Egzorcist

WILLIAM PETER BLATTY

William Peter Blatty EGZORCIST

William Peter Blatty

S engleskoga preveo Marin Popović

Biblioteka: Stilus 72.

Glavni urednik: mr. sc. Petar Balta

Naslov izvornika: The Exorcist

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršni urednik: Zoran Maljković

Lektor: Jakov Lovrić

Korektor: Perica Oreč Grafička urednica: Rebeka Šplajt

Dizajn naslovnice: Marko Jovanovac

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj

ISBN 978-953-235-936-7

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu

Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 191222065.

UPOZORENJE

Smatramo potrebnim upozoriti čitatelja da roman koji drži u svojim rukama nije lagano i opuštajuće štivo, nego pravi teološki horor prepun zastrašujućih i potresnih, ali i sablažnjivih i bogohulnih prizora te vulgarnih izraza i dijaloga. Ipak, oni ni u jednome trenutku nisu samima sebi svrha niti je svrha ove knjige predstaviti ih kao nešto prihvatljivo. Upravo suprotno, oni su jasno prikazani kao tragični i zli te kao posljedica demonskog djelovanja. Želimo sugerirati čitatelju da prije čitanja ovoga romana dobro procijeni svoju mentalnu i duhovnu snagu.

Knjiga se ne preporučuje mlađima od 18 godina.

Za Julie

Čim [Isus] iziđe na kopno, eto mu iz grada u susret nekog

čovjeka koji imaše zloduhe… Da, dugo ga je već vremena

držao u vlasti i makar su ga lancima vezali i u verigama

čuvali, on bi raskidao spone… Isus ga nato upita: „Kako ti je ime?“ On reče: „Legija.“

Evanđelje po Luki 8,27.29–30

JAMES TORELLO: Jackson je obješen na kuku za meso. Bio je toliko težak da ju je iskrivio. Visio je na njoj tri dana prije nego što je odapeo.

FRANK BUCCIERI (hihoćući se): Jackie, trebao si ga vidjeti. Izgledao je kao slon, a kad ga je Jimmy ožegao električnim štapom…

TORELLO (uzbuđeno): Koprcao se na toj kuki, Jackie. Polili smo ga vodom da štap bolje djeluje, a on je vrištao…

IZVADAK IZ FBI-eva PRIJEPISA PRISLUŠKIVANOGA TELEFONSKOGA RAZGOVORA COSE NOSTRE O UMORSTVU WILLIAMA JACKSONA.

Nema drugog objašnjenja za neke od stvari što su ih komunisti činili. Poput svećenika kojem su u lubanju zabili osam čavala… Bilo je tu i sedam dječaka s njihovim učiteljem. Vojnici su ih zatekli u molitvi Očenaša. Jedan je vojnik izvukao bajunetu pa odrezao učitelju jezik. Drugi je uzeo štapiće za jelo pa ih zabio u uši sedmorice dječaka. Što reći o takvim slučajevima?

DR. TOM DOOLEY

Dachau

Auschwitz

Buchenwald

Uvod

Sjeverni Irak...

Užareno sunce cijedilo je kapi znoja iz starčeva čela, ali on je, usprkos tomu, obujmio dlanovima šalicu vreloga slatkoga čaja, kao da ih želi ogrijati. Nije se mogao otresti slutnje. Prionula je uz njega kao studeno, mokro lišće.

Iskapanje je gotovo. Humak je prosijan, sloj po sloj, njegova utroba proučena, obilježena i otpremljena: perle i privjesci, gravure, falusi, mužari od ulaštena kamena umrljani okerom, ukrašeno posuđe. Asirska bjelokosna toaletna kutija. I čovjek. Ljudske kosti. Krhki ostaci kozmičke muke koja ga je nekoć nagnala da se zapita je li tvar zapravo Lucifer u svojem očajničkom posezanju natrag k Bogu. No, sada je znao izvan svake sumnje. Mirisi sladića i tamarisa vukli su mu pogled prema makom obraslim brežuljcima, trskom obraslim dolinama, kamenjem posutoj vijugavoj cesti što je bezglavo ponirala u strepnju. Na sjeverozapadu ležao je Mosul, na istoku Erbil, a južno su čekali Bagdad, Kirkuk i paklena peć Nabukodonozora. Pomaknuo je nogu pod stolom osamljene čajane uz cestu pa se zapiljio u svoje travom umrljane čizme i kaki hlače. Pijuckao je čaj. Iskapanje je gotovo. Što je započelo? Otresao je s misli prašinu kao što bi oprašio netom iskopan glineni nalaz, ali nije joj uspijevao dati ime. Iz čajane se začulo soptanje: suhonjavi se vlasnik vukao k njemu, podižući prašinu cipelama ruske izrade. Nosio

ih je kao papuče, petama pritisnuvši škripavi stražnji kraj. Tamna sjenka nadvila se nad stol.

„Kaman chay, chawaga?“

Muškarac odjeven u kaki odmahnuo je glavom, zapiljivši se u krute cipele bez vezica, skorene debelim slojem ostataka životne muke. Kozmička tvar, pomislio je blago: materija, a ipak, nekako, u konačnici duh. Duh i cipele u njegovu su svijetu predstavljali aspekte nečega suštinskog, nečega praiskonskog i posve stranog.

Sjenka se pomaknula. Kurd je stajao, čekajući poput drevnoga duga. Starac u kaki hlačama podigao je pogled u vlažne i izbijeljene oči, nalik membrani ljuske jajeta što ju je netko zalijepio preko šarenica. Glaukom. Nekoć ne bi mogao voljeti čovjeka pred sobom. Izvukavši novčanik, stao je prebirati i tražit novac među njegovim pohabanim i zgužvanim stanovnicima: nekoliko dinara, iračka vozačka dozvola, izblijedjela plastična kartica s katoličkim kalendarom za ljeto Gospodnje što je minulo prije dvanaest godina. Na poleđini su stajale riječi: SA SOBOM NAKON SMRTI NOSIMO ONO ŠTO DAMO SIROMASIMA. Platio je čaj, ostavivši na hrapavom stolu boje tuge i napojnicu od pedeset filsa.

Došetao je do svojega džipa. Romoreći škljocaj ključa što klizi u utor paljenja gromoglasno je odjeknuo tišinom. Na trenutak je zastao, zamišljeno se zagledavši u daljinu. A ondje, treperav na izmaglici vrućine zbog koje je nalikovao na otok što pluta na nebesima, sa zaravni humka zlokobno se nadvio grad Erbil, njegovi raspucali krovovi ponosito izdignuti među oblacima sličnim ruševnim, blatnim blagoslovima.

Lišće mu se tješnje priljubilo uz meso leđa.

Nešto je čekalo.

„Allah ma’ak, chawaga.”

Pokvareni zubi. Kurd mu se cerio, mašući mu pozdrav. Muškarac u kaki hlačama napipao je toplinu u dubini svojega bića, izvukavši odande pozdrav i odmahnuvši rukom.

Osmijeh je izblijedio čim je skrenuo pogled. Pokrenuo je motor, okrenuo se u uskom, nepravilnom polukrugu pa udario prema Mosulu. Kurd je ostao stajati i promatrati, zbunjen poraznim osjećajem gubitka koji je jačao kako je džip ubrzavao. Što je točno iščezlo? Što je osjetio u strančevoj prisutnosti?

Nešto slično sigurnosti, prisjetio se, snažan osjećaj zaštićenosti i blagostanja. Sada je kopnio u daljini, nestajući s jurećim džipom. Osjetio se neobično usamljenim.

Bilo je šest i deset kada je mukotrpni posao popisivanja inventara bio gotov. Mosulski kustos za starine, Arap obješenih obraza, brižljivo je bilježio posljednju stavku u dnevnik na stolu. Na trenutak je zastao, podigavši pogled s knjige i uperivši ga u prijatelja dok je umakao vršak pera u tintarnicu. Muškarac u kaki hlačama činio se izgubljenim u mislima. Stajao je pokraj stola, ruku zadjenutih u džepove, piljeći u neki sasušeni, popisani šapat prošlosti. Znatiželjan, kustos ga je nepomično promatrao koji trenutak, potom se opet usredotočivši na unos, pišući odlučnim, krajnje sitnim i urednim slovima dok najzad nije uzdahnuo pa odložio pero kad je zabilježio vrijeme. Vlak za Bagdad polazio je u osam. Očistio je stranicu pa ponudio čaj.

Pogleda još prikovana za nešto na stolu, muškarac u kaki hlačama odmahnuo je glavom. Arapin ga je promatrao, ispunjen neodređenom nelagodom. Što je to u zraku? Nešto je bilo u zraku. Ustao je pa se primakao, osjetivši neobične srsi u zatiljku kada mu se prijatelj napokon pomaknuo, posegnuvši za amuletom pa ga sjetno pridržavši u dlanu. Zelena kamena glava demona Pazuzua, perso-

nifikacije jugozapadnog vjetra. Njegova je bila vlast nad bolesti i zarazom. Glava je bila probušena. Nekadašnji ju je vlasnik nosio kao štit.

„Zlom protiv zla“, prozborio je kustos, bezvoljno se hladeći francuskim znanstvenim časopisom čija je naslovnica bila zamrljana otiskom prsta u maslinovu ulju.

Prijatelj mu se nije pomaknuo; nije rekao ni riječi. Kustos je naherio glavu. „Je li sve u redu?“ upitao je.

Odgovor je izostao.

„Oče Merrine?“

Muškarac u kaki hlačama i dalje naizgled nije čuo, posve zaokupljen amuletom, posljednjim među njihovim nalascima. Potrajao je još trenutak prije nego što ga je spustio, potom upitno pogledavši Arapina. Je li rekao nešto?

„Da, oče. Sve je u redu.“

Promrmljali su pozdrave jedan drugom.

Na vratima je kustos osobito čvrsto stisnuo starčevu ruku.

„Srce mi ima samo jednu želju: da ne moraš otići.“

Njegov prijatelj uzvratio je blago, govoreći o čaju, vremenu, nečemu što još mora napraviti.

„Ne, ne, ne! Mislio sam kući!“

Muškarac u kaki hlačama zagledao se u komadićak slanutka ugniježđena u kutku Arapinovih usana, no oči su mi bile neusredotočene, kao da su drugdje. „Kući“, ponovio je.

Riječ je imala prizvuk svršetka.

„U SAD“, dometnuo je kustos, smjesta se zapitavši zašto je to učinio.

Muškarac u kaki hlačama zagledao se u tamu Arapinove zabrinutosti. Ljubav prema tom čovjeku oduvijek mu je dolazila s lakoćom. „Zbogom“, tiho je pozdravio pa žurno zakoračio u tamu što je pomalo osvajala ulice, u putovanje čije se trajanje doimalo neodređenim.

„Vidjet ćemo se za godinu!“ kustos je zazvao s vrata. Ali muškarac u kaki hlačama nije se osvrtao. Arapin je ostao promatrati njegov sve manji lik dok je muškarac dijagonalno prelazio cestu, gotovo se sudarivši s droškom. Fijaker je prevozio korpulentnu Arapkinju, njezino lice bilo je tek sjenka iza crnog čipkastog vela kojim se obavila kao mrtvačkim pokrovom. Pretpostavio je da žuri na neki utanačen sastanak. Uskoro je svojeg užurbanog prijatelja izgubio iz vida.

Muškarac u kaki hlačama hodao je kao da ga nešto goni. Ostavivši grad za sobom, prodro je u predgrađe, prešavši žurnim korakom Tigris. Usporio je hod našavši se nadomak ruševinama jer je svakim korakom zametak slutnje poprimao čvršći, strašniji oblik.

A ipak, morao je znati. Morat će se pripremiti.

Drvena daska kojom je premošćen Khosr, blatni potok, zaškripala mu je pod težinom. A onda se našao ondje, na humku s kojeg je nekoć blistalo petnaest dveri Ninive, zloglasnog gnijezda asirskih hordi. Sada je grad ležao razbacan u ostacima krvave prašine usuda. A ipak, bio je ondje, zrak još gusto prožet njime, onaj Drugi što mu je harao snovima.

Muškarac u kaki hlačama tumarao je ruševinama. Nabuov hram. Ištarin hram. Prosijavao je vibracije. Kod Asurbanipalove je palače stao pa podigao pogled prema gorostasnom vapnenačkom kipu, još uvijek uspravnom na mjestu svojeg rođenja. Nesimetrična krila i stopala s čaporcima. Gomoljast, ispupčen, kusast penis i usta razvučena u životinjski cerek. Demon Pazuzu.

Iznenada je klonuo.

Pognuo glavu.

Znao je.

Dolazi.

Zapiljio se u prašinu i sve brže sjenke. Sunčeva kugla počela je kliziti ispod ruba svijeta, a on je začuo prigušeno lajanje podivljalih čopora pasa što su vrebali rubovima grada. Spustio je rukave košulje pa ih zakopčao kada je zapuhao prohladni povjetarac, nagnavši ga da zadrhti. Nasrnuo je s jugozapada.

Požurio je prema Mosulu i vlaku, srca okovana studenim uvjerenjem da će uskoro postati lovina drevnog neprijatelja čije lice nikada nije ugledao.

Ali neprijatelja kojemu je znao ime.

POČETAK

Prvo poglavlje

Nalik kratku, brzoumirućemu bljesku eksplodirajućih sunaca što se u oku slijepca javi tek kao mutna spoznaja, početak užasa prošao je gotovo neopažen. U kriku koji je uslijedio, početak je, zapravo, ostao zaboravljen, a možda i posve nevezan za sam užas. Bilo je teško reći. Kuća je bila u najmu. Sumorna. Čvrsta. Opeka koju je bršljan okovao i oblikovao Georgetown u kolonijalni stil vošingtonskog susjedstva. Preko puta prostirao se rub kampusa u vlasništvu Sveučilišta Georgetown, a otraga običan nasip što je ponirao prema prometnoj Ulici M, onkraj koje se kotrljala rijeka Potomac. Kućom je tijekom noći 1. travnja vladala tišina. Chris MacNeil podbočila se na krevetu, ponavljajući tekst za snimanje sljedećeg dana; Regan, njezina kći, spavala je u susjednoj sobi, a u prizemlju, u sobi uz smočnicu, noćili su Willie i Karl, sredovječni kućepazitelji. Oko 12:25 ujutro, Chris je podigla pogled sa scenarija, navukavši na lice zbunjen izraz. Čula je zvuke laganih udaraca. Bili su neobični. Potmuli. Duboki. Ritmički združeni u grozdove. Tuđinska šifra koju je otkucavao mrtav čovjek. Čudno.

Nakratko je osluškivala, potom ih potisnuvši, ali kako je kuckanje ustrajalo, nije se mogla usredotočiti. Udarila je scenarijem po postelji.

Isuse, kako mi idu na živce!

Ustala je, kaneći istražiti.

Izašavši na hodnik, osvrnula se. Kuckanje kao da je dopiralo iz Reganine sobe.

Što to dijete radi?

Tihim se korakom došuljala niz hodnik, a kuckanje je iznenada postalo glasnije, njegov ritam mnogo brži, a kada je gurnula vrata i ušla u sobu, naglo je utihnulo.

Koji se vrag događa?

Njezina prekrasna jedanaestogodišnjakinja spavala je, priljubljena uz pozamašnog plišanog pandu okruglih očiju. Pookey. Izblijedio od godina pogubne dječje ljubavi, od godina ispunjenih toplim, glasnim, vlažnim poljupcima.

Tiho je prišla djetetovu krevetu, nagnula se pa prošaptala: „Rags? Jesi budna?“

Pravilno disanje. Bremenito. Duboko.

Osvrnula se po sobi. Prigušeno svjetlo iz hodnika obasjalo je, blijedo i razlomljeno, Reganine slike, skulpturice i još plišanih životinja.

U redu, Rags. Tvoja stara majka dovukla je dupe. Hajde, reci! Reci: „Aprilili!“

A ipak, Chris je dobro znala da nije sklona takvim igrama. Djevojčica je po prirodi bila sramežljiva i nesigurna. Ali tko je onda šaljivdžija? Dremljiv um koji nameće red i smisao klepetanju i klokotanju grijaćih ili vodovodnih cijevi? Jednom je, u planinama Butana, satima zurila u budističkog redovnika koji je čučao na tlu, meditirajući. Najzad joj se učinilo da vidi kako levitira, iako bi, kada bi god nekomu prepričavala priču, bez iznimke dometnula: „Možda.“ A možda je i sada njezin um, pomislila je, taj neumorni pripovjedač i tvorac iluzija, nakitio stvarnost nepostojećim perjem.

Gluposti! Čula sam ih!

Iznenada, pogled joj je poletio prema stropu.

Tu smo! Gotovo nečujno grebanje.

Štakori na tavanu, zaboga! Štakori!

Uzdahnula je. To je to. Mesnati repovi. Tupi udarci! Osjetila je neobično olakšanje. A onda je osjetila studen. Soba je bila ledena.

Nečujno je prišla prozoru pa ga provjerila. Zatvoren. Potom je opipala radijator. Vruć.

Oh, tko bi rekao?

Zbunjena, vratila se postelji i prinijela dlan Reganinu obrazu. Gladak poput svile i gotovo neosjetno znojan.

Mora da sam bolesna!

Pogledala je kćer, njezin prćasti nos i pjegama posuto lice, pa se, ponesena valom tople nježnosti, sagnula i poljubila dijete u obraz. „Stvarno te volim“, prošaptala je. Potom se vratila svojoj sobi, svojoj postelji i scenariju.

Neko je vrijeme nastavila učiti. Snimali su glazbenu komediju, obradu komada Gospodin Smith ide u Washington. Radnji je dodan i sporedni zaplet studentskih nemira u kampusu. Chris je igrala jednu od glavnih uloga, onu profesorice psihologije koja se svrsta uz buntovnike. Mrzila je ulogu. Ova je scena dno dna! pomislila je. Glupa je!

Iako neuk, njezin um nikada nije slogane uzimao zdravo za gotovo pa je, poput znatiželjne plave šojke, neumorno kljucala praznu slamu riječi, nastojeći pronaći blistav komadićak, skrivenu istinu. I zato joj ciljevi buntovnika nisu imali nikakva smisla. Ali zašto? zapitala se sada. Generacijski jaz? Gluposti; trideset dvije su mi. Jednostavno je glupo, ništa drugo, to je…

Smiri se. Samo još jedan tjedan.

Scene u zatvorenom već su snimili u Hollywoodu pa

je preostalo tek nekoliko scena eksterijera koje će snimiti u kampusu Sveučilišta Georgetown, počevši od sutra.

Vjeđe su joj otežale. Obuzimala ju je pospanost. Okrenula je na stranicu neobično neravna ruba. Djelo njezina britanskog redatelja, Burkea Denningsa. Kada bi ga obuzela velika napetost, drhtavim bi rukama otrgnuo tanašnu vrpcu s ruba trenutačno otvorene stranice scenarija pa je stao usporeno žvakati, centimetar po centimetar, sve dok mu se papirnata vrpca cijelom dužinom ne bi našla u ustima, zgužvana u mokru gvalju.

Ludi Burke, pomislila je Chris.

Pokrila je usta rukom, prikrivši zijevanje, a potom pogledala scenarij postrance. Stranice su se doimale oglodanim. Prisjetila se štakora. Mali gadovi svakako imaju ritma, pomislila je. Dala si je u zadatak ujutro reći Karlu da postavi mišolovke.

Prsti su se opustili. Hvat nad scenarijem bio je sve slabiji. Ispustila ga je. Glupo, pomislila je. Glupo je. Dlan joj je počeo napipavati, tražeći prekidač za svjetlo. Evo ga. Uzdahnula je, ostavši neko vrijeme nepomična, gotovo spavajući, ali onda je lijeno nogom zbacila pokrivače sa sebe. Prevruće! Prokleto prevruće! Ponovno je pomislila na neobičnu hladnoću u Reganinoj sobi, a umom joj je bljesnulo neobično sjećanje na snimanje filma s Edwardom G. Robinsonom, legendarnom zvijezdom gangsterskih filmova 1940-ih, prilikom kojeg se u svakoj sceni pitala zašto gotovo drhti od hladnoće, sve dok nije shvatila da prepredeni stari veteran uvijek uspijeva zakloniti svjetlo glavnog reflektora. Blago se osmjehnula, dok se za prozorska stakla pomalo primala nježna izmaglica. Utonula je u san. Sanjala je o smrti u svim njezinim zapanjujućim pojedinostima, kao da je smrt još uvijek nepoznanica, nešto nečuveno, dok je ne-

što zvonilo, a ona uzdisala, rastačući se, klizeći u ništavilo i neprestano misleći umrijet ću, neću postojati, zauvijek i dovijeka, oh, tata, nemoj im dopustiti, oh, nemoj im dopustiti da to učine, ne daj da postanem ništa i da se rastapam, rastačem, zauvijek, zvonim, zvonjava…

Telefon!

Skočila je, ćuteći da joj srce divlje lupa, pa položila dlan na slušalicu. Imala je osjećaj da joj u trbuhu nema ničega; jezgra lišena težine, a telefon zvoni.

Javila se. Pomoćnica redatelja.

„Šminkanje u šest, dušo.“

„U redu.“

„Kako se osjećaš?“

„Kao da sam ovaj tren legla spavati.“

Pomoćnica se zahihotala. „Vidimo se.“

„Dobro, u redu.“

Spustila je slušalicu pa nekoliko trenutaka ostala nepomično sjediti, prebirući po umu netom prekinut san. San? Prije misao u polusvijetu buđenja. Ta užasavajuća jasnoća. Sjaj lubanje. Nebivanje. Nepovratnost. Nije to mogla umisliti.

Bože, ne može biti!

Utučena, oborila je glavu.

Ali jest.

Otišla je u kupaonicu, navukla kućni ogrtač pa se starim borovim stubama spustila u kuhinju, u život obilježen zvucima cvrčanja slanine.

„Ah, dobro jutro, gospođo MacNeil!“

Willie je cijedila naranče, pogrbljena. Sijeda, plavi koluti pod očima. Natruha naglaska. Švicarski. Kao i kod Karla. Obrisala je ruke o papirnati ubrus pa zakoračila prema štednjaku.

„Ja ću, Willie.“ Oduvijek sućutna, primijetila je iznureno držanje svoje domaćice pa si je, kada je Willie progunđala i okrenula se natrag k sudoperu, glumica natočila kavu i sjela u kutak za doručak gdje se, spustivši pogled na tanjur, s ljubavlju osmjehnula svjetlocrvenoj ruži na njegovoj bjelini. Regan. Majčin anđeo. Mnogih bi se radnih jutara Regan neopaženo iskrala iz postelje pa sišla u kuhinju kako bi na majčinu praznom tanjuru ostavila cvijet, potom krmeljava i pospana napipavši put natrag u postelju. Chris je sada žalobno odmahnula glavom, prisjećajući se kako je djevojčici kanila nadjenuti ime Goneril. Naravno. Samo naprijed. Pripravi se za najgore. Blago se osmjehnula uspomeni. Otpila je gutljaj kave i kada joj se pogled ponovno spustio na ružu, ispijeno lice nakratko joj je obojila tuga, a zelene oči ispunio jad. Prisjetila se još jednog cvijeta. Sina. Jamieja. Umro je davno, u dobi od tri godine, dok je Chris bila tek nepoznati prateći vokal na Broadwayu. Tada se zaklela da se nikada više nikomu neće predati kao Jamieju, kao njegovu ocu

Howardu MacNeilu, a dok se njezin san o smrti ponovno izdizao iz ništavila, lebdeći na pari vrele, crne kave, skrenula je pogled s ruže i svojih misli upravo u trenutku kada je Willie donijela sok pa ga stavila pred nju.

Sjetila se štakora.

„Gdje je Karl?“

„Ovdje sam, gospođo!“

Gibak poput mačke, ušetao je kroz vrata uz smočnicu.

Autoritativan, a ipak ponizan, imao je komadićak papirnate maramice na bradi, gdje se porezao brijući se. „Da?“ Mišićav i visok, stao je kraj stola. Orlovski nos, ćelava glava i iskra u očima.

„Hej, Karl, imamo štakore na tavanu. Najbolje da nam nabavite koju mišolovku.“

„Imamo štakore?“

„Kao što upravo rekoh.“

„Ali tavan je čist.“

„U redu, onda imamo uredne štakore!“

„Nema štakora.“

„Karl, čula sam ih noćas.“

„Možda cijevi“, nagađao je Karl, „možda daske.“

„Možda štakori! Hoćete li kupiti proklete mišolovke i prestati se prepirati?“

Odlazeći užurbanim korakom, rekao je: „Kupit ću ih. Idem odmah!“

„Ne, ne odmah, Karl! Trgovine su zatvorene!“

„Zatvorene su!“ progunđala je Willie prijekorno, zazvavši za njim.

Ali on je već otišao.

Chris i Willie pogledale su se, a onda se, odmahujući glavom, Willie vratila prženju slanine. Chris je otpila kavu. Čudan je. Neobičan čovjek, pomislila je. Kao i Willie, bio je radišan, izrazito odan, izrazito diskretan. A ipak, nešto u vezi s njim ispunjavalo ju je nekom neodređenom nelagodom. Što točno? Ona suptilna primjesa arogancije? Ne. Nešto drugo. Ali nije mogla reći što. Dvoje kućepazitelja radilo je za nju već skoro šest godina, a Karl je i dalje bio maska – govoreći, dišući, neprevedeni hijeroglif koji je za nju obavljao poslove, hodajući na štulama. No, nešto se iza te maske ipak pomicalo; mogla je čuti kako unutra otkucava mehanizam nalik savjesti. Ulazna su se vrata uz škripu otvorila pa zatvorila. „Zatvorene su“, promrsila je Willie. Grickajući pojevši slaninu, vratila se u svoju sobu pa navukla na sebe kostim za snimanje, pulover i suknju. Pogledala se u ogledalo, zapiljivši se u svoju kratku crvenu kosu, koja se uvijek doimala raščupanom i u more pjega

na malom, inače čistom licu. Zaškiljivši, blesavo se iscerila pa progovorila: O, zdravo, slatkice iz susjedstva! Mogu li porazgovarati s tvojim suprugom? Ljubavnikom? Svodnikom? O, svodnik ti je u ubožnici? Gadno! Isplazila si je jezik. Potom se pogurila. Ah, Kriste, kakav život! Podigla je kovčeg s vlasuljama, bezvoljno se spustila stubama pa izašla na mirišljavu, stablima obrubljenu ulicu.

Zastala je pred kućom na trenutak, punim plućima udišući obećanje svježega jutarnjeg zraka i upijajući prigušene zvukove buđenja svakodnevice. Čeznutljivo je pogledala udesno gdje su, uz kuću, kamene stube strmoglavo ponirale prema Ulici M što se prostirala daleko ispod. Nešto dalje izdizale su se starinske rokoko kule od opeke i mediteranski crijepni krov gornjeg ulaza Car Barna, spremišta u koje su nekoć tijekom noći smještali tramvajska kola. Zabavno susjedstvo, pomislila je. Kvragu, zašto ne ostanem ovdje? Kupim kuću? Počnem živjeti? Dubok, gromoglasan zvuk zvona prenuo ju je iz snatrenja. Sat s tornja Sveučilišta Georgetown. Melankolična jeka udarala je u mutnu rijeku, mreškajući joj površinu i odande sipeći u glumičino iznureno srce. Udarila je prema poslu, prema toj sablasnoj šaradi i slamom ispunjenoj lakrdijaškoj imitaciji prašine.

Kada je kroz glavni ulaz kročila na tlo kampusa, potištenost je donekle popustila, potom jenjavši još i više kada je ugledala niz prikolica što su služile kao garderobe, poredanih kolnim prilazom uz južni rubni zid. Do 8 sati, kada je započela prva klapa, bila je gotovo u potpunosti ona stara Chris, žena koja se ne libi zapodjenuti prepirku oko scenarija.

„Hej, Burke? Daj pogledaj ovu svinjariju, molim te.“

„Oho, pa ti imaš scenarij! Savršeno!“ Lijevo oko redatelja Burkea, napeta i vragolasta čovjeka, zaiskrilo je joguna-

stošću, trzajući se zbog urođena tika, a muškarac je drhtavim rukama, spretno poput kirurga, otkinuo usku vrpcu s lista scenarija. „Mislim da ću malo prigristi.“

Stajali su na čistini pred glavnom upravnom zgradom sveučilišta, okruženi statistima, glumcima i članovima filmske ekipe, dok su se malobrojni znatiželjnici, mahom članovi nastavnog osoblja iz isusovačkih redova, razmiljeli tratinom. Kamerman je, dosađujući se, dohvatio primjerak Daily Varietyja, a Dennings je gurnuo papir u usta pa se zahihotao, otkrivši da mu dah pomalo bazdi na ranojutarnji džin.

„Nemaš pojma koliko mi je drago što su ti dali scenarij!“

Lukavac krhke konstitucije u pedesetim godinama govorio je šarmantnim i upadljivim britanskim naglaskom, tako preciznim i odsječnim da je i najsirovijim bestidnostima udahnjivao dozu uzvišenosti i otmjenosti, a kada bi popio, činilo se da bi svakog trena mogao prasnuti u smijeh i da se neprestano trudi zadržati staloženost.

„Dobro, dušo, sad mi reci u čemu je problem? Što ne valja?“

Sporna je scena predviđala da se dekan izmišljenog koledža obrati okupljenim studentima ne bi li ih spriječio da u znak prosvjeda zasjednu pred zgradom. Chris je u tom trenutku trebala pojuriti uza stube pa na platou oteti megafon dekanu iz ruke, pokazati prema glavnoj zgradi i viknuti: „Sravnimo je sa zemljom!“

„Nema nikakva smisla“, odgovorila mu je.

„Pa sve je u potpunosti jasno“, slagao je Dennings.

„Stvarno? Onda mi objasni jednu stvar, Burkey-Wurky. Zašto bi, za Boga miloga, razorili zgradu? Zbog čega? Koja ti je misao vodilja?“

„Zezaš me?“

„Ne, pitam te zbog čega?“

„Zato što je tu, dušo!“

„U scenariju?“

„Ne, na tlu kampusa.“

„Burke, zaboga, to jednostavno nije ona. Nije joj nimalo nalik. Ne bi to učinila.“

„Itekako bi.“

„Ne, ne bi.“

„Da nazovemo scenarista? Mislim da je u Parizu.“

„Skriva se?“

„Jebe se!“

Izbacio je riječ iz sebe besprijekornom dikcijom, a lisičje su mu oči zabljesnule na licu nalik sirovu tijestu dok je riječ vrckasto lepršala prema gotičkim tornjevima. „Jao, Burke, nemoguć si!“

„Jesam.“ Izgovorio je riječ poniznošću Cezara dok potvrđuje izvještaje o tomu kako je triput odbio krunu. „Nego, hoćemo li sada početi?“

Nije ga čula. Osvrnuvši se kako bi se uvjerila je li netko čuo sablažnjivu riječ, krišom je posramljeno pogledala isusovca u četrdesetom desetljeću života, što je stajao među okupljenim znatiželjnicima. Krasilo ga je tamnoputo, grubo lice. Boksačko. Slično kakvom drvorezu. Nešto tugaljivo u očima, neka bol, a ipak je iz njih zračila i neka toplina, neka smirenost. Ugledala ih je kada su im se pogledi isprepleli, a on se osmjehnuo, kimnuvši glavom. Dakle, ipak je čuo. Bacio je oko na svoj sat pa se udaljio.

„Rekoh, možemo li sada početi?“

Okrenula se, vrativši se u sadašnji trenutak. „Da, svakako, Burke. Počnimo.“

„Hvala nebesima.“

„Ne, čekaj malo!“

„O, Isuse Kriste!“

Požalila se na završetak scene. Smatrala je da treba završiti vrhuncem, njezinim riječima, i da je utrčavanje u zgradu, neposredno nakon njih, suvišno.

„Time ništa ne dobivamo“, objasnila je. „Glupo je.“

„Da, dušo, jest“, Burke se iskreno složio. „Međutim, montažer ustraje na tomu“, dometnuo je, „pa smo tu gdje jesmo. Razumiješ?“

„Ne, ne razumijem.“

„Naravno da ne razumiješ, dušo, jer imaš posve pravo: glupo je. Vidiš, stvar je u sljedećoj sceni...“ Dennings se zahihotao. „Budući da ona počinje Jedovim izlaskom kroz ta ista vrata, montažer je uvjeren da mu ne gine nominacija ako prethodna scena završi tvojim ulaskom.“

„Šališ se?“

„O, itekako se slažem s tobom, dušo. Krajnje suludo. Posvemašnja bljuvotina! Ali zašto je ne bismo jednostavno snimili pa ću je, kunem se, izrezati u završnoj montaži. Poslužit će kao slastan zalogajčić za žvakanje.“

Nasmijala se i pristala. Burke se usudio pogledati prema montažeru, poznatom kao ćudljivom egoistu sklonu beskonačnim objašnjenjima i prodikama. Bio je usred razgovora s kamermanom. Redatelj je odahnuo s olakšanjem.

Čekajući na travnjaku u podnožju stuba da se reflektori ugriju, Chris je pogledala Denningsa u trenutku kad je prostotom počastio nesretnog pomoćnog radnika pa se potom bjelodano ozario zadovoljstvom. Kao da uživa u svojoj ekscentričnosti. Međutim, Chris je toga bila svjesna. Kada bi njegovo pijančevanje doseglo određenu točku, znao bi eksplodirati, a ako bi se to dogodilo u tri ili četiri ujutro, izgledi da će početi nazivati glavešine i svirepo ih vrijeđati zbog kojekakvih nevažnih provokacija bili su golemi. Prisjetila se zgode kada je direktor filmskog studija,

čiji se prijestup sastojao od nehajne primjedbe da manšete

Denningsovih rukava izgledaju malčice ofucano, dobio buđenje u približno tri ujutro popraćeno epitetom „jebene seljačine“ čiji je otac, utemeljitelj studija, „gotovo sasvim sigurno bio psihotičan“ te je „neprestano drpao Judy Garland“ za snimanja Čarobnjaka iz Oza. Dennings bi sutradan redovito hinio amneziju, suptilno zračeći zadovoljstvom kada bi oni koje je izvrijeđao do u detalje opisivali njegove prijestupe. Doduše, ako bi mu tako više odgovaralo, znao se sjećati svega. Chris se osmjehnula i odmahnula glavom, prisjećajući se kako je, obuzet bezumnom mahnitošću kakva se može roditi jedino iz džina, porazbijao sve u svojem studijskom uredu pa poslije, kada ga je studijski šef produkcije suočio s računom za štetu raščlanjenim po stavkama i polaroidnim fotografijama ostavljenog krša, vrckasto sve skupa odbacio kao „očite krivotvorine“ jer je „šteta bila kudikamo gora i veća od prikazane“! Nije ga smatrala alkoholičarom ni beznadnim robom pića, nego nekim tko pije i odaje se nečuvenu ponašanju samo zato što se takvo što očekuje od njega: trsio se živjeti u skladu s mitom stvorenim oko svojega imena.

Pa, dobro, pomislila je, valjda je i to neki vid besmrtnosti.

Osvrnula se preko ramena, pogledom potraživši isusovca koji se osmjehnuo kada je Burke kresnuo prostotu. Koračao je u daljini, pognute glave, pogrbljen, kao samotan crni oblak u potrazi za kišom. Nikada nije voljela svećenike. Previše samouvjereni, previše nepokolebljivi. Međutim, ovaj…

„Spremna, Chris?“

„Spremna.“

„U redu, hoću potpunu tišinu!“ povikala je pomoćnica redatelja.

„Snimaj“, zapovjedio je Burke.

„Snima se!“

„Kreni!“

Chris je potrčala uza stube popraćena klicanjem statista i Denningsovim pogledom dok se redatelj pitao što joj se vrzma umom. Prebrzo je odustala od prepirke. Znakovito je pogledao fonetičara, koji je smjesta poslušno dotrčao pa mu ponudio svoj otvoreni scenarij onako kako bi ministrant tijekom svečane mise pružio svećeniku misal.

Sunce se pojavljivalo sporadično, a do četiri, nebo su zamračili tamni i gusti uskomešani oblaci.

„Burke, gubimo svjetlo“, zabrinuto je primijetila pomoćnica redatelja.

„Da, gase se diljem cijelog jebenog svijeta.“

Slijedeći Denningsov naputak, pomoćnica je raspustila ekipu za taj dan pa se Chris pješice zaputila kući, držeći pogled na pločniku, osjećajući se iznurenom. Na uglu Trideset šeste i Ulice O stala je kako bi dala autogram postarijem trgovcu povrćem talijanskih korijena koji ju je dozvao s vrata svoje radnje. Smeđu papirnatu vrećicu ukrasila je svojim imenom i riječima, „Sve najbolje“. Čekajući da prođe auto, pogledala je poprijeko na drugu stranu ulice, prema katoličkoj crkvi što je nosila ime po nekom svecu. Isusovačkoj crkvi. Čula je da se John F. Kennedy upravo tu vjenčao s Jackie i da je dolazio onamo moliti se. Pokušala je zamisliti prizor: John F. Kennedy među zavjetnim svijećama i pobožnim, smežuranim ženicama; John F. Kennedy glave pognute u molitvi; vjerujem u... približavanje Rusima; vjerujem, vjerujem u... Apollo IV uz zvučnu pratnju zveckavih zrnaca krunice; vjerujem u uskrsnuće i život vječni…

To. To je to. Ono što plijeni pozornost.

Nastavila je promatrati kamion nakrcan pivom Gunther

kako se drmusa kaldrmom ulice, popraćen zvucima drhtavih, toplih i vlažnih obećanja.

Prešla je preko ceste pa udarila niz Ulicu O, a kada je prolazila pokraj sportske dvorane škole Svetog Trojstva, prestigao ju je svećenik, ruku zadjenutih u džepove najlonske vjetrovke. Mlad i napet. Neobrijan. Odmakavši pred njom, skrenuo je desno, na prolaz koji se otvarao u dvorište iza crkve.

Chris je zastala pred prolazom, znatiželjno se zagledavši za njim. Činilo se da se zaputio prema bijeloj prizemnici. Stara, napola ostakljena vrata otvorila su se uz škripu, a iznutra je izronio još jedan svećenik. Pozdravio je mladića, kimnuvši pristojno, ali kratko, pa se pogleda oborena u tlo žurno zaputio vratima koja su vodila u crkvu. Vrata prizemnice ponovno su se otvorila iznutra.

Još jedan svećenik. Izgledao je… Hej, pa to je on! Da, onaj koji se osmjehnuo kada je Burke spomenuo jebanje! Samo se sada, kada je nijemo pozdravio novopridošlicu, prebacivši mu ruku preko ramena u nježnoj i nekako očinskoj gesti, doimao smrtno ozbiljnim. Poveo ga je unutra, a ostakljena su se vrata zatvorila uz razvučen, jedva čujan cvilež.

Chris se zapiljila u svoje cipele. Bila je zbunjena. Što se tu događa? Zapitala se idu li isusovci na ispovijed.

Gotovo nečujna tutnjava. Pogledala je u nebo. Hoće li kišiti?... uskrsnuće i život vječni…

Da. Da, svakako. Sljedećeg utorka. U daljini zabljesne munja. Ne zovi nas, dijete, mi ćemo zvati tebe.

Podigla je ovratnik kaputa pa sporim korakom nastavila dalje. Nadala se da će lijevati kao iz kabla.

Minutu poslije već je bila kući. Odjurila je ravno u kupaonicu. Potom je ušla u kuhinju.

„Bok, Chris, kako je bilo?“

Za stolom je sjedila prekrasna plavuša u dvadesetima. Sharon Spencer. Dašak svježine. Iz Oregona. Posljednje je tri godine bila Reganina privatna učiteljica i Chrisina tajnica.

„Oh, uobičajene gluposti.“ Lijeno se dovukla do stola pa stala prebirati po porukama. „Ima li ičeg uzbudljivog?“

„Želiš li sljedećeg tjedna večerati u Bijeloj kući?“

„Oh, tko će ga znati, Marty. Što bi ti najradije uradila?“

„Prejedala se slatkišima dok mi ne pozli.“

„Gdje je Rags?“

„Dolje u igraonici.“

„Čime se bavi?“

„Kiparstvom. Izrađuje pticu, rekla bih. Za tebe.“

„Svakako bi mi dobro došla“, promrmljala je Chris. Prišla je štednjaku pa si natočila šalicu vrele kave. „Šalila si se u vezi s onom večerom?“ upitala je.

„Ne, naravno da nisam“, odgovorila je djevojka. „U četvrtak je.“

„Veliko društvo?“

„Ne, samo pet ili šest ljudi ako sam dobro shvatila.“

„O, pa lijepo!“

Bila je zadovoljna, ali ne i iznenađena. Mnogi su se trudili naći u njezinu društvu: taksisti, pjesnici, profesori, kraljevi. Što im se točno sviđalo na njoj? Životnost?

Sjela je za stol. „Kako je prošla poduka?“

Sharon je pripalila cigaretu, namrštivši se. „Matematika joj je opet zadavala muke.“

„Stvarno? Zaista čudno.“

„Da, znam, to joj je omiljeni predmet.“

„Istina. Doduše, ta ‘nova matematika’. Kriste, ja ne bih bila u stanju zbrojiti ni sitniš za autobusnu kartu kada bih…“

„Hej, mama!“

Ispruživši svoje tanašne ručice, Chrisina mlađahna kći uletjela je u prostoriju pa jurnula k majci. Crvene kečke. Blago, ozareno lice, posuto pjegama.

„Hej, smrdljivčice!“ Presretna, Chris je stisne u čvrst zagrljaj i glasno poljubi u rumeni obraščić, ne uspjevši zadržati bujicu ljubavi. „Mum-mum-mum!“ Još poljubaca.

Kada je napokon odvojila Regan od sebe, željno se zagledala djetetu u lice. „Pa, što si radila danas? Nešto zanimljivo?“

„Ah, svašta.“

„Što je to svašta? Nešto zabavno? Ha?“

„Uh, da razmislim.“ Koljenima se priljubila uz majčina, usporeno se njišući naprijed-natrag. „Pa učila sam, naravno.“

„Aha.“

„I slikala.“

„Što si naslikala?“

„Pa, cvijeće. Znaš već. Tratinčice. Ali ružičaste. A onda… aha, da! Ovog konja!“ Iznenada ju je obuzelo uzbuđenje, a oči su joj se razrogačile. „Taj je čovjek imao konja, znaš, dolje uz rijeku? Šetale smo, mama, znaš, a onda je naišao taj konj i bio je prekrasan! Trebala si ga vidjeti, mama, a taj mi je čovjek dopustio da sjedim na njemu! Stvarno me pustio! Najozbiljnije. Cijelu minutu!“

Chris je namignula Sharon, kriomice se smješkajući. „On?“ upitala je, podigavši obrvu. Kada su tek došle u Washington radi snimanja filma, plava je tajnica, koja je sada postala punopravnom članicom obitelji, živjela s njima u kući, dobivši pomoćnu spavaću sobu na katu. Aranžman je potrajao sve dok u obližnjoj konjušnici nije upoznala „konjanika“, a Chris došla do zaključka da Sharon treba privatnost pa se preselila u apartman skupog hotela, snoseći sve troškove njezina boravka ondje.

Sadržaj

Uvod

I. POČETAK

Prvo poglavlje

Drugo poglavlje

Treće poglavlje

Četvrto poglavlje

II. RUB

Prvo poglavlje

Drugo poglavlje

Treće poglavlje

Četvrto poglavlje

Peto poglavlje

Šesto poglavlje

III. BEZDAN

Prvo poglavlje

Drugo poglavlje

IV. „I VAPAJ MOJ K TEBI DA DOĐE…“

Prvo poglavlje

Epilog

Autorova bilješka

Pogovor hrvatskomu izdanju

O autoru

Kako bi spasila svoju dvanaestogodišnju kćer iz ralja demona, Chris MacNeil upustit će se u dramatičnu borbu tijekom koje će biti prisiljena preispitati sva svoja uvjerenja i žrtvovati vlastitu karijeru, pa čak i vlastitu nevjeru. Zajedno s dvojicom isusovaca očajna će se majka suočiti s nezamislivim kušnjama i sa zastrašujućim silama zla, a do pobjede će voditi samo jedan put – put ljubavi.

Roman Egzorcist Williama Petera Blattyja, kao i istoimeni kultni film američkog redatelja Williama Friedkina, opće su mjesto svjetske književnosti i kinematografije. Nakon što je 1971. ugledao svjetlo dana, Blattyjev je roman izazvao snažne reakcije čitatelja i vrlo brzo dospio na listu bestselera, a njegovu književnu i teološku vrijednost prepoznali su i mnogobrojni katolički kritičari i mediji.

Blattyjev Egzorcist dramatična je priča utemeljena na stvarnim događajima u kojoj se, kao u mračnoj polifoniji, isprepleću ljudski životi pritisnuti bremenom sumnje i nevjere, beznađa i očaja. Ovo nije zabavna, površna ili jeftina priča strave o đavlu i egzorcizmu, nego dramatična knjiga o vjeri i o njezinoj najstrašnijoj kušnji, kušnji očaja i besmisla koje može pobijediti jedino ljubav i vjera u Ljubav.

Napetost koja ne posustaje ni trenutka!

Publishers Weekly

Zastrašujuća priča dostojna svake ponoći.

The Boston Globe

ISBN 978-953-235-936-7