Giovannino Guareschi
„Treba u roku od pola sata obavijestiti sve drugove da ću svojim rukama zadaviti sve koji prime makar i iglu! Ti, Smilzo, stani ispred župnoga dvora, da se nisi maknuo ni sekunde i dobro otvori oči. U bilježnicu zapiši svakoga tko dođe po paket!“
„Dobro, druže“, zadovoljno će povjerenik. „U takvim slučajevima treba najodlučnije djelovati.“
Cijeloga se dana pred župnim dvorom protezao red i don Camillo je poskakivao od sreće jer je bilo obilje dobrih stvari i ljudi su bili zadovoljni.
„Poslije ćete mi reći jesu li stvari koje će vam dati crveni bolje od ovih!“ smijuckao se don Camillo.
„Crveni nam daju samo lijepe priče!“ odgovarali su svi. Bilo je sirotinje i među crvenima, ali se nitko od njih nije pojavio i to je don Camillu kvarilo veselje jer je za njih bio pripremio jednu prigodnu i posebnu dosjetku: „Ti ne bi trebao ništa dobiti jer si već primio punu vreću od Staljina. No, svejedno, evo i tebi paket, pa idi s milim Bogom.“ Ali se nitko od njih nije pojavio, a kada su ga obavijestili da Smilzo, skriven iza stabla, zapisuje one koji dolaze po paket, don Camillo shvati da mora svoju pošalicu zadržati za sebe.
Do šest popodne svi su „normalni“ siromasi dobili svoje pakete, ostala je samo hrpica namijenjena „specijalnim“ siromasima. Onda don Camillo ode izjadati se Kristu na glavnome oltaru.
„Isuse,“ reče, „vidiš li ti to?“
„Vidim, don Camillo. I to je jako dirljivo jer je to sirotinja potrebita koliko i druga, ali više sluša svoje vođe nego svoju glad. I tako oduzima don Camillu zadovoljstvo da ih ponizi svojim sarkazmom.“
Don Camillo pogne glavu.
„Kršćansko milosrđe ne znači dati višak potrebitome, nego s njim podijeliti ono što nam je nužno. Sveti Martin dao
Prevela Jelena Butković
Biblioteka: Stilus 71.
Urednik: mr. sc. Petar Balta
Naslov izvornika: Giovannino Guareschi, Don Camillo e il suo gregge
© Eredi di Giovannino Guareschi
© Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2024.
S autorovim ilustracijama.
Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.
Izvršni urednik: Bonislav Kamenjašević
Lektura: Bonislav Kamenjašević Grafička priprema: Mario Šantić
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.
Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj
ISBN 978-953-235-875-9
CIP zapis dostupan u katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 191209054.
Ovdje se, u dvije-tri riječi, objašnjava
kako su rođeni don Camillo i Peppone i kako i dalje žive
Kako me živcira mudrost „šefova“ koji se posvuda ugnijezde, čak i na nezamislivim mjestima, i vrebaju na čovjeka iz zasjede.
Kada me ugledaju kako dolazim u posljednji čas sa svojim papirima s riječima natipkanima pisaćim strojem ili škrabotinama ispisanima tintom, pogledaju me s izrazom dosade i sažaljenja.
„Uvijek u posljednji čas, uvijek kasni, taj zlosretni Guareschi“, tako govore iako su im usne nijeme.
A ja sam u tim trenucima do grla pun kave, sode bikarbone, nikotina, umora i pospanosti. Odjeća se lijepi uza me jer se nisam presvukao već dva-tri dana. Brada mi je zarasla, ruke su mi prljave. Sve me boli, glava, želudac, srce, jetra, usta. Raščupana kosa pada mi sve do nosa, pred očima mi se vrte jata crnih krugova. A oni me gledaju, vrte glavom punom glupe razboritosti i govore:
„Zašto uvijek čekaš posljednji trenutak? Zašto ne radiš malo-pomalo, kada imaš vremena?“
Nikada se u svome životu nisam pokajao kada sam ostavio za sutra ono što sam mogao napraviti danas.
Da sam mario za ono što su mi govorili razumni šefovi, danas ne bih imao ni ono malo što imam.
Sjećam se tako dana uoči Badnjaka 1946. Zbog blagdana posao je trebalo završiti prije uobičajena roka. Trebalo je unaprijed napisati članak, naredili su „šefovi“. Tada nisam samo sastavljao razne tekstove za Candido nego sam pisao i neke pričice za Oggi, također tjednik istog izdavača, pa sam se, kao i obično, onoga dana našao u poslu do grla. Već je bila večer, a ja još nisam napisao tekst koji je nedostajao da bi se popunila posljednja stranica mojih novina. Toga sam poslijepodneva teškom mukom sklepao članak za drugi tjednik koji je odmah bio složen i prelomljen. „Treba odmah zaključiti Candido“, upozorio me je glavni urednik.
Tako sam izvukao odlomak iz Oggija, malo ga presložio i napisao nešto duži tekst pa ga ubacio u Candido.
„Neka bude volja Božja!“ uskliknuh. Zatim, kako sam za drugi tjednik imao nekih pola sata, nažvrljao sam kako sam znao i umio jednu pričicu i tako začepio i drugu otvorenu rupu.
„Neka bude volja Božja!“ ponovih.
I Bog je htio da se dogodi upravo ono što se dogodilo. A Bog nije „urednik novina“.
Hoću reći sljedeće: da sam mario za ono što su tražili „šefovi“, da sam svoj posao obavio na vrijeme, don Camillo, Peppone i ostala bratija Maloga svijeta bili bi se rodili i umrli uoči Badnjaka 1946.
Naime, prva priča iz Maloga svijeta („Ispovjeđeni grijeh“) bila je upravo ona pričica koju sam nakanio dati drugomu tjedniku. I da je izašla na onome mjestu, ondje bi i završila, kao sve ostale pričice, i ne bi dobila nikakav nastavak.
Međutim, čim sam je objavio u Candidu, dobio sam pregršt pisama od svojih dvadeset i četiriju čitatelja, pa sam napisao novu epizodu o dogodovštinama svoga krupnoga svećenika i krupnoga crvenoga načelnika Basse.
I tako, šaleći se pomalo, prije dva sata predao sam (u posljednji čas i na zgražanje „šefova“) dvjestoti nastavak Maloga svijeta.
A prije tri sata pismo iz Pariza obavijestilo me je da je prva zbirka pripovijesti iz Maloga svijeta u Francuskoj dostigla nakladu od osamsto tisuća primjeraka.
Nikada se nisam pokajao što sam ostavio za sutra ono što sam mogao napraviti jučer ili još prije mjesec dana.
Često se rastužim kada ponovno čitam ono što sam napisao; ali, najzad, zbog toga se nikada ne ljutim previše jer mogu mirne duše i savjesti reći da sam se uvijek svojski trudio da to ne napišem. Uvijek sam se trudio odložiti pisanje za sutradan.
Eto, prijatelji moji, sada sam vam rekao kako su se rodili moj popina i moj krupni načelnik Basse.
Već sam ih dvjesto puta pokrenuo i naveo da izvedu najbesmislenije pothvate na svijetu. Toliko besmislene da su često čak i istiniti.
Sada je to prava muka; s druge strane, kada sam ih već doveo na svijet, što biste htjeli da učinim s njima? Da ih ubijem?
Ali ne pravim se ja da sam nekakav „stvoritelj“; nipošto ne tvrdim da sam ih ja stvorio. Ja sam im samo dao glas.
Stvorila ih je Bassa.
Ja sam ih sreo, uzeo pod ruku i poveo u šetnju gore-dolje po slovima abecede.
A potkraj 1951., kada je velika rijeka provalila nasipe i poplavila sretna polja Basse i kada su mi od čitalaca iz inozemstva stali stizati paketi s odjećom i pokrivačima „za narod don Camilla i Pepponea“, onda me je to ganulo kao da nisam neka obična budala, nego neka važna budala.
Sve što sam imao reći o Bassi i Malomu svijetu, rekao sam u prvoj knjizi. S odmakom od pet godina mogu reći da se savršeno slažem sa samim sobom.
Ne znam kakva će sudbina zadesiti ovaj drugi val pripovijesti niti me to brine. Znam da sam kao dijete često sjedio na obali velike rijeke i mislio: „Tko zna hoću li, kada odrastem, moći prijeći na drugu stranu!“
Snivao sam da se dokopam bicikla.
Sada imam četrdeset i pet godina i domogao sam se bicikla. I često sjednem, kao onomad, na obalu velike rijeke i, dok grickam vlat trave, mislim: „Bolje je ovdje, na ovoj obali.“
I slušam pripovijesti koje mi priča velika rijeka, a ljudi o meni govore: „Kako stari, sve je više u oblacima.“ To, međutim, nije istina jer sam oduvijek bio u oblacima.
Bogu hvala.
Roncole Parmense, svibanj 1953.
Don Camillo svrne pogled prema Kristu nad glavnim oltarom i reče:
„Isuse, na svijetu ima odveć toga što nije kako treba.“
„Ne bih rekao“, odgovori mu Krist. „Na svijetu samo ljudi nisu kako treba. Sve ostalo funkcionira upravo savršeno.“
Don Camillo je neko vrijeme hodao gore-dolje, a zatim stade pred oltar:
„Isuse,“ reče, „ako počnem brojiti: jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam i nastavim tako do milijun godina, hoću li doći do kraja?“
„Nećeš“, odgovori Krist. „Razmišljaš kao čovjek koji je nacrtao veliku kružnicu na tlu i počeo po njoj hodati govoreći: ‘Da vidim kad ću doći do kraja.’ Nikada ne bi stigao.“
Don Camillo, koji se u mislima već zaputio ukrug po velikoj kružnici, osjeti tjeskobu kakva bi obuzela čovjeka koji je načas provirio kroz prozorčić koji gleda u beskonačnost.
„Ipak,“ bio je uporan don Camillo, „mislim da i broj mora imati neki kraj. Samo je Bog vječan i beskonačan; kada broj ne bi imao kraja, bio bi vječan i beskonačan kao Bog.“
„Don Camillo, zašto si se uhvatio brojeva?“
„Zato što mislim da ljudi nisu kako treba upravo zbog brojeva. Otkrili su broj i od njega napravili vrhovnoga regulatora svemira.“
Kada bi don Camillo ubacio u petu, bilo ga je teško zaustaviti. Ushodao se tako do crkvenih vrata, zaključao ih i hodao gore-dolje po praznoj crkvi. Zatim se opet zaustavio pred Kristom:
„Isuse, to što ljudi pribjegavaju čaroliji brojeva, nije li to njihov očajnički pokušaj da opravdaju postojanje sebe kao misaonih bića?“
Načas zašuti, obuzet tjeskobom.
„Isuse, zar je odzvonilo idejama? Zar su ljudi osmislili sve o čemu se moglo misliti?“
„Don Camillo, što je za tebe ideja?“
„Meni, ubogomu seoskome župniku, ideja je svjetiljka koja se pali u dubokoj noćnoj tami ljudskoga neznanja i osvjetljava novi vid veličine Stvoritelja.“
Krist se nasmiješi.
„Ubogi seoski župniče, s tim svojim svjetiljkama nisi daleko od istine. Stotinu se ljudi zateklo u zatvorenoj, velikoj, mračnoj prostoriji i svaki je od njih imao po jednu neupaljenu svjetiljku. Jedan je upalio svoju svjetiljku i odjednom su se ljudi mogli međusobno pogledati i upoznati. Drugi je upalio svoju svjetiljku, pa su otkrili neki predmet u blizini, a kako su se svjetiljke jedna za drugom palile, svjetlo je padalo na sve udaljenije nove stvari i na kraju su svi imali upaljene svjetiljke, i vidjeli su sve stvari koje su bile u toj velikoj prostoriji, i sve su stvari bile i lijepe, i dobre, i čudesne. Prati me, don Camillo; stotinu je bilo svjetiljaka, ali nije bilo sto ideja. Ideja je bila samo jedna: svjetlost iz stotinu svjetiljaka jer su se sve pojedinosti predmeta u onoj velikoj prostoriji mogle vidjeti samo ako su upaljene sve svjetiljke. I svaki je plamičak bio samo stoti dio jednoga jedinoga svjetla, stoti dio jedne jedine ideje. Ideje o postojanju i vječnoj veličini Stvoritelja. Kao da je čovjek razbio neki kip na stotinu komadića i svakome od one stotine prisutnih dao jedan ko-
madić. To nije bilo stotinu likova jednoga kipa, nego stotinu djelića jednoga jedinoga kipa. Stotinu se ljudi međusobno tražilo, pokušavali su sastaviti onih stotinu komadića i tako je nastalo nekoliko tisuća izobličenih kipova dok najzad nisu uspjeli pravilno uklopiti sve dijelove. Ali je na kraju kip ponovno sastavljen. Prati me, don Camillo: svaki je čovjek upalio svoju svjetiljku, a svjetlost iz svih sto svjetiljaka bila je Istina, Otkrivenje. To ih je trebalo zadovoljiti. Ali svaki je od njih smatrao da zasluga za one lijepe stvari koje gleda ne pripada njihovu stvaraocu, nego njegovoj svjetiljci s pomoću koje iz mraka ništavila na vidjelo izlaze lijepe stvari. I jedan je počeo obožavati svjetiljku, drugi su krenuli na jednu stranu, treći na drugu i snažna se svjetlost smanjila, izblijedjela, pretvorila u stotinu slabašnih plamičaka koji su, svaki za sebe, mogli osvijetliti samo jedan djelić Istine. Shvati me, don Camillo: tih stotinu svjetiljaka treba ponovno sjediniti kako bi se otkrila svjetlost Istine. Danas ljudi lutaju klonula duha, svatko za slabašnim svjetlom svoje svjetiljke, pa im se čini da je sve oko njih mračno, tužno i sjetno, a budući da ne mogu osvijetliti cjelinu, love se za svaku sitnicu što je iz tame izvlači njihova blijeda svjetlost. Ne postoje ideje: postoji samo jedna ideja, samo jedna Istina koja se sastoji od tisuća dijelova. Ali je ljudi više ne mogu vidjeti. Ideje nisu nestale jer postoji samo jedna ideja i ona je vječna: no svatko treba poći natrag i ponovno se naći s ostalima u središtu one velike prostorije.“
Don Camillo raširi ruke.
„Isuse, nema vraćanja...“, uzdahne. „Ovi nesretnici uljem svojih uljanica podmazuju svoje strojnice i svoje odvratne strojeve.“
Krist se nasmiješi:
„U kraljevstvu nebeskome ulje teče u potocima, don Camillo!“
Bahati nasilnik Spocchia, onaj koji je uvijek imao spremne dečke za novi napad, onaj koji je bio toliko drzak da se, što se tiče odanosti, imao hrabrosti mjeriti i sa samim Pepponeom, bio je, privatno, brijač Molinetta. O njemu su kolale ružne priče, govorilo se da ima mnoge na duši. Njegove su usluge koristili samo proleteri, a bio je on i krojač; jedini put kada je neki gradski gospodin, tko zna čiji gost, ništa ne znajući, ušao u njegovu brijačnicu, Spocchia je namignuo drugovima koji su čekali na red, posjeo nesretnika na stolicu i počeo ga brijati. U pola posla odložio je britvu.
„Ostalo neka vam obrije pop“, uskliknuo je dok se društvo kidalo od silnoga smijeha.
Spocchia je nasmrt mrzio don Camilla jer je bio uvjeren da je, ako Peppone mnoge stvari ne radi ili odustaje od njih na pola puta, onda tome kriv svećenik.
Već je duže vrijeme uzdišući ponavljao da bi rado „obrijao“ don Camilla. Tisuću bi puta, brijući nekoga svoga i stružući mu britvom grkljan, uzdahnuo:
„E da si ti don Camillo, ne bih dao ni centa za tvoju kožu!“
I tako, neprestano isto pjesma, kadli su se jednoga subotnjega poslijepodneva, kasno, kada je brijačnica bila puna ljudi, otvorila vrata i ušao don Camillo.
U radnji su bili Peppone, Brusco (Grubi), Bigio (Suri), Smilzo (Suhi), Lungo (Dugi), Fulmine (Munja) i još desetak muškaraca koji nisu bili iz te družine.
Don Camillo je bio zarastao u bradu dugu dva prsta. Skinuo je šešir, objesio ga na klin pa sjeo na jedinu praznu stolicu.
„Dobra večer“, mirno reče. „Rekoše mi da ti je veoma stalo da me obriješ. Evo me!“
Svi ga u čudu pogledaše, a Spocchia ne odgovori i samo nastavi brijati Crvenokošca.
Don Camillo zapali svoju polovicu toskanske cigare i stade se ogledavati. Po zidovima slike Lenjina, Staljina, pa jedna Garibaldija, jedna Mazzinija i jedna Karla Marxa.
„S tolikim bradama i brkovima zacijelo imaš pune ruke posla!“ usklikne don Camillo. „Krasni klijenti, međunarodna roba! Svijet koji dobro plaća.“
Odglumi kao da je tek sada vidio Pepponea.
„Oh, oprostite, nisam vas vidio. Dobra večer, gospodine načelniče.“
„...večer...“
Peppone se zadubio u novine, ali je don Camillo, kada bi već krenuo, bio gori od Fulminea.
„Ah“, uzdahne, „koliko je godina prošlo! Sjećaš li se, Spocchia, kada si dolazio u crkvu ministrirati?“
„Grijesi mladosti“, promumlja Spocchia. „No, ako se ne varam, cijela je vječnost prošla kada ste me zadnji put vidjeli u crkvi. Bit će deset ili dvanaest godina.“
„A meni se čini da sam te vidio baš neku večer.“
„Varate se, don Camillo!“
„Može biti. Bio je mrak, možda sam se prevario. U svakome slučaju ti si ipak zaželio vidjeti svoga staroga župnika jer mi ljudi stalno govore kako svima govoriš da bi dao ne znam što samo da me možeš obrijati. To valjda nećeš nijekati.“
Spocchia prijeđe britvom po dlanu.
„To je istina“, procijedi mrko.
„Rekli su mi također da si nekoliko puta ponovio da bi dao ne znam što da mi možeš skrojiti odijelo.“
„Odijelo od jelovine, s cinčanom postavom“, promrmlja Spocchia. „Takvo bih vam rado skrojio.“
„Shvaćam te, sinko“, nasmiješi se don Camillo. „Ali onaj tko želi ljudima krojiti odijela od jelovine, mora im veoma točno uzeti mjeru.“
Crvenokožac je bio poslužen. Spocchia odloži britvu i okrene se don Camillu.
„Velečasni“, reče smrknuto. „Što vi ovdje tražite?“
Don Camillo ustane i sjedne na ispražnjenu stolicu.
„Došao sam ovamo da me obriješ.“
Spocchia problijedi ako je uopće mogao još jače blijedjeti. Zatim sveže don Camillu ručnik oko vrata i počne mu sapunati lice. Dugo ga je sapunao pa je dugo oštrio britvu na remenu. Najzad počne brijati don Camilla.
Vladala je mrtva tišina, čula se samo britva kako struže, svi su tiho disali.
Britva je strugala uz obraze, ispod nosa, po bradi. Bila je to čvrsta brada, a britva je u toj tišini strugala kao kosa kada siječe travu.
Evo gdje oštrica prelazi ispod don Camillove brade, ide gore-dolje po njegovu vratu. Evo gdje zastaje da skine grumenčić dlačica s Adamove jabučice.
Brijanje uz dlaku. Stipsa. Štrcaj dezinfekcijskog sredstva. Puder.
Smilzo, koji je cijelo vrijeme naopačke nepomično sjedio na stolici i zubima grizao naslon, podigne glavu, opusti se i obriše znoj s čela.
Peppone uljudno ispljune podnaslov članka s dna stranice novina Unità koji je nesvjesno žvakao cijelo vrijeme.
„Bravo, Spocchia“, reče don Camillo ustajući. „Pravi si umjetnik. Nikada nisam vidio lakšu ruku od tvoje. Što se tiče uzimanja mjere za odijelo od jelovine, vidi kako ćeš.“
Tutne mu novac u šaku, uzme šešir koji mu je Smilzo pružio, pozdravi družinu i, prije nego što će izaći, upre prstom u brkatoga tovariša:
„Malo mu potkreši brkove“, posavjetuje ga. „Neće mu škoditi.“
Kada se vratio kući, don Camillo izvijesti Krista, ali Krist nije djelovao do kraja uvjeren.
„Don Camillo, zar je baš bilo neophodno da to izvodiš pred tim čovjekom?“
„Mislim da jest“, odvrati don Camillo.
Kada je don Camillo napustio brijačnicu, Spocchia je nastavio brijati, a kada je na kraju ostao još samo Peppone, zatvori vanjska vrata i skine haljetak.
„Kao što vidiš, tu smo“, reče Spocchia paleći cigaretu.
„Ne razumijem“, promrmlja Peppone.
„Peppone, nije mi do šale. Stvar je jasna: on je došao ovamo izazivati me. Možda su, dok je on bio ovdje, vani bili karabinjeri. Možda su još uvijek ondje.“
Peppone zabaci šešir na zatiljak.
„Spocchia,“ usklikne Peppone, „objasni mi, ne razumijem ni riječi.“
Spocchia ugasi cigaretu, zgnječi je i baci u kut.
„Vidi se da nešto sumnjaju, prate me, a možda su bili samo u prolazu ili zbog mjera sigurnosti, to zna samo Gospod Bog. Činjenica je da su one večeri u mene ispalili rafal iz strojnice, pa sam morao bježati, bacio sam bicikl u jarak, a sutradan više nije bilo bicikla.“
Peppone ni ne trepnu.
„Jesi li ti pucao na don Camilla?“ tiho upita.
„Jesam.“
„Napravio si glupost, Spocchia.“
„Glupost je to što ga nisam dokrajčio. Ali tek je ono prvo bila prava glupost. Kada sam pucao u Pizzija, vidio me je
samo njegov sin. Žena me nije mogla vidjeti, bila je posve naprijed. Dječak me je, međutim, dobro vidio. Pogledali smo se oči u oči. Trebao sam i njemu poslati jedno zrno i stvar bi bila zauvijek riješena. Glupo sam postupio. Bit će da je rekao majci, ali majka sigurno nije nikome rekla; poslao sam joj anonimno pismo, posve jasno. Dječak je razgovarao sa svećenikom, to sam se na svoje oči uvjerio. A župnik je zatim izdao onaj svoj prokleti listić, pa je u vodu pala priča o samoubojstvu i cijela se stvar iznova zamutila.“
Peppone je problijedio od bijesa. Zgrabio je Spocchiju za ovratnik i protresao ga.
„Zašto si pucao, idiote jedan? Tko ti je to naredio?“
„Stajao sam iza prozora koji gleda na polje. Kada sam vidio da je Pizzi uperio u tebe revolver, skočio sam da te obranim.“
„Mene ne treba nitko braniti, pogotovo ne ti! Rekao sam da se oružje poteže samo ako ja to naredim!“
„Sada je gotovo. Tako sam naplatio jedan stari račun koji sam imao s onom budalom. Sada se radi o tome da se izvučem iz nevolje. Ako je don Camillo danas došao ovamo i onako govorio pred ljudima, znači da je imao dobro zaleđe. To je smislio s narednikom, mogao bih se zakleti. Da me izazove, da od toga nastane osobni sukob, nešto izvan partije. Ali se tu partija mora umiješati i pomoći mi.“
Peppone ga mrko pogleda.
„Partija? Kakve veze ima partija s glupostima koje izvodiš?“
„Peppone, ti si vodio grupu, kamion je bio tvoj, ti si ušao u kuhinju i dobro su te vidjeli Pizzijeva žena i njihov sin. A ti si načelnik i vođa ogranka: odgovornost je tvoja i ti predstavljaš partiju.“
Spocchia je bio izvan sebe od uzbuđenja, pa ga Peppone počne smirivati.
„Samo čas,“ reče „nemojmo sada izmišljati romane. Možda je don Camillo došao jednostavno zato da se pravi važan. Možda sumnja, ali nema dokaze i pokušava te uzne-
miriti. Kada bi imali neki dokaz, već bi te uhitili. Najzad, vidio te samo dječak, ali njegovo ‘da’ vrijedi kao tvoje ‘ne’.“
Spocchia se znojio.
„Nitko me nije vidio,“ vikne, „nitko osim onoga prokletoga balavca!“
„Jedan svjedok ne vrijedi ni pišljiva boba. Ti samo reci da sam ja ušao sâm, što i jest istina, da razgovaram s Pizzijem, a ti si s ostalima ostao u kamionu. Bilo nas je dvadeset i pet, zašto bi posumnjali baš na tebe?“
„Ali dječak me je vidio.“
„Jedan ko nijedan.“
„A moj bicikl?“
„Bicikli ne govore. Samo se ti smiri. Sutra ćemo opet o tome porazgovarati.“
U ponoć se mjesečina odbijala od snijega, pa je bilo svijetlo kao da je dan. Neki se čovjek šuljao slabom sjenom grmlja. Stigavši pred Pizzijevu kuću, oprezno se približio vratima i pokušao ih otvoriti. Zatim je počeo pipati prozore u prizemlju, a najzad je dohvatio ljestve koje su stajale na trijemu i prislonio ih uza zid da bi se njima popeo.
Međutim, poskliznuo se na zaleđenome snijegu, pa se na tu buku otvori jedan prozor i netko vikne: „Tko je to?“
Zatim čovjek ostavi ljestve, a u rukama mu se nađe strojnica i počne nasumce pucati prema prozoru vičući: „Prokletnici! Sve ću vas pobiti!“
S prozora u prizemlju izviri lovačka dvocijevka, obje cijevi planu i na pet koraka udaljenosti pogodiše čovjeka koji se srušio na snijeg.
Čuvši pucanj, dotrčaše ljudi, a stiže i Peppone; Pizzijev sin još je držao dvocijevku u ruci jer je on pucao. A kada je stigao karabinjerski narednik, mali reče:
„To je Spocchia, on je ubio mojega oca. Ja sam ga vidio kada je pucao u njega.“
Sada kada je bio mrtav, utvrdilo se da ga je vidjela i Pizzijeva žena, koja je pokazala anonimno pismo, a vidio ga je i jedan rođak koji se vraćao s polja i na tren zastao. I još neki drugi.
A onaj koji je u međuvremenu našao bicikl u jarku, zadovoljno je trljao ruke jer je bicikl sada bio njegov.
Peppone je napisao dvadeset „objašnjenja“ koja će pribiti na oglasnu ploču, ali ih je sve poderao, pljunuo na njih i viknuo:
„Smrću je sve naplaćeno, pa je tako i ovaj račun namiren!“
Don Camillo je, sa svoje strane, komentirao događaj s manje od dvadeset riječi: „Rat je uništio mladež. Ne treba govoriti o krivcima, nego samo o žrtvama.“
O tome više nitko nije govorio i svi su se jedni drugima osmjehivali kao da su se oslobodili neke more jer je krug straha bio prekinut.
Don Camillo je ispričao ovu basnu:
„Jedan je krvoločan vuk, izgladnio, lutao poljima i tako stigao do livade ograđene veoma visokom ogradom od žičane mreže. A iza ograde su mirno pasle ovčice.
Vuk je obišao svu ogradu naokolo da vidi nema li slučajno koja rupa, nije li gdje žica olabavila, ali nije našao nikakav prolaz. Kopao je šapama ne bi li iskopao rupu u zemlji i provukao se ispod ograde, ali sav mu je trud bio uzaludan. Pokušao je preskočiti ogradu, ali nije mogao doseći ni do polovice. Onda ode do vrata na ogradi i vikne: ‘Mir! Mir!
Svi smo Božja stvorenja i moramo živjeti po Božjim zakonima!’ Ovčice su se primakle, a vuk nadahnuto vikne: ‘Živjela zakonitost! Neka se najzad okonča carstvo nasilja! Sklopimo primirje!’
‘Dobro!’ odgovoriše ovčice. ‘Sklopimo primirje!’ I nastave mirno pasti travicu.
Vuk se šćućurio pred vratima, skrušeno, i tako je ležao i cijelo vrijeme pjevao vesele pjesmice. Tu i tamo bi ustao i brstio travu u podnožju žičane ograde.
‘Gle, gle!’ začudiše se ovčice. ‘I on jede travu, kao i mi! Nisu nam nikada rekli da vukovi jedu travu.’
‘Ja nisam vuk!’ reče im vuk. ‘Ja sam ovca, samo druge vrste.’
Zatim im počne objašnjavati kako bi se ovce svih rasa morale ujediniti i zajedno boriti.
‘Zašto’, zaključi, ‘ne bismo osnovali Ovčju demokratsku frontu? Ja sam za, a premda je zamisao moja, ne tražim vodeći položaj. Vrijeme je da se ujedinimo protiv zajedničkoga neprijatelja koji nas striže, krade nam mlijeko, a zatim nas šalje u klaonicu!’
‘Dobro zbori’, rekoše neke ovce. ‘Treba se boriti za zajedničku stvar!’
I osnovaše Ovčju demokratsku frontu i jednoga lijepoga dana otvoriše vuku vrata, a on uđe u ograđeni prostor, nametne se kao vođa maloga stada i počne, u ime Ideje, čišćenje svih antidemokratskih ovaca, a prve koje mu se nađoše u gubici bile su, naravno, one koje su mu otvorile vrata. Kada je akcija čišćenja bila dovršena i nije ostala ni jedna jedina ovca, vuk pobjednički uzvikne: ‘Najzad je cijeli narod ujedinjen i složan! Hajdemo demokratizirati drugo stado!’“
Don Camillo je ispričao tu kratku basnu upravo na dan kada je Peppone u mjestu osnovao Pučku demokratsku frontu. Peppone je basnu nazvao „klevetničkom i provokatorskom“, pa je počeo intenzivnu promidžbenu kampanju protiv klera „koji služi interesima domaćih i stranih izrabljivača“.
Naravno, don Camillo je odgovorio i zrak je postajao sve teži.
Oluja se podigla kada se u novinama pojavila polemika oko čuvenoga pitanja oprosta za nedjela koji bi bio uskraćen svakome tko glasa za komuniste.*
Tada Peppone ubaci u petu i održi govor uz takvo lupanje šakama po stolu da su mu, na kraju, otekle ruke.
* To je bilo 1948., kada još nije bio objavljen dekret o izopćenju. (nap. prev.)
Zatim je organizirao povorku koju je doveo do prozora župnoga dvora, ondje se zaustavio, a urlanje je bilo toliko glasno da je don Camillo morao izaći na prozor.
„U ime naroda“, zaurla Peppone, „upozoravam vas, ako provedete u djelo nezakonitu odredbu o izbornoj prisili s pomoću uskraćivanja oprosta za nedjela u slučaju povratka komunizma, mi ćemo objaviti vjerski štrajk i u crkvu više nitko neće ući do daljnjega!“
Don Camillo samo raširi ruke.
„Odgovorite!“ vikne Peppone. „Što namjeravate poduzeti?“
„Kada ti budeš postavljen za biskupa, onda ću ti odgovoriti“, mirno odvrati don Camillo.
„Narod je veća vlast i od biskupa i od pape!“ zaurla Peppone. „I narod zahtijeva da odgovorite na njegovo pitanje. Kako ćete postupati?“
„Postupat ću prema savjesti svećenika.“
„To nije dovoljno!“ bjesnio je Peppone.
Don Camillo zatvori prozor, a Peppone mu zaprijeti pesnicom:
„To ćemo još vidjeti!“
U Narodnome domu održan je važan sastanak i mnogo se raspravljalo. Na kraju Peppone reče:
„Nema smisla trošiti vrijeme na brbljarije. Djela su tu potrebna, i to odmah. Izvedimo odmah pokus!“
„A tko će ga izvesti?“
„Ja: za dobro naroda i za pobjedu naše stvari spreman sam čak primiti posljednju pomast!“
I tako malo poslije obavijestiše don Camilla da se neki čovjek želi hitno ispovjediti, a don Camillo, ušavši u crkvu, ugleda Pepponea gdje kleči pred ispovjedaonicom. Peppone ispovjedi svoje grijehe, a kada je završio, don Camillo ga upita:
„Jesi li mi nešto zaboravio reći?“
„Da“, odgovori Peppone. „To da sam komunist, i da ću glasati za Komunističku partiju, i da ću pokušati nagovoriti
što više ljudi da glasaju za Komunističku partiju, jedinu koja narodu može pružiti blagostanje, socijalnu pravdu i mir.“
Pred crkvom je čekao cijeli Pepponeov stožer uz odgovarajuće predstavnike radnoga naroda kojima su se pridružili obavezni znatiželjnici.
„Uskrati li mu odrješenje,“ reče Brusco, „odmah objavljujemo prosvjedni štrajk. Tu nema zbora; vjera je jedno, a politika drugo. Čovjek može biti poštenjak bez obzira na to kojoj stranci pripada. Već to da se ide ispovjediti znači da mu nije ni na kraj pameti da se bori protiv vjere!“
Iz gomile se podiže žamor.
Za to je vrijeme Peppone klečeći čekao, lica priljubljena uz malu mjedenu rešetku ne bi li kroz rupice vidio don Camillovo lice.
„Hoću li dobiti odrješenje?“
„Svakako,“ odvrati mu don Camillo, „samo moraš izvršiti pokoru za počinjene grijehe. Za pokoru ćeš izmoliti če-
tiri Zdravomarije, tri Slava Ocu i petnaest tisuća Očenaša.“
Peppone je na trenutak zanijemio.
„Petnaest tisuća Očenaša?!“ klikne. „Pa to je ludost!“
„Nije ludost, brate! Pridržavam se svoje svećeničke savjesti. Saslušao sam tvoje grijehe i ne uskraćujem ti odrješenje uz uvjet da izvršiš pokoru koju ti dajem. Kada izmoliš
četiri Zdravomarije, tri Slava Ocu i petnaest tisuća Očenaša, dobit ćeš odrješenje. Neka je slava Bogu!“
Don Camillo izađe iz ispovjedaonice i zaputi se u sakristiju.
Malo poslije Peppone ga nađe u župnome dvoru.
„Vi od mene radite budalu!“ vikne. „Petnaest tisuća Očenaša.“
„Ja te ne silim da ih izmoliš; ako želiš odrješenje, izmoli ih, ako ne želiš, nemoj. Ja ne ograničavam tvoju slobodu, ti sam odlučuješ što ćeš. Ne kršim ni Božje ni ljudske zakone. Nisam ti odredio nemoguću pokoru. U minuti se može mirno izmoliti pet Očenaša, tristo na sat, sedam tisuća i dvjesto u dvadeset i četiri sata. Dodamo li tome koju minutu odmo-
ra, lijepo ih možeš izmoliti za dva i pol dana. Ima ljudi koji za pokoru poste tjednima; a ti valjda možeš dva i pol dana. Ne tražim od tebe nemoguće. Naravno, neće ti nedostajati moja duhovna pomoć, ja ću svako toliko doći i biti s tobom u crkvi, da ne bi zaspao.“
Peppone se podrugljivo iskesi.
„I sve to zato što sam rekao da ću glasati za komuniste!“
„Nipošto! Već zato što sam uvidio sve tvoje grijehe, pa sam se uvjerio da ti je potrebno, želiš li ponovno naći put koji si izgubio, dva-tri dana biti daleko od životnih kušnja i u društvu Krista.“
„Bolje sâm nego u lošemu društvu!“ zaurla Peppone.
„Nakon ovakvoga svetogrđa, za odrješenje će ti trebati trideset tisuća Očenaša“, mirno reče don Camillo.
Bližili su se izbori, i temperatura je svakim danom rasla. I evo gdje se jedne večeri pred don Camillom stvorio neki stranac, prljav i odrpan. Jedan od onih prosjaka što lutaju s pticom u krletki i čovjeku koji im udijeli milostinju daju neki listić koji proriče sudbinu, a ptica ga kljunom vadi iz kutijice obješene za krletku.
Don Camillo zavuče ruku u džep da izvadi novčanik, ali starac odmahne glavom i pruži mu zamotuljak.
Bile su to novčanice od jedne, dviju, pet i deset lira.
„Tu je tisuću lira, slobodno ih prebrojite, velečasni“, reče starac. „Je li to dosta za jednu misu?“
„I previše“, odvrati don Camillo.
„Dobro, sutra ujutro doći ću na misu. Treba to biti misa po svim pravilima, s odrom i voštanicama u raskošnim svijećnjacima, sa zastorima na vratima i natpisom: ‘U spomen Njegova Veličanstva Viktora Emanuela III.’ A odar treba biti prekriven barjakom.“
Don Camillo je sumnjičavo gledao staroga prosjaka.
„Što je? Zar ne može?“ upita starac.
„Ma nije to, može.“
„Dobro“, zadovoljno odgovori stari prosjak. „U koliko sati da dođem?“
„U deset i pol.“
„U redu, velečasni. Molim vas da pogrešno ne napišete ime na natpisu koji budete objesili na vrata.“
„Ne brinite se, neću pogriješiti. To mi ime nije nepoznato.“
Stari prosjak ode, a don Camillo priđe Kristu da mu se povjeri.
„Ako sutra netko primijeti natpis, ovdje će izbiti Francuska revolucija.“
„Što je, don Camillo? Jesi li se pokajao što si pristao?“
„Ni najmanje! To sam rekao samo zato što sam te htio zamoliti da baciš pogled na vrata dok ja budem okrenut leđima služeći misu. A ako bi mogao sutra poslati malu snježnu vijavicu, bio bih ti još zahvalniji.“
„A ako sutra ujutro bude sunce?“
„Sunce je najljepši dar koji je Bog dao ljudima“, šapne don Camillo prignuvši koljeno.
Navečer je don Camillo bjelilom ispisao ime na crnoj šperploči, točno kako treba, pa je u devet, kada je zvonar ukrasio vrata, otišao da je sam objesi na glavnu kamenu gredu iznad vrata. U devet i dvadeset već je cijelo selo bilo na nogama, a malo poslije dođe i narednik s karabinjerima koji se rasporede ispred crkve.
Potom, što se moglo i očekivati, stiže Peppone vodeći za sobom kolonu prosvjednika.
„Kao načelnik oštro prosvjedujem protiv ove provokacije!“ zaurla Peppone. „Zahtijevam da se obred otkaže radi javne sigurnosti.“
„Mise za pokoj duše, kao što je ova, služile su se u svim gradovima Italije i nitko ih nije zabranio“, odvrati narednik.
„Ne vidim zašto bi se morala zabraniti baš kod nas.“
„Ja neću odgovarati za moguće opravdane reakcije naroda!“ odvrati Peppone. „Ovo je napad na demokraciju!“
Don Camillo se pojavi na crkvenim vratima.
„Vaša se provokatorska kampanja nastavlja punom parom, velečasni“, drekne Peppone. „Vidim da sada bez stida i srama priznajete da ste u službi reakcije! To piše na ploči!“
„Ja sam u Božjoj službi“, odgovori don Camillo. „Meni su sve kršćanske duše jednake i ne bi mi bilo nimalo teško služiti i misu za pokoj tvoje duše.“
„Vi ćete umrijeti prije mene!“
„To će odlučiti Gospodin Bog. Kako bilo, molim te, reci svojim sljedbenicima da se razmaknu kako bi mogli proći oni koji žele ući u crkvu.“
Peppone se naceri.
„Dobro! Baš da vidim tko će jutros imati hrabrosti ući u crkvu! Mjesta, razmaknite se u dva reda i tišina. Ti, Brusco, izvuci notes i zapisuj svakoga tko uđe.“
Svi se postaviše u dva reda i stadoše čekati.
Niotkud ni žive duše. U deset i dvadeset i pet pojavi se stari prosjak sa svojom krletkom obješenom preko ramena i mirno prođe između dva ljudska zida.
„Hej, ti“, dozva ga Smilzo. „Miči se, to nije roba za tebe!“
Starac stane.
„Meni kažete?“
„Da. Briši! Ovdje puše gadan vjetar. To je reakcionarna monarhijska misa.“
„Znam“, mirno odgovori starac i nastavi svoj put. „Ja sam je naručio!“
Kada se Peppone sabrao, bilo je prekasno; starac je već ušao u crkvu.
„Razgovarat ćemo kad izađe!“ vikne jedna žena.
Starac je bio sam u pustoj crkvi. Stajao je ispred odra prekrivena trobojnicom. Nešto mu očigledno nije bilo po volji jer je mahnuo glavom i odložio krletku na klupu pa dao ptičici znak rukom, a ona je isturila glavicu kroz rešetke i kljunom izvukla crvenu ceduljicu.
Starac otvori ceduljicu koja je bila presavijena na četiri dijela pa je po crtama pregiba podere na četiri mala pravokutnika.
Zatim postavi četiri mala pravokutnika od crvenoga papira usred bijeloga polja na zastavi, dva gore, dva dolje, tri
prsta udaljena jedan od drugoga. Potom se vratio na svoje mjesto i više se nije micao.
Kada je misa završila, don Camillo priđe starcu, koji je krenuo prema izlazu, i pruži mu smotuljak s tisuću lira, ali starac odmahne glavom.
„Ne, ne, velečasni. Inače bi stvar izgubila svoju vrijednost i sav smisao.“
Kada je stari prosjak izašao iz crkve, počeo se hitro probijati među svjetinom u kojoj se čuo žamor. Starac se šepajući zaputio prolazom između dva živa zida. Karabinjeri nisu stigli intervenirati na vrijeme: grupa žena urličući se baci na starca.
Starca su brzo izvukli iz šaka razjarenih žena. Svi su se razmaknuli, a starac vidje razbijenu krletku i ceduljice koju su se rasule po tlu.
Onda ugleda na zemlji mrtvu ptičicu. Odmahne polagano glavom, zatim se okrene i nastavi svojim putem.
Gomila se raziđe u tišini, a mrtva je ptičica ostala ležati sama ispred crkve, pa je don Camillo podigne, umota je u papiriće i zakopa je u vrtu, podno oraha, a u jamicu spusti i smotuljak s tisuću lira.
Nalet vjetra otvori prozor na jednoj kapelici i odnese četiri mala crvena papirnata pravokutnika što su ležali usred bijeloga polja zastave na odru.
1941. LA SCOPERTA DI MILANO
Prva knjiga u humorističnu tonu i s autobiografskim zapisima.
1942. IL DESTINO SI CHIAMA CLOTILDE
Nesumnjivo humoristična knjiga. Katkada i previše humoristična. Napisana s namjerom da razveseli čitatelja.
1944. IL MARITO IN COLLEGIO
Humoristična knjiga, ali s manje oštrine od Clotilde. Napisana s namjerom da nasmije.
1945. LA FAVOLA DI NATALE
Napisana u prosincu 1944. za vrijeme zarobljeništva u njemačkome logoru.
1947. ITALIA PROVVISORIA
Album uspomena talijanskoga poraća.
1948. DON CAMILLO
1948. LO ZIBALDINO
Pripovijesti iz obiteljskoga života i poučne priče.
1949. DIARIO CLANDESTINO
Posebna sjećanja iz zarobljeništva.
1953. DON CAMILLO E IL SUO GREGGE
1954. CORRIERINO DELLE FAMIGLIE
Pripovijesti iz obiteljskoga života.
1963. IL COMPAGNO DON CAMILLO
1967. LA CALDA ESTATE DEL PESTIFERO
Priča za djecu.
1986. L’ANNO DI DON CAMILLO
Godinu dana s don Camillom i Pepponeom.
1988. OSSERVAZIONI DI UNO QUALUNQUE
Pripovijesti iz obiteljskoga života.
1989. RITORNO ALLA BASE
Bajke, pripovijesti i posebna sjećanja iz zarobljeništva. Sadrži i događanja nakon povratka, nadanja i očekivanja dvanaest godina poslije i tadašnja Guareschijeva razmišljanja i sanjarenja.
1991. MONDO CANDIDO 1946–1948
Zbirka najboljih tekstova o važnim zbivanjima u Italiji s mnogobrojnim Guareschijevim člancima, zapisima, crtežima i karikaturama objavljenima u listu Candido od 1946. do 1948.
1992. MONDO CANDIDO 1948–1951
1993. CHI SOGNA NUOVI GERANI?
„Autobiografija“, priredili i uredili Carlotta i Alberto Guareschi.
1995. VITA CON GIO’
Vita in famiglia i druge priče.
1996. CIAO, DON CAMILLO
Zgode don Camilla i Pepponea.
1996. DON CAMILLO E DON CHICHÌ
Cjelovito izdanje Don Camillo e i giovani d’oggi.
1997. MONDO CANDIDO 1951–1953
1997. DON CAMILLO DELLA BASSA
Sadrži priče Gente così i Lo spumarino pallido.
1998. PICCOLO MONDO BORGHESE
Sadrži tekstove Il decimo clandestino i Noi del Boscaccio.
1998. TUTTO DON CAMILLO
Zbirka svih tristo četrdeset i šest priča Maloga svijeta s ilustracijama, kazalima i dodacima.
2001. BIANCO E NERO
Neobjavljeni tekstovi veoma mladoga Guareschija, novinara i ilustratora u Parmi: prvi koraci u potrazi za Malim svijetom.
2003. MONDO CANDIDO 1953–1958
2004. BAFFO RACCONTA
Razne priče napisane između 1941. i 1967.
2005. CHICO E ALTRI RACCONTI
Trideset i tri priče za djecu i jedan strip.
2006. CANDIDO 1958–1960
2007. GUARESCHI E LA RADIO (1947–1949)
Sadrži tekstove radijskih priloga i tekstove radijskih drama Signori, entra la Corte! i Caccia ai ricordi.
2008. IL GRANDE DIARIO (1943–1945)
Svjedočenja iz rata i zarobljeništva koja je Guareschi pisao o sebi i supatnicima; nije ih htio objaviti po povratku u domovinu iz obzira prema domovini.
2010. LA FAMIGLIA GUARESCHI – RACCONTI DI UNA
FAMIGLIA QUALUNQUE Vol. I (1943–1952)
Autobiografski zapisi o povijesti jednoga naroda objavljeni kao dnevnik obitelji Guareschi.
2011. DON CAMILLO E PEPPONE Opere vol. I
Prvi svezak sabranih djela sadrži u novome izdanju i prve četiri knjige iz serije Mali svijet: Don Camillo, Don Camillo e il suo gregge, Il compagno don Camillo i Don Camillo e don Chichì.
2011. LA FAMIGLIA GUARESCHI – RACCONTI DI UNA
FAMIGLIA QUALUNQUE Vol. II (1953–1968)
Petnaest godina povijesti Italije ispričane perom Giovannina Guareschija kao kratke pripovijesti o njegovoj obitelji koja raste i razvija se suočavajući se sa svakodnevnim problemima.
2012. I RACCONTI DI NONNO BAFFI
Drugi svezak sabranih djela Giovannina Guareschija donosi pripovijesti koje je autor napisao između 1941. i 1968.
2012. ITALIA PROVVISORIA
Zbirka događanja iz poslijeratne Italije s humorističnim i satiričnim pripovijestima u kojoj ima i izrezanih članaka iz novina, letaka političkih stranaka, riječi prosvjednih pjesama, fotomontaža, dotada neobjavljenih crteža i ilustracija prvi put objavljenih u boji.
2013. L’UMORISMO DI GIOVANNINO SENZA BAFFI
Opere vol. III
Prva tri romana koja je autor napisao između 1941. i 1944.: La scoperta di Milano, Il destino si chiama Clotilde, Il marito in collegio.
Biografske zapise i kronološki popis djela sastavio je Club dei Ventitré (Klub dvadeset i troje), udruga osnovana 1987., a tako je nazvana jer je Guareschi, šaleći se, govorio da ima toliko čitatelja. Danas broji oko osamsto članova i razvija brojne aktivnosti među kojima je Studijski centar, koji svima koje zanima život i djelo Giovannina Guareschija besplatno daje na uvid sve dokumente u papirnatome i elektroničkome obliku. Udruga četiri puta godišnje izdaje časopis Fogliaccio, koji donosi novosti i nove spoznaje o piščevu životu i djelu. U sjedištu udruge, u mjestu Roncole Verdi, nalazi se trajna izložba pod nazivom Tutto il mondo di Guareschi, koja obuhvaća sva djela objavljena na talijanskome jeziku kao i prijevode njegovih knjiga na gotovo sve svjetske jezike i sadržava skoro dvjesto tisuća izložaka. Izložbu su postavili kći i sin Giovannina Guareschija, Carlotta (1943.–2015.) i Alberto (1940.). Udruga raspisuje i godišnju nagradu za književno djelo s temom Maloga svijeta.
Tajništvo Cluba dei Ventitré na raspolaganju je svima za informacije i konzultacije navedenih djela, bilo po abecednome ili kronološkome redu, a dostupni su i drugi podaci (tehnika, boje, zanimljivosti, anegdote).
Club dei Ventitré – 43010 Roncole Verdi (PR)
Tel.: 0039/524/92495
Faks: 0039/524/91642
E-adresa: pepponeb@tin.it http://www.giovanninoguareschi.com
Ovdje se, u dvije-tri riječi, objašnjava kako su rođeni
Giovannino Guareschi jedan je od najvažnijih talijanskih književnika 20. stoljeća, a njegov humoristični ciklus romana i pripovijetki o don Camillu drugo je najprevođenije talijansko književno djelo u svijetu, odmah nakon Pinokija.
Nakon prvoobjavljene knjige Don Camillo sada vam s radošću donosimo nastavak te čuvene sage – Don Camillo i njegovo stado, duhovitu priču o tajnama jednoga maloga mjesta i ljudskim slabostima njegovih stanovnika, ali i o čudima naslovnoga svećenika, pravoga pastira svojemu stadu.
Don Camillu će i ovoga puta trebati puno mudrosti u mnogim i danas tako aktualnim situacijama. Što će uraditi kada Crkvi nesklona vlast odluči na tornju općinske zgrade postaviti sat čije se vrijeme ne podudara s onime na zvoniku crkve? Kako će uvjeriti jednoga ljutitoga oca da se pomiri s kćerinom željom da se uda za ateista? Kako nagovoriti starca na samrti da primi sakramente i od novoga župnika, da ne mora tražiti isključivo njega? Hoće li uspjeti spriječiti urbanističku i kulturnu devastaciju u svome kraju?...
Okružni politički povjerenik (jedan od onih mračnih i šutljivih tipova koji kao da su rođeni da kruže s crvenim rupcem oko vrata i strojnicom u rukama) tek što je počeo aktivizirati Pepponea i njegove pristaše okupljene u Narodnome domu, kada među njih sav zadihan upadne Smilzo:
„Stigla je američka roba!“ vikne. „Posvuda su nalijepili proglase da potrebiti dođu u župni dvor i preuzmu pakete.
Istovremeno don Camillo i lijevi načelnik Peppone nastavljaju osobni rat nudeći čitateljima nova urnebesna poglavlja prepuna raznih peripetija. U neprekidnome nizu zgoda i nezgoda, osveta i smicalica sve je dopušteno za postizanje vlastitoga cilja, sve osim zaborava prijateljstva, zdravoga razuma i duboke ljudskosti koja ih prožima i pokreće.
Ima tjestenine od bijeloga brašna, konzerviranoga mlijeka, marmelade, šećera i maslaca. Proglasi su privukli ljude.“
Povjerenik ga upita što točno piše na proglasima i Smilzo počne nabrajati:
„Očinsko srce Svetoga Oca, i tako dalje, i tako dalje, a za čiju se pomoć svi u potrebi mogu obratiti don Camillu i tako dalje i tako dalje.“
Pustolovine don Camilla i Pepponea nadilaze političke razlike, ideologije i povijest bivajući i danas aktualne i tako tople, i u njima iznova otkrivamo vrijednost „maloga svijeta“ puna dobre volje, prostodušnosti i dostojanstva.
„Svi potrebiti?“
„Svi, bez razlike.“
Peppone stisne šake.
„Znao sam da mi onaj prokletnik sprema neku podlost! Špekuliraju s bijedom, te hulje! Treba nešto poduzeti!“
„Pa poduzmi, druže!“ naredi povjerenik. „Pozovi sve sekretare partijskih ćelija.“
Sekretari dojuriše i Peppone ih upozna s najnovijim potezom reakcije.
ISBN 978-953-235-875-9
9 789532 358759
verbum.hr