život sv. gertrude velike
Sveta Gertruda, prozvana Velikom, rođena je 6. siječnja 1256. godine u Eiselbenu, u pokrajini Saksoniji u Njemačkoj. O njezinim se roditeljima gotovo ništa ne zna, a pretpostavlja se da je potjecala iz siromašne obite lji. U petoj godini života ostaje bez oba roditelja. Godine 1261. primljena je na odgoj i obrazovanje u opatiju u Helfti, utemeljenoj 1229. godine.
Prema nakani utemeljitelja opatije princa Brucarda od Mansfelda, opatija u Helfti trebala je pripasti cistercitima, obnovljenom benediktinskom redu, ali zbog složenosti tadašnjih crkvenih prilika to nije bilo moguće kanonski provesti u djelo. No za nas je važnija činjenica da su sestre u samostanu u Helfti, benediktinke cistercitkinje, vjerno i u izvornom duhu opsluživale Pravilo sv. Benedikta, vedre kristocentrične duhovnosti pune ljubavi prema svečanom slavljenju liturgije, osobito časoslova.
U vrijeme kada je Gertruda primljena u samostansku školu opatijom mudro upravlja časna majka, opatica Gertruda* od Hackeborna. Rođena
* Časna majka Gertruda od Hackenborna rođena je dvadesetak godina prije sv. Gertrude Velike i bila joj je poglavarica, nikada nije kanonizirana niti je iza sebe ostavila pisani trag za razliku od sv. Gertrude, prim. red.
13
sestra časne majke, buduća svetica sv. Matilda, bila je učiteljica i odgo jiteljica djece, pa tako i male Gertrude. Kasnije će sam Isus u objavama sv. Gertrudi Velikoj objasniti smisao ovakva njezina životnoga puta u djetinjstvu: „Izabrao sam je za svoje boravište jer mi se svidjelo da sve što je u njoj ljupko bude djelo mojih ruku… Upravo sam je zbog toga udaljio od sve njezine rodbine da je nitko ne bi ljubio zbog krvne srodnosti i kako bih ja bio jedini razlog naklonosti drugih prema njoj.“ (Objave, 1. knj., 16).
Časna opatica Gertruda od Hackeborna držala je da bez ozbiljna studija humanističkih znanosti djevojke koje je odgajala ne bi mogle dobro razumjeti Sveto pismo i duhovnost te se u opatiji kao u nekom veleučilištu toga doba studiralo klasične jezike, književnost, poeziju, teologiju, glazbu, slikanje, minijature…
Sveta je Gertruda bila obdarena izvanrednim naravnim talentima pamćenja, inteligencije, intuicije, glazbe, osjećaja za lijepo te se ubrzo počela isticati u napretku u studiju među vršnjacima. Bila je oduševljena studijem i svjetovnim znanjem te je postizala školske uspjehe iznad svakoga očekivanja odgojitelja. Sama kaže da je imala impulzivan i neposredan karakter, ponekad se smatrala lijenom, priznavala je otvoreno svoje slabosti i ponizno molila za oprost, savjet i tražila molitve za svoje obraćenje. U opatiji je provela sve etape svoga ljudskog i duhovnog puta sazrijevanja. U svojim memoarima piše kako ju je Gospodin pretekao na njezinu životnom putu velikim strpljenjem i beskrajnim milosrđem zaboravljajući godine njezina djetinjstva, adolescencije i mladosti koje je provela kako piše:
„…u takvu zaslijepljenju duha da sam bila u stanju, kako sada vidim, posvuda misliti i činiti bez ikakve grižnje savjesti sve što mi se sviđalo, da me ti nisi spriječio naravnom odbojnošću prema zlu i sklo nosti prema dobru i pomogao mi pri tome izvanjskim bdjenjem dru gih ljudi. Ponašala bih se kao najveća poganka... I usprkos tomu što je bila tvoja volja da od djetinje dobi, to jest od pete godine, boravim u svetištu benediktinskoga reda kako bi me odgajali tvoji najpobožniji prijatelji.“ (Objave, 2. knj., 23).
Gertruda se tijekom školovanja u opatiji odlučuje za redovnički poziv i potpuno se posvećuje Bogu u monaškoj zajednici u Helfti, a
14 OBJAVE SVETE GERTRUDE
tijekom mnogih godina ne događa se ništa posebno. Studij i molitva njezine su glavne aktivnosti, osobito je voljela pjesništvo. Kasnije si je prigovarala zbog velike sklonosti prema svjetovnoj poeziji. Do svoje 25. godine, iako već redovnica, bila je zaljubljena u knjiženost.
Upravo je ljubav prema studiju bio razlog zapostavljanja nutar njega duhovnog života. Srce joj je bilo podijeljeno između ljubavi pre ma studiju i ljubavi prema Bogu. Kao dvadesetčetverogodišnja mla da monahinja proživljava duboku duhovnu krizu i nutarnju mlakost koju nadilazi po čistom Božjem daru. Dana 27. siječnja 1281. doživlja va prvo mistično iskustvo.
„Bila je to moja dvadeset šesta godina. Ponedjeljak, 27. siječnja, ah, dan za mene sretniji od svakoga drugog, nekoliko dana prije blagdana Marijina očišćenja — Svijećnice. I evo, oko slatkoga časa Povečerja, u su ton, tebi, o, moj Bože, istino jasnija od samoga svjetla i bliža mi od svake moje potajne misli, svidjelo se raspršiti moje guste tmine. Počeo si blago smirivati nemir koji si mjesec prije toga podigao u mom srcu. Smatram da si ti ovim nemirom pokušao uništiti kulu moje samodopadne ispra znosti i moje radoznalosti koju je moja oholost bila izgradila. Jadne li mene! Uzalud sam tada nosila redovničko ime i habit. Ali to ti je poslu žilo kao sredstvo da mi pokažeš gdje je moje spasenje“ (Objave, 2. knj., 1). Gertruda je imala viđenje dječaka (djeteta Isusa) koji je drži za ruku i pomaže joj osloboditi se trnja u koje se zaplela i koje tišti njezinu dušu. Na dječakovoj ruci Gertruda je prepoznala dragocjene tragove Isuso vih rana koje imaju snagu poništiti sve optužbe naših neprijatelja.
Ovo je iskustvo bio početak obraćenja buduće svetice; u dnevnom se studiju okreće svetačkoj i otačkoj tradiciji i definitivno ostavlja svjetovne autore i teme. Osobito predano iščitava sv. Grgura Velikoga, sv. Augustina, sv. Bernarda i sv. Huga. Njezino se obraćenje očituje u usredotočenosti na vlastiti nutarnji život i opsluživanju monaškoga načina života. Bio je to trenutak kad se Gertrudin intelektualizam pre tvorio u misticizam, čari razumske spoznaje u nutarnji plamen ljubavi.
Ovo je viđenje bilo tek uvod u mistični milosni život sv. Gertrude koji će trajati do konca njezina života. Doživljavala je razne ekstaze, nutarnje govore, objave i viđenja. Gospodin se udostojao udijeliti joj
15 ŽIVOT SV. GERTRUDE VELIKE
i posebne mistične darove koje će kasnije davati pojedinim od svojih najvećih miljenica. Tako je Gertruda zadobila nevidljive stigme, dar transverberacije i dar rane na srcu.*
Nakon prvoga se viđenja njezin nutarnji život bitno produbljuje, a mistični doživljaji slijede hod liturgijske godine: došašće, božićno vrijeme, korizma, Uskrs, svetkovine, blagdani i spomendani humus su na kome se odvija mistični život sv. Gertrude koji opisuje u Obja vama služeći se slikama, simbolima, jednostavnim realističkim termi nima s izravnim oslanjanjem na Bibliju, crkvene oce i benediktinsku tradiciju. Veći broj mističnih doživljaja svetica će imati tijekom svete mise ili molitve časoslova, a opisivat će ih prilagođavajući svete tek stove potrebama nutarnjega života, ali ostajući uvijek ukorijenjena u temelje teologalnih kreposti.
Mistični milosni život oblikuje duhovni lik sv. Gertrude kao onu čija je duša očarana ljubavlju prema Bogu, ljudskoj Isusovoj naravi, istovremeno čista i profinjena, ljubomorno čuvajući srce samo za Zaručnika, ali i brižna i osjećajna za patnje bližnjega. Gajila je veliku pobožnost prema euharistijskom Isusu, Gospi, Srcu Isusovu i dušama u čistilištu.
U središtu pozornosti sv. Gertrude otajstva su Isusova života, na poseban način utjelovljenje, muka, otkupljenje, euharistija, uskrsno otajstvo, Marija, sveci… U njezinim su spisima na poseban način istaknuti duhovnost i mistika Srca Isusova i njezini su spisi potaknuli velik val te pobožnosti u Crkvi tako da sv. Gertrudu s pravom smatraju pretečom objava sv. Margareti Mariji Alocoque.
Svoj duhovni život i iskustva Gertruda pretvara u apostolat. Stavlja se na raspolaganje hodočasnicima koji su dolazili u opatiju u Helftu za razgovor i savjete. Gertruda je u samostanu nastojala kulturom i isku stvom biti na korist susestrama. U zajednici je bila pomoćnica učiteljici pjevanja, što je bila jedina služba koju je obavljala. Riječju i djelima poticala je bližnjega na duhovni život, na redovitu i izvanrednu pokoru… U susretima s njom ljudi su često imali doživljaj Božje prisutnosti.
* Nevidljive stigme primit će kasnije i sv. Katarina Sijenska, dar transverberacije, tj. mistično iskustvo probadanja srca imala je i sv. Terezija Avilska, a dar rane na srcu sv. Margareta Marija Alacoque, prim. red.
OBJAVE SVETE GERTRUDE 16
ŽIVOT SV. GERTRUDE VELIKE
Sama Gertruda doživljava osjećaj vlastite nedostojnosti i bijede te smatra da nije dostojna posebnih milosti niti da ih je dovoljno čuvala ni vrednovala, iako su Božji dar:
„Ajme, da si mi, nedostojnoj kakva jesam, darovao kao uspomenu na sebe jedan jedini stjenjak, trebala bih ga paziti s više poštovanja od onoga što ga iskazujem prema svim tvojim milostima“ (Objave, 2. knj., 5).
No svetica, priznajući svoju nedostojnost i nutarnje siromaštvo, pristaje uz Božju volju za nju: „Tako sam se malo okoristila tvojim milostima da ne mogu vjerovati da su mi bile dane samo za mene, budući da nitko ne može spriječiti tvoju vječnu mudrost. Dirni, Da rovatelju svakoga dobra, koji si mi nezasluženo udijelio tako velike darove, srca onih koji će čitati ovaj spis, da srce barem jednoga od tvojih prijatelja bude potaknuto na misao o tvojoj gorljivosti za duše koja te je navela da tako dugo držiš neprocjenjivi dragi kamen usred odbojna blata moga srca“ (Objave, 2. knj., 5).
Sveta je Gertruda na poseban način zahvalna Isusu za dva dara koja joj je udijelio: na nutarnjim stigmama i na tome što joj je dao svoju Majku za zagovornicu (usp. Objave, 2. knj., 23).
Životni tijek sv. Gertrude, kao i svih velikih mističara, bio je popraćen raznim vanjskim i nutarnjim kušnjama. Njezina čežnja za samoćom i skrovitošću ne može se ostvariti zbog velikoga broja ljudi koji je traže. Kako bi je držao u poniznosti, Isus je dopuštao da se u mnogim zgodama očituje njezin nestrpljiv karakter sklon srdžbi do te mjere da su se neke osobe čudile i sumnjale u to da je primila tako velike milosti. Često – bo lesna i primorana biti u krevetu, ponekad i mjesecima, jednom i čitavu godinu – nije mogla sudjelovati na molitvi u koru.
Sam Isus nalaže sv. Gertrudi da počne zapisivati milosti mističnih doživljaja koje joj on daruje, a ona to iz poslušnosti prihvaća. Tako 1289. godine, osam godina nakon prvoga mističnog doživljaja, započinje njezina pisana ostavština. Počinje zapisivati svoja mistična iskustva i to je djelo naraslo do pet svezaka.
U povijesti je duhovnosti njezin opus poznat pod naslovom Objave, a za isto djelo koristio se i naziv Glasnik Božje ljubavi. Treba odmah naglasiti da je samo onaj dio koji danas poznajemo kao drugi svezak, tj.
17
drugu knjigu, napisala sama svetica. Zbog bolesti nije mogla sama pisati pa ju je Isus uputio da svoja duhovna iskustva pripovijeda susestrama, a one neka to zapisuju. Tako su nastala preostala četiri sveska Objava, i to ona koja danas nose naslove Prva, Treća, Četvrta i Peta knjiga. Te knjige sadrže djelomično iskustva koja je svetica pripovijedala sestrama, a djelomično sjećanja samih sestara na sv. Gertrudu u kojima se nastoji kompletirati slika o njezinu životu i mističnom putu. U izvornicima Gertrudu se najčešće naziva ne vlastitim imenom nego nadimcima Trutta, Drudis, Gerther tako da danas nije lako razlučiti ta dva izvora, ali i kao takva oni imaju veliku duhovnu vrijednost.
Drugo pisano djelo sv. Gertrude koje je došlo do nas i dostupno je i danas jesu Duhovne vježbe u kojima svetica u sedam meditacija upućuje dušu na putove Božje ljubavi od obnove krsnih zavjeta pa sve do priprave za dobru smrt.
Zanimljiva je i duhovna povezanost sv. Gertrude sa sv. Matildom, njezinom učiteljicom i odgojiteljicom iz vremena kada je kao petogo dišnja djevojčica ušla u samostan u Helftu. Naime, neovisno jedna o drugoj prolazile su gotovo isti duhovni i mistični put. Kada se Gertruda konačno otvorila i povjerila Matildi, Matilda je neko vrijeme bila vrlo uznemirena i pobojala se da su obje duhovno prevarene, no postalo joj je jasno nakon nekoga vremena molitve i meditacije da ih je Bog obje nadahnjivao i vodio čitavo vrijeme. Zbog toga je sv. Matilda odlučila surađivati sa sv. Gertrudom u pisanju svojih mističnih doživljaja. Ta je knjiga danas poznata pod naslovom Liber gratiae specialis ili Objave sv. Matilde. Tako se sv. Gertruda na neki način smatra suautoricom te knjige.
Nakon duge i teške bolesti Gertruda blago umire u Gospodinu 17. studenog 1301. ili 1302. godine u 45. ili 46. godini života. A svoju pripravu za smrt ovako je opisala u sedmoj meditaciji iz Duhovnih vježba: „O, Isuse, koji si mi beskrajno drag, budi uvijek sa mnom i daj da moje srce ostane s tobom, neka tvoja ljubav trajno ostane sa mnom i blagoslovi moj prelazak u vječnost tako da moj duh, oslobođen okova tijela, može odmah naći počinak u tebi. Amen.“
Malo pomalo, nakon smrti, događaji oko Gertrude polako padaju
OBJAVE SVETE GERTRUDE 18
u zaborav osim u monaškom, benediktinskom i cistercitskom miljeu. Samostan u Helfti razoren je u ratu 1342. godine, 40 godina nakon svetičine smrti. Danas od njega imamo samo ruševine koje negdje, ne zna se točno gdje, čuvaju grobove sv. Getrude i sv. Matilde. Novi je benediktinski samostan, helftska opatija, sagrađen unutar grada Eislebena i nosio je naslov Trud Kloster ili samostan sv. Gertrude, ali i on je opstao samo do protestantske reforme te je 1525. potpuno uništen, a ono što je ostalo od njega tek će 1868. sestre Benediktinke od vječnoga klanjanja ponovno otkupiti i vratiti u svoje vlasništvo. Nakon što je samo manji krug ljudi poznavao neke dijelove spisa sv. Gertrude, 235 godina nakon njezine smrti, kartuzijanac Lanspergije 1536. godine u Kölnu objavljuje cjelovit tekst, svih pet knjiga Objava sv. Gertrude. Djelo je odmah postiglo velik uspjeh i tijekom vremena prevedeno je na brojne svjetske jezike te je postalo jednim od klasika kršćanske i monaške duhovnosti. Sveta je Gertruda jedina žena njemačkoga podneblja koja je s pravom dobila naziv Velika te se danas smatra najvećom mističarkom 13. stoljeća čija duhovna poruka ima trajnu i univerzalnu vrijednost. Odmah po objavljivanju Objava benediktinskim je zajednicama bilo dopušteno slaviti Gertrudu kao blaženicu. Papa Inocent XV. uvrstio ju je 1677. godine u popis svetaca Katoličke Crkve, a papa Klement XII. odredio je 1738. godine da se njezin spomendan slavi u cijeloj Crkvi 16. studenog.
Jedine relikvije sv. Gertrude koje su došle do nas čuvaju se u crkvi svete Marije od Likodija.
19
ŽIVOT SV. GERTRUDE VELIKE
prva knjiga
Sastavile redovnice
iz Gertrudina samostana
Uvod
Duh Sveti od kojega proizlazi svako dobro i koji puše gdje hoće, kako hoće i kada hoće obično traži da njegova nadahnuća ostanu skrivena, no ponekad želi da ona budu objavljena za dobro što većega broja duša. Tako se dogodilo i s našom službenicom Božjom. Obilje Božjega milosrđa nije se nikada prestalo izlijevati na nju, no tek je po izričitu Božjem nalogu počela zapisivati te milosti.
Zbog toga je ova knjiga pisana tijekom različitih epoha.
Prvi je dio napisan otprilike osam godina nakon početka ovih nebeskih darova dok je drugi dio bio zgotovljen tek dvadeset godina kasnije. Gospodin se udostojao pokazati koliko su mu oba ta dijela po volji. Nakon što je Gertruda završila prvi dio, ponizno se i pobož no molila Gospodinu, a on joj je u svojoj divnoj dobroti odgovorio: „Nitko ne može učiniti da zaboravim glasnicu obilja moje božanske ljubavi.“ Gertruda je shvatila da je tim riječima Gospodin dao naslov njezinu spisu.
Gospodin je nadodao: „Tko bude čitao ovu knjigu tražeći pobožno vlastitu duhovnu korist, privući ću ga k sebi i on će čitati iz mojih ruku. Sjedinit ću se s njim dok bude ovo čitao i kao što se događa kada dvije osobe zajedno čitaju istu stranicu pa izgleda da i dišu zajedno, tako ću i ja dahnuti dah svojih želja koje će potresti, na korist čitatelja, utrobu moga milosrđa. Obnovit ću čitatelja dahom svojega Duha.“
Gospodin je još dodao: „I tko bude sa sličnom nakanom prepisivao sadržaj ovoga spisa, za svaku će riječ primiti od moga Srca isto toliko
23
strelica ljubavi koje će u njegovoj duši stvarati prekrasan osjećaj Božje slasti.“
Kad je pisan drugi dio ove knjige, svetica se jedne noći u osjećaju slasti žalila Gospodinu i dok ju je tješio uobičajenim riječima dobrote, između ostaloga je rekao: „Evo, postavio sam te za svjetlost narodima, da spas moj do nakraj zemlje doneseš“ (usp. Iz 49,6). Ona se je, držeći da se ove riječi odnose na knjigu koju je bila počela pisati, s čuđenjem upitala: „Kako je moguće, o, moj Bože, da netko bude prosvijetljen po ovoj knjizi kad ni sama ne znam hoću li i želim li je završiti? A teško mi je pristati da ono malo što je napisano bude javno objavljeno?“
Na to Gospodin odgovori: „Kada sam izabrao proroka Jeremiju, bio je uvjeren da ne zna dovoljno razborito ni govoriti ni djelovati. Pa ipak, po njegovoj sam riječi opomenuo narode i samoga kralja. Jedna ko tako, oni koje sam odredio da im tvojim posredstvom dadnem bilo koje svjetlo spoznaje Istine, neće biti iznevjereni jer nitko se ne može oduprijeti mojem vječnom predodređenju: ‘One koje sam predodre dio, te ću i pozvati. A one koje sam pozvao, te ću i opravdati na način kako se to meni više sviđa’ (usp. Rim 8,29–30).“
Dok je drugi put bila u molitvi, na sve je načine nastojala dobiti Gospodinovo dopuštenje da zabrani nastavak pisanja knjige. Budući da joj zapovijed poglavara to nije nalagala niti previše na tome inzistirala, Gospodin joj odgovori: „Zar ne znaš da je onaj kome objavim svoju volju dužan poslušati i da je takva milost neusporediva? Ako znaš da je moja volja da ova knjiga bude napisana, zašto se uznemiruješ? Ako sam ja onaj koji nadahnjuje onu koja piše, onda ću isto tako vjerno pomagati i čuvati i ono što napiše.“
Tada ona, potpuno sjedinjujući svoju volju s Božjom odredbom, reče Gospodinu:
„Koji naslov želiš dati ovoj knjizi, o, moj predragi Gospodine?“ Na to Gospodin odgovori: „Ova moja knjiga zvat će se Glasnik Božje ljubavi jer će se u njoj moći unaprijed kušati preobilje Božje ljubavi.“ Ona se tome jako čudila: „Glasnici su osobe koje uživaju velik auto ritet. Koji ćeš se, dakle, autoritet udostojati udijeliti ovoj knjizi koju si tako naslovio?“
OBJAVE SVETE GERTRUDE 24
Gospodin joj odgovori: „Snagom moga božanstva svima onima koji budu čitali ovu knjigu na moju slavu udijelit ću razboritu i po niznu pobožnost, k tome i zahvalnost ispunjenu ljubavlju jer će biti poučeni i zadobit će milost duhovne utjehe i oproštenja lakih grijeha. A dat ću vam i čin posvete po kojem ćete dobivati veću milost.“ Kasnije, shvativši da Gospodin želi da se ta dva dijela spoje u cjelovito djelo, pobožno ga je u molitvi upitala kako želi da se to obavi.
Gospodin joj odgovori: „Kao što se ponekad roditelje više cijeni zbog zasluga njihove djece, tako će po mojoj odredbi cjelovito djelo naglasiti oba dijela. Naslov cjelovitoga djela odražavat će oba dijela: Glasnik preobilja Božje ljubavi jer će trajno prizivati sjećanje mojih iza branika na moju božansku ljubav.“
Iako je Gertruda imala poseban dar trajne Božje prisutnosti, tu i tamo naći ćemo izraze poput „objavi joj se Gospodin“. To treba shva titi tako da joj se Isus, iako je bio neprestano prisutan po posebnoj milosti, u određenim prilikama i trenucima ukazivao u obliku osje tilnih slika kako bi se prilagodio mogućnostima shvaćanja onih ko jima je ova objava bila namijenjena. Tako treba razumjeti slike i kod drugih Božjih očitovanja. Naime, Bog ljubi svaku dušu i objavljujući se jednoj, traži na različite načine dobro i drugih duša. Gospodin je udjeljivao trajno svoju milost Gertrudi i objavljivao joj se u osjetilnim slikama ili razumskim prosvjetljenjima kako za blagdane, tako i običnim danom.
Gospodin je htio da u ovom djelu budu sabrane samo neke od njego vih objava, i to upravo one u obliku osjetilnih slika. One su raspoređene u pet knjiga tako da ih što lakše razumijemo.
Prva knjiga predstavlja sv. Gertrudu kao osobu koja je bila predmet ove komunikacije i potvrđuje milosti koje je primila.
Druga sadrži opis koji je ona sama, po Božjem nadahnuću i milosti, napisala o primljenim Božjim darovima.
Treća knjiga pripovijeda o posebnim milostima, tj. objavama koje su joj udijeljene, a za koje joj je rečeno da su dar drugima.
U četvrtoj su izloženi Božji pohodi u kojima ju je Bog u svojoj dobroti došao utješiti na dane posebnih blagdana.
25 PRVA KNJIGA
Peta knjiga sadrži objave u kojima joj je Gospodin objavio zasluge nekih pokojnih osoba i utjehe koje se udostojao udijeliti im u tim teškim trenucima.
U uvodu sv. Viktora kaže se: „Sumnjiva mi je istina koja nije u skladu s autoritetom Svetoga pisma.“ „Nijedna objava, ma kako vjerodostojno izgledala, nikada ne može biti prihvaćena ako nije potvrđena od Mojsija i Ilije te autoritetom Svetoga pisma.“ Na marginama su citati Svetoga pisma koji su u moj jednostavan i neuk duh navirali u trenutku pisanja. Nadam se da će neki drugi obdareniji i učeniji od mene moći doći do boljih zaključaka i svjedočanstava koji će biti prikladniji i vjerodostojniji.
1. Tko je bila Gertruda?
„O, dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi!“ (Rim 11,33). Bog po čudesnim i otajstvenim putovima poziva različite izabranike. Nakon što ih je nezasluženo pozvao, opravdava ih. Ne samo to, nego ih ispunja milošću kao da ih je već bio našao pravednima te ih smatra dostojnima da podijeli s njima svoje blago i sreću. Tako je učinio i s ovom svojom izabranicom. Ubrao ju je poput bijeloga ljiljana u mirisnoj aleji Crkve, odijelio je od svijeta i doveo je još kao dijete od svega pet godina u kuću svete vjere i Kristovih zaručnica.
Gertruda je ljepotu i čistoću ljiljana sjedinjavala s ljepotom drugih cvjetova, i to tako da je pridobivala njihova srca, a ne samo izazivala njihovo divljenje. Mala, u nježnoj dobi, izgledala je već čuvstveno zrela, bila je istovremeno ljupka i okretna te sposobna izraziti se, a njezina je spremnost za učenjem izazivala divljenje i čuđenje. U školi je, zahvaljujući spremnosti i oštroumnosti razuma, brzo nadišla vršnjake u svim predmetima. U čistoći srca i ljubavi prema humanističkim znanostima provela je godine djetinjstva i odrastanja… Na taj ju je način Otac milosrđa sačuvao od mnogih opasnosti koje u toj dobi vrebaju duše. Neka se zato uvijek slavi Gospodina i beskrajno djelo njegove milosti.
Došao je dan kada se svidjelo Onom koji ju je bio izabrao i učinio svojom suradnicom još od majčina krila pozvati u monaški život. Po
OBJAVE SVETE GERTRUDE 26
jednoj objavi, o kojoj ćemo pripovijedati u prvom poglavlju Druge knjige, saznajemo da je Gospodin pozvao Gertrudu da se umjesto vanjskim stvarima posveti duhovnom životu i da se od zemaljskih zauzetosti usmjeri na ljubav prema duhovnim stvarima. Tada je shvatila da je sve do toga trenutka bila daleko od Boga, da nije bila nimalo bogolika te da se s previše želje bila dala na studij humanističkih znanosti umjesto da pogled upre prema svjetlu duhovne znanosti. S previše žudnje tražila je užitak ljudske mudrosti te tako bila lišena blaga osjećaja istinske Mudrosti. Kada se, s razlogom, počela dosađivati sa svim ovim zemaljskim stvarima, Gospodin ju je uveo u odaje slavljenja i radosti, odveo ju je na brdo Sion, na brdo kontemplacije o Bogu. Ovdje se oslobađala staroga čovjeka i njegovih djela i ovdje ju je Gospodin obukao u novo Božje stvorenje, u pravednost, svetost i istinu.
Od toga je časa Gertruda od književnice postala teologinjom te je s velikom pozornošću čitala svaku svetu knjigu koju je mogla pribaviti te je svoje srce i um ispunjala najkorisnijim i najslađim mislima Svetoga pisma. Zbog toga je uvijek imala spremne nadahnute i poučne riječi za one koji bi joj dolazili na duhovni razgovor i po savjet. Citirala je tekstove iz Svetoga pisma na koje se u razgovorima oslanjala i koji su bili jedina njezina obrana od krivovjerja i protivljenja.
Nije joj bilo dovoljno ustrajati u kontemplaciji Boga koja joj je bila tako slatka i u kojoj je imala preblage doživljaje radosti i divnih slasti, nego se trudila i oko pozorna studija Svetoga pisma koje je njezinim ustima bilo kao saće puno meda, skladna harmonija njezinu uhu i duhovna radost njezinu srcu.
Zamršene i otajstvene stvari umjela je učiniti jasnima i razumlji vima svakom umu. S tom je nakanom, marljivo poput golubice što skuplja zrnca pšenice, sabrala izreke svetaca u nekoliko knjiga punih duhovne slasti i za opće dobro onih koji će ih čitati. Napisala je i pre divne molitve slađe od meda i nekoliko knjiga duhovnih vježba vrlo prikladnih za poučavanje.
Knjige je napisala s tolikom točnošću da učitelji književnosti ne samo da nisu trebali ispravljati, nego su se i oni naslađivali njihovom slašću i ljepotom čestih biblijskih citata kojima su bile prožete. Njezina
27
PRVA KNJIGA
su djela brzo postala prihvatljiva i teolozima i pobožnim osobama. Bez imalo oklijevanja možemo ove njezine talente pripisati posebnom daru milosti. Neke od tih darova možemo naći kod onih koji imaju prirodne talente jer Sveto pismo kaže: „Lažna je ljupkost, tašta je ljepota: žena sa strahom Gospodnjim zaslužuje hvalu“ (Izr 31,30). Ovdje ćemo istaknuti ono što uistinu zaslužuje da u Gertrudi bude pohvaljeno. Bila je čvrst stup u opsluživanju redovničkih pravila, postojana u promicanju pravde i istine tako da se za nju s pravom može reći ono što je u mudrosnim knjigama napisano o velikom svećeniku Šimunu: „Za svoga je života popravio Dom, u svoje je vrijeme učvrstio hram“ (Sir 50,1). Pritom se misli na duhovni hram pobožnosti jer su njezine misli i primjeri poticali druge na veliku gorljivost u pobožnosti.
Za nju se može reći i da je u njezino „vrijeme vodeno spremište iskopano“ (Sir 50,3) jer nitko nije više od nje u naše vrijeme zaslužan da su potekle tolike rijeke spasonosnoga učenja. Njezine su riječi bile drage i duboke, izričaj rječit, izrazi tako uvjerljivi, djelotvorni i ljupki da su mnogi, slušajući je, uistinu posvjedočili raskajanost srca i ganuće koje bi doživjeli po Duhu Svetom koji je govorio po njoj. „Živa je, uistinu, riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca“ (Heb 4,12).
Kod nekih je poticala spasonosno kajanje, druge je dovodila do svjetla spoznaje Boga i vlastite bijede, neke je vodila do duhovne utjehe, a neke bi raspaljivala gorljivom ljubavlju prema Bogu. Puno onih koji su je slušali samo jednom kako govori priznaju da su bili jako utješeni njezinim riječima. No koliko god bila puna ovih darova koji mogu privući naklonost svijeta, ne treba držati da je ono što ćemo kasnije ispripovijedati plod njezinih naravnih kvaliteta i vitalnosti inteligencije ili plod njezine mašte kojem je ona samo dala oblik ili nakanu po urođenoj rječitosti. Nije tako. S druge strane, možemo vjerovati, bez ikakve sumnje, da je u nju sve uliveno iz izvora Božje mudrosti po besplatnu daru Duha Svetoga koji puše gdje hoće, kako hoće i kada hoće te u kome hoće, ovisno o okolnostima mjesta, vremena i osobe. No budući da ljudski intelekt ne može shvatiti nevidljive i
OBJAVE SVETE GERTRUDE 28
duhovne stvari osim po vidljivim i tjelesnim slikama, potrebno ih je razumski oblikovati. To potvrđuje Hugo od Sv. Viktora u govoru o nutarnjem čovjeku u 16. poglavlju: ,,Kako bi se Sveto pismo prilagodilo našem načinu razmišljanja i našoj ljudskoj krhkosti, opisuje nevidljive stvari u obliku vidljivih te utiskuje nove spoznaje u duh pomoću privlačnih slika ljudske mašte. Zato Sveto pismo govori o zemlji u kojoj teku med i mlijeko, o cvjetovima, mirisima, ljudskim pjesmama, o cvrkutu ptica, kako bi opisao nebesku radost i sklad. Pročitajte Ivanovo Otkrivenje i naći ćete nebeski Jeruzalem ukrašen zlatom, srebrom, dragim kamenjem, iako znamo da se ništa slično tamo ne može naći pa ipak ničega tamo i ne nedostaje. Ali ono što se tamo ne nalazi osjetilno nalazi se duhovno.“
2. Svjedočanstvo milosti
Zahvalite Bogu, darovatelju svakoga dobra, svega što postoji na nebu i na zemlji, svega što se nalazi na nebu i na zemlji i u dubinama ponora, i pridružite se toj vječnoj, beskrajnoj, nepromjenjivoj pjesmi hvale, koja izvire iz nestvorene ljubavi i samo u njoj nalazi puninu! Neka bude blagoslovljeno Božje milosrđe koje je izobilje svojih valova htjelo izliti u dolinu ljudske slabosti; koje se udostojalo svrnuti pogled na ovu dušu gdje ga ništa drugo nije moglo privući osim vlastitoga dara! Sveto pismo kaže da svaku stvar treba prosuditi na temelju riječi dvojice ili trojice svjedoka. Mi koji imamo na raspolaganju mnoge svjedoke ne možemo stoga sumnjati da je Gospodin, među mnogima, izabrao ovo svoje stvorenje kako bi ga upotrijebio kao instrument za objavu tajni svoga milosrđa.
Prvi i glavni svjedok jest Bog koji je želio da se ispune proročanstva koja joj je udijelio i koja joj je u tajnosti tumačio. Dopustio je mnogima da osjete plod njezinih molitava i oslobodio od napasti svakoga tko se pobožna i ponizna srca molio po njezinu zagovoru. Navest ćemo neke primjere.
U vrijeme kad je umro Rudolf I. Habsburški, rimsko njemački kralj, Gertruda kao i cijela zajednica molila je za izbor novoga kralja. Istoga dana i, kako se vjeruje, točno u trenutku kad je u drugoj pokrajini bio
29
PRVA KNJIGA
izbor, ona je kazala poglavarici samostana ime novoga kralja dodajući da će novoizabranik biti ubijen po rukama svoga nasljednika, što se i dogodilo.
Drugom prilikom, kada je našem samostanu prijetila opasnost zbog nedjela jedne nepoštene osobe i kad je ta opasnost izgledala nei zbježna, Gertruda je, nakon molitve, otišla kazati poglavarici samosta na da je, po Božjoj milosti, svaka opasnost minula. U tom je trenutku stigao zastupnik kraljevskoga dvora, potvrdio sumnje te ih obavije stio da je ta osoba osuđena, što je svetica već znala po Božjoj objavi.
Jedna se, pak, osoba dugo borila s jednom napašću kadli joj u snu dođe poticaj da se preporuči Gertrudi u molitve, što je i učinila. I zaista, po njezinu je zagovoru ubrzo doživjela radost oslobođenja.
Čini mi se da je vrijedan spomena i sljedeći događaj. Jedna se oso ba htjela pričestiti, no budući da je nekoliko dana prije toga, za vrijeme mise, bila jako uznemiravana mislima na koje je gotovo bila pristala, to ju je jako uznemirilo i nije se u takvu stanju usudila približiti sve tom misnom gozbenom stolu. No onda je ugledala kako Božja službe nica otkida komadić platna sa svoje cipele i baca ga. Tada je, izgleda po Božjem nadahnuću, podigla taj komadić s poda i pobožno ga je prislonila na svoje srce. S pouzdanjem je zavapila Gospodinu da je – zbog posebne ljubavi kojom je Bog oslobodio srce svoje izabranice od svake ljudske navezanosti, ispunio darovima i svojom prisutnošću – po njezinim zaslugama oslobodi od napasti. I uistinu, uslijedilo je nešto čudesno i vrijedno poštovanja: u trenutku kada je pobožno prislonila ovaj komadić platna na srce, nestala je svaka tjelesna napast i nikada je više nije uznemiravala. Nije teško s povjerenjem prihvatiti ove doga đaje jer Gospodin kaže u Evanđelju: „Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti…“ (Iv 14,12). Ako se Gospodin udostojao osloboditi i ozdraviti ženu koja je godinama krvarila jer se samo dotakla ruba njegovih haljina, mogao je (ako se to svidjelo njegovoj dobroti) osloboditi od napasti po zaslugama svoje izabranice dušu za koju se udostojao dati život. Ovi su događaji dostatni da potvrde vjerodostojnost svjedočanstva, ali mogli bismo navesti i bezbroj drugih.
OBJAVE SVETE GERTRUDE 30
3. Drugo svjedočanstvo
Još jedno uistinu vjerodostojno svjedočanstvo nalazimo u mišlje nju mnogih razboritih osoba koje jednodušno tvrde da svaki put kada bi od njih tražila da mole Gospodina da je popravi i oslobodi od ne kih pogrešaka ili da napreduje na putu savršenstva, uvijek bi jasno, po Božjem nadahnuću, shvatili da je ona na poseban način izabrana i da ju je Bog ispunio osobitim milostima. Bila je čvrsto ukorijenjena u temelj duboke poniznosti te je priznavala da je potpuno nedostojna Božjih darova. Često je se moglo vidjeti kako traži mišljenje drugih, za koje je držala da su nadareniji od nje, kako bi joj pomogli shvatiti je li uistinu Božje djelo sve ono što se događa u njezinoj duši. Ove bi osobe to potvrdile, često prosvijetljene izravno od Boga: ne samo milost o kojoj je govorila, nego i mnoge druge velike milosti kojima ju je Bog htio uzvisiti.
Osoba koja je imala puno iskustva u nadnaravnim objavama došla je iz daleke zemlje u naš samostan čuvši za njezin ugled. Budući da nije poznavala nikoga od nas, stade se žarko moliti Gospodinu Bogu da joj providi razgovor s redovnicom koja bi joj po Božjem daru mogla pomoći u duhovnom rastu. Gospodin joj je odgovorio: „Ona koja prva dođe i sjedne pored tebe, ta je moja najvjernija zaručnica i izabranica.“ Čudesnom igrom slučaja pokraj nje je prva sjela naša Gertruda. Budući da je htjela ostati potpuno skrivena u svojoj poniznosti, gošća se smatrala prevarenom te se požalila Gospodinu sa suzama. No on joj je potvrdio da je upravo to njegova najvjernija zaručnica, o kojoj joj je govorio.
Dok je kasnije naša gošća razgovarala i sa sestrom Matildom, našom odgojiteljicom, bila je sva zanesena njezinim riječima punim slasti Duha Svetoga pa je upitala Gospodina zašto ovu svoju zaručnicu tako uzvisuje, a onu kao da zapostavlja. Gospodin joj odgovori: „Radim u ovoj velike stvari, ali ono što činim i što ću činiti u onoj drugoj puno je veće nego kod prve moje miljenice.“
Neka je druga osoba velike svetosti molila jednoga dana za Gertrudu promišljajući u sebi o prenježnoj ljubavi koju joj je Gospodin iskazivao te mu reče sva zadivljena: „O, Ljubavi Božja, što vidiš u toj
31
PRVA KNJIGA
duši, zašto je uzvisuješ na takav način i daješ joj takve slasti te tvoje srce kuša u njoj toliki užitak?“
Gospodin odgovori: „Njoj me privlači besplatna ljubav i ta me ljubav navela da u njezinu dušu stavim i sačuvam pet kreposti koje su mi osobito drage. Posjeduje čistoću koja je učinak trajna izlijevanja moje milosti u njoj; duboku poniznost pred tolikim darovima kojima je ispunjena; zapravo, što više toga radim u njoj, to više ona, prepozna jući vlastitu krhkost, pada u ponor vlastite niskosti i bijede; istinsku dobrotu koja je potiče da želi dobro svima na moju slavu; pravu vjernost po kojoj, na moju čast, svim srcem prikazuje sve što ima za spasenje cijeloga svijeta; i na kraju, istinsku ljubav kojom me ljubi „svim srcem, svom dušom, svim svojim snagama, a bližnjega kao samu sebe“ (Lk 10,27). Nakon ovih riječi Gospodin je pokazao ovoj osobi prekrasan nakit koji, kao neka vrsta trolista, čudesno napravljena, ukrašava nje gova prsa i reče: „Uvijek ću nositi ovaj ukras kao znak ljubavi prema mojoj zaručnici. Htio sam da bude ovakva oblika kako bi cijeli nebe ski dvor po sjaju prvoga lista znao da ne postoji stvorenje na zemlji koje mi je tako drago kao Gertruda jer u ovom trenutku na svijetu nema osobe tako blisko sjedinjene sa mnom kao što je ona zbog či stoće njezine nakane i čestitosti volje. Drugi će im list obznaniti da ne postoji na zemlji osoba koja je još uvijek pod okovima krvi i mesa, a koju sam spreman tako obogatiti milostima i uslišanjima. U sjaju trećega lista vidjet će da se nitko na svijetu ne služi tako darovima na moju čast i slavu kao Gertruda.“
Gospodin je zaključio ovo viđenje govoreći svetoj osobi * o savršeno stima naše svetice: „Nema mjesta na zemlji gdje bih više uživao boraviti, ili koje bi bilo prikladnije, od presvetoga oltarskog sakramenta, a nakon toga u Gertrudinu srcu i duši, mojoj ljubljenoj; prema njoj je usmjerena sva ljubav i privrženost moga Božanskog Srca na jedinstven način.“
Drugom se je prilikom jedna pobožna osoba molila Gospodinu za Gertrudu i dobila je sljedeću poruku: „Ja sam sav njezin jer sam joj se
* Pretpostavlja se, ali bez dovoljna autoriteta, da su ove riječi upućene sv. Matildi. Ona bi mogla biti ta „sveta osoba“ koja je imala ovo viđenje, ali ta je tvrdnja samo pretpostavka.
OBJAVE SVETE GERTRUDE 32
dao u punini radosti i nježnosti. Moja ju je ljubav sjedinila sa mnom kao što plamen topi zlato i srebro od kojih se radi dragocjeni nakit.“
„O, Gospodine predragi,“ reče tada ona osoba, „što da učinim s njom?“
On odgovori:
„Njezino srce kuca u ritmu s mojim i to mi pričinja neviđenu ra dost. Ipak, sustežem otkucaje svoga srca do trenutka njezine smrti; u tom će trenutku doživjeti tri divna učinka: prvi će biti slava na koju će je Bog Otac pozvati, drugi će biti moja radost koju ću osjetiti primajući je, a treća je ljubav kojom će nas Duh Sveti sjediniti.“
Istoj je osobi drugom prilikom u molitvi Gospodin rekao:
„Ona je za mene golubica bez krivnje jer mrzi svaki grijeh. Ona je ljiljan u kojem pronalazim milinu kad ga nosim u ruci jer mi je najve ća naslada prebivati u čistoj duši. Ona je mirisna ruža zbog strpljenja i vjernosti koje pokazuje kada u protivštinama zahvaljuje. Ona je poput proljetnoga cvijeta na kome se moj pogled odmara i naslađuje jer u njoj vidi želju, trud i težnju za krepostima i puninom savršenstva. Ona je milozvučna glazba koja mi slatko odjekuje oko glave jer patnje koje podnosi nalikuju na tolika zlatna zvona okačena na moju krunu, čiji zvuk oduševljava sve stanovnike neba.“
Jednoga dana u prisutnosti cijele zajednice čitala je čitanje prije završetka posta. Dok je čitala, osobito je naglašavala ove riječi: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim“ (Mt 22,37). Jedna susestra, duboko potresena, reče Gospodinu:
„Ah, moj Bože, koliko li te mora ljubiti ova duša kada s takvom ljubavlju izgovara ove riječi!“
Gospodin joj odgovori:
„Od njezina djetinjstva ja sam je nosio i učinio da odrasta u mom naručju, čuvao sam je od grijeha do trenutka kada se svojevoljno sjedinila sa mnom svom snagom svoje volje. Tada sam se i ja potpuno dao njoj svojom božanskom snagom. Ljubav njezine duše rastapa, da tako kažem, dubinu moje duše kao led koji se topi blizu plamena; slatkoća moga srca, rastopljena vatrom ove ljubavi, kaplje kap po kap u njezinu dušu.“
33
PRVA KNJIGA
I nadoda:
„Moja se duša toliko naslađuje u njoj da se često, kada me drugi vrijeđaju, blago nad njom nadvijem dopuštajući da ona trpi neku muku na tijelu ili duhu. Ona je prihvaća u sjedinjenju s mojom mukom, prima je s toliko zahvalnosti i podnosi s toliko strpljenja i poniznosti da, umiren njezinom ljubavlju, odmah opraštam nebrojenim dušama.“
Drugom zgodom jedna je osoba, na njezin zahtjev, molila Gospodina da oslobodi Gertrudu nekih njezinih mana. Dobila je ovaj odgovor:
„Ono što moja ljubljena drži manom prije je za nju prilika da se duhovno okoristi jer teško bi se bila oslobodila vjetra uznositosti zbog onoga što moja milost čini u njoj, a da to nije na neki način prikriveno naizgled nekim manama. Kao što obrađena zemlja donosi više plodova, tako ona po spoznaji vlastite nesavršenosti donosi više ploda milosti i ti su plodovi ukusniji.“
I nadoda:
„Za svaku od njezinih mana udijelio sam joj neki dar tako da na doknadi u mojim očima sve te nedostatke. Kada bude starija, promije nit ću ove nedostatke u kreposti, a tada će njezina duša zasjati u punom sjaju.“
To je dovoljno za drugo svjedočanstvo, sad ćemo navesti preostala.
4. Treće svjedočanstvo
Treće je svjedočanstvo još važnije od prethodnoga, a to je njezin život. Ona je u svemu tražila, bilo u djelima ili riječima, samo Božju sla vu. Ne samo da je tražila, nego ju je i slijedila s tolikom gorljivošću da se nije obazirala ni na što drugo, ni na vlastitu čast, ni na vlastiti život, osim na svoju dušu. Ovom svjedoku uistinu treba iskazati povjerenje. Gospodin kaže u Evanđelju po Ivanu: „Tko sâm od sebe govori, svoju slavu traži, a tko traži slavu onoga koji ga posla, taj je istinit i nema u njemu nepravednosti“ (Iv 7,8).
Blažena duša čiji je život potvrđen riječima Evanđelja. Uistinu, na nju se mogu primijeniti riječi iz mudrosne knjige: „Pravednici su ne ustrašivi kao mladi lav“ (Izr 28,1) jer zbog želje koju je imala da slavi Boga trudila se sa svom postojanošću da u svemu podržava prava
OBJAVE SVETE GERTRUDE 34
istine, pravednosti i nije se ni na koji način obazirala na neugodne po sljedice koje bi joj se zbog toga mogle dogoditi samo da se sve događa na slavu njezina Gospodina.
Trajno se trudila prikupljati i prepisivati sve ono što je smatrala da bi moglo biti na korist bližnjem. Sve s ciljem da proslavi Boga jer nikada nije tražila zahvalnost nego samo dobro dušâ.
Ove svoje spise davala je onima koji su se mogli njima više okori stiti. Trudila se da zadobije duše za Krista pa kada bi saznala da je na nekom mjestu bilo manje dostupnih rukopisa Svetoga pisma, nastoja la je u posvemašnjoj velikodušnosti pribaviti ih jer ih je smatrala naj korisnijim štivom. Zbog toga se suzdržavala od sna i odmora, kasnije od jela i zapostavila je sve svoje udobnosti, držeći to više radošću nego naporom. Ni time nije bila zadovoljna jer bi često prekidala slatkoću kontemplacije kada bi to zahtijevala potreba da se pomogne nekom tko je bio u iskušenju ili da se utješi nekoga tko je u žalosti ili da se pomogne drugima djelom Božje ljubavi.
Kao što željezo kad je bačeno u vatru samo postaje vatra, ova duša, sva u plamenu Božjega milosrđa, sama je postala milosrđe, ne želeći ništa osim da se svi ljudi spase.
Nitko, koliko znamo, u naše vrijeme nije imao toliko i tako često razgovore s Božanskim Veličanstvom kao ona. Ipak, iz toga je crpila još veći poticaj na poniznost. Uobičavala je govoriti da je sve darove koje bi dobivala, nedostojna i nezahvalna kakva je bila, primala besplatno od beskrajne Božje dobrote. A kad bi ih zadržavala za sebe, izgledalo bi joj da su oni razlog njezine nedostojnosti, da su kao skriveni u gnoju dok su joj se, kada bi ih priopćila drugima, činili poput dragocjena kamenja obavijenih zlatom. Svakoga je smatrala višim od sebe i mislila je da drugi, zbog nevinosti i dostojanstva njihova života, mogu samo jednom mišlju dati više slave Bogu nego što bi ona to mogla učiniti trudeći se svim svojim silama, a sve to zbog nedostojnosti i nemara. To je bio jedini razlog koji ju je mogao navesti da drugima govori o darovima koje joj je Bog darivao. Zapravo, držala se je tako nedostojnom da nije mogla vjerovati da su darovi koje je dobivala samo za nju, nego da su joj radije darovani za dobro drugih.
35
PRVA KNJIGA
Popratna riječ izdavača
