9 tjedana za mir srca

UVOD

Kada žena postane majka, u život joj uđe velika radost. Svoju djecu volimo najviše na svijetu i ona su zauvijek dio našega života. Vlastite

živote više ne možemo ni zamisliti bez njihovih malenih ili velikih nosića uz nas. No ne možemo

si uvijek predočiti goleme promjene koje djeca unose u naš život. Početak priče nam je poznat:

„Vjenčali su se i imali mnogo djece“, no nastavak nam je uglavnom nepoznat... Često mislimo da bi ljubav trebala biti jednostavna, a majčinski nagon urođen. Ipak, često tomu nije tako.

Tu su krizne faze suza, intenzivna umora, problemi u odnosu s partnerom, osjećaj da nisi dorasla zahtjevima majčinstva, vikanje, osjećaj krivnje. Žene uglavnom moraju balansirati između uloge majke, supruge, poslovne žene i kućanice.

To žongliranje često je iscrpljujuće. Postati majka i imati vremena za sebe doimaju se poput dva-

ju protuslovnih, nepomirljivih pojmova. Ako do balansiranja još nije došlo, mnogima od nas prijeti majčinski burnout. Umor izazvan iscjepkanim snom zajedno sa svim ostalim odgovornostima dovodi u veliku kušnju tjelesno i duševno zdravlje majki.

Poput većine majki, čujem samu sebe kako govorim: „Stalno trčim, a ništa ne stižem!“ S tim u

skladu je i naslov knjige Christiane Singer Kamo trčiš? Ne znaš li da je nebo u tebi?. Upravo na ta pitanja ova knjiga nudi odgovore. Da, nebo je u nama, no prečesto na to zaboravljamo. Moramo ponovno pronaći nebo, tj. Isusovu prisutnost u nama, u najdubljemu dijelu našega bića. On je jedini u stanju pomoći nam da ustanemo, da se uspravimo, njega koji nas voli takve kakvi jesmo, njega koji u nama budi život.

Stoga, predlažem vama, majkama, ovu devetnicu, 9 tjedana molitve i meditacije na nakanu da zajedno naučimo odmarati se uzdajući se iz dana u dan u Gospodina. U svakoj ćete etapi ovdje pronaći po jedan biblijski tekst, meditaciju i molitvu, kako biste se predale Božjemu milosrđu. No naći ćete u svakom poglavlju i po jedno svje-

dočanstvo. Svjedočanstva su djelići mojega majčinskog života koje vam povjeravam u posvemašnjoj iskrenosti i jednostavnosti. Nisu to primjeri za ugledati se u njih, nego način da konkretnije ilustriram iznesene činjenice. Molitve su pak duhovne pjesme koje su izravno povezane s temom, ili već postojeće molitve ili psalmi, ili su osmišljene za ovu devetnicu. Ne oklijevajte ovo vrijeme molitve pretvoriti u poseban trenutak koji ćete u svoj raspored upisati kao važan sastanak koji se ne propušta. Pripremite se, dobro se smjestite (možete se smjestiti i između dviju hrpa neizglačana rublja, važno je samo da se možete opustiti), bilo uvečer ili ujutro. Važno je da ste ustrajne i da uronite u devetnicu. No bez pritiska, svaka od nas ima svoj ritam i nije drama ako propustite jedan dan! Najvažnije je da svoje srce otvorite onome što vam Bog želi dati.

Jeste li spremne za pustolovinu?

Neka nas Duh Sveti vodi!

Prvi tjedan: Iscrpljenost

Prorok Ilija

1 Kr 19,1–9

Ahab ispriča Izebeli sve što je Ilija učinio i kako je mačem poubijao sve proroke. Tada Izebela posla Iliji glasnika s porukom: „Neka mi bogovi učine sva zla i neka nadodaju ako sutra u ovo doba ne učinim s tvojim životom kao što si ti učinio sa životom svakoga od njih!“ On se uplaši, ustade i ode da bi spasio život. Došao je u Beer Šebu, koja je u Judeji, i otpustio ondje svoga momka. A sâm ode dan hoda u pustinju; sjede ondje pod smreku, zaželje umrijeti i reče: „Već mi je svega dosta, Gospodine! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih.“ Zatim leže i zaspa. Ali gle, anđeo ga taknu i reče mu: „Ustani i jedi.“

On pogleda, kad gle – kraj njegova uzglavlja na kamenu pečen kruh i vrč vode. Jeo je i pio, pa opet legao. Ali se anđeo Jahvin javi i drugi put, dotače ga i reče: „Ustani i jedi, jer je pred

DEVET TJEDANA ZA

tobom dalek put!“ Ustao je, jeo i pio. Okrijepljen tom hranom, išao je četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba. Ondje je ušao u neku špilju i prenoćio u njoj.

Ležeći ispod smreke, Ilija zaziva smrt. U stanju

je krajnje obeshrabrenosti. Nema snage nastaviti dalje, nema više snage ni ustati. Samo čeka da mu Bog oduzme život. Danas bismo rekli da je Ilija u stanju posvemašnje depresije! Izgubio

je volju za životom. Kada bismo ga prebacili u današnje vrijeme, u glavi bi imao samo jednu želju:

zatvoriti se u mračnu sobu i da ga nema, da ga svi ostave na miru.

Stvarno ga treba zamisliti ispod te smreke. Promotrimo njegovo stanje iscrpljenosti, krhkosti, promotrimo njega, proroka kojega je Bog

odabrao i kojemu se Bog ukazao u blagom lahoru

(1 Kr 19,8–13). Ilija je svjedočio kako Bog djeluje u

njegovu životu! Imao je s njim poseban, vrlo blizak odnos. Bog je po njemu činio mnoga čuda.

No, usprkos svemu tome ili možda baš zato što je

tako blizak Bogu, usuđuje se izgovoriti sljedeće:

„Gospodine, previše je, ne mogu više.“ Put mu se doima preteškim, predugim, odveć strmim. Izgubio je svaku nadu. Više se ne osjeća sposobnim do kraja provesti misiju koju mu je Bog povjerio. Ili, drugim riječima, previše je dao, previše hodao, izbačen je iz stroja, ne može više učiniti ni jedan jedini korak. Došlo je do konačnog dosta, definitivnoga zaustavljanja.

Kao majke, prilično često izgovaramo to dosta, barem kada smo suočene s prebučnom djecom koja tvrdoglavo tjeraju po svome ili kada nam onaj

tihi glas u glavi neprestano govori: „Učini ovo, učini ono, pa još ovo, oh, zaboravila si učiniti još i ovo!“ Famozan popis svega onoga što trebamo obaviti, popis kojemu nema kraja, zbog kojega se ponekad probudimo usred noći, pa onda dugo ne možemo zaspati. Imamo dojam da ćemo poludjeti. Jutro tek što je počelo, a već je večer i preostaje nam samo zavući se ispod pokrivača, no još treba u naručju nositi i uspavati najmlađe dijete te ustajati tijekom noći. Dosta! Ovaj osjećaj da mi je preteško i da ne mogu više, ova neizvjesnost koja nas

izjeda kao i Iliju s više je ili manje intenziteta prisutna u našoj pretrpanoj svakodnevici.

No promotrimo sada Božji odgovor Iliji: „Ustani i jedi, jer je pred tobom dalek put!“ Bog mu ne

spočitava: „Kako se možeš ponašati tako nakon svega što sam za tebe učinio? Kako možeš odustati?“ Ne, nema nikakva zamjeranja, nikakvoga nabijanja osjećaja krivnje. Ipak, to je Ilija! On je odabran, prorok, izravno komunicira s Bogom, čini

čudesa i sve što uz to ide! Bog šuti. Bog beskrajno poštuje Iliju, koji je prije svega čovjek koji je beskrajno umoran. Ne zamjera mu što priželjkuje smrt, što želi zastati na putu. Ni sam se Ilija ne

optužuje: „Ah Gospodine, stvarno mi je žao, nesposoban sam, stvarno sam potpuna budala.“ Ilija jednostavno ne može više, i to jasno kaže.

Koliko li smo samo skloni optuživati se kada više ne možemo! No istina je da iscrpljena majka koja ujutro ne može ustati iz kreveta i odgovoriti na potrebe svoje obitelji izaziva zabrinutost i strah bližnjih. Voljele bismo učiniti sve, a bojimo se da ne činimo dovoljno, da nismo dovoljno na raspolaganju svojoj djeci, da nismo dovoljno lijepe, dovoljno učinkovite, dovoljno uredne, dovoljno blagonaklone itd.

Hélène Bonhomme, na inicijativu internetske stranice fabuleusesaufoyer.com, inzistira na činjenici da bismo sve odreda samoj sebi trebale biti najbolje prijateljice kada se suočimo s mislima da „ne činimo dovoljno“. Moramo se same sebi obraćati blagonaklono, brinuti se o sebi, slušati se. I reći si: „Dosta mi je toga da nikada nije dovoljno!“ ili: „Ovo što činim je dovoljno!“ Umjesto da se skrivamo i plačemo ispod pokrivača kada više ne možemo, bolje je da to jednostavno ka-

žemo i izrazimo bez osjećaja krivnje i zamjeranja

samoj sebi. Jer ako si jedan prorok to dopušta, za-

što ne bismo mogle i mi?

Pogledajmo kako Bog reagira u toj situaciji. Bog Otac pobrinuo se za Iliju. Daje mu baš ono

što mu u tom trenutku treba: hranu. Hranu koja

će mu vratiti snagu. Što mi konkretno treba? San, vrijeme samo za mene, prilika da cijeli obrok pojedem, a da me pritom netko petnaest puta ne prekida? Što bi mi pomoglo da nastavim dalje? Primijetimo da Gospodin zna što je Iliji potrebno. Zna da mu je potrebno obnoviti snagu i da mu je za

to potrebno određeno vrijeme. On mu ne kaže:

„Hajde, jedi i odmah nastavi dalje!“ Ne, šalje mu

anđela koji ga više puta hrani. Šalje mu ono što mu je potrebno. Dajmo si vremena da povratimo snagu. To se neće dogoditi preko noći. Moramo prihvatiti činjenicu da je u našemu majčinskom poslanju vrijeme potrebno za obnovu snage od vitalne važnosti. Imamo pravo biti umorne, priznati da nam treba vremena da bismo se oporavile od poroda, komplicirane situacije, kaotičnoga obiteljskog života. Isus govori svojim iscrpljenim učenicima: „Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.“ (Mk 6,31)

Što ako je taj poziv upućen i nama? Nama koje smo, poput Isusa i njegovih učenika, stalno u poslu, 24 sata svakoga dana? Kada si mama, postane jako teško odvojiti nekoliko minuta za samu sebe! Točnije, ono što bi nam doista trebalo da se oporavimo jest nadoknada godine dana nespavanja, romantičnih tjedan dana sa suprugom ili, još bolje, da nekamo odemo posve same!

Da, sve to može biti dobro. No nemojmo zaboraviti važnost malih rutina na početku dana, kako nam kazuje Biblija u Knjizi proroka Zaharije (4,10). Čaj ili topla kava na jednome kraju kauča (drugi kraj može biti zatrpan rubljem koje valja

glačati ili igračkama, knjigama), ili pak kratka šetnja od 5 ili 10 minuta oko kuće kako bih udahnula malo zraka, poglavlje knjige koju već dugo želim pročitati, topao tuš, nekoliko trenutaka mira za molitvu (trideset minuta sasvim je dovoljno, ali zašto ne i po dvije minute više puta tijekom dana?), ili, zašto ne, nekoliko trenutaka plesa u dnevnome boravku? Ključno je pronaći način kako predahnuti, dosjetiti se načina koji će mi omogućiti da pronađem nebo u sebi, pronaći to vrijeme odmora koji će mi, ako ga ponovim više puta tijekom dana, tijekom tjedna, omogućiti da se povežem sa svojim dubokim „ja“, s Božjim glasom u sebi, kako bih mogla doživjeti Isusovu prisutnost i smireno nastaviti dalje.

Naime, nahranjen i odmoren, Ilija iznova pronalazi pouzdanje u Boga i novi polet da nastavi koracati svojim putom. Priča završava tako da Ilija ne ostaje zauvijek ležati ispod smreke. On crpi snagu kako bi nastavio, uspravan i živ. Smrt ga nije pokosila. Imajmo vjeru da nas Bog neće ostaviti ispod smreke. Nahranjene, odmorene i obnovljene vjere, i mi ćemo pronaći snagu da s novim pogledom na život, s novim samopouzdanjem nastavimo dalje.

20