kristijan nije želio igrati. Osjećao se umorno i nesretno i sjeo je pitajući se bi li možda mogao sam naći put do Nebeskoga Grada. Bio je on posve malen zeko i bojao se da bi se mogao izgubiti ako sam krene na tako dugačko putovanje. Ponovno je otvorio Knjigu i u njoj pročitao divnu priču o Kraljevu Sinu koji je jednom posjetio grad Zator i bio blag prema mladim životinjama na ulici. Govorio je: „Pustite dječicu k meni.“
Da je on ovdje, razmišljao je mali Kristijan, možda bi me poveo sa sobom. Sam ne bih nikad mogao krenuti na tako dugačak put! Suze su mu navrle na oči i skotrljale se niz obraze. Padoše mu na brkove, krzno i odjeću i dok ih je otirao, primijetio je koliko je prljavo i prašnjavo njegovo malo odijelce. Nosio ga je dugo i toliko se u njemu igrao da se tkanina sasvim stanjila i pohabala. To ga je još više rastužilo jer je pomislio da bi se, čak i kad bi pronašao put do Nebeskoga Grada, njegova odjeća skroz-naskroz izlizala puno 24
prije nego što bi i stigao do njega, a kako može očekivati da će Kralj primiti malenoga zeku u prnjama? Na kraju je uzeo Knjigu i otišao kući; dadilja ga je upitala zašto je tako umoran i žalostan. Rekao joj je da bi htio ići u Nebeski Grad, a ona se na to nasmijala baš kao i njegovi prijatelji i rekla mu: „Prava si ludica. Nebeski Grad ne postoji! Budeš li lutao cestama za tim strancima, izgubit ćeš se.“ I tako je maleni Kristijan pošao na počinak i plakao sve dok nije utonuo u san.
2. Propovjednik pronalazi maloga Kristijana ad je sljedećega jutra mali Kristijan izišao iz kuće, sunce je jarko sjalo i njegovi su prijatelji jurcali naokolo. Pozvali su ga da im se pridruži, no on im je rekao: „Ne mogu se igrati. Mislim da bismo trebali krenuti na ono putovanje.“ „Pravi si glupan!“ povikali su oni. „Stalno baljezgaš o tom
Nebeskom Gradu! Idi sam i potraži ga, umjesto da stalno cmizdriš i kvariš nam zabavu.“
Otrčali su i maleni je Kristijan ostao sam. Pogleda niz ulicu i vidje da mu ususret dolazi Kristijana sa svojom sestricom. Jučer, kad su se dječaci smijali Kristijanu, ona je stajala u blizini i bilo joj je jako žao što ga zadirkuju. Kristijana se sviđala Kristijanu i bilo mu je drago što je vidi. Zastala je i rekla: „Opet plačeš, mali Kristijane! Ne bi trebao slušati što stranci govore
ako te to čini toliko nesretnim. Pođimo u polje, pravit ćemo vjenčiće od tratinčica za moju sestricu.“ Malom se Kristijanu dopala ta ideja. Kristijana je bila blage naravi i premda nije vjerovala pričama iz Knjige koje joj je ispripovijedao, nije ga zadirkivala kao dječaci. „Znaš,“ rekao je dok su išli prema polju, „moram ići Kralju jer nosim
teško breme i samo ga On može skinuti s mene.“ „Gdje je to tvoje breme?“ upita Kristijana. „Na leđima, toliko me pritišće da sam jako
umoran i ne mogu se igrati.“
Kristijana se na te riječi uozbilji. „Mislim da si bolestan, mali Kristijane, kad umišljaš takve stvari. Na tvojim leđima nema nikakva bremena.“ „Ah,“ uzdahne zečić, „ti ga ne vidiš, ali ja ga osjećam na leđima i bit
ću umoran dok god ga se ne oslobodim.“ Troje je djece ostalo toga dana u polju i bili su sretni što su zajedno, ali kad se spustila noć i Kristijan se vratio kući, ponovno je počeo razmišljati o Nebeskom Gradu i uzrujavao se sve dok se njegova dadilja nije naljutila na njega. Kristijan nije imao blagu dobru majku koja bi ga voljela i tješila, a otac mu je bio važna ličnost u gradu i bio vrlo zaposlen pa nije ni primjećivao sinčića. Kristijan se nadao da će sutra ujutro opet vidjeti Kristijanu, no ona je imala posla u kući. Drugi dječaci i djevojčice nisu se htjeli družiti s njim, govorili su da je dosadan i da se ne zna igrati kako treba. Tako je odlutao u polje sam i sjeo na padinu da razmisli. Poslije nekoga vremena čuo je korake u blizini i digavši pogled, vidio da to neki stranac putuje prema Gradu – bijaše to sovac ozbiljna i prijazna lica, a zvao se Propovjednik. Sovac je već prije viđao Kristijana i sad je zastao i obratio mu se. „Zašto plačeš?“ upita ga vidjevši mu suze u očima.
Čuvši Propovjednikov prijazni glas, mali je Kristijan osjetio veliku utjehu i odmah mu otvorio dušu i povjerio sve svoje muke. Govorio mu je o tome kako želi biti poslušan Kralju i kako su mu se prijatelji smijali i kako čak ni njegova dadilja i Kristijana ne vjeruju da su priče o Nebeskom Gradu istinite. Propovjednik ga prijazno pogleda. „Sve su te priče istinite“, rekao je. „Kralj ljubi malu djecu. Budeš li mu poslušan i pođeš li na put, bdjet će nad
tvojim koracima i kad stigneš u Nebeski Grad, bit ćeš zauvijek sretan.“ 28
„Pošao bih istog časa,“ reče Kristijan, „samo kad bih znao put.“
Propovjednik se okrenuo i pogledao preko polja, niz put kojim je došao. „Vidiš li ona vrata na drugoj strani ravnice?“ upita pokazavši smjer vrškom svoga krila. Oči maloga Kristijana bile su još uvijek mutne od suza i nije mogao vidjeti vrata. „E, pa“, nastavio je Propovjednik, „iznad njih sjaji svjetlo. Vidiš li
svjetlo?“ „Da,“ rekao je zečić, „čini mi se da ga vidim.“ „Put za Nebeski Grad vodi kroz ta vrata. A sad ću ti dati poruku od
Kralja.“ Propovjednik izvadi komad papira i tutne ga u ruku malom Kristijanu. Na papiru su zlatnim i raznobojnim krasnim slovima bile ispisane riječi koje Kristijan naglas pročita: „LJUBIM ONE KOJI LJUBE MENE I ONI KOJI ME RANO POTRAŽE NAĆI ĆE ME.“ 29
„To je obećanje Kralj dao svoj svojoj djeci. Zato nemoj više plakati,
nego otiđi brzo do onih vrata i pokucaj. Otvorit će ti jedan od Kraljevih slugu i uputiti te kamo moraš poći.“
3. Tvrdoglavac i Popustljivac eki su se dječaci igrali blizu gradskih vrata i vidjeli su Propovjednika kako razgovara s malim Kristijanom. To ih nije iznenadilo jer su znali da stranci iz Nebeskoga Grada redovito razgovaraju s djecom u Zatoru, ali kad se Propovjednik okrenuo i kad je mali Kristijan počeo trčati ravnicom prema Uskim vratima [neki su ih nazivali Vratašcima], svi su se u čudu pitali kamo se to zaputio. „Mali Kristijan bježi!“ povikao je jedan. „Sigurno je krenuo u potragu za Nebeskim Gradom“, rekao je drugi. „Izgubit će se!“ viknuo je treći. „Moramo poći za njim i vratiti ga.“
Bile su ondje i dvije mlade krtice, Tvrdoglavac i Popustljivac, koje su dobro poznavale Kristijana. Bijahu oni momčići, stariji od Kristijana, ali često su se igrali zajedno. S Tvrdoglavcem nije bilo lako izići na kraj, jer je sve radio po svom, a Popustljivac mu je uvijek popuštao, radi mira. Mali Kristijan nije puno mario ni za jednoga ni za drugog, ali Popustljivac mu je bio malčice draži. Dvije krtice naljutile su se vidjevši da njihov mali prijatelj trči sam preko polja jer, iako su često bile mrzovoljne i neraspoložene prema Kristijanu, nije im se sviđala pomisao da bi se mogao izgubiti. 30
„Moramo ga nagovoriti da se vrati“, rekao je Tvrdoglavac. „Kako je
glup taj zec, vjeruje svemu što mu kažu!“ „Požurimo!“ rekao je Popustljivac. „Idem s tobom.“
I tako su dva mladca otrčala, i dok su trčali, vikali su za Kristijanom da ih pričeka. No mališan se uplašio kad ih je čuo i nije se htio ni osvrnuti. Ako me vrate, mislio je, možda nikad više neću uspjeti otići. Trčao je koliko su ga noge nosile, no ubrzo se umorio od bremena na leđima. Osim toga, Tvrdoglavac i Popustljivac bili su viši i snažniji od njega pa su ga brzo sustigli. „Kamo ćeš?“ povikao je Tvrdoglavac. „Što si, za ime svijeta, naumio
kad nas tjeraš da ovako jurcamo za tobom!“ „Idem u Kraljev Grad“, odgovorio je mali Kristijan. „Hoćete li poći
sa mnom?“ Tvrdoglavac je prasnuo u smijeh. „Taman posla! Kakva je korist od toga kad smo kod kuće sretni da sretniji ne možemo biti?“ „Bili bismo puno sretniji u Kraljevu društvu. Njegov je grad puno
ljepši od našeg i ondje ćemo biti na sigurnom. Već sam vam rekao da naš grad nije sigurno mjesto.“ „Kao da ti išta znaš o tome!“ odsiječe Tvrdoglavac. „Zašto govoriš
takve gluposti?“ „Nisu to gluposti. Tako piše u mojoj Knjizi.“
Tvrdoglavac se opet nasmije. „Koliko ti puta moram reći da je ta tvoja knjiga puna gluposti? Ni jedna jedina riječ u njoj nije istinita. Onda, vraćaš li se s nama ili ne?“ Tvrdoglavac je bio vrlo ljutit i Kristijanu je srce počelo udarati sve brže i brže, no ipak je hrabro rekao: „Ne, idem Kralju.“ 31
„Idi kad si navalio“, na to će Tvrdoglavac. „Dođi, Popustljivče, ni
sam ne znam zašto smo se mučili i trčali za ovim smiješnim zecom. Nema pojma gdje mu je dobro.“ Popustljivac se nije maknuo s mjesta. „Ne rugaj mu se“, reče. „A što ako ta Knjiga govori istinu? U tom slučaju njemu će biti bolje nego nama. Mislim da ću ja poći s njim.“ „Oh, pođi sa mnom, molim te!“ povikao je mali Kristijan. „Ti i ne
znaš kako ćemo biti sretni kad budemo živjeli s Kraljem.“ „Jesi li siguran da ćeš uspjeti pronaći Grad?“ upita Popustljivac. „Jesam, Propovjednik mi je rekao što mi je činiti. Moramo doći do
onih vrata s druge strane ravnice; ondje je vratar koji će nam pokazati put.“ „Ne misliš valjda reći da ideš?“ na to će Tvrdoglavac. „Čak i ako
Nebeski Grad postoji, dva dječaka kao što ste vi sigurno ga neće pronaći.“ Popustljivac nije odgovorio, već je učinio nekoliko koraka i zastao pokraj malenoga Kristijana. On je često slušao što stranci pripovijedaju i sada je pomislio: Poći ću do Uskih vrata da vidim kakav je put. „Ne čudi me mali Kristijan,“ nastavi Tvrdoglavac, „ali, zbilja,
Popustljivče, ti bi trebao biti pametniji. Vrati se sa mnom i nikom neću reći da si htio poći s njim.“ No Popustljivac nije baš volio Tvrdoglavca i svidjela mu se pomisao da ovoga puta neće biti po njegovu pa je odbrusio: „Nema koristi od pustih govora. Donio sam odluku. Zbogom, ako ne ideš s nama.“ „Ne idem, hvala lijepo! Baš sam sretan što ću vas se obojice riješiti.“
I s podrugljivim osmijehom na licu Tvrdoglavac se okrene i vrati u Grad Zator. 32
Brojne se generacije čitatelja već stoljećima nadahnjuju na mudroj, pronicavoj alegoriji kršćanskoga života poznatoj pod nazivom Hodočasnikovo putovanje ( The Pilgrim’s Progress), koju je C. S. Lewis nazvao knjigom koja je zadivila svijet. Uočivši potrebu za jednostavnijom verzijom ovoga bezvremenog klasika Johna Bunyana, književnica Helen Taylor vjerno je prilagodila Hodočasnikovo putovanje za mlade čitatelje – u nadi da će tu riznicu mudrosti približiti dječjim srcima i umovima. Ovaj bestseler dječje literature sada po prvi put objavljujemo na hrvatskom jeziku, i to u svježem i maštovitu izdanju u kojem vrhunski majstor-ilustrator Joe Sutphin prikazuje likove Bunyanove priče kao privlačna šumska stvorenja, smjestivši radnju u prirodu, na livade, planine i uz jezera. Djeca će tako upijati prekrasne ilustracije, istovremeno hraneći svoju maštu vrsnim sadržajem i poukama. Putovanje malenoga hodočasnika otkrit će im kako je život pustolovina na koju se trebamo spremno i svim srcem otisnuti, i ma koliko ta pustolovina ponekad bila teška i zastrašujuća, da nas dragi Bog uvijek prati u stopu, daje nam snage i hrabrosti i, kad treba, vraća nas na pravi put. Neka se i vaša djeca otisnu u ovu pustolovinu, rame uz rame s malenim junacima ove jedinstvene knjige u kojoj je slikovito prikazano životno putovanje svakoga od nas.
ISBN 978-953-235-840-7
29,90 € | 225,28 kn verbum.hr