Jurijan

TAYLOR R. MARSHALL

JURIJAN

DESETI PREDIO NOCI

Roman o sv. Jurju knjiga druga

Taylor R. Marshall JURIJAN

Deseti predio noći

TAYLOR R. MARSHALL

JURIJAN

DESETI PREDIO NOCI

Roman o sv. Jurju

KNJIGA DRUGA

Biblioteka:

JUVENTA 6

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Naslov izvornika: Sword and Serpent Book II: The Tenth Region of the Night

© Copyright: Taylor R. Marshall, 2016.

© Dizajn naslovnice: W. Antoneta

© Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2024.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: Katarina Gugić

Redaktura i lektura: Bonislav Kamenjašević

Grafička priprema: Mario Šantić

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj

ISBN 978-953-235-857-5

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu

Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 191005059.

S RIMSKO CARSTVO

A.D. 300

PROLOG

Rim, Italija, A. D. 300.

„Rekao si da imaš neke informacije za mene“, izusti božanski car Dioklecijan Augustus gledajući pod kosim zrakama sunca u prašnjavu arenu pod sobom.

Kaska je netremice motrio cara pitajući se bi li se, budući da je Dioklecijan očito posve obuzet zbivanjima u areni, trebao osjetiti poniženim. Je li car ravnodušan prema njemu? Zar doista ne uviđa što mu sve Kaska može pružiti? Kada je pristupio stražarima palače zahtijevajući da ga izvedu pred cara, nije očekivao dugačku audijenciju, ali sasvim sigurno nije očekivao ni da će ga Dioklecijan nabrzinu otpraviti, čak i bez pozdrava.

Možda je zbog toga car poslao roba Kaski da ga pozove u Kolosej, da pravi društvo caru tijekom današnje predstave. Možda je uvidio da ga je nepotrebno odbio. Možda je to bila samo kušnja, da ispita Kaskinu odanost. Je li Kaska prošao kušnju? Je li zadivio cara svojom strpljivošću, postojanošću, predanošću?

Kaska pogleda ovlaš dolje u arenu. Pretpostavljao je da je ta predstava prikaz nekoga događaja, prašnjavoga mita izvučena iz katakombi povijesti da okupljenoj svjetini zadovolji žeđ za krvlju. Nije znao, nije ni mario. Gladijatorske igre i

predstave oduvijek su ga zanimale samo kao sredstvo za postignuće cilja. I doista su mogle biti korisne, o, da.

Njegovu je pažnju većma plijenio car koji je stajao uz ogradu carske lože obasjan zrakama sunčeve svjetlosti što su, padajući kroz narančasti i svjetlosmeđi svileni pokrov nad njegovom glavom, pridavale bakrene tonove njegovoj koži. U toj prigušenoj svjetlosti zlatne niti njegove odjeće mutno su svjetlucale, poput traga krvi na svjetlosti baklje. Ali carevo lice... Kaska gotovo da nije ni shvatio da zuri u njega, a znao je da ne smije zuriti – bilo mu je kao da proučava kip izrađen od najfinijega mramora. Nepomično lice, potpuno nepronično, lice koje sve vidi...

Kaska se ponosio svojom izražajnošću u društvu, godinama je usavršavao svoje vladanje kako bi mogao s jednakom lakoćom očarati i razjariti koga god želi. Car se nije mogao zamarati privrženostima i hirovima onih oko sebe. Ako već sudba zahtijeva od Dioklecijana da se drži daleko od svijeta, Kaska je odlučio dati sve od sebe da se dokaže caru kao najvaljaniji donositelj informacija o tome svijetu.

„Ti“, iznenada će car, pogleda sveudilj uprta u arenu. „Marko Valerije. Što si ono rekao, kako ti je ime?“

Kaska najednom opazi da mu se ruke tresu. No to je smiješno – zašto bi se bojao? Uto shvati razlog – spoznaja ga ošine kao grom – i više mu se nisu tresle samo ruke već i koljena. Nalazi se u prisutnosti božanstva. On razgovara s božanskim Dioklecijanom, stoji mu sasvim blizu, u carskoj loži, poput povjerljiva sluge. Car mu je ukazao milost poklonivši mu pažnju, ma koliko površno i nemarno. Ruke mu zadrhte još jače, pa nagonski podigne jednu ruku da pokrije staru ranu na trbuhu, no pridodao je tome pokretu malo udvornosti nadajući se da Dioklecijan neće primijetiti.

„Kaska“, reče. Nadao se da će zazvučati odlučno, ali nije, daleko od toga, pa pročisti grlo i pokuša ponovno. „Marko Valerije Flak Kaska, božanski care.“ Oklijevao je, a potom dodao: „Moj je otac legatus Satale.“

„Hm, da.“ Božanski car ušuti razmišljajući časkom. „Legija Apollinaris.“

Kaska kimne i zausti da nešto kaže, ali Dioklecijan ga prekine:

„Poznato mi je to mjesto“, protisne, a u glasu mu se začula tuga. „Geroncije, moj dragi prijatelj, služio je kao legat ondje, prije nego što je tvoj otac tražio da dobije taj položaj.“

Kaska istisne dah kroz zube – preglasno, čini se. Dioklecijan ga ošine pogledom tako da je Kaska na jedvite jade uspio navući na lice sućutni izraz da njime prikrije uzrujanost. Geroncije! Misli mu se uskovitlaju od bijesa, u srcu mu uzavre žuč. Jurijanov otac Geroncije izdao je cara. Toliko je Kaska znao, otac mu je ispričao. Geronciju nikada nije bilo stalo do slave Rima. Nikada nije častio božanskoga vođu Carstva kao što je to Kaska činio... kao što je Kaskin otac činio. Ipak, Kaska je znao da mu je otac slab. Ukazala mu se prilika... prilika da stekne zasluge u carevim očima, prilika da car njega zove svojim prijateljem, ali on je tu priliku prokockao. Ponio se budalasto i požnjeo je neuspjeh.

Kaskin je otac kukavica. Ali Kaska... on mu nimalo nije nalik. I odlučio je to Dioklecijanu jasno dati do znanja.

Kaska je samo na trenutak odlutao, obuzet tim mislima, a onda, da se Dioklecijan ne bi zapitao zbog čega toliko šuti, pogne glavu i ravnomjernim glasom reče: „Uistinu, care, i mi u Satali čuvamo na njega blagu uspomenu.“

Rub Dioklecijanovih usana blago se izvio uzgor, a onda se opet okrenuo prema areni. Kaska se namršti – je li to bilo odveć neiskreno? Je li premalo podignuo obrve dok je to govorio, ili previše? Je li dobro odmjerio ton glasa? Bio je to besprijekoran odgovor, u to je bio siguran. Ali car je, čini se, unatoč tomu sumnjao.

Uslijedi nekoliko trenutaka tišine, tijekom kojih je Dioklecijan promatrao predstavu, a Kaska proučavao carevo lice vrebajući bilo kakav znak koji bi mu otkrio što misli, a onda Dioklecijan upita: „Uživaš li u predstavi?“

„Nikada dosada nisam vidio takvo što“, reče, zadovoljan sobom zato što je ovoga puta mogao reći istinu.

„Bila je to zamisao cara Maksimijana, oproštajna predstava prije nego što otputujem u Nikomediju. Bitka kod Gaugamele. Je li ovo vjerodostojan prikaz, po tvojemu mišljenju?“

Kaska je oklijevao. Proučavao je vojnu povijest, dakako, ali samo onoliko koliko je morao. A nije volio biti uhvaćen u neznanju.

„Vjerujem da narod malo drži do vjerodostojnosti,“ započne, „važno im je samo da vide krvi u izobilju. Rimski su carevi to oduvijek dobro znali, zar ne? Mi Rimljani možda smo jedini narod na svijetu koji može umiriti pogled na krv prolivenu radi naše zabave. Kada narod postane nemiran, božanski care, treba mu samo prirediti smrtonosni spektakl i bit će zadovoljan.“

Uslijedio je tajac. Kaska je zadržavao dah, siguran da je prevršio mjeru i da je odveć slobodno izrazio mišljenje. Kanio je kleknuti i poniziti se pred carem moleći za oproštenje, kadli se Dioklecijan okrene prema njemu s osmijehom na licu.

„Vrlo si dobro to rekao“, blago reče.

Primanje takve pohvale od velebnoga cara bio je gotovo nečuven podvig. Kaska je opet zadrhtao pa, htijući to sakriti, uvuče ruke u nabore svoje toge mada je znao da uzbuđenje na licu ne može prikriti.

No Dioklecijan kao da nije ni primijetio; opet se okrenuo od njega. „Maksimijan me uvijek nastoji nadvisiti u ovim stvarima“, reče. „To je gotovo preraslo u natjecanje. Svake godine kada su ludi Romani, za kraj priredimo gladijatorsku borbu da vidimo čiji je prvak bolji, njegov ili moj. Što se tebi čini, Marko Valerije? Je li budalasto pustiti da nam čast ovisi o takvim stvarima?“

Car me pita za mišljenje! Kaska čvrsto stisne tkaninu toge u ruci i prozbori: „Siguran sam da vaš prvak uvijek pobijedi.“

„Lani je Maksimijanov borac porazio mojega Lupina“, odsiječe Dioklecijan.

„To je zacijelo bila... veličanstvena borba“, promrsi Kaska pokušavajući se pribrati. Koja užasna pogreška! Kako je mogao biti tako budalast? Nije li morao znati rezultate careve

oklade? Potom doda: „Hoće li vaš prvak ponovno nastupiti i okušati se i ove godine?“

„Ponovno nastupiti?“ ponovi Dioklecijan i nasmije se. „Čini mi se čak da nisu uspjeli sastrugati sve komadiće njegova tijela s pijeska. Ne, ne, ove mi godine treba novi prvak.“

Caru treba novi prvak? mozgao je Kaska. Da sam se barem rodio kao borac, istoga bih mu se časa bacio pred noge preklinjući dopuštenje da mu vlastitom krvlju dokažem svoju odanost!

Sada bi bilo dosta, Kaska. Ti uopće nisi borac. Tvoje će usluge caru biti puno, puno korisnije...

Dioklecijan se naglo okrene prema Kaski šibajući ga tvrdim, gotovo sumnjičavim pogledom. „Reci, što si htio od mene? Je li te otac poslao da izmoliš još sredstava za Satalu? Ako je tako, možeš mu reći da sredstava za to nemam.“

„Ne, care, nipošto“, otpovrne Kaska – i opet prebrzo. Opsuje u sebi zbog svoje gluposti. „Zidine Satale sputavale su me, preuske su za muškarca mojih... ambicija. Jedina mi je želja služiti mojemu caru, gdje god i kako god on to želi.“

Nešto sijevne u Dioklecijanovim očima. Prijezir, pomisli Kaska, i pod tim pogledom osjeti u nutrini provalu ogorčenosti i osjećaja odbačenosti. Dokazat ću ti koliko vrijedim, care. Postat ću ti nezamjenjivim. Neprocjenjivim pomoćnikom. Jednoga dana... jednoga ćeš se dana toliko pouzdati u mene da nećeš htjeti ni prstom maknuti, a da me ne pitaš za mišljenje.

„Rekao si mojemu pisaru da mi želiš povjeriti neke informacije“, reče Dioklecijan. „Reci, dakle, što imaš ili otiđi. Dovoljno mi je toga na leđima – nosim se s prijetnjama i unutar i izvan Carstva. Nemam se kada baviti sinovima legata s pograničnih područja.“

„Prijetnje... unutar Carstva, božanski care?“ upita Kaska odlučivši zanemariti otrovni žalac Dioklecijanovih riječi.

Car se opet okrene i zagleda se u arenu. Kočija se upravo prevrnula, a kočijaš je ispao iz nje i otkotrljao se pod konjska kopita u zaprezi druge kočije. Svjetina je urlala od uzbuđenja.

„Čuo si, vjerujem, za kršćane“, otpočne Dioklecijan. Kaska osjeti hladne trnce u leđima. „Pripadnici toga kulta odbijaju častiti rimske bogove, obnašati rimske običaje...“

„...odati počast rimskomu caru“, priklopi Kaska.

Glas mu je bio bremenit poštovanjem koje nije mogao prikriti. Zna li Dioklecijan koliko ga on, Kaska, gorljivo časti? Srce mu je bjesomučno tuklo o rebra. Dakle, barbarski kršćani pričinjaju poteškoće Dioklecijanu. Možda je to dobar način... možda će upravo tako Kaska dokazati caru koliko vrijedi, pokazati mu svoju odanost.

„Božanski care, ovim ste riječima ukazali upravo na ono zbog čega sam došao, na informacije koje vam želim prenijeti.“ Dioklecijan ga pogleda iskosa, izvijenih obrva, a Kaska brzo produži dalje: „Mi u Satali... riješili smo... problem kršćana.“

Na te se riječi Dioklecijan potpuno okrene prema njemu, prekriženih ruku, namrštena čela. „Riješili ste problem kršćana? Kako to misliš, riješili? Kako vam je to pošlo za rukom?“

Kaska oblizne suhe usne. Sljedećim riječima ili će pridobiti Dioklecijanovu naklonost ili će navući na sebe njegovu mržnju. Nipošto se ne bi mogao okladiti na to što će se od toga dvoga pokazati točnim. „Kada su auguri doživjeli neuspjeh, počeli smo javno prinositi žrtve, prema uputama vaših glasnika. A sve one koji nisu prisustvovali javnome žrtvovanju... njih smo prikazali bogovima kao žrtve paljenice.“

Pred očima mu iznenada bljesne slika, sjećanje – divlji kaos plamenova, vonj treseta... onaj smrad... Kaska teško proguta i dohvati ogradu lože da povrati ravnotežu nadajući se da Dioklecijan nije opazio taj trenutak slabosti. Učinio je samo ono što je bilo nužno. Rim mora preživjeti... a preživjet će samo ako njegovi vjerni sluge budu hranili Carstvo krvlju njegovih neprijatelja.

„Pobili ste rimske građane“, procijedi Dioklecijan. „Bez suđenja, bez obavijesti, samo zato što nisu prisustvovali prinošenju žrtava?“

„Božanski care, opstanak Carstva, sav njegov uspjeh i slava ovise o milosti bogova!“ gorljivo otpovrne Kaska. „Nismo mogli dopustiti da nekolicina tih neciviliziranih... izdajničkih... barbara razljuti bogove i tako ugrozi dobrobit Carstva!“

„A građani Satale, nisu se pobunili zbog vaše odluke? To je vrlo malo mjesto. Zasigurno su svi poznavali te kršćane, čak ih i voljeli.“

Kaska položi ruku na srce i blago se nakloni. „Građanima Satale više je stalo do Rima i do vaše božanske osobe negoli do njihovih osobnih naklonosti. Razumjeli su da je to čišćenje bilo nužno, za dobro Carstva.“

„Za dobro Carstva“, blago, poput jeke, ponovi Dioklecijan. „I sve ste ih pogubili?“

„Ah“, protisne Kaska i nelagodno se promeškolji. „Jedan nam je pobjegao, ali ne zadugo, nadam se. Cijelo mu vrijeme pokušavam ući u trag. Dopustite da stupim u vašu službu, božanski care. Dopustite, ako smijem biti tako slobodan, da vas vodim... Imam, naime, iskustva s tim problemom. Pomoći ću vam da očistite Carstvo od te pošasti i utvrdite položaj Rima kao vrhovnoga vladara svijeta.“

Dioklecijan opet okrene lice od njega, spusti ruke na ogradu i uzme promatrati kako pobjednici okupljaju preostale preživjele protivnike i kolju ih, potpuno ravnodušno, usred zaglušujućih poklika svjetine.

„Govori, slušam te“, reče.

Egipat, Afrika

Tri tjedna nakon što je otišao iz Cirene, Jurijan je ležao u grobnici. Očekivao je da će mu biti puno neudobnije –ipak je bio okružen tvrdim kamenjem i mrklim mrakom, a zrak je bio pun vlage i težak od vonja prašine i kostiju – ali u svakom mu je slučaju bilo bolje ostati tu gdje jest dok ne prestane oluja. Kroz otvorena vrata velike grobnice dopiralo je zavijanje vjetra, damaranje kiše i nasumičan štropot susnježice. Bila je to prava halabuka koja je gotovo progutala žagor ljudskih glasova što su mrmorili negdje u dubini toga napuštenog mjesta.

Jurijan je kanio ostati neprimijećen, nije ga zanimalo s kime dijeli tu grobnicu kao sklonište od nevremena. Možda su u pitanju razbojnici ili pljačkaši grobnica u potrazi za zlatom. Možda su i pogani koji su došli vršiti neki svoj neobičan obred među pokojnicima. Jurijanu se na samu tu pomisao sledila krv u žilama. Nije mogao ni zamisliti kakav bi to čovjek svojevoljno ušao na ovakvo mjesto, osim ako nije riječ o očajnu putniku poput njega koji se zamalo utopio u povodnju kasnozimske oluje.

Aster je tiho hrzao, skriven u sjeni zida, i nestrpljivo udarao kopitom o kameno tlo. Konju se, po svemu sudeći, nimalo

nije sviđalo što su se sklonili u nekropolu, i Jurijan mu to nije mogao zamjeriti. Oluja se obrušila na njih upravo u trenutku kada je u daljini na sjeveroistoku spazio svjetlomrcanje s Fara, čuvenoga aleksandrijskog svjetionika. Pretpostavljao je da bi do noći mogli stići u grad, ali staza je uslijed bujice postala odveć opasna, pa nije htio produžiti dalje.

Jurijan uzdahne i bolje namjesti putni plašt koji mu je služio kao jastuk. Tri je tjedna jurio kao bez duše za stopama Menasovih otmičara kroz Libijsku pustinju. Gonio je Astera do iznemoglosti, ali prekasno su krenuli s potjerom i nisu ih mogli sustići. U svakome mjestu u koje je stigao, Jurijan je čuo glasine da legionari vode kola puna zatvorenika prema istoku, kroz pustinju. Uvijek glasine. Nikada nijedan čvrsti trag. A sada, kada je došao nadomak Aleksandrije, na jedvite je jade potiskivao nestrpljenje.

Menas mora biti u Aleksandriji. Ako nije...

Jurijan stisne zube i zagleda se u sjene što su poigravale u mraku oblikujući varljive privide. Već ga je puna dva tjedna progonila ista noćna mora, a u posljednjih tjedan dana nije je mogao izgnati iz misli ni na javi.

Uvijek isto, iz noći u noć, sve dok se nije pobojao da će skrenuti pameću.

Arena. Svjetina, pijesak, sunce, zvijeri. Tiho, mahnito bubnjanje bubnjeva, no možda je to samo njegovo srce. Prašina slijepljena krvlju i znojem. Suze. Odbačeno oružje. Prazna ruka. Na pijesku stopalo sa šest prstiju. Šapat, molitva. Glasovi, beskonačno mnogo glasova koji viču, urlaju, prijeteće šake podignute u zrak.

„Menase! Menase!“

Lavlja glava, jedno sjajno oko koje gleda u njega i vidi mu ravno u dušu.

Jurijan se iznenada prene i uspravi trljajući lice u nadi da će tako otjerati jezu svojega sna.

„Nikada“, promrmlja u mrak. „Nikada neću dopustiti da do toga dođe.“

Osovi se na noge osjećajući se ukočeno i otetura par koraka dublje u grobnicu dok mu se oči nisu privikle na slabu svjetlost. Bila je to najveća grobnica koju je mogao naći u nekropoli, više je nalikovala hramu zaboravljena božanstva negoli posljednjemu počivalištu. Pred njim, u središtu glavne odaje, kamena se pregrada uzdizala od poda sve do stropa, izdubljena mnoštvom uskih prozorčića koji su u prostoriju propuštali bljedosivo svjetlo i hučanje vjetra i ispunjali je bubnjanjem kiše. Obuzet znatiželjom, Jurijan se oprezno približi kamenoj pregradi.

Osjeti trnce na zatiljku.

Prostrane spiralne stube, priljubljene uz kamenu pregradu, vodile su duboko dolje, u utrobu zemlje. Zidovi toga stubišta bijahu izrezbareni reljefima egipatskih božanstava što su se ukočeno mrštila na Jurijana. Jurijan najednom shvati da onaj mrmor glasova koji je prije čuo dopire odozdo. Prstima potraži držak svojega seaxa što mu je visio o pojasu i nečujno ustukne za jedan korak. Ako Aster i on ostanu blizu ulaza u grobnicu i budu posve tihi, možda ih nitko neće primijetiti u sljedećih nekoliko sati, dok oluja ne prestane. Ali ako ih primijete...

Prigušena sivkasta svjetlost iznenada zatreperi na zidovima, a onda zgasne. Aster tiho zarže Jurijanu iza leđa.

Jurijan nagonski posegne za balčakom Excalibura i osvrne se oko sebe osjećajući šum krvi u ušima, a onda ondje, na ulazu u grob, opazi dvije sjenovite prilike.

„Teoklejo!“ klikne jedna od njih, a Jurijan se iznenadi shvativši da je to ženski glas. „Iza mene, brzo! Tu je razbojnik!“

„Što vi radite ovdje?“ Jurijanu izleti glasno. Žagor glasova u dubini iznenada utihne, a Jurijan čvrsto stisne zube. Nije znao boji li se za te dvije žene što su zalutale na ovo užasno mjesto ili se na njih ljuti zato što je sada primijećen. Već za koji trenutak ti ljudi, tko god oni bili, uspet će se stubama da vide tko je to nabasao u grobnicu i Jurijan će se naći u klopci.

„Nije to nikakav razbojnik“, oglasi se druga prilika, glas joj je bio mlađahan, pun pritajena smijeha. Zaobiđe ženu koja

se zaštitnički ustobočila ispred nje, pažljivo koračajući preko razmrvljena kamenja na dnu grobnice. „Znala sam da će biti ovdje.“

„Teoklejo, vrati se ovamo...“, promrmlja prva žena, a onda glasnije nadoda: „Kyrie, zašto ste došli ovamo?“

„Oluja ga je zatekla na putu“, oglasi se druga žena, Teokleja, a te mu riječi zazvuče čudno – pa nisu li i one netom umakle istom nevremenu?

Teokleja priđe Jurijanu, ali tamnu je palu, skroz-naskroz mokru, navukla preko glave tako da joj nije mogao vidjeti lice. Jurijan odmakne ruku od balčaka mača.

„Neću vam nauditi“, reče on ženi što je stajala bliže ulazu. „Ona je u pravu – nisam nikakav razbojnik. Sklonio sam se ovdje od oluje.“

„Ali oluja će te pratiti“, izusti Teokleja sigurnim glasom koji nije ostavljao prostora sumnji. „Nalaziš se u srcu oluje. Ne možeš joj umaknuti.“

„Što...“, promuca Jurijan.

Prva žena napokon istupi i priđe Teokleji krupnim koracima pa je zgrabi za ruku kao da je malo dijete.

„Amma, nisam li ti rekla?“ opet će Teokleja. „Obećala mi je da će doći, i evo ga, došao je.“

„Budi tiho“, priklopi prva žena.

Svi zašutješe na nekoliko trenutaka, odmjeravajući jedni druge u slabašnome svjetlu. Jurijan je bio potpuno zbunjen.

„Pa vi ste u grobnici!“ uzvikne osvrćući se iza sebe kao da će na stube svakoga trena banuti banda pljačkaša. „Ovo je nekropola. Što to vi... zašto?“

„Mrtvi ne uznemiruju žive niti one koji su umrli svijetu“, odvrati prva žena. „Živimo ovdje u osami, daleko od iskušenja svijeta“, pridoda. „U posljednjih nekoliko mjeseci imale smo problema s razbojnicima. Za našu braću možda nije opasno živjeti u pustinji u društvu divljih zvijeri, ali mi... mi moramo prebivati bliže gradu. Čak ni tada nismo sigurne od opasnosti.“

Priđe mu korak bliže. „Jeste li vi onaj kojega zovu Georgios?“

Jurijan je u čudu pogleda. „Jesam. Kako to znate?“

„Moja vas je sestra očekivala.“

Teokleja se tiho nasmije. „Oh, Sinkletiko, a ti si ga nazvala razbojnikom.“

„Budi tiho“, reče joj žena, Sinkletika, blago joj stisnuvši ruku. Potom se obrati Jurijanu: „Nastojimo govoriti što je manje moguće, ali takvo mrtvljenje nekima od nas pada teže nego ostalima.“

Iz njezinih je usta čak i prijekor zvučao blago, a Teoklejine se usne izviše u diskretni smiješak. Sinkletika ode do zida, a Jurijan opazi da ondje stoji nekoliko kamenih urni i pletenih košara. Odjekne oštar zvuk, kao da kamen udara o kamen, a onda blago, postojano svjetlo rasvijetli sav taj pusti prostor.

Sinkletika im opet priđe noseći uljanicu pa je podigne da bolje pogleda Jurijana. Kada joj je svjetlost obasjala lice, Jurijan u čudu opazi da je prilično mlada i iznimno lijepa iako joj je kosa bila skraćena kao u muškarca.

„Hm, u svakom slučaju odgovaraš njezinu opisu. Osim brade. Mislim da to nije očekivala.“

„Tko to?“ upita Jurijan i prijeđe rukom po licu. „Tko...“

„Teokleja“, odvrati Sinkletika mahnuvši rukom prema drugoj ženi.

Jurijan se okrene da je pogleda i prenerazi se. Teokleja je bila vrlo mlada, mlađa i od Sinkletike, ali oči su joj bile mutne, čvrsto uprte u neku točku iznad Jurijanova ramena.

„Ali ona je slijepa!“ usklikne.

„Nije zato gluha“, prijeko će Teokleja. „I vidi više od tebe.“

„Kako ste znali kako izgledam?“

Teokleja nehajno slegne ramenima. „Ja znam samo ono što mi ona kaže.“

„Ona!“ u čudu će Jurijan. „Ma o kome to govorite?“

Ali Teokleja samo stisne usne i podigne bradu doimajući se vrlo samodopadno.

„Moja sestra posjeduje neobičan, poseban dar vida“, uzdahne Sinkletika.

„Vaša sestra?“ upita Jurijan. „Ali obratila vam se s amma.“

Jurijan je kao dijete živio u Lidi dovoljno dugo da bi znao značenje te riječi: „majka“. Ipak, Sinkletika nije mogla biti puno starija od Teokleje, najviše pet godina.

Sinkletika se tiho nasmije. „Moje me kćeri ovdje tako zovu. Ja sam Sinkletika iz Aleksandrije, a ovo je moja pustinjska zajednica. Živimo ovdje u molitvi i mrtvljenju.“ Probode Jurijana oštrim pogledom. „Mislim da ćeš razumjeti o čemu govorim, ako je istina ono što je Teokleja o tebi rekla? Jesi li ti brat suputnik?“

„Jesam“, potvrdi Jurijan načinivši palcem signum na čelu. „Kao što rekoh“, promrmlja Teokleja. „Nije razbojnik.“

Čuvši tu riječ, Jurijana prožme iznenadan strah, pa se okrene i zagleda u stube što su vodile u dubinu zemlje. „Mislim da ste ovdje u opasnosti“, reče. „Čuo sam neke glasove...“

Sinkletika se nasmije. „To su moje kćeri. I one su se, poput tebe, zavukle u katakombe da se sklone od oluje. Živimo među kućama mrtvih, ali neke grobnice više zaudaraju na zlo negoli na smrt. Ovo mjesto...“, reče i nehajno mahne rukom oko sebe, „grobno je mjesto muškarca koji je bio važan za života, ali je zaboravljen u smrti. No dublje u katakombama leže kosti naših očeva i majki u vjeri koje je pogubio jedan drugi car, u neko drugo vrijeme, kada je jedna druga oluja progona potresala zemlju.“

Potom uzdahne, ali Teokleja se ukoči pored nje, odsutno je stisnula pesti, a slijepe oči razrogačila kao da gleda nekakav užas, neopisiv u svojoj strahoti.

„Jurijane, budi na oprezu“, iznenada promrmlja. „Mi se uistinu borimo protiv zla živeći među ovim zidinama, ali ti... tebi je suđen rat.“

„Jurijane?“ ponovi on. „Otkuda znaš za to ime?“

Ali ona ne odgovori, samo se okrene poklopivši usta rukom. Sinkletika se blago nakloni Jurijanu i prođe mimo njega prema stubištu.

„Moraš pričekati da se oluja smiri. Dođi s nama, okrijepite se. No molim te, moje kćeri nisu naviknute razgovarati s tuđincima. Osobito... s muškarcima.“

Jurijan se nesigurno osmjehne osjećajući kako ga oblijeva rumenilo. „Pokušat ću biti nenametljiv.“

Sišli su u podnožje stuba i prošli kroz uzak kameni hodnik stigavši u prostranu okruglu odaju prepunu neobičnih obojenih egipatskih stupova i grčkih kipova. Otvor s lijeve strane odaje vodio je u triclinium. Na kamenim klupama sjedila je nekolicina žena u tamnim haljinama što su čitale ili jele oskudne porcije kruha, kuhanoga žita i povrća. Vladao je tajac.

Jurijan je ostao stajati na pragu odaje pazeći da ne zuri u njih i čekao je dok nije došla Sinkletika noseći za njega pladanj s kuhanim povrćem i beskvasnim kruhom, a odmah za njom i Teokleja. Dvije ga žene povedoše niz još jedne stube u prostoriju koja je izgledala kao grobna odaja. S obiju strana ulaza u tu odaju stajali su izrezbareni stupovi koji su mu privukli pozornost – bili su to prikazi rogatih zmija što su se izvijale i zlokobno zurile u Jurijana.

„Dođi“, reče Sinkletika. „Sjedni ovdje i prezalogaji.“

„Rekli ste da se borite protiv zla među ovim zidinama“, reče Jurijan i uz drhtaj prođe pored stupova sa zmijama. „Kakvo je to zlo? Osjećam nekakvu tamu na ovome mjestu.“

„Većini nas ovdje najljući je neprijatelj onaj koji prebiva u nama. Bojim se da je Teokleja, kao i obično, u pravu – tebi je, Georgije, suđen rat. Zapamti, veliki atleti moraju odmjeriti snage protiv snažnijih neprijatelja.“

Jurijan je šutio, sjećanje na zmaja ušuljalo mu se u misli. Sjeo je uza zid podno prazne grobne niše i uzeo pladanj s hranom. Sinkletika mu sjedne sučelice, a Teokleja ostane stajati uza zid lijevo od ulaza, polako prelazeći prstima preko jednoga obojenog reljefa.

„Hvala vam na objedu“, reče Jurijan pošto je progutao prvi zalogaj hladnoga, bezukusnoga povrća. Glad kao da mu se sa svakim zalogajem samo sve više povećavala, ali zadržao je to za sebe.

„Bilo bi dobro da pronađeš Markovu ekklesiju u Aleksandriji“, reče Sinkletika. „Dva dana od danas bit će dan Gospodnji, i ondje će slaviti euharistiju. Taj ti je kruh potrebniji

od ovoga koji sada jedeš, osnažit će te za kušnje koje su pred tobom.“

„Kako to znate?“ upita Jurijan.

„Zalutao si.“

Oklijevao je, a onda pogne glavu. „Znam kamo idem.“

„On putuje u Aleksandriju“, priklopi Teokleja. „Ali njegov put neće ondje završiti.“

„To što znaš svoje odredište, ne znači da nisi zalutao“, primijeti Sinkletika. „Nesiguran si.“

Jurijan osjeti proplamsaj gnjeva. „Nikada u životu ni u što nisam bio tako siguran“, reče. „Tražim svojega prijatelja. Obećao sam... naći ću ga makar mi to bilo posljednje što ću učiniti u životu.“

„Neće biti“, promrsi Teokleja.

Sinkletika se osmjehne. „Kyrie, poslušaj me. Ti govoriš o jednome putovanju, jednome odredištu, jednome cilju. Ali to putovanje nije ono o kojemu ti ja govorim. Pozvan si na velika djela, velika trpljenja. Ne smiješ klonuti jer ćeš u danima koji dolaze biti kušan ognjem.“

„Ali otkuda vama sve to, otkuda to znate?“ opet priupita Jurijan. „Ne znate ništa o meni.“

Ona ga prodorno pogleda. „Titule i naslovi koje ti svijet daje, pokazuju li oni koliko vrijediš? I božanski poziv koji si primio, dolazi li po carskome proglasu ili obiteljskome imenu? Ti nosiš križ Kristov, i njegovom si krvlju obilježen. Ništa više od toga ne trebam znati.“

Podigne ruku i položi je na njegova prsa, baš na Sabrinu kutijicu koja mu je o lancu visjela kraj srca. Jurijan se lecne, a onda pogne glavu.

„Poslušaj što ću ti reći“, nastavi Sinkletika. „Pazi za čime tragaš. Hoćeš li hlepiti za častima i priznanjima? Promisli dobro čiju čast i priznanje tražiš. Hoćeš li ponijeti prolaznu krunu i odvratiti se od one načinjene od čistoga zlata? Ne možeš u isto vrijeme biti i biljka i sjeme, i nitko od nas ne može u isto vrijeme biti okružen častima svijeta i donositi plodove dostojne neba. Moje kćeri i ja brodimo spokojnim morem, vođene suncem pravde, ali mora na koja ćeš se ti otisnuti prepuna su

oluja. Bdij i uvijek budi oprezan tako da mogneš naći sigurnu luku i mjesto mira.“

S tim riječima ustane i uzme prazan pladanj, a kada je Jurijan ustao, uhvati mu ruku.

„Ostani ovdje dok oluja ne prođe, odmori se i onda opet kreni na put. Cesta će te odvesti ravno do upraviteljeve palače u Aleksandriji. Potraži svojega prijatelja i upamti: ti si u službi sile koja je veća i silnija i od careve. Mač koji nosiš, vjerujem, suđen je nekome drugom. Ne dopusti da ti srce obmanu obećanja ovoga svijeta. Ako je prineseš preblizu vatri, svijeća će se rastopiti, a kako će onda širiti svjetlost? Ti moraš biti svjetlost svijeta i zato bdij, da te svijet ne proždre. Nećemo se više sresti, kyrie, ali preporučit ćemo tvoje ime Bogu u molitvama.“

„Georgije“, izusti Teokleja pa mu obujmi glavu i privuče je bliže da ga poljubi u čelo. „Ovu će glavu jednoga dana resiti kruna, ali ne onakva kakvoj se možda nadaš. Idi u miru.“

Potom se okrene i začudno sigurnim korakom iziđe iz odaje. Vidjevši kako se Jurijan smeo, Sinkletika mu uz osmijeh blago stisne rame, a onda i ona iziđe u mračno predsoblje.

Jurijan ih je promatrao, a potom legao na kamen i umotao se u plašt da se zaštiti od vlage i hladnoće. Nije čuo oluju – bio je veoma duboko u grobnici – i najednom se osjeti iscrpljenim. Kad bi barem mogao zaspati, makar na jedan sat.

Svjetlo koje se širilo iz mesingane svjetiljke treperilo je i podrhtavalo tako da se činilo da kamene skuplture plešu, lelujaju i izvijaju se poput sjena. Umornim je očima osmotrio obojeni reljef desno od ulaza i osjetio kako ga obuzima nelagoda.

Bio je to prikaz egipatskoga božanstva s glavom šakala, boga čuvara podzemlja kojega su Grci zvali Anubis, ali na ovome je reljefu bio prikazan u oklopu rimske legije, a u ruci je nosio spiculum. Jurijan odvrati pogled od toga čudovišnog lika i zagleda se u reljef s lijeve strane vratnica, koji je Teokleja po dolasku pomno opipavala. Vidjevši što je to, Jurijan osjeti kako mu se ledi krv u žilama. Bio je to također prikaz Anubisa, u oklopu rimske legije, u jednoj mu ruci spiculum, a

u drugoj korica rimskoga mača, gladiusa. Prikaz se razlikovao utoliko što mu se na mjestu nogu uvijao zmijski rep.

Jurijan zadrhti i sklopi oči pokušavajući otjerati sjećanje na zmaja koje ga je još uvijek morilo na javi i snove mu prometalo u košmare.

Aleksandrija, Egipat

Katarina, kći upravitelja Aleksandrije, prekrižila je ruke i ošinula učitelja mrkim pogledom. Ćela mu se presijavala od znoja i poput brončanoga zrcala blistala na svjetlu što je padalo kroz prozore klerestorija velike bibliotheke. Iza stola za kojim su učili robovi su, stojeći na ljestvama, pažljivo označavali i na police odlagali svitke povećavajući ionako već zapanjujuću zbirku tekstova Aleksandrijske knjižnice.

Sitni se muškarac nastojao držati nepokolebljivo pod Katarininim neumoljivim pogledom, ali kada je podignula obrvu, lecnuo se.

„Platon to nije napisao“, strogo će Katarina. „I vi to znate.“

Njezin se učitelj na tren doimao kao posramljeni učenik kojega su uhvatili u nepoznavanju teksta koji je trebao naučiti za dnevnu pouku. Produbile su se bore na njegovu tamnoputom licu tako da je više nego ikada podsjećao na datulju osušenu na suncu, ali onda je povratio smrknut izraz i na licu mu je opet prevladao ponos.

„Kyria, kad biste samo bolje pogledali ovaj tekst...“, počeo je pružajući joj preko stola svitak od papirusa i upirući kvrgavim prstom u jedan odlomak.

Katarina se namršti i gurne mu natrag svitak. „To nije Platon. Teokrite, znam koji je pisar sastavljao taj svitak. On je prepravljač.“

Njezin učitelj zbunjeno otvori usta. „On je... što? Gospo, molim vas da...“

„Prepravljač. Dodaje tekstu riječi koje mu ne pripadaju ili ispušta odlomke koji mu nisu po volji. Kada sam vidjela što je učinio mojemu primjerku Aristotelove Poetike, dala sam ga išibati trskom. Učinio je to zato što ne voli komediju. Otrovna mala zmija, eto što je on. A sada nigdje ne mogu pronaći dio koji nedostaje!“

Teokrit je nekoliko trenutaka mumljao ne znajući što reći. Na koncu posegne za svitkom da ga pospremi, ali jedan mu je dio ispao na drveni stol i otkotrljao se na kamenjem popločan pod. Katarina nije mogla suspregnuti osmijeh kada je vidjela kako se poput psa spustio na sve četiri da ga potraži.

„Ta tko ne voli komediju?“ promrmlja.

Dok joj se učitelj borio sa svitkom, Katarina je zašla među goleme police nakrcane svicima gladeći prstom oznake dok ih je čitala. Hipokrat. Herofil. Galen. Izvuče iz hrpe jedan svitak i odmota ga. Oči joj se raširiše dok je pogledom prelazila po papirusu.

„Zar je Herofil sjekao i otvarao tijela pokojnika?“ glasno upita.

Okrene se prema svojemu učitelju, očarana i malko zgađena. On uspaničeno podigne glavu i potrči prema njoj ispustivši svitak koji je netom bio smotao tako da se opet stropoštao na pod poskakujući kao riba na suhom. Kada se u nekoliko krupnih koraka poput pauka dogegao do nje, istrgnuo joj je papirus iz ruku. Katarina se namršti.

„Teokrite“, reče ispruživši dlan.

„Ne.“

„Teokrite.“

No on samo jače stisne svitak i odmakne se od nje. „Kyria, ovakvi spisi nisu prikladan materijal za proučavanje krhkim cvjetovima Nila.“

Katarina se ustoboči pred njim. „Medicinsko umijeće nije prikladno za učenje upraviteljevoj kćeri? Ne nalazimo li i u plemenitim Aristotelovim spisima klasifikaciju svih živih bića? Ne spominje li upravo on Hipokrata, kao što ga, uostalom, i Platon spominje? A Hipokrat je otac medicinskoga umijeća, koje je i Herofil izučavao.“

„Onda, budući da otac uvijek ima prvenstvo, možete obratiti pozornost na Hipokrata“, zajedljivo zaključi Teokrit.

„Vrlo dobro znate da to nije istina“, priklopi Katarina, u svakoj prilici spremna za vatrenu raspravu. „Nerijetko imamo priliku vidjeti kako sinovi nadvisuju očeve u slavi, vojničkim podvizima, u umijeću upravljanja, kao i u svim područjima studija. Homer, najizvrsniji od svih pjesnika, plemenitomu je Hektoru iz Troje upravo tu molitvu stavio u usta – da ga njegov sin jednoga dana zasjeni u časti i slavi. To je molitva svakoga pravog oca.“

Teokrit napravi grimasu, kao da je progutao nešto gorko. Žurno priđe polici i gurne svitak duboko unutra pazeći da ga drugi tekstovi potpuno zakriju.

„Tome svitku nije tu mjesto“, nadmeno će Katarina navirujući mu se iza leđa. „Zar ne vidite da i ovako jedva pronađem ono što mi treba? Kada mi otac jednoga dana povjeri upravu nad bibliothekom, dovršit ću ono što je Kalimah započeo i...“

„Serapise, očuvaj nas!“ ogorčeno uzvikne Teokrit. „Dosta je učenja za danas! Vjerujem da kyria drugdje ima obveza i poslova!“

Katarina ga začuđeno pogleda, a onda se u tišini vrati do stola i smota svitke koje su toga jutra zajedno proučavali. Voljela je Teokrita poput oca, i obično joj je bolje parirao u dosjetkama i mudrolijama. Nikada dosada nije još izgubio strpljenje s njom, nikada.

„Ne bih li prvo trebala s Diodorom imati pouku iz hebrejskoga?“ upita, zagledana u jedan svitak. Neobična pismena privlačila su je, pa je vrškom prsta počela pratiti tekst zdesna nalijevo.

„Sve mi se čini da vašemu ocu nije po volji da prekapate po židovskim bajkama“, promrsi Teokrit, još uvijek loše volje.

„A ako baš morate gurati svoj kraljevski nos u njihovo Pismo, onda znajte da ga imamo na grčkom. Ne trebate gubiti vrijeme na učenje toga barbarskog jezika.“

Katarina zausti da mu odgovori, ali predomisli se pa krotko smota i odloži svitak.

„Ja ću se za to pobrinuti.“ Teokrit priđe stolu, zgrabi sve svitke pa se okrene i ne pogledavši je.

Katarina spusti ruku na njegovo rame. „Nešto vas muči.“

Teokrit je časkom oklijevao, a onda silovito odmahne glavom. „Ne, kyria. Muči me samo ovo nestabilno vrijeme, slava budi Serapisu, nikako da se odluči i ustali.“

Katarina dohvati skute svojega koraljnocrvenog hitona i sjedne na rub stola. Noge spusti na klupu i nasloni bradu na ruke, čekajući. Teokrit napokon odustane. Spusti svitke natrag na stol pa, kao da priznaje poraz, položi ruku na srce i nakloni joj se.

„Ne mogu odbiti molbu svoje gospe.“

„Tako je, ne možete. Dakle, slušam.“

Teokrit uzrujano protrlja svoju ćelavu glavu. „Mnogo je toga što mi ulijeva strah, kyria, ali ponajviše se bojim gnjeva bogova. A oni sada šute! Kako da znamo što žele, ako nam ne kažu?“

Katarina se namršti. „Zar je onda došlo do promjene?“

„Kakve promjene?“

„Ako je istina ono što Platon i Aristotel kažu o Dobru i o Nepokrenutome Pokretaču i ako je istina ono što kažu o moralnome životu, onda kako šutnja bogova utječe na ono što bismo bi trebali učiniti? Štoviše, ako uzmemo kao istinito ono što čitamo u Homeru – da bogovi, naime, međusobno vojuju, uvijek se prepiru i snuju spletke da ljudima nanesu zlo – ako nam je, dakle, zaludu svaka pobožnost, zašto bismo onda marili govore li bogovi ili šute?“

Na te riječi Teokritovo tamnoputo lice problijedi od užasa. Stavi prst na usta i uzrujano se počne vrtjeti oko nje, činilo se kao da pleše. „Tiho!“ prosikće. „Tiho, kyria, ne smijete govoriti takve stvari!“

Ona se namršti. „Zašto ne? Nisu li istiniti tekstovi koje ste mi dali na proučavanje? Ako nisu, recite mi onda gdje mogu pronaći istinu jer ne želim više tratiti vrijeme na laži.“

Njezin učitelj pljesne rukama, drhtureći, činilo se da će se rasplakati. „Kyria... Kyria! Ne smijemo se pjesnicima utjecati za istinu! Platon u Državi jasno kaže...“

„Što? Da je oponašanje daleko od istine i stoga ga treba odbaciti?“ Katarina se još više smrkne, a učitelj padne na koljena pred njom. Ona produži: „Ipak, Aristotel nas u Poetici uči da je upravo u naravi čovjekovoj oponašati i uživati oponašajući i da upravo oponašanjem lakše spoznajemo stvari onakve kakve jesu. Stoga vam kažem, pjesnici govore istinu, da, ali zakrivenu velom. I ponekad se usude govoriti upravo o onome o čemu filozofi šute.“

Teokrit je sav drhtao. „Upravo se toga najviše bojim, kyria. Čuo sam priče... vrlo neobične priče o događajima na zapadu, u Cireni.“

„Kakve priče?“

Teokrit snizi glas do šapta. „O zmajevima. O muškarcu... o muškarcu koji je porazio to čudovište samo s kopljem u ruci. Kažu da je zmaj rigao vatru na nj i da mu je zato kosa boje ognja, ali mu nije mogao ništa, nimalo mu nije naudio.“

Katarina je jedan dug trenutak promatrala učiteljevo užasnuto lice, a onda je prasnula u smijeh, hihotala se toliko glasno da je cijela bibliotheka odjekivala. Robovi koji su stajali u blizini i slagali svitke lecnuli su se od toga iznenadnog zvuka, a jednome su svici ispali iz ruku. Katarina skrušeno pokrije usta i snizi glas.

„Zmajevi?“ ponovi. „Takve priče da vas plaše – tako učena muškarca koji zna da priče o zvijerima poput vela skrivaju moralne istine?“ Iznenada joj nešto sine, pa pljesne rukama. „Ah, zato mi niste htjeli dati da učim medicinu, je li? Bojali ste se da će Hipokratova zmajska kći doći po mene?“

Teokrit ponikne pogledom. Doimao se poniženim i pobijeđenim, pa Katarina siđe sa stolca i klekne pored njega. Svojom mu malom rukom obujmi obraz i podigne glavu.

„Nikada se ne smijemo bojati znanja“, reče mu tihim i gorljivim glasom. „A bog koji zamjera stvorenjima zbog njihova znanja nije nikakav bog.“ Zastane, a onda uz blagi smiješak doda: „Donesite mi sada onaj Herofilov svitak.“

POJMOVNIK

A. D. (lat. anno Domini) – izraz u značenju „godine Gospodnje“, koji se koristi pri naznačivanju godine nekoga događaja.

Aelia Capitolina – ime koje je car Hadrijan 130. godine dao gradu Jeruzalemu. Car Hadrijan prvotno je namjeravao obnoviti grad i pokloniti ga Židovima, ali odustao je od te zamisli kada su mu rekli da bi se Židovi zbog toga mogli osmjeliti i dići pobunu. Zato je od grada načinio rimsku koloniju i nadjenuo joj ime Aelia, po svome obiteljskom imenu, i Capitolina, po Jupiteru Capitolinusu. Odredio je da se na mjestu staroga židovskog hrama podigne Jupiterov hram, a na mjestu Kalvarije hram posvećen božici Veneri. aetstende – drevna engleska zapovijed, u značenju „stoj, ni makac“. amfora (lat. amphora) – glineni vrč u kojemu su se čuvali ulje, žito, vino i sl. amicus (lat.) – prijatelj. amma (lat.) – majka. Ovim su nadimkom kršćani zvali starije pustinjakinje, kršćanske isposnice koje su živjele u pustinjama u Egiptu, Siriji i Palestini u 4. i 5. stoljeću.

r. Marshall

angusticlavia (lat.) – uska purpurna traka na tunici koja je simbolizirala položaj svojega nositelja kao tribunusa angusticlaviusa.

Aqua Antoniniana – akvedukt iz vremena cara Karakale (211.–217.), koji je opskrbljivao vodom Karakaline terme. atrij (lat.) – prednja prostorija u kući starih Rimljana s otvorenim svodom.

Augustus (lat.) – u doba tetrarhije, kada je vladavina u Rimskome Carstvu bila podijeljena između četiriju careva ili tetrarha, dvojica moćnijih careva tetrarha nosila su i titulu

August (tu je titulu nosio Dioklecijan na Istoku, a Maksimijan na Zapadu). Augusta – titula careve supruge.

ave, Caesar (lat.) – tradicionalni pozdrav koji se upućivao rimskim carevima.

bazilika (lat. basilica) – u rimsko doba bazilika je bila zgrada namijenjena javnome životu, u kojoj se obavljala trgovina, ali je također služila kao sudnica i mjesto za sklapanje poslova. Oblik bazilike kršćani su kasnije usvojili za izgradnju crkava.

bestiarius (lat.) – gladijatorska borba u kojoj se natjecatelji moraju boriti sa zvijerima ili su svezani za stup u areni na milost i nemilost zvijerima. Ova vrsta gladijatorske borbe služila je i kao najgori oblik kazne. Vidi i damnatio ad bestias i venatores.

bibliotheka – grčka riječ za knjižnicu. Aleksandrijska knjižnica bila je jedna od najvećih u antičko doba. Uništena je sredinom 7. stoljeća.

bracchae (lat.) – kratke hlače koje su sezale do koljena. Izvorno su ih nosili muškarci u germanskim plemenima na sjeveru, a prihvatili su ih rimski legionari koji su bili na službi u tim područjima. Također su ih nosili konjanici.

buccinator (lat.) – u rimskoj vojsci naziv za muškarca koji je bio zadužen za instrument po imenu buccina, sličan trublji, kojim su se izdavale zvučne zapovijedi.

caesar (lat.) – u vladavini tetrarha ovo je bio naziv dvojice „nižih“ careva (Galerije na Istoku, Konstancije na Zapadu). campus (lat.) – polje na kojemu su se održavale vojne vježbe.

cara (lat.) – draga, mila. carcer (lat.) – zatvorska ćelija. Rimljani obično nisu imali zatvore kakve imamo mi danas; uglavnom je bila riječ o prostorijama za privremeno zatočeništvo, a primjer je Tullianum.

castra (lat.) – naziv za rimski tabor ili utvrdu. catechumena (grč. i lat.) – naziv za osobe koje su primale pouku u kršćanskoj vjeri prije pristupanja sakramentu krštenja.

cena (lat.) – večera, u drevnome Rimu glavni dnevni obrok. centurio (lat.) – centurion. Naziv za službenika u carskome Rimu koji je bio zadužen za centuriju rimske legije ili je bio vođa kohorte u cohortes urbanae, gradskoj policiji.

Circus maximus (lat.) – hipodrom, odnosno mjesto za održavanje konjskih utrka u Rimu, smješteno između rimskih brežuljaka Palatin i Aventin.

Clivus Palatinus – rimska cesta koja je vodila od brežuljka

Palatina do rimskoga Foruma. comitatenses (lat.) – mobilne jedinice rimske vojske. Sustavna, sveobuhvatna reorganizacija vojske bila je jedna od najvećih inovacija Dioklecijanove vladavine.

cubiculum (lat.) – mala soba u rimskoj kući koja je obično služila kao spavaonica, ali mogla je poslužiti i kao soba za sastanke.

culina (lat.) – kuhinja.

custos armorum (lat.) – vojnik zadužen za nabavu i popisivanje oklopa i oružja u rimskoj vojsci.

Cyrenicus (lat.) – „Cirenac“, odnosno „iz Cirene“. Ovaj Jurijanov nadimak uvelike podsjeća na počasne titule kakve bi dobivali generali za velike vojne pobjede. damnatio ad bestias (lat.) – vrlo okrutna kazna kojom bi se osuđenik bacio divljim zvijerima u arenu. decumanus (lat.) – glavna cesta u rimskim gradovima, u smjeru istok – zapad. domine (lat.) – gospodine. Ovim su se izrazom iz poštovanja oslovljavale osobe višega položaja. Domina – gospođa; domine meus – gospodine moj.

r. Marshall

domus (lat.) – naziv za kuću u vlasništvu imućnijih građana ili plemenitaša; također naziv za krilo carske palače u kojemu je boravio car.

editor (lat.) – priređivač igara, donator koji je potpomagao gladijatorske borbe.

ekklesia – grčki naziv za Crkvu, kršćansku zajednicu.

Emporium – velika rimska riječna luka s golemim skladištima u kojima se roba držala prije transporta u sam grad ili izvan njega.

eucharistia (grč.) – „zahvalnica“, euharistija. U kršćanstvu naziv za sveto otajstvo blagovanja Kristova tijela i krvi, ali i za cijelu svetu misu.

fabrica (lat.) – u rimskoj vojsci radionica za obradu metala i drveta.

Far (grč.) – naziv se odnosi na svjetionik u Aleksandriji, jedno od sedam svjetskih čuda antike, koji je bio izgrađen u doba dinastije Ptolemejevića, između 280. i 247. pr. Kr. fauces (lat.) – uski hodnik u rimskoj kući koji je vodio od prednjega ulaza u atrij.

filia regis (lat.) – kraljeva kći, princeza.

flagrum (lat.) – bič s drvenim drškom i dvjema ili trima kožnatim trakama u koje su bili utkani komadi željeza. forum (lat.) – predio rimskoga grada u kojemu su se okupljali građani. Tu su se oglašavale važne vijesti, vodile rasprave i političke debate, održavali govori, ali i sklapali poslovi. gladiatrix (lat.) – ženska gladijatorica. Množina gladiatrices. gladius (lat.) – kratak rimski mač koji se u Jurijanovo vrijeme koristio u rimskoj vojsci. Vidi spatha. Helespont – antički naziv za Dardanele, morski tjesnac između Europe i Male Azije. hiton (grč.) – šivano ruho s rukavima ili bez rukava, koje se nosilo s pojasom ili remenom. Tunika na latinskome. Hypericum (lat.) – biljka u narodu poznata kao gospina trava.

ide (lat. idus) – dani puna mjeseca u rimskome kalendaru; petnaesti dan u ožujku, svibnju, srpnju i listopadu, a trinaesti dan u svim ostalim mjesecima.

imperator (lat.) – titula rimskoga cara.

in perpetuum (lat.) – zauvijek.

insula (lat.) – doslovce „otok“. Ovaj se naziv rabio za gradske četvrti u Rimu ili za zgrade s više stanova u kojima su živjeli građani srednje i niže klase.

interdictio ignis et aquae (lat.) – „prijetnja ognjem i vodom“ – oblik izgona koji je značio uskraćivanje svih osnovnih

životnih potreba (sklonište, hrana, voda) osuđeniku unutar granica Rimskoga Carstva i kojim mu se branio povratak u domovinu.

karijatida (grč.) – kip žene koji u građevini služi kao ukrasni stup.

klerestorij (lat.) – u rimskoj arhitekturi viši dio prostorije s prozorima.

kodeks (lat. codex) – knjiga načinjena od listova papira, veluma ili papirusa. Kodeks je s vremenom izbacio iz uporabe

svitak, koji je u antici bio glavni oblik dužih pisanih tekstova, a obično se povezuje sa širenjem kršćanstva zato što su kršćani Sveto pismo najčešće prepisivali u formi kodeksa. Već oko 300. godine kodeks je bio u jednako širokoj uporabi kao i svitak.

Kolosej – poznat i kao Amfiteatar Flavijevaca. Smješten je u samome srcu Rima, malko istočnije od rimskoga Foruma. Vjeruje se da je naziv Kolosej dobio po golemome kipu u neposrednoj blizini, kolosu, izgrađenu po uzoru na Kolos s Roda, a nekoć je nosio lik cara Nerona. kyrie (grč.) – gospodin; kyria – gospođa. Kyrie eleison – „Gospodine, smiluj se“. Zaziv Božjemu milosrđu iz Staroga zavjeta koji je kršćanska liturgija utkala u molitvu izmjenjujući je sa zazivom Christe eleison („Kriste, smiluj se“).

lanista (lat.) – službenik zadužen za kupovinu gladijatora, njihovu obuku i općenito upravljanje njima. latrunculi (lat.) – igra na ploči za dvojicu igrača, slična šahu. Općenito se smatrala igrom vojne taktike.

Taylor r. Marshall

lectica (lat.) – nosiljka, prijenosna ležaljka, podrijetlom s Istoka. Omiljeno sredstvo putovanja među imućnijim rimskim stanovništvom.

legat (lat.) – najviši časnik u legiji (legatus legionis). Često je obnašao funkciju civilnoga vladara, osobito u pograničnim područjima Carstva.

libellus (lat.) – detaljan opis programa za praćenje gladijatorskih igara.

limes (lat.) – granice, osobito utvrđene granice teritorija. lorarius (lat.) – službenik koji je bičevao borce koji se nisu htjeli boriti; i zvijeri je dražio bičem da ih potakne na borbu. lorica hamata (lat.) – oklop koji je sezao do sredine bedara, načinjen od metalnih ljuski prišivenih na tkaninu; sličan srednjovjekovnoj verižnjači (žičanoj košulji).

ludi Romani (lat.) – Rimske igre, godišnji rimski vjerski festival koji se održavao od 5. do 12. rujna i u sklopu kojega su se priređivala razna natjecanja i predstave.

ludus (lat.) – škola za obuku gladijatora; ovaj se naziv odnosio i na gladijatorske igre koje je financiralo Carstvo.

Ludus Gallicus – najmanja gladijatorska škola u Rimu, namijenjena obuci teško naoružanih gladijatora.

Ludus Magnus – najveća gladijatorska škola u Rimu, osobito namijenjena obuci vozača kočija, konjušara i onih koji su se borili kopljima i drugim oružjem za borbu na daljinu.

Ludus Matutinus – gladijatorska škola u Rimu namijenjena obuci venatoresa, boraca s divljim zvijerima. Ova je škola bila smještena pokraj Koloseja.

Mare nostrum (lat.) – „naše more“. Starorimski izraz za Sredozemno more. medicus (lat.) – liječnik, vidar; medica – liječnica. miles (lat.) – vojnik. Množina milites. mimos (lat.) – mimičar. munera (lat.) – množina od munus; izvorno je ovaj izraz označavao darove koje čovjek duguje svojim precima. Kasnije je značio javnu predstavu, primjerice gladijatorske borbe. nekropola (grč.) – groblje, „grad mrtvih“. Golemo grobište, obično smješteno na padini nekoga brijega. Mrtvaci su se

ukapali u grobnice ili mauzoleje, obično vrlo skupocjeno izrađene i ukrašene.

nomen (lat.) – ime.

oecus (lat.) – prostrana odaja koja je mogla služiti kao soba za sastanke u palači; ako je bio dovoljno velik, oecus je mogao imati stupovlje. U manjim građevinama oecus je mogao služiti i kao glavna dnevna soba.

paegniarii (lat.) – zabavljači koji su u stankama između dviju gladijatorskih borbi glumili borbe. Nisu nosili oklope, samo zaštitne ovoje oko glave i potkoljenica.

pala (lat. palla) – dugačak, pravokutan komad tkanine koji su Rimljanke nosile kao veo ili ogrtač.

papaver (lat.) – opijumski mak. Mak se tijekom povijesti koristio za ublažavanje bolova i uspavljivanje, a svrbež je bila jedna od nuspojava uzimanja pripravaka s makom.

pappas – grčka riječ u značenju „otac“. U prvim stoljećima kršćani su ovako nazivali sve biskupe, ali s vremenom je ovaj naziv ostao pridržan samo rimskomu biskupu, tj. papi.

peristil (lat.) – unutrašnje dvorište u rimskoj kući koje je služilo kao glavna zajednička prostorija. Obično je bilo ukrašeno kipovima, stupovljem, fontanom ili bazenom te biljem i voćkama.

phailonion (grč.) – u antici liturgijsko ruho svećenika na Istoku, odgovara misnici na Zapadu.

Poikile (grč.) – povišena vrtna terasa u Hadrijanovoj vili. Na njoj se nalazio dugačak bazen okružen popločanom šetnicom, a bila je izgrađena iznad četiriju katova soba („stotinu odaja“); trebala je to biti imitacija čuvene Stoa Poikile u Ateni.

Porta Libitinensis (lat.) – jedan od glavnih ulaza u Kolosej, nazvan po božici sprovodnih obreda. Kroz ta su vrata iznosili mrtve i ranjene gladijatore.

Porta triumphalis (lat.) – jedan od glavnih ulaza u Kolosej koji je vodio ravno u borilište u areni. Kroz ta su vrata u svečanosti otvaranja igara gladijatori ulazili na borilište,

a iz arene su na njih izlazili gladijatori koji bi iznijeli pobjedu.

posca (lat.) – mješavina vina i octa gorkoga okusa, vrlo popularna među legionarima i mornarima. Po svoj je prilici spužva koju su pružili Kristu na križu bila natopljena upravo poscom. praefectus (lat.) – prefekt, provincijski upravitelj u Rimskome Carstvu. Titulu praefectus Augustalis nosio je upravitelj Egipta, koji je vladao tom zemljom u ime rimskoga cara. praetorium (lat.) – zgrada u kojoj su rimski legati živjeli sa svojim obiteljima i mjesto uprave legije.

Propontis – antički naziv za Mramorno more. puella (lat.) – djevojka.

pugio (lat.) – bodež sa širokom oštricom oblikom sličnom listu.

rotonda (lat.) – prostorija kružna tlocrta nadsvođena kupolom.

rudis (lat.) – drveni štap koji je nosio sudac gladijatorske borbe (summa rudis) i njime razdvajao gladijatore. Rudis je također bio ceremonijalni drveni štap koji se predavao gladijatoru kada bi zadobio slobodu u areni.

salve (lat.) – pozdrav u značenju „zdravo“.

sapsarius (lat.) – terenski liječnik u legiji.

sarcina (lat.) – zavežljaj u kojemu su legionari nosili svoje potrepštine. Sarcina je bila svezana za dugačak štap, furcu, koji su vojnici nosili preko jednoga ramena. Sarcina je obično sadržavala plašt, lončić, limenu kutiju s priborom za jelo, košaru, torbu, oruđe za postavljanje tabora te hranu za tri dana.

seax – drevno germansko oružje, duže od bodeža, kraće od mača.

sella (lat.) – rimski stolac bez naslona; Sella Curulis bila je simbol vlasti i moći.

Serapeum – hram posvećen bogu Serapisu; u ovoj knjizi taj se naziv odnosi na odaju u Hadrijanovoj palači u kojoj su se često održavale gozbe.

signum (lat.) – „znak“. Ova je riječ imala mnogo značenja. Mogla je označavati carski amblem, rimskoga orla što su ga nosili carski podanici, a mogla je značiti i signum crucis, „znak križa“, po kojemu su se prvi kršćani raspoznavali. sine missione (lat.) – „bez pomilovanja“, izraz koji se koristio pri dodjeljivanju smrtne kazne; gladijatori koji su se borili sine missione nisu se mogli nadati pomilovanju niti odgodi izvršenja kazne.

soror (lat.) – sestra.

spatha (lat.) – rimski mač koji je bio vrlo popularan u prvome stoljeću. Bio je duži od svoga prethodnika gladiusa, a koristili su ga i konjanici i pješadija. speculatores (lat.) – carevi doušnici, uhode, „tajna policija“.

Izraz se također može odnositi na pripadnike izvidnice rimske vojske.

spiculum (lat.) – teško rimsko koplje koje je postalo popularno u drugoj polovini 3. st. Ovo je koplje imalo kraći vršak od dotadašnjega piluma. Ne može se sa sigurnošću utvrditi dužina spiculuma, ali pretpostavlja se da je bio dug između dva i dva i pol metra.

statio (lat.) – stražarski položaj izvan tabora rimske legije. Stationes – vojnici zaduženi za držanje straže u statiju. stratiota (grč.) – vojnik.

summa rudis (lat.) – sudac gladijatorske igre. taberna (lat.) – taverna, javna gostionica u koju bi navraćali putnici zbog jela i pila.

tablinum (lat.) – radna prostorija, kabinet u rimskoj kući, koji je obično bio smješten između peristila i atrija.

toga (lat.) – vanjski odjevni komad rimskih građana. Odrasli muškarci nosili su posve bijele toge, a car je mogao nositi purpurnu togu (tzv. toga purpura). Svećenici i djeca nosili su toge s purpurnim obrubom (tzv. toga praetexta).

tribunus (lat.) – tribun; visoko rangirani dužnosnik legije, obično drugi u hijerarhiji vlasti, odmah nakon legata. Dužnost tribuna obično su obnašali mladi muškarci u kasnim dvadesetima koji su pretendirali na titulu senatora.

r. Marshall

tribunus (militus) angusticlavius (lat.) – vojni tribun koji se birao među equitesom; svaka ih je legija imala petero, a položaj im je bio naznačen uskom purpurnom trakom (angusticlavia) na tunici.

tribunus et comes ordinis primi (lat.) – „tribun i pratilac prvoga reda“. U Rimskome Carstvu comes je bio službeni pripadnik careve osobne pratnje.

triclinium (lat.) – u starome Rimu blagovaonica. Muškarci su obično jeli u poluležećemu položaju, a žene su sjedile na stolicama.

trirema (lat.) – ratni brod rimske mornarice, prepoznatljiv po tri reda vesala.

Tullianum – Mamertinski zatvor u Rimu smješten na Kapitolu, blizu Foruma. U tome je zatvoru u okovima ležao sv. Petar, a na slobodu ga je izbavio anđeo, o čemu čitamo u Djelima apostolskim.

umbraculum (lat.) – suncobran.

vale (lat.) – pozdrav u značenju „zbogom“, „doviđenja“. venatores (lat.) – lovci. U gladijatorskim igrama venatores su se morali boriti s divljim zvijerima pokazujući publici svoju vještinu baratanja lukom i strijelom ili kopljem. U rimskoj vojsci venatores su bili zaduženi za lov. vestibul (lat.) – velebni ulaz u Hadrijanovu vilu kroz koji su dolazili gosti na konjima ili u kočijama.

Via Appia – jedna od najstarijih i najvažnijih rimskih cesta, povezivala je gradove Rim i Brundizij.

Via Labicana – drevna cesta koja je iz Rima vodila na istok-jugoistok.

via principalis – glavna cesta u rimskome gradu, obično je povezivala istočni i zapadni ulaz u grad (ili kule).

vomitorium (lat.) – prolaz ispod ili iza gledališta u amfiteatru, kroz koji je publika dolazila na svoja mjesta odnosno odlazila iz arene. Vomitorium je ujedno naziv za prostoriju u kojoj su se drevni Rimljani olakšavali tijekom raskošnih gozbi, da bi potom mogli nastavili jesti i piti.

O AUTORU

Dr. sc. Taylor Marshall bivši je episkopalni svećenik. Sada je katolik, profesor teologije i predavač, proučavatelj misli i nauka sv. Tome Akvinskoga.

Napisao je jedanaest knjiga, objavio mnoštvo stručnih članaka i više od 2 000 videozapisa.

2013. godine zajedno s kolegama pokrenuo je i utemeljio institut New Saint Thomas Institute, kojemu je cilj približiti katoličku tradiciju i nauk vjernicima laicima.

Taylor Marshall živi u Teksasu sa svojom suprugom i osmero djece.

Za više informacija posjetite: taylormarshall.com.

Prvi dio trilogije o sv. Jurju donosi priču o Jurijanu dok je još bio nepoznat, o njegovoj obitelji u Satali i neprijateljstvu s Kaskom, te priču o tome kako je pobijedio zmaja u Cireni i postao živuća legenda. Omiljeni likovi, Sabra, Menas i Var, oživljuju na ovim stranicama i donose nam pozadinu sjajne pustolovne sage o sv. Jurju iz pera Taylora R. Marshalla.

Tvrdi uvez. 445 str.

Glavni lik ovog uzbudljivog dječjeg serijala, Will Wilder, nestašan je i tvrdoglav dječak s nesvakidašnjim, nadnaravnim darom: samo on može vidjeti strašna čudovišta koja su počela napadati njegov rodni grad Strmograd. Uz pomoć svojih prijatelja i tete Lucille, upraviteljice muzeja prepunog moćnih tajanstvenih predmeta, Will će pokazati da djela jednog običnog dječaka mogu promijeniti svijet.

Will Wilder: Relikvija Strmograda Tvrdi uvez. 272 str.

Will Wilder: Ukradeni štap čuda Tvrdi uvez. 272 str.

Ne mogu se sve bitke osvojiti mačem.

Jurijanova pobjeda protiv mračne sile u Cireni priskrbila mu je slavu u cijelome Carstvu, ali slava mu ništa ne znači ako ne može spasiti prijatelja Menasa.

Potraga za Menasom vodi ga u Aleksandriju, gdje upozna inteligentnu, znatiželjnu djevojku Katarinu, kćer upravitelja Egipta, i s njom se sprijatelji.

Katarina i Jurijan zajedno će se naći na Dioklecijanovu dvoru prepunu intrige i političkih igrica, gdje nitko nije onakav kakvim se predstavlja.

Jurijan će se uskoro dokazati pred Dioklecijanom kao nezamjenjiv vojnik i pouzdani sluga i zauzvrat primiti nagrade i počasti – sve o čemu je od djetinjstva sanjao naći će mu se nadohvat ruke. No Marko Valerije

Kaska čini sve u svojoj moći da i sam postane carevim miljenikom, a Kaskina mržnja prema Jurijanu ne poznaje granice, te neumorno smišlja smrtonosne spletke da upropasti sve Jurijanove prijatelje.

Uz pomoć Sabre, Katarine, Konstantina i njegove majke Jelene te brojnih drugih neočekivanih pouzdanika Jurijan mora pronaći način da nadmudri Kasku i izbavi Menasa iz zatočeništva prije nego što bude prekasno.

Od egzotične Aleksandrije, preko carskoga dvora u Nikomediji, pa do krvavoga pijeska u borilištu rimskoga Koloseja, ovaj drugi dio uzbudljive trilogije o sv. Jurju povest će vas u nenadmašnu pustolovinu kroz drevni rimski svijet, pun okrutnih borbi u arenama i neobičnih spletki i opasnosti, svijet u kojemu slobodu nerijetko treba platiti i samim životom.

Svecem se ne rađa. Svecem se postaje.