Issuu

F. M. Dostojevski

BJESOVI Svezak II.

VERBUM

F. M. Dostojevski BJESOVI Svezak II.

Biblioteka:

Stilus

18.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

F. M. Dostojevski

BJESOVI Svezak II.

VERBUM Split, 2006.

Naslov izvornika: Ф. M. ДOCTOEBCKИЙ, БECЫ

Prĳevod: Ivan i Jakša Kušan Korektura: Marĳana Šimić Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacĳa u publikacĳi SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.161.1-31=163.42 DOSTOEVSKĲ, Fedor Mihajlovič Bjesovi / F. M. Dostojevski ; <prĳevod Ivan i Jakša Kušan>. - Split : Verbum, 2006. - (Biblioteka Stilus ; 17; 18) Prĳevod djela: Besy. ISBN 953-235-067-5 (cjelina) 120523053

Drugi dio (NASTAVAK)

Glava šesta PETAR STEPANOVIČ NA DJELU I. Napokon je bio određen dan priredbe, a von Lembke je bivao sve tužnĳi i zamišljenĳi. Mučili su ga neobični i zlokobni predosjećaji, a to je opet neobično uzrujavalo Julĳu Mihajlovnu. Istina je da ni okolnosti baš nisu bile povoljne. Naš bivši blagi gubernator ostavio je iza sebe priličan nered; sad se upravo pojavila i kolera; u nekim krajevima proširila se jaka epidemĳa stočne kuge; cĳelo ljeto su po gradovima i selima bjesnjeli požari, a svĳet je sve glasnĳe i češće gunđao i spominjao palikuće. Ali sve bi to, naravno, bilo posve obično i svakidašnje, da nisu posrĳedi bili neki drugi, ozbiljnĳi razlozi, koji su remetili mir dotada potpuno sretnog Andreja Antonoviča. Julĳa Mihajlovna se najviše čudila tome što on iz dana u dan postaje sve šutljivĳi i, što je najneobičnĳe, zatvorenĳi. A što bi on zapravo mogao skrivati pred njom? Istina, malokad joj je protuslovio i uglavnom se u svemu slagao s njom. Na njezin nagovor proveo je dvĳe-tri mjere koje su bile nevjerojatno riskantne i gotovo protuzakonite, i to samo zato da bi pojačao gubernatorsku vlast. Zbog toga je i pristao na nekoliko zlokobnih ustupaka; tako su, na primjer, ljudi, kojima bi mjesto bilo pred sudom ili u Sibiru, jedino na njezin nagovor, čak bili i nagrađivani. Uspjela je da on na neke molbe i žalbe uopće ne odgovara. Sve je to kasnĳe izišlo na vidjelo. Lembke je ne samo na sve pristajao, nego čak nĳe ni vodio računa o tome koliko njegova supruga sudjeluje u njegovim poslovima i dužnostima. Tek bi se ponekad odjednom uzjogunio zbog “besmislenih sitnica”, što bi zaprepastilo Julĳu Mihajlovnu. Bilo je razumljivo da, upravo zbog toga što joj se svakodnevno pokorava, osjeća potrebu da sam sebe nagradi ovakvim 7

kratkim buntovnim trenutcima. Na nesreću, Julĳa Mihajlovna, usprkos svoj svojoj oštroumnosti, nĳe mogla shvatiti takve plemenite istančanosti u njegovu plemenitu karakteru. Na žalost, imala je ona drugih briga i zbog toga je i izbilo mnogo nesporazuma. O nekim stvarima ne bih htio, ni znao pričati. Nĳe moje da sudim o administrativnim grješkama pa ću zato cĳelo administrativno poglavlje preskočiti. Kad sam otpočeo pisati ovu kroniku, sasvim drugačĳi ciljevi bili su mi na pameti. Osim toga, mnogo je toga otkrila istraga, koja je kasnĳe provedena u našoj gubernĳi, pa je bolje da malko pričekamo. Usprkos tome, neka objašnjenja ipak ne mogu mimoići. Dakle, vratimo se Julĳi Mihajlovnoj. Ta nesretna dama (meni je nje vrlo žao) mogla je postići sve za čim je žudjela i što ju je toliko privlačilo (slavu, i sve ostalo) bez takvih napadnih i ekscentričnih poteza kakvima se ona bavila sve otkako je zakoračila u naš grad. Ali, bilo zbog svoje odviše snažne pjesničke prirode, bilo zbog žalosnih neuspjeha u ranoj mladosti, ona je sad odjednom, kad joj se izmĳenila sudbina, osjetila da je nekako posebno izabrana, gotovo posvećena osoba “nad kojom je liznuo jezik plameni”, i baš je taj jezik i bio kriv za cĳelu njezinu nevolju; on, naime, ipak nĳe bio vlasulja koja bi se mogla staviti na svaku žensku glavu. Ali ženu je vrlo teško uvjeriti u tu istinu; naprotiv, tko je pristao da joj se dodvorava, taj je imao uspjeha, a u dodvoravanju su se svi natjecali. Nesretnica je ubrzo postala igračkom najrazličitĳih utjecaja a u isto vrĳeme uobražavala sebi da ima svoje mišljenje. Mnogi spretni majstori su, zahvaljujući upravo njoj, omastili sebi bradu i, za njezine kratkotrajne gubernatorske vlasti, iskoristili njezinu naivnost. I u kakvo se ona klupko zaplela a sve tobože u uvjerenju kako je samostalna! Bila je i za krupne zemljoposjednike, i za aristokratske slojeve, i za jačanje gubernatorske vlasti, i za demokratske snage, i za nove ustanove, i za sadašnji poredak, i za slobodoumlje, i za socĳalističke ideje, i za ozbiljnu atmosferu aristokratskog salona, i za onu gotovo pĳanu 8

raspojasanost omladine, što se bila okupila oko nje. Sanjala je o tome kako će drugima pružiti sreću i izmiriti nepomirljive, ili, bolje rečeno, sjediniti sve i sva u divljenju njezinoj osobi. Imala je i svoje ljubimce; Petar Stepanovič koji se služio, između ostaloga, najsurovĳim laskanjem, vrlo joj se sviđao. Ali on joj se sviđao i s drugog razloga koji je bio posve lud i vrlo karakterističan za potpunĳu sliku nesretne dame: ona se, naime, neprestano nadala da će joj on otkriti tajnu protudržavne zavjere! Ma koliko je to teško zamisliti, ipak je to čista istina. Ona je nekako vjerovala da se u našoj gubernĳi zacĳelo potajno sprema državni udar. Petar Stepanovič bi čas šutio, a čas nešto neodređeno natuknuo, što je još više raspirivalo njezinu čudnu sumnju. Ona je uvrtjela sebi u glavu da je on povezan sa svim revolucionarnim snagama u Rusĳi, ali da u isto vrĳeme slĳepo i vjerno nju obožava. Njoj se neprestano isprepletalo u zanesenoj glavi kako će otkriti tu zavjeru, primiti zahvalnost iz Petrograda, u budućnosti naglo napredovati i još “prigrliti” omladinu da bi je zaustavila na rubu ponora. Eto kao što je spasila i ukrotila Petra Stepanoviča (u to je ona, tko zna zašto, bila čvrsto uvjerena), spasit će i ostale. Nitko, nitko od njih neće propasti, spasit će ih sve odreda; razvrstat će ih ona; njezina prĳava bit će spasonosna; njezin postupak bit će krajnje pravedan i možda će cĳela povĳest i ruski liberalni pokret vječito blagosivljati njezino ime; a zavjera će ipak biti osujećena. Sve sami njezini uspjesi. Ali svejedno je bilo prĳeko potrebno da se bar uoči priredbe Andrej Antonovič malko razvedri. Svakako bi ga trebalo razveseliti i umiriti. Zbog toga mu je dodĳelila Petra Stepanoviča nadajući se da će on već naći načina da ga raspoloži. Možda će ga naprosto uspjeti umiriti nekim vĳestima, da tako kažemo, iz prve ruke. Ona se potpuno uzdala u njegovu spretnost. Petar Stepanovič već odavno nĳe svraćao u radnu sobu gospodina von Lembkea. I sad je upravo upao u trenutku kad se pacĳent nalazio u najtmurnĳem raspoloženju. 9

II. Pojavila se, naime, jedna zagonetka koju gospodin von Lembke nĳe nikako mogao rĳešiti. U kotaru je (u kotaru u kojem je nedavno orgĳao Petar Stepanovič) nekog potporučnika bio usmeno ukorio njegov neposredni starješina. I to pred cĳelom četom. Potporučnik bĳaše još vrlo mlad čovjek, koji je tek stigao iz Petrograda, vječito šutljiv i mrk, naoko ozbiljan, premda inače sitan, debeo i rumen. Nĳe podnio taj ukor nego je odjednom nasrnuo na starješinu, nevjerojatno prodorno zavikavši i nekako čudno naherivši glavu, što je zaprepastilo cĳelu četu; ošamario ga je i što je jače mogao ugrizao za rame; jedva su ga silom odstranili. Nĳe bilo sumnje da je šenuo pameću, naime, ustanovili su da se u posljednje vrĳeme vrlo često nevjerojatno čudno ponašao. Tako je, na primjer, izbacio iz sobe dvĳe ikone svojih stanodavaca, a jednu je čak sasjekao sjekirom; zatim je u sobi položio na nekakva postolja, u obliku nalonja, djela Voghta, Molescho a i Büchnera1 i pred svakim nalonjem zapalio crkvenu voštanicu. Po broju knjiga, koje su pronađene u njegovu stanu, moglo se zaključiti da je bio načitan čovjek. Da je imao pedeset tisuća franaka, možda bi otputovao na otoke Marquises kao onaj “kadet”, koga onako zabavno i smĳešno spominje gospodin Hercen u jednom svome djelu.2 Kad su ga uhitili, u džepovima i u stanu pronašli su cĳeli svežanj najluđih političkih proglasa. 1

Karl Voght (1817.—1895.), njemački prirodoslovac, Jakob Molescho (1822.—1893.), ﬁziolog, i Ludwig Büchner (1824.—1899.), također njemački ﬁziolog, najistaknutĳi su predstavnici tzv. “vulgarnoga” materĳalizma 19. vĳeka. Njihova su djela znatno utjecala na širenje ateističkih i materĳalističkih nazora u Rusĳi 60-ih godina 19. stoljeća. U Prošlosti i razmišljanjima Hercen spominje “mladića nalik na kadeta”, koji ga je posjetio u Londonu i rekao mu da dolazi, s trideset tisuća franaka u džepu, na otoke Marquises, da bi ondje osnovao socijalističku kolonĳu. Zapravo je rĳeč o mladom vlastelinu Bahmetjovu, koji je otputovao na Novi Zeland i ondje nestao.

Proglasi su sami po sebi bili besmisleni i, po mom mišljenju, zbog njih nĳe vrĳedilo razbĳati glavu. Uostalom, nagledali smo se mi takvih proglasa. Zapravo i nisu bili novi proglasi: isti takvi su se, kako se kasnĳe pričalo, nedavno bili pojavili i u H-skoj gubernĳi, a Liputin, koji je prĳe mjesec i pol putovao po kotarima i po susjednoj gubernĳi, tvrdio je da je takve iste letke vidio i ondje. Međutim, Andrej Antonovič se najviše začudio tome što je upravitelj tvornice Špigulinovih istodobno poslao policĳi dva-tri svežnja baš takvih istih letaka kakvi su pronađeni kod onoga potporučnika; ove je netko noću ubacio u tvornicu. Svežnjevi još nisu bili ni razmotani i nĳedan radnik nĳe uspio pročitati letke. Bio je to, sve u svemu, ništavan podatak, ali se Andrej Antonovič svejedno duboko zamislio. Cio slučaj mu se činio neugodno zapetljan. U toj istoj tvornici Špigulinovih baš je nedavno izbio takozvani “špigulinski skandal”,1 o kojemu su se toliko kod nas razgalamili i koji su, u raznim oblicima, zapisale i prĳestolničke novine. Prĳe tri tjedna ondje se razbolio i umro od azĳske kolere jedan tvornički radnik; kasnĳe se razboljelo još nekoliko ljudi. Cĳeli se grad uplašio zato što se kolera širila iz susjedne gubernĳe. Moram reći da su kod nas bile poduzete najrigoroznĳe higĳenske mjere kako bismo dočekali nezvanu gošću. Ali tvorničarima Špigulinima, koji su bili milĳunaši i ljudi s jakim vezama, ipak se progledalo kroz prste. A onda su građani udarili u velika zvona da se u toj tvornici krĳe leglo i rasadnik bolesti, da je u tvorničkim halama i osobito u radničkim na1

Pisac se tu inspirirao radničkim štrajkom u petrogradskoj tvornici papira, koji je izbio u svibnju 1870. Bio je to prvi masovni štrajk u Rusĳi, u kojemu je sudjelovalo oko 800 radnika. U mjesecu lipnju šezdeset i tri radnika izvedena su pred sud. Iako su radnici tražili samo povišicu i novi obračun travanjskih primanja, carska policĳa htjela je pronaći i politički povod, jer se baš tada pripremao proces nečajevcima, ali nĳe bilo dokaza da je posrĳedi zaista politička agitacĳa. Pisac je vjerovao da je svaki ovakav pokušaj unaprĳed osuđen na propast, jer, kako je zapisao u svojim bilješkama, “nikada ruski narod ne bi ustao protiv cara”.

stambama već od pamtivĳeka tako prljavo da bi se kolera, sve da i ne vlada epidemĳa, zacĳelo morala ondje sama od sebe zaleći. Odmah su, naravno, bile poduzete odgovarajuće mjere, i Andrej Antonovič se energično pobrinuo da se one provedu u djelo. Tri puna tjedna su čistili tvornicu, a Špigulini su je onda, tko zna zašto, zatvorili. Jedan od braće Špigulina stalno je živio u Petrogradu, a drugi je, kad je vlast izdala nalog za čišćenje tvornice, otputovao u Moskvu. Upravitelj je isplaćivao radnike i, kako se poslĳe pokazalo, drsko ih varao. Radnici se bunili, tražili pravednĳi obračun i, kako su glupi, odlazili i na policĳu, uostalom, bez velike galame i gotovo bez uzbuđenja. Baš u to vrĳeme upravitelj tvornice je poslao Andreju Antonoviču pronađene proglase. Petar Stepanovič je nenajavljen banuo u guvernerovu radnu sobu, baš kao prisni prĳatelj i domaći čovjek, koji, osim toga, dolazi na nagovor Julĳe Mihajlovne. Kad ga je ugledao, von Lembke se silno namrštio i neprĳazno uspravio za stolom. Dotle je hodao gore-dolje po sobi i o nečemu u četiri oka raspravljao sa svojim uredskim službenikom Blumom, nevjerojatno nespretnim i tmurnim Nĳemcem, koga je bio doveo sa sobom iz Petrograda usprkos odlučnom protivljenju Julĳe Mihajlovne. Kad je Petar Stepanovič ušao, činovnik je uzmaknuo prema vratima, ali nĳe izišao. Petru Stepanoviču se čak učinilo da se nekako značajno zgledao sa svojim šefom. — Oho, ipak sam vas ukebao, neuhvatljivi poglavaru! — povikao je Petar Stepanovič kroza smĳeh i dlanom poklopio proglas koji je ležao na stolu. — Ovo će povećati vašu zbirku, je li? Andrej Antonovič je pocrvenio. Lice mu odjednom trznulo. — Pustite to, odmah! — povika on zadrhtavši od srdžbe. — Da se niste usudili... gospodine... — Što vam je? Čini mi se da se ljutite. 12

— Dopustite da vam napomenem, poštovani gospodine, da ne kanim više trpjeti vaše sans façon1 i, molim vas, da imate na umu... — E pa, do vraga, vi zbilja ozbiljno mislite! — Šutite, šutite kad vam kažem! — stade von Lembke udarati nogom po sagu — Da se niste usudili... Tko zna što se još moglo dogoditi. Jer, na žalost, u pitanju je bila još jedna okolnost za koju nĳe znao ni Petar Stepanovič, pa čak ni Julĳa Mihajlovna. Nesretni Andrej Antonovič se već toliko bio izbezumio da je posljednjih dana potajno postao ljubomoran na svoju suprugu i to baš zbog Petra Stepanoviča. Kad je bio sam, osobito noću, trpio je velike muke. — A ja sam mislio da se čovjek, koji vam dva dana za redom cĳelu noć čita svoj roman i traži vaše mišljenje, da se ni on ne drži formalnosti... Mene Julĳa Mihajlovna prima kao prisna prĳatelja; tko da se onda tu kod vas snađe? — Čak nekako bahato izgovori Petar Stepanovič. — Uostalom, evo vam vaš roman — i on položi na stol veliku debelu bilježnicu smotanu u okrugao svitak i čvrsto omotanu plavim papirom. Lembke pocrvenje i zbuni se. — Gdje ste je pronašli? — oprezno upita, ne skrivajući radosti, koju nĳe mogao zatomiti, iako ju je suzdržavao koliko je god mogao. — Zamislite, kako je bila ovako smotana, otkoturala se za ormar. Bit će da sam, kad sam ušao u sobu, nekako nespretno bacio bilježnicu na ormar. Pronašli su je tek prekjučer kad su prali pod. Zbilja ste mi dali posla! Lembke spusti pogled i uozbilji se. — Dvĳe noći nisam spavao zbog vas, moj gospodine. Još su je prekjučer pronašli, ali sam je ipak zadržao i cĳelo vrĳeme čitao, uglavnom noću, jer po danu ne stignem. Dakle, dragi gospodine — ne sviđa mi se: ideja mi je strana. Uostalom, vrlo važno. Kritičar, ionako, nisam nikada 1

Slobodno ponašanje.

bio, ali, svejedno, moj gospodine, nisam se mogao odvojiti, iako mi se, eto, nĳe sviđalo! Ta četvrta i peta glava, to je... to je... to... vrag bi ga znao što je to! Inače je sve tako nabĳeno humorom, neprestano sam se smĳao. Čudo jedno kako vi znate nasmĳati čovjeka sans que cela paraisse!1 A ona deveta, deseta glava, ondje samo pričate o ljubavi, to me ne zanima; ipak je efektno; što se tiče pisma Igrenjeva gotovo sam zadrĳemao dok sam ga čitao, iako ste ga vješto ubacili… Jest, osjećajno je, ali ga istodobno želite nekako prikazati u lažnom svjetlu, je li da je tako? Jesam li pogodio ili nisam? E, a što se tiče svršetka, najradĳe bih vas istukao. Kakva vam je to zamisao? Pa to je ono zastarjelo idealiziranje sretnog obiteljskog života s bezbrojnim potomstvom, kapitalom, ono “i tako su živjeli do kraja života sretno i zadovoljno”; za miloga Boga! Čitatelja ćete privući, jer, eto, čak se ni ja nisam mogao odvojiti od knjige, ali to i jest ono najstrašnĳe. Čitatelj je glup kao što je i prĳe bio, pa bi ga pametni ljudi trebali poučiti, a vi ovako... Ali, dosta o tome, zbogom. Nemojte se opet ljutiti na mene; došao sam vam kazati dvĳe-tri rĳeči, dvĳe-tri najnužnĳe rĳeči; samo kad se vi tako držite... Andrej Antonovič je dotle bio uzeo roman i zaključao ga u ormar za knjige od hrastovine, a uzgred je uspio namignuti Blumu da se izgubi iz sobe. Činovnik iziđe izduljena i žalosna lica. — Nĳe da se ja tako držim, nego, prosto-naprosto... ima toliko toga neugodnog — progunđa on namrštivši se, ali sad već bez srdžbe u glasu, i sjede za stol. — Sjedite, molim vas, i recite mi te vaše dvĳe-tri rĳeči. Odavno vas nisam vidio, Petre Stepanoviču, i ja bih vas samo zamolio da se ovako ne vladate, da ovako više nikada ne upadnete... Mogu biti baš u poslu... — Ja se vladam uvĳek jednako... 1

Neprimjetno.

— Znam, dragi gospodine, i vjerujem da nĳe bilo namjerno, ali čovjek ponekad ima i svojih briga... Sjednite, molim vas. Petar Stepanovič se zavali na divan i odmah podavĳe noge. III. — Kakve vas brige muče; zar ove gluposti? — pokaza on glavom letak. — Mogu vam ja takvih letaka nabaviti koliko god hoćete, još sam ih nalazio u H-skoj gubernĳi. — Naime, u vrĳeme dok ste ondje živjeli? — Naravno, nisam ih mogao ondje pronaći kad me više nĳe bilo. Jedan je letak bio ukrašen sjekirom iznad teksta. Dopustite (on uze proglas); evo ga, i tu je sjekira; to je onaj isti letak, na dlaku isti. — Jest, tu je sjekira. Eto, vidite — sjekira. — Da se niste uplašili te sjekire? — Nisam se uplašio sjekire, dragi moj... Nisam se uopće uplašio, dragi moj gospodine, ali tu je tako nešto... tako nešto posrĳedi, tako su čudne okolnosti. — Kakve okolnosti? Mislite to što su vam donĳeli iz tvornice? Ha, ha, morate znati da će u toj tvornici uskoro i sami radnici početi pisati proglase. — Kako to mislite? — ozbiljno se zagleda u njega von Lembke. — Jednostavno. Pogledajte ih samo. Vi ste previše mekan čovjek, Andreje Antonoviču; vi pišete romane. Trebalo bi s njima po starom običaju. — Po kakvom starom običaju, kakvi su vam to savjeti? Tvornicu smo očistili; izdao sam nalog i očistili su je. — A radnici su se svejedno pobunili. Treba ih išibati, i onda će sve biti u redu. — Pobunili? Kakva glupost; izdao sam nalog i sve je lĳepo očišćeno. — E, Andreju Antonoviču, vi ste premekan čovjek! 15

— Prvo i prvo, ja uopće nisam mekan, a drugo... — von Lembke se opet osjetio pogođen. On je s ovim mladićem razgovarao na silu, iz puke radoznalosti i u nadi da će čuti nešto novo od njega. — A-a, evo još jednog poznatog! — upade Petar Stepanovič primĳetivši pod pritiskačem za papir još jedan letak, također nalik na proglas, ali u stihovima i očito tiskan u inozemstvu. — Bome, ovaj znam i napamet: to je “Uzorni lik!” Da vidimo; tako je, to je “Uzorni lik”. Taj mi je lik poznat još iz inozemstva. Gdje ste ga iščeprkali? — Kažete da ste ovo vidjeli i u inozemstvu? — trgnu se von Lembke. — Naravno, još prĳe četiri mjeseca, ili čak prĳe pet mjeseci. — Čudno je kako ste vi puno toga vidjeli u inozemstvu — prodorno ga odmjeri von Lembke. Petar Stepanovič se nĳe obazirao na njega nego je razmotao papir i naglas pročitao pjesmu: UZORNI LIK1 Skromnoga je bio roda, Odrastao sred naroda, Otjera ga pakost carska I zavist ljuta boljarska. Izabrao put je mukâ, Iskušenja, kazni, brukâ, Da objavi svom narodu Jednakost, bratstvo, slobodu. 1

Ovo je piščeva parodĳa na pjesmu Student, koja se spominjala na procesu nečajevcima i njihovome “Narodnome sudu”. Na prĳedlog Bakunjina, pjesma je bila posvećena samome Nečajevu, tiskana u Ženevi kao letak, ali ju je Nečajev objavio i u svome listu “Narodni sud”. Paradoksalno je da su mladi naprednjaci upotrĳebili ovu piščevu parodĳu kao propagandu i dĳelili je kao revolucionarnu proklamacĳu. Čak je ministar unutrašnjih poslova morao zbog toga polagati račune policĳi i tvrditi da pjesma nĳe bila objavljena kao zasebno djelo, nego kao dokument u romanu, te da odražava način mišljenja i djelovanja protudržavnih štetočina.

Pred carevim kazamatom, Mučilima i dželatom U tuđe je zemlje kreno Kad ustanak on je spremo. Narod spreman već na bunu, Da okrutnu zbaci krunu, Od Smolenska do Taškenta Žudno čekaše studenta. Čekali ga svi do jednog, Da se krene nepoštedno, Da obore to boljarstvo, Da obore čak i carstvo. I podĳele sve svojine, Pa da crni petak sine Obitelji, crkvi, braku — Starog svĳeta groznom mraku! — Sigurno ste to zaplĳenili u onog časnika, je li? — zapita Petar Stepanovič. — A vi čak i onoga časnika poznajete? — Naravno. Dva dana smo zajedno bančili. Znao sam ja da će on poludjeti. — Možda nĳe poludio. — Mislite valjda zato što je ugrizao starješinu? — Oprostite, ako ste već vidjeli tu pjesmu u inozemstvu i ako se ona sad odjednom stvorila u toga časnika... — Što? Ala je to zakučasto! Kako mi se čini, Andreje Antonoviču, vi me preslušavate? Vidite, moj gospodine — poče on odjednom neobično ozbiljno — o onome što sam vidio u inozemstvu ja sam na povratku već razgovarao na određenom mjestu i moja objašnjenja su prihvaćena, inače ne bih svojom prisutnošću ni usrećio ovaj grad. Smatram da je taj slučaj za mene završen, i da više nikome ne moram podnositi račune. I nĳe završen zbog toga što bih ja bio obični denuncĳant, nego zbog toga što naprosto drugačĳe i ne bih mogao postupiti. Oni koji su pisali Julĳi 17

Mihajlovnoj, znajući cĳeli slučaj, opisali su me kao poštena čovjeka... Ali, do vraga, to, uostalom, nĳe važno, ja sam vam došao ispričati nešto vrlo ozbiljno, i zato je dobro što ste izbacili onog svog dimnjačara. Ovo što ću reći za mene je vrlo važno, Andreje Antonoviču; zapravo vam se obraćam s jednom velikom molbom. — S molbom? Hm, izvolite, samo recite što hoćete, čekam i, moram priznati, radoznao sam. Uopće bih htio napomenuti da ste me prilično iznenadili, Petre Stepanoviču. Von Lembke je bio prilično uzbuđen. Petar Stepanovič je prebacio nogu preko noge. — U Petrogradu sam — počeo je on — o mnogo čemu otvoreno govorio, ali isto tako koješta nisam spomenuo pa tako, na primjer, ni ovo (on udari prstom po “Uzornom liku”), a prešutio sam to u prvom redu zbog toga što nĳe bilo smisla tako nešto spominjati, i, u drugom redu, zbog toga što sam govorio samo ono što su me pitali. U takvoj prilici ne volim trčati pred rudu; smatram da se u tome baš i sastoji razlika između podlaca i poštenjaka koga su, prosto-naprosto, pritisnule svakakve okolnosti... Jednom riječju, to sad nĳe važno. Dakle, dragi gospodine, sada bih... sada kad su te budale... dakle, kad je to izišlo na vidjelo i kad je već došlo do vas, jer se pred vama, kao što vidim, ne može tako lako ništa sakriti — jer ste vi čovjek koji dobro vidi i koji će još daleko dotjerati, dok će te lude i dalje... Ja... ja... bih... dakle, jednom rĳečju, došao sam vas zamoliti da spasite jednog čovjeka, isto tako jednu budalu, možda i luđaka, da ga spasite u ime njegove mladosti, nedaća koje je proživio, i u ime vaše humanosti... Niste valjda humani jedino u svojim romanima! — nekako grubo, sarkastično i razdraženo završi on odjednom. Ukratko, nastupio je kao otvoren, ali nespretan i netaktičan čovjek koji je pun humanih osjećaja i možda pretjerano osjetljiv ali prĳe svega prilično ograničen, kao što je to odmah nevjerojatno točno shvatio von Lembke i kao što 18

je, uostalom, već odavno i slutio, osobito ovog posljednjeg tjedna kad bi, ponajviše noću, ostao sam u svojoj radnoj sobi i u sebi se i te kako jedio na nj zbog njegovih neobjašnjivih uspjeha kod Julĳe Mihajlovne. — Za koga me vi to molite i što sve to zapravo znači? — dostojanstveno će on zapitati nastojeći prikriti radoznalost. — To je... to je... do vraga... Nisam kriv što vam vjerujem! Nisam kriv što vas smatram za vrlo plemenita čovjeka i, što je još važnĳe, za razumna čovjeka... čovjeka koji je, naime, sposoban razumjeti... do vraga... Nesretnik se očito nĳe nikako uspĳevao sabrati. — Vi ćete ipak shvatiti — nastavio je on — vi ćete shvatiti da vam ga, na neki način, čim spomenem njegovo ime, prepuštam i da ga izdajem; ja ga izdajem, nĳe li tako? Nĳe li tako? — Ali kako bih mogao pogoditi o kome je rĳeč kad nećete sve reći? — Eto ga, opet ste me zaskočili tom svojom logikom, do vraga... Nego, do vraga... pa, taj “Uzorni lik”, taj “student”... to je Šatov... Sad znate sve! — Šatov? Kako mislite: Šatov? — Šatov je “student” koji se spominje u ovoj pjesmi. On živi u našem gradu; bivši kmet, ali danas šamara ljude. — Znam, znam! — zaškilji Lembke. — Ali, molit ću vas lĳepo, zbog čega bi on bio optužen i, u prvom redu, što biste vi htjeli zapravo mene zamoliti? — Molim vas da ga spasite, je li vam jasno? Ta poznam ga već osam godina, možda sam mu čak i bio prĳatelj — izbezumljivao se Petar Stepanovič. — Ali ne moram vam polagati računa o svom prošlom životu — on odmahnu rukom — sve je to posve beznačajno, u sve su upletena svega tri i pol čovjeka i, ako računamo čak i one iz inozemstva, nema ih više od deset, a prĳe svega — ja sam se uzdao u vašu humanost, u vašu pamet. Vi ćete me dobro 19

shvatiti i prikazat ćete cĳeli slučaj u pravom svjetlu, kao glupu izmišljotinu jednoga luđaka, a ne kao tko zna što... To je sve zbog njegovih nedaća, zapamtite, zbog beskrajnih nedaća, i nema veze s bilo kakvom, do vraga, nevjerojatnom antidržavnom zavjerom!... On je gotovo ostao bez daha. — Hm, znači da ga optužujete za ove proglase sa sjekirom — malne uzvišeno zaključi Lembke — samo dopustite da vas zapitam, kako ih je on mogao, ako je sam, proširiti po cĳelom našem gradu i u drugim kotarima, pa čak i u H-skoj gubernĳi, a... a... napokon, postavlja se pitanje odakle ih je i nabavio? — Lĳepo vam kažem da njih, očito, sve u svemu, nema više od petorice, dobro, recimo neka ih je i deset, odakle bih ja znao... — Ne znate? — A kako bih ja znao, do vraga? — A, eto, ipak znate da je Šatov jedan od sudionika? — Eh! — odmahnu Petar Stepanovič kao da želi izmaći neumitnoj ispitivačevoj pronicljivosti. — Čujte, reći ću vam cĳelu istinu: o tim proglasima ja nemam pojma, baš ni pojma, do vraga, shvaćate li što to znači: ni pojma?... Dobro, tu je, naravno, upleten taj potporučnik, i još netko drugi, možda netko od naših građana... možda je, ako baš hoćete, i Šatov, ili još tkogod drugi, ali to je sve, sve su to trice i kučine... A ja sam vas došao moliti za Šatova, njega treba spasiti zato što je to njegova pjesma, njegovo djelo, za koje se on pobrinuo da bude tiskano u inozemstvu; to je ono što znam pouzdano, a o tim proglasima baš ništa ne znam. — Ako je njegova pjesma, onda su i proglasi njegovi. Ali, kakve vas činjenice navode da sumnjate u gospodina Šatova? Petar Stepanovič, koji se vladao kao čovjek koji je posve izgubio strpljenje, izvadio je iz džepa novčanik a iz novčanika pisamce. 20

— Evo vam činjenice! — zavikao je on i bacio pisamce na stol. Lembke ga je otvorio; bilješka je bila napisana prĳe šest mjeseci i odavde upućena nekom u inozemstvo; inače je bila posve kratka: ’Uzorni lik’ ne mogu ovdje tiskati, a ni drugo ništa ne mogu; tiskajte u inozemstvu. I. Šatov”. Lembke se netremice zapilji u Petra Stepanoviča. Varvara Petrovna je točno zamĳetila da je, osobito u nekim trenutcima, bio nalik na ovna. — Prema tome, je li — ote se Petru Stepanoviču — očito je da je on prĳe šest mjeseci ovdje sastavio tu pjesmu, ali je nĳe mogao ovdje i tiskati, recimo u nekakvoj tajnoj tiskari, pa je zato zamolio da je tiskaju u inozemstvu... Čini mi se da je to jasno, je li? — Jest, jasno je, samo kome se obraća? Čini mi se da to još nĳe jasno? — lukavo i zajedljivo napomenu Lembke. — Pa valjda Kirilovu; pismo je uputio Kirilovu u inozemstvo... Zar to niste shvatili? Ljuti me što se vi preda mnom samo pretvarate, a već odavno i te kako dobro znate sve o toj pjesmi i o svemu ostalom! Uostalom, kako se stvorila na vašem stolu? Nĳe valjda pala s neba. Zašto me toliko mučite ako već sve znate? On grčevitom kretnjom obrisa rupčićem znoj s čela. — Možda nešto i znam... — spretno se izmigolji Lembke. — Samo, tko vam je taj Kirilov? — Pa to vam je onaj došljak, inženjer, koji je bio Stavroginov sekundant u dvoboju, manĳak i luđak; onaj vaš potporučnik je možda samo alkoholičar, ali ovaj čovjek je zacĳelo pravi luđak — u to sam posve siguran. Eh, Andreje Antonoviču, kad bi vlada znala kakvi su to zapravo ljudi, ne bi uopće na njih digla ruku. Svi su oni odreda zreli za ludnicu; nagledao sam ih se još na kongresu u Švicarskoj. — Znači da se odande upravlja ovdašnjim pokretom? 21

— A tko upravlja? Tri i pol čovjeka. Smuči ti se kad ih pogledaš. I kakav je uopće taj ovdašnji pokret? Mislite valjda te proglase? I koga su uspjeli pridobiti, potporučnike u delirĳu tremensu i dva-tri studenta. Vi ste pametan čovjek, pa vas zato pitam: zašto nisu uspjeli pridobiti neke uglednĳe ljude, zašto su uz njih samo studenti i žutokljunci od dvadeset i dvĳe godine? A, uostalom, koliko ih je sve u svemu? Sigurno ih danas traži već milĳun pasa tragača, i koliko su ih pronašli? Sedam ljudi. Kažem vam, to je da se čovjeku smuči. Lembke je saslušao pažljivo, ali mu je izraz na licu govorio: “Nećeš ti mene prevesti žedna preko vode!” — Dopustite, molim vas lĳepo, da vas nešto zapitam: Vi tvrdite da je ovo pisamce upućeno u inozemstvo; ali na njemu nema adrese; kako vi znate da je ono odista bilo adresirano na gospodina Kirilova i da je zapravo bilo upućeno u inozemstvo, i da ga je... i da ga je... uistinu napisao gospodin Šatov? — Naprosto ga usporedite s rukopisom Šatova, pa ćete se uvjeriti. U vašem uredu sigurno postoji neki njegov potpis. A što se tiče Kirilova, meni ga je sam Kirilov u inozemstvu pokazao. — Prema tome, ste onda i vi... — Da, da, naravno da sam i ja... Što li su mi sve ondje pokazivali! A što se tiče ove pjesme, čovjek bi mogao pomisliti da ju je napisao Hercen i posvetio Šatovu, dok se još potucao u inozemstvu, i to kao za uspomenu na njihov susret, da bi ga nekako pohvalio, preporučio ili tako nešto, do vraga... A Šatov je sad širi među omladinom. Evo, kaže, pogledajte što je Hercen mislio o meni. — O-ho-ho — napokon posve sinu Lembkeu — neprestano sam mislio: u redu, što se tiče proglasa, sve je jasno, ali čemu ta pjesma? — Pa to je tek jasno. Vraga bi ga znao zašto sam vam sve to zapravo izbrbljao! Čujte me dobro: spasite vi meni Šatova, a svi ostali neka idu do sto vragova, zajedno s Kiri22

lovom, koji se zatvorio u kuću Filipova, gdje stanuje i Šatov, i sakriva se. Oni me ne vole zato što sam se vratio... Samo mi obećajte Šatova, i ja ću vam ih sve donĳeti na tanjuru. Bit ću vam već od koristi, Andreje Antonoviču. Mislim da cĳela ta bĳedna šačica ne broji više od devet-deset ljudi. Držim ih na oku za svoj račun, dragi gospodine. Za trojicu već znamo: to su Šatov, Kirilov i onaj potporučnik. Ostale zasada još samo promatram... A nisam baš kratkovidan. Ovo je posve nalik na događaje iz H-ske gubernĳe; ondje su uhićena dva studenta zbog tih proglasa, jedan gimnazijalac, dva dvadesetogodišnja plemića, jedan učitelj, jedan bivši major od svojih šezdesetak godina, koji je poblesavio od alkohola — i više nitko, vjerujte mi, više nitko; čak smo se i čudili da ih je tako malo. Nego, meni treba šest dana. Sve sam već preračunao; šest dana, prĳe ne mogu. Ako želite da postignemo neki rezultat — ne dirajte ih još šest dana, i ja ću vam ih dovesti vezana o jednom užetu; ako ih dirnete prĳe, leglo će se raspršiti. Samo mi spasite Šatova. Ja sve ovo zbog Šatova... I najbolje bi bilo da ga potajno pozovete, da ga pozovete prĳateljski, recimo, ovamo u svoju sobu i da ga lĳepo ispitate dignuvši mu veo s očĳu... Ta on će vam se sam, siguran sam, baciti pred noge i rasplakati! Taj je čovjek duševno neuravnotežen i nesretan; žena mu se spetljala sa Stavroginom. Prigrlite ga, i on će vam sve sam priznati — samo mi treba šest dana... A što je najvažnĳe, što je važnĳe od svega — ne smĳete o ovome ni zucnuti Julĳi Mihajlovnoj. Ovo je tajna. Pristajete li da ovo bude tajna? — Što kažete? — izbulji Lembke oči. — Zar vi zbilja ništa niste Julĳi Mihajlovnoj... priopćili? — Njoj? Sačuvaj me Bože! Eh, moj Andreje Antonoviču! Moj gospodine, meni je i te kako stalo do njezina prĳateljstva i vrlo je cĳenim... Ali to je sve... Nikada se ne bih pred njom zaletio. Ne proturječim joj, jer je to, kao što i sami znate, opasno. Možda sam joj nešto i natuknuo, zato što to ona voli, ali joj nipošto ne bih, dragi moj, spomenuo imena 23

ili bilo što od ovoga što sam vama rekao! Jer, zašto sam se sada obratio vama? Upravo zato što ste vi ipak muškarac, ozbiljan čovjek s dugim i prokušanim iskustvom u službi. Vi znate svoj posao. Vama je, vjerujem, odlično poznat svaki potez koji treba poduzeti u ovakvoj prilici, i to još od onih petrogradskih događaja. A da sam njoj spomenuo ona dva imena, recimo, ona bi to naveliko rastrubila... Pa njoj je do toga da odavde zapanji Petrograd. Ne, dragi moj, previše je vatrena, eto to je. — Jest, istina je da je prilično nagla — prilično zadovoljno promrsi Andrej Antonovič, iako mu je u isti mah bilo krivo što se ovakav grmalj usuđuje, kako mu se činilo, neoprezno govoriti o Julĳi Mihajlovnoj. Petru Stepanoviču se očito činilo da sve to još nĳe dosta i da bi još dolio ulja u vatru, odlučio se još više laskati i posve skršiti “Lembku”. — Baš tako, nagla je — složio se on spremno — sve da je ona možda čak i genĳalna, kulturna žena, ipak bi preplašila naše ptičice. Ne bi mogla izdržati ni šest sati, a kamoli šest dana. Eh, moj Andreje Antonoviču, od žene ne možete tražiti da šest dana čuva neku tajnu! Ipak morate i meni priznati da sam, bar u tim stvarima, prilično iskusan; ipak i ja koješta znam, a i vi vrlo dobro znate da ja koješta znam. Ne tražim od vas tih šest dana iz puke obĳesti, nego da bih stigao sve obaviti. — Čuo sam... — Lembke se nĳe usuđivao dokraja izreći misao — čuo sam da ste vi, kad ste se vratili iz inozemstva, na određenom mjestu nešto izjavili... kao da ste se pokajali? — Da, nešto sam izjavio. — Ne bih, naravno, htio ulaziti... ali meni se sve nekako čini da ste dosada, u ovom razgovoru, govorili sasvim drugačĳe, recimo o kršćanskoj vjeri, o društvenom uređenju, pa, napokon, i o vladi... — Ja sam svašta govorio. A i sada ponavljam ono što sam prĳe govorio, samo što smatram da te misli ne treba tako primĳeniti u životu, kao što to misle one budale — u 24

tome je cĳela razlika. Jer, što znači ako onaj potporučnik ugrize starješinu za rame? Pa i vi ste se složili sa mnom, samo ste rekli da je još prerano. — Nisam se ja zapravo složio s vama u tom smislu i nisam rekao da je za to prerano. — Ali vi dobro odvagnete svaku rĳeč, he-he! Oprezan ste vi čovjek! — veselo će Petar Stepanovič. — Slušajte me, rođeni moj, htio sam vas upoznati, pa sam zato ovako s vama i razgovarao. Ne upoznajem se ovako jedino s vama, nego i s mnogim drugima. Možda mi je naprosto bilo potrebno shvatiti vaš karakter. — Što se vas tiče moj karakter? — Ne znam zapravo ni ja što me se tiče (on se opet nasmĳe). Znate, dragi moj i velepoštovani Andreje Antonoviču, vi ste lukavi, ali ne znate da ono još nĳe došlo u pitanje i da možda neće ni doći. Shvaćate li? Shvaćate li zbilja? Ja sam, istina, na određenom mjestu objasnio što je trebalo, ali opet nikako ne mogu shvatiti zašto vi, kao čovjek koji ima određeno uvjerenje, ne možete postupiti dosljedno tome svom iskrenom uvjerenju... Da znate da mene ondje nitko nĳe natjerao da ispitujem vaš karakter i da ja do sada nisam još od njih preuzeo nikakve slične zadatke. Promislite dobro: zar je trebalo da vama prvome priopćim ona dva imena, kad sam ih mogao direktno ondje prĳaviti, hoću reći, ondje gdje sam i prvi put davao ona objašnjenja; i kad bih ja, zaista, sve ovo radio iz materijalnih razloga ili zbog nekakve druge nagrade, očito je da bih se prevario u računu, zato što će oni sada biti zahvalni vama, a ne meni. Sve ovo radim jedino zbog Šatova — plemenito napomenu Petar Stepanovič — jedino zbog Šatova, zbog našeg nekadašnjeg prĳateljstva... Ali, međutim, kad već uzmete pero da to njima javite, možete baš, ako hoćete, i mene pohvaliti... Neću se buniti, he-he! A sad, adieu, baš sam zasjeo i baš sam se i suviše razbrbljao — dometnu on prilično zadovoljno i ustade s divana. 25

— Naprotiv, meni je vrlo drago što se cĳeli slučaj nekako razbistrio — ustade i von Lembke također prĳazna izraza na licu, koji su, očito, izazvale posljednje rĳeči Petra Stepanoviča. — Sa zahvalnošću prihvaćam vaše usluge i možete biti sigurni da ću, što se mene tiče, sigurno spomenuti vašu revnost... — Šest dana, najvažnĳe da mi date šest dana, i da se u tih šest dana ni u što ne petljate — to je sve što mi treba. — U redu. — Naravno, ostavljam vam odrĳešene ruke, jer vam i nemam prava smetati. Vi ćete ionako morati pripaziti; samo nemojte prĳe vremena uplašiti moje leglo; uzdam se u vašu pamet i vaše iskustvo. Ali je sigurno da imate puno svojih tragača i kojekakvih njuškala u pričuvi, he-he! — veselo i lakoumno (kako i priliči mladiću) bubnu Petar Stepanovič. — Nĳe baš tako — ljubazno se izmigolji Lembke. — To su mladenačke predrasude, to što mislite da imamo toliko toga u pričuvi... Ali dopustite mi da vas još nešto zapitam: ako je taj Kirilov bio sekundant u Stavroginovu dvoboju, onda je logično da je i gospodin Stavrogin... — Što je Stavrogin? — Naime, ako su oni takvi prĳatelji... — Ma kakvi, ni govora, tu ste grdno pogrĳešili, iako ste inače vrlo lukavi. Upravo vam se čudim. Pa ja sam zaista mislio da ste vi donekle u to upućeni... Hm, Stavrogin — to je nešto sasvim drugo, to je nešto posve... Avis au lecteur.1 — Tako! Je li to istina? — nepovjerljivo će Lembke. — Meni je Julĳa Mihajlovna spomenula da je primila neke informacĳe iz Petrograda prema kojima je on čovjek, da tako kažemo, s nekim određenim pogledima... — Ništa ne znam, ništa ne znam, zaista baš ništa ne znam. Adieu. Avis au lecteur! — prekinu ga Petar Stepanovič u očitoj namjeri da izbjegne odgovor. 1

Napomena čitatelju. (Ovdje je smisao: “Obavĳešteni ste”.)

I tada pohita prema vratima. — Čekajte, Petre Stepanoviču, molim vas — zovnu ga Lembke — samo još jedna sitnica, i onda možete slobodno ići. On izvadi iz ladice u stolu jednu omotnicu. — Evo, ovdje još jedan primjerak iste vrste, i kad vam ga pokazujem, želim vam dokazati koliko imam u vas povjerenja. Pogledajte, gospodine, pa da čujem što vi mislite. U omotnici se nalazilo pismo, neobično, anonimno pismo, koje je nepoznata osoba uputila Lembkeu i koje je jučer stiglo. Petar Stepanovič je, vrlo ogorčen, pročitao: “Vaša preuzvišenost! Jerbo vam je naslov takav. Ovim vas mogu upozoriti povodom atentata na generalske osobe i samu domovinu: jerbo će na to okrenuti. I sâm sam mnogo godina to širio. A i bezbožnost je tu. Sprema se ustanak i proglasa ima na tisuće, dok će za svakim tim trkom poći sto ljudi, isplažena jezika, ako ih pak vlast prĳe ne ščepa za vrat, jerbo je toliko blaga obećano kao nagrada, a prost svĳet je glup, osim što je tu i rakĳa. Svĳet će, gledajući za krivcem, zdrobiti i jedne i druge, a ja se, bojeći se obĳu strana, kajem akoprem i ne sudjelujući ni u čemu, jerbo su mi takve prilike. Ako pak trebujete moju prĳavu poradi spasa domovine, i plus toga crkve i ikona, nitko vam tu nĳe kao ja. Ali pak samo ako se meni s brzojavom odmah oprosti iz trećega odjela, jedino meni, a drugi neka odgovaraju. Kao radi signala svako veče da stavite svĳeću na prozorčić kod vratara. Kad je vidim, vjerovat ću vam i doći da ponizno poljubim ruku iz prĳestolnice, s tim što ću dobiti novčanu pomoć jerbo od čega inače da živim? Pokajati se nećete, zato što će vas zapasti orden. Treba samo polako pa sigurno, a ne da ti zavrnu šĳu. Vašoj preuzvišenosti na službu odani očajnik. 27

Stope vam cjelivajući i kajući se slobodoumni Incognito”. Von Lembke objasni kako se pismo stvorilo u vratarevoj kućici prošle večeri kad unutra nikoga nĳe bilo. — I što vi sad mislite? — gotovo grubo se obrecnu Petar Stepanovič. — Vjerujem da je to najobičnĳa anonimna rugalica. — Najvjerojatnĳe je da imate pravo. Teško je vas nasamariti. — Mislim to najviše zbog toga što je tako glupo sastavljeno. — Znači da ste već primali slične rugalice? — Dvaput su mi ih već poslali, naravno, anonimno. — Jasno je da se neće potpisati. I stil je različit? Uvĳek drugi rukopis? — Različit stil i različit rukopis. — A bili su uvĳek ovako lakrdĳaški? — Jest, ovako lakrdĳaški i, mogu vam reći... vrlo neukusni. — E pa, ako ste već primali slične, onda je zacĳelo ovo pismo isto takve vrste. — Mislim to najviše zbog toga što je ovako glupo. Jer oni drugi su obrazovani ljudi i ne bi pisali ovako glupo. — Jasno, jasno. — A što onda ako to zaista netko želi podnĳeti neku prĳavu — Nemoguće — hladno odsĳeče Petar Stepanovič. — Što bi mu značio taj brzojav iz trećeg odjela i ta novčana pomoć? Očito je da je to rugalica. — Jest, tako je — zastidje se Lembke i sam. — Znate što, dajte meni pismo. Ja ću sigurno pronaći tko ga je pisao. Pronaći ću ga prĳe nego se prihvatim onih drugih. — Uzmite ga — pristade von Lembke, iako se, zapravo, malko kolebao. — Jeste li ga kome već pokazivali? 28

— Naravno da ga nisam nikome pokazivao. — Ni Julĳi Mihajlovnoj? — Ah, Bože me sačuvaj, ni za živu glavu, a i vas kumim Bogom da joj ga ne pokažete! — uplaši se Lembke. — Ona bi se toliko uzbudila... I na mene bi se strašno razljutila. — Jest, tako je. Vi biste prvi nadrljali, jer bi vam rekla da ste sigurno to i zaslužili, kad vam već pišu takva pisma. Znam ja što je ženska logika. Ali sad zbilja idem. Možda ću vam već za tri dana dovesti pisca tih redaka. A najvažnĳe je da se držimo našeg sporazuma! IV. Petar Stepanovič, vjerojatno, nĳe bio glup čovjek, ali je robĳaš Fećka imao pravo kad je rekao za njega da on “sam izmisli drugoga čovjeka, i onda s takvim živi”. Sad je otišao od von Lembkea potpuno uvjeren da ga je umirio bar za onih šest dana, a upravo takva odgoda bila mu je i te kako potrebna. Međutim, njegova je slutnja bila pogrješna i zasnivala se jedino na tome što je on sam bio izmislio Andreja Antonoviča i jednom zauvĳek ga smatrao za nevjerojatno prostodušnu naivčinu. Kao i svaki pretjerano sumnjičav čovjek, tako je i Andrej Antonovič svaki puta, u prvim trenutcima poslĳe nova otkrića, postajao neobično i veselo povjerljiv. Iznenadni preokret učinio mu se isprva prilično zgodan, usprkos tome što je izazvao mnoge nove i tegobne komplikacije. U svakom slučaju, njegove stare sumnje su se raspršile. Osim toga, toliko se umorio ovih posljednjih dana i toliko se napatio i onemoćao, da mu je duša naprosto žudjela za mirom. Ali, na žalost, opet se morao uznemiriti. Njegov dugogodišnji boravak u Petrogradu ostavio mu je neizbrisive tragove u srcu. Javnu, pa čak i tajnu djelatnost “nove generacĳe” prilično je dobro poznavao — kao radoznao čovjek čak je skupljao i njihove proglase — ali nikada zapravo nĳe shvaćao o čemu je tu rĳeč. Sad mu je bilo kao da 29

je zalutao u šumi: po svom nagonu je naslućivao da su riječi Petra Stepanoviča pune nedokučive tajne, što je izvan svakih normi i pravila — “iako sam vrag zna što se sve može očekivati od te nove generacĳe i što oni sad kuhaju!” — razbĳao je on sebi uzaludno glavu. Baš u tom trenutku u njegovu sobu ponovo zaviri Blum. Dok je Petar Stepanovič bio u sobi, on je čekao negdje u blizini. Taj Blum je čak bio dalji rođak Andreja Antonoviča, ali je tu rodbinsku vezu gubernator cĳeloga života brižno i oprezno skrivao. Zamolit ću čitaoca da mi oprosti što ću toj beznačajnoj osobi morati ovdje posvetiti nekoliko rĳeči. Blum je pripadao onom neobičnom sloju “nesretnih” Nĳemaca — koji nisu bili nesretni zbog toga što su bili nenadareni, nego tko zna iz kakvih razloga. “Nesretni” Nĳemci nisu legenda, nego zaista postoje, pa čak i u Rusĳi postoje kao poseban soj ljudi. Andrej Antonovič je cĳela života osjećao prema njemu dirljivu sućut i, kad god bi mogao, usporedo s tim kako je i sam napredovao u službi, pomicao je i njega naviše, dodjeljujući mu uvĳek kakvo podređeno mjesto u svome uredu; ali nesretnom Blumu ništa nĳe išlo od ruke. Ili bi mjesto bilo ukinuto, ili bi se izmĳenili starješine; jednom prilikom gotovo je zaglavio zajedno s drugima i završio pred sudom. Bio je vrlo savjestan, ali nekako pretjerano mrzovoljan, bez prave potrebe i na vlastitu štetu; po vanjštini je bio riđ, visok, pogrbljen, držao se potišteno iako je bio čak i osjećajan i, usprkos životnim nedaćama, uporan i tvrdoglav kao mazga, ali na žalost, uvĳek kad ne treba. Prema Andreju Antonoviču je, baš kao i njegova žena i cĳela mnogobrojna obitelj, dugo godina osjećao smjernu naklonost. Osim Andreja Antonoviča, nitko ga u životu nikada nĳe volio. Julĳa Mihajlovna ga je odmah otpisala, ali nĳe mogla pokolebati muža u njegovoj odlučnoj naklonosti prema Blumu. Upravo zbog njega je i izbila među njima prva bračna svađa, i to neposredno poslĳe vjenčanja, u prvim medenim danima, kad je odjednom uskrsnuo pred njom Blum, koga su do30

tle pažljivo pred njom krili zbog njihove tajne i sramotne rodbinske veze. Andrej Antonovič ju je zaklinjao sklopljenih ruku, dirljivo joj ispričao cĳeli Blumov životopis i njihovo prĳateljstvo od malih nogu, ali se Julĳa Mihajlovna svejedno osjećala smrtno uvrĳeđena i osramoćena i čak se počela služiti nesvjesticama. Von Lembke joj nĳe htio nimalo popustiti i odlučno je izjavio da se neće ni za što na svĳetu odreći Bluma i da ga neće protjerati tako da je ona, napokon, iako silno zaprepaštena, morala pristati na Bluma. Jedino su zaključili da će rodbinsku vezu skrivati još pažljivĳe nego do tada, koliko god bude moguće, a da će Blum čak morati promĳeniti svoje i očevo ime, jer se do tada također zvao Andrej Antonovič. U našem gradu se Blum nĳe ni s kim upoznao, osim s ljekarnikom, Nijemcem, nikome nĳe svraćao i, po svojoj navici, životario štedljivo i osamljeno. Književne grĳehe Andreja Antonoviča već je odavno poznavao. Gubernator je upravo najčešće njega pozivao da mu potajno, u četiri oka, čita svoj roman, a Blum je i po šest sati zaredom sjedio nepomično kao kip; znojio se, upinjao iz sve snage da ne zaspi i da se smĳeši; kad bi se vratio kući, zajedno bi sa svojom dugonogom i dosadnom ženom kukao i jadikovao zbog nesretne slabosti njihova dobročinitelja prema književnom stvaralaštvu. Andrej Antonovič je patnički pogledao Bluma koji je ušao u sobu. — Molim te, Blume, da me pustiš na miru — zabrza on uzrujano, očito ne želeći nastaviti razgovor koji su njih dvojica vodili prĳe nego što je u sobu upao Petar Stepanovič. — Zaista vam kažem da bi se sve moglo urediti mirno, potajno; vi imate posve odrĳešene ruke — smjerno ali tvrdoglavo borio se Blum za svoju ideju, pogrbivši se i primičući se, sitnim koracima, sve bliže i bliže stolu Andreja Antonoviča. — Blume, ti si mi toliko odan i toliko si uslužan da me, svaki put kad te pogledam, hvata paničan strah. 31

— Uvĳek kažete nešto oštroumno i toliko ste zadovoljni onim što kažete da onda spavate na lovorikama i tako sam sebi škodite. — Blume, maloprĳe sam se uvjerio da nismo na pravom tragu, da smo na sasvim pogrješnom tragu. — I to prema rĳečima himbenog, pokvarenog mladića u koga i sami sumnjate? On vas je pridobio laskavo hvaleći vaš književni dar. — Blume, ti ne vidiš dalje od nosa; tvoj plan je besmislen, kažem ti. Nećemo ništa naći, a podignut će se strašna galama, još će nam se i rugati, a da i ne govorimo o tome što će reći Julĳa Mihajlovna. — Sigurno je da ćemo naći ono što tražimo — odlučno zakorači prema njemu Blum i stavi na srce desnu ruku — izvršit ćemo iznenadnu premetačinu, rano izjutra, a prema spomenutoj osobi postupiti pristojno i obzirno, i nećemo narušiti zakonske propise. Mladi ljudi, kao što su Ljamšin i Teljatnikov, čvrsto su uvjereni da ćemo naći sve što želimo. Oni su onamo više puta navraćali. Gospodina Verhovenskoga nitko ne trpi. Generalica Stavrogina mu je otvoreno uskratila svoju naklonost i svaki pošteni čovjek, ako takvi žive u ovom prostačkom gradu, uvjeren je da se upravo ondje skriva rasadnik ateizma i socĳalističkih ideja. On drži sve same zabranjene knjige: Misli Rilejeva, sva djela Hercena... za svaki slučaj sam nabavio približan popis... — O Bože moj, pa te knjige ima svatko; kako si ti naivan, jadni moj Blume! — A ima i mnoge proglase — nastavljao je Blum ne osvrćući se na gubernatorove upadice. — Na kraju krajeva ćemo ipak otkriti tko ovdje širi proglase. Taj mladi Verhovenski mi je vrlo, vrlo sumnjiv. — Ali ti brkaš oca sa sinom. Oni nisu u dobrim odnosima; sin se otvoreno ruga ocu. — To je samo krinka. 32

— Blume, ti kao da si se zakleo da mi skineš glavu! Moraš imati na umu da je on ovdje ipak ugledna osoba. Bio je profesor, poznat je čovjek i dignut će takvu galamu da će se odmah cĳeli grad početi rugati, a mi ćemo promašiti... i zamisli samo što će reći Julĳa Mihajlovna! Blum je i dalje srljao ne slušajući ga. — On je bio samo docent, najobičnĳi docent i, kad je umirovljen, bio je u najnižem činovničkom razredu — udarao se on šakom u prsi — odlikovanja nema, otpušten je iz službe zbog toga što je osumnjičen za antidržavne planove. Bio je pod paskom, a zacĳelo je još pod paskom. Zbog ispada, koji su se dogodili u posljednje vrĳeme, vi ste naprosto dužni izvršiti svoju dužnost. Ako odustanete, prepustit ćete naprotiv, da se istaknete, i to sve iz obzira prema pravome krivcu. — Julĳa Mihajlovna! Bježi, Blume! — povikao je odjednom von Lembke začuvši u susjednoj sobi suprugin glas. Blum je zadrhtao, ali se nĳe pokolebao. — Molim vas lĳepo, molim vas — prišao mu je on pritisnuvši još jače ruke na prsi. — Bježi! — zaškriputao je Andrej Antonovič. — Radi što hoćeš... ali kasnĳe... O, Bože moj! Podiže se zastor na vratima, i pojavi se Julĳa Mihajlovna. Ona dostojanstveno zastade kad ugleda Bluma, bahato i prezirno ga promotri od glave do pete baš kao da je vrijeđa i sama nazočnost toga čovjeka. Blum joj se šutke i s puno poštovanja doboko pokloni i, pogrbljen od poniznosti, uputi na vršcima prstĳu prema vratima, odmaknuvši malko ruke od tĳela. Bilo zato što je posljednji histerični uzvik Andreja Antonoviča protumačio kao dopuštenje da učini ono što je toliko nastojao izmoliti, bilo da se pravio lud i to, u ovoj prilici, samo da bi pomogao svome dobročinitelju, potpuno uvjeren da će konac ukrasiti djelo — ali, kao što ćemo kasnĳe vidjeti, posljedica ovoga razgovora gubernĳskog starješine sa svojim podčinjenim bila je toliko neočekivana 33

da su joj se mnogi nasmĳali, da je široko odjeknula, izazvala gnjevnu srdžbu Julĳe Mihajlovne i tako posve dotukla Andreja Antonoviča, primoravši ga da upravo u najkritičnĳim trenutcima bude žalosno neodlučan. V. Cĳeli je dan Petar Stepanovič imao pune ruke posla. Od von Lembkea je brže-bolje otrčao u Bogojavljensku ulicu ali, dok je žurio kroz Bikovu ulicu, pokraj kuće u kojoj je stanovao Karmazinov, odjednom se zaustavio, nasmĳešio i ušao. Sluga mu reče da ga “gospodin čekaju”, što ga je vrlo iznenadilo, jer on nĳe uopće bio najavio dolazak. Ali ga je veliki pisac uistinu očekivao. I to još od jučer, pa čak i od prekjučer. Prĳe tri dana bio mu je dao svoj rukopis Merci (koji je kanio pročitati na književnom prĳepodnevu tĳekom priredbe Julĳe Mihajlovne), a učinio je to iz susretljivosti, potpuno uvjeren da će tako slatko polaskati taštini čovjeka koji će, eto, imati priliku da poznato djelo upozna prĳe drugih. Petar Stepanovič je već odavno primĳetio da taj tašti, razmaženi čovjek, koji je uvrjedljivo odbĳao sve obične smrtnike, da mu se taj “gotovo državnički um” prosto-naprosto dodvorava, i to čak uporno. Čini mi se da je mladić napokon zaključio kako ga pisac, ako ga baš i ne smatra za vođu cĳele tajne revolucionarne organizacĳe u Rusĳi, ono bar smatra za čovjeka koji je među najupućenĳima u tajne ruske revolucĳe i koji ima sigurno velik utjecaj na rusku omladinu. Pogledi “najpametnĳeg čovjeka u Rusĳi” zanimali su Petra Stepanoviča, ali mu ih je on dotada, iz određenih razloga, izbjegavao priopćiti. Veliki pisac je stanovao u kući svoje sestre, vlastelinke i komornikove žene; oboje, i muž i žena, strepili su pred slavnim rođakom, ali su se sada, kad je doputovao, nalazili u Moskvi, na njihovu veliku žalost, tako da je čast da ga primi u kući pripala starici, vrlo dalekoj i siromašnoj komornikovoj rođakinji koja je živjela pod istim krovom i 34

već odavno vodila cĳelo kućanstvo. Otkako je stigao gospodin Karmazinov, cĳela kuća je naprosto hodala na prstima. Starica je gotovo svakodnevno slala izvještaj u Moskvu o tome kako je spavao i što je izvolio jesti, a jednom je brzojavno izvĳestila kako je poslĳe svečanog ručka kod gradonačelnika morao uzeti žličicu nekakva lĳeka. U sobu je od straha ulazila vrlo rĳetko, iako je on bio uljudan prema njoj; ali, naravno, obraćao joj se hladno i razgovarao je s njom samo kad bi mu što trebalo. Kad je ušao Petar Stepanovič, jeo je svoj jutarnji kotlet i pĳuckao crveno vino. Petar Stepanovič mu je već i prĳe svraćao u stan i uvĳek bi ga zatekao kako jede kotlet, koji bi dokrajčio pred njim, ali nikada nĳe gosta ponudio bilo čime. Poslĳe kotleta donĳeli bi mu malenu šalicu kave. Sluga, koji ga je služio, bio je u fraku, u mekanim nečujnim cipelama i rukavicama. — A-a! — ustade Karmazinov s divana otirući se ubrusom i vrlo veselo zagrli gosta — što je karakteristična navika ruskih ljudi kad jednom postanu vrlo glasoviti. Ali je Petar Stepanovič već iz iskustva znao da on uvĳek priđe kao da će poljubiti, ali samo podmetne obraz, pa zato ovaj put i sam okrene obraz mjesto usta; dva se obraza dotaknuše; Karmazinov, gradeći se kao da ništa nĳe primĳetio, sjede na divan i ljubazno pokaza Petru Stepanoviču naslonjač sučelice divanu, u koji se gost i izvali. — A ne biste možda... možda biste i vi doručkovali? — upita domaćin odstupivši ovaj put od uobičajene navike, ali je ton kojim je upitao već sam po sebi tražio uljudan i nĳečan odgovor. Petar Stepanovič, međutim, odmah odlučno reče da bi rado doručkovao. Oblačak uvrjede i zaprepaštenja prĳeđe preko domaćinova lica, ali samo na trenutak; on nervozno pozvoni sluzi i, usprkos besprĳekornu odgoju, gadljivo podiže glas dok mu je zapovĳedao da donese još jedan doručak. — Što izvolite, kotlet ili kavu? — zapitat će on još jednom. 35

— I kotlet i kavu, i recite mu neka donese i vina, strašno sam ogladnio — odgovori Petar Stepanovič vrlo mirno, pažljivo promatrajući domaćinovu odjeću. Gospodin Karmazinov je imao na sebi nekakav pamučni kućni haljetak, nalik na kaputić, s gumbima od sedefa, koji je bio vrlo kratak i nikako nĳe pristajao njegovu prilično okruglu trbuščiću i napetim, zaobljenim butinama; ali ukusi su, naravno, različiti. Preko koljena je bio, iako je u sobi bilo toplo, prebacio vuneni kockasti pled, koji je padao na zemlju. — Jeste li bolesni? — upita Petar Stepanovič. — Ne, nisam bolestan ali se bojim da bih se mogao u ovakvoj klimi zaista razboljeti — odgovori pisac svojim kreštavim glasom, uzgred blago naglašavajući svaku rĳeč i umilno, aristokratski vsrkajući — očekivao sam vas još jučer. — A zašto? Nisam obećao da ću doći. — Znam, ali kod vas je moj rukopis. Jeste... jeste li ga pročitali? — Rukopis, koji rukopis? Karmazinov se prenerazi. — Ta valjda ste ga ponĳeli sa sobom? — uzbudi se on odjednom toliko da se čak okani jela i uplašeno zagleda u Petra Stepanoviča. — Ah, vi mislite onaj “Bonjour”, je li?... — “Merci”. — Svejedno. Posve sam zaboravio, ne, nisam ga pročitao, nisam stigao. Zapravo i ne znam. U džepovima ga nema... sigurno mi je na stolu ostao. Ne brinite, naći ću ga. — Slušajte, bilo bi najbolje da odmah nekoga pošaljem po taj rukopis. Mogao bi se zagubiti ili bi ga čak mogao tko ukrasti. — Kao da kome treba! Što ste se toliko uplašili, pa vi uvĳek, kako mi je pričala Julĳa Mihajlovna, napravite nekoliko prĳepisa od kojih vam je jedan u inozemstvu kod 36

bilježnika, drugi u Petrogradu, treći u Moskvi, a mislim da ih šaljete i u banku. — Pa i Moskva može izgorjeti, a s njom i moj rukopis. Slušajte, najbolje da odmah nekoga pošaljem vama kući. — Čekajte, evo ga — izvadi Petar Stepanovič iz stražnjeg džepa svežanj listovna papira — malko se izgužvao. Zamislite, kako sam ga ono zadnji put kod vas uzeo, tako je cĳelo vrĳeme ostao u stražnjem džepu na hlačama, zajedno s rupčićem; sasvim sam zaboravio. Karmazinov žustro zgrabi rukopis, pažljivo ga pregleda, izbroji listove i za prvu priliku ga odloži pokraj sebe na drugi stolić, ali tako da bi ga neprestano mogao imati na oku. — Čini mi se da baš mnogo ne čitate? — propišta on ne izdržavši. — Ne, ne čitam baš mnogo. — A iz ruske beletristike baš ništa? — Iz ruske beletristike? Čekajte, ipak sam nešto čitao... “Na putu”... ili “Na put”... ili “Na raskrižju”, tako nekako, ne sjećam se više. Davno sam čitao, prĳe pet godina. Sad ne stignem. Neko vrĳeme su šutjeli. — A vidite, čim sam doputovao, sve sam ih odreda uvjerio da ste vi neobično pametan čovjek, i sad mi se čini da su svi ludi za vama. — Hvala vam — mirno odvrati Petar Stepanovič. Sluga donese doručak. Petar Stepanovič se s nevjerojatnim tekom prihvati kotleta, u tili čas ga slisti, ispĳe vino i srkne malko kave. “Taj grmalj”, razmišljao je i pogledao ga ispod oka Karmazinov, dok je on jeo posljednji zalogaj i ispĳao posljednji gutljaj vina, “taj je grmalj vjerojatno ipak osjetio zajedljivost u mojim rĳečima... A i rukopis je, naravno, pohlepno progutao i sad samo laže i prenemaže se. Ali možda i ne laže nego je zaista iskren u svojoj gluposti. Volim kad je genĳalan čovjek malko glup. Vrag bi ga znao, uosta37

lom, nĳe li on možda za njih zaista genĳ”. Ustade s divana i poče, kao i svakog jutra poslĳe doručka, radi propisanog kretanja, šetati iz kuta u kut. — Hoćete li skoro otputovati? — zapita Petar Stepanovič iz naslonjača, pripaljujući cigaretu. — Doputovao sam, zapravo, samo zato da prodam imanje i sad sam ovisim o svome upravitelju. — A meni se čini da ste doputovali jedino zato što se bojite da se sad ondje, poslĳe rata, ne pojavi kakva epidemĳa? — N-ne, ni govora — nastavi gospodin Karmazinov nježno naglašujući rĳeči i, kad god bi se okrenuo u kutu i uputio na drugu stranu, gotovo neprimjetno bi, ali ipak naglo, trgnuo desnom nogom. — Zaista kanim — osmjehnu se on otrovno — da poživim što dulje mogu. Ruska se aristokracĳa nekako nevjerojatno brzo troši, u svakom pogledu. A ja bih se, eto, htio istrošiti što kasnĳe i zato ću se sad posve preseliti u inozemstvo; ondje je i klima bolja i zgrade su od kamena, i sve je stalnĳe i čvršće. Europa će potrajati do kraja mog života, bar se tako nadam. Što vi mislite? — Nemam pojma. — Hm. Ako se zaista sruši Babilon, ondje u njih, njegov će pad biti veličanstven (u čemu se posve slažem s vama iako vjerujem da će on još potrajati toliko dugo koliko ja budem živio), onda se u Rusĳi i nema što srušiti, u usporedbi s njihovim Babilonom. Kod nas neće padati kamenje, nego će se sve naprosto raspasti u blato. Sveta Rusĳa se posljednja na svĳetu može bilo čemu oduprĳeti. Obični puk drži još donekle naš ruski Bog; ali i ruskome Bogu se, kako se priča u posljednje vrĳeme, prilično klima, pa je čak jedva izdržao reformu kmetstva, odnosno, ona ga ipak je vrlo poljuljala. Osim toga, već su tu i željeznice, tu ste i vi... Ne, ne mogu više vjerovati ni u ruskoga Boga. — A u europskoga? 38

— Ne vjerujem ja ni u kakva boga. Mene su ocrnili u očima ruske omladine. Uvĳek sam bio sklon svakom pokretu među omladinom. Vidio sam ove ovdašnje proglase. Ljudi su zbunjeni zato što su se svi odreda uplašili oblika, ali su, isto tako, svi posve uvjereni u njihovu snagu, makar i nesvjesno. Svi već odavno padaju u ponor i svi odavno znaju da se nemaju za što uhvatiti. U uspjeh ove tajne propagande uvjeren sam već i zbog toga što je Rusĳa sad, uglavnom, jedina točka u svĳetu gdje se sve može provesti bez i najmanjeg otpora. Posve mi je jasno zašto su svi imućnĳi Rusi navalili u inozemstvo i zašto ih svake godine odlazi sve više i više. Tu je, naprosto, rĳeč o instinktu. Ako lađa tone, štakori će je prvi napustiti. Sveta Rusĳa je zemlja od drveta, siromašna zemlja i... opasna, to je zemlja u čĳim višim slojevima žive sami tašti prosjaci i čĳe široke mase stanuju u straćarama. Ona će se obveseliti bilo kakvu izlazu, čim je tko pouči. Jedino se još vlada nastoji usprotiviti, ali i ona udara oko sebe zavezanih očĳu i tuče svoje ljude. Sve je ovdje prokleto i osuđeno na propast. Rusĳa, ovakva kakva jest, nema budućnosti. Ja sam postao Nĳemac i ponosim se time. — Ali maloprĳe ste spomenuli proglase; recite mi otvoreno što mislite o njima. — Svi ih se plaše, znači da su jaki. Oni otvoreno raskrinkavaju prĳevaru i tvrde kako se kod nas nema ni za što uhvatiti, ni na što osloniti. Oni su jedini glasni, a svi ostali šute. Njihova je snaga u toj dosad neviđenoj (bez obzira na njen oblik) odvažnosti da se pogleda istini u oči. Ta sposobnost da se istini gleda pravo u oči karakteristična je jedino za današnji ruski naraštaj. U Europi još nisu tako odvažni: njihovo je carstvo od kamena, ondje se još možeš na nešto osloniti. Koliko ja vidim i koliko mogu ocĳeniti, bit ruske revolucionarne ideje sastoji se u negiranju časti. Sviđa mi se što je to izraženo tako smiono i otvoreno. Ne, u Europi to još ne bi mogli shvatiti, a u nas će se svi na to odmah zalĳepiti. Ruskome čovjeku je čast samo suvišno 39

breme. I uvĳek mu je bilo breme, u cĳeloj njegovoj povijesti. Njega se najprĳe može pridobiti otvorenim “pravom na nečasno”. Ja pripadam starom naraštaju i moram priznati da mi je još stalo do časti, ali samo iz navike. Meni se sviđaju samo stare forme, vjerojatno zato što sam malodušan; ta treba nekako dogurati do groba. On iznenada ušuti. “Eto, ja samo pričam i pričam”, pomisli on, “a on samo šuti i gleda. Došao je ovamo da bih ga nešto otvoreno zapitao. Pa i zapitat ću ga”. — Julĳa Mihajlovna me je zamolila da nekako na prijevaru ispipam od vas kakvo ste iznenađenje pripremili za preksutrašnji ples? — odjednom zapita Petar Stepanovič. — E, to će zaista biti iznenađenje, i sve ću uistinu zapanjiti... — dostojanstvenĳe će Karmazinov — ali vam neću reći u čemu je tajna. Petar Stepanovič nĳe navaljivao. — Ovdje u gradu živi neki Šatov — dobaci veliki pisac. — A, zamislite, ja ga još nisam uopće vidio. — Sjajan čovjek. Zašto pitate za njega? — Tako, i on će o nečemu govoriti. Je li on ono ošamario Stavrogina? — Jest. — A što vi mislite o Stavroginu? — Ne znam što bih rekao. On je obični ženskar. Karmazinov je zamrzio Stavrogina zbog toga što se Stavrogin uvĳek gradio kao da ga uopće ne primjećuje. — Taj će ženskar — reče on smĳuljeći se — ako se kod nas jednom ostvari ono što zastupaju ovi proglasi, vjerojatno prvi omastiti konopac. — Možda i prĳe — iznenada će Petar Stepanovič. — Tako i treba — prihvati Karmazinov koji se sad više nĳe smĳao nego se neobično uozbiljio. — Vi ste mi to već jednom rekli, i ja sam mu to, da znate, poručio. 40

SADRŽAJ

DRUGI DIO (nastavak) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 TREĆI DIO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 183 POGOVOR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 431

447

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Graﬁčki zavod Hrvatske

Bjesovi su jedno od najznačajnĳih djela slavnoga ruskog pisca F. M. Dostojevskog i istinsko remek-djelo svjetske književnosti. U ovom svom najsloženĳem ali i najvidovitĳem romanu, Dostojevski na sebi svojstven i neponovljiv način slika mračnu stranu čovjekova bića, osobnog i kolektivnog, onu demonsku snagu što potiče na najrazornĳe ideje i djela. Kroz priču koja se odvĳa u malom ruskom provincĳskom gradiću sredinom 19. stoljeća autor nam živo dočarava sliku svĳeta što se grčevito bori opstati na ruševinama tradicĳe pred nadirućom snagom što se razvĳa u grudima njegovih likova koji gaje nove mračne i destruktivne nazore, koji pripremaju vladavinu zla, neslobode i beznađa. Knjiga gotovo proročanski, desetljećima prĳe Listopadske revolucĳe i Drugoga svjetskog rata, upozorava na neizbježnost stravičnih povĳesnih događaja koji će se, po autoru ne bez demonskog nadahnuća, odigrati u stoljeću koje slĳedi. Ovaj roman o ateizmu, komunizmu i nihilizmu i čovjeka današnjice podsjeća na nužnost izbora: ili svĳet s Bogom ili svĳet bez Boga sa svim posljedicama koje uz to idu.

ISBN 953-235-069-1