Issuu

F. M. Dostojevski

BRAÄ†A KARAMAZOVI Svezak II. VERBUM

F. M. Dostojevski BRAÄ†A KARAMAZOVI Svezak II.

Biblioteka:

Stilus

43.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj

F. M. Dostojevski

BRAĆA KARAMAZOVI Svezak II.

Prijevod: Zlatko Crnković

VERBUM Split, 2016.

Naslov izvornika: Ф. M. ДOCTOEBCKИЙ, БРАТЬЯ КАРАМАЗОВЫ

Prijevod: Zlatko Crnković Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.161.1-31=163.42 DOSTOEVSKIJ, Fedor Mihajlovič Braća Karamazovi / F. M. Dostojevski ; prijevod Zlatko Crnković. - Split : Verbum, 2016. - (Biblioteka Stilus ; 42; 43) Prijevod djela: Brat’ja Karamazovy / Fedor Mihajlovič Dostoevskij. Sv. 2 ISBN 978-953-235-528-4 160721053

Treći dio

Knjiga sedma ALJOŠA

I. MRTVAČKI ZADAH Tijelo preminulog jeroshimonaha oca Zosime pripravili su za ukop prema propisanom obredu. Umrle monahe i isposnike, kao što je poznato, ne kupaju. “Kada tko od monaha ode pred lice Gospodnje (piše u Velikom obredniku), onda mu određeni monah (to jest onaj koji je za to određen) otare tijelo toplom vodom pošto je najprije spužvom (morskom spužvom) načinio znak križa na pokojnikovu čelu, na prsima, na rukama, na nogama i na koljenima, i ništa više”. Sve je to učinio s preminulim sam otac Pajsije. Pošto ga je obrisao, odjenuo ga je u monaško ruho i umotao u mantiju, radi čega ju je, prema propisu, malo razrezao da bi mogao pokojnika unakrst umotati u nju. Na glavu mu je navukao kukuljicu s osmokrakim križem. Kukuljicu je ostavio otvorenu, a lice je pokojnikovo pokrio crnom koprenom. U ruke mu je stavio ikonu Krista Spasitelja. Tako opremljena, položili su ga ujutro u lijes (već davno pripravljen). Lijes su kanili ostaviti cijeli dan u ćeliji (u prvoj, većoj prostoriji, u onoj istoj u kojoj je pokojni “starac” primao braću i svjetovnjake). Kako je preminuli bio jeroshimonah po činu, trebalo je da jeromonasi i jerođakoni čitaju nad njim Evanđelje, a ne psaltir. Čitati je počeo odmah nakon opijela otac Josif. Otac Pajsije pak, koji je kanio poslije čitati cijeli dan i svu noć, bio je još vrlo zauzet i zabrinut, kao i otac starješina isposnice, jer se iznenada počelo zapažati, i to što dalje, to više, i među manastirskom braćom i među građanima koji su pristizali hrpimice iz manastirskih gostionica i iz grada, nešto neuobičajeno, neko nečuveno i čak “nedolično” 7

uzbuđenje i nestrpljivo iščekivanje. I starješina i otac Pajsije nastojali su svim silama da koliko mogu smire usplahirene i uzrujane ljude. Kad se već bilo dobrano razdanilo, iz grada su počeli stizati čak i neki koji su sa sobom vodili svoje bolesnike, napose djecu – baš kao da su čekali upravo ovaj trenutak, jer su se očito uzdali u trenutnu moć izlječenja, koja se, po njihovu uvjerenju, morala odmah očitovati. Tek se tad pokazalo koliko su se ljudi u nas obikli preminulog “starca” još za njegova života smatrati pravim i velikim svecem. Među onima koji su dolazili nipošto nisu bili samo obični ljudi iz puka. To veliko očekivanje vjernika, koje se očitovalo tako naglo i neprikriveno, pa čak i nestrpljivo, te gotovo da se iskazivalo kao zahtjev, činilo se ocu Pajsiju da je nedvojbena sablazan, koju je on doduše poodavno naslućivao ali koja je zapravo nadmašila sva njegova očekivanja. Kad bi se sreo s kojim uzbuđenim monahom, otac Pajsije počeo bi ga čak i koriti govoreći mu: “Takvo očekivanje da će se uskoro dogoditi nešto veliko prava je lakoumnost, koja je razumljiva jedino među svjetovnjacima, a nama je zazorna”. Ali slabo su ga slušali i otac Pajsije je to uznemireno zapažao, iako je i on sam (ako ćemo pravo), koliko se god ljutio na odviše nestrpljiva očekivanja držeći ih ispraznim i taštim, negdje potajno u sebi, u dubini duše, očekivao gotovo isto što i svi ti usplahireni ljudi, kao što je morao sam sebi priznati. Stoga su mu bili još neugodniji poneki susreti koji su izazivali u njemu, zbog nekih njegovih slutnji, ozbiljne dvojbe. Usred gužve u pokojnikovoj ćeliji primijetio je, primjerice, s gađenjem u duši (zbog čega je sam sebe odmah prekorio), Rakitina i monaha iz dalekog Obdorska, koji je još boravio u manastiru, a ocu Pajsiju su se obojica učinila odjednom nekako sumnjivim – iako se nisu samo oni tako doimali. Među svima onima koji su bili vidljivo uznemireni, monah iz Obdorska nekako se najviše vrpoljio; vrzmao se posvuda, na svim mjestima: svugdje se nešto raspitivao, svugdje se s nekim došaptavao držeći se nekako posebno tajanstveno. Izraz mu je lica bio silno nestrpljiv i kanda već pomalo srdit što se ono nešto tako dugo očekivano nikako ne događa. A što se Rakitina tiče, on je, kako se poslije pokazalo, došao tako rano u isposnicu 8

po izričitom nalogu gospođe Hohlakove. Tu dobru ženu slaba karaktera, koja nije smjela ući u isposnicu, tek što se probudila i saznala za “starčevu” smrt, obuzela je odjednom tako silna radoznalost da je smjesta poslala u isposnicu Rakitina da sve pomno prati i odmah je, otprilike svakih pola sata, pismeno izvješćuje o svemu što se zbiva. Ona je Rakitina smatrala najpobožnijim mladim vjernikom – toliko je on znao sa svakim izaći na kraj i prikazati se u skladu sa svačijim željama, ako je samo vidio u tome i najmanju korist za sebe. Dan je bio vedar i svijetao i mnogi od pristiglih hodočasnika tiskali su se oko isposničkih grobova, zbijenih oko same crkve i raštrkanih okolo po svoj isposnici. Obilazeći isposnicu, otac Pajsije odjednom se sjeti Aljoše, i sjeti se da ga već dugo nije vidio, još od noćas. Tek što je pomislio na njega, opazi ga u najudaljenijem kutu isposnice, uz ogradu, kako sjedi na nadgrobnom kamenu odavno preminulog monaha, glasovitog po svojim djelima. Sjedio je leđima okrenut isposnici a licem ogradi, kao da se sakrio za spomenik. Kad mu je prišao bliže, otac Pajsije primijeti da je mladić zario lice u dlanove i da nijemo, ali gorko plače, da se sav trese od jecaja. Otac Pajsije postaja časkom pred njim. – Dosta, sinko dragi, dosta, prijatelju! – reče mu napokon, sućutno. – Što ti je? Ne plači nego se raduj! Zar ne znaš da je današnji dan najveći dan njegov? Sjeti se samo gdje je on sad, u ovom trenutku! Aljoša ga pogleda otkrivši lice podbuhlo od plača, kao u malog djeteta, ali se umah ponovo bez riječi okrene i pokrije lice objema šakama. – Pa dobro, neka ti bude! – zamišljeno produži otac Pajsije. – Plači ako baš hoćeš, Krist ti je te suze poslao. “Tvoje suze od ganuća samo su duševno olakšanje i bit će na radost tvom dragom srcu” – nadoda više za se odlazeći od Aljoše i nježno razmišljajući o njemu. Uostalom, otišao je brže-bolje od njega jer je osjetio da će, gledajući ga, možda i sam zaplakati. Vrijeme je pak odmicalo, manastirske službe Božje i opijela redali su se jedno za drugim. Otac Pajsije ponovo je zamijenio oca Josifa kod lijesa i preuzeo od njega čitanje Evanđelja. Ali nije bilo prošlo ni tri sata po 9

podne kad se dogodi nešto što sam spomenuo još na kraju prethodne knjige, nešto što nitko od nas nije očekivao i što je bilo toliko suprotno općem nadanju da je, ponavljam, potanka i isprazna priča o tom događaju ostala do dana današnjeg u živom sjećanju našeg grada i u svoj našoj okolici. Ovdje ću još nadodati u svoje osobno ime: gotovo da mi se gadi spominjati taj isprazni i sablažnjivi događaj, u biti sasvim običan i prirodan, dakako da bih ga najradije izostavio iz ovoga kazivanja da nije utjecao na tako snažan i poseban način na dušu i srce glavnog, doduše tek budućeg junaka ove moje pripovijesti, Aljoše, te izazvao u njemu prijelom i preokret, potresao mu ali i konačno učvrstio razum, za sav život i za određeni cilj. Nego, da se vratimo priči. Kad su još prije osvita dana položili u lijes “starčevo” tijelo pripravljeno za ukop i prenijeli ga u prvu prostoriju u kojoj je primao goste, javilo se među onima oko lijesa pitanje: treba li otvoriti prozore? Ali to pitanje koje je netko nabacio onako uzgred i letimice, ostalo je bez odgovora i gotovo nezapaženo – možda su ga zapazili tek neki od prisutnih, i to za se, samo zato što su smatrali da je puka besmislica očekivati da će tijelo takva pokojnika početi trunuti i širiti zadah oko sebe, besmislica vrijedna sažaljenja (ako ne i podsmijeha) koja svjedoči samo o slaboj vjeri i lakoumnosti onoga tko je postavio to pitanje. Jer očekivalo se nešto upravo suprotno tome. I gle, odmah nekako iza podneva počelo je nešto što su oni koji su ulaziti i izlazili zapažali nijemo i za se, čak su se, očito, ustručavali bilo kome priopćiti misao koja im je pala na pamet, ali se oko tri sata po podne to već očitovalo toliko jasno i nepobitno da se ta vijest munjevito pronijela po svoj isposnici i među svim hodočasnicima, posjetiteljima isposnice, začas doprla i do manastira i izazvala zaprepaštenje svih monaha. Napokon je, u vrlo kratkom roku, stigla i u grad i uzbunila u njemu sve odreda, i vjernike i bezvjerce. Bezvjerci su se obradovali tome, a što se vjernika tiče, našlo se među njima i onih koji su se tome obradovali još više od samih bezvjeraca, jer “ljudi uživaju u padu čovjeka i sramoti njegovoj”, kao što je bio rekao sam “starac” u jednoj od svojih pouka. Stvar je bila u tome što se iz lijesa počeo ma10

lo-pomalo širiti mrtvački zadah, što dalje, to jače, a do tri sata po podne već se i odviše osjećao i neprestano sve više jačao. Odavno već nije bilo, niti se pamtilo u svekolikoj povijesti manastira, takve sablazni koja je izbila na tako grub i prostački način, koja bi u nekoj drugoj prigodi bila čak i nemoguća, a koja se pojavila odmah za tim događajem čak i među samim monasima. Tek poslije, nakon mnogo godina, neki su se naši razboriti monasi, prisjećajući se cijelog tog dana do u tančine, čudili i zgražali kako je ta sablazan tad mogla zadobiti takve razmjere. Jer i prije se događalo da su umirali monasi poznati po svom pravedničkom životu, monasi čija je pravednost bila svima pred očima, bogobojazni “starci”, i da se iz njihovih skromnih lijesova širio mrtvački zadah, prirodno kao i u svih mrtvaca, a da to nije izazvalo nikakve sablazni, niti najmanjeg uzbuđenja. Dakako da je i kod nas bilo odavno preminulih pojedinaca, o kojima se očuvala živa uspomena u manastiru, a ostaci kojih nisu, prema usmenoj predaji, pokazivali znakove raspadanja, što je ganutljivo i tajanstveno djelovalo na manastirsku braću i ostalo im u pameti kao nešto divno i čudesno, kao obećanje da će ubuduće od njihovih grobova poteći još veća slava, ako samo voljom Božjom dođe to doba. Posebice se očuvao spomen na jednog od njih koji je doživio stotinu i pet godina, “starca” Joba, znamenitog isposnika, koji se držao zavjeta posta i šutnje i koji je umro davno, još u desetim godinama ovog našeg stoljeća, pa su mu grob s posebnim i izvanrednim poštovanjem pokazivali svim hodočasnicima što su prvi put došli u manastir, tajanstveno spominjući usput neke velike nade. (Bijaše to onaj isti grob na kojem je otac Pajsije jutros zatekao Aljošu gdje sjedi.) Osim na tog davno preminulog “starca”, bila je isto tako živa uspomena i na “starca” Varsonofija, velikog oca jeroshimonaha, koji je umro ne tako davno – onog istog od kojeg je otac Zosima bio preuzeo “staraštvo” i kojeg su, za njegova života, svi hodočasnici koji su dolazili u manastir otvoreno smatrali jurodivim. O obojici se sačuvala predaja da su ležali u lijesovima kao živi i da su pokopani bez ikakvih znakova raspadanja, štoviše, da su im lica u lijesovima čak nekako i blistala. Neki su se, štoviše, dobro sjećali da im se iz li11

jesova širio nekakav miomiris. Ipak, uza sve takve uvjerljive uspomene, bilo je teško objasniti pravi uzrok zbog kojeg je uz lijes “starca” Zosime došlo do tako isprazne, ružne i neugodne pojave. Što se mene osobno tiče, rekao bih da se tu istodobno steklo i štošta drugo, mnogo različitih uzroka koji su zajednički tome pridonijeli. Jedan je od njih, recimo, bilo i ono duboko ukorijenjeno neprijateljstvo prema “staraštvu” kao prema štetnoj novotariji, što se još krilo u glavama mnogih monaha u manastiru. Najvažnija je tu, naravno, bila ona zavist na svetost pokojnika koja se bila toliko razvila za njegova života da se nitko nije usuđivao ni suprotstaviti tome. Jer, iako je pokojni “starac” predobio mnoge za sebe, ne toliko čudesima koliko ljubavlju, i stvorio oko sebe gotovo cijeli jedan svijet od ljudi koji su ga voljeli unatoč tome, ili upravo zbog toga, probudio je zavist mnogih prema sebi, pa je stekao i mnoge ljute neprijatelje, i javne i tajne, ne samo među monasima nego i među svjetovnjacima. Nikom nije, primjerice, učinio ništa nažao, pa ipak: “Zašto baš njega smatraju tako svetim?” Već je samo to pitanje, koje se svakog časa postavljalo, izazvalo najposlije silnu količinu neutažive kivnosti. Eto zašto ja mislim da su se mnogi, kad su osjetili mrtvački zadah kako se širi od njegova tijela, i to još tako brzo – jer nije bio prošao još ni jedan dan od njegove smrti – neizmjerno tome obradovali; baš kao što se i među onima koji su ga poštovali i bili mu privrženi, odmah našlo i takvih koji su tim zbivanjem bili tako reći povrijeđeni i osobno pogođeni. A evo kako su se događaji potom redali. Čim se počeo osjećati mrtvački zadah, moglo se već po samom držanju monaha što su dolazili u pokojnikovu ćeliju zaključiti zašto dolaze. Uđe tako, postoji časak i izađe da što prije potvrdi vijest drugima koji čekaju vani u svjetini. Jedni su od onih što su čekali vani turobno klimali glavama, ali drugi više nisu htjeli ni skrivati radost koja je jasno izbijala iz njihovih zluradih pogleda. I nitko ih više nije ni korio, nitko nije izustio nijedne dobre riječi, što je bilo čak i čudno jer je ipak većina u manastiru bila privržena “starcu”, ali je očito sam Gospodin tako htio da ovaj put manjina privremeno odnese pobjedu. Uskoro 12

su u ćeliju počeli dolaziti kao uhode i svjetovnjaci, mahom obrazovani građani. Običnih je ljudi iz puka malo ulazilo, iako su se mnogi tiskali pred ulazom u isposnicu. Nema dvojbe da se upravo poslije tri sata pojačala navala svjetovnjaka, i to baš zbog te sablažnjive vijesti. Navlaš su došli i oni koji možda toga dana ne bi bili uopće došli niti su kanili doći, među njima i neki pojedinci na visokim položajima. Inače, pristojnost još nije bila na prvi pogled narušena, i otac Pajsije, stroga lica, čitao je i dalje naglas, odlučno i razgovijetno, iz Evanđelja, kao da i ne zapaža što se zbiva, iako je već dugo primjećivao nešto neuobičajeno. Pomalo su i do njega počeli dopirati glasovi, isprva posve tihi ali malo-pomalo sve glasniji i smioniji. “Vidi se da sud Božji nije što i ljudski!” – začuo je odjednom otac Pajsije. Ove je riječi prvi izgovorio jedan svjetovnjak, gradski službenik, čovjek postariji i, koliko je bilo poznato, vrlo pobožan, ali je zapravo glasno kazao samo ono što su monasi već dugo šaputali jedan drugome na uho. Oni su već poodavno iskazivali tu istu očajničku misao, a najgore je od svega bilo to što se nakon toga gotovo svakim časom sve više očitovalo i raslo nekakvo likovanje. Uskoro se, međutim, počela narušavati čak i sama pristojnost, i kao da su svi odjednom osjetili da imaju čak i pravo narušavati je. “Kako je ovo uopće moguće”, govorili su neki monasi, u prvi mah kao da žale zbog toga, “bio je sitan u tijelu, suhonjav, sama kost i koža, pa otkud sad ovakav zadah?” – “Znači da je Bog baš htio na nešto upozoriti!” dodavali su brže-bolje drugi, a njihovo se mišljenje prihvaćalo odmah i bez pogovora. Isto su tako tvrdili da je, doduše, prirodno da se pojavio zadah kao i kod svakog preminulog grešnika, ali da se bar pojavio ipak kasnije, barem nakon dvadeset i četiri sata, a ne tako brzo. “Ovaj je pretekao prirodu”. Tu ne može biti ništa drugo posrijedi nego Bog i prst Providnosti. Htio je ljude opomenuti. Ovo je mišljenje ostavilo snažan dojam. Krotki otac jeromonah Josif, knjižničar, ljubimac pokojnikov, počeo se suprotstavljati nekim klevetnicima tvrdeći da “nije uvijek baš tako” i da nema u pravoslavlju dogme prema kojoj tijela pravednika ne bi smjela istrunuti, nego da je to tek izdvojeno mišljenje, te da se i u arhipravoslavnim zemljama, primjeri13

ce na Atosu, ne uznemiruju mnogo zbog mrtvačkog zadaha niti se tamo tjelesno neraspadanje smatra glavnim znakom veličine pravednika, nego boja njihovih kostiju. Kad im tijela odleže već mnogo godina u zemlji, pa čak i istrunu u njoj, te “ako kosti onda budu žute kao vosak, to je onda najvažniji znak da je Gospodin uzveličao pokojnog pravednika; a ako nisu žute nego crne, to znači da ga Gospodin nije udostojio slave – eto kako je na Atosu, Svetoj Gori, gdje se čuva pravoslavlje od davnih vremena i u najsjajnoj čistoti” – završio je otac Josif. Ali riječi poniznog oca nisu ostavile nikakav dojam nego su čak izazvale i podrugljive prigovore: “Sve je to puka učenost i novotarije, ne vrijedi ni slušati” – zaključili su monasi za se. “Kod nas je sve po starome; koliko sad ima tih novotarija, zar da se na sve njih ugledamo?” – dodavali su drugi. “Mi nismo imali ništa manje svetih otaca od njih. Oni tamo žive pod Turcima pa su sve pozaboravljali. Kod njih se i pravoslavlje već odavno zamutilo, a nemaju ni zvona.” Otac Josif se ojađeno povukao, pogotovo što ni sam nije svoje mišljenje iskazao osobito odlučno, kao da ni sam ne vjeruje onome što govori. Ali se uznemirio jer je naslutio da počinje nešto ružno i da čak i sama neposlušnost diže glavu. Malo-pomalo su, za ocem Josifom, utihnuli i svi drugi razboriti glasovi. Nekako se sve tako steklo da su se svi oni koji su voljeli pokojnog “starca” i s ganutljivom poslušnošću prihvaćali instituciju “staraštva”, odjednom strašno prepali nečega i, susrećući se, samo bojažljivo zagledali jedan drugome u lice. A neprijatelji su “staraštva”, kao tobožnje novotarije, ponosito digli glave. “Od pokojnoga ‘starca’ Varsonofija ne samo što se nije širio zadah, nego se osjećao miomiris” – zlurado su podsjećali – “ali on to nije zaslužio ‘staraštvom’ nego svojom pravednošću”. Uskoro zatim osuli su po nedavno preminulom “starcu” kojekakve prigovore, pa čak i optužbe: “Nije dobro naučavao; naučavao je da je život velika radost, a ne skrušena poniznost” – govorili su neki od onih najnedotupavnijih. “Poveo se za novom modom, nije priznavao materijalni oganj u paklu” – dometali su drugi, još nedotupavniji od onih prvih. “Nije se strogo držao posta, dopuštao je sebi slastice, jeo je slatko od višanja uz čaj, jako ga je volio, a sla14

le su mu ga gospođe. Zar je za isposnika čaj?” – govorili su neki zavidnici. “Visoko je dizao nos”, ogorčeno su se prisjećali oni najzluradiji. “Smatrao je sam sebe svecem, pred njim su padali na koljena, a on je to primao kao nešto što mu pripada.” – “Zlorabio je tajnu ispovijedi” – dodavali su pakosnim šaptom najljući protivnici “staraštva”, pa i oni najstariji i u pobožnosti najstroži monasi, pravi isposnici koji su položili zavjet šutnje, koji su za pokojnikova života bili ušutjeli, sad su odjednom otvorili usta, što je bilo samo po sebi strašno, jer su njihove riječi snažno utjecale na mlade i još kolebljive monahe. Sve je to pomalo slušao i gost iz Obdorska, mali monah iz Svetog Silvestra, duboko uzdišući i klimajući glavom: “Ma vidi se da je otac Ferapont jučer imao pravo!” – mislio je u sebi, a tad se iznenada pojavi i sam otac Ferapont, baš kao da je došao izazvati još veću pomutnju. Već sam spomenuo da je on malokad izlazio iz svoje drvene ćelijice iza pčelinjaka, da ni u crkvu nije redovito dolazio i da su mu kao jurodivom gledali kroz prste, bez obzira na propise kojih se nije držao. Ali, istini za volju, gledali su mu kroz prste i zato što nisu mogli drukčije. Jer tako velikog isposnika koji se držao zavjeta posta i šutnje i danonoćno se molio (čak bi i klečeći zaspao) bilo je čak i nekako zazorno neprestano sputavati općim propisima kad ih se sam nije htio pridržavati. “On je svetiji od svih nas i trapi se više nego što zahtijevaju propisi”, govorili su monasi, “a što ne ide u crkvu, to znači da sam najbolje zna kad treba ići, jer on ima svoje propise.” Da izbjegnu vjerojatnim prigovorima i sablazni oca Feraponta, ostavljali su ga radije na miru. “Starca” Zosimu, kao što je bilo već svima poznato, otac Ferapont nikako nije trpio. A sad je, eto, odjednom doprla i do njega, do njegove ćelije, vijest da “sud Božji nije ipak što i ljudski, i da je čak pretekao prirodu”. Zacijelo je prvi dotrčao do njega da mu tu vijest javi gost iz Obdorska, koji ga je jučer posjetio i otišao od njega zgrožen. Spomenuo sam već isto tako da je otac Pajsije, koji je postojano i nepokolebljivo stajao i čitao nad lijesom, iako nije mogao čuti ni vidjeti što se zbiva izvan ćelije, ipak u srcu nepogrešivo naslutio sve ono glavno, jer je poznavao svoju sredinu kao svoj džep. Nije bio zbunjen i očekivao je 15

bez straha sve što se još može dogoditi prateći oštrim pogledom što će se izleći iz tog nemira koji je bio predvidio. Tad mu iznenada zapara uši neobična buka u hodniku, koja je očito već narušila kućni red. Vrata se širom otvore i na njima se pojavi otac Ferapont. Iza njega se, kao što se moglo nazreti, pa čak i jasno vidjeti iz ćelije, okupilo oko ulaznih stuba mnogo monaha koji su ga dopratili, a bilo je među njima i svjetovnjaka. Pratioci ipak nisu ušli u ćeliju niti se popeli na stube, nego su zastali i čekali da vide što će reći i učiniti otac Ferapont, jer su naslutili, obuzeti čak i stanovitim strahom, uza svu svoju drzovitost, da on nije došao ovamo bez razloga. Zastavši na pragu, otac Ferapont podigne uvis ruke, a ispod desnice mu se pojave prodorne i radoznale oči gosta iz Obdorska, koji jedini nije odolio, zbog prevelike radoznalosti, da ne potrči uza stube za ocem Ferapontom. Svi su ostali, osim njega, naprotiv, čim su se vrata bučno širom otvorila, još više uzmaknuli iz nenadana straha. Podigavši ruke uvis, otac Ferapont se prodere: – Izgoneći izgonim! – i odmah počne, okrećući se redom na sve četiri strane svijeta, križati zidove i sva četiri kuta u ćeliji. Taj njegov postupak odmah su shvatili njegovi pratioci, jer su znali da on uvijek tako radi, kamo god dođe, i da neće sjesti ni riječi izustiti prije nego što istjera iz prostorije nečistu silu. – Sotono, izlazi, Sotono, izlazi! – ponovio je uz svako križanje. – Izgoneći izgonim! – prodere se ponovo. Bio je u svojoj gruboj mantiji potpasan užetom. Ispod konopljane košulje virila su mu gola prsa obrasla sijedim dlakama. Bio je bos. Čim je uzeo mahati rukama, počele su se tresti i zveketati teške verige što ih je nosio pod mantijom. Otac Pajsije prestane čitati i stupi preda nj kao da nešto iščekuje. – Zašto si došao, časni oče? Zašto kršiš red? Zašto buniš smjerno stado? – prozbori napokon gledajući ga strogo. – Radi česa si došo? Šta išteš? U šta vjeruješ? – vikne otac Ferapont ponašajući se kao jurodivi. – Poteko sam da izgnam vaše ovdašnje goste, vragove pogane. Gledam je l ih se puno nakotilo dok mene nije bilo. Pomest ću ih brezovom metlom. 16

– Nečastivog izgoniš, a možda mu i sam služiš? – odvažno nastavi otac Pajsije. – I tko uopće može za sebe reći: “Svet sam”? Zar ti, oče? – Pogan sam, a ne svet. U fotelju neću sjest i neću da mi se klanjaju ko idolu! – zagrmi otac Ferapont. – Danas ljudi upropašćuju svetu vjeru. A taj vaš sveti pokojnik – obrati se on svjetini upirući prstom u lijes – nije priznavao vragove. Purgativ je propisivao protiv njih. Zato su se i nakotili kod vas ko pauci po zakucima. A danas je i on počeo zaudarat. U tome vidimo veliku opomenu Gospodnju. To se jednom doista bilo dogodilo za života oca Zosime. Jednom se monahu počeo u snu javljati nečastivi, a na kraju i na javi. Kad je on to u velikom strahu priznao “starcu”, ovaj mu je savjetovao neka se neprekidno moli i strogo drži posta. Pošto mu ni to nije pomoglo, posavjetovao mu je da ne prekida post i molitvu, ali da uzme još jedan lijek. Nad tim su se mnogi tada sablažnjavali i govorili među sobom klimajući glavama, a najviše otac Ferapont, koga su neki opadači odmah izvijestili o toj “neobičnoj” odredbi “starčevoj” u ovako posebnom slučaju. – Izlazi, oče! – zapovjednički reče otac Pajsije. – Ne sude ljudi, već Bog. Možda je pred nama ovdje “opomena” koju nismo kadri shvatiti ni ti ni ja, niti itko drugi. Izlazi, oče, i ne buni stado! – odlučno ponovi. – Postova se nije držo prema svom monaškom činu, otud i opomena. To je bar jasno, a skrivat je to grijeh! – nikako se nije htio smiriti zanesenjak u svojoj mahnitoj revnosti. – Na slatkiše se polakomio, gospoje su mu ih donosile u džepovima, čajem se sladio, trbuhu ugađo, nabijo ga slasticama, a pamet oholim mislima... Zato se i osramotio... – Lakoumne su te riječi tvoje, oče! – povisi glas i otac Pajsije. – Divim se tvom postu i tvom pustinjaštvu, ali su ti riječi lakoumne, kao da ih je izrekao mlad svjetovnjak, nepostojan i nezreo. Izlazi, oče, zapovijedam ti – zagrmi na kraju i otac Pajsije. – I oću! – odvrati otac Ferapont, donekle kanda zbunjen ali svejednako ogorčen. – Vi učene glave! Od silne pameti uznosite se nad mojom neznatnošću! Došo sam vamo neuk, a i ono malo 17

što sam znao zaboravio sam, sam Gospodin Bog spasio me, ovako sićušnog, od vaše premudrosti... Otac Pajsije stajao je pred njim i uporno čekao. Otac Ferapont pošuti i odjednom, rastuživši se i pritisnuvši desni dlan na obraz, izusti otežući i motreći lijes preminulog “starca”: – Sutra će nad njim pjevat “Pomoćnika i pokrovitelja” – divan kanon, a nada mnom će, kad krepam, otpjevat samo “Koju slast u životu”, malu stihiru* – reče turobno i plačno. – Ponijeli ste se i uzoholili, pusto je ovo mjesto! – prodere se odjednom kao sumanut i, odmahnuvši rukom, naglo se okrene i brže siđe niz ulazne stube. Svjetina koja je dolje čekala uskomeša se; jedni su odmah pošli za njim, a drugi su se zadržali jer je ćelija bila svejednako otvorena. Otac Pajsije izašao je ustopice za ocem Ferapontom i zastao na vrhu stuba. Ali razjareni starac još nije bio gotov: pošto je odmakao dvadesetak koraka, iznenada se opet okrene prema suncu što je zalazilo, pa podigne uvis obje ruke i stropošta se na zemlju kao pokošen vičući iz sveg glasa: – Moj je Gospod pobijedio! Isukrst je pobijedio sunce na zalasku! – pomamno vikne, padne ničice na zemlju i zajeca na sav glas kao malo dijete, tresući se sav od plača i šireći ruke po zemlji. Tad svi pohrle do njega, razlegnu se povici i drugi uzvrate plačem... Sve ih spopala nekakva pomama. – Eto tko je svet! Eto tko je pravedan! – odjeknu sad već posve slobodni uzvici. – Eto tko bi trebalo da bude “starac” – dodavali su drugi već ogorčeno. – Neće on u “starce”... Sam će odbiti... neće on da služi toj prokletoj novotariji... neće on oponašati njihove budalaštine – učas prihvate drugi glasovi. Teško je bilo predvidjeti kako bi se to završilo da nije u tom trenu odjeknulo zvono pozivajući na službu Božju. Svi se odjednom uzmu križati. Ustane i otac Fe* Kad se iznosi tijelo (iz ćelije u crkvu i poslije opijela iz crkve na groblje) monaha ili shimonaha, pjeva se stihira Koja slast u životu… A ako je pokojni bio jeroshimonah, onda se pjeva kanon Pomoćnik i pokrovitelj… (Napomena autora). “Stihira” je vrsta pravoslavne crkvene pjesme posvećene svecima, a “kanon” je crkvena pjesma što se pjeva na jutrenji (nap. prev.).

rapont i, ograđujući se na sve strane znakom križa, pođe u svoju ćeliju ne osvrćući se više za sobom. I dalje je nešto vikao ali sad već posve nesuvislo. Za njim potrči svega nekolicina, a većina se počne razilaziti hitajući na službu Božju. Otac Pajsije prepusti čitanje ocu Josifu i siđe niza stube. Njega nisu mogli pokolebati povici zanesenjaka, ali jasno oćuti kako mu se srce odjednom sneveseli i rastuži. Zastane i upita sam sebe: “Otkud ova moja tuga od koje mi je duh klonuo?” U čudu začas shvati da ta njegova nenadana tuga potječe očito od sasvim sitnog i posebnog razloga: u svjetini koja se tiskala pred ulazom u ćeliju opazio je bio, među svima onima koji su se uznemirili, i Aljošu. Sjeti se kako je, čim ga je ugledao, oćutio u srcu nekakvu bol. “Zar je moguće da mi je taj mladić tako prirastao srcu?” – upita se u čudu. Upravo u tom trenutku Aljoša je prolazio mimo njega, kao da nekud hita, ali ne put crkve. Pogledi im se susretnu. Aljoša brže odvrati pogled i obori ga na zemlju, a otac Pajsije dosjeti se po samom mladićevu držanju kakva se velika promjena u ovom času zbiva u njemu. – Zar si se i ti pokolebao? – uzvikne odjednom otac Pajsije. – Zar si i ti s malovjernima? – nadoda turobno. Aljoša zastane i nekako neodređeno zirne na oca Pajsija, ali opet brže-bolje odvrati pogled od njega i obori ga na zemlju. Stajao je porebarke ali se nije okrenuo prema onome koji mu je postavio pitanje. Otac Pajsije pomno ga je motrio. – A kamo se žuriš? Zvoni na večernju – reče mu opet, ali mu Aljoša ni ovaj put ne odgovori. – Da ne napuštaš možda isposnicu? Zar bez pitanja, bez blagoslova? Aljoši se odjednom lice iskrivi od osmijeha, čudan, vrlo čudan pogled baci na oca koji mu je zadao to pitanje, na onoga kojem ga je na samrti povjerio bivši njegov učitelj, bivši gospodar njegova srca i uma, njegov voljeni “starac”, i odjednom, bez odgovora, kao i prije, odmahne rukom kao da ne mari ni za pristojnost, i pođe hitrim koracima prema izlaznim vratima isposnice. – Vratit ćeš se ti još! – prošapće otac Pajsije gledajući za njim tužno i začuđeno.

II. TAKAV JEDAN TRENUTAK Dakako da se otac Pajsije nije prevario kad je zaključio da će se njegov “dragi dečko” vratiti u manastir; štoviše, možda je proniknuo (iako ne potpuno ali svakako oštroumno) u pravi smisao Aljošina duševnog raspoloženja. Ipak, moram otvoreno priznati da bi i meni bilo vrlo teško jasno izložiti pravi smisao tog čudnog i neodređenog trenutka u životu meni tako dragog i još tako mladog junaka moje pripovijesti. Na bolno pitanje oca Pajsija upućeno Aljoši: “Zar si i ti s malovjernima?” – dakako da bih mogao odlučno odgovoriti umjesto Aljoše: “Ne, nije on s malovjernima”. Dapače, posrijedi je bilo nešto sasvim suprotno: sva je njegova smućenost proistekla upravo odatle što je duboko vjerovao. Ali smućen je bio, o tom nema dvojbe, i ta je smućenost bila toliko bolna da je i poslije, čak i mnogo kasnije, držao da mu je taj tužni dan bio jedan od najtežih i najsudbonosnijih dana u životu. Ako me otvoreno pitate: “Pa zar su ga zbilja sva ta tuga i sav taj nemir mogli obuzeti samo zato što je ‘starčevo’ tijelo, umjesto da odmah počne ljekovito djelovati, stalo, naprotiv, prije vremena trunuti?” odgovorit ću vam bez okolišanja: “Jest, doista je tako!” Jedino što bih zamolio čitatelja da se ne žuri previše ismijavati čisto srce mog mladog junaka. Ja sâm ne samo što ne kanim moliti za njega oproštenje niti ispričavati i opravdavati njegovu prostodušnu vjeru, recimo, njegovom mladošću ili slabim uspjehom u školi, i tako dalje, i tome slično, nego ću, štoviše, učiniti nešto suprotno i odlučno ustvrditi da osjećam iskreno poštovanje prema naravi njegova srca. Nema dvojbe da bi neki drugi mladac, koji dojmove uzima oprezno k srcu, koji već umije ne voljeti vatreno nego samo mlako, koji doduše neprijeporno ima pameti, ali za svoje godine ipak malo previše razborite (i stoga jeftine), takav bi mladac, kažem, izbjegao ono što se dogodilo mom Aljoši, ali u stanovitim je prigodama zaista dostojnije predati se nekom zanosu, makar i nerazumnom, ali zanosu koji je potekao iz velike ljubavi, nego mu se nikako ne predati. Pogotovo u mladosti jer je vječito i odviše 20

razborit mladac nepouzdan i ne vrijedi mnogo – tako bar ja mislim! “Ali”, uzviknut će vjerojatno razumni ljudi, “ne može svaki mladac vjerovati u takve predrasude a vaš mladac ne može biti uzor svima ostalima!” Na to ću i opet odgovoriti: jest, moj je mladac vjerovao, sveto i nepokolebljivo vjerovao, ali svejedno ne molim da mu se oprosti. Eto vidite, premda sam ustvrdio (možda malo brzopleto) da ne kanim ništa objašnjavati niti se ispričavati i pravdati svog junaka, uviđam da ponešto ipak treba objasniti da bi se moglo razumjeti moje daljnje kazivanje. Evo što ću reći: nije riječ o čudima. Nije bilo posrijedi lakoumno i nestrpljivo očekivanje čudesa. I nisu tada Aljoši bila potrebna čudesa radi trijumfa nekakvih uvjerenja (o tom nema ni govora), niti radi nekakve prijašnje, unaprijed stvorene ideje koja bi imala što prije trijumfirati nad nekom drugom idejom – ma ne, nipošto: tu je, u svemu tome, i nadasve, na prvom mjestu, stajao pred njim lik, jedino lik – lik njegova voljenog “starca”, lik onoga pravednika kojeg je duboko poštovao i malne obožavao. To baš i jest ono što se sva ljubav koja se krila u njegovu mladom i čistom srcu prema “svima i svakome”, u to vrijeme i cijele protekle godine, na mahove usredotočivala, možda i nepravilno, uglavnom na jedno jedino stvorenje, bar u najsnažnijim zanosima srca – na njegova voljenog, netom preminulog “starca”. To je stvorenje, istinabog, toliko dugo stajalo pred njim kao neprijeporan ideal da sva njegova mlada snaga i sve njegove težnje nisu ni mogle a da ne streme isključivo prema tom idealu, tako da je na časove čak i zaboravljao “sve i svakoga”. (Poslije se i sam prisjetio kako je tog tegobnog dana bio posve zaboravio na brata Dmitrija, zbog koga se prethodnog dana bio onoliko brinuo i tugovao; zaboravio je i odnijeti Iljušečkinu ocu onih dvjesta rubalja, što je također prethodnog dana onako žarko želio učiniti.) Ipak mu nisu bila potrebna čudesa nego samo neka “viša pravda”, koja je, po njegovu mišljenju, bila narušena, što ga je ovako bolno i nenadano pogodilo u srce. I koje čudo što je ta “pravda”, prema Aljošinu očekivanju, već zbog samog toka zbivanja poprimila oblik čudesa kojima se nadao od praha svoga obožavanog nekadaš21

njeg učitelja? Pa, tako su mislili i očekivali i svi ostali u manastiru, čak i oni čijoj se pameti Aljoša divio, primjerice sam otac Pajsije, pa je i Aljoša, ne opterećujući se nikakvim dvojbama, zaodjenuo u svoje snove u taj isti oblik kao i svi ostali. Odavno je već tako bilo u njegovu srcu, u ovu godinu dana života u manastiru srce mu se već bilo naviklo da to očekuje. Ali za pravdom je žudio, za pravdom, ne samo za čudesima! I eto, onaj koji je, prema njegovim nadanjima, trebalo da se uzvisi iznad svih na svijetu – taj je isti, umjesto slave koja mu pripada, iznenada oboren i osramoćen! Zbog čega? Tko ga je na to osudio? Tko je mogao tako presuditi? To su sve bila pitanja koja su učas izmučila njegovo neiskusno i nevino srce. On nije mogao podnijeti bez osjećaja uvrede, čak i bez ogorčenja u srcu, što je najpravedniji među pravednicima izvrgnut takvoj podrugljivoj i pakosnoj sprdnji lakoumne rulje koja je neusporedivo niža od njega. Dobro, neka i nije bilo čuda, neka se i nije dogodilo ništa čudesno što bi opravdalo ono što se neposredno očekivalo, ali zašto je moralo doći do ove sramote, zašto je dopuštena ova bruka, čemu to ubrzano truljenje koje je “preteklo prirodu”, kao što su govorili pakosni monasi? Čemu ta “opomena” nad kojom svi oni zajedno s ocem Ferapontom likuju, i zašto oni misle da imaju čak i pravo da tako zaključuju? Gdje je Providnost i njezin prst? Zašto je sakrila svoj prst u “najodsudnijem trenutku” (mislio je Aljoša), kao da je i sama poželjela da se pokori slijepim, nijemim, nemilosrdnim prirodnim zakonima? Eto zbog čega je Aljoši krvarilo srce. Dakako da je tu u prvom redu, kako već rekoh, bio lik koji je on volio više od svega na svijetu, a koji je sad bio “osramoćen”, pače “obeščašćen”! Možda je to roptanje mog mladog junaka bilo lakoumno i nerazumno; ipak, i po treći put ponavljam (unaprijed se slažući da je i to možda od mene lakoumno): drago mi je što se moj mladi junak u ovakvu trenutku nije pokazao osobito razborit, jer će svaki koliko-toliko pametan čovjek u svoje vrijeme doći pameti, a ako čak ni u takvom iznimnom trenutku u mladićevu srcu nema ljubavi, kad će je onda biti? Ne želim, međutim, u ovoj prigodi prešutjeti i nešto prilično neobično što se, iako samo načas, 22

javilo u Aljošinoj glavi u ovom za njega sudbonosnom i kritičnom trenutku. To novo nešto što je iskrsnulo i sinulo bijaše pomalo mučan dojam što ga je u njega izazvao jučerašnji razgovor s bratom Ivanom, kojeg se Aljoša neprestance prisjećao. Osobito sada. Ne, ne bi se moglo reći da mu je u duši bilo uzdrmano nešto od njegovih temeljnih, stihijskih, da tako kažem, uvjerenja. Pa ipak mu se neko mutno ali mučno i ružno sjećanje na jučerašnji razgovor s bratom Ivanom odjednom iznova probudilo u duši i sve više i više težilo da izbije na površinu. Kad se već bilo dobrano smrklo, Rakitin, koji je išao kroz borik od isposnice do manastira, odjednom opazi Aljošu kako leži pod drvetom, ničice na zemlji, nepomično, kao da spava. Priđe mu i zovne ga: – Tu si, Alekseju? Pa zar si... – reče začuđeno ali zastane i ne dovrši pitanje. Htio je reći: “Pa zar si dotle dotjerao?” Aljoša ga ne pogleda, ali se Rakitin po nekom njegovu pokretu učas dosjeti da ga on ipak čuje i razumije. – Ma što ti je? – nastavi se čuditi, ali mu čuđenje na licu ustupi mjesto sve podrugljivijem smiješku. – Čuj, tražim te već više od dva sata. Odjednom si nestao kao da si u zemlju propao. Ma što sad tu radiš? Kakve su to blažene gluposti? Ma daj me bar pogledaj... Aljoša podigne glavu, sjedne i nasloni se leđima na stablo. Nije plakao, ali mu je lice izražavalo patnju, a u pogledu se zapažala razdražljivost. Uostalom, nije gledao u Rakitina nego nekud u stranu. – Znaš da si se sasvim izmijenio u licu? Nema više ni traga od one nekadašnje tvoje famozne krotkosti. Jesi li se naljutio na nekoga, što ti je? Je li te tko uvrijedio? – Okani me se! – progovori najednom Aljoša svejednako ga ne gledajući, i umorno odmahne rukom. – Oho, gle ti njega! Počeo se izdirati baš kao i ostali smrtnici. A tobože neki anđeo! E, Aljoška, zbilja si me iznenadio, da znaš, iskreno ti velim. Ja se inače odavno ovdje ničemu ne čudim. Ipak sam te smatrao obrazovanim čovjekom... Aljoša ga napokon pogleda, ali nekako rastreseno, baš kao da ga još dobro ne razumije. 23

– Pa je li to zbilja samo zato što ti je starac počeo zaudarati? Nisi valjda ozbiljno vjerovao da će početi čuda činiti? – uzvikne Rakitin čudom se opet čudeći. – Vjerovao sam, vjerovao, i želim vjerovati, i vjerovat ću, i što još hoćeš? – razdražljivo vikne Aljoša. – Ama baš ništa, dragoviću moj! Pa, do vraga, tome više ne vjeruje ni trinaestogodišnji školarac. Uostalom, baš me briga!... I zato si se sad naljutio na svoga Boga, pobunio si se: zaobišli vas, veliš, pri dodjeli odlikovanja, nisu vam za praznik dali ordenje! Eh, ala ste mi vi neki! Aljoša priškilji i zagleda se u Rakitina, a u očima mu iznenada nešto sijevne... ali ne bijaše to srdžba na Rakitina. – Ja se ne bunim protiv svoga Boga, ja samo “ne prihvaćam njegov svijet” – naceri se odjednom Aljoša. – Kako to ne prihvaćaš svijet? – zamisli se načas Rakitin nad njegovim riječima. – Kakva ti je to sad opet budalaština? Aljoša mu ne odgovori. – Nego, dosta o glupostima, da prijeđemo na posao: jesi li jeo danas? – Ne sjećam se... čini mi se da jesam. – Sudeći po tvom licu, morao bi se okrijepiti. Obuzima me sažaljenje dok te ovako gledam. Čuo sam da noćas nisi ni spavao, da je tamo kod vas bila sjednica. Pa onda sva ona zbrka i strka... Bit će da si samo malo nafore* okusio. Evo, imam u džepu kobasicu, ponio sam je za svaki slučaj iz grada kad sam pošao ovamo, samo što ti nećeš kobasicu... – Daj mi kobasice! – Oho! Tako, dakle! Znači, ovo je već pravi bunt, barikade! E, brate, te stvari ne treba podcjenjivati. Hajde da svratimo do mene... I ja bih malo votke gucnuo, strašno sam umoran. Votke se ipak ne bi usudio gucnuti... ili možda ipak? – Može i votka. – Gle ti njega! Pravo čudo, brate! – zapanjeno ga pogleda Rakitin. – Pa dobro, bilo ovako ili onako, votka ili kobasica, sve je to divno i ne smije se propustiti, hajdemo! * Posvećeni kruh koji se u pravoslavnoj crkvi dijeli vjernicima kao pričest.

Aljoša bez riječi ustane sa zemlje i pode za Rakitinom. – Da te sad vidi brat Vanječka, ala bi se iznenadio! Uostalom, znaš li da ti je bratac Ivan Fjodorovič jutros odmaglio u Moskvu? – Znam – ravnodušno izusti Aljoša. Odjednom mu glavom promakne lik brata Dmitrija, ali samo promakne, i premda ga podsjeti na nešto, na nešto hitno što ne smije ni časka odgađati, na nekakvu dužnost, na neku strašnu obavezu, ni to sjećanje ne ostavi na njega nikakav dojam, ne dopre mu do srca, nego mu u tren oka ispari iz sjećanja i padne u zaborav. Međutim, poslije se još dugo toga sjećao. – Tvoj je bratac Vanječka rekao jednom za mene da sam ja “nedaroviti liberalni tikvan”. A ni ti se jednom nisi mogao suzdržati da mi ne daš na znanje da sam “nepošten”... Pa neka! Sad ću baš vidjeti tu vašu darovitost i poštenje (ove je posljednje riječi Rakitin izgovorio već šaptom za se). Uh, slušaj! – progovori opet glasno. – Ne idemo u manastir nego ćemo radije stazom ravno u grad... Hm. Morao bih usput svratiti do Hohlakove. Zamisli: pisao sam joj o svemu što se dogodilo i, pomisli samo, odmah mi je odgovorila pisamcem pisanim olovkom (ta dama strašno voli pisati pisamca) da “nipošto nije očekivala takav postupak od tako uglednog ‘starca’ kao što je otac Zosima!” Upravo je tako napisala: “postupak”! I ona se ozlojedila; ala ste mi vi svi skupa neki! Čekaj malo! – iznenada opet poviče, naglo stane i, uhvativši Aljošu za rame, zaustavi i njega. – Znaš šta, Aljoška – zagleda mu se radoznalo u oči, sav pod dojmom iznenadne nove misli koja mu je odjednom pala na pamet. Iako se smijao, bilo je očito da se ustručava naglas izgovoriti tu svoju novu nenadanu misao, jer još nikako nije mogao povjerovati u neobično i sasvim neočekivano raspoloženje u kojem je zatekao Aljošu. – Aljoška, znaš kamo bi bilo najbolje da sad odemo? – izusti napokon bojažljivo i umolno. – Svejedno mi je... kamo god hoćeš. – Da odemo do Grušenjke, a? Hoćeš li? – izgovori naposljetku Rakitin sav dršćući od bojažljiva iščekivanja. 25

– Pa hajdemo do Grušenjke – odmah mu spokojno odgovori Aljoša. Ali to je bilo toliko neočekivano za Rakitina, taj njegov tako brzi i spremni pristanak, da umalo što nije ustuknuo. – Gle, gle!... – vikne zaprepašteno, ali odjednom čvrsto uhvati Aljošu ispod ruke i brže-bolje ga povuče za sobom po stazi svejednako se ozbiljno pribojavajući da će Aljoši ponestati odlučnosti. Išli su šutke jer se Rakitin bojao čak i progovoriti. – Kako će se ona obradovati, kako će se obradovati... – promrmlja, pa opet ušuti. Uostalom, nije on vukao Aljošu Grušenjki da je obraduje; bio je on ozbiljan čovjek koji nije ništa poduzimao ako nije imao koristi od toga. Sad je imao dvostruki cilj, prvo, osvetnički, to jest da vidi “sramotu pravednikovu” i Aljošin vjerojatni “pad iz svetaca među grešnike”, u čemu je unaprijed uživao, a drugo, imao je pred očima i materijalni, za njega vrlo probitačni cilj o kojem će još biti riječi. “Došao je dakle i taj trenutak”, mislio je u sebi razdragano i pakosno, “sad ćemo zgrabit za šiju taj trenutak jer nam je baš dobro došao.”

III. GLAVICA LUKA Grušenjka je stanovala u najživljem dijelu grada, nedaleko od Trga saborne crkve, u kući udovice trgovca Morozova, kod koje je uzela pod najam omanju drvenu kuću u dvorištu. Kuća je same Morozove bila velika zidana jednokatnica, stara i ružna izvana; u njoj je samotnički živjela sama gazdarica, stara žena, s dvije svoje nećakinje, također već postarije djevojke. Nije imala potrebe iznajmljivati kuću u dvorištu, ali su svi znali da ju je Grušenjki iznajmila (još prije četiri godine) jedino za ljubav svom rođaku trgovcu Samsonovu, Grušenjkinu javnom zaštitniku. Kažu da je ljubomorni starac, kad je svoju “štićenicu” smjestio kod Morozove, imao u prvi mah na umu staričino bud26

no oko koje će paziti na vladanje nove stanarke. Ali ubrzo se pokazalo da je budno oko nepotrebno, pa je na kraju Morozova čak i vrlo rijetko viđala Grušenjku te joj naposljetku nije uopće dosađivala nikakvim nadzorom. Doduše, prošlo je bilo već četiri godine kako je starac doveo u tu kuću iz gubernijskog glavnog grada osamnaestogodišnjakinju, bojažljivu, snebivljivu, tanku, mršavu, zamišljenu i neveselu djevojku, a od tog je doba proteklo mnogo vode. O prošlosti te djevojke znalo se, uostalom, u našem gradu malo i nepotpuno; nije se doznalo mnogo više ni u posljednje vrijeme, pa čak ni onda kad su se već mnogi počeli zanimati za “krasoticu”, u što se za te četiri godine bila preobrazila Agrafena Aleksandrovna. Govorkalo se samo da ju je još kao sedamnaestogodišnjakinju netko zaveo, navodno neki časnik, i uskoro je zatim ostavio. Časnik je potom nekamo otputovao i poslije se negdje oženio, a Grušenjka je ostala osramoćena i u neimaštini. Pričalo se, uostalom, da je nju taj njezin starac doista izvukao iz bijede, ali da je bila iz poštene obitelji i da je potekla iz svećeničke sredine, da je bila kći nekog bivšeg đakona ili tako nešto. I eto, za te četiri godine, od osjetljive, uvrijeđene i jadne sirotice nastala je rumena, zaobljena ruska ljepotica, žena smiona i odrješita značaja, ponosita i drska, koja je znala vrijednost novcu i, onako gramzljiva, škrta i oprezna, uspjela na dopušten ili nedopušten način, kako su o njoj svi govorili, sama skucati vlastiti mali kapital. O nečemu su jedino svi bili osvjedočeni: da je do Grušenjke teško doći i da, osim starca, njezina zaštitnika, nije bilo nijednog drugog muškarca u sve te četiri godine koji bi se mogao pohvaliti njezinom naklonošću. To je bila nepobitna činjenica jer je bilo mnogo onih koji su nastojali zadobiti njezinu naklonost, pogotovo u posljednje dvije godine. Ipak, svi su se ti pokušaji izjalovili, a neki su se nametljivci morali na kraju povući na smiješan i sramotan način zbog odlučna i podrugljiva otpora karakterne mlade osobe. Znalo se još i to da se ta mlada osoba, napose ove posljednje godine, upustila u ono što se naziva “kšeftom” i da je u tom pogledu pokazala izvanredne sposobnosti tako da su je na kraju mnogi okrstili pravom Čifutkinjom. Nije da je pozajmljivala novac uz lihvarske kama27

te, ali se znalo, na primjer, da se neko vrijeme doista bila udružila s Fjodorom Pavlovičem Karamazovom i bavila kupovanjem mjenica u bescjenje, plaćajući po deset kopjejaka za rubalj a poslije na nekima od njih zaradila po rubalj na deset uloženih kopjejaka. Bolesni Samsonov, koji u posljednju godinu dana nije mogao stati na otečene noge, udovac, tiranin svojih odraslih sinova, koji je stekao na stotine tisuća rubalja, škrt i neumoljiv čovjek, potpao je ipak pod jak utjecaj svoje štićenice, koju je isprva držao na uzdi, čak je i zlostavljao i držao “na strogom postu”, kao što su govorili podrugljivci. Ali Grušenjka se uspjela emancipirati pošto ga je najprije bila uvjerila u svoju beskrajnu vjernost. Taj je starac, poslovan čovjek (koji je već odavno umro), bio također čelik-značaj, a što je najvažnije, škrt i tvrd kao kremen, i premda ga je Grušenjka zatravila tako da nije mogao bez nje živjeti (u posljednje je dvije godine, primjerice, odista tako bilo), ipak joj nije dao neki veći, znatniji kapital. Pa i da mu je zaprijetila da će ga ostaviti, zacijelo bi ostao neumoljiv. Ali joj je zato dao mali kapital, a kad se za to saznalo, i tome su se svi čudili. “Ti si i sama snalažljiva i spretna”, rekao joj je dajući joj oko osam tisuća, “radi sama s njima, ali znaj da osim dosadašnjeg godišnjeg uzdržavanja nećeš sve do moje smrti od mene ništa više dobiti, a ni u oporuci te neće biti.” I održao je riječ: kad je umro, sve je ostavio sinovima, koje je cijelog života držao kod sebe zajedno s njihovim ženama i djecom, kao sluge, a Grušenjku nije u oporuci ni spomenuo. Sve se to poslije pročulo. Ipak, savjetima kako da radi “sa svojim vlastitim kapitalom” Grušenjki je mnogo pomagao i upućivao je u “poslove”. Kad se Fjodor Pavlovič Karamazov, pošto se najprije povezao s Grušenjkom radi jednog slučajnog “kšefta”, neočekivano i za sama sebe na kraju zaljubio u nju preko ušiju, pače kao da je izgubio glavu, stari Samsonov, koji je u to vrijeme već mirisao na tamjan, slatko mu se smijao. Značajno je da je Grušenjka bila sa svojim starcem za sve vrijeme njihova poznanstva potpuno i od srca iskrena i otvorena, i to, čini se, jedino s njim na svijetu. Međutim, u posljednje vrijeme, kad se odjednom pojavio i Dmitrij Fjodorovič sa svojom ljubavlju, starac se prestao smijati. Naprotiv, jednom je ozbiljno i 28

strogo posavjetovao Grušenjku: “Ako već moraš birati jednog od njih dvojice, između oca i sina, izaberi radije staroga, ali pod uvjetom da te ta stara hulja uzme za ženu, i da prije toga prepiše na tebe bar neki kapital. A s kapetanom se ne slizuj, od toga nećeš imati nikakve koristi!” Tako je od riječi do riječi rekao Grušenjki stari bludnik, koji je tada već predosjećao da mu je smrt za vratom. I doista je umro pet mjeseci nakon tog razgovora. Pripomenut ću još usput da su u našem gradu mnogi tada doduše znali za ružno i čudovišno suparništvo između Karamazovih, oca i sina, oko Grušenjke, ali da je malo tko od njih shvaćao pravu narav njezinih odnosa prema njima, starcu i sinu. Čak su i obje Grušenjkine služavke (pošto je već prohujala katastrofa o kojoj će još biti riječi) poslije svjedočile na sudu da je Agrafena Aleksandrovna primala Dmitrija Fjodoroviča samo iz straha, jer joj je navodno “prijetio da će je ubiti”. Imala je dvije služavke, vrlo staru kuharicu, još iz roditeljske kuće, bolesnu i nagluhu, i njezinu unuku, mlađahnu, živahnu dvadesetogodišnjakinju – sobaricu. Grušenjka je živjela vrlo skromno i u prilično oskudnim prilikama. Imala je svega tri sobe u kojima bijaše staro gazdaričino pokućstvo od mahagonija, u stilu dvadesetih godina. Kad su Rakitin i Aljoša došli k njoj, bio je već sumrak, ali sobe još nisu bile osvijetljene. Sama je Grušenjka ležala u salonu, na veliku, nezgrapnu, tvrdu divanu s naslonom od mahagonija, presvučenom kožom, davno izlizanom i već poderanom. Pod glavom su joj bila dva bijela pernata jastuka s kreveta. Ležala je nauznak, nepomično ispružena, ruku podvijenih pod glavom. Bila je lijepo odjevena, kao da koga očekuje, u crnoj svilenoj haljini i s čipkanom kapicom na glavi koja joj je dobro pristajala; preko ramena je bila zaogrnula čipkast rubac i prikopčala ga masivnim zlatnim brošem. Doista je nekog očekivala, ležala je nekako tužna i nestrpljiva, pomalo blijeda, vrelih usana i užagrenih očiju, i nestrpljivo lupkala vrškom desne noge po priručju divana. Tek što su se pojavili Rakitin i Aljoša, nastala je stanovita uzbuna: iz predsoblja su čuli kako je Grušenjka hitro skočila s divana i odjednom prestrašeno povikala: – Tko je to? 29

Ali goste je dočekala djevojka i odmah se odazvala gospodarici: – Ma nije to on, to su neki drugi, ne bojte se! – Što bi ovo imalo značiti? – promrmlja Rakitin vodeći Aljošu za ruku u salon. Grušenjka je stajala kraj divana, svejednako nekako prestrašena. Bujan pramen tamnosmeđe kose izvukao joj se ispod kapice i pao na desno rame, ali nije to opazila niti ga popravila sve dok nije malo bolje pogledala goste i prepoznala ih. – A, to si ti, Rakitka? Kako si me prepao! S kim si to? Tko je to s tobom? Bože, koga si to doveo! – usklikne kad prepozna Aljošu. – Ma daj radije reci neka donesu svijeće! – reče joj Rakitin neusiljenim glasom, kao da je tu ne znam kako domaći i prisan znanac, pa ima čak i pravo zapovijedati u kući. – Svijeće... naravno, svijeće... Fenja, donesi mu svijeću... E, baš si pogodio kad ćeš ga dovesti! – uzvikne opet pokazujući glavom na Aljošu, pa se okrene zrcalu i počne brže-bolje objema rukama popravljati kosu. Reklo bi se da je nečim nezadovoljna. – Zar ti nije pravo? – upita je Rakitin spreman da se odmah uvrijedi. – Uplašio si me, Rakitka, eto što je – okrene se nasmiješena Grušenjka Aljoši. – Ne boj se ti mene, dragi moj Aljoša, strahovito sam ti se obradovala, goste moj neočekivani! Nego, ti si me, Rakitine, prepao: pomislila sam već da je Mitja upao u kuću. A znaš, maloprije sam ga prevarila i izmamila od njega časnu riječ da mi vjeruje, a slagala sam mu. Rekla sam mu da odlazim Kuzmi Kuzmiču, mom starome, i da ću ostati kod njega cijelu večer, da ćemo do kasno u noć brojiti novce. Jer svakog tjedna odlazim k njemu jedanput na cijelu večer da mu sredim račune. Zaključamo se: on kucka na računaljci, a ja sjedim i zapisujem u knjige jer jedino meni vjeruje. I Mitja je povjerovao da ću ostati tamo, a ja se, eto, kod kuće zaključala i sjedim, čekam jednu poruku. Kako vas je Fenja uopće pustila u kuću? Fenja, Fenja! Trkni do vanjskih vrata, otvori ih i pogledaj okolo nije li kapetan gdjegod? Možda se sakrio i vreba, strašno ga se bojim! 30

– Nema nikog, Agrafena Aleksandrovna, maloprije sam pogledala, svakog časa odlazim i izvirujem kroz rupicu, i sama se tresem od straha. – A jesu li, Fenja, kapci na prozorima zatvoreni? I zastore treba spustiti, ovako, vidiš! – I sama spusti teške zastore. – Inače će odmah na svjetlo naletjeti. Tvog se brata, Mitje, Aljoša, danas bojim. Grušenjka je govorila glasno. Ipak, premda je bila uznemirena, bila je kanda i u nekom zanosu. – A zašto se danas toliko bojiš Mitenjke? – priupita je Rakitin. – Rekao bih da se inače njega ne bojiš, jer on bar pleše kako ti sviraš. – Pa kažem ti da očekujem neke vijesti, takvu jednu vijest koja zlata vrijedi, pa mi Mitenjka sad zbilja ne treba. A sve bih rekla da mi nije ni povjerovao da ću ostati kod Kuzme Kuzmiča. Bit će da sad čuči tamo u vrtu kod Fjodora Pavloviča i mene vreba. A ako je tamo zasjeo, onda neće valjda, hvala Bogu, doći ovamo! A stvarno sam bila skoknula do Kuzme Kuzmiča, Mitja me i otpratio tamo, rekla sam mu da ću se zadržati do ponoći, pa neka svakako dođe po mene prije ponoći da me doprati kući. Kad je otišao, posjedila sam kod staroga desetak minuta, pa onda opet trk ovamo, uh, što sam se bojala – trčala sam da ga ne sretnem. – A što si se tako dotjerala? Kakva ti je to zgodna kapica? – Kako si ti, Rakitine, znatiželjan! Kažem ti da očekujem jednu vijest. Ako stigne, skočit ću i poletjet ću i više me nećete vidjeti. Zato sam se i dotjerala da budem spremna. – A kamo ćeš to odletjeti? – Ako budeš previše znao, brzo ćeš ostarjeti. – Gle ti nje! Sva sja od radosti... Nikad te još nisam takvu vidio. Uparadila se kao da će na bal – razgledaše je Rakitin. – Baš se ti u balove razumiješ! – A ti se razumiješ? – Ja sam bar vidjela kako to izgleda. Preklani je Kuzma Kuzmič ženio sina pa sam gledala s galerije kako plešu. Ma što ću ja s tobom, Rakitka, tu razgovarati kad je ovdje preda mnom ovakav knez! To je pravi gost! Aljoša, dragoviću, gledam te i ne vje31

rujem sama sebi; Bože, otkud ti kod mene? Da ti pravo kažem, nisam ti se ni u snu nadala, pa ni prije nisam uopće vjerovala da bi mi mogao doći. Iako nije baš pravi čas, strašno mi je drago što si tu! Sjedi na divan, evo ovamo, tako, vidiš, mjeseče moj mladi! Zbilja, još nikako da se snađem... Eh, Rakitka, da si ga bar jučer ili prekjučer doveo!... Ali dobro je i ovako. Možda je čak i bolje da si sad došao, u ovakvom trenutku, nego prekjučer... I nestašno sjedne do Aljoše na divan, uza nj, i zagleda se upravo ushićeno u njega. Doista joj je bilo drago, nije lagala kad je to govorila. Oči su joj gorjele a usne se smiješile, ali dobroćudno i veselo. Aljoša nije čak ni očekivao takav dobrodušan izraz na njezinu licu... Do jučer ju je malokad viđao i stekao je loše mišljenje o njoj, a jučer ga je strašno pogodio onaj njezin pakosni i podmukli ispad uperen protiv Katerine Ivanovne, pa se sad nije mogao načuditi što je sad pred njim jedno sasvim drugo i neočekivano stvorenje. Koliko god ga tištali njegovi osobni jadi, i nehotice se pomno zagledao u nju. Sve njezine manire kao da su se od jučer također znatno promijenile nabolje: nije gotovo uopće bilo one jučerašnje sladunjavosti u govoru, onih maznih i namještenih kretnji... sve je na njoj bilo jednostavno, prostodušno, pokreti joj bili hitri, neposredni, povjerljivi, iako je bila neobično uzbuđena. – Bože, stvarno, što se sve danas ne događa! – zacvrkuće ona opet. – Ni sama ne znam, Aljoša, zašto sam ti se ovoliko obradovala. Da me pitaš, ne bih ti znala reći. – E, tobože ne znaš zašto si mu se toliko obradovala? – podsmjehne joj se Rakitin. – A što si me onda stalno salijetala: dovedi mi ga, dovedi! Morala si ipak imati neku namjeru s njim. – Prije sam stvarno imala izvjesnu namjeru, ali je to prošlo, nije više vrijeme za to. Nego, da vas počastim! Popravila sam se, Rakitka! Ma daj sjedi i ti, Rakitka, što stojiš? A, već si sjeo? Neće bome Rakitka zaboraviti na sebe. Eto vidiš, Aljoša, gle ga kako sjedi tu pred nama i uvrijeđen je što nisam prvo njemu ponudila da sjedne. Uh, osjetljiv je taj moj Rakitka, osjetljiv! – nasmije se Grušenjka. – Ne ljuti se, Rakitka, danas sam dobra. A što si 32

ti, Aljoša, tako neveseo, da se ne bojiš možda mene? – i pogleda ga u oči veselo se osmjehujući. – Nesretan je. Nije promaknut – dubokim će glasom Rakitin. – Kako promaknut? – “Starac” mu počeo zaudarati. – Kako zaudarati? Što melješ gluposti, sigurno misliš na nešto ružno. Šuti, budalo! Smijem li ti, Aljoša, sjesti na koljena, evo, ovako? I ona odjednom skoči na noge i, smijući se, sjedne mu na koljena, kao mačka što se mazi, i nježno ga desnom rukom zagrli. – Razveselit ću ja tebe, dečko moj pobožni! Ma zbilja, smijem li ti bar malo posjediti na koljenima, ne ljutiš se? Ako nećeš, u redu! Aljoša je šutio. Sjedio je mirno, bojao se pomaknuti, i čuo je kako mu ona veli: “Ako nećeš, u redu!” ali joj ništa nije odgovorio, kao da je sav obamro. Ipak nije osjećao ono što je, recimo, očekivao ili zamišljao Rakitin, koji ga je pomno motrio sa svog mjesta. Velika duševna bol progutala je bila sve druge osjećaje koji su mu se mogli javiti u srcu, i da je samo mogao u tom času izvesti načistac što osjeća, dosjetio bi se i sam da trenutačno nosi na sebi najtvrđi oklop protiv svake sablazni i napasti. Pa ipak, uza svu mutnu nesvjesnost svoga duševnog stanja i uza sav jad koji ga je tištao, i nehotice se čudio jednom novom i čudnom osjećanju što mu se rađalo u srcu: ova žena, ova “grozna” žena, ne samo što nije izazivala u njemu više onaj strah, strah koji se prije budio u njemu pri svakoj pomisli na žene, ako je uopće pomišljao na njih, nego, naprotiv, ova žena, koje se bojao više od svih ostalih, što mu sad sjedi na koljenima i grli ga, budi sad u njemu sasvim drukčije, neočekivano i posebno osjećanje, osjećanje nekakve neobične, velike i bezazlene radoznalosti, i sve to bez ikakve bojazni, bez trunka nekadašnjeg straha – to je bilo ono glavno, i tome se i nehotice čudio. – Ma dosta ste brbljali gluposti – vikne Rakitin – radije nam daj šampanjca, znaš i sama da mi ga duguješ! – Zaista mu dugujem. Ja sam mu, Aljoša, povrh svega, obećala za tebe i šampanjac ako te dovede. Na sunce šampanjac, i ja 33

ću ga piti! Fenja, Fenja, donesi nam šampanjac, onu butelju koju nam je Mitja ostavio, daj je brže amo! Iako sam škrta, otvorit ću butelju, ali ne za tebe, Rakitka, ti si šaka jada, nego, on je knez! I premda mi je sad duša nečim drugim ispunjena, neka bude, popit ću s vama, baš mi se lumpa! – Ma kakav ti je to sad trenutak, i kakvu to “vijest” očekuješ, ako smijem pitati, ili je to možda tajna? – radoznalo je opet upita Rakitin trudeći se svim silama da pokaže kako se uopće ne obazire na njezino neprestano peckanje. – Nije nikakva tajna, a i sam znaš što je – odjednom će zabrinuto Grušenjka okrećući glavu prema Rakitinu i odmičući se malko od Aljoše, iako mu je i dalje sjedila na koljenima i grlila ga. – Oficir mi dolazi, Rakitine, onaj moj oficir! – Čuo sam da dolazi, ali zar je već tako blizu? – Sad je u Mokrom i poslat će mi odande glasnika, tako mi je sam javio, maloprije sam dobila pismo od njega. I eto, sad sjedim i čekam glasnika. – Gle, gle! A zašto je u Mokrom? – Ma duga je to priča, a i dosta si čuo. – A što će sad Mitenjka... ajoj! Zna li on za to ili ne zna? – Kako bi znao? Ništa ne zna! Kad bi znao, ubio bi me. Ali ja se sad toga uopće ne bojim, ne bojim se sad njegova noža. Šuti, Rakitka, ne spominji mi Dmitrija Fjodoroviča: srce mi je sve iskidao. Ma neću sad o svemu tome ni da mislim. Evo, o Aljošečki mogu misliti, gledam sad njega... Ma nasmiješi mi se, dragoviću, razveseli se, osmjehni se mojoj gluposti, mom radovanju... Aha, evo, osmjehnuo se, osmjehnuo! Gle ga samo kako me umiljato gleda. A ja sam, Aljoša, stalno mislila da se ti ljutiš na mene zbog onog prekjučer, zbog one gospojice. Kučka sam bila, ništa drugo... Samo ipak je dobro što je onako ispalo. I ružno je bilo, i dobro je bilo – zamišljeno se odjednom nasmiješi Grušenjka, a u smiješku joj iznenada zatitra nešto okrutno. – Mitja mi je pričao kako je poslije vikala: “Treba nju korbačem!” Grdno sam je uvrijedila. Pozvala me k sebi, htjela me predobiti za se, osvojiti svojom čokoladom... Baš je dobro što je tako ispalo – osmjehne se ponovo. – A ja sam se stalno bojala da si se ti naljutio... 34

SADRŽAJ

TREĆI DIO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Knjiga sedma: ALJOŠA Mrtvački zadah . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Takav jedan trenutak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20 Glavica luka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26 Kana Galilejska . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46 Knjiga osma: MITJA Kuzma Samsonov. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51 “Prepeličar” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63 Zlatni rudnici. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 70 U mraku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 Iznenadna odluka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88 Evo mene!. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106 Nekadašnji i neprijeporni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115 U bunilu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 134 Knjiga deveta: PREDISTRAGA Početak karijere službenika Perhotina . . . . . . . . . . . . . . . . Uzbuna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Križni put duše. Prva postaja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Druga postaja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Treća postaja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Tužitelj ukebao Mitju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Mitjina velika tajna. Izviždali ga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Iskazi svjedoka. Djetićak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Odvedoše Mitju. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

150 157 164 173 182 194 202 215 225

561

ČETVRTI DIO. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 231 Knjiga deseta: DJEČACI Kolja Krasotkin . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Dječurlija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Školarac. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Žućko . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Uz Iljušin krevet . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Prerano sazrijevanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Iljuša . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

233 238 245 253 261 279 287

Knjiga jedanaesta: BRAT IVAN FJODOROVIČ Kod Grušenjke. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Bolesna nožica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Vražićak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Himna i tajna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Nisi ti, nisi ti! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Prvi razgovor sa Smerdjakovom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Drugi posjet Smerdjakovu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Treći i posljednji razgovor sa Smerdjakovom. . . . . . . . . . Vrag. Noćna mòra Ivana Fjodoroviča. . . . . . . . . . . . . . . . . “To je on rekao” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

292 302 313 320 334 341 352 362 379 399

Knjiga dvanaesta: SUDSKA POGREŠKA Kobni dan. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Opasni svjedoci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Medicinsko vještačenje i funta oraha . . . . . . . . . . . . . . . . . Sreća se osmjehuje Mitji. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Iznenadna katastrofa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Završna riječ javnog tužitelja. Karakterizacija . . . . . . . . . Povijesni pregled . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Traktat o Smerdjakovu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Psihologija punom parom. Jureća trojka. Svršetak tužiteljeve završne riječi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Braniteljeva završna riječ. Batina s dva kraja. . . . . . . . . . . Novca nije bilo. Ni grabeža nije bilo . . . . . . . . . . . . . . . . . . Pa ni ubojstva nije bilo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 562

405 412 422 429 439 449 460 466 476 488 493 500

Preljubnik misli . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 508 Ne daju se seljaci. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 517 EPILOG Planovi za Mitjin bijeg . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 524 Načas je laž postala istina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 529 Iljušečkin sprovod. Govor kod kamena . . . . . . . . . . . . . . . 537 Pogovor: BRAĆA KARAMAZOVI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 549

563

PREPORUČUJEMO

Kako životne nevolje i tragedije spojiti s Božjom providnošću koja bi trebala brinuti o dobru svakog čovjeka? U ovom književnom remek-djelu, dobitniku Pulitzerove nagrade, Thornton Wilder vrhunskom spisateljskom umješnošću postavlja vječna pitanja o ljudskoj nesreći, konačnosti i smrti, o tajanstvenoj kompleksnosti slučajnosti i sudbine, o istinskoj ljubavi i životnom smislu koji muče sve ljude. 152 str. Tvrdi uvez

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Ovo poznato remek-djelo čuvene norveške književnice Sigrid Undset velika je srednjovjekovna saga u tri sveska za koju je autorica dobila i Nobelovu nagradu. Oslikavši vrsnim književnim umijećem svu psihološku dubinu svojih likova i zorno predočivši okolnosti onodobnoga života, autorica je istodobno stvorila i nadvremensko, uvijek aktualno djelo dubokih misli i neprolazne vrijednosti koje naraštaji čitatelja širom svijeta ne ispuštaju iz ruku. Prvi dio: VIJENAC, 246 str. Tvrdi uvez. Drugi dio: ŽENA, 392 str. Tvrdi uvez. Treći dio: KRIŽ, 358 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

U ovomu svojem posljednjem djelu Mark Twain opisuje izniman život svete Ivane Orleanske, djevojke koja je ostala zabilježena u povijesti kao junakinja bez premca. Kako je izgledao njezin životni put i što je izvor njezine čudesne preobrazbe? Odakle je crpila sposobnosti i snagu za nevjerojatni pothvat koji je izvela? Fasciniran njezinim likom i djelom veliki je književnik o njoj napisao ovu – po njegovu mišljenju svoju najbolju – knjigu kao krunu svojega stvarateljskog opusa. 472 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Ovaj poznati postapokaliptični roman američkoga pisca Waltera M. Millera dobitnik je prestižne književne nagrade Hugo i općenito se drži jednim od najvažnijih i najsnažnijih klasika moderne literature. Svojom iznimnošću i maštovitošću ostaje vječno svježe, posebice stoga što zanimljivom radnjom na duhovit način postavlja i danas aktualna pitanja o smislenosti napredovanja ljudske civilizacije i zastranjenjima svijeta u kojemu živimo. 368 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ‡eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: GrafiÄ?ki zavod Hrvatske Tiskano u studenome 2016.

Braća Karamazovi posljednji je roman ruskoga genija Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga, koji je dovršio nepuna tri mjeseca prije smrti. Utjecaj ovoga romana, koji se smatra njegovim najvećim djelom, ne prestaje slabiti od njegova objavljivanja. Upečatljiva, snažna promišljanja o vjeri, smislu života, ljubavi i moralu duboko prožimaju Braću Karamazove, kao i niske strasti, pohlepa, tuga, ljubomora i humor. Nakon što je razvratni vlastelin Fjodor Pavlovič pronađen mrtav, život trojice njegovih sinova nepovratno se mijenja: Mitja, njegov prvenac, i sâm strastvena duša obuzeta zemaljskim zadovoljstvima, odmah pada pod sumnju za ocoubojstvo. Drugi sin Ivan intelektualac je kojega duševne oluje dovode do potpuna sloma. Treći sin Aljoša duhovan je mladić koji daje sve od sebe da zaliječi duboke obiteljske podjele, a tu je još i sumnjivi lik njihova nepriznatoga polubrata Smerdjakova. Opisujući sudsku istragu i suđenje koje slijedi nakon ubojstva ovo vrhunsko remek-djelo dočarava svijet u kojemu su posve zamućene granice između nevinosti i pokvarenosti, dobra i zla, i u kojemu je vjera u čovječanstvo stavljena na najtežu kušnju. Duboko ponirući u ljudsku dušu i ocrtavajući psihološke portrete svojih likova Dostojevski iz temelja propituje najvažnije teme ljudske egzistencije stvarajući svoje najbolje djelo i jedno od najdragocjenijih djela svjetske književnosti. Nakladna kuća Verbum donosi Braću Karamazove u novomu ruhu, u dva sveska, u izvrsnu prijevodu Zlatka Crnkovića i s njegovim pogovorom koji čitateljima bolje približava samoga autora i ujedno pruža širi kontekst ovoga remek-djela.

ISBN 978-953-235-528-4

VERBUM 155 kn