NEDUŽNOST OCA BROWNA
Gilbert Keith CHESTERTON
Gilbert Keith Chesterton, jedan od najomiljenijih kršćanskih pisaca 20. stoljeća, najširu je publiku osvojio upravo pričama o ocu Brownu, jednostavnome katoličkome svećeniku koji razotkriva zamršene zločine spašavajući izgubljene duše.
Upričama o ocu Brownu rješavanje zločina nije puka igra domišljatosti. Chesterton ne želi da razmišljamo prvenstveno o materijalnim tragovima koji na zločinca upućuju, nego prije svega o grijehu ili zabludi koja je do zločina dovela. Stoga svaki razriješeni slučaj nije tek zanimljiva priča nego i stanoviti duhovni poticaj.
Uistragama oca Browna pojavljuju se dokazi preveliki da bi ih se odmah uočilo te zaključci toliko očiti da nikome ne padaju na pamet – osim, naravno, ocu Brownu, koji zapravo ne razotkriva tek zagonetku zločina nego preispituje i način na koji čitatelj promatra stvarnost. Onaj tko ove priče bude čitao pažljivo i otvorena srca, neće biti samo zabavljen nego i preobražen.
BIBLIOTEKA ENIGMA
G. K. Chesterton Nedužnost oca Browna
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu
Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.
G. K. Chesterton
NEDUŽNOST OCA BROWNA
S engleskoga prevela
Ira Martinović
Predgovor hrvatskomu izdanju
Gilbert Keith Chesterton jedan je od najutjecajnijih i najomiljenijih kršćanskih pisaca 20. stoljeća. Premda
će ga mnogi pamtiti po nenadmašnoj obrani kršćanske vjere i zdravoga razuma u knjigama poput Pravovjerja i Vječnoga čovjeka, najširu je publiku osvojio detektivskim pričama o ocu Brownu, skromnome katoličkome svećeniku koji razotkriva zamršene zločine spašavajući pritom izgubljene duše. Lik oca Browna nadahnut je stvarnom osobom. Riječ je o katoličkome svećeniku Johnu O'Connoru, župniku iz Bradforda, kojega je Chesterton upoznao dok je bio anglikanac. Susret s tim svećenikom duboko ga je obilježio. Izloživši mu vlastita razmišljanja o grijehu i zločinu, ostao je zatečen dubinom i jasnoćom O’Connorovih odgovora. „Bilo je neobično otkriti da je ovaj tihi i nenametljivi neženja istražio te ponore mnogo dublje nego ja“, napisao je Chesterton kasnije u svojoj autobiografiji te dodao: „Lako je bilo povjerovati da Katolička Crkva o dobru zna više od mene. No činilo se gotovo nevjerojatnim da o zlu zna više nego ja.“
Kao plod toga susreta nastala je ideja o ocu Brownu, amaterskome detektivu koji zločince otkriva na temelju poznavanja logike grijeha, ali i filozofskih zabluda koje do grijeha vode. Prve priče pojavile su se u zbirci Nedužnost oca Browna (1911.), nakon koje su slijedile još četiri: Mudrost oca Browna (1914.), Nevjerica oca Browna (1926.), Tajna oca
Browna (1927.) i Skandal oca Browna (1935.). Nije slučajno što mu Chesterton daje tako prozaično prezime „Brown“ (smeđi) i prikazuje ga kao gotovo neprimjetnu i bezazlenu pojavu. Štoviše, u priči Plavi križ za oca Browna kaže se da djeluje poput osobe koju bi se na uzici moglo voditi do Sjevernoga pola. Time je autor želio poručiti da ovaj svećenik zločinca ne razotkriva zahvaljujući nekoj izvanrednoj sposobnosti, nego onim što je svima dostupno: poznavanjem ljudskoga srca, zdravim razumom i budnim okom za detalje koje drugi ne primjećuju.
Nije slučajno ni to što Chesterton priče o ocu Brownu otvara zbirkom Nedužnost oca Browna. Iako bismo rijetko pomislili da nedužnost može pomoći u otkrivanju zločinca, upravo je nedužnost, odnosno moralna čistoća, središnje obilježje koje ovoga svećenika čini toliko uspješnim. „Blago čistima srcem, oni će Boga gledati“, kaže Sveto pismo; no ta čistoća srca razbistruje pogled ne samo na Boga nego i na čovjeka i svijet koji ga okružuje. Upravo zato što u vlastitome životu nastoji nadvladati napasti grijeha, otac Brown jasnije uočava grijeh i njegove tragove oko sebe. „Budite mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi“ nisu dva nepovezana zahtjeva, već zahtjevi koji se međusobno uvjetuju. Zato je otac Brown u naslovu prve zbirke nedužan, a u naslovu druge mudar.
Chestertonove priče nisu prvenstveno napisane poradi zabave, nego da čitatelja pouče i opomenu te ga sačuvaju od zamke grijeha u kojoj se našao zločinac kojega Brown razotkriva. Brownovo završno razjašnjenje može se stoga čitati i kao svojevrstan ispit savjesti i razotkrivanje pojedinoga poroka. Otac Brown je zbog svojega svećeničkoga poziva ponajprije dušobrižnik, što potvrđuje i obraćenje Herculea Flambeaua, koji od poznatoga kriminalca postaje njegov suradnik. Za njegovo
je obraćenje ključna bila opomena koju mu je Brown uputio, a koja vrijedi za svakoga tko ustraje u grijehu:
U tebi još ima i časti i smisla za humor, ali nemoj misliti da ti ih u tome poslu neće ubrzo ponestati. Ljudi mogu održati određenu razinu dobra u sebi, ali bujanje zla nitko ne može zaustaviti. Put u zlo vodi samo u zlo. Dobar
čovjek od alkohola postane okrutan, iskren čovjek ubije i laže o tome. Mnogo je muškaraca koje sam upoznao počelo kao ti, kao pošten lopov, veseljak koji krade od bogatih, a završilo u kaljuži.
Sve to čitatelj treba imati na umu i dok pokušava otkriti počinitelja. Chesterton poziva da se ne razmišlja prvenstveno o materijalnim tragovima koji na zločinca upućuju, nego prije svega o grijehu ili zabludi koja ga je na zločin navela. Stoga svaki razriješeni slučaj nije tek zanimljiva priča nego i stanoviti
duhovni poticaj.
Neke bi čitatelje mogla iznenaditi činjenica da je mnoge pronicljive citate koji se pripisuju Chestertonu zapravo izgovorio otac Brown. Primjera je mnogo, a ovo su neki od njih: „Najnevjerojatnije što se može reći o čudima jest da se događaju“; „Novinarstvo se uglavnom sastoji od rečenica poput 'Lord Jones je mrtav', koje se prenose ljudima koji nikada nisu ni znali da je lord Jones uopće i bio živ“; „Nitko nije dobar dok ne shvati koliko je loš ili koliko bi loš mogao biti“ i tako dalje. U tome se krije i dublja istina: premda je otac O'Connor nadahnuo lik oca Browna, ovaj fiktivni katolički svećenik uvelike odražava samoga autora. Uistinu, nije teško uočiti brojne podudarnosti između oca Browna i Chestertona, od ljubavi prema misteriju i zdravome razumu do šeprtljavosti i srdačnosti koje ih obi-
lježavaju. Mogli bismo reći da bi Chesterton, da je umjesto bračnoga izabrao svećenički poziv, bio vrlo nalik ocu Brownu iako vjerojatno ne bi riješio toliko zločina.
Uporaba paradoksa još je jedno ključno obilježje koje oca Browna povezuje s njegovim autorom. Chesterton je često naglašavao da paradokse ne rabi kako bi čitatelja tek zbunio ili zabavio nego i zato što je i sama stvarnost prožeta paradoksom.
Zato se i u istragama oca Browna pojavljuju dokazi preveliki da bi ih se odmah uočilo te zaključci toliko očiti da nikome ne padaju na pamet – osim, dakako, samome ocu Brownu. Na taj način ovaj fiktivni svećenik ne razotkriva tek zagonetku zločina nego preispituje i način na koji čitatelj promatra stvarnost. Onaj tko ove priče bude čitao pažljivo i otvorena srca, neće biti samo zabavljen nego i preobražen.
Povijesno značenje oca Browna za detektivski žanr također je veliko. Do pojave oca Browna većina je autora detektivske likove oblikovala po uzoru na Sherlocka Holmesa. Nakon Chestertona, međutim, nastaje čitav niz popularnih istražitelja koji mu na neki način nalikuju – od Herculea Poirota i poručnika Columba do Miss Marple i mnogih drugih. Drugim riječima, ako uživate u detektivskim pričama ili serijama s ugodnom atmosferom, ograničenim krugom mogućih počinitelja i izrazito „ljudskim“ motivima zločina, trebali biste biti zahvalni Chestertonovu ocu Brownu. Chesterton je, naime, takvim pričama dao osobit oblik i uveo načelo poštene igre s čitateljem: pred njim stoje svi dokazi, svi su mogući krivci prisutni, glavni detektiv ne raspolaže znanjem koje bi čitatelju bilo uskraćeno – a ipak ga uspijeva iznenaditi svojim uvidima. Upravo u tom iznenađenju leži trajna čar ovih priča.
No priče o ocu Brownu nisu vrijedne samo zbog svojega povijesnoga utjecaja. Riječ je prije svega o vrhunskoj književno-
sti, što potvrđuju i brojne ekranizacije, među kojima se osobito ističe BBC-jeva serija koja broji već trinaest sezona. Chesterton je i za života uživao veliki ugled među piscima kriminalističkih priča, što potvrđuje i to da je bio predsjednik uglednoga londonskoga Detektivskoga kluba, čiji su članovi, među ostalima, bili i Agatha Christie i Dorothy Sayers.
Za kraj, recimo i to da priča o Chestertonu i ocu O'Connoru nije završila njihovim prvim susretom koji je nadahnuo zbirku priča o svećeniku detektivu. Između njih se postupno razvilo duboko povjerenje i bliskost, a O’Connor je postao Chestertonov duhovnik. Štoviše, upravo je otac O'Connor odigrao presudnu ulogu u tome što je Chesterton 1922. godine postao katolikom. Drugim riječima, dok je fiktivni otac Brown svijet zadužio svojim zabavnim otkrivanjem istine o zločinu, stvarni otac Brown zadužio nas je nečim puno važnijim: otkrio je Chestertonu istinu o Bogu. Iz toga susreta nastao je lik koji i današnjega čitatelja vodi prema svjetlu istine.
Ivo Džeba, utemeljitelj Hrvatskoga čestertonijanskoga kluba
Plavi križ
Između srebrne vrpce jutra i svjetlucave zelene vrpce mora brod je pristao u Harwich i ispustio roj putnika poput muha, među kojima se čovjek za kojim ćemo krenuti ni po čemu nije isticao – niti je to želio. Na njemu nije bilo ničega upadljivoga, osim blagoga nesklada između prazničke ležernosti njegove odjeće i službene ozbiljnosti njegova lica. Bio je odjeven u lagani bljedosivi sako, bijeli prsluk i šešir od svijetle slame sa sivoplavom vrpcom. Njegovo mršavo lice nad tom se odjećom isticalo zbog tamne puti i završavalo kratkom crnom bradom koja je izgledala španjolski i koja bi bolje pristajala na nabrani ovratnik iz vremena kraljice Elizabete. Pušio je cigaretu s predanošću dokoličara. Na njegovoj pojavi ništa nije davalo do znanja da sivi sako krije napunjeni revolver, da bijeli prsluk krije policijsku posjetnicu ili da slamnati šešir pokriva jedan od najmoćnijih umova Europe. Jer ovo je bio Valentin, glavom i bradom, šef pariške policije i najslavniji istražitelj na svijetu; putovao je iz Bruxellesa u London na najvažnije uhićenje stoljeća.
Flambeau je bio u Engleskoj. Policija svih triju zemalja konačno je ušla u trag tomu slavnomu kriminalcu: iz Genta u Bruxelles, iz Bruxellesa u Hook, u Nizozemskoj. Nagađalo se da će iskoristiti metež i strku zbog Euharistijskoga kongresa, koji se te godine održavao u Londonu. Vjerojatno će se prerušiti u nižega činovnika ili tajnika povezana s Kongresom, ali,
naravno, Valentin nije mogao biti siguran; o Flambeauu nitko nije mogao biti siguran.
Prošlo je mnogo godina otkako je taj div zločina iznenada prestao kovitlati vihor straha u svijetu, a kada je prestao, kao nakon smrti velikoga junaka Rolanda, na svijet se spustila silna tišina. Ali u svojim najboljim danima (koji su, naravno, bili najgori), Flambeau je bio poznat diljem svijeta poput samoga
Kaisera. Gotovo svakoga jutra dnevne novine pisale su da je utekao posljedicama ovoga ili onoga nevjerojatnoga zločina počinivši drugi zločin. Bio je Gaskonjac divovskoga rasta i tjelesno vrlo odvažan, a o njegovoj spremnosti da se iz opasnosti izvuče snagom pričale su se sulude anegdote: kako je okrenuo juge d'instruction naglavačke kao da izvodi stoj na glavi kako bi mu „razbistrio um“; kako je trčao Ulicom Rivoli noseći po jednoga policajca pod svakom rukom. Moramo mu priznati da je svoju fantastičnu tjelesnu snagu najčešće koristio u takvim nenasilnim iako nedostojanstvenim situacijama. Njegovi stvarni zločini pretežno su bile genijalno smišljene, unosne pljačke. Ali svaka od tih krađa gotovo je bila novi grijeh i svaka je bila vrijedna prepričavanja. Flambeau je vodio veliku londonsku mljekaru Tyrolean, koja nije posjedovala ni pogone, ni krave, ni kola, ni mlijeko, nego samo nekoliko tisuća pretplatnika. Uslugu im je pružao jednostavnom operacijom premještanja metalnih kanti s mlijekom ostavljenih pred vratima svojih pretplatnika. Flambeau je održavao neobjašnjivu i blisku korespondenciju s mladom damom izvanredno domišljato, fotografirajući svoje poruke na nevjerojatno malecke folije za mikroskopske uzorke, pa nije ni bilo važno što je poštar dotične mlade dame presretnut. Međutim, mnogo njegovih eksperimenata obilježavala je krajnja jednostavnost. Pričalo se da je usred noći prebojio sve kućne brojeve u jednoj ulici samo da odvede jednoga putnika u
zamku. Prilično je izvjesno da je Flambeau izmislio prijenosnu poštansku kutiju: ostavljao ih je po uglovima mirnih predgrađa u nadi da će stanovnici u njih ubaciti poštanske naloge s novcem. Povrh svega, o njemu se znalo da je nevjerojatno vješt akrobat usprkos svojemu stasu, da može skočiti poput skakavca i nestati u krošnjama poput majmuna. Zbog toga je veliki Valentin, koji je odlučio pronaći Flambeaua, bio savršeno svjestan da njegove avanture neće prestati kada ga nađe.
Ali kako da ga nađe? Zamisli velikoga Valentina još se uvijek nisu dovoljno staložile da pronađe odgovor na to pitanje.
Koliko god je bio vješt u prerušavanju, jedno nije mogao prikriti, a to je bila njegova izvanredna visina. Kad bi Valentinovo brzo oko spazilo visoku prodavačicu jabuka, visokoga grenadira, pa i zanimljivo visoku vojvotkinju, uhitio bi ih na licu mjesta. Ali u ovome vlaku nije bilo nikoga tko bi mogao biti prerušeni Flambeau, otprilike kao što se žirafa ne bi mogla prerušiti u mačku. Ljude na brodu već je prekrižio, a ljudi koji su se ukrcali u Harwichu ili drugdje tijekom putovanja bilo je svega šest. Jedan niski zaposlenik željeznica koji je putovao sve do posljednje postaje, tri prilično niska povrtlara koja su se ukrcala dvije postaje nakon njega, jedna vrlo niska udovica koja je putovala iz gradića u Essexu i jedan vrlo nizak rimokatolički svećenik koji je putovao iz sela u Essexu. Što se ticalo ovoga posljednjega, njega je Valentin prekrižio gotovo smijući se. Malecki svećenik izgledao je kao utjelovljenje nizina na istoku zemlje; imao je lice okruglo i nezanimljivo poput norfolške knedle, imao je pogled prazan poput Sjevernoga mora, nosio je nekoliko paketa omotanih smeđim papirom koje je s mukom održavao u naručju. Euharistijski kongres bez sumnje je izmamio iz provincijske učmalosti mnogo takvih spodoba, slijepih i bespomoćnih poput krtice što je tek izronila iz zemlje.
Valentin je bio nepokolebljivi skeptik kao i svi Francuzi, pa na svećenike nije gledao s naklonošću. Ali mogao ih je gledati
sažalno, a nad ovime bi se sažalili svi. Imao je velik, ofucan kišobran koji mu je neprestano padao na pod. S naivnošću budale svima je u vagonu rekao da mora biti na oprezu jer u jednome od paketa omotanih smeđim papirom nosi nešto izrađeno od čistoga srebra „s plavim kamenjem“. Njegov provincijski spoj ravnodušnosti po kojoj su žitelji Essexa bili ozloglašeni i svetačke naivnosti bez prestanka je zabavljao Francuza dok svećenik sa svim svojim paketima (nekako) nije stigao do Tottenhama, izašao pa se vratio po kišobran. Kada se vratio, Valentin je čak bio toliko plemenit da ga upozori kako će se za svoje srebro najbolje brinuti ako ga nikome ne spomene. Ali s kime god da je razgovarao, Valentin je motrio sve ostale u potrazi za nekim drugim; za bilo kime, bogatim ili siromašnim, muškarcem ili ženom visokim najmanje metar i osamdeset tri centimetra. Međutim, kada se iskrcao s vlaka u Liverpulskoj ulici, bio je prilično siguran da mu kriminalac dotada nije promakao. Potom je otišao u Scotland Yard ishoditi si službeni status i pomoć za slučaj da mu bude potrebna, a potom si je pripalio još jednu cigaretu i otputio se na dugu šetnju ulicama Londona. Hodajući ulicama i trgovima u okolici kolodvora Victorije, odjednom je stao. Našao se na malome, tihome trgu vrlo tipičnu za London, punu slučajnoga mira. Visoke kuće ravnih pročelja istovremeno su izgledale imućno i nenaseljeno; četvrtasto ošišano grmlje na sredini trga izgledalo je poput pustoga, zelenoga pacifičkoga otočića. Jedna strana trga bila je mnogo viša od ostalih, poput podija, a njezina je pravilnost bila narušena jednom od onih čudesnih londonskih nezgoda: restorančićem koji je izgledao kao da je onamo prenesen iz četvrti Soho. Bio je to upravo nerazumno neprivlačan lokal, sa zakržljalim lončanicama i dugačkim
prugastim roletama bijele i žute boje. Stajao je pretjerano visoko nad ulicom, kao mnogi londonski lokali koji izgledaju kao da su dodani naknadno, poput zakrpe, a stube koje su vodile od ulice do njegovih vrata sličile su na požarne stube, kao da bi se mogle popeti sve do prozora na prvome katu. Valentin je dugo stajao i pušio pred bijelo-žutim roletama promatrajući ih.
Najnevjerojatnije što se može reći o čudima jest da se događaju. Nekoliko oblaka na nebesima spoji se u oblik otvorenoga ljudskoga oka. Drvo na pejzažu putovanja upitnoga uspjeha izraste u preciznome, kompliciranome obliku upitnika. Oba sam ta čuda vidio vlastitim očima u posljednjih nekoliko dana. Nelson pogine u žustroj pobjedi; čovjek po imenu Williams slučajno ubije čovjeka po imenu Williamson, što pomalo zvuči kao da je ubio vlastiti podmladak. Ukratko, život je pun čudesnih slučajnosti koje ljudima koji računaju samo na prozaično neizbježno promiču. Kao što to lijepo kaže Poeov paradoks, mudrost uvijek mora računati i na nepredviđeno.
Aristide Valentin bez imalo je sumnje bio Francuz, a francuska inteligencija posebna je inteligencija, sušta inteligencija. Nije „razmišljao poput stroja“ jer je to besmislena tvorevina modernoga fatalizma i materijalizma. Stroj je stroj samo zato što ne zna misliti. A Valentin je bio mislilac, ali istovremeno i običan čovjek. Njegov veličanstveni uspjeh koji je izgledao kao čarolija bio je rezultat njegove neumorne logike, jasne i zdrave francuske misli. Francuzi ne unose toliko života u svijet smišljanjem paradoksa, nego dosljednim držanjem očiglednih istina. Dosljedno ih provode u djelo – recimo, kao u Francuskoj revoluciji. Ali baš zbog toga što je Valentin poznavao razum, poznavao je i njegova ograničenja. Samo čovjek koji ne zna ništa o vožnji melje o vožnji bez goriva; samo čovjek koji ne zna ništa o razumu govori o razmišljanju bez neospornih po-
četnih činjenica. Valentin u ovom slučaju nije imao početnih činjenica. Flambeau mu je promakao u Harwichu; ako je uopće bio u Londonu, mogao je biti bilo tko, od visokoga prosjaka na zelenilu parka Wimbledon do visokoga organizatora posebnih događanja u hotelu Métropole.
U takvim je slučajevima računao na nepredviđeno. U takvim slučajevima, kada nije mogao slijediti nit razuma, trezveno je i pažljivo slijedio nit nerazuma. Umjesto odlaska na prava mjesta – banke, policijske stanice, mjesta za izlazak – sustavno je odlazio na kriva mjesta; kucao na vrata svake prazne kuće, skretao u svaku slijepu ulicu, zalazio na svaki puteljak zakrčen kantama za otpad, obilazio svaku polukružnu uličicu koja ga je bespotrebno odvodila od predviđenoga puta. Svoju je sumanutu potjeru objašnjavao razumom. Govorio je da je trag najgora mogućnost, a odsutnost traga najbolja jer je svaka bizarnost koja privuče oko tragača ujedno možda i bizarnost koja je privukla oko bjegunca. Čovjek negdje mora početi, a najbolje mjesto za to možda je bilo ono na kojemu je drugi čovjek stao. Nešto u tim stubama koje su vodile do restorana, nešto u miru i tišini toga restorančića zagolicalo je romantičnu maštu detektiva Valentina i ponukalo ga na nasumičan potez. Uspeo se stubama, sjeo za stol uz prozor i naručio šalicu crne kave.
Bila je odmakla polovica jutra, a on još nije doručkovao; sitnice koje su za drugim stolovima ostavili gosti podsjetile su ga na vlastitu glad, pa je narudžbi dodao i poširano jaje, a zatim rastreseno nasuo bijeloga šećera u kavu, cijelo vrijeme razmišljajući o Flambeauu. Prisjetio se kako je Flambeau pobjegao: jednom uz pomoć škarica za nokte, jednom uz pomoć kućnoga požara, jednom plativši poštarinu za pismo bez marke, a jednom uvjerivši ljude da se teleskopom zagledaju u komet koji bi mogao uništiti svijet. Valentin je smatrao svoj detektivski
mozak jednako dobrim koliko i Flambeauov, a to je i bila istina. Ali bio je u potpunosti svjestan da je kriminalac u prednosti. –
Kriminalac je kreativni umjetnik; detektiv je kritičar – rekao je s kiselim osmijehom, polako pridigao šalicu usnama pa je vrlo brzo ponovo spustio. Usuo je sol.
Pogledao je posudu iz koje je stigao srebrnkasti prah: apsolutno je bio vrčić za šećer, apsolutno namijenjen šećeru kao što je boca za šampanjac namijenjena šampanjcu. Zapitao se zašto u njemu drže sol. Osvrnuo se tražeći druge posude očigledne namjene. Da; ugledao je soljenke, prilično pune. Možda je i u njima neki drugi začin, pomislio je. Kušao je i, doista, u njima je bio šećer. Zatim se osvrnuo po restoranu s još većim zanimanjem, u potrazi za još kojim očitovanjem toga jedinstvenoga umjetničkoga izričaja koji je šećer usuo u soljenke, a sol u vrčiće za šećer. Osim neobičnoga traga neke tamne tekućine na bijelim zidnim tapetama, restoran je djelovao uredno, gostoljubivo i obično. Zvoncem je dozvao konobara.
Kad je konobar pritrčao, raskuštran i pomalo mutna pogleda u ovo rano doba jutra, detektiv (koji je znao cijeniti i jednostavnije oblike humora) zamolio ga je da kuša šećer i sol i kaže mu smatra li stanje na razini ugleda lokala. Konobar je zijevnuo i u trenu se razbudio.
– Šalite li se svakoga jutra ovako na račun vaših gostiju? –upitao je Valentin. – Nikada vam ne dosadi zamijeniti šećer i sol?
Kada je šala postala jasnija, konobar se mucajući ispričao uvjeravajući ga da lokal nije imao takvih namjera; da je riječ o bizarnoj zabuni. Primio je vrčić za šećer i pregledao ga, primio je soljenku i pregledao je, a licem mu se razlijevalo sve snažnije čuđenje. Naposljetku se ispričao i udaljio žurnim korakom, a koju sekundu kasnije vratio se s vlasnikom. Vlasnik je također pregledao vrčić za šećer i soljenku, pa se začudio.
A tad je konobar progovorio, napola nerazumljivo od silne brzine kojom su mu riječi poletjele s usana.
– Mizlim, – mucao je gorljivo – mizlim da su to bila ona dva svećenika.
– Koja dva svećenika?
– Ona dva svećenika, – rekao je konobar – oni koji su bacili juhu u zid.
– Bacili juhu na zid? – ponovio je Valentin, siguran da je to nekakva neobična talijanska fraza.
– Da, da, – rekao je konobar ushićeno, pokazujući tamne mrlje na bijelim tapetama – bacili su je na zid, tu.
Valentin je pogledom potražio potvrdu od vlasnika, koji je priskočio u pomoć s detaljnijim izvještajem.
– Da, gospodine, – rekao je – istina je iako nisam siguran ima li veze sa šećerom i solju. Vrlo rano ujutro došla su nam dva svećenika, naručili su juhu čim smo digli rolo. Obojica su bila tihi, pristojni ljudi, jedan od njih platio je i izašao, a drugi, koji je u svemu bio sporiji, još se malo zadržao. Ali nakon par minuta i on je izašao. Samo što je tik prije izlaska na ulicu digao zdjelicu s juhom, koja je bila tek napola prazna, i zavitlao juhu u zid. Ja sam bio straga, kao i moj konobar, pritrčao sam tek navrijeme da vidim juhu kako se slijeva po zidu, u praznome restoranu. Nisu nam nanijeli nikakve veće štete, ali kakve li drskosti, pa sam ih pokušao sustići na ulici. Već su bili predaleko odmakli, primijetio sam samo da su skrenuli za ugao, u Ulicu Carstairs.
Detektiv je ustao, stavio šešir i primio štap. U svojemu umu koji je tragao za zločincem već je ionako bio odlučio da će slijediti prvi upereni prst, a ovaj prst k tome je bio i jako čudan. Platio je račun, glasno zalupio staklenim vratima za sobom i ubrzo i sam skrenuo za ugao u drugu ulicu.
Bila je prava sreća da je u takvim trenucima njegovo oko bistro i hitro. Nešto u jednome izlogu proletjelo je mimo njega poput munje i vratio se vidjeti što. Izlog je pripadao popularnoj voćarni i povrćarni, a pred njim je na štandu stajala ponuda s istaknutim imenima i cijenama. U dva najveća odjeljka stajale su naranče i orasi. Na hrpi oraha ležala je ceduljica na kojoj je krupnim plavim slovima pisalo „Najbolje naranče, dvije za peni“. Na narančama je stajao jednako jasan i točan opis: „Najbolji brazilski oraščići, 4 p za 0,5 kg.“ Gospodin Valentin promatrao je te dvije ceduljice misleći si da je već naletio na takav smisao za humor, i to prilično nedavno. Dozvao je voćara crvenoga lica, koji je prilično smrknuto gledao lijevo-desno po ulici i upitao ga kako objašnjava tu netočnost u označavanju. Voćar nije ništa rekao, samo je hitro vratio ceduljice na pravo mjesto. Skladno oslonjen na štap, detektiv je nastavio promatrati voćarnu. Nakon nekog vremena rekao je:
– Oprostite na trenutnoj nepovezanosti misli, gospodine, ali želio bih vas upitati nešto o eksperimentalnoj psihologiji i povezivanju ideja.
Voćar crvena lica prijeteće ga je odmjerio, ali detektiv je poletno nastavio njišući svoj štap. – Zašto, – počeo je – zašto dvije pogrešno smještene ceduljice pred voćarnom ukazuju na svećenički šešir? Ili, ako me niste razumjeli, koja tajna veza spaja ideju oraha označenih ceduljicom za naranče s idejom dvaju svećenika, jednoga visokoga i jednoga niskoga?
Voćar je sad već bio toliko ljut da je izbečio oči poput puža; izgledao je kao da će se svakoga trena baciti na neznanca. Naposljetku je ljutito procijedio:
– Ne znam što vi imate s ovime, ali ako ste prijatelj one dvojice, možete im reći da ću im razbiti te njihove glupe glave ako još jednom dirnu moje jabuke, bili svećenici ili ne.
– Zar tako? – upitao je detektiv sa silnim suosjećanjem. – I jabuke su vam uznemirili?
– Jedan je od njih… – rekao je bijesni voćar – zakotrljale su se ulicom. Bio bih potrčao za njima, ali morao sam sakupiti jabuke.
– Kojim su putem ti svećenici otišli? – upitao je Valentin.
– Onamo, drugom ulicom s lijeve strane, a zatim preko trga. – spremno je odgovorio voćar.
– Hvala. – rekao je Valentin i nestao poput vile. Na drugome kraju drugoga trga ugledao je policajca i obratio mu se. – Ovo je hitno, molim vas, jeste li vidjeli dva svećenika s velikim šeširima?
Policajac se prvo od srca nasmijao. – Jesam, gospodine; a ako se mene pita, jedna od njih bio je pijan. – Stao je nasred ceste čudeći se…
– Kojim su putem otišli? – obrecnuo se Valentin.
– Ušli su u jedan od onih žutih autobusa, – odgovorio je policajac – od onih koji voze u Hampstead.
Valentin je izvukao policijsku iskaznicu. – Dozovite dvojicu kolega i pomozite mi u potjeri. – rekao je brzo pa pretrčao preko ulice s toliko zaraznoga poleta da je začuđeni policajac gotovo nesvjesno potrčao za njim. Za minutu i pol francuskom detektivu na pločniku prekoputa pridružili su se jedan inspektor i neki čovjek u civilnoj odjeći.
– Dakle, gospodine, – počeo je inspektor smiješeći se samodopadno – kako vam mogu…
Valentin je žustro pokazao štapom. – Reći ću vam na krovu onoga omnibusa. – rekao je i odmah potrčao prema njemu provlačeći se među vozilima i pješacima. Kada su se sva trojica zadihani svalili na sjedala žutoga vozila, inspektor je rekao:
– Taksijem smo mogli stići četiri puta brže.
– To bi bila istina – odvratio je vođa potjere smireno – da imam pojma kamo idemo.
– No, a kamo idemo? – upitao je treći čovjek gledajući Valentina.
Valentin je nekoliko minuta namršteno pušio, a zatim je spustio cigaretu i rekao:
– Ako znate kamo netko ide, prestignite ga; ali ako želite vidjeti što radi, slijedite ga. Skrenite kad on skrene, stanite kad on stane, hodajte jednakim tempom kao on. Tako ćete moći vidjeti što je i on vidio, moći ćete činiti što je i on činio. Na nama je samo da držimo oči otvorene dok ne ugledamo nešto bizarno.
– Bizarno u kojemu pogledu? – upitao je inspektor.
– Bizarno u bilo kojemu pogledu. – odgovorio je Valentin i ponovo utonuo u tvrdoglavu šutnju.
Žuti omnibus truckao se cestama sjevernoga dijela grada satima ili se barem tako činilo. Veliki detektiv nije nudio daljnjih objašnjenja, a njegovi pomoćnici ušutjeli su, možda sumnjajući u ispravnost ove potjere. S druge strane, možda su ušutjeli od gladi jer je vrijeme za užinu već bilo prošlo, a duge ulice predgrađa sjevernoga Londona rastezale su se pred njima poput kakva paklenoga teleskopa. Našli su se na jednome od onih putovanja na kojima se čovjek osjeća kao da je stigao do kraja svemira, a zatim shvati da je stigao tek do ulaza u park Tuffnell. London je nestajao u ofucanim krčmama i otužnome grmlju, a zatim se nenadano ponovo javljao u širokim ulicama punima otmjenih lokala i raskošnih hotela. Kao da su prošli kroz trinaest zasebnih gradova, redom neuglednih, koji su se dodirivali kao laktovima. Ali iako je zimski suton već prijetio cesti pred njima, pariški detektiv još je uvijek mirno i tiho sjedio promatrajući pročelja u ulicama koje su tekle i s lijeve i s desne strane. Kada su za sobom ostavili četvrt Camden, gradski policajci već su bili gotovo u snu ili su se barem prenuli kada je Valentin naglo ustao, pljesnuo obojicu po ramenima i doviknuo vozaču da stane.
Skotrljali su se tubama na cestu ni ne znajući zašto im je rekao da siđu; kada su se ogledali uokolo pokušavajući shvatiti, vidjeli su da im Valentin pobjedonosno pokazuje izlog na lijevoj strani ulice. Bio je velik, dio dugačkoga pročelja lijepo ukrašene zgrade nalik na palaču, čiji je jedan dio bio rezerviran za otmjene večere i označen kao „Restoran“. Taj je izlog, kao i ostali na pročelju zgrade, bio od oslikanoga reljefnoga stakla, ali posred njega je zjapila velika crna rupa nalik na zvijezdu posred leda.
– Konačno, trag! – zavapio je Valentin mašući štapom. –
Lokal s razbijenim staklom.
– Kakav lokal? Kakav trag? – upitao je inspektorov pomoćnik. – Kakvoga dokaza ima da ovo ima veze s njima?
Valentin je od bijesa umalo slomio svoj bambusov štap.
– Dokaza! – kriknuo je. – Blagi Bože! Pa on bi dokaz! Naravno, šanse su dvadeset naprama jedan da ovo nema nikakve veze s njima. Ali što nam drugo preostaje? Nije li vam jasno da možemo samo slijediti tu jednu sumanutu mogućnost ili se vratiti kući u krevet? – žustro je zagrabio prema restoranu, a kompanjoni su krenuli za njim i uskoro su se svi našli za malim stolom, pred zakašnjelom užinom, zagledani u razbijeno staklo s unutarnje strane. Čak ni iznutra nije ponudilo bogzna kakve tragove.
– Vidim da su vam razbili staklo. – rekao je Valentin konobaru plaćajući račun.
– Da, gospodine. – potvrdio je konobar naginjući se prebrojiti kovanice, kojima je Valentin bez riječi dodao golemu napojnicu. Konobar se uspravio, jedva primjetno, ali ipak osjetno življi.
– Ah, da, gospodine. – rekao je. – Neobičan događaj, gospodine.
– Doista? Zanima nas. – potaknuo ga je detektiv s nehajnom znatiželjom.
– Pa, ušla su nam dva gospodina, – rekao je konobar – dvojica onih stranih svećenika koji su se rastrčali po gradu. Naručili su jeftin ručak i u miru ga pojeli, nakon čega je jedan platio i izašao. Drugi mu se baš namjeravao pridružiti kad sam pogledao koliko mi je dao i vidio da mi je platio triput više od cijene. „Izvolite,“ rekao sam ovome drugome, koji je sad već bio na vratima, „preplatili ste.“ „O,“ kaže on meni jako smireno, „zar doista?“ „Da“, kažem ja i primim račun da mu ga pokažem. I bogme sam se pošteno iznenadio.
– Kako to mislite? – upitao ga je inspektor.
– Pa mogao sam se zakleti na sedam Biblija da sam na račun napisao 4 penija, ali kad sam ga drugi put pogledao, pisalo je 14 penija, jasno i uredno.
– No? – zavapio je Valentin, smirenih pokreta, ali napeto ga promatrajući. – A onda?
– Svećenik na vratima, potpuno smiren, kaže on meni: „Pardon na zabuni zbog računa, ali platit će vam staklo.“ „Koje staklo?“ pitam ja njega. „Ovo koje ću razbiti“, kaže on i razbije prokleti izlog kišobranom.
Sva tri policajca zabezeknuto su kriknula. – Ganjamo li mi odbjegle luđake? – rekao je inspektor sebi u brk.
Konobar je nastavio. – Koji tren toliko sam se zbunio da nisam znao što da radim. Čovjek je izašao iz restorana i pridružio se prijatelju iza ugla. Toliko su brzo otrčali Ulicom Bullock da ih nisam mogao sustići iako sam jurio kao lud.
– Ulica Bullock. – rekao je detektiv i spustio na stol novac za račun jednako brzo kao ona dvojica koju je progonio.
Potjera ih je sada vodila ulicama golih ciglenih pročelja nalik na tunele; ulicama s malo svjetiljaka i još manje prozora; ulicama koje kao da su bile građene od začelja svih ostalih. Suton se zgušnjavao, a čak ni londonski policajac nije znao
točno reći u kojemu se smjeru kreću. Međutim, inspektor je bio prilično siguran da će kad-tad izbiti na nekome dijelu Hampstead Heatha. Iznenada je jedna golema plinska svjetiljka razbila plavetnilo sutona petrolejki. Valentin je stao koji korak od izloga kičaste male trgovine slatkišima. Nakon kojega trena oklijevanja ušao je i našao se okružen slatkišima u svim drečavim bojama spektra. Kupio je trinaest čokoladnih cigara, pomalo otežući. Očigledno je pripremao pitanje da zapodjene razgovor, ali nije mu trebalo.
Postarija koščata žena u trgovini je odmjeravala njegovu otmjenu pojavu s gotovo odsutnom znatiželjom, ali kad je na vratima iza njega primijetila inspektorovu plavu uniformu, pogled joj se naglo razbudio.
– O, – rekla je – ako ste došli po paket, već sam ga poslala.
– Paket? – ponovio je Valentin, koji je sada znatiželjno promatrao nju.
– Mislila sam na paket koji su ostavila ona gospoda – ona dva svećenika.
– Za Boga miloga, – rekao je Valentin naginjući se prema njoj s prvim znakom nestrpljenja – zaboga, recite nam točno što se dogodilo.
– Pa, – počela je žena pomalo sumnjičavo – svećenici su ušli prije otprilike pola sata; kupili su nešto bombona s mentom i malo smo pročavrljali, a zatim su izašli i nastavili prema Heathu. Ali koju sekundu kasnije jedan od njih utrčao je ovamo i rekao: „Jesam li ostavio paket!“ Pogledala sam oko sebe, ali nisam ga vidjela, pa je rekao: „Nema veze, ali ako ga nađete, molim vas da mi ga pošaljete na ovu adresu.“ Ostavio mi je adresu i šiling za trud. I bogme, kad sam ponovo pretražila, pronašla sam paket u smeđem omotu, pa sam ga poslala na onu adresu. Sad je se ne mogu sjetiti; negdje u Westminsteru.
Ali kako je sve skupa djelovalo važno, mislila sam da je policija možda došla zbog toga.
– U pravu ste. – rekao je kratko Valentin. – Je li Hampstead Heath daleko odavde?
– Samo ravno petnaest minuta – rekla je žena – i izaći ćete pravo na glavni trg.
Valentin je šmugnuo iz trgovine i dao se u trk. Druga dva policajca slijedila su ga trčkarajući, ponešto nesigurno.
Ulica kojom su trčali bila je toliko uska i toliko mračna da su se, kada su nenadano izbili na prazni trg i pod beskrajno nebo, zapanjili jer večer je još uvijek bila tako svijetla i vedra. Savršena kupola zelenila boje paunova repa tonula je u zlato, prema sve crnjim krošnjama i tamnoljubičastom obzoru. Blistavo zeleno svjetlo bilo je tek toliko snažno da iz tame izvuče kristalni sjaj jedne ili dviju zvijezda. Sve što je ostalo od dana ležalo je u zlatnom obrubu oko Hampsteada i one popularne udoline koju zovu Dolina zdravlja. Posjetitelji koji se vole motati ovim dijelom grada još se nisu bili razišli; nekoliko je parova opušteno sjedilo na klupama, a u daljini na jednoj od ljuljačaka još je cičala jedna djevojčica. Veličanstvenost nebesa zgušnjavala se i mračila oko uzvišene vulgarnosti čovjeka, a stojeći na padini zagledan u tu dolinu, Valentin je ugledao ono što je tražio.
Među rasutim crnim grupama u daljini, isticala se jedna posebno crna i nimalo rasuta – grupica od dviju prilika u svećeničkoj crnini. Iako su bili sitni poput kukaca, Valentin je vidio da je jedan mnogo manji od drugoga. Iako je taj drugi hodao pogrbljeno kao učenik pored učitelja i držao se neupadljivo, Valentin je vidio da je dotični viši od metar i osamdeset. Do trena kada se udaljenost između njih smanjila vidio je svećenike kao dvije točkice pod golemim mikroskopom, primijetio je još nešto: nešto što ga je zateklo, ali što je na neki način očekivao.
O autoru
Gilbert Keith Chesterton rodio se 29. svibnja 1874. u Campden Hillu, u Kensingtonu, u zapadnom Londonu, a preminuo je 14. lipnja 1936. u Beaconsfieldu, u Buckinghamshireu. Školovao se u Školi sv. Pavla te na Slade School of Artu pri University Collegeu u Londonu, s namjerom da postane ilustrator, no ubrzo se okrenuo pisanju i novinarstvu, koje će postati njegovo trajno zvanje.
Radio je za londonske izdavače Redway i T. Fisher Unwin, a od početka 20. stoljeća redovito objavljuje eseje i književne kritike. Godine 1901. oženio se Frances Blogg, svojom vjernom suputnicom s kojom je ostao u braku do kraja života. Bio je kolumnist Daily Newsa i The Illustrated London Newsa te je stekao ugled jednoga od najpoznatijih engleskih esejista svoga doba.
Ranim romanima Napoleon od Notting Hilla (1904.) i Čovjek koji je bio Četvrtak (1908.) pokazao je iznimnu maštu i sklonost paradoksu, a svjetsku su mu popularnost donijele kriminalističke priče o ocu Brownu, amaterskome detektivu koji zločince otkriva na temelju poznavanja logike grijeha, ali i filozofskih zabluda koje do grijeha vode. Prve priče pojavile su se u zbirci Nedužnost oca Browna (1911.), nakon koje su slijedile još četiri: Mudrost oca Browna (1914.), Nevjerica oca Browna (1926.), Tajna oca Browna (1927.) i Skandal oca Browna (1935.). Godine 1930. postao je prvi predsjednik „Istražiteljskoga kluba“, udruženja britanskih autora detektivskih romana kojemu su, između
ostalih, pripadali i znameniti autori zlatnoga doba engleske kriminalističke književnosti poput Agathe Christie, Dorothy L. Sayers i Ronalda Knoxa. Istaknuo se i kao biograf Roberta Browninga, Charlesa Dickensa, G. B. Shawa i Williama Blakea.
U djelima Heretici (1905.) i Pravovjerje (1908.) izložio je i branio kršćanski nauk, a 30. srpnja 1922. pristupio je Katoličkoj Crkvi. Među njegovim kasnijim djelima osobito se ističu Vječni čovjek (1925.), Sveti Franjo Asiški (1923.) i Sveti Toma Akvinski (1933.). Za života mu je objavljeno oko sedamdeset knjiga, dvjestotinjak kratkih priča, nekoliko stotina pjesama i oko četiri tisuće eseja.
Bio je vatreni polemičar i sugovornik intelektualaca poput Georgea Bernarda Shawa i H. G. Wellsa, a zbog britkosti i duhovitosti prozvan je „princem paradoksa“ i „apostolom zdravoga razuma“. Godine 1934. od pape Pija XI. primio je Red svetoga Grgura Velikoga te bio nominiran za Nobelovu nagradu za književnost. Ostao je zapamćen kao jedan od najutjecajnijih engleskih pisaca i kršćanskih mislilaca 20. stoljeća.
Sadržaj
Predgovor hrvatskomu izdanju
1. Plavi križ
2. Tajni vrt
3. Neobični koraci
4. Leteće zvijezde
5. Nevidljivi čovjek
6. Čast Israela Gowa
7. Pogrešan oblik
8. Grijesi princa Saradinea
9. Čekić Božji
10. Apolonovo oko
11. Znak slomljenoga mača
12. Tri oružja
„Otac Brown oduvijek je bio jedan od mojih omiljenih detektiva… On je jedan od rijetkih likova u kriminalističkoj književnosti u kojima se može uživati zbog njih samih, bez obzira na to jeste li ljubitelj detektivskih priča ili niste.“
agatha christie
„Chestertonov otac Brown koristi paradoks kako bi razotkrio istinu – njegove su priče filozofske zagonetke u kojima je duša zločinca važna koliko i sam zločin.“
umberto eco
„Nesumnjivo najbolje kratke detektivske priče ikada napisane.“
the guardian
Za oca Browna zagonetka zločina uvijek je zagonetka ljudskoga srca.
Usvijetu naizgled savršenih zločina, neoborivih alibija i krivaca koji kao da ne postoje, pojavljuje se neupadljivi lik oca Browna, osebujnoga katoličkoga svećenika koji zamršene slučajeve rješava poznavanjem ljudskoga srca, zdravim razumom i budnim okom za detalje koje drugi ne primjećuju.
Uprvoj zbirci od dvanaest briljantnih priča prepunih paradoksa, iznenađenja i suptilnoga humora kriju se mnogobrojne zagonetke koje otkrivaju složenost i nepredvidljivost ljudske naravi: tajanstveni plavi križ, leteće zvijezde, neobični nož, zagonetni vrt, divovsko oko… U svijetu oca Browna ništa nije beznačajno, a iza svake zagonetke stoji dublje pitanje: što zločinca navodi na zlo i je li njegovo obraćenje moguće?
Otac
Brown ne lovi krivce radi vlastite slave, nego kako bi spasio duše. On nije detektiv po zanimanju, nego po pozivu, a za njega rješavanje zločina nikada nije puka intelektualna igra, nego borba za istinu, pravdu i milosrđe.
Zagonetno. Uzbudljivo. Misteriozno. Biblioteka Enigma – sinonim za vrhunski krimić