F. M. Dostojevski
BRAĆA KARAMAZOVI Svezak I. VERBUM
F. M. Dostojevski BRAĆA KARAMAZOVI Svezak I.
Biblioteka:
Stilus
42.
Urednik: mr. sc. Petar Balta
Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj
F. M. Dostojevski
BRAĆA KARAMAZOVI Svezak I.
Prijevod: Zlatko Crnković
VERBUM Split, 2016.
Naslov izvornika: Ф. M. ДOCTOEBCKИЙ, БРАТЬЯ КАРАМАЗОВЫ
Prijevod: Zlatko Crnković Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.161.1-31=163.42 DOSTOEVSKIJ, Fedor Mihajlovič Braća Karamazovi / F. M. Dostojevski ; prijevod Zlatko Crnković. - Split : Verbum, 2016. - (Biblioteka Stilus ; 42; 43) Prijevod djela: Brat’ja Karamazovy / Fedor Mihajlovič Dostoevskij. Sv. 1 ISBN 978-953-235-527-7 160721052
Posvećeno Ani Grigorjevoj Dostojevski
“Zaista, zaista, kažem vam, ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre, rodi veliki rod.” Evanđelje po Ivanu 12,24.
AUTOROVA NAPOMENA
Započinjući životopis svoga junaka Alekseja Fjodoroviča Karamazova, našao sam se u stanovitoj nedoumici. A evo zašto: premda sam Alekseja Fjodoroviča nazvao svojim junakom, znam i sam da on nipošto nije velik čovjek pa očekujem da će me mnogi pitati: “Po čemu je znamenit taj vaš Aleksej Fjodorovič da ste ga izabrali za svoga junaka? Što je on to uradio? Tko zna za njega, i po čemu? Zašto ja, čitatelj, moram tratiti vrijeme na proučavanje podataka o njegovu životu?” Ovo mi je posljednje pitanje najmučnije jer na njega mogu odgovoriti jedino ovako: “Možda ćete to sami razabrati iz romana”. E, ali ako pročitaju roman i to ne razaberu, pa se ne slože sa mnom da je moj Aleksej Fjodorovič vrijedan pažnje? Govorim to zato što, na žalost, predviđam da će biti tako. Za mene je on vrijedan pažnje, ali ozbiljno dvojim da ću to uspjeti dokazati čitatelju. Stvar je u tome što je on možda i nekakav djelatnik, ali na neki neodređen, nejasan način. Uostalom, bilo bi čudno u ovo naše doba tražiti od ljudi da budu jasni. Jedno je ipak prilično nedvojbeno: to je neobičan čovjek, pa čak i čudan. Ali neobičnost i čudaštvo više škode čovjeku nego što mu daju pravo na pozornost, pogotovo kad svi teže za tim da ujedine pojedince i otkriju bar kakav-takav smisao u općem besmislu. A čudak je poglavito poseban slučaj i iznimka. Nije li tako? Ako se i ne složite s ovom mojom posljednjom tezom i odgovorite mi: “Nije tako”, ili: “Nije uvijek tako”, možda ćete me i osokoliti što se tiče značenja mog junaka Alekseja Fjodoroviča. Jer ne samo što čudak “nije uvijek” poseban slučaj i iznimka, nego se, naprotiv, može dogoditi da upravo on nosi u sebi srž cjeline, a da je sve ostale ljude njegova doba kanda na neko vrijeme, tko zna zašto, otkinuo snažan vjetar od te iste srži... Uostalom, radije se ne bih upuštao u ova sasvim nezanimljiva i mutna tumačenja nego bih jednostavno započeo bez ikakva uvo7
da: ako se ljudima svidi, ionako će pročitati, samo što je nevolja u tome što ja imam jedan životopis a dva romana. Glavni je roman onaj drugi – djelatnost mog junaka u ovo naše doba, upravo u sadašnjem trenutku. Prvi se roman odigrao još prije trinaest godina i gotovo da i nije roman nego samo jedan moment iz prve mladosti mog junaka. Bez tog prvog romana nikako nisam mogao jer bi inače štošta u drugom romanu bilo nerazumljivo. Ali na taj način još se više produbljuje moja osnovna poteškoća: kad već ja, to jest sam životopisac, držim da bi i jedan roman o tako skromnom i neodređenom junaku bio možda suvišan, kako onda mogu objaviti o njemu dva romana, i čime da objasnim tu svoju preuzetnost? Budući da ne znam odgovoriti na ta pitanja, radije ću ih ostaviti bez odgovora. Dakako da se pronicavi čitatelj već dosjetio kako ja od samog početka upravo na to smjeram, pa se samo ljutio na mene što uludo rasipam puste riječi i dragocjeno vrijeme. Na ovo ipak mogu točno odgovoriti: rasipao sam puste riječi i dragocjeno vrijeme, prvo, iz pristojnosti, a drugo, iz lukavstva: ipak sam tobože unaprijed upozorio čitatelja. Uostalom, čak mi je i drago što mi se roman sam od sebe, “usprkos bitnom jedinstvu cjeline”, raspao na dvije pripovijesti: kad se upozna s prvom od njih, čitatelj će sam moći prosuditi: vrijedi li truda da se prihvati i druge? Dakako da nitko nije ničim obvezan, da svak može ostaviti knjigu već nakon druge stranice prve pripovijesti i da je više poslije i ne otvara. E, ali ima i tako savjesnih čitatelja koji će pošto-poto htjeti pročitati sve do kraja kako se ne bi pri svojoj prosudbi ogriješili o nepristranost, a takvi su, primjerice, svi ruski kritičari. Eto, pred takvima mi je ipak lakše pri srcu: bez obzira na svu njihovu urednost i savjesnost, dajem im ipak lijepu priliku da se okane čitanja već nakon prve epizode. I eto, ovo vam je sav moj predgovor. Potpuno se slažem da je bio suvišan, ali kad sam ga već napisao, neka ostane! A sad da prijeđemo na stvar.
8
Prvi dio
Knjiga prva POVIJEST JEDNE MALE OBITELJI
I. FJODOR PAVLOVIČ KARAMAZOV Aleksej Fjodorovič Karamazov bijaše treći sin Fjodora Pavloviča Karamazova, vlastelina u našem kotaru, vrlo poznatog u svoje doba (pa i sad ga se još mnogi sjećaju) zbog njegove tragične i zagonetne smrti, od koje je proteklo ravno trinaest godina, i o kojoj ću prozboriti nešto više kada tome dođe vrijeme. Zasad ću reći o tom “vlastelinu” (kako su ga kod nas zvali, iako za sveg svog vijeka nije gotovo uopće živio na svom vlastelinstvu) tek toliko da je to bio čudan tip, koji se ipak u nas počesto susreće, to jest tip čovjeka ne samo ništavnog i razvratnog nego ujedno i nerazumnog – od onih bezumnika koji umiju izvrsno voditi svoje sitne imovinske poslove, ali, čini se, ništa drugo. Fjodor Pavlovič, primjerice, počeo je gotovo ni od čega, bio je sasvim sitan posjednik, koji je često blagovao za tuđim stolovima i živio na tuđi račun, a kad je skončao, našlo se ipak u njega oko sto tisuća rubalja u gotovini. Pa ipak je za sve to vrijeme bio i ostao jedan od najsmušenijih budalaša u našem kotaru. Još ću jednom ponoviti da nije posrijedi bila glupost; većina je tih budalaša prilično pametna i lukava, nego upravo smušenost, i to još neka posebna, nacionalna. Ženio se dva puta i imao tri sina – najstarijega, Dmitrija Fjodoroviča, od prve žene, a ostalu dvojicu, Ivana i Alekseja, od druge. Prva supruga Fjodora Pavloviča bijaše iz prilično imućne i ugledne plemićke obitelji Miusovih, koji su također bili vlastela u našem kotaru. Kako se uopće dogodilo da se bogata udavača, pa još k tome i lijepa i, nadasve, okretna i pametna djevojka, 11
kakvih ima poprilično u današnjem naraštaju, ali ih je bilo već i u prethodnom, udala za takvu bijednu “šušu”, kako su ga tada svi zvali, neću ovdje nadugo i naširoko raspredati. Ta poznavao sam jednu djevojku još iz pretprošlog “romantičnog” naraštaja, koja je nakon nekoliko godina zagonetne ljubavi prema jednom gospodinu, za koga se, uostalom, mogla uvijek bez po muke udati, na kraju uvrtjela sebi u glavu da su pred njima nesavladive zapreke pa je jedne burne noći skočila s visoke obale nalik na liticu u prilično duboku i brzu rijeku i utopila se u njoj samo zbog svojih kaprica, ne bi li nalikovala na Shakespeareovu Ofeliju, a da slučajno tu liticu nije bila već poodavno zapazila i zavoljela te da litica nije bila toliko slikovita, nego da je na tom mjestu bila samo prozaična ravna obala, možda i ne bi bila počinila samoubojstvo. Riječ je o istinitom slučaju pa valja pretpostaviti da je kod nas u Rusiji, u dva-tri posljednja naraštaja, bilo podosta takvih ili sličnih događaja. Isto je tako po svoj prilici i postupak Adelaide Ivanovne Miusove bio posljedica tuđih utjecaja, pa i gnjeva zatočene misli*. Možda je ona htjela iskazati žensku neovisnost, dići glas protiv društvenih prilika, protiv despotizma svoje rodbine i obitelji, a uslužna ju je mašta, recimo, samo na trenutak uvjerila da je Fjodor Pavlovič, koliko god bio čankoliz, ipak jedan od najsmionijih i najduhovitijih ljudi tog prijelaznog, sve boljeg razdoblja, a zapravo je bio samo pakostan lakrdijaš i ništa više. Stvar je bila još pikantnija zato što je završila otmicom, što je Adelaidi Ivanovnoj silno polaskalo. Fjodor Pavlovič bio je tada i po svom društvenom položaju spreman na takve vratolomije, jer je žarko želio pošto-poto napraviti svojevrsnu karijeru; prikrpiti se dobroj obitelji i uzeti miraz bilo je vrlo primamljivo. Što se tiče uzajamne ljubavi, čini se da nje nije ni bilo ni u mladojke ni u njega, uza svu ljepotu Adelaide Ivanovne. Stoga je taj slučaj bio možda jedinstven u životu Fjodora Pavloviča, koji je do kraja života ostao razvratnik, spreman da se u hipu prilijepi za svaku suknju čim ga zov* Ove su posljednje tri riječi iz Ljermontovljeve pjesme Ne vjeruj, ne vjeruj, sanjaru mladi... (1839.).
12
ne. A upravo ta žena nije u njega izazivala, što se strasti tiče, nikakav osobit dojam. Odmah nakon otmice Adelaida Ivanovna uvidjela je da muža samo prezire i ništa više. Stoga su se i posljedice tog braka neobično brzo očitovale. Iako se njena obitelj prilično brzo pomirila s tim događajem i dala miraz bjegunici, započeo je među supružnicima nesređen život s vječitim scenama. Pričalo se da je u tome mlada žena iskazivala kudikamo više plemenitosti i uzvišenosti od Fjodora Pavloviča, koji je, kao što je sad poznato, još onda prigrabio sav njen novac, oko dvadeset pet tisuća, čim ih je primila od svojih, tako da te tisuće odonda kao da su za nju u zemlju propale. Seoce i prilično lijepu kuću u gradu, koje je također dobila u miraz, nastojao je dugo vremena svim silama prepisati na sebe pomoću nekakve tobožnje darovnice, i vjerojatno bi bio uspio u svom naumu zahvaljujući jedino preziru i gađenju koje je on izazivao u supružnice svojim neprestanim besramnim ucjenjivanjem i moljakanjem, iz njene puke duševne klonulosti, samo da ga se otrese. Ali, na svu sreću, uplela se obitelj Adelaide Ivanovne i spriječila prevaranta u njegovu naumu. Pouzdano se zna da je među supružnicima često dolazilo do tučnjave, ali kažu da nije Fjodor Pavlovič tukao ženu, nego da je Adelaida Ivanovna, dama vatrena, smiona, crnomanjasta, plahovita i tjelesno neobično snažna, mlatila muža. Naposljetku je digla ruke od kuće i pobjegla od Fjodora Pavloviča s jednim sjemeništarcem i učiteljem, pukim siromahom, i ostavila Fjodoru Pavloviču na brizi trogodišnjeg Mitju. Fjodor Pavlovič učas je okupio u kući čitav harem i počeo priređivati raskalašene pijanke, a u međuvremenu je putovao gotovo po svoj guberniji i žalio se plačući svima i svakome na Adelaidu Ivanovnu što ga je ostavila, a usput je iznosio pojedinosti kojih bi se svaki suprug stidio kazivati o svom bračnom životu. Najvažnije je što je njemu kanda godilo, pa čak i laskalo, da pred svima igra svoju smiješnu ulogu uvrijeđena muža i da svoju uvrijeđenost čak i kiti kojekakvim potankostima. “Čovjek bi još rekao, Fjodore Pavloviču, da ste napredovali u službi, toliko ste zadovoljni, uza sve svoje jade”, govorili su mu podrugljivci. Mnogi su, štoviše, 13
dodavali da on vrlo rado ponovo igra ulogu lakrdijaša, samo da izazove što veći smijeh, te da se pravi da ne primjećuje svoj smiješni položaj. Tko zna, uostalom, možda se on tako ponašao i zato što je ipak bio naivan? Napokon je uspio ući u trag bjegunici. Pokazalo se da je sirotica otišla sa svojim seminaristom u Peterburg, gdje se strastveno odala potpuno emancipiranom životu. Fjodor Pavlovič odmah se užurbano počeo spremati na put u Peterburg – a zašto? – to on, naravno, nije ni sam znao. Možda bi doista i otputovao, ali čim je donio tu odluku, pomislio je da ima puno pravo da se iznova, radi ohrabrenja sama sebe, oda neobuzdanom pijančevanju. I eto, upravo u to vrijeme obitelj njegove žene dobila je obavijest da je ona umrla u Peterburgu. Umrla je nekako naprasno, negdje na tavanu, jedni su tvrdili – od tifusa, a drugi – navodno od gladi. Fjodor Pavlovič doznao je za smrt svoje žene pijan; kažu da je istrčao na ulicu vičući iz sveg glasa i dižući ruke put neba od radosti: – Sad možeš otpustiti slugu svojega!* – a drugi su opet tvrdili da je plakao jecajući kao malo dijete, da je toliko ridao da ga je bilo čak teško gledati, koliko se god gadio ljudima. Vrlo je vjerojatno da imaju pravo i jedni i drugi, da se i radovao svom izbavljenju i da je plakao za svojom izbaviteljicom – u isti mah. Većinom su ljudi, čak i zlikovci, kudikamo naivniji i prostodušniji nego što mislimo da jesu. Pa i mi smo sami takvi.
II. PRVOG JE SINA OTJERAO Dakako da nije teško zamisliti kakav je odgojitelj i otac mogao biti takav čovjek. Njemu se kao ocu dogodilo upravo ono što se moralo dogoditi, a to je da je potpuno i konačno digao ruke od djeteta što ga je imao s Adelaidom Ivanovnom, ne zato što ga je mrzio niti zato što se osjećao povrijeđen kao muž, nego jednostavno zato što je posve zaboravio na nj. Dok je on svi* Evanđelje po Luki 2,29.
14
ma dodijavao svojim suzama i jadikovkama a svoju kuću pretvorio u bludilište, o trogodišnjem Mitji brinuo se vjerni sluga u toj kući, Grigorij. Da se on nije tada pobrinuo za nj, možda se ne bi našao nitko da djetetu promijeni košuljicu. Uz to je još i rodbina djeteta po majci kanda zaboravila u prvi mah na nj. Djeda njegova, to jest gospodina Miusova, oca Adelaide Ivanovne, nije tada više bilo među živima; njegova obudovjela supruga, Mitjina baka, preselila se u Moskvu i teško razboljela, a majčine se sestre poudavale, tako da je Mitja morao gotovo punu godinu dana ostati kod sluge Grigorija, u služinskoj kući u dvorištu. Uostalom, kad bi ga se tatica i sjetio (jer ipak nije mogao ne znati da on postoji), poslao bi ga i sam opet u tu istu kuću jer bi mu dijete ipak smetalo u orgijama. Slučilo se, međutim, da se iz Pariza vratio bratić pokojne Adelaide Ivanovne, Petar Aleksandrovič Miusov, koji je poslije poživio više godina bez prekida u tuđini. Tada je još bio mlad čovjek, ali se isticao među Miusovima kao prosvijećen Peterburžanin koji je navikao živjeti u inozemstvu i ostao do kraja života Europejac, a pod stare dane, u četrdesetim i pedesetim godinama, postao je čak i liberal. Tijekom svoje karijere održavao je vezu s mnogim najliberalnijim ljudima svoga doba, i u Rusiji i u inozemstvu, osobno je poznavao i Proudhona* i Bakunjina**, a osobito je volio prisjećati se i pripovijedati, već potkraj svojih putovanja, o tri dana Februarske revolucije u Parizu četrdeset osme, dajući na znanje da se i sam takoreći borio na barikadama. Bijaše to jedna od njegovih najdražih uspomena iz mladosti. Bio je nezavisan i imao je svoje imanje, s oko tisuću duša, prema starom računu. Njegovo lijepo imanje nalazilo se na samom izlazu iz grada i graničilo je sa zemljom našeg znamenitog manastira, s kojim je Petar Aleksandrovič, još u mladosti, čim je naslijedio veleposjed, započeo beskrajnu parnicu zbog prava na nekakav ribolov na rijeci ili na sječu šume, ne znam pravo što je bilo posrijedi, ali je smatrao čak i svojom građan* Pierre Joseph Proudhon (1809.–1865.), jedan od osnivača anarhizma, napadao komunizam. ** Mihail Aleksandrovič Bakunjin (1814.-1876.), ruski anarhist, prijatelj književnika Bjelinskoga, Hercena i Turgenjeva.
15
skom dužnošću prosvijećena čovjeka da povede parnicu s “klerikalcima”. Kad je čuo što je sve bilo s Adelaidom Ivanovnom, koje se, dakako, sjećao i koja mu je čak i za oko bila zapela, i kad je doznao da je za njom ostao Mitja, upleo se u taj slučaj, unatoč svom mladenačkom negodovanju i preziru prema Fjodoru Pavloviču. Tad se i upoznao s Fjodorom Pavlovičem. Otvoreno mu je rekao da bi htio preuzeti brigu o odgoju djeteta. Još je dugo nakon toga pričao, kao o karakternoj crti Fjodora Pavloviča, da se ovaj, kad je zapodjeo s njim razgovor o Mitji, neko vrijeme držao kao da uopće ne razumije o kakvom je djetetu riječ, pa čak se kanda i začudio što negdje u kući ima sina. Premda je Petar Aleksandrovič možda malo i pretjerivao u svom kazivanju, mora da je u tome bilo i zrnce istine. Jer, doista, Fjodor Pavlovič se cijelog života volio prenemagati, iznenada odigrati pred čovjekom kakvu neočekivanu ulogu i to, što je najvažnije, katkad bez ikakve potrebe, čak i na svoju direktnu štetu, kao što je, primjerice, bilo i ovaj put. Ta značajka, uostalom, nije bila svojstvena samo Fjodoru Pavloviču nego i mnogim drugim ljudima, pa i vrlo pametnima. Petar Aleksandrovič svojski se prihvatio tog posla te je čak imenovan (uz Fjodora Pavloviča) i za skrbnika djetetu, jer je ipak za majkom ostalo neko malo imanje, kuća i posjed. I Mitja se doista preselio k svom ujaku, ali kako ujak nije imao svoje obitelji i kako je odmah, pošto je sredio i osigurao novčane prihode od svojih imanja, pohitao opet u Pariz na dulje vrijeme, ostavio je dijete na brizi jednoj svojoj daljnjoj tetki, u Moskvi. Tako se slučilo da je i on, pošto se nastanio u Parizu, zaboravio na dijete, pogotovo kad je izbila ona Februarska revolucija koja ga je toliko zaokupila i koju nije mogao zaboraviti do kraja života. Ona mu je tetka u Moskvi umrla pa se Mitja preselio k jednoj od njenih udatih kćeri. Čini se da je Mitja nakon toga još dva puta mijenjao gnijezdo. O tome neću sad ovdje raspredati, pogotovo što ću još mnogo toga morati ispripovjediti o prvencu Fjodora Pavloviča, nego ću se zasad ograničiti tek na najnužnije podatke o njemu, bez kojih ne mogu ni započeti roman. Prvo, taj je Dmitrij Fjodorovič bio jedini od trojice sinova Fjodora Pavloviča koji je rastao u uvjerenju da ipak ima kakav-takav 16
imutak i da će biti nezavisan kad postane punoljetan. Dječaštvo i mladenaštvo proveo je u nesređenim prilikama: nije završio gimnaziju pa je dospio u neku vojnu školu, te se našao na Kavkazu, stekao časnički čin, borio se u dvoboju, bio degradiran i opet stekao čin, uvelike bančio i prorajtao poprilično novca. Od oca je počeo dobivati novac tek kad je postao punoljetan, a dotle se bio zadužio. Oca svoga, Fjodora Pavloviča, upoznao je i prvi put vidio tek kad je postao punoljetan, kad je došao u naše mjesto samo radi toga da prečisti s njim račune oko svoga nasljedstva. Čini se da mu se već tada otac zamjerio; nije dugo ostao kod njega, i ubrzo je otputovao; uspio je samo dobiti od njega stanovitu svotu novca i nagoditi se s njim o tome kako će ubuduće primati prihode od svoga imanja, o kojem ovoga puta od Fjodora Pavloviča nije uspio doznati (značajan podatak!) ni koliko prihoda donosi ni koliko vrijedi. Već je tada, od samog početka, Fjodor Pavlovič uočio (i to valja upamtiti!) da Mitja ima o svom imutku pretjeranu i netočnu predodžbu. Fjodor Pavlovič bio je time vrlo zadovoljan imajući na umu neke svoje račune. Samo je zaključio da je mladić lakouman, prijek, plahovit, nestrpljiv, pijanica koji treba samo povremeno dobiti nešto novca pa da se začas smiri, iako, naravno, tek na kraće vrijeme. I eto, upravo je to počeo iskorištavati Fjodor Pavlovič, to jest umirivati ga šaljući mu povremeno sitne svote, pa je na kraju ispalo tako da je Mitja, izgubivši nakon četiri godine strpljenje, drugi put došao u naš gradić da napokon prečisti račune s ocem i, na svoje veliko čudo, iznenada doznao da nema više ni prebite pare, da je čak teško izračunati tko kome duguje, da je navodno dobio više novca nego što mu vrijedi sva imovina kod Fjodora Pavloviča, pa da mu možda i sam još duguje; da prema tim i tim pogodbama, koje je tada i tada izvolio sklopiti s njim, više nema prava da išta traži, i tako dalje, i tome slično. Mladić je bio preneražen, posumnjao je da je posrijedi laž, prevara, posve se izbezumio i samo što nije šenuo pameću. I eto, upravo je ta okolnost i dovela do katastrofe, koja će biti predmet mog prvog, uvodnog romana ili, bolje reći, njegova vanjska strana. Ali, prije nego što prijeđem na taj roman, treba reći koju i o ostaloj dvojici sinova Fjodora Pavloviča, Mitjinoj braći, i objasniti njihovo porijeklo. 17
III. DRUGI BRAK I DRUGA DJECA Oslobodivši se četverogodišnjeg Mitje, Fjodor Pavlovič se ubrzo oženio drugi put. Taj je drugi brak potrajao osam godina. Tu svoju drugu ženu, koja je također bila vrlo mlada, Sofju Ivanovnu, doveo je iz druge gubernije, u koju je bio svratio s nekim Židovom radi nekog sitnog poduzetničkog posla. Premda je bančio, pio i živio raskalašeno, Fjodor Pavlovič neprestano je vodio brigu o tome u što će uložiti svoj kapital i uvijek je sklapao uspješne poslove, dakako, gotovo uvijek nepoštene. Sofja Ivanovna bila je “siroče”, od malih nogu bez igdje ikog, kći nekog bijednog đakona, odrasla u bogatoj kući svoje dobrotvorke, odgojiteljice i mučiteljice, ugledne stare generalice, udove generala Vorohova. Ne znam točno, ali čuo sam tek toliko da su njenu usvojenicu, krotko, blago i bezazleno čeljade, jednom čak skinuli s konopca o koji se bila objesila za čavao u smočnici – toliko joj je bilo teško podnositi samovolju i vječite prijekore te starice, koja očito nije bila zla, ali je od puke besposlice postala nepodnošljiva despotkinja. Fjodor Pavlovič ju je zaprosio, ali pošto su se raspitali o njemu, pokazali su mu vrata, a on je opet, kao i u prvom slučaju, predložio sirotici da pobjegne s njim. Vrlo je, vrlo vjerojatno da ne bi ni ona bila pošla za nj da je na vrijeme nešto više doznala o njemu. Ali on je bio iz druge gubernije, a i što je drugo mogla znati šesnaestogodišnjakinja doli da je bolje i u vodu skočiti nego ostati kod dobrotvorke. I tako je jadnica zamijenila dobrotvorku za dobrotvora. Fjodor Pavlovič nije ovaj put dobio ni groša zato što se generalica rasrdila i ne samo što mu ništa nije dala, nego ih je još oboje i proklela; ali on se ovaj put nije ni nadao da će štogod dobiti jer se zanio rijetkom ljepotom nevine djevojke i, što je najvažnije, njenom nevinom vanjštinom, koja je opčinila tog bludnika, do tada poročnog ljubitelja samo grube ženske ljepote. “Mene su tada one njezine nevine oči reznule po duši ko britva”, govorio je poslije cerekajući se odvratno, po svom običaju. Uostalom, možda je u razvratnika i tu bila posrijedi tek bludna pohota. Ne dobivši uz ženu 18
nikakva miraza, Fjodor Pavlovič nije se cifrao pred njom i, koristeći se time što je ona prema njemu bila takoreći “kriva” i što ju je malne “skinuo s konopca”, koristeći se, osim toga, njenom iznimnom poniznošću i pokornošću, prekršio je čak i najobičniju bračnu pristojnost. U kuću je, uz zakonitu ženu, dovodio nemoralne žene i priređivao prave orgije. Spomenut ću kao značajan podatak da je sluga Grigorij, sumoran, glup i tvrdoglav moralist, koji je mrzio prvu gospođu, Adelaidu Ivanovnu, ovaj put stao na stranu nove gospođe, štitio je i svađao se zbog nje s Fjodorom Pavlovičem na način gotovo nedopustiv za slugu, a jednom je čak i silom rastjerao okupljene bestidnice i stao na kraj orgiji. Poslije se nesretnica, onako zastrašena od malih nogu, razboljela od neke živčane ženske bolesti koja se često javlja u puku, među seljačkim ženama, koje zbog te bolesti zovu vikačice*. Od te bolesti, koju prate strašni histerični napadaji, bolesnica je na mahove čak i gubila pamet. Ipak je Fjodoru Pavloviču rodila dva sina, Ivana i Alekseja, prvoga u prvoj godini braka a drugoga nakon tri godine. Kad je umrla, malom je Alekseju bilo četiri godine i, ma koliko to čudno zvučalo, znam da je majku upamtio za sav život – dakako, kao kroz san. Nakon njene smrti obojica su dječaka doživjela gotovo navlas isto ono što i prvi sin, Mitja: otac ih je posve zaboravio i zapostavio pa su došli u ruke onom istom Grigoriju, u služinsku kuću u dvorištu. U toj ih je kući i našla ona stara samovoljna generalica, dobrotvorka i odgojiteljica njihove majke. Još je bila živa a za sve ono vrijeme, svih osam godina, nije mogla zaboraviti nanesenu joj uvredu. O tome kako je živjela njena “Sofi” dobivala je svih tih osam godina tajom pouzdane obavijesti, pa kad je čula kako se razboljela i kakvim je gadostima okružena, dva-tri puta je doviknula svojim gotovankama: “Tako joj i treba, to ju je Bog pokarao zbog nezahvalnosti”. Točno tri mjeseca nakon smrti Sofje Ivanovne banula je sama generalica u naš grad i došla ravno u kuću Fjodora Pavloviča, ostala je u gradu svega oko pola sata, ali je mnogo uradila. Bilo je to uvečer. Fjodor Pavlovič, koga nije vidjela punih osam go* U izvorniku “klikuše” – žene koje viču u napadaju histerije.
19
dina, pojavio se pred njom podnapit. Priča se da ga je ona umah, čim ga je ugledala, bez riječi objašnjenja, dva puta pošteno ćušnula da se sve orilo, i da ga je tri puta povukla za kosu, a zatim se bez riječi otputila ravno u dvorišnu kuću, do dvojice dječaka. Na prvi pogled zapazila je da su obojica neumiveni i da je rublje na njima prljavo, pa je umalo prilijepila zaušnicu i samom Grigoriju i rekla mu da će obojicu dječaka odvesti sa sobom, te ih izvela onakve kakvi su bili, umotala u velik rubac, smjestila u kočiju i odvezla u svoj grad. Grigorij je podnio pljusku kao pokoran rob, nije ni pisnuo, a dok je ispraćao staru gospođu do kočije, duboko joj se poklonio i rekao uvjerenim glasom da će joj “za siročad Bog platiti”. – A ti si ipak mazgov! – dobacila mu je generalica na odlasku. Porazmislivši dobro o svemu, Fjodor Pavlovič je zaključio da je sve to u redu, i pristao na sve uvjete što se tiče odgoja njegove djece kod generalice. A o ćuškama koje je dobio pričao je sam na sva usta po cijelom gradu. Slučilo se tako da je i generalica uskoro nakon toga umrla, ali je u oporuci svakom mališanu ostavila po tisuću rubalja, “za njihovo školovanje, i da se sav taj novac bezuvjetno potroši na njih, i to tako da dotekne do njihove punoljetnosti zato što je za takvu djecu i ovako mala svota sasvim dovoljna, a ako tko želi dati više, neka sam razdriješi kesu”, i tako dalje. Ja osobno nisam čitao tu oporuku, ali sam čuo da je doista bilo u njoj nešto otprilike tako čudnovato i vrlo originalno. Međutim, glavni je staričin nasljednik bio ipak pošten čovjek, predstavnik plemstva te gubernije Jefim Petrovič Poljenov. Čim se on počeo dopisivati s Fjodorom Pavlovičem, dokučio je da od njega neće izvući novce za odgoj njegove djece (iako ovaj nije nikad otvoreno odbio nijedan zahtjev, nego je samo sve nešto odugovlačio, a ponekad se čak i topio od nježnosti), pa je sam preuzeo brigu za siročad i posebice zavolio mlađega od njih, Alekseja, tako da je ovaj dugo čak i živio u njegovoj obitelji. Molim čitatelja da ovo upamti na samom početku. Pa ako su ti mlaci imali komu biti doživotno zahvalni za svoj odgoj i naobrazbu, onda je to bilo upravo Jefimu Petroviču, neobično plemenitu i humanu čovjeku, kakav se malokad može naći. On je sačuvao svakom mališanu netaknutu 20
tisuću rubalja koje im je ostavila generalica, tako da su te svote do njihove punoljetnosti porasle s kamatama svaka do dvije tisuće, a othranio ih je svojim novcem i, dakako, potrošio kudikamo više od tisuću rubalja na svakoga. Ipak, neću se ni sad upuštati u potanko opisivanje njihova djetinjstva i mladenaštva, nego ću samo naznačiti najvažnije okolnosti. Uostalom, o starijemu, Ivanu, reći ću tek toliko da je bio nekako neveselo i zatvoreno dijete, nipošto nije bio plašljiv, ali reklo bi se da je već u svojoj desetoj godini shvatio da obojica žive u tuđoj kući i od tuđe milosti, a da im je otac takav nekakav čovjek o kome je čak sramota i govoriti, i tako dalje. Taj je dječak vrlo rano, gotovo od malih nogu (tako se bar pričalo), počeo pokazivati neobičnu i izvanrednu sposobnost učenja. Ne znam pravo kako se slučilo da je napustio obitelj Jefima Petroviča već u svojoj trinaestoj godini, da je prešao u gimnaziju u Moskvi i nastanio se kod nekog iskusnog i tada glasovitog pedagoga, prijatelja Jefima Petroviča od malih nogu. Sam je Ivan poslije pripovijedao da je sve to Jefim Petrovič učinio takoreći “od prevelike revnosti da čini dobra djela”, i da se zanio idejom da se dječak genijalnih sposobnosti školuje kod genijalnog odgojitelja. Uostalom, ni Jefima Petroviča ni genijalnog odgojitelja nije više bilo među živima kad je taj mladac završio gimnaziju i upisao se na fakultet. Ali kako Jefim Petrovič nije za života uredio sve kako treba, i kako se novac koji je djeci ostavila samovoljna generalica, što je s kamatama bio narastao od jedne tisuće na dvije, nije mogao odmah isplatiti zbog kojekakvih, kod nas posve neizbježnih formalnosti i zatezanja, mladić je vrlo teško živio prve dvije godine na fakultetu jer se morao za sve to vrijeme, uz učenje, sam uzdržavati i prehranjivati. Valja napomenuti da nije tada ni pokušao uspostaviti vezu s ocem – možda iz ponosa i prezira prema njemu, a možda i zato što mu je hladan i zdrav razum govorio da od tatice neće dobiti nikakvu ozbiljniju potporu. Bilo kako mu drago, mladić se nije nimalo smeo nego je našao posao, isprva davao instrukcije za dvadeset kopjejaka na sat, a poslije je obijao pragove uredništava i nudio člančiće od desetak redaka o uličnim događanjima, što ih je potpisivao kao “Očevidac”. Kažu da su ti člančići 21
bili uvijek zanimljivo i dopadljivo sročeni, te da su uskoro postali vrlo traženi. Već je samim time taj mladić iskazao svu svoju praktičnu i intelektualnu nadmoć nad onim mnogobrojnim, vječito siromašnim i nesretnim dijelom naše studentarije obaju spolova, koja u prijestolnicama obično od zore do mraka obija pragove kojekakvih novina i časopisa ne znajući ništa bolje smisliti nego vječito ponavljati jednu te istu molbu – da prevode s francuskoga ili prepisuju tuđe tekstove. Pošto je sklopio poznanstva u uredništvima, Ivan Fjodorovič nije poslije nikad prekidao veze s njima te je posljednjih godina svojeg studija počeo objavljivati vrlo darovito pisane prikaze knjiga različitih struka, tako da se pročuo čak i u književnim krugovima. Istinabog, tek je na samom kraju uspio iznenada privući posebnu pozornost znatno šireg čitateljstva tako da su ga odjednom mnogi zapazili i zapamtili. Bijaše to prilično zanimljiv slučaj. Kad je već završio studij i spremao se sa svoje dvije tisuće rubalja otputovati u inozemstvo, Ivan Fjodorovič je najednom u jednom velikom listu objavio neobičan napis kojim je privukao pozornost čak i nestručnjaka, a što je najvažnije, o predmetu koji je njemu očito bio sasvim nepoznat zato što je završio studij prirodnih znanosti. U članku se raspredalo o crkvenom sudu*, o čemu se tada raspravljalo na sve strane. Analizirajući neka već iznesena mišljenja o tom problemu, on je izložio i svoje osobno stajalište. Najveću je pažnju izazvao sam ton izlaganja i posve neočekivan zaključak. Mnogi su teolozi procijenili da je autor neosporno njihov čovjek, a istodobno su mu iznenada počeli odobravati ne samo svjetovnjaci nego i sami ateisti. Naposljetku su neki pronicavi ljudi zaključili da je sav taj njegov napis samo drska farsa i izrugivanje. Spominjem ovaj slučaj najviše zato što je taj natpis svojedobno dopro i do našega znamenitog prigradskog manastira, gdje su se posebice zanimali za pokrenuto pitanje crkvenih sudova – dopro je i izazvao posvemašnju nedoumicu. Kad su saznali tko je člankopisac, zainteresirali su se i za činjenicu da je rodom iz * Godine 1864. započela je u Rusiji provedba reforme crkvenih sudova, to je izazvalo burne reakcije u tisku, uperene uglavnom protiv upletanja države u crkvene poslove.
22
našega grada i sin “upravo onog istog Fjodora Pavloviča”. A tad se odjednom pojavio u nas i sam člankopisac. Zašto je tada došao k nama Ivan Fjodorovič – sjećam se da sam i tada postavljao sam sebi to pitanje, gotovo pomalo uznemiren. Taj tako sudbonosni dolazak, koji je prouzročio mnoge teške posljedice, ostao mi je još dugo nakon toga, gotovo zauvijek, nejasan. Općenito govoreći, bilo je čudno što se tako učen mladić, naoko ponosit i obziran, odjednom pojavio u onakvoj raspuštenoj kući, kod onakva oca koji se nikad nije obazirao na nj, koji ga nije poznavao niti ga se sjećao, i koji se, premda, naravno, nipošto i ni u kom slučaju ne bi sinu dao novac kad bi ga zatražio od njega, ipak oduvijek pribojavao da će mu jednom doći i sinovi Ivan i Aleksej i zatražiti od njega novac. I eto, taj se mladić nastanio u kući takva oca, živi s njim mjesec-dva i slažu se jedan s drugim da je milina. Ovo je potonje posebice iznenadilo ne samo mene nego i mnoge druge. Petar Aleksandrovič Miusov, koga sam već ovdje spominjao, daljnji rođak Fjodora Pavloviča po prvoj ženi, zatekao se tad opet kod nas, na svom prigradskom posjedu, doputovavši iz Pariza u kojem se već bio stalno nastanio. Sjećam se kako se upravo on tome najviše čudio kad se upoznao s mladićem koji je u njemu probudio neobično zanimanje i s kojim se gdjekad, s bolom u duši, nadmetao u učenosti. – Ponosit je – govorio nam je tada o njemu – uvijek će taj skucati koju kopjejku, pa i sad ima novca da otputuje u inozemstvo – a što radi ovdje? Svima je jasno da nije došao k ocu radi novca jer mu ga otac nipošto ne bi dao. Nije mu ni do pića ni razvrata, a stari više i ne može bez njega, toliko su se srepili! Bila je to živa istina; mladić je čak imao i očit utjecaj na starca; reklo bi se da ga ovaj na mahove i sluša, iako je inače bio neobično i kadikad pakosno svojeglav; čak se počeo i pristojnije ponašati... Tek se poslije pokazalo da je Ivan Fjodorovič došao dijelom i na molbu i radi poslova svoga starijeg brata, Dmitrija Fjodoroviča, koga je prvi put u životu vidio i upoznao baš nekako u to vrijeme, za boravka u našem gradu, ali s kojim se ipak, zbog 23
jednog važnog slučaja što se više ticao Dmitrija Fjodoroviča, bio počeo dopisivati još prije svoga dolaska iz Moskve. O čemu je bila riječ, čitatelj će potanko doznati kada tome dođe vrijeme. Pa ipak, čak i onda kad sam već znao za tu posebnu okolnost, činio mi se Ivan Fjodorovič zagonetan, a njegov dolazak k nama zapravo neobjašnjiv. Napomenut ću još i to da se Ivan Fjodorovič tada držao kao posrednik i pomiritelj između oca i starijeg brata Dmitrija Fjodoroviča, koji je tada zametnuo s ocem grdnu svađu, pa čak poveo i formalnu parnicu protiv njega. Ova se obitelj, ponavljam, tad prvi put u životu okupila sva, a neki su se njeni članovi prvi put u životu vidjeli. Jedino je najmlađi sin, Aleksej Fjodorovič, već nepunu godinu dana boravio u našem gradu jer je bio došao prije ostale braće. Eto, upravo mi je o tom Alekseju najteže govoriti u ovom uvodnom kazivanju, prije nego što ga izvedem na scenu romana. Ali morat ću i o njemu napisati uvod, da bar prethodno objasnim jedan vrlo čudan moment, naime: svoga budućeg junaka moram predstaviti čitateljima od prvog prizora u romanu u iskušeničkoj mantiji. Jest, tada je on već gotovo godinu dana boravio u našem manastiru i činilo se da se sprema cijeli život provesti među njegovim zidinama.
IV. TREĆI SIN ALJOŠA Bilo mu je tada svega dvadeset godina (brat mu je Ivan bio u dvadeset četvrtoj, a stariji brat Dmitrij u dvadeset osmoj). Najprije valja reći da taj mladac Aljoša nije uopće bio fanatik, pa čak ni mistik, bar po mom mišljenju. Unaprijed ću iznijeti svoje konačno mišljenje: bio je jednostavno mlad čovjekoljubac, a stupio je na put što vodi u manastir samo zato što ga se u to vrijeme taj put snažno dojmio i što mu se učinilo da je to idealan izlaz za njegovu dušu, koja se otimala iz mraka svjetovne mržnje put svjetla ljubavi. A taj ga se put snažno dojmio samo zato što je ta24
da na njemu susreo neobično biće, po njegovu mišljenju – našega znamenitog manastirskog “starca” – starog monaha Zosimu, koga je zavolio svom žarkom prvom ljubavlju svoga neutaživog srca. Uostalom, neću zanijekati da je mladac već i tada bio vrlo čudan, štoviše, da je bio takav od malih nogu. Usput budi rečeno, spomenuo sam već da je ostao bez majke u svojoj četvrtoj godini, ali da ju je upamtio za sav život, njeno lice, njeno milovanje, “baš kao da stoji živa preda mnom”. Takve se uspomene mogu pamtiti (kao što je svima poznato) i iz najranijeg djetinjstva, čak i iz druge godine života, ali dovijeka trepere samo kao svijetle točke u mraku, kao istrgnut krajičak goleme slike što se posve izgubila i nestala osim tog djelića. Upravo je tako i s njim bilo: upamtio je jednu večer, ljetnu, tihu, otvoren prozor, kose zrake sunca na zalasku (baš je te kose zrake najbolje upamtio), u sobi u kutu ikona, pred njom gori kandilo, a pred ikonom kleči majka i histerično jeca, cvili i vrišti držeći ga u naručju, stišće ga snažno da ga sve boli, i moli se za nj Bogorodici, pruža ga objema rukama iz svoga naručja prema ikoni kao da ga želi staviti pod okrilje Majke Božje... kad odjednom utrči dadilja i sva prestravljena otima joj ga iz ruku. Eto, to je ta slika! Aljoša je upamtio i kakvo je bilo majčino lice u tom trenu: govorio je da je bilo izbezumljeno ali prelijepo, koliko se sjećao. Ipak, malo je kome volio raspredati o toj uspomeni. U djetinjstvu i mladosti bio je povučen, pa čak i prilično šutljiv, ali ne iz nepovjerljivosti, bojažljivosti ili mrzovoljne nedruštvenosti, nego, naprotiv, zbog nečega drugog, zbog neke duševne brige, posve osobne, koja se nije ticala drugih, ali koja je njemu bila toliko važna da je zbog nje nekako zaboravljao na druge ljude. Ali ljude je volio: reklo bi se da je sav život vjerovao u ljude, a da ga nitko nikad nije smatrao priprostim ni naivnim mladićem. Bilo je nešto u njemu što je govorilo i davalo na znanje (pa i sve do kraja života) da on ne želi suditi ljudima, da neće preuzeti odgovornost za osudu i da nikad nikog neće osuditi. Reklo bi se, štoviše, da sve dopušta i da nikog nimalo ne osuđuje, ali da često duboko tuguje. Dapače, u tom je pogledu išao tako daleko da ga nitko nije mogao iznenaditi ni uplašiti, čak ni dok je bio dijete. Kad je u svojoj dvadese25
toj godini došao k ocu, u onu jazbinu prljava razvrata, on bi se, onako nevin i čedan, čim ne bi više mogao gledati tu sramotu, bez riječi udaljio, ne pokazujući ni najmanje prezira ili osude bilo koga. A otac, koji je nekad bio čankoliz a poslije osjetljiv i vrlo uvredljiv, dočekivao ga je isprva nepovjerljivo i odbojno (“nešto mnogo”, veli, “šuti i mnogo nešto za se razmišlja”), ali se uskoro promijenio i već ga nakon otprilike četiri tjedna počeo uvelike grliti i ljubiti, doduše roneći suze od pijanstva, raznježen alkoholom, ali se vidjelo da ga je zavolio iskreno i duboko, kao što, naravno, taj čovjek nikad nikog nije volio... Pa i svi su voljeli tog mlaca, gdje bi se god pojavio, i to još od njegova najranijeg djetinjstva. U kući njegova dobrotvora i odgojitelja Jefima Petroviča svi su ga odreda tako zamilovali da su ga doista smatrali svojim rođenim. A on je u tu kuću došao u onim djetinjim godinama u kojima se od mališana nikako ne može očekivati proračunatost i lukavstvo, prefriganost ili umijeće da se dodvorava i ulaguje, umješnost da se zadobije tuđa naklonost. Prema tome, on je nosio taj dar u sebi, u svojoj naravi, da tako kažemo, iskreno i neposredno. Isto je tako bilo i u školi, iako bi se reklo da je bio od one djece koja pobuđuju nepovjerenje svojih drugova, ponekad i izrugivanje, pa i kivnost. Zanosio se svojim mislima i kanda izdvajao od ostalih. Od malih je nogu volio zavući se u kut i čitati knjige, ali su ga drugovi ipak toliko zavoljeli da se za sve vrijeme školovanja slobodno mogao smatrati općim ljubimcem. Malokad je bio nestašan, rijetko je bio i veseo, ali čim bi ga pogledali, svi bi vidjeli da nije neveseo zbog neke zlovolje nego da je, naprotiv, otvoren i vedar. Među vršnjacima se nikad nije želio isticati. Možda se baš i zato nikad nikog nije bojao, ali su dječaci ubrzo shvatili da se nimalo ne razmeće svojom neustrašivošću nego da se drži kao da i ne zna da je smion i neustrašiv. Nije bio zlopamtilo. Događalo se da je sat vremena nakon pretrpljene uvrede odgovarao na pitanja onoga koji ga je uvrijedio, ili sam zapodijevao s njim razgovor tako povjerljivo i vedro kao da se ništa među njima nije dogodilo. I nije se tada držao kao da je slučajno smetnuo s uma uvredu nego kao da to jednostavno ne smatra uvredom, a to je djecu naj26
više predobivalo i očaravalo. Imao je samo jednu značajku koja je u svim razredima gimnazije, od najnižeg pa sve do najvišeg, neprestano izazivala kod njegovih drugova želju da ga zadirkuju, ali mu se nisu pakosno podsmjehivali nego su ga peckali zato što ih je to veselilo. Ta je njegova značajka bila pretjerana, prekomjerna stidljivost i čednost. Nikako nije mogao slušati stanovite riječi i razgovore o ženama. Te su “stanovite” riječi i razgovori, na žalost, neiskorjenjivi u školama. Dječaci, čisti u duši i srcu, gotovo još djeca, vrlo često vole govoriti u učionicama među sobom, pa i na sav glas, o takvim stvarima, likovima i slikama o kakvima neće govoriti čak ni vojnici, štoviše, vojnici ne znaju i ne razumiju mnogo od onoga što je već poznato tako maloj djeci naše inteligencije i višeg društva. Možda tu još i nema moralnog razvrata, pa ni pravog cinizma, onog pokvarenog, duševnog, ali ima izvanjskog cinizma koji se kod njih počesto smatra čak i znakom profinjenosti, istančanosti, odvažnosti, nečim vrijednim oponašanja. Kad su opazili da “Aljoška Karamazov”, čim se povede razgovor “o onome”, brže-bolje začepi uši, oni bi se katkad navlaš sjatili oko njega, silom mu odvajali ruke od ušiju i vikali na oba uha prostote, a on se otimao, bacao na pod, lijegao i zaklanjao se a da ne bi ni riječi progovorio, ne bi ih grdio nego bi samo šutke podnosio vrijeđanje. Naposljetku su ga ipak ostavili na miru i nisu ga više dražili dobacujući mu da je “curica”, štoviše, gledali su ga zbog toga pomalo sažalno. Usput budi rečeno, u razredu je uvijek bio jedan od najboljih učenika, iako nikad nije bio najbolji. Nakon smrti Jefima Petroviča Aljoša je još dvije godine pohađao gubernijsku gimnaziju. Ucviljena supruga Jefima Petroviča otputovala je neposredno nakon njegove smrti na dulje vrijeme u Italiju sa svom obitelji, sve samim ženskinjama, a Aljoša je dospio u kuću nekih dviju dama koje nikad prije toga nije vidio, nekih daljnjih rođakinja Jefima Petroviča, a da ni sam nije znao pod kakvim uvjetima. Karakteristična je, i to vrlo karakteristična, njegova značajka bila i to što nikad nije mario na čiji trošak živi. U tome je bio sušta suprotnost svom starijem bratu Ivanu Fjodoroviču, koji se napatio prve dvije godine studija uzdržavaju27
ći se sam svojim radom i koji je od malih nogu osjećao gorčinu znajući da živi o tuđem kruhu, kod dobrotvora. Ipak, čini se da o toj Aleksejevoj neobičnoj karakternoj crti ne bi trebalo prestrogo suditi zato što bi svatko, tek što bi ga upoznao, kad bi mu se postavilo to pitanje, izrazio uvjerenje da je Aleksej svakako jedan od onih mladaca koji su u neku ruku jurodivi*, koji se, kad bi mu iznenada dopao ruku i velik kapital, ne bi kolebao da ga ustupi na prvi zahtjev, ili za neko dobro djelo ili, možda, čak i dao spretnom probisvijetu koji bi zatražio novac od njega. Pa i inače bi se reklo da ne zna pravu vrijednost novca, naravno u prenesenom smislu te riječi. Kad bi mu dali džeparac, koji nikad nije tražio, tjednima nije znao što bi s njim, ili ga uopće nije štedio pa bi novac začas ispario. Petar Aleksandrovič Miusov, čovjek vrlo osjetljiv što se tiče novca i građanskog poštenja, jednom je poslije, kad je malo bolje upoznao Alekseja, izrekao o njemu ovu misao: “To je možda jedini čovjek na svijetu kojeg možete ostaviti bez novca na trgu u nepoznatu velegradu a da neće propasti ni skapati od gladi i studeni, jer će ga umah nahraniti, umah zbrinuti, a ako ga ne zbrinu, onda će se on sam začas snaći, a da ga to neće stajati ni najmanje truda ni poniženja, niti će opteretiti onoga tko ga je zbrinuo, nego će, štoviše, smatrati to čak i zadovoljstvom”. Gimnaziju ipak nije završio; ostao mu je bio još jedan razred do kraja kad je iznenada obznanio svojim damama da odlazi ocu radi nečega što mu je palo na um. Dame su ga silno voljele i nisu ga u prvi mah htjele pustiti. Putni su troškovi bili neznatni pa mu nisu dopustile da založi svoj sat – dar dobrotvorove obitelji prije nego što je otputovala u inozemstvo, nego su ga dobro opskrbile novcem, pa čak i novim odijelom i rubljem. On im je ipak vratio polovicu novca i obavijestio ih da će svakako putovati trećim razredom. Kad je stigao u naš gradić, na prvo očevo pitanje: “A zašto si ti zapravo došao kad nisi završio školu?” – nije jednostavno ništa odgovorio, samo je bio, kažu, zamišljen kao i obično. Uskoro se saznalo da traži grob svoje majke. Pa i sam je potom priznao da je samo radi toga doputovao. Ipak, teš* “Božji čovjek”, luda od rođenja, na kojoj se, prema ruskom vjerovanju, “vrši volja Božja”.
28
ko da je to bila jedina svrha njegova dolaska. Po svoj prilici nije tada ni sam znao niti bi znao objasniti: što se to zapravo iznenada uzburkalo u njegovoj duši i neodoljivo ga odmamilo na nov, nepoznat, ali već neminovan put. Fjodor Pavlovič nije mu znao pokazati gdje je pokopao svoju drugu ženu zato što nikad nije ni bio na njenu grobu nakon pogreba, a kako je to davno bilo, posve je zaboravio gdje su je pokopali... Usput da kažemo još koju o Fjodoru Pavloviču. On se tek nedavno, nakon dugo vremena, bio vratio u naš grad. Tri-četiri godine poslije smrti svoje druge žene otputovao je na jug Rusije i na kraju se obreo u Odesi, gdje je proboravio nekoliko godina. U početku se, prema vlastitim riječima, upoznao “s mnogim Čifutima, Čifuticama, Čifutićima i Čifučadi”, ali na kraju ga nisu primali samo Čifuti nego i “Židovi”. Vjerojatno je baš u to vrijeme razvio posebnu umješnost da mlati i zgrće pare. U naš se gradić zauvijek vratio tek negdje tri godine prije Aljošina dolaska. Njegovi su stari znanci zapazili da se porušio, iako još nije bio starac u pravom smislu te riječi. Nije se držao nimalo dostojanstvenije nego tek nekako drskije. U nekadašnjeg lakrdijaša probudila se, primjerice, bezobrazna potreba da od drugih pravi budale. Ne samo da je orgijao sa ženama kao nekad, nego je to činio još nekako odvratnije. Uskoro je otvorio više novih krčmi u kotaru. Bilo je očito da posjeduje možda i sto tisuća rubalja, ili možda tek nešto manje. Mnogi su se građani i stanovnici našeg kotara uskoro kod njega zadužili, dakako uz pouzdana jamstva. U posljednje je vrijeme bio nekako podbuo, počeo je gubiti strpljenje, nije više dobro vladao samim sobom, postao je i nekako lakouman, počinjao jedno a završavao drugo, sve se više razmetao i sve češće opijao do besvijesti, a da mu nije bilo onog istog sluge Grigorija, koji je također dotle bio propisno ostario i pazio ponekad na njega takoreći kao guvernanta, možda Fjodor Pavlovič ne bi bio prošao bez većih neprilika. Reklo bi se da je Aljošin dolazak djelovao na nj čak i u moralnom smislu, kao da se u tom prerano ostarjelom čovjeku probudilo nešto što mu je već davno bilo zamrlo u duši: “A znaš li ti,” govorio je on često Aljoši zagledajući u njega, “da si joj ti zapravo sličan, vikači29
ci, mislim?” Tako je nazivao pokojnu svoju ženu, Aljošinu majku. Napokon je sluga Grigorij pokazao Aljoši grob “vikačice”. Odveo ga je na naše gradsko groblje i ondje mu pokazao, u dalekom kutku, željeznu, jeftinu ali čistu i urednu ploču na kojoj je bilo ispisano čak i ime, stalež, godina pokojničina rođenja i smrti, a ispod toga je bio urezan i nekakav četverostih iz starinske grobljanske pjesme kakvi se obično mogu naći na grobovima ljudi srednjega staleža. Pokazalo se da je ta ploča, začudo, Grigorijevo djelo. On ju je sam podigao na grobu sirote “vikačice” o svom trošku, pošto je Fjodor Pavlovič, kojem je više puta dodijavao podsjećanjem na taj grob, otputovao napokon u Odesu, digavši ruke ne samo od toga groba nego i od svih svojih uspomena. Aljoša nije na majčinu grobu iskazao nikakvu posebnu osjećajnost; samo je saslušao Grigorijevo ozbiljno i poučno kazivanje o podizanju nadgrobne ploče, postajao časak oborene glave i otišao s groblja bez riječi. Otada, pa možda i punu godinu dana, nije više dolazio na groblje. Ali ta je sitna epizoda i na Fjodora Pavloviča ostavila snažan dojam, i to vrlo neobičan. Najednom je uzeo tisuću rubalja i odnio ih u naš manastir za pomen duše svoje supruge, ali ne druge, Aljošine majke, nego Adelaide Ivanovne koja ga je devetala. Navečer se toga dana napio kao majka i pred Aljošom grdio monahe. Sam on nije nipošto bio pobožan čovjek; možda nikad nije ni najjeftiniju svijeću zapalio pred ikonom. Iz takvih tipova gdjekad izbiju čudni izljevi nenadanih osjećaja i neočekivanih misli. Već sam rekao da je bio sav podbuo. Obličje mu je tada odavalo nešto što je jasno svjedočilo o značaju i biti života koji je proživio. Uz duge i mlohave podočnjake pod sitnim očima, vječito drzovitim, sumnjičavim i podrugljivim, uz svu silu bora na sitnom ali gojaznom licu, stršio mu je ispod šiljasta podbratka još veći podvoljak, debeo i duguljast, kao kesa, što mu je pridavalo nekakav odvratan razvratnički izraz. Pridodajte tome putena, široka usta punih usana iz kojih su virili sitni krnjaci crnih, gotovo trulih zubi. Kad god bi progovorio, prskao je oko sebe pljuvačkom. Uostalom, i sam se volio šaliti na račun svoga lica, iako se činilo da je zadovoljan njime. Posebno je upo30
zoravao na svoj nos, ne osobito velik ali vrlo tanak i izrazito kukast: “Pravi rimski nos”, govorio je, “skupa s podvoljkom prava pravcata fizionomija rimskog patricija iz doba propasti carstva!” Reklo bi se da se time čak i ponosi. I tako, uskoro pošto je posjetio majčin grob, Aljoša mu je odjednom obznanio da želi stupiti u manastir i da su monasi voljni da ga prime za iskušenika. Usput je kazao da je to njegova žarka želja i da ga moli za roditeljski pristanak. Stari je Karamazov već znao da je “starac” Zosima, koji isposnički živi u manastirskoj ćeliji, ostavio snažan dojam na njegova “mirnog dječaka”. – Taj je starac kod njih, svakako, najpošteniji monah – rekao je pošto je šutke i zamišljeno saslušao Aljošu a da se nije gotovo ni začudio njegovoj molbi. – Hm, tamo bi ti dakle htio, mirni moj dečko! – Bio je pripit pa se odjednom osmjehnuo svojim širokim, supijanim osmijehom u kojem je ipak bilo podmuklosti i pijane lukavosti. – Hm, a ja sam sve nešto predosjećao da ćeš ti tako nekako i završiti, zamisli! Zapravo si tamo stalno i težio. Pa dobro, molim lijepo, imaš svoje dvije tisuće, to ti je miraz, a ja te, anđele moj, nikad neću ostaviti, pa i sad ću uplatiti tamo za tebe sve što treba, ako zatraže. A ako ne zatraže, što da se sami guramo, nije li tako? Jer ti ionako trošiš novac ko kanarinac, po dva zrna na tjedan... Hm. A znaš li ti da jedan manastir ima svoje prigradsko naselje, prnjavor, i da svi tamo znaju da u njemu žive samo “manastirske žene”, mislim da ih ima oko trideset... Bio sam ti ja tamo, i znaš da je to zanimljivo, na svoj način, naravno, u smislu raznolikosti. Ne valja samo to što ti tamo ipak prevladava rusko rodoljublje, pa uopće nema Francuskinja, a moglo bi ih biti, bogati su. Doznat će već pa će doći. E, a ovdje ništa, ovdje nema manastirskih žena, a monaha ima oko dvije stotine. Pošteno. Isposnici. Svaka čast... Hm. I tako, ti bi u monahe? A meni te je žao, Aljoša, zbilja, vjeruj mi da sam te zavolio... Uostalom, eto zgodne prilike da se pomoliš i za nas, grešnike, što smo puno zgriješili živeći ovdje. Često sam pomišljao: tko će se uopće pomoliti za mene Bogu? Postoji li takav čovjek? Dragi moj dečko, ja sam ti, što se toga tiče, strašno glup, možda mi nećeš vjerovati? Strašno. A vidiš, ma koliko bio glup, stalno mislim na to, stalno mislim, rijetko doduše, 31
ali opet mislim. Jer nije moguće, ipak, mislim, da će vragovi zaboraviti da me kukama odvuku tamo dolje kad umrem? I eto, tako si mislim: kukama. A otkud njima kuke? Od čega su im? Gdje ih samo kuju? Nije vrag da imaju tamo svoju fabriku? Oni kaluđeri tamo u manastiru sigurno vjeruju da u paklu ima, recimo, i strop. A ja sam, vidiš, spreman povjerovati u pakao samo ako nema stropa; onda ispada ipak nekako profinjenije, prosvjećenije, to jest nekako više luteranski. A u stvari, zar nije svejedno: sa stropom ili bez stropa? Pa ipak, sve ti baš o tome ovisi! E, a ako nema stropa, onda nema valjda ni kuka. A ako nema kuka, onda je opet sve bez veze, opet je dakle nevjerojatno: tko će me onda kukama odvući, jer ako me ne odvuku, što će onda biti, gdje je onda pravda na svijetu? II faudrait les inventer*, te kuke, upravo za mene, samo za mene, jer da znaš, Aljoša, kakav sam ti ja bestidnik! – Nema tamo kuka – tiho i ozbiljno izusti Aljoša motreći oca. – Da, da, ima samo sjene od kuka. Znam, znam. Ko što je jedan Francuz opisao pakao: “J’ai vu l’ombre d’un cocher, qui avec l’ombre d’une brosse frottait l’ombre d’une carosse”**. A otkud ti, golube, znaš da nema kuka? Kad poživiš malo kod monaha, drukčije ćeš ti meni gukati. Ma, uostalom, idi i prokljuvi tamo istinu, pa mi dođi javiti: ipak će biti lakše otići na onaj svijet ako točno znaš što te tamo čeka. A i pristojnije ćeš živjeti kod monaha nego kod mene, pijanog starkelje, i s tim djevojčurama... iako se tebe, kao i anđela, ništa ne prima. Možda te se ni tamo neće ništa primiti, pa ti zato i dajem svoj pristanak što se uzdam u ovo zadnje. Tebi nisu vrane mozak popile. Malo ćeš gorjeti a onda ćeš se ugasiti, izliječiti se i vratiti se. A ja ću te dotle čekati: jer osjećam da si ti jedini čovjek na svijetu koji me nije osudio, dečko moj dragi, ma osjećam ja to, kako ne bih osjećao!... Čak se i rasplakao. Bio je sentimentalan. Bio je opak i sentimentalan.
* Trebalo bi ih izmisliti (franc.) ** “Vidio sam sjenu kočijaša koji je sjenom četke čistio sjenu kočije”. Slobodna interpretacija četverostiha iz parodije Charlesa Perraulta (1628.–1703.) i njegove braće Nicholasa i Claudea – izopćena Eneida.
32
SADRŽAJ
Autorova napomena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 PRVI DIO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Knjiga prva: POVIJEST JEDNE MALE OBITELJI Fjodor Pavlovič Karamazov . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 Prvog je sina otjerao . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14 Drugi brak i druga djeca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18 Treći sin Aljoša . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24 Starci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33 Knjiga druga: NEPRILIČAN SKUP Stigoše u manastir. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43 Stari lakrdijaš . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48 Pobožne ženskinje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 58 Dama male vjere . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 66 Neka bude, neka bude. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74 Čemu živi takav čovjek . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 Seminarist-karijerist . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95 Skandal . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 104 Knjiga treća: BLUDNICI U služinskoj sobi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 114 Lizaveta Smerdjašča. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 120 Ispovijed vatrena srca. U stihovima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 124 Ispovijed vatrena srca. U anegdotama . . . . . . . . . . . . . . . . 133 Ispovijed vatrena srca. “Glavačke” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 142 Smerdjakov . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 150 Kontroverza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 156 Uz čašicu konjaka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 162 Bludnici. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 170 395
Obadvije zajedno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 176 Još jedna propala reputacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 188 DRUGI DIO. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 197 Knjiga četvrta: LOMOVI Otac Ferapont . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 199 Kod oca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 210 Druži se sa školarcima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 215 Kod Hohlakovih . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 220 Lom u salonu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 227 Lom u kolibi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 239 Na čistu zraku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 248 Knjiga peta: PRO I CONTRA Zaruke. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 260 Smerdjakov s gitarom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 272 Braća se upoznaju. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 279 Pobuna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 289 Veliki inkvizitor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 301 Zasad je još sve prilično nejasno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 323 “S pametnim čovjekom vrijedi porazgovarati” . . . . . . . . . 334 Knjiga šesta: RUSKI MONAH “Starac” Zosima i njegovi gosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 344 Iz života u Gospodu blago preminulog jeroshimonaha “starca” Zosime, prema njegovim riječima pribilježio Aleksej Fjodorovič Karamazov . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 349 Iz besjeda i pouka “starca” Zosime. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 380
396
PREPORUČUJEMO
U Bjesovima Dostojevski na sebi svojstven i neponovljiv način slika mračnu stranu čovjekova bića, osobnog i kolektivnog, onu demonsku snagu što potiče na najrazornije ideje i djela. Knjiga gotovo proročanski, desetljećima prije Listopadske revolucije i Drugoga svjetskog rata, upozorava na neizbježnost stravičnih povijesnih događaja koji će se, po autoru ne bez demonskoga nadahnuća, odigrati u stoljeću koje slijedi. Ovaj roman o ateizmu, komunizmu i nihilizmu i čovjeka današnjice podsjeća na nužnost izbora: ili svijet s Bogom ili svijet bez Boga sa svim posljedicama koje uz to idu. Prvi svezak: 400 str. Tvrdi uvez. Drugi svezak: 448 str. Tvrdi uvez.
www.verbum.hr
PREPORUČUJEMO
Ovaj roman čiju okosnicu čini sjećanje samoga autora na jedno razdoblje njegova djetinjstva istodobno je roman i o ljudskome odrastanju, o plemenitosti, dobroti i požrtvovnosti drugih koji nas osvajaju i oblikuju. Pisan s velikim nadahnućem, iznimnim spisateljskim žarom i neskrivenim emocijama, prepun slikovitih drevnih priča, ali i mnogih nikada ispričanih slika, odnosa i detalja iz vlastitoga života, ovaj roman nesumnjivo potvrđuje Ivana Aralicu kao načitanijega suvremenog hrvatskog autora. 396 str. Tvrdi uvez.
www.verbum.hr
PREPORUČUJEMO
U ovoj svojevrsnoj bajci za odrasle, koja se zbiva u fiktivnoj zemlji Korokaim, najveći hrvatski romanopisac Ivan Aralica pripovijeda nam dojmljivu priču o dubinama ljudske osobnosti, u kojoj se može prepoznati svaki čitatelj. Bitno drukčiji i neusporediv s bilo kojim od prethodnih Araličinih romana, iako u sebi sadrži elemente gotovo svakog od njih, Runolist nam nudi bezvremensku priču trajne aktualnosti, bivajući na svoj način nadvremenski – roman za sva vremena. 278. str. Tvrdi uvez
www.verbum.hr
Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: GrafiÄ?ki zavod Hrvatske Tiskano u studenome 2016.
Braća Karamazovi posljednji je roman ruskoga genija Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga, koji je dovršio nepuna tri mjeseca prije smrti. Utjecaj ovoga romana, koji se smatra njegovim najvećim djelom, ne prestaje slabiti od njegova objavljivanja. Upečatljiva, snažna promišljanja o vjeri, smislu života, ljubavi i moralu duboko prožimaju Braću Karamazove, kao i niske strasti, pohlepa, tuga, ljubomora i humor. Nakon što je razvratni vlastelin Fjodor Pavlovič pronađen mrtav, život trojice njegovih sinova nepovratno se mijenja: Mitja, njegov prvenac, i sâm strastvena duša obuzeta zemaljskim zadovoljstvima, odmah pada pod sumnju za ocoubojstvo. Drugi sin Ivan intelektualac je kojega duševne oluje dovode do potpuna sloma. Treći sin Aljoša duhovan je mladić koji daje sve od sebe da zaliječi duboke obiteljske podjele, a tu je još i sumnjivi lik njihova nepriznatoga polubrata Smerdjakova. Opisujući sudsku istragu i suđenje koje slijedi nakon ubojstva ovo vrhunsko remek-djelo dočarava svijet u kojemu su posve zamućene granice između nevinosti i pokvarenosti, dobra i zla, i u kojemu je vjera u čovječanstvo stavljena na najtežu kušnju. Duboko ponirući u ljudsku dušu i ocrtavajući psihološke portrete svojih likova Dostojevski iz temelja propituje najvažnije teme ljudske egzistencije stvarajući svoje najbolje djelo i jedno od najdragocjenijih djela svjetske književnosti. Nakladna kuća Verbum donosi Braću Karamazove u novomu ruhu, u dva sveska, u izvrsnu prijevodu Zlatka Crnkovića i s njegovim pogovorom koji čitateljima bolje približava samoga autora i ujedno pruža širi kontekst ovoga remek-djela.
ISBN 978-953-235-527-7
VERBUM 145 kn
www.verbum.hr