Ispovijesti vatikanskoga egzorcista

Gabriele Amorth

ISPOVIJESTI VATIKANSKOGA EGZORCISTA

Istinite priče i savjeti najpoznatijega

svjetskog egzorcista

Ova knjiga sadrži izbor izmijenjenih i dopunjenih tekstova Gabrielea Amortha objavljenih u Un esorcista racconta (EDB, Bologna 222010), Nuovi racconti di un esorcista (EDB, Bologna 132005) i Esorcisti e psichiatri (EDB, Bologna 82013).

Biblioteka: Posebna izdanja 200.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Naslov izvornika: Racconti di un esorcista © 2014 Centro editoriale dehoniano

© Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2023.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović

Prijevod: Branko Jozić

Lektura: Anđa Jakovljević

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj

ISBN 978-953-235-831-5

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 190719043.

Traži se egzorcist

Kad me je u lipnju 1986. kardinal Ugo Poletti pridružio ocu Candidu Amantiniju da mu pomažem u službi egzorcista, otvorio mi se nov, dotad posve nepoznat svijet. Nemojte misliti da su glavni dojmovi proizlazili iz graničnih slučajeva, neobičnih pojava u koje se vjeruje jedino ako ih se vidi. Najsnažniji i najtrajniji dojam za novoga egzorcista jest to što je stavljen u doticaj sa svijetom patnika, onih koji trpe više na duši nego na tijelu; sa svijetom osoba koje pristupaju svećeniku s povjerenjem i spremnošću, osoba koje trebaju pomoć i savjet.

U većini slučajeva zadaća je egzorcista tješiti, prosvjećivati, kako bi se odagnalo krive strahove i pogrešna ponašanja (kao što su obraćanje magičarima, gatarima i sličnima), te ponovno duše približiti Bogu tako što će se vratiti redovnom životu vjere, molitve, sudjelovanju u misi i primanju sakramenata te odlučnu pristupanju Božjoj riječi. U svojoj već dugoj svećeničkoj službi nikad prije nisam imao toliko prigoda da ponovno približim Gospodinu, Crkvi, pojedine osobe ili cijele obitelji. Većini ne treba egzorcizam nego iskreno obraćenje.

Potom sam sve više otkrivao koliko je velika i u stalnu porastu danas potreba za egzorcistima i koliko

ISPOVIJESTI VATIKANSKOGA EGZORCISTA

su, nažalost, neodgovarajući odgovor i priprema crkvenih ljudi.

Tijekom desetljeća egzorcizam je u katoličkom svijetu gotovo ugašen, suprotno onom što se događa u nekim sljedbama protestantske reforme. Ne mislim da je osobita novost ako glede biskupa iznesem činjenicu da gotovo nitko u katoličkom episkopatu nikad nije izvršio egzorcizam niti mu je ikad nazočio. Stoga je još teže vjerovati u pojave u koje ni mi egzorcisti ne bismo vjerovali da ih nismo vidjeli.

Istina, Sveto je pismo vrlo jasno u vezi s tim; postoje i prakse i učenje iz čitave crkvene povijesti; postoje odredbe Kanonskoga prava. No protiv prakse iz prošlosti i učenja Crkve podigao se zid nevršenja egzorcizma – premda je uvijek postojao poneki egzorcist. I protiv učenjâ Svetoga pisma podigao se zid šutnje ili, još gore, pogrešno tumačenje nekih teologa i bibličara.

Svećenici, iz čijih se redova biraju i biskupi, trebali bi biti poučeni o ovoj materiji tijekom studija triju grana teologije: dogmatike, duhovnosti i moralke.

Govoreći o Bogu stvoritelju, dogmatska bi se teologija trebala baviti i postojanjem anđela, postojanjem demona te onim što nam o tome govore Sveto pismo i učenje Crkve.

Duhovna teologija, kako god bila podijeljena, bavi se i redovnim djelovanjem demona, to jest napastima, i izvanrednim djelovanjem, koje uključuje sva zla djelovanja koja dolaze od đavla, sve do đavolskoga opsjednuća. I tu se treba poučavati o lijekovima, uključujući i egzorcizme. Nedostatak studija duhovne teologije, koji traje već previše desetljeća, doveo je i do velika gubitka u pravom duhovnom vodstvu.

Moralna bi teologija također trebala poučavati o svim grijesima protiv prve zapovijedi, među koje spada i praznovjerje; trebala bi poučavati vjernike o onom što je u skladu s Božjom voljom i onim što joj je protivno, kao što su magija, spiritizam itd. S obzirom na to Sveto je pismo vrlo jasno i protiv tih grijeha upotrebljava vrlo teške riječi. Dovoljno je sjetiti se samo popisa donesena u Ponovljenom zakonu (18,10–12), gdje se te prakse osuđuju riječima: „Jer tko god takvo što čini, gadi se Gospodinu.“ Međutim, mnogi moralisti više ne znaju razlikovati dobro od zla; više ne naučavaju ono što je smrtni grijeh i ono što nije pa vjernici nikad nisu ni čuli za takve zabrane. Zanemarivanju toga u studiju i nedostatku izravna

iskustva valja još dodati, kao otegotnu činjenicu, širenje doktrinarnih zabluda koje izravno uče neki teolozi i bibličari: zablude koje postavljaju ozbiljne sumnje u samo postojanje đavla i još više u njegovo djelovanje; zablude koje, predstavljajući se kao „osuvremenjena tumačenja“, čak niječu sama oslobađanja od zloduha koja je Krist učinio, smatrajući ih običnim ozdravljenjima. Protiv takvih zabluda jasno se digao glas crkvenoga autoriteta dokumentom Kršćanska vjera i demonologija, objavljenim u L’Osservatore Romano 26. lipnja 1975. i potom uvrštenim u službene dokumente Svete Stolice. Rezultat toga trostrukog uzroka – nedostatka studija i propovijedanja, neprakticiranja egzorcizama i doktrinarnih zabluda – barem djelomično nam objašnjava stanje našega naroda koji se obraća magičarima, a objašnjava nam i nepovjerljiv stav crkvenih osoba prema tim pojavama.

ISPOVIJESTI VATIKANSKOGA EGZORCISTA

Trećina teologa ne vjeruje u postojanje Sotone; dvije trećine njih vjeruje u teoriji, ali ne vjeruju u njegovo praktično djelovanje i u svom pastoralnom radu odbijaju o tome voditi računa. U takvim okolnostima ostaje posve malo prostora za one koji vjeruju i nešto poduzimaju: to su izuzeci, koji moraju djelovati protiv struje, od drugih često ismijavani i ometani.

Evo jedne zgode koju sam doživio. Telefonom mi se javio jedan biskup i preporučio mi da nad jednom osobom izvršim egzorcizam. Moj je prvi odgovor bio da se on pobrine i imenuje egzorcista. Uzvratio mi je kako ne može naći svećenika koji bi prihvatio tu zadaću. Nažalost, to je opća poteškoća. Često svećenici ne vjeruju u to, ali ako im biskup ponudi da budu egzorcisti, misle da im je za vratom tisuću đavola i odbiju. Više sam puta napisao da se demona mnogo više razbjesni ispovijedanjem, to jest time što mu se otmu duše, nego egzorcizmom, kojim mu se otimaju tijela. A još se više demona razbjesni propovijedanjem jer vjera klija iz Božje riječi. Stoga se svećenik koji ima hrabrosti propovijedati i ispovijedati nipošto ne bi trebao bojati vršiti egzorcizam.

Léon Bloy je napisao žestoke riječi protiv svećenika koji odbijaju vršiti egzorcizme. Prenosim ih iz Balduccijeve knjige Il Diavolo:

Svećenici gotovo nikad ne koriste svoju moć egzorcista jer su slabe vjere i u biti se boje da se ne zamjere demonu.

I to je točno; mnogi se boje odmazde i zaboravljaju da nam demon već čini sve zlo koje mu Gospodin do-

pušta: s njim nema sporazuma o nenapadanju! Autor dalje nastavlja:

Ako su svećenici izgubili vjeru do te mjere da više ne vjeruju u svoju moć kao egzorcisti i da se njome više ne služe, to je grozna nesreća, užasna povreda dužnosti, zbog koje bivaju nepopravljivo prepušteni najgorim neprijateljima histerični zahtjevi onih kojih su prepune bolnice.

Snažne i istinite riječi. Posrijedi je izravna izdaja Kristove zapovijedi.

Vratimo se telefonskom razgovoru s biskupom: iskreno sam mu rekao da je, ako ne može naći svećenika, on obvezan pobrinuti se osobno. Čuo sam kako mi s nevinom prostodušnošću odgovara: „Ja? Ne bih znao odakle početi.“ Na to sam mu uzvratio rečenicom koju je meni rekao otac Candido kad sam ja započinjao ovu službu: „Počnite s čitanjem uputa u Obredniku i nad tražiteljem izmolite propisane molitve.“

To je polazište. Obrednik za egzorcizme na početku donosi 21 pravilo koje egzorcist mora poštovati; nije važno što su ta pravila napisana 1614.; to su smjernice pune mudrosti, koje se naknadno može dopuniti, ali koje još uvijek potpuno vrijede. Nakon što upozori egzorcista da ne vjeruje olako u prisutnost zloduha u osobi koja mu se obraća, donosi niz praktičnih pravila, bilo o tome kako raspoznati radi li se o slučaju pravoga opsjednuća, bilo o tome kako se egzorcist mora ponašati.

No biskupova je zbunjenost opravdana („Ne bih znao odakle početi.“). Egzorcisti ne improviziraju. Dodijeliti takvu službu svećeniku donekle je kao nekom

ISPOVIJESTI VATIKANSKOGA EGZORCISTA

dati u ruke kirurški priručnik i očekivati da on izvrši operaciju. Mnoge se stvari, zapravo previše stvari, ne pročitaju u knjigama, nego ih se nauči jedino s praksom. Zato sam odlučio zapisati svoja iskustva, vođena velikim iskustvom oca Candida, premda znajući da uspjeh neće biti velik: jedno je pročitati, drugo je vidjeti.

Prepoznavanje simptoma

Uđimo u srž problema, to jest koji su simptomi iz kojih se razaznaje da je neka bolest đavolskoga, a ne naravnoga porijekla. Na temelju rezultata toga ispitivanja nastavit će se tako što će se osobu uputiti liječniku, ili će se izmoliti molitvu za oslobođenje, ili će se izvršiti egzorcizam. Ovo je izlaganje plod iskustva, ali ima vrlo osobno značenje. Malobrojna pravila koja donosi Obrednik posve su nedostatna i nema knjiga koje bi se bavile ovom problematikom. Zato i egzorcisti vrlo različito postupaju, ovisno o vlastitom iskustvu svakoga od njih.

Netko se pomaže postavljajući pitanja prema nekom upitniku. Drugi, većina njih, ispitaju dotične osobe i njezine bližnje: vrlo je važno i svjedočanstvo ukućana jer tko je pogođen ovim posebnim zlima, nije u stanju potpuno kontrolirati svoje ponašanje i svoje reakcije. Provođenje ovih postupaka vrlo je važno jer se na temelju njih razabire koji su simptomi značajni, a koji ne, kako bi se ustanovilo je li bolest đavolskoga porijekla.

Jasno je da se traži više simptoma; samo jedan, koliko god bio znakovit, nikad nije dovoljan. Ipak, jedino se egzorcizmom dolazi do moralne sigurnosti.

Metoda koje se držim jest kratko ispitivanje da vidim postoje li „sumnjivi“ simptomi: ukoliko izostaju – kako mi se često događa – samo dadnem odgova-

ISPOVIJESTI VATIKANSKOGA EGZORCISTA

rajući savjet i ne dogovorim sljedeći sastanak. Treba napomenuti da ovo prvo ispitivanje obično napravim telefonski ili pismom; zato je ono vrlo kratko. Ta se metoda pokazala nužnom zbog prevelika priljeva molba. Ako ustanovim sumnjive znakove, dogovorim sastanak i započnem istražni egzorcizam, koji može biti više ili manje dug, već prema reakcijama na koje naiđem. Treba istaknuti vid koji smatram temeljnim: držim da egzorcizam ima ne samo iscjeljujuć učinak (oslobođenje), nego i, prije svega, dijagnostički. Vrlo je zanimljivo promatrati ponašanje osobe tijekom egzorcizma; često je još znakovitije gledati učinak egzorcizma nakon nekoliko dana; u mnogim je slučajevima od temeljne važnosti voditi računa o razvoju koji se događa tijekom niza egzorcizama, bilo s obzirom na ponašanje osobe, bilo s obzirom na posljedice. Znalo mi se dogoditi da se tek nakon niza egzorcizama moglo doći do sigurne dijagnoze; u drugim slučajevima ponašanje dotične osobe razvijalo se posve nepredvidivo tijekom egzorcizama, ali tako da je sve više odavalo narav zla i postizanje oslobođenja.

U pripravnom ispitivanju kao prvo pitam zašto im je palo na pamet obratiti se egzorcistu i na temelju kojih simptoma. Često se razlozi pokažu banalnima tako da je molbu lako riješiti s nekoliko prikladnih odgovora. Evo nekoliko primjera: „Slušao sam o urocima pa sam htio vidjeti imam li ga i ja“, ali osoba ne pokazuje nikakav značajan simptom. „Molite, često pristupajte sakramentima, živite u skladu s Gospodinovim zakonom i odagnajte svaki lažni strah“: slučaj zaključen. „Oče, sin mi je sve nervozniji; bojim se da su mu nešto napravili.“ I ovdje se na moja pitanja pokaže nedosta-

PREPOZNAVANJE SIMPTOMA

tak bilo kakva simptoma koji bi pobudio sumnju; dadnem uobičajene opće savjete. „Oče, muž me ostavio i otišao s drugom ženom. Silno me je volio! Sigurno su ga urekli“; i u ovom se slučaju s nekoliko pitanja uvidi kako nema nikakva pozitivna simptoma koji bi pobudio sumnju; nema govora o urocima pa se jednostavno daju prikladni savjeti.

U drugim slučajevima osobe koje sumnjaju imaju poriv obratiti se egzorcistu: „Oče, kad ćete me primiti; ureknut sam.“ „A tko vam je to rekao?“ Često je dotičnoj osobi neugodno odgovoriti; shvaća da se oslanjala na klimav razlog ili da možda zaslužuje prijekor. No primorana pitanjem, ohrabri se: „Jedna sveta osoba koja puno moli, ona mi je dala blagoslov. – Išla sam gataru; rekao mi je da su me urekli i tražio je velik novac da ukloni urok. Dobro sam se sjetila da dođem k vama. – Ja sam u molitvenoj skupini; molili su nada mnom, napravili su razlučivanje i zaključili da imam uroke i da se trebam obratiti za pomoć egzorcistu. – Bio sam kod jednoga vrlo dobrog svećenika, on blagoslivlja, ali ne obavlja prave egzorcizme; imao sam nasilne reakcije: urlao sam, bacao se po tlu, psovao sam; na koncu mi je svećenik rekao da mi treba egzorcizam. – Bio sam kod jednoga iscjelitelja, pranoterapeuta, ne znam točno; izvršio je nada mnom neke obrede, dao mi je da popijem posebnu vodu; nakon toga osjećao sam se jako loše i shvatio da imam nešto što ne valja.“

Mogao bih nastaviti dugo nizati ovakve izjave. Danas imamo puno osoba koje se smatra svecima, iscjeliteljima, gatarima, magičarima, vidovnjacima, karizmaticima i slično. Nije se lako orijentirati. Ja sam protiv zgodnih rješenja kao: „Sve su to samo priče, sve laži.“

ISPOVIJESTI VATIKANSKOGA EGZORCISTA

Naprotiv, treba ustanoviti razlog, makar se u većini slučajeva radi o lažnim uzbunama ili prevarama, katkad su ipak u pitanju ozbiljna i opravdana upozorenja koja ne valja zanemariti. U mnogim je slučajevima očito da se radi o prevari ili magiji. U drugim slučajevima obavim ispitivanje kako sam prethodno iznio, da vidim ima li sumnjivih simptoma; u potvrdnom slučaju dogovorim sastanak i nastavim postupak.

Koji su prvi sumnjivi simptomi na temelju kojih odredim prvi susret? Može ih biti mnogo; ovdje ću se ograničiti na one najučestalije.

Bližnji – uglavnom oni, rjeđe osoba koje se izravno tiče – kažu mi kako liječnici ne mogu uspostaviti jasnu dijagnozu i da nijedan lijek ne djeluje. Pojašnjavam da kad govorim o lijekovima koji „ne djeluju“, ne mislim reći da ne izliječe bolest, nego da nemaju ni neposredan učinak koji im je svojstven. Primjerice, kad su sedativi ili uspavljujuća sredstva potpuno nedjelotvorni ili postižu suprotan učinak, makar se uzme vrlo velika doza. Nemogućnost utvrđivanja dijagnoze i nedjelotvornost lijekova može biti prvi sumnjivi simptom.

Tako počnem proučavati simptome koje osoba ili njezini bližnji prijave te njihove moguće uzroke. Započinje se s tjelesnim bolestima. U slučaju đavolskih utjecaja najčešće su pogođeni glava i trbuh. Glavobolje su oštre i otporne na sredstva za ublažavanje boli, a želudac probadaju žestoki bolovi, otporni na liječenje; tipično je obilježje đavolskih uzroka premještanje boli: sad boli cijeli trbuh ili crijeva, sad bubrezi, sad jajnici, a da liječnici ne shvaćaju uzrok i lijekovima se ništa ne postiže.

PREPOZNAVANJE SIMPTOMA

Zatim mi kažu da taj njihov član obitelji, nekoć praktičan vjernik, više ne može moliti, više ne ide u crkvu, a kad ga se pozove da pođe, ljuti se; katkad psuje ili se udara kad vidi svete slike. Mržnja prema svetom bez sumnje je znakovit simptom. Ako dodaju da osoba ima napade bijesa i nasilja, suprotno svom karakteru, da vrijeđa, psuje, a poslije se više ne sjeća tih svojih kriza, i to je sumnjiv simptom (posebno psovanje), premda je zajednički sa psihičkim oboljenjima.

Tu prelazim na drugi niz pitanja. Pitam koliko dugo traje ta bolest i može li je se povezati s nekim posebnim događajem. Tako se mogu pojaviti važni podaci. Primjerice, ako je osoba bila na spiritističkim seansama, ako je išla magičarima, ako u krugu njezinih prijatelja ima osoba povezanih s drogom ili okultizmom. Obično izroni jedan uzrok uz koji se veže početak nevolja; često se radi o nekoj posebnoj osobi. Pitam kako se od tada promijenilo ponašanje toga člana obitelji: je li se ponašao čudno, u kojim je situacijama bio nasilan. Često se tijekom ispitivanja sami ukućani začude kako im na pamet dolaze događaji i pojedinosti kojima nisu pridavali važnosti, a koji se pokažu znakovitima. Više se puta prvi blagoslov – tako redovito nazivam egzorcizme kad razgovaram s osobama – svodi na malo toga. U želji da dobiju termin za sastanak osobe često preuveličavaju smetnje koje se na provjeri činjenica pokažu znatno manje zabrinjavajućima. Puno, zaista puno puta morao sam reći: „Ovdje nije potreban egzorcizam nego obraćenje.“ Naime, osobe koje mi dolaze često su potpuno udaljene od molitve i sakramenata; jako se lako zanemaruje nedjeljna misa: u sakramentu pomirenja (to sam odavno uočio) pokor-

ISPOVIJESTI VATIKANSKOGA EGZORCISTA

nici se za to više i ne optužuju. Već predugo se više ne poučava Božje ni crkvene zapovijedi. Često se nailazi na zamršene bračne situacije. Obitelj danas ne moli: gleda televiziju!

Ako vidim da nema razloga za egzorcizam, dadnem jednostavan blagoslov, ako je zgodno, izgovarajući molitvu iz Obrednika za bolesnike. U protivnom pristupim egzorcizmu, prvi put u pravilu kratku, ali on može potrajati i dulje, već prema reakcijama koje uslijede. Završim uobičajenim poticajima glede molitve, sakramenata i života u milosti.

Više sam puta ustanovio kako dobra opća ispovijed (nju uvijek preporučujem kao polazište), zajedno s povratkom snažnu molitvenom i milosnom životu, dovodi do nestanka smetnja na koje se žalilo. S druge strane, bez molitve i bez života u milosti egzorcizmi nemaju učinka.

Uvijek pratim ishod učinjenoga egzorcizma, posebno ako se radi o slučajevima koji pobuđuju sumnju. Naime, katkad se događalo da tijekom egzorcizma nije bilo nikakve posebne reakcije, ali se kasnije očitovao pozitivan učinak koji je dugo trajao ili, češće, samo nekoliko dana. Već to je dovoljan znak kako valja ustrajati i ponavljati egzorcizme. U raznim situacijama tijekom egzorcizma osoba bi sve više pokazivala simptome đavolske prisutnosti; počela bi zakretati oči gore ili dolje, na način dobro poznat egzorcistima; kod sljedećih bi egzorcizama bivala sve bjesnija, prolamajući se u kricima i psovkama; u određenom trenutku snaga zloduha, koji se sad već potpuno otkrio, pokazivala se i u dijalogu, u odgovorima na pitanja.

PREPOZNAVANJE SIMPTOMA

Pratio sam slučajeve u kojima se đavolska prisutnost očitovala u svoj svojoj snazi tek nakon mjeseci egzorcizama (jednom i nakon dvije godine). Tko bi čekao da se očituju tri znaka koje Obrednik navodi, doduše kao primjer (govorenje jezika koje osoba ne poznaje, posjedovanje nadljudske snage, otkrivanje skrivenih stvari), nikad ne bi započeo s egzorcizmima. Ne treba ni govoriti da što je slučaj teži, to više treba preporučivati da se moli i moliti. Osim toga, treba istražiti postoji li neka zapreka milosti koju se mora ukloniti. Može se raditi o neregularnim situacijama koje valja dovesti u red (s obzirom na brak, na posao, na upravljanje imovinom, ako su u korijenu učinjene teške nepravde).

Uvijek valja posebno porazgovoriti o oproštenju od srca, zbog njegove velike važnosti. Katkad se gotovo sa sigurnošću zna tko je uzrokovao dotične smetnje; ili je pak uzrok u napetoj situaciji s ukućanima ili s drugima zbog pretrpljenih velikih nepravdi. Nužno je od srca oprostiti, ostaviti svako zamjeranje i za te osobe snažno moliti. U mnogim je slučajevima to bio put za uklanjanje prepreka milosti i za oslobođenje.

Iz tijeka egzorcizama stječe se dojam kako najprije treba sve zlo izići na vidjelo; tek poslije počinje oslobađanje.

Postiže li se uvijek potpuno iscjeljenje? Koliko je vremena potrebno? To su dva teška pitanja. Već je sveti Alfonso, govoreći o egzorcizmima, upozoravao na to da se iscjeljenje ne postiže uvijek, ali se pogođenim osobama uvijek uspijeva dati olakšanje.

Ipak valja primijetiti kako se u većini slučajeva dolazi do iscjeljenja, često do potpuna. No ne možemo

ISPOVIJESTI VATIKANSKOGA EGZORCISTA

predvidjeti koliko će vremena za to trebati. Ovisi o težini slučaja; o tome otkad je zlo ukorijenjeno u osobi. Ovisi o zalaganju u molitvi i o potpunu predanju Bogu same osobe, njezinih bližnjih i onih koji joj pomažu. Ovisi i o planovima koje Bog ima s tom osobom, zbog kojih je dopustio to trpljenje. Više su puta, u donekle teškim slučajevima, trebale tri-četiri godine egzorcizama.

Osobno držim da postoji dvostruka korist od duga vremena potrebna za postizanje oslobođenja.

Jedna je korist za pogođenu osobu, koja se vraća životu postojane i redovite molitve, milosti i pouzdanja u Boga. U slučajevima koji traju kratko to ne biva uvijek. Slučajevi koji budu riješeni u kratku vremenu ponekad dadnu prigodu za potpuno napuštanje bilo kakve vjerničke prakse pa se tako ponovno još teže upadne u zlo.

Druga je korist za rodbinu i prijatelje koji se osjećaju potaknutijima na molitvu i vjerovanje u nevidljive stvarnosti. Mnogima danas koji u to više ne vjeruju koristilo bi prisustvovanje nekim egzorcizmima! Dobro bi došlo i mnogim crkvenim osobama. Dakako, kad Bog dopusti neko zlo, to je uvijek zato da iz toga proiziđe neko veće dobro.

* * *

Ovdje podastirem neke slučajeve; naravno, u svim navedenim zgodama mijenjam imena i druge podatke po kojima bi se moglo prepoznati o kome se radi.

Vršio sam egzorcizam nad Marcom, koji je bio pogođen snažnim opsjednućem. Dugo je bio u bolnici

PREPOZNAVANJE SIMPTOMA

gdje su ga mučili psihoterapijskim tretmanima, posebno elektrošokovima, ali bez ikakve reakcije. Kad mu je propisana kura spavanja, tjedan dana su mu davali uspavljujuća sredstva koja bi i slona uspavala; on, naprotiv, nikad nije spavao, ni danju ni noću. Hodao je po klinici širom otvorenih očiju, kao kakva budala. Na koncu je došao egzorcistu i odmah su se počeli pojavljivati pozitivni rezultati.

Na nekoliko blagoslova došla mi je gospođa Marta u pratnji muža. Dolazili su izdaleka i uz nemalu žrtvu. Godinama su je liječili neurolozi, ali bez ikakva napretka. Nakon nekoliko pitanja uvidio sam da mogu nastaviti s egzorcizmom, iako su drugi već vršili egzorciram nad njom, ali bez rezultata. Na početku je pala na tlo i izgledala je kao da je bez svijesti. Nastavljajući s uvodnim molitvama, svako malo se žalila: „Hoću pravi egzorcizam, a ne to!“ Na početku prvoga egzorcizma, koji počinje riječima: „Exorcizo te“, zadovoljno se smirila; ove su joj riječi očito bile poznate iz prijašnjih egzorcizama. Zatim se počela žaliti kako joj nanosim bol očima. Sve su to bila ponašanja koja ne odgovaraju opsjednutima. Kad se sljedećih puta vraćala, nije znala je li joj moj egzorcizam izazvao kakav učinak ili nije. Radi sigurnosti, prije nego što sam je konačno otpustio, odveo sam je ocu Candidu: stavivši joj ruku na glavu, odmah mi reče da tu nema demona. Bio je to slučaj za psihijatre, ne za egzorciste.

Četrnaestogodišnji Pierluigi za svoju je dob izgledao krupno i debelo. Nije mogao učiti, u očaj je bacao učitelje i kolege, od kojih se ni s kim nije slagao, no nije

ISPOVIJESTI VATIKANSKOGA EGZORCISTA

bio nasilan. Imao je jedno zanimljivo svojstvo: kad bi sjedio na zemlji s prekriženim nogama (govorio je da je „Indijanac“), nikakva ga sila nije mogla dignuti, kao da je od olova. Nakon raznih medicinskih tretmana bez ikakva rezultata doveden je ocu Candidu koji je počeo vršiti egzorcizam nad njim i otkrio pravo opsjednuće. Imao je i drugu odliku: nije bio svadljiv, ali ljudi su uza nj bivali nervozni, vikali su, nisu se mogli kontrolirati. Jednoga je dana sjedio prekriženih nogu na stubišnom odmorištu svoje zgrade, na trećem katu. Drugi su stanari išli stubištem gore i dolje, drmali su ga da ode odatle, ali on se nije micao. U jednom trenutku svi su se stanari iz zgrade našli na stubištu, na različitim odmorištima, vikali su i derali se na Pierluigija. Netko je pozvao policiju; dječakovi su roditelji pozvali oca Candida koji je stigao gotovo zajedno s policajcima i počeo razgovarati s dječakom ne bi li ga uvjerio da uđe u stan. No policajci (trojica stasitih mladića) rekoše mu: „Maknite se, velečasni; ovo su stvari za nas.“ Kad su pokušali podići Pierluigija, nisu ga pomaknuli ni milimetra. Začuđeni i oznojeni nisu znali što učiniti. Zatim im otac Candido reče: „Recite svima da uđu u svoje stanove“; ubrzo je zavladala potpuna tišina. Onda je dodao: „Spustite se kat niže i gledajte.“ Poslušali su ga.

Na kraju je rekao Pierluigiju: „Bio si odličan: nisi rekao ni riječi, a sve si ih sredio. Sada sa mnom uđi u stan.“

Uzeo ga je za ruku, a on je ustao i sav zadovoljan slijedio ga tamo gdje su ga čekali roditelji. S egzorcizmima se Pierluigiju stanje znatno poboljšalo, no nije došlo do potpuna oslobođenja.

PREPOZNAVANJE SIMPTOMA

Jedan od najtežih slučajeva koje pamtim jest onaj o nekoć vrlo poznatu čovjeku koga je otac Candido godinama blagoslivljao. I ja sam otišao blagosloviti ga u njegovu kuću, iz koje se nije mogao micati. Nad njim sam izvršio egzorcizam; nije rekao ništa (imao je nijema zloduha) i nisam zapazio ni najmanje reakcije. Silovita je reakcija uslijedila kad sam otišao. Uvijek je tako bivalo. Bio je star i jedva je na vrijeme potpuno oslobođen da spokojno okonča posljednje tjedne svoga života.

Jedna je majka bila slomljena zbog čudnih ponašanja svoga sina: u nekim se trenucima ljutio uz luđačke krike, psovao je, a kad bi se smirio, uopće se nije sjećao toga svog ponašanja. Nije molio i nikad ne bi prihvatio da ga svećenik blagoslovi. Jednoga dana, dok je sin bio na poslu, a kao i obično izišao je odjeven u mehaničarski kombinezon, majka je odnijela odjeću da je se blagoslovi uz odgovarajuću molitvu iz Obrednika. Po povratku s posla sin je skinuo prljavi kombinezon i ništa ne sumnjajući odjenuo se. Nakon nekoliko sekunda bijesno je skinuo odjeću, gotovo ju je strgao, i ponovno je obukao kombinezon ništa ne rekavši; nije bilo nikakvih izgleda da ikad više obuče onu blagoslovljenu odjeću, koju je dobro razlikovao od ostale u svojoj skromnoj garderobi koja nije bila blagoslovljena. To je dodatno pokazalo potrebu za egzorcizmom nad tim mladićem.

Dva mlada brata zatražili su od mene blagoslove zabrinuti zbog zdravstvenih tegoba i čudne buke u kući koja ih je uznemiravala posebno u određene noć-

ISPOVIJESTI VATIKANSKOGA EGZORCISTA

ne sate. Blagoslivljajući ih, zapazio sam blaže negativnosti i dao sam im prikladne savjete glede pristupanja sakramentima, snažne molitve, korištenja triju sakramentala (vode, ulja i soli nad kojima je izvršen egzorcizam) te ih pozvao da opet dođu. Ispitivanje je pokazalo da su te neugodnosti započele kad su njihovi roditelji odlučili primiti u kuću djeda koji je ostao sam. Bio je to čovjek koji je neprestano psovao, kleo i proklinjao sve i svakoga. Pokojni otac Tomaselli govorio je da je ponekad dovoljan psovač u kući da đavolskom prisutnošću uništi obitelj. Ovaj je slučaj tome bio dokaz.

Jedan te isti zloduh može biti prisutan u više osoba. Djevojka se zvala Pina; demon je bio najavio da će sljedeće noći otići. Znajući da gotovo uvijek u takvim slučajevima demoni lažu, otac Candido je zatražio da mu pomognu i drugi egzorcisti, a htio je da bude prisutan i liječnik. Kako bi opsjednutu držali čvrsto, katkad su je polagali na dugačak stol; ona se previjala i svako je malo padala na tlo, no u posljednjem se trenutku pad usporavao kao da je drži neka ruka pa se nikada nije ozlijedila. Nakon uzaludna rada cijele večeri i polovice noći egzorcisti su odlučili odustati. Sljedećega jutra otac Candido vršio je egzorcizam nad djetetom od šest-sedam godina. Đavao u tom djetetu počeo mu se rugati: „Noćas ste puno radili, no niste ništa postigli. Jesmo vas sredili. I ja sam bio tamo!“

Vršeći egzorcizam nad jednom djevojčicom, otac Candido upita demona kako se zove. „Zabulon“, odgovorio je. Po završetku egzorcizma poslao je malenu da moli pred svetohraništem. Došao je red na jednu

PREPOZNAVANJE SIMPTOMA

drugu također opsjednutu djevojčicu, a otac Candido je i ovoga demona upitao za ime. „Zabulon“, glasio je odgovor. A otac Candido će: „Jesi li isti koji je bio u onoj drugoj? Hoću neki znak. U ime Boga zapovijedam ti da se vratiš u onu koja je prije došla.“ Djevojčica je počela zavijati, a onda je odjednom ušutjela i smirila se. U međuvremenu su okupljeni čuli kako je druga djevojčica, ona koja je molila, nastavila to zavijanje. Tada je otac Candido naredio: „Vrati se opet ovamo.“ Nazočna je djevojčica odmah nastavila zavijati dok se ona druga vratila molitvi. U ovakvim slučajevima opsjednuće je očito.

Opsjednuće je očito i u slučaju nekih pametnih odgovora, posebno onih koje daju djeca. Otkrivši prisutnost demona u jedanaestogodišnjem djetetu, otac Candido je postavio teška pitanja. Upitao ga je: „Na zemlji postoje veliki znanstvenici iznimne inteligencije koji niječu Božju opstojnost, ali i vaše postojanje. Što kažeš na to?“ Dijete je odmah odgovorilo: „Ma kakva iznimna inteligencija! To je iznimna glupost!“

Otac Candido doda misleći na demone: „Ima drugih koji svjesno niječu Boga, svojom voljom. Što su oni za tebe?“ Maleni opsjednuti bijesno skoči na noge: „Pazi! Sjeti se da smo zahtijevali slobodu i pred njim. Rekli smo mu ne zauvijek.“ Egzorcist je navaljivao: „Objasni mi to i reci kakav smisao ima zahtijevati vlastitu slobodu pred Bogom kad si ništica ako si odijeljen od njega kao što sam i ja ništica? To je kao da se u broju deset ništica hoće emancipirati od jedinice. Što bi postala? Što bi postigla? U Božje ime zapovijedam ti: kaži mi što si pozitivno ostvario? Hajde, govori.“ Onaj se, pun mr-

ISPOVIJESTI VATIKANSKOGA EGZORCISTA

žnje i straha, previjao, slinio, strašno plakao, na način nezamisliv za jedanaestogodišnje dijete i govorio: „Ne izvodi taj postupak nada mnom! Ne izvodi taj postupak nada mnom!“

Mnogi se pitaju može li se doći do sigurnosti da se razgovara sa zloduhom. U slučajevima kao što su ovi nema sumnje. Evo još jednoga slučaja.

Jednom je otac Candido vršio egzorcizam nad sedamnaestogodišnjom djevojkom sa sela koja je govorila u dijalektu i slabo je znala talijanski. Bila su nazočna druga dvojica svećenika koji su, kad je Sotonina prisutnost izišla na vidjelo, neumorno postavljali pitanja. Dok je izgovarao formule na latinskom, otac Candido je u njih ubacio riječi na grčkom: „Umukni, prestani!“ Djevojka se odmah okrenu prema njemu: „Zašto mi zapovijedaš da šutim? Radije to reci ovoj dvojici koji stalno zapitkuju!“

Otac Candido je puno puta ispitivao zloduha u osobama svih uzrasta; rado izvješćuje o ispitivanju djece jer je očitije kako ne daju odgovore primjerene svojoj dobi; time se prisutnost demona sigurnije ustanovi. Jednom je upitao trinaestogodišnju djevojčicu: „Dvojica neprijatelja, koji su se tijekom života do smrti mrzili i obojica su završili u paklu; budući da cijelu vječnost moraju biti zajedno, kakav je odnos među njima?“ Odgovor je glasio: „Koliko si glup! Dolje svatko misli na sebe razdiran vlastitom grižnjom. Nema nikakva odnosa ni s kim; svatko je u posvemašnjoj samoći, da očajnički oplakuje učinjeno zlo. Tamo je poput groblja.“

Oblici uroka

Urok smatram općim pojmom koji se obično definira kao „nanošenje štete drugima đavolskim djelovanjem“. Definicija je točna, ali ne kazuje ništa o tome na koji se način tu štetu izaziva. Iz toga proizlazi velika zbrka pa, primjerice, neki autori urok izjednačavaju s fetišem ili vračanjem. Ipak, po mom mišljenju, fetiš i vračanje dva su različita načina bacanja uroka. Bez težnje za iscrpnim prikazom i jednostavno se oslanjajući na slučajeve koji su mi se dogodili razmatram sljedeće oblike uroka: 1. crna magija; 2. proklinjanja; 3. zlo oko; 4. fetiš. Ti su oblici različiti, ali nisu strogo odvojeni: česte su interferencije.

1. Crna magija, ili vradžbine, ili sotonistički obredi kojima su vrhunac crne mise. Stavljam ih zajedno jer pokazuju sličnosti, a nanizao sam ih prema stupnju opasnosti. Svojstvo im je pribavljanje uroka protiv određene osobe čarobnim formulama ili obredima, katkad vrlo složenim, uz zazive upravljene đavlu, ali bez upotrebe posebnih predmeta. Tko se predaje tim praksama postaje Sotonin sluga, ali vlastitom krivnjom.

Sveto pismo vrlo odlučno zabranjuje te postupke u kojima vidi čovjekovo odricanje od Boga kako bi se predao đavlu: „Nemoj se priučavati na odvratne čine onih naroda [to jest pogana]. Neka se kod tebe ne nađe nitko tko bi kroz oganj gonio svoga sina ili svoju kćer [ljudske žrtve];

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Sinjska 2, 21000 Split

Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270

E-adresa: naklada@verbum.hr www.verbum.hr

Grafička priprema: Durieux d.o.o.

Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u travnju 2023.

Legendarni svećenik i egzorcist o. Gabriele Amorth kao službeni egzorcist Papine rimske biskupije mnoge je ljude oslobodio dugogodišnjega demonskog utjecaja. Posebice je postao poznat po knjigama Egzorcist govori i Novi izvještaji jednoga egzorcista, u kojima je opisao svoju borbu sa Sotonom i otkrio tajne demonskoga djelovanja. Dvije godine prije smrti dopunio je i probrao tekstove iz tih knjiga objedinivši ih u posebnoj, konačnoj knjizi koju prvi put objavljujemo na hrvatskom jeziku pod naslovom Ispovijesti vatikanskoga egzorcista.

U ovim ispovijestima otac Amorth vodi nas u tajnoviti svijet dajući potresnu viziju svojih svakodnevnih borba s đavlom, ali i mnogobrojne savjete za pobjedu nad Zlim. Služeći se konkretnim primjerima, otkriva kako razlikovati psihička oboljenja od opsjednuća, kako prepoznati znakove đavolske prisutnosti i koje metode demon koristi za svoja zloćudna djelovanja. Daje i odgovor na pitanja: ako je netko opsjednut, je li to njegova krivnja te kako se osloboditi opsjednutosti. Objašnjava kako se zaštititi protiv čaranja i uroka i znači li da, ako nam mnogo toga pođe po zlu, imamo neko prokletstvo. Savjetuje i kako se obraniti od Zloga, koje su molitve zaštite i oslobođenja najuspješnije i koja su to oružja koja svatko od nas treba upotrijebiti u borbi protiv sila tame.

U ovim iskrenim ispovijestima upoznat ćete čuvenoga vatikanskog egzorcista ne kao fanatična čudaka ili moćna vjerskoga čarobnjaka, nego kao ponizna svećenika koji vjeruje u Božju moć i koji upravo tom Božjom snagom oslobađa ljude. Otkrit ćete izvor njegove duboke vjere, pouzdanja i iznimne hrabrosti i saznat ćete kako i sami pristupiti tom izvoru.