Prvo poglavlje
I.
Bila je noć.
U većini mjesta noć je vrijeme za san, spokoj i tajanstvenost. Ali ne i u New Yorku.
U zamršenome gustišu urbanoga krajolika milijuni uličnih svjetala, osvijetljenih natpisa, neonskih cijevi i električnih žarulja urote se svake večeri da ubiju noć bacajući svoj nezemaljski sjaj. Sjaj postaje sve jači kako se noć polako uvlači sa svojim sivim vunenim ogrtačem nježno ga spuštajući preko ulica i podzemne željeznice.
Podzemna željeznica jurila je kroz vruću ljetnu noć kao neumorni zmaj koji urla i hita duž svoje metalne staze prema Zapadnoj 55. ulici u Bronxu. Dvojica mladaca klizila su poput fantoma od kola do kola obijajući pripadajuće im metalne pretince u potrazi za lakom gotovinom.
Stariji, svjetlije kose, prvi je kroz prozor sljedećih kola koja su se lagano njihala spazio djevojku. Izgledala je izgubljeno, smrznuto. Nije vidjela to dvoje opakih stanovnika noći, ali oni su vidjeli nju – i torbicu koju je čvrsto stezala u krilu.
To je bilo to. Ova djevojka kratke, raščupane, crne kose, bijele kože i očiju crvenih od plača bila je pun pogodak. Sama u kolima zurila je u pod, očito nesvjesna ičega oko sebe. Bilo je nešto poslije tri sata ujutro. Kao na znak, momci su preko ramena provjerili promatra li ih tko i, nacerivši se jedan drugome, gurnuli pomična vrata.
Podigla je pogled kada su ušli u njezin odjeljak i shvatila. Isti čas. Što oni namjeravaju učiniti.
Njezin krik iznenađenja i straha ugušen je kada se vlak snažno zaljuljao i uza zaglušujući zvuk uletio u zavoj na tračnicama. Osovila se na noge, spremna pobjeći. No nije imala kamo.
Bilo je prelako. Imali su petnaest i devetnaest godina i već su bili svikli na nasilje. Plavokosi devetnaestogodišnjak gurnuo ju je na prljavi linoleum. Pala je, a njezina bljedožuta haljina s cvjetnim uzorkom raširila se pod njom kao zgažen cvijet. Onaj mlađi, veći, s naušnicom, zgrabio joj je torbu.
Djevojka kao da nije marila. Brzo je skočila na noge i pokušala dohvatiti kabel za hitne slučajeve. Stariji se bacio za njom i srušio je na sjedala. Činilo se da se prolomio jauk i uzdah iz trbuha zvijeri jer su se zidovi tunela odjednom proširili. Djevojka je vrisnula i odgurnula ga od sebe. Pao je na sjedala i lupio glavom o rub.
Došlo je vrijeme za pokret. Vlak se zaustavljao, ulazili su u stanicu. Krupniji je dječak strpao torbicu pod laganu jaknu i provalio kroz vrata dok su se otvarala. Iskočio je na napuštenu platformu, betonsku plohu u spaljenoj četvrti. Plavokosi dječak još se uvijek teturajući borio da ustane na noge, bijesan. Djevojka ga je zaobišla i istrčala iz zmajeva trbuha, žuti plamen u bijegu. Začudo, nije se zaustavila da pozove upomoć. Samo je potrčala.
To je bilo čudno. Psujući, svjetlokosi se osovio na noge i, poprativši djevojku pogledom, osjetio je potrebu da krene u
potjeru za njom. Pojurio je peronom za obrisom djevojke u bijegu.
Masna ulična svjetla nazirala su se u visini kroz vlagu noći. Smeće zgnječeno i utisnuto u sve pukotine ispucaloga betona. Nikoga u blizini pod otocima umjetnih svjetala. Noćna stvorenja ili noćni strvinari kreću se iz sjene u sjenu. Bljedoplavi dječak s lakoćom slijedi poput proljetnoga jaglaca žutu djevojku, čiji koraci udaraju u ritmu kakofonije skrivenoga noćnoga života, u potrazi za skrovištem.
Krupni prijatelj pridružio mu se iz uske uličice zgrabivši ga za ruku.
„Što to izvodiš?“ prosiktao je trčeći kako bi održao korak s onim drugim, dugajlijom.
Svijetli se nije udostojao odgovoriti, pogleda uprta u svoj plijen. Djevojka je zastala na uglu i osvrnula se, teško dišući. Vidjela ih je i jurnula niz drugu ulicu.
„Ona nije iz ovoga dijela grada. Mora da se izgubila. Ne može ta nikamo“, svjetlokosi je rekao nudeći objašnjenje. Trčao je dalje, ubrzanoga pulsa. Njegov ga je prijatelj slijedio.
Dolje ispod željezničkih tračnica, zmajevih kosturskih stopala, ona je pretrčavala ulicu ulazeći u mrežaste sjene i izlazeći iz njih. Trčala je pored niza trgovina zatvorenih rešetkama i išaranih sprejevima – zalagaonica, međugradskih telefonskih govornica, drogerija…
Morat će uskoro usporiti, zaključio je svjetlokosi. Uskoro će postati previše dezorijentirana i previše iscrpljena da bi nastavila...
Neočekivano je stala i krenula u novome smjeru, kao da je dobila nadahnuće.
Mogli su vidjeti da djevojka sada tetura. Slabašna uzdrhtala figura u kojoj nije puno ostalo... Dvojica momaka trčala su dalje, sigurni da im je sada u šaci. Nosili su tenisice i navikli su se bježati.
Tada plavi momak ugleda crkvu. Izronila je pred njima, stari mauzolej optočen sivim pločama, s teškim vratima od hrastovine i ogromnim okruglim prozorom nalik crnome kotaču sa žbicama, koji kao da je zloslutno lebdio iznad nji-
hovih glava. Plavi je dečko zastao, ali ga je njegov prijatelj, sada usredotočen na njihov cilj, podbo da krene naprijed.
Ispred njih djevojka je trčala, posrtala povlačeći se za vratni izrez haljine. Hitala je uza stube; gurala je nešto u ključanicu...
Plavi je već vidio taj potez kod dame koju su opljačkali; gurala je automobilski ključ u bravu svojega automobila uskačući u njega kako bi im umakla... Ali ovo je crkva, pomisli. Kakva je to djevojka posjedovala ključeve crkve?
U nevjerici, momci su gledali kako se vrata otvaraju, gutaju žuto-bijelo-crni lik i zatvaraju se, poput tvrdoglavo zapečaćenih usta.
Psujući iz čiste nevjerice, dječaci se ustrče uza stube i stisnu ručku na vratima. Zaključano. Nijedna se strana vrata nije pomicala.
„Nestala je.“
Jedva da su znali tko je od njih dvojice to rekao. Nalazili su se kao u nekoj izmaglici od droge. Oko njih grad je nastavio ispuštati mrtve zvukove strojeva dok je glazba iz zvučnika prodirala u ulice i iz njih, u svijest i iz nje.
Plavi je još neko vrijeme zurio i konačno se okrenuo prema prijatelju. „Jesmo li mi to upravo slijedili neku curu dovde?“
„Maznuli smo joj torbicu.“ Povukao je patentni zatvarač svoje jakne.
Crkva je šutke stajala pred njima ne odajući nikakve tajne. Nikakav odjek nije dolazio s onu stranu njezinih zidina.
Najzad je stariji dječak odmahnuo glavom. „Nešto čudno. Kao da se nikad nije ni dogodilo.“
„Ali jest. Pogledaj!“ Krupni je dječak izvadio torbicu, otvorio je patent i gurnuo je pod nos starijem kompanjonu.
Masa novčanica od sto dolara zurila je u njih. Momak svijetle kose oprezno je dodirnuo jednu kao da je začarana. Ali bio je to pravi, čvrsti, zeleni i bijeli papir pod prstima. To je bilo nešto što su razumjeli.
Nisu znali kako je to moguće ili što je dovelo do toga da jedna djevojka nosi tisuće dolara gotovine u svojoj torbici u
podzemnoj kasno navečer. I nije ih bilo briga. Sada je bilo važno krenuti brzo, prije nego što uspije nazvati policiju. Još su se jednom u neizrečenome jedinstvu dječaci udaljili od vrata – njihovo je čuđenje već bilo zaboravljeno u žurbi da stignu na sigurno mjesto likovati nad svojim blagom.
Crkva je kao tihi vojnik stajala nasuprot polaganomu razaranju noći.
Brat Leon tiho je zviždao sebi u bradu dok je bosih nogu koračao niz hodnik nakon jutarnje mise. Bila je nedjelja, i on je bio zadužen napraviti doručak za još šest gladnih muškaraca u samostanu, koji će uskoro završiti s jutarnjom molitvom.
Mašući teškim čvorastim užetom koje je nosio kao pojas, uskočio je u kuhinju laganim korakom i otvorio vrata hladnjaka. Jednom je rukom izvadio kutiju razbijenih jaja, a u drugoj se njihalo pola štruce kruha i galon mlijeka. Položivši sve na iskrzani pult od linoleuma, otvori vrata zamrzivača i izvadi smrznuti sok od naranče uhvativši ga drugom rukom kao košarkašku loptu.
Još uvijek zviždučući himan toga jutra – „Svi slavimo moć Isusova imena“ – okrenuo je gumb na štednjaku na „srednje“, izvukao tavu s police i prinio je plameniku, namazao je komadićem margarina i počeo razbijati jaja u tavu koja će ubrzo zacvrljiti. Ljuske je odbacivao u sudoper sinkopirajući, tako da je himan zazvučao skoro poput rap-pjesme.
Oči i kosa brata Leona bile su tamne; koža mu je bila svjetlosmeđa, rezultat sretnoga braka između Portorikanca i Jamajčanke. Bio je nizak i žilav. Kao i ostala braća iz zajednice, glavu je brijao u stilu marinaca, ali nije mogao parirati njihovim punim bradama. Počešavši se po pahuljastim dlakama koje su bile sve što je uspio uzgojiti, i posljednju ljusku baci preko ramena na pola puta do drugoga kraja
kuhinje kamo je krenuo po poklopac. Znao je, bez gledanja, da je uspio pogoditi sudoper. Godine košarke dale su mu tu vrst intuicije.
Ubrzavajući ritam zviždukanja, mutio je jaja dok nisu postala pjenasta. Štednjak isključen. Poklopljeno. Bam! Sok, vrč, voda. Promiješati. Bućkao je sok od naranče i vodu dok se tekućina nije pretvorila u zlaćani vir i završio je ovu energičnu vježbu udarcem drvene žlice o pult, nakon čega ju je odbacio preko leđa u sudoper. Ovaj je put promašio. Čuo je kako je žlica kliznula niz pult na pod i uzdahnuo.
Slegnuvši ramenima, krenuo je prema blagovaonici s doručkom. Iz hodnika je dopirao zvuk šljapkanja bosih nogu u sandalama i glasovi šestorice muškaraca koji se nadaju kavi i jajima.
Kava! Leon se udari po čelu dok je odlagao hranu na blagovaonički stol od borove iverice. Leone, kako si mogao opet zaboraviti? Uzdišući, krene natrag u kuhinju i nađe prastari aparat za kavu kako ispušta mlaz smeđeg napitka. Brat Matt sa staklenom je šalicom u ruci skupljao dragocjene kapi.
„Što to...“, Leon zbunjeno odmahne glavom. „Mogao bih se zakleti da sam zaboravio na kavu!“
„I jesi“, Matt mirno spusti lonac smiješeći se svojom kovrčavom plavom bradom. „Tipično – jutarnji tipovi poput tebe kojima ne treba droga da ih razbudi zaborave na kuhanje kave.“
„Joj!“ Leon ispusti težak uzdah. „Pa, hvala – sačuvao si mi kožu. Zaboravim li opet, siguran sam da će otac Franjo vratiti bičevanje u franjevačke Konstitucije!“
„Vjerojatno“, Matt se naceri žmirkajući plavim okicama. Poglavar reda bio je izrazito kratka fitilja kada je bila riječ o njegovoj kavi. „Moram priznati da iza moga kuhanja kave umjesto tebe ne stoji izrazito velikodušan motiv.“
„Nego što?“ Leon je prekapao po ladicama uzimajući žlice, vilice, noževe i tanjure.
„Na svijetu postoje dvije vrste redovnika, Leone. Oni koji znaju kuhati kavu i oni koji ne znaju. Žao mi je što ti moram reći u koju kategoriju ti spadaš.“
„Hej, još nisam postigao svoje zemaljsko savršenstvo. Zato sam ovdje. Ali svejedno ti hvala, Matte.“
„Molim, i drugi put.“ Brat Matt prebaci pojas preko ruke i ponese lonac za kavu i vlastitu šalicu prema blagovaonici, gdje su ostala braća zauzimala mjesta.
Leon je zastao na vratima dok otac Bernard, gipki tamnokosi fratar i mjesni mistik, nije promrmljao blagoslov nad jelom i kuharom. Nakon gorljivoga amen Leon istupi i započe žurno dijeliti tanjure i srebrninu.
„Ispričavam se, još nema tosta“, reče. „Stiže.“
„Kod koga je margarin?“ Otac Franjo proviri iznad šalice trzajući čupavim sijedim obrvama.
„Stiže!“ Leon skoči do kuhinje i vrati se s tanjurom prepunim tostiranoga kruha i posudom jeftinoga margarina. Jaja su uglavnom već nestala iz tave, a tost se začas razdijelio među družinom u sivome. Leon još jednom pogleda oko sebe pa s uzdahom povuče stolicu. Na njoj se nalazila oveća vreća za smeće.
„Što je ovo?“
Brat Herman, krupni stariji fratar koji je izgledao poput svetoga Nikole na praznicima, nabora čelo.
„Zaboravio sam. Donacija odjeće. Mislio sam odnijeti to u skladište sinoć. Evo, sad ću.“
Unatoč trzajima razdraženosti koji su mu prolazili utrobom, Leon hitne vreću preko ramena. „Nee, ja ću. Već sam na nogama.“ Uzdišući u sebi, nabaci torbu na ramena i napusti prostoriju.
Redovnički život bio je pun malih frustracija poput ove. Morao si naučiti živjeti s nedostacima drugih ljudi. Osim toga, razmišljao je hodajući niz hodnik, ovo mi može poslužiti kao pokora za to što sam opet zaboravio skuhati kavu.
Ah, tko je uopće rekao da je voljeti bližnjega lako? Skrenuo je u kratki hodnik koji je povezivao njihovu kuću, stari župni dvor, s crkvom.
Privremena ostava za odjeću bila je predvorje stare crkve sv. Lovre. Mjesto je bilo prepuno vreća za smeće napunjenih kaputima, cipelama, čarapama i donjim rubljem koje su
beskućnicima darovale velikodušne obitelji iz šest okolnih župa. Netko bi trebao organizirati ovaj prostor, mrštio se Leon promatrajući oko sebe u polumraku i tražeći slobodno mjesto da odloži novu vreću. Pa, barem je netko počeo odvajati muške jakne i slagati ih na jednu hrpu na podu.
Tada se Leon ukipi i vilica mu se objesi.
Kada se pribrao, okrenuo se na peti i jurnuo natrag u hodnik. Srećom, otac Bernard već je bio otišao od stola i u dvorani je potiho razgovarao s bratom Mattom. Leon privuče očevu pažnju mahanjem. Kimnuvši drugomu bratu, svećenik krene prema Leonu dok se za njim vijorila siva halja.
„Što je, Leone?“ Otac je pomno promatrao Leonovo lice.
Leon ga bez riječi odvede u skladište i pokaza mu prstom.
Brat Charley upravo je tumarao onuda, nakon što je odgovorio na zvonce na vratima. Velik, snažan i spor, davnih je dana vodio divlji život dovoljno dugo da je stigao razviti nos za nevolje. Slijedio je druga dva fratra u skladište nadvijajući se nad njima. „Što ima?“ upitao je, a zatim su mu se oči raširile kada je spazio prizor.
Ima nešto u atmosferi maloga samostana što ubrzava komunikaciju. Dok se brat Leon žurio niz prolaz po oca Franju, zamalo se zaletio u brata Hermana, koji je naletio očito nošen radoznalošću u pogledu tajnoga kretanja svoje braće.
„Nešto se događa?“ upita povjerljivo stariji fratar.
„Samo kriza – u skladištu“, Leon ga jedva zaobiđe.
„Još jedna kolonija štakora?“ Lice brata Hermana pretvorilo se u grimasu dok je bacao pogled na Matta. „Morat ćemo izvaditi zamke.“ Štakori iz Južnoga Bronxa bili su legendarne veličine, a braća su vodila neuspješan rat protiv njih za posjed crkve i samostana.
„Uh – oče!“ Leon mahne ocu Franji, koji je još uvijek gladio svoju šalicu za stolom.
Nekoliko trenutaka poslije Leon je vodio oca Franju natrag u spremište. Charley je još uvijek bio tamo čučeći ispred neke hrpice u kutu. Herman i Matt pokušavali su bolje vidjeti. Ispred njih otac Bernard izgledao je očito izgubljeno.
Cijela zajednica sada je bila okupljena u predvorju – čak je i povučeni brat George ostavio svoje poslove i virio iza dovratka. Tišina je bila gotovo pogrebna.
„U redu, razmaknite se. Tko je rekao da nam ovdje treba grupna podrška?“ Otac Franjo laktovima je razmicao subraću u stranu. Brat Leon vidio je kako su čupave bijele obrve oca Franje poskočile na njegovu naboranome čelu kada je ugledao objekt sveopćega zanimanja: tanak, bijeli gležanj izvirivao je ispod rukava jakne. „Nebesa, pomozite“, promrmljao je osnivač zajednice, a Leon je znao da obojica misle isto – da je netko ubacio tijelo u njihov samostan. Već je vidio naslove: „TIJELO MLADE ŽENE PRONAĐENO U SAMOSTANU. POLICIJA PODIGLA OPTUŽBE ZA UBOJSTVO.“
„Baš ono što nam treba“, Leon promrmlja za sebe lagano se oznojivši.
Brat Herman namrštio se. Prišao je bliže hrpi kaputa i nadvio se svojim bucmastim stasom nad tijelo; okretao je crveno, okruglo lice na jednu pa na drugu stranu. Napokon se s mukom uspravi uz uzdah. „Mislim da samo spava“, teatralno se, šaptom, obrati ocu Franji.
Otme im se gotovo čujan zajednički uzdah. „Pa, to je nešto na čemu trebamo biti zahvalni“, odvrati otac Franjo žustro, blagim glasom. „Ali, kako to da ona spava ovdje?“
Plave su mu oči prelazile preko snuždenih, zbunjenih lica njegove braće. „Je li ju netko pustio unutra?“
Šestorica bradatih fratara niječno odmahnu glavom. Lice brata Georgea bilo je prilično crveno.
„Pa, pretpostavljam da bismo je trebali probuditi“, uspravio se otac Franjo, a onda je, ipak, postao nesiguran. Činilo se da nitko nije bio sklon ometati vlasnicu bijeloga stopala.
Leon, koji je odrastao s trima sestrama, proguta slinu i ispruži ruku kako bi dotaknuo kaputom prekriveno tijelo. Ali prije nego što je njegova ruka dotaknula kaput, spavačica se pomaknula.
U Italiji ima mnogo lijepih crkava, pa i turisti koji u njih uđu i iz njih izađu na neki način postaju hodočasnici. Mrki je pokušavao dokučiti, dok je sjedio u crkvi sv. Cecilije u Rimu, bi li sebe mogao svrstati u osobito pobožne turiste ili prilično slučajne hodočasnike. Sjedio je već dobrih četrdeset i pet minuta u lađi crkve, osvijetljen prirodnim svjetlom koje je dolazilo od kupole iznad. U početku je molio svjesno, ali se tijek meditacije u tome utočištu, drevnoj kamenoj građevini, raspršio u nasumične misli. Zadnja nedjeljna misa završila je prije nekoga vremena, a brat mu se vratio u hotel, i sada je uglavnom bio sam. Proučavao je stropnu konstrukciju i potporne stupove crkve pokušavajući si predočiti kako je tekao proces gradnje. Pomisao na izgradnju jedne ovakve crkve fascinirala ga je.
Odmah preko puta njega nalazio se kip svete Cecilije, svetice zaštitnice crkve. Bez obzira na to što je vidio na tisuće njegovih replika – uličnih suvenira za prodaju, kip ga je još uvijek bio u stanju dotaknuti. Otac Raymond, njegov pokojni mentor, jednom mu je pričao o njegovu nastanku. Kip je isklesan 1599. godine, kada je otkrivena Cecilijina grobnica i pronađeno njezino čudesno neraspadnuto tijelo. Oko trećega stoljeća djevojka je bila pogubljena odrubljivanjem glave.
Kip ispod oltara prikazivao je vitko tijelo mlade djevojke koje je ležalo s postrance okrenutim licem, s velom graciozno zabačenim unatrag, glavom jedva pričvršćenom za trup. Ali unatoč jezivim detaljima njezino je tijelo ležalo sklupčano i spokojno kao da spava, s rukama nemarno zabačenima u stranu. Njezina je poza bila varljivo slučajna jer su joj prsti bili skupljeni u dva hotimična simbola. Na jednoj ruci ispravljen je jedan prst, a na drugoj tri, proglašavajući Trojedinoga Boga, koji je Otac, Sin i Duh Sveti.
Unatoč fascinaciji arhitekturom, pogled je Mrkoga opetovano privlačilo glatko bijelo obličje kipa. Nije uspijevao
dokučiti zašto. Začuđeno se pitao što bi to zapravo moglo značiti. Djevojka. Smrt. Svjedok. Ljepota. Kako se sve to moglo uklapati.
I kao i obično, misli su mu se kretale od kipa djevojke do prave djevojke koja ga je čekala s onu stranu olujnoga oceana, i ponovno je razmatrao je li stiglo vrijeme.
U Europu je došao pobjeći od nekih problema i pronaći odgovore. Prije otprilike godinu dana njegove su se životne okolnosti drastično promijenile – on i brat primili su oslobađajuću presudu za zločin koji nisu počinili i posljedično im je, pomalo nevoljko, otac vratio pozamašno nasljedstvo koje im je pripalo po majčinoj smrti. Otac Mrkoga jasno je dao do znanja da i dalje ne želi imati ništa sa svojim ludim religioznim sinovima, no financijske poteškoće braće bile su riješene, barem za sljedećih nekoliko godina.
Ali razdoblje rasplitanja bilo je teško, popraćeno dugotrajnim pravnim postupkom i najmanje dvama sudskim procesima kroz koja je trebalo proći prije nego što mu se život mogne nazvati „normalnim“. Nakon nekoga vremena Mrki je osjetio snažnu potrebu da pobjegne od svega, pa je isplanirao dugo putovanje u Europu. Većinu vremena provodio je obilazeći crkve poput ove i druge građevine promatrajući arhitektonske kosture i pitajući se može li postati klesar ili kipar. To mu je pružalo odavno potreban odmor nakon stresa, neizvjesnosti i opasnosti posljednjih nekoliko godina, ali ga je i odvelo od nje.
On pomisli na Blanche, vitku djevojku bijele puti i crne, vrane kose, duge i sjajne, koja je poput tamnoga mokroga užeta padala niz njezina ramena. Plave oči. Duboke oči, koje su govorile da je ona, iako ju je još uvijek netko mogao zamijeniti za dijete, ipak bila praktički žena.
Što učiniti s takvom djevojkom? Pogotovo kada te pogleda kao da si veći nego što držiš da zapravo jesi i još uvijek ne znaš točno tko si.
Naravno, kao što su to svjetovniji ljudi znali, ako imaš takvu djevojku, ti možeš gledati njezino tijelo i izbjegavati joj
oči, i tako izbjeći cijelo pitanje o tome tko si ili tko bi mogao biti ostaneš li s njom. Ali on jednostavno nije mogao tako. Zbog toga si nije dopuštao dodirivati je često. Doduše, to mu je teško padalo. Ipak, smatrao je da ne bi bilo pošteno prema njoj činiti drukčije.
* * *
U zračnoj luci, neposredno prije nego što će se ukrcati u zrakoplov, upitao ju je: „Smeta li ti što odlazim?“
„Da“, rekla je napokon, tiho.
„Želiš li da ostanem?“ upitao je zabrinuto.
„Ne“, rekla je i zabacila crnu kosu. Jedan joj se pramen spustio niz bijeli obraz poput crne vrpce. Gledala je u pod. „Razumijem.“
Nije znao što bi joj rekao i osjećao se kao bezveznjak zbog toga što je odlazio. Pustiti ga da ode bila je velika stvar s njene strane. Bio joj je zahvalan na tome.
Prešao je prstom po toj crnoj vrpci kose. „Bit ću natrag prije negoli uopće shvatiš da sam otišao“, rekao je.
„Hoćeš li?“ upitala je, neočekivano ga pogledavši, i tada je vidio da ona zna što on misli. Blanche je bila takva, gotovo natprirodno osjetljiva. Imala je snažnu intuiciju.
„Čim se sredim, obećavam“, bilo je sve što je mogao reći. Prije nego što je došao do ovoga trenutka, mislio ju je poljubiti za rastanak, ali sada se to nije činilo ispravnim. Umjesto toga, dodirnuo joj je prste. Stavivši ruksak na ramena i okrenuvši se prema sivoj cijevi zrakoplova, na trenutak je pomislio kako bi izgledalo da ju je ipak poljubio i, mada je znao da to ne bi bilo pošteno, taj je propušteni poljubac lebdio u zraku pred njim. Kada se okrenuo da je još jednom pogleda, ona ga je i dalje bila promatrala. Nasmiješila mu se.
A primiti taj osmijeh bilo je jednako dobro kao i poljubac. * * *
Sada je, u crkvi lijepe Cecilije, hrabre mlade djevojke iz davnine, on proučavao zglobove svojih ruku, spojene u jedno. Ruke su mu bile krupne kao u oca Raymonda. Tada je neko duže vrijeme mislio da će, kada se sve posloži, postati svećenik.
Je li to bilo ono što bi otac Raymond želio? Mrki je osjećao da dobro poznaje um svojega mentora, ali to nikako nije uspijevao dokučiti u vrijeme dok je čovjek još bio živ. Sjetio se da ga je jednom upitao: „Misliš li da sam ja tip... da bih ja bio dobar svećenik?“
Još uvijek se sjeća osmijeha koji se razvukao očevim licem. „Što time pokušavaš reći, Arthure?“ upitao je svećenik i bacio košarkašku loptu iznad glave.
„Samo se pitam“, vjerojatno je odgovorio dok je izbjegavao uhvatiti loptu. Bili su na igralištu, njihova uobičajena rutina nakon škole.
Mrki nikada nije previše mario za sport, ali je svećenik, visok, energičan čovjek, bacao na koš svakim danom od 14:30 do 14:45 u školskoj sportskoj dvorani ili na župskome parkiralištu. Mrki, koji se tada zvao Arthur, i njegov brat držali su da je to pravo vrijeme za razgovor s ocem, odmah po završetku nastave. Ponekad su se razgovori koji bi započeli na košarkaškome terenu nastavljali i dok je svećenik odlazio na druge dužnosti.
Taj su dan bili na parkiralištu pored župnoga dvora i njegov brat nije bio s njima, vjerojatno se bio zadržao u knjižnici. „Ono što čovjeka čini dobrim svećenikom – ili dobrim mužem – jest to da je pravi čovjek i muškarac. A ono što čini pravoga muškarca i čovjeka jest to da je sposoban dati cijeloga sebe, bez zadrške, svojemu pozivu. On ne samo da želi biti u stanju dati cijeloga sebe već on to doista jest u stanju učiniti, a da pritom ništa ne zadržava“, rekao je otac
Raymond vrteći loptu u svojim vještim rukama. „Moraš biti u stanju dati cijeloga sebe.“ Mrki je dugo razmišljao o tim riječima. Svakako je osjetio želju da se cijelim srcem posveti jednoj jedinoj stvari. Primjerice, kada je otac Raymond bio ubijen, znao je što mu je činiti sljedećih nekoliko godina. Ali kada je to razdoblje završilo, neuhvatljiva se lelujavost koja ga je proganjala kao tinejdžera vratila.
Možda je Blanche to bila osjetila. Kako su mjeseci prolazili, činilo se da se malo povukla i promatrala ga čekajući da se odluči. Izgledalo je kao da ima smisla uzeti malo slobodnoga vremena, otići u Europu, odmaknuti se na neko vrijeme od svega poznatoga, razmisliti i vidjeti je li taj poziv doista bio stvaran ili si je samo umislio.
I tako je putovao Europom, sjedio po crkvama, pokušavao slušati, pokušavao steći neku predodžbu o tome što bi taj tajanstveni Bog mogao očekivati od njega. Ali nije mogao reći da je taj eksperiment bio nevjerojatno uspješan. Osjećao se malo manje nemirno, mnogo manje uzrujano, ali nije se osjećao ništa bliže spoznaji svoje životne zadaće.
Često je pisao Blanche. Oduvijek je preferirao niskotehnološke opcije, pa je komunicirao s njom olovkom i papirom umjesto e-pošte. Osim toga, Blanche nije imala računalo u svojoj kući. Poslao joj je dosta pisama u proteklih nekoliko tjedana. Ona njemu nije uputila ni približno toliko, no budući da se on selio, a ona je ostajala na istome mjestu, bilo je logično da će njezinim pismima biti teže stići do njega nego njegovima do nje. Pokušavao ju je redovito zvati jer je, kao i uvijek, uživao u razgovoru s njom.
Bio je početak kolovoza i počeo je razmišljati o povratku kući. Prije svega, miris uzavreloga rimskoga pločnika užasno ga je podsjećao na vrućinu New Yorka.
Nagovorio je svojega brata da dođe u Rim na odmor, pa su mogli zajedno u razglede prije negoli se vrati kući. Škrga se, kao što to inače biva, u potpunosti razlikovao od svojega starijega brata. Točno je znao što želi učiniti sa svojim životom: studirati povijest i književnost. Ubacio se na sveučilište sa sebi svojstvenim intenzitetom, najavivši namjeru da
završi prijediplomski studij u roku od dvije godine kako bi nadoknadio izgubljeno vrijeme.
Bilo je teško izbaciti Škrgu iz njegova ljetnoga rasporeda predavanja i pisanja seminarskih radova, ali na kraju je Škrga ipak došao u Italiju. Izvijestio je brata da mu se Blanche, koju je zamolio da zalijeva biljke u njihovu stanu dok ga nema, činila pomalo potresenom i tjeskobnom. No okupirala se poslom i posjetima starim ljudima u slobodno vrijeme i radovala se ponovnome susretu s Mrkim. Mrkome je to bilo drago, ali još nije znao što će reći Blanche kada je ugleda.
Toga je jutra stiglo pismo od Blanche, ali Mrki ga još nije bio pročitao. I opet nije bio posve siguran zašto. Izvukao ga je iz džepa i okrenuo. Nekako je znao kada mu šalje „teško“ pismo. Njihov posljednji razgovor također je bio pomalo težak.
Prekoravajući se zbog odgađanja, otvori pismo i brzo ga pročita.
Mrki, razmišljala sam o našemu posljednjemu razgovoru.
Ne znam jesam li ti to već spomenula, ali ljetos sam na poslu upoznala čovjeka koji umire i posjećujem ga. On nema drugih posjetitelja osim mene. Zašto? Jer ne želi oprostiti ljudima koji su ga povrijedili, uključujući rodbinu i svoje sinove. I sada umire sam – pa, praktički sam. Ja sam jedina posjetiteljica koju ima, a čini se i da se ne skrbe baš dobro o njemu, pa sam ga nastavila posjećivati iako je tužno biti u blizini nekoga tako vezanoga uz prošlost. Vrlo tužno i tako besmisleno. Čak i zastrašujuće.
Sve što mogu pomisliti jest da te ne želim vidjeti da postaješ ovakav. Ne želim te vidjeti otvrdnula, kao što je ovaj čovjek, zbog godina bez oprosta.
Nije da te želim promijeniti. Ali čini se da tvoja prošlost ima snažan utjecaj na tebe. Misliš li da možda ne možeš pronaći mir i usmjerenje u životu jer, na nekoj razini, ne želiš oprostiti?
Ovo ti mogu reći jer si mi prijatelj. Možda me je toliko toga što sam ovoga ljeta iskusila učinilo hrabrijom. Ili
Doman
samo zabrinutijom za moje prijatelje i obitelj da ne završe kao ovaj čovjek.
Žao mi je ako te ovo povrijedi. Ali odlučila sam da ti trebam reći.
S ljubavlju, Blanche
Okrenuo je pismo, presavio ga i gurnuo u omotnicu mrvicu ogorčen. Morao je priznati da nije bilo posve neočekivano, s obzirom na ton njihova posljednjega razgovora prije tjedan dana.
Stvar je u tome da Blanche nije imala pojma koliko je to bilo teško. Pa, nije joj ni ispričao mnogo toga, ali se činilo da ona naslućuje više od onoga što joj je o sebi rekao, kao i obično. Ona je željela da on razgovara o tome. On je samo želio ostaviti sve iza sebe.
Ustao je i klecnuo prema oltaru, pomalo rastresen, prije nego što je krenuo prema izlazu. Učinivši to, obuzeo ga je neobičan nemir. Zašto se odjednom osjećao kao da bježi?
Dobro, pomislio je osvrnuvši se prema bijelome mramornome kipu pale djevojke i obrativši joj se kao da je Blanche. Dobro. Želiš da govorim o tome? Razgovarat ćemo. U mislima se simbolično oprostio od svete Cecilije. Našavši se vani u dvorištu, lecnuo se od vrućine popodneva dok se vraćao u hotel. Sada je već bilo vrijeme sijeste – za sve osim za lude Amerikance.
Popevši se u sobu, brzo je okrenuo Blanchein broj, nakon što je izračunao razliku u vremenu. Bilo bi to šest sati razlike – nešto iza devet. Ali Blanche je subotom navečer obično radila na dostavi hrane do ponoći, pa je sada još vjerojatno spavala. Trebao bih pričekati nekoliko sati, rekao je sam sebi obuzdavajući iznenadnu navalu emocija.
Frustriran, uzdahnuo je i spustio slušalicu. Razmotao je pismo i pročitao ga ponovno. Govorila mu je tek ono isto što mu je rekao i otac Raymond. I znao je da bi to trebao učiniti, ali bit će teško.
No nešto je bilo čudno u vezi s tim pismom, ali isprva nije mogao razabrati što. Proučio ga je pomnije.
Blanchein rukopis obično je bio precizan i savršen, gotovo kaligrafski. U tome je bila perfekcionistica. Ali ovaj je rukopis bio nesigurniji, gotovo neuredan. Da nije znao da je to njezino pismo i prije nego što ga je otvorio, možda ne bi ni pripisao rukopis njoj. Zbog nečega je uistinu uznemirena. Možda je samo bila nervozna zbog toga što mu treba pisati? Ili je bilo nešto drugo? Ponovno je podignuo slušalicu i okrenuo kućni broj Brierovih. Sjetio se da su Blancheina majka i sestra bile na odmoru i Blanche je bila sama posljednjih tjedan dana. Razlog više zašto bi je trebao nazvati i uvjeriti se da je dobro.
Kada je uspostavljena veza i počelo je zvoniti na drugom kraju linije, pokušao je smisliti što će reći Blanche kao objašnjenje za ovaj neobično tempiran telefonski poziv. Ako je nešto stvarno uznemirava, čut ću to u njezinu glasu, rekao je sebi.
I ako ona jest dobro...? Poželio je reći joj nešto revolucionarno, ali nije se mogao sjetiti baš ničega čime bi započeo osim: „Primio sam tvoje pismo...“
Telefon je zvonio, i zvonio, i zvonio, i zvonio. Javila se telefonska sekretarica. Poklopio je i ponovno nazvao.
I opet.
I opet.
Odgovora nije bilo.
„Zovem se Snjeguljica“, reče ona.
„A kako si dospjela u našu kuću?“ upitaše ju.
Drugo poglavlje
I.
Osjećala sam pogreb u svom mozgu, Ožalošćeni su gazili stotinama nogu
Sve dok se ne učini da Smisao se probija I ja ga razaznati mogu.
A kada je posjedala družba, Udaranje se nastavi – dum, dum –Poput bubnja je odzvanjala služba, Sve dok ne pomislih – obamro je moj um.*
Odmah je osjetila da više nije sama. Došlo je do promjene ozračja – bilo je živo od disanja i prigušenoga šaputanja. Svi su joj se mišići napeli i na trenutak se ukočila. Ne. Moram se suočiti s ovim. Zatim je duboko udahnula, sjela i okrenula se, a kosa joj je kliznula preko očiju.
* Iz pjesme I felt a Funeral in my Brain Emily Dickinson, nap. prev.
Ugledala je nešto što se činilo kao pola tuceta muških lica kako pod prigušenom svjetlošću vire i promatraju je. U podnožju njezinih nogu stajala su dva mlada lica zureći u nju. Ostali su je gledali preko kutija ili zaklonjeni vrećama. Ali bilo je nešto drukčije od uobičajenoga u vezi s ovim licima. Na trenutak je pomislila da je to iluzija, a onda je shvatila da je stvarno. Sva su lica imala bradu, a činilo se da nijedno od njih nema nijednu dlaku na glavi.
Prizor je bio toliko čudan da se na trenutak zaboravila bojati i gotovo se nasmiješila. Muškarci su je nastavili gledati i ona je shvatila da oni moraju biti jednako iznenađeni koliko i ona.
„P… pozdrav“, rekla je povrativši glas.
„Uh – pozdrav“, rekao je onaj Latinoamerikanac, koji joj je bio najbliži. Iznad njega se jedno okruglo crveno lice razvuklo u osmijeh i mahnulo rukom.
Na trenutak je zavladala neugodna tišina. Bila je izuzetno svjesna činjenice da se nalazi negdje gdje ne bi trebala biti. Mislila je da je ova crkva još uvijek napuštena. No očito nije bila.
„Dobro si spavala?“ upita ovalno crveno lice ukrašeno dugom bijelom bradom i okruglim naočalama sa zlatnim okvirima, zbog čega je nalikovalo svetome Nikoli.
„Da, hvala.“ Zaštitnički se umotala u kaput iako je bila potpuno odjevena. Srce joj je još uvijek ubrzano kucalo.
„Bili smo samo iznenađeni kada smo pronašli gosta u našemu predvorju. Žao nam je ako smo te uzbunili“, nastavio je stariji čovjek, a bijela mu se brada trzala dok je govorio.
„Oh – ne, niste, zbilja.“ Pokušala se nasmiješiti, a muškarac joj je uzvratio ozarenim licem.
„Opusti se“, rekao je. „Mi nismo skinheadsi. Ovo je samostan.“
„Samostan?“ zabezeknuto se osvrnula oko sebe.
Prigušeni smijeh prolomio se na nekoliko mjesta po prostoriji. „Da. Vjerovala ili ne, ova je ruševina sada kuća molitve. Upravo smo se doselili ovamo“, reče Latino.
„Oh!“ promrmljala je pocrvenjevši. Jasno. Crkva je pretvorena u neku vrst samostana. Budući da je bila u prilično dezorijentiranu stanju, na trenutak je pomislila da je samostan nekakav restoran.
„Da, više izgleda kao unajmljeno skladište“, Latino se naceri ostalima. „Neloša ideja za apostolat. Što misliš, oče Franjo?“
Najstariji fratar, koji je izgleda bio otac Franjo, nasmiješio se kiselo, dok su se ostali slatko smijuljili. „Ja sam otac Franjo. Ovo je Samostan sv. Gilesa. Mi smo braća franjevci i pripadamo Katoličkoj Crkvi.“
„Oh!“ rekla je. „Žao mi je – stvarno ne bih trebala biti ovdje“, promrmljala je.
„Kako ste ušli?“ upitao ju je otac Franjo.
Pogledala ga je i progutala slinu. „Sinoć sam se izgubila. Vozila sam se podzemnom i tamo su me – opljačkali su me.“
Glas joj je zapeo pri prisjećanju, ali je odlučno nastavila umirivši ton. „Uzeli su mi torbicu, ali sam im pobjegla. Progonili su me i došla sam ovamo. Ovo mi je mjesto poznato otprije, iz vremena kada je bilo napušteno. Imala sam ključ...“
„Ključ?“ upita nekoliko glasova odjednom. Stavila je ruku na vrat i izvukla mjedeni ključ na zlatnome lančiću, jedinu imovinu koja joj je preostala.
„Da – slučajno sam imala ključ – žao mi je, to je duga priča...“, rekla je slabašno. „Nisam znala da će netko biti ovdje jer vas u tome slučaju ne bih uznemiravala...“
Misli su joj se kovitlale u mozgu. U velikoj sam, vrlo velikoj nevolji, a ne želim još nekoga uvaliti. Ne svoju obitelj. Ne ove redovnike koji su tako ljubazni… II.
„Vidim da ste imali vrlo tešku noć“, ton oca Franje potpuno je izgubio na oštrini. „Žao mi je zbog toga, ali mi je drago da ste pronašli put ovamo.“
Brat Herman sagnuo se i nježno dotaknuo njezinu crnu glavu, prepun žalosti. „Kako se zoveš?“
Pogledala je njegovo suosjećajno lice i trzaj joj je prošao blijedim licem – nešto poput grča srama ili boli. Zatim je zastala, i na rubu usana pojavio joj se osmijeh. „Možeš me zvati Nora.“
„Što kažeš na doručak, Nora?“
„Može, hvala ti.“ Glas joj je opet bio postojan i tu je čvrstoću bila odlučna zadržati.
Braća su joj pomogla ustati s hrpe kaputa odgurnuvši neke od njih u stranu. Brat Leon sada je vidio da je lijepo odjevena – ili je bila. Haljina je imala nježan žuti uzorak i bila je od dobra materijala. Imala je kratku bob-frizuru s oštrim rubovima, na način za koji je pretpostavljao da ga Njujorčani smatraju modernim. Na licu su joj se nazirali slabašni tragovi šminke – ne puno, tek tanak nanos koji koriste djevojke koje se znaju našminkati s ukusom. Sve o njoj – njezina staloženost, njezin sat, njezine male biserne naušnice, njezin glas – sve je to govorilo da je ona djevojka iz boljega dijela grada. Ovdje je bila potpuno izvan svoga elementa.
„Oprostite“, rekla je ispričavajući se. „Ali možete li mi reći svoja imena?“
Nije bila toliko izbezumljena da ne bi uspjela ostati pristojna, pomisli brat Leon. „Ja sam brat Leon“, pružio joj je ruku. Čvrsto ju je prihvatila i nasmiješila mu se pomalo oklijevajući. On joj je uzvratio osmijehom prihvaćanja.
„Ja sam brat Herman. Otac Franjo poglavar je naše male zajednice“, brat Herman usmjeri joj pogled na čangrizavoga starca. „Ne brini se, ne grize.“
„U svakome slučaju ne posjetitelje“, otac Franjo odmahnu rukom uz kiseo osmijeh istisnut kroz njegovu čupavu bijelu bradu. „Novaci, s druge strane, nisu takve sreće.“ Bacio je pogled na Leona, koji odmah pokuša nabaciti pobožan i nedužan izgled. „Pripazi se ovoga“, reče joj otac Franjo misleći na Leona. „Zaboravlja skuhati kavu.“ Lagano se naklonivši, napusti prostoriju.
„Ovo je otac Bernard“, nastavio je brat Herman, nakon čega joj je vitki tamnoputi redovnik s aristokratskom crnom bradom uzeo ruku i svečano je stisnuo. Njegovo lice bilo je mršavo, s tamnim očima, a tihi mu je glas imao prizvuk Long Islanda.
„Lijepo je što smo se upoznali, Nora. Reci nam možemo li ti kako pomoći.“
„Puno vam hvala“, rekla je, svladana dubinom njegova pogleda poput onih s ikona.
„A ovo je brat George“, brat Herman upravi Noru prema namrgođenome starijemu muškarcu čupave crvene kose koji je podigao ruku u pozdrav i nestao niz hodnik vrativši se svome posuđu. „On je – pomalo sramežljiv.“
„Pozdrav, ja sam brat Matt“, prišao joj je plavokosi novak i rukovao se s njom. „Nadam se da si se dobro oporavila.“
Iznenađeno ga je pogledala. „Odakle si?“
„Indiana“, rekao je i nasmijao se. Glas mu je definitivno bio otegnut i u kontrastu s oštrim njujorškim naglascima ostalih fratara. „Ja sam prvi uvezeni novak. Svi ostali momci u zajednici su s područja New Yorka. Otac Franjo održao je nagovor na mome fakultetu i ja sam im se pridružio.“ Razvukao je usne u osmijeh.
„Jutros sam skuhao kavu, ali ne brini se, nećeš se otrovati ili takvo što.“
Kratko se nasmijala i otkrila da joj dvije ručetine stežu ruku. „Zdravo“, rekao je duboki glas iznad nje. „Ja sam Charley.“
Podigla je pogled prema licu sa smeđom bradom i zelenim očima. Naglasak je bio bruklinski.
„Vjerovala ili ne, brat Charley u sjemeništu je. Možeš li ga zamisliti kao svećenika?“ upita je Matt. „Bio je član motorističke bande Hell’s Angel.“
„Stvarno?“
„Pa, skoro.“ Brat Charley lagano se zarumenio i počeo je brzo govoriti.
„Sigurno je da sam proveo dosta svoga života pokušavajući to biti, ali nikada nisam uspio. A onda me je Bog ulovio i ostalo je povijest, kako se kaže.“
„Bog je znači vozio brzu makinu, ha?“ brat Leon gurne ga laktom. „Da, naša je zajednica nova, pa pripuštamo kojekakve.“
Bivši motorist nije rekao ništa, nego je manjega fratra glatko uhvatio pod ruku. Leon je stao ispuštati zvukove gušenja, pa ga je Charley otpustio sa smiješkom.
„Pođimo, sestro, jer budemo li nastavili stajati ovdje, ovi će momci nastaviti govoriti do ručka. Vjerujem da je ostalo nešto od doručka u kuhinji.“ Brat Herman odvratio ju je od trojice bučnih novaka.
„Složit ću ja već nešto ako ne bude dovoljno“, Leon im je prišao iza leđa dok su hodali samostanskim hodnikom. „Ni ja još nisam doručkovao, Nora.“
Za nekoliko minuta stavio je tanjur s jajima – svoju porciju – i tostom pred nju na stol. Navalila je, bila je gladna. Moglo se čuti kako se Matt i Charley šale jedan s drugim dok su se uspinjali na kat, u spavaonice. Otac Bernard prošao je pokraj vrata blagovaonice, ljubazno se nasmiješio djevojci, a zatim nestao u kapelici.
Brat Herman nabacio je svoj fratarski ogrtač na stolicu nasuprot djevojci i ugodno je čavrljao dok je ona jela. Kada je Leon došao s tanjurom na kojemu je bio tost i pecivo od jučer, pričao joj je o njihovoj novoj zakladi, trenutnoj službi i planovima u vezi sa zgradama koje im je upravo dodijelila nadbiskupija: starom crkvom sv. Lovre, župnim dvorom i susjednom Srednjom školom sv. Katarine, koju je biskupija prošle godine zatvorila zbog spajanja škola.
„Nadamo se da ćemo školu očistiti, prebojiti i učionice pretvoriti u stanove za beskućnike, tako da će u njoj istodobno moći živjeti i do trideset beskućnika.“ Izgledao je sjetno. „Toliko bismo toga trebali učiniti – velika je potreba ovdje u Južnome Bronxu, znaš. Trebat će puno rada da bismo počistili ove zgrade prije nego što započnemo s obnovom, ali većina našega vremena sada odlazi na raspodjelu hrane i
odjeće koju smo prikupili od župljana. S vremena na vrijeme pridruži nam se i koji laik i pomogne nam u velikome poslu čišćenja. Dosada smo samo raščistili neke od ureda u podrumu srednje škole za naše volontere kako bi imali gdje prespavati kad god naiđu.“
Kimnula je žvačući. Brat Leon sjeo je pokraj nje.
„Pa, Nora, odakle si ti?“ Brat Leon poslužio se tostom.
Izbjegla je njegov pogled. „Odavde“, rekla je tiho.
Leon je uhvatio blago upozorenje u očima brata Hermana i obuzdao je svoju znatiželju. Brat Herman očito nije mislio da je dobro vrijeme za osobna pitanja.
„I ja sam iz grada. Žao mi je što si imala tako loše iskustvo prošlu noć“, promijenio je takt.
„Učinila sam glupost“, promrmljala je. „Ušla sam u krivi vlak, prema Gun Hill Roadu, pokušavajući se vratiti u Grand Central. Ne bih smjela biti na ovome području tako kasno noću. Svjesna sam toga.“
Brat Herman suosjećajno je kimnuo. „Dogodi se“, rekao je zastavši na trenutak. „Nisi ozlijeđena, zar ne?“
„Ne, samo nekoliko modrica. Zbilo se tako brzo – sve što su učinili bilo je otimanje moje torbice, stvarno.“ Pogledala je u tanjur s jajima, a obrazi su joj se odjednom zarumenjeli.
„Hvala Bogu da je to bilo sve“, srdačno je rekao brat Herman. „Zasigurno je to bilo užasno iskustvo za tebe.“
„Bilo je“, rekla je trljajući stražnji dio vrata. „Bili ste vrlo ljubazni. A ova je hrana jako ukusna.“ Pogledala je brata Leona i skromno se nasmiješila.
„Hvala. Hej, hoćeš li da te odvedemo u policijsku postaju?“ upita brat Leon. „Možeš im dati opis momaka – možda će ih uspjeti pronaći. Nikada se ne zna.“
Oklijevala je. „Ne, hvala“, rekla je naposljetku. „Nije bilo ničega stvarno važna u torbici. Samo gotovina. A ona će nestati bez traga.“
Brat Leon obori pogled. Nije htjela ići na policiju.
Još jedna neobična stvar.
„Možemo li ti pomoći da se vratiš kući?“ upitao je brat Herman.
„Ne, hvala“, rekla je i ponovno počela treptati. „Ne mogu ići kući u ovome času, i ne znam što ću dalje...“
Brat Herman ponudi joj smještaj. „Trebaš li privremeni boravak, imamo te spavaće sobe u podrumu srednje škole koje sam maločas spomenuo“, rekao je. „Jedno je od naših poslanja ponuditi laicima mjesto za boravak kako bi se skrbili o siromasima. Bi li te zanimalo takvo što? Naravno, trebat ću provjeriti s našim nadređenima, ali bilo bi mi drago.“
Zbunjeno je podigla glavu. „Dopustio bi mi da ostanem? Čak iako... Mislim, dopuštate li ženama da rade ovdje?“
„O, da. Spavaonice su u zgradi do naše i u potpunosti su odvojene. I nitko ih ne koristi ovaj tjedan.“
„To je vrlo velikodušno od tebe“, rekla je s naporom. „Ali nisam sigurna bi li trebao... Ne znaš ništa o meni.“
„Što, jesi li možda gubava?“ upita brat Leon.
Pogledala ga je, sa suzama u očima, i bila je prisiljena nasmiješiti se njegovu pitanju. „Ne još“, odvratila je.
„Onda barem pričekaj i saznaj je li to u redu“, nehajno će brat Leon. „To bi ionako moglo biti tek privremeno rješenje za tebe.“
„Pa – bilo bi mi drago pomoći oko čišćenja“, rekla je odgurujući kosu s lica. „Ali voljela bih stići na nedjeljnu misu. Imate li...?“
Brat Herman odmahne glavom. „Već smo imali nedjeljnu misu u sedam, ali provjerit ću s ocima – Franjom i Bernardom – i vidjeti što oni predlažu. Možda ima još koja misa u blizini na koju možeš stići, ali ako nema, siguran sam da bi netko od njih rado služio misu za tebe.“
„To bi bilo previše“, usprotivila se djevojka.
„Ne, oni to drže dijelom svoje dužnosti. Zbog toga su svećenici.“
„Hvala“, rekla je tiho.
Ako ništa drugo, bila je katolkinja i dovoljno pobožna da želi prisustvovati nedjeljnoj misi. Brat Leon ustao je i rekao: „Hej, ako si gotova, daj mi svoje suđe da ga operem.“ Morao je završiti s čišćenjem kuhinje. „Zadrži šalicu dok ne popiješ dokraja. Ima još kave u kuhinji.“
„Ponovio sam tvoje riječi“, bezizražajno mu odvrati Škrga.
„Bio je to više jedan intenzivniji razgovor“, objasni Mrki poigravajući se s Blancheinim pismom koje je bio koristio za označivanje mjesta na kojemu je stao s čitanjem poezije.
„Tvoja se priča mijenja“, primijetio je Škrga podigavši knjigu s poda i okrenuvši stranicu. „Tko je to? Oh, Rossetti. Prerafaeliti dakle, opet. Mora biti da si depresivan. Ostajem pri tvojemu prvome objašnjenju.“
„Jednostavno ne znam što da radim“, rekao je Mrki. „U konkretnijemu smislu nego obično. Je li ovo hitna situacija ili nije?“
„Zašto ne nazoveš gospođu Brier i provjeriš kod nje?“
„Već sam razmišljao o tome, ali nemam pojma gdje su ona i Rose na odmoru. Znam da su u Kaliforniji, ali ne znam u kojemu gradu. Pokušavam se prisjetiti, ali Blanche je zapravo rekla da će one putovati uokolo po svim dijelovima države i posjećivati različite rođake.“
„Nazovi informacije i potraži sve Brierove u Kaliforniji“, predloži Škrga.
Mrki je odmahnuo glavom. „To su rođaci njezine majke“, rekao je. „A ja nemam pojma kako glasi djevojačko prezime Jean Brier.“
„Šteta“, primijeti Škrga. „Ali pretpostavljam da će Brierovi, ako je stvarno nestala, vjerojatno to primijetiti prije tebe i nazvati te.“
„Ne želim riskirati da se to dogodi.“ Mrki zagrize rub pisma koje je držao u ruci. „Škrga, ako je ne uspijem dobiti do jutra, mislim da bih se trebao vratiti.“
„Gledaj, ako si toliko zabrinut, nazovi policiju i vidi mogu li oni provjeriti kod njezine kuće.“
„Pretpostavimo da tamo ništa ne nađu?“
„Onda se, očito, svi možemo početi brinuti“, rekao je Škrga mirno protresavši zvonom za doručak.
Stenjući, Mrki ustane i ode u sobu obući se.
Dvorana za bankete Reflections, pomislio je dok je petljao po gumbima košulje. Jednom ju je odveo tamo na večeru i
završilo je time da je dobila posao preko ljeta, na recepciji velikoga restorana, tj. sale za bankete na Long Islandu. Možda ondje postoji netko tko bi se javio na telefon čak i u dva ujutro. Zabave u New Yorku znaju potrajati. Nazvat ću i saznati je li bila na poslu ovaj vikend i treba li po rasporedu raditi u ponedjeljak ujutro, pomislio je. Može biti i da je upravo sada na poslu, da još uvijek čisti nakon neke zabave.
On žurno nazove službu informacija u Sjedinjenim Državama, uzme broj restorana i banketne dvorane Reflections i okrene dobiveni broj.
„Reflections.“ Javi se duboki ženski glas zvučeći pomalo ljutito.
„Pozdrav. Pokušavam stupiti u kontakt s Blanche Brier, koja tu radi, i pitao sam se možete li mi reći...“
Ženin se glas vrati nakon prekooceanske stanke. „Žao mi je, ali ona više ne radi ovdje.“
„Oprostite?“
Stanka. „Ona ne radi ovdje.“
Tragao je za riječima. „Rekla mi je da kod vas radi kao recepcionarka...“
„Da, radila je. Ali ne više.“
„Otkada? Mislim, kada je prestala raditi tu?“ Vlastiti mu je glas odjekivao pomalo sablasno.
„Ne znam.“
„Možete li mi provjeriti raspored?“ upitao je već pomalo nestrpljivo.
„Nije u rasporedu.“
Njegove su se riječi preklapale s njezinima. „Kada je posljednji put bila na poslu?“
Stanka. „Mogu pitati nekoga.“
„Da, to bi bilo odlično.“
Žena je odložila telefonsku slušalicu i zvuci statike zujali su i tutnjali Mrkome u uhu, poput zvukova nekakvoga elektroničkoga oceana.
Na liniji se javi veseliji glas. „Tražite Blanche?“ „Da.“
Suvremena inačica Snjeguljice i sedam patuljaka, bajke braće Grimm!
Jedne noći, kasno iza ponoći, mlada djevojka trči ulicama New Yorka tražeći skrovište… Zar nema baš nijednoga mjesta na koje se može sakriti? Hoće li se naći itko da joj pomogne u tome trenutku?
Maštovit i uzbudljiv književni serijal za mlade autorice Regine Doman u nastavku Crna kao noć vodi čitatelja u nove avanture omiljenih junaka poznatih iz romana Medvjedova tajna.
U ovome nastavku pratimo Blanche Brier u opasnoj pustolovini. Ljeto je, njezina sestra i majka na putovanju su, Mrki je s bratom u Europi, i našavši se sasvim sama, Blanche se nehotice uplela u vrtlog opasnih igara zlonamjernih ljudi. Predstavivši se pod lažnim imenom, našla je utočište kod franjevaca, ali čak ni kod njih nije sigurna. Štoviše, dok Blanche nastoji pomoći bolesnomu i ostarjelomu čovjeku, odgovarajući ga od samoubojstva, njezin je život sve više u opasnosti.
Shvativši da je Blanche netragom nestala, Mrki i Škrga vraćaju se kući i zajedno s Rose kreću u potragu za njom. No zla sjena koja se nadvila nad Blanche zaprijetit će i njima mameći ih u smrtonosnu klopku sve dok se ne bude činilo da nikome od njih nema spasa.
Ipak, u tome strašnome iskušenju i opasnosti Blanche i Mrki, svatko za sebe, doprijet će do dna vlastitoga srca i u njemu otkriti istinsku ljubav jedno za drugo i posvemašnju predanost.
Dijelom remake poznate bajke dijelom kriminalistički roman, Crna kao noć knjiga je koju nećete moći ispustiti iz ruku i koja će vas držati u neizvjesnosti do samoga kraja.
