Hrvatski državni arhiv, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Moderna galerija, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Arhiv Tošo Dabac, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Wikipedia, Shutterstock, Ivica Jandrijević, Vid Jakša Opačić, Dario Žagar, Goran Vranić
Lektura
Diana Greblički-Miculinić
Korektura
Željka Crnogorac
Grafički urednik
Ivica Jandrijević
Oblikovanje naslovnice
Marko Jovanovac
Tisak
Denona, Zagreb, rujan 2013.
ISBN 978-953-14-1454-8
CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 851318.
Sva prava zadržana.
Ni jedan dio ove publikacije ne smije se reproducirati, pohraniti ili prenositi u bilo kojem obliku ili bilo kojim putem, elektronički, mehanički, fotokopiranjem, snimanjem ili drukčije bez prethodnog pisanog dopuštenja vlasnika autorskoga prava.
NAPOMENA: Izdavač zahvaljuje svim institucijama koje su ustupile ilustrativnu građu za potrebe korištenja u ovoj knjizi te se unaprijed ispričava ako je nenamjerno izostavio neki izvor.
Kralj Tomislav
... prvi kralj Hrvata ...
Iako se o Tomislavovu rođenju i podrijetlu ne može puno kazati, povjesničari pretpostavljaju da je vrlo vjerojatno bio sin kneza Muncimira i da ga je negdje oko 910. godine naslijedio na hrvatskom prijestolju. Sam se Tomislav prvi put još kao knez spominje 914. godine.
Doba Tomislavove vladavine obilježeno je krupnim političkim događajima. Naime, još potkraj 9. stoljeća mađarsko je konjaništvo preplavilo Panonsku nizinu i zaprijetilo cjelokupnoj Europi svojim ubojitim pljačkaškim prodorima. S druge je strane, na istoku Balkanskog poluotoka, stvorena nova politička snaga − Bugarsko Carstvo, koje je zaprijetilo oduzimanjem
političkog i vojnog primata drevnomu Bizantskom Carstvu. I, konačno, rimski su pape pošto-poto nastojali sačuvati nadmoć crkvene vlasti nad čitavom Europom, šireći političkim intrigama svoj utjecaj. Tako pritisnut s nekoliko strana, hrvatski je vladar Tomislav nastojao političkim i vojnim potezima sačuvati – ali i ojačati te proširiti – svoju vlast ne samo na dalmatinske gradove, koji su u to doba bili pod Bizantom , nego i na zaleđe svoje države. Pošto se raspao obrambeni sustav što su ga njemački vladari podignuli u Panoniji, Mađari su zaprijetili i hrvatskim zemljama. Naime, pošto je posljednji sisački knez Braslav, pod čijom se vlašću našlo područje sjeverno
i južno od Drave, poginuo u borbi protiv Mađara oko 898. godine, s njime je propala i njegova kneževina, pa je mađarskom konjaništvu bio otvoren put prema Hrvatskoj. Situacija se dodatno pogoršala nakon pobjede Mađara kod Bratislave 907. godine.
Uspomena na Tomislavove borbe s Mađarima sačuvala se u narodnim predajama zapisanima u djelu nepoznatoga barskog svećenika, ali i u kronici mletačkoga kroničara Andrije Dandola. On govori o dvjema mađarskim provalama u Hrvatsku u Tomislavovo doba ili u doba njegovih neposrednih nasljednika. Očito je Tomislav negdje između Save i Drave zaustavio Mađare porazivši ih u bitki. Uzevši u obzir
OtOn IvekOvIć “Krunidba kralja Tomislava” (Moderna galerija)
Tomislavova vojska i mornarica
Prema pisanju bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta u 30. poglavlju njegova djela “De administrando imperio” (O upravljanju carstvom), Hrvatska je u vremenu prije kralja Krešimira, tj. prije svega u doba kralja Tomislava, imala zamjetnu vojnu snagu. Prema carevim riječima, hrvatski je vladar imao 60 000 konjanika i 100 000 pješaka, kao i 80 većih (sagena) i 100 manjih brodova (kondura). Iako ove brojeve ne možemo uzeti kao potpuno točne, činjenica je da je Tomislav imao veliku i snažnu vojsku koja mu je omogućila pobjede nad Mađarima i Bugarima.
da su u to doba mađarske provale bile usmjerene prije svega prema Bavarskoj i sjevernoj Italiji, vrlo je vjerojatno Tomislav porazio neku sporednu mađarsku pljačkašku vojsku koja se nije kretala s većinom vojnih formacija. Ipak, da je Tomislavov uspjeh bio važan, svjedoči i činjenica da je Tomislav pod svoju vlast podvrgnuo šire područje oko grada Siska, koji je zbog brežuljkasta zaleđa bilo lakše braniti. S druge je strane vrlo vjerojatno da savsko-dravsko međuriječje nije priznavalo ničiju vlast, nego je bilo širok granični pojas između Hrvatske i Mađarske I na istoku Tomislavove države političke su se prilike promijenile. Naime, novi je bugarski vladar Simeon odlučio osvojiti cijeli Balkan, pa i Bizant. Kako Bizant nije imao snage sâm se oduprijeti Bugarima, tražio je saveznike u slavenskim državama. Najzanimljiviji su bili Srbi, koji su neposredno graničili s Bugarima. I jedni i drugi – i Bugari i Bizantinci – nastojali su na srpsko prijestolje dovesti svojeg čovjeka. Tomislav je iskoristio takvu situaciju i umiješao se u političke prilike u Srbiji, stavivši se na bizantsku stranu.
Hrvatsko upletanje u bizantsko-bugarski spor oko Srbije navelo je bugarskoga cara Simeona da nakon pobjede u Srbiji pošalje vojsku i na Hrvate. Njegov vojskovođa Alogobotur krenuo je prema isturenoj Imotskoj županiji, gdje je doživio težak poraz. Dobro poznavajući teren i iskoristivši planinske klance, Tomislav je nanio težak poraz Bugarima, nakon čega oni više nisu pokušavali prodrijeti u Hrvatsku
Ipak, ratovanje se nastavilo, a mir je potpisan tek nakon smrti cara Simeona 927. godine.
je
Prepoznavši Tomislavovu politič ku i vojnu snagu, bizantski mu je car priznao titulu konzula, a time i upravljanje Dalmacijom i bogatim dalmatinskim gradovima. Štoviše, i sam mu je papa Ivan X. u pismu o načinu rješavanja pitanja “slavenske” hereze u zemljama u kojima Tomislav vlada potvrdio kraljevsku titulu. Naime, papinska kancelarija Tomislava naziva kraljem (latinski rex), za razliku od humskog vladara Mihovila, koji je samo knez (latinski dux). Iako je sačuvana legenda da se Tomislav za hrvatskoga kralja okrunio na Duvanjskom polju, novija su povijesna istraživanja to odbacila. Ipak, usprkos nedostatku formalnog čina krunidbe, u kojem bi papa ili car vladaru podarili kraljevske oznake, Tomislavovu Hrvatsku toga doba možemo s pravom nazvati kraljevinom jer su se i Tomislavovi nasljednici dosljedno nazivali kraljevima, a i struktura vlasti odgovarala je tom stupnju državnog uređenja.
- glagoljice i bogosluž-
slavenskog bogosluž ja, ali s određenim ograničenjima. Na drugom crkvenom saboru u Splitu 928. godine, koji su sazvali papinski poslanici Madalbert i knez Ivan na svojem povratku iz diplomatske misije u Bugarskoj, potvrđene su odluke prvog sabora, a biskupu Grguru naloženo je da napusti Ninsku biskupiju. U zamjenu su mu ponuđene skradinska, sisačka ili koja treća biskupija. Na kraju je novi papa Leon VI. biskupu Grguru naložio da ode u Skradin, a Ninska je biskupija ukinuta.
Tomislavova kraljevska titula bila je posljedica njegova uspjeha u borbama protiv Mađara i Bugara, ali i njegova odnosa prema dalmatinskim gradovima. Njegova je odlučna i uspješna politika omogućila daljnji razvoj Hrvatske.
U vrijeme Tomislavove vladavine održana su u Splitu dva crkvena sabora. Na prvom saboru održanom 925. godine raspravljalo se o izboru metropolita za ujedinjenu crkvenu pokrajinu Dalmaciju i Hrvatsku. Tom je prigodom za metropolita izabran splitski nadbiskup iako su mu glavni protukandidati bili ninski biskup Grgur i zadarski Formin. Obojica su kasnije na odluke tog sabora uložili žalbe papi Ivanu X. Osim toga, na tom je saboru odobrena uporaba
ŽIVOTOPIS
oko 910.: knez Tomislav preuzeo hrvatsko prijestolje oko 910.: porazio Mađare negdje između Drave i Save 914.: prvo sigurno spominjanje kneza Tomislava
925.: prvi crkveni sabor u Splitu
oko 926.: porazio Bugare
928.: drugi crkveni sabor u Splitu
oko 928.: umro kralj Tomislav
Ivan Gundulić
... epski pjesnik hrvatskog baroka ...
Vlaho Bukovac i “Gundulićev san”
Najvažniji hrvatski slikar iz razdoblja s kraja 19. i početka 20. stoljeća bio je fasciniran književnim opusom i značenjem Ivana Gundulića te mu je posvetio jedno od svojih najpoznatijih djela. Kao predstavnik akademskog realizma Bukovac je 1894. godine po narudžbi za novoizgrađeno Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu oslikao zastor koji tematizira hrvatski narodni preporod. Kao središnja figura kompozicije na kojoj su predstavljeni brojni hrvatski uglednici sredine 19. stoljeća nalazi se lik Ivana Gundulića na pijedestalu. Prema Bukovčevu viđenju, Gundulić je bio nadahnuće hrvatskim preporoditeljima ne samo zbog svojega književnog opusa već i zbog jasnog stava o Slavenima kao legitimnome političkom subjektu. Zbog svoje iznimne važnosti Bukovčev se zastor danas rabi samo u posebnim prigodama kako bi se njegova ljepota sačuvala i za buduće naraštaje.
Svojim je pisanjem Ivan Gundulić već za života stekao velik ugled postavši uzorom brojnim književnicima onog vremena. Ovaj svestrani književnik hrvatskog baroka rođen je u uglednoj dubrovačkoj plemićkoj obitelji 9. siječnja 1589. godine. U rodnom se Dubrovniku školovao kod uglednih profesora i prevoditelja Petra Palikuće i Camilla Camillija. Kao plemić već je 1608. godine postao članom dubrovačkog Velikog vijeća i obavljao razne dužnosti u upravi Dubrovačke Republike, pa je tako dvaput bio knez u Konavlima. Godine 1634. izabran je za člana Vijeća umoljenih, tj. za člana dubrovačkog Senata. Ovaj rođeni Dubrovčanin cijeli je životni vijek proveo u rodnom gradu. Već je od rane mladosti pokazivao sklonost književnom umijeću. U razdoblju od 1610. od 1620. godine napisao je nekoliko melodrama koje nisu sačuvane, ali o njihovu postojanju znamo jer ih je sâm Gundulić naveo u predgovoru svojeg djela “Pjesni pokorne kralja Davida”. No ti prvi Gundulićevi književni dometi ne odišu kasnijom originalnošću, već ih je pisao pod velikim utjecajem libretističkih drama tada popularnih u Italiji. Njegova “Arijadna”, tiskana 1633. godine, ali vjerojatno nastala oko 1615. godine, predstavlja začetak žanra libretistički zasnovane tragikomedije u hrvatskoj književnosti. Osim tragikomedije Gundulić je pisao i ljubavnu liriku, no sačuvana
je samo njegova pjesma “Ljubavnik sramežljiv”, koja je zapravo prepjev pjesme “L’amante timido” talijanskog pjesnika i njegova suvremenika Girolama Pretija.
Prvo objavljeno Gundulićevo djelo jest “Pjesni pokorne kralja Davida”, 1621. godine, u kojem je kombinirao povijesne motive kao izraze vjerske konverzije. U tom se djelu osjeća jak utjecaj isusovaca i njihova učenja na Gundulićev svjetonazor. I u svojemu sljedećem djelu “Suze sina razmetnoga”, objavljenom 1622. godine, Gundulić se posvetio religioznoj tematici. Riječ je o religioznoj poemi u tri “plača” koja obrađuje pripovijetku iz Evanđelja po Luki o grešnom sinu koji se odmetnuo od oca. Napisana je u osmeračkim sestinama po uzoru na ranije talijanske religiozne spjevove. U njoj je Gundulić obradio vječite motive grijeha, spoznaje grijeha i iskupljenja grijeha s pomoću Božjeg milosrđa. Gundulićeva često izvođena drama “Dubravka”, objavljena 1637. godine, pripada pastoralnoj dramskoj vrsti koja po svojim stilskim osobinama odgovara razdoblju renesanse i baroka. Sadržaj je “Dubravke” alegorijski i pripovijeda o vjenčanju dvoje mladih te o brojnim preprekama na koje su nailazili. No njezin se sadržaj može shvatiti i kao politička drama koja govori o pitanju slobodne države i položaju građanstva u dubrovačkoj vlasti.
Vrhunac Gundulićeva književnog stvaralaštva predstavlja romantično-junački ep “Osman”, spjevan u 20 pjevanja. Djelo govori o poljsko-osmanskom sukobu pokraj Hoćima (Hotina) 1621. godine i o pogibiji mladog sultana Osmana u Carigradu od ruku pobunjenih janjičara 1622. godine. Za razliku od sličnih epova, Gundulićev “Osman” obrađuje aktualnu povijesnu temu na moderan način, pa se u njemu jasno naziru i suvremene političke doktrine o povijesti kao političkoj činjenici. Štoviše, u tom su djelu opisane pozicije kršćana pod osmanskom vlašću, ali i jasno je definirana pozicija Slavena kao legitimnoga političkog subjekta. U svakom je slučaju “Osman” jedno od rijetkih djela starije hrvatske književnosti prevedeno na nekoliko stranih jezika. U svojemu književnom opusu Gundulić rabi štokavsku jekavštinu s brojnim ikavizmima i nekoliko ekavizma te ga se smatra najboljim pjesničkim jezikom starije hrvatske književnosti.
Štoviše, Gundulićev književni opus svojim pjesničkim karakteristikama pripada baroku, a već je za njegova života postao pjesničkim uzorom i klasikom hrvatske književnosti.
Ivan Gundulić umro je u rodnom Dubrovniku 8. prosinca 1638. godine ne dočekavši da stupi na dužnost člana Maloga vijeća, iako je bio izabran da to postane iduće godine.
ŽIVOTOPIS
9. 1. 1589.: rođen Ivan Gundulić u Dubrovniku 1608.: postao član Velikog vijeća Dubrovačke Republike 1610. – 1620.: piše nesačuvane melodrame oko 1615.: piše tragikomediju “Arijadna” (objavljena 1633.) 1621.: objavio “Pjesni pokorne kralja Davida” 1622.: objavio “Suze sina razmetnoga” oko 1625.: piše mitološku pastoralu “Dubravka” (objavljena 1637.) oko 1625.: piše romantično-junački ep “Osman” 1634.: postao član Vijeća umoljenih Dubrovačke Republike 8. 12. 1638.: umro u Dubrovniku
VlAhO buKOVAC “Gundulićev san” ili, kako se još naziva, “Gundulić zamišlja Osmana” (Moderna galerija)
Antun Mihanović
... autor hrvatske himne ...
Hrvati danas imaju jednu od najmiroljubivijih himni koja veliča ljepote hrvatskih zemalja a da pritom nema prizvuk poziva na oružani otpor protiv drugih naroda, što je čest slučaj kod himni drugih naroda i država. “Lijepa naša domovino” pjeva o ljepotama hrvatskih planina i dolina,
o modrome plavome moru te dubokim vodama rijeka Save, Drave i Dunava. Za tako posebnu himnu Hrvati mogu biti zahvalni Antunu Mihanoviću, hrvatskom piscu i političaru iz sredine 19. stoljeća.
Antun Mihanović rođen je 10. lipnja 1796. godine u Zagrebu, a njegova
Lijepa naša domovino – hrvatska himna
Antun Mihanović svoju je pjesmu “Horvatska domovina” napisao tijekom svojeg boravka u Rijeci te ju je 1835. godine objavio u Gajevoj “Danici”. Originalna Mihanovićeva pjesma ima četrnaest kitica. Naknadno su za hrvatsku himnu “Lijepa naša domovino” uzete prve i zadnje dvije kitice Mihanovićeve pjesme. Tijekom proteklih stoljeća i pol originalni tekst hrvatske himne doživio je neznatne izmjene, da bi službeni tekst konačno bio utvrđen 21. prosinca 1990. godine u članku 16. Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti Predsjednika Republike Hrvatske. Glazbu za hrvatsku himnu skladao je Josip Runjanin (1821. – 1878.) krajem 1840-ih godina. U doba nastanka napjeva “Lijepa naša domovino” Runjanin je bio kadet u 10. graničarskoj pukovniji u Glini, pa se smatra kako je popijevka skladana upravo u Glini. Originalan Runjaninov napjev nije sačuvan, ali sačuvan je zapis Vatroslava Lichteneggera, pjevačkog pedagoga, iz 1861. godine koji ga je iduće godine objavio u “Sbirci različitih četveropjevah mužkoga zbora” u izdanju Narodnoga zemaljskog glazbenog zavoda u Zagrebu. Do 1890-ih godina izmjenjivali su se naslovi “Horvatska domovina” i “Lijepa naša domovino”, da bi se konačno kao ime hrvatske himne uvriježio drugi naslov. Godine 1891. godine, prigodom izložbe Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva u Zagrebu, prvi je put izvedena kao hrvatska himna.
SPOMENIK hIMNI u Zelenjaku kraj Klanjca
ŽIVOTOPIS
10. 6. 1796.: rođen Antun Mihanović u Zagrebu
1815. − 1821.: u vojsci radi kao vojni sudac
1815.: objavio “Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku”
1818.: u Veneciji pronašao rukopis Gundulićeva “Osmana”
14. 3. 1835.: u “Danici” objavio pjesmu “Horvatska domovina”
1836. – 1858.: službovao u austrijskoj diplomaciji oko 1848.: Josip Runjanin skladao glazbu za “Horvatsku domovinu”
14. 11. 1861.: umro u Novim Dvorima pokraj Klanjca
1862.: Vatroslav Lichtenegger objavio Runjaninovu melodiju
1891.: pjesma “Lijepa naša domovino” prvi put izvedena kao službena hrvatska himna
1936.: postavljen spomenik hrvatskoj himni u Zelenjaku pokraj Klanjca
21. 12. 1990.: zakonom službeno utvrđen tekst hrvatske himne
je obitelj podrijetlom iz Poljica u Dalmatinskoj zagori. Osnovnu školu, gimnaziju i studij filozofije na Kraljevskoj akademiji znanosti završio je u rodnom Zagrebu. Nakon završetka studija uputio se u Beč, gdje je neko vrijeme slušao kolegije na studiju prava. Po završetku studiranja u Beču vratio se u Zagreb, pa se 1813. godine zaposlio kao pravnik pri Banskom stolu. Potom je 1815. godine stupio u vojnu službu kao vojni sudac. Kao djelatna vojna osoba službovao je u Veneciji i Padovi, da bi poslije bio prebačen u Budim i Rijeku. Nakon nekoliko godina vojne službe 1821. godine vratio se u Rijeku, gdje je stupio u službu kao gubernijski tajnik. Godine 1827. izabran je za zastupnika Rijeke u Požunskom saboru, ali ubrzo je opozvan zbog liberalnog držanja. Devet godina potom Mihanović je 1836. postavljen za prvog austrijskoga konzula u Beogradu . U to se
doba Mihanović potpuno posvetio diplomatskoj službi pa je kao austrijski konzul boravio u Solunu , Trabzonu , Izmiru, Istanbulu i Bukureštu. No, kako je Mihanović duboko u sebi ostao književnik, ponovno se okrenuo pisanju tekstova i svemu onomu što je bilo vezano za domovinu u koju se vratio tek 1858. godine prilikom svojeg umirovljenja.
Još kao devetnaestogodišnjak Antun Mihanović objavio je knjižicu “Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku” 1815. godine. To djelo naglašava važnost pisanja književnih i službenih tekstova na hrvatskom jeziku, tj. traži mjesto za hrvatski jezik. Bila je to svojevrsna pobuna protiv latinskog jezika koji je bio u službenoj uporabi jer je smatrao kako se narodnim jezikom može bolje izreći što se želi. Dakle, Mihanović je smatrao kako se samo na vlastitom jeziku može stvarati narodna kultura. Štoviše, to je djelo osobito važno ponajviše stoga što je Mihanović iznio konkretne ideje iz kojih se dvadesetak godina kasnije razvio program hrvatskoga narodnoga preporoda što su ga predvodili ilirci okupljeni oko Ljudevita Gaja.
Kulturna djelatnost Antuna Mihanovića ostvarivala se na mnogim poljima. Tako je 1818. godine u Veneciji pronašao rukopis Gundulićeva “Osmana”, pa je vrlo brzo objavio proglas “Znanostih i narodnoga jezika prijateljom” o potrebi njegova izdavanja. Osim toga, u slavistici je poznat po otkriću “Zografskog evanđelja” i “Mihanovićeva odlomka apostola”, spomenikâ rane slavenske pismenosti. Ipak, među Hrvatima Antun Mihanović ponajviše je ostao upamćen kao autor domoljubne pjesme “Horvatska domovina”, koja je 14. ožujka 1835. godine objavljena u “Danici horvatskoj, slavonskoj i dalmatinskoj” što ju je u Zagrebu izdavao Ljudevit Gaj Mihanovićeva pjesma bila je jedan od prvih domoljubnih priloga u Gajevoj “Danici”. Ta je pjesma vrlo brzo doživjela veliku popularnost pa je kasnije postala i hrvatskom himnom. Antun Mihanović , autor hrvatske himne, preminuo je 14. studenog 1861. godine u Novim Dvorima pokraj Klanjca. Nedaleko od Klanjca u prekrasnom okružju Zelenjaka hrvatski su domoljubi 1936. godine podigli spomenik u čast hrvatskoj himni, ali i u čast njezinu autoru.
Petar Preradović
... general koji je u svojoj duši bio romantičarski pjesnik ...
Hrvatski pjesnik Petar Preradović, u svoje doba legendarni
Prerad, i književnim i životnim djelom predstavnik je romantičarskog vremena prve polovice 19. stoljeća. Preradović je rođen 19. ožujka 1818. godine u selu Grabrovnici pokraj Pitomače. Njegov je otac Ivan bio graničarski časnik pravoslavne vjere. Osnovnu je školu Preradović pohađao u Đurđevcu i Grubišnom Polju, da bi ga potom otac poslao na školovanje u
vojnički zavod u Bjelovaru. Zbog svoje nadarenosti 1831. godine poslan je na Vojnu akademiju u Bečkome Novome Mjestu , gdje je školovanje završio 1838. godine kao jedan od najboljih pitomaca svoje generacije. Tijekom školovanja u Bečkome Novome Mjestu počeo
ŽIVOTOPIS
19. 3. 1818.: rođen Petar Preradović u Grabrovnici pokraj Pitomače
1831. – 1838.: školovanje na Vojnoj akademiji u Bečkome Novome Mjestu 1840.: susret s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim
1841.: u zagrebačkom listu “Croatia” objavio pjesmu “Das Uskoken-Mädchen” 1844.: objavio pjesmu “Zora puca” u prvom broju lista “Zora dalmatinska” 1846.: objavio zbirku pjesama “Prvenci” 1849.: tajnik bana Josipa Jelačića 1851.: objavio zbirku pjesama “Nove pjesme” 1866.: stekao čin generala
1871.: kandidat za hrvatskog bana
18. 8. 1872.: umro u Fahrafeldu u Donjoj Austriji
1879.: njegovi posmrtni ostaci preneseni iz
Beča u Zagreb
nije mogao napredovati ako nije bio rimokatolik, Preradović je prešao s pravoslavlja na katolicizam. Po završetku školovanja na vlastitu je želju uvršten u 33. ugarsku pješačku pukovniju stacioniranu u Milanu. Upravo se u Milanu 1840. godine dogodio sudbonosni susret s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim. Pod njegovim se utjecajem oduševio hrvatskom književnošću i jezikom te postao gorljivim ilircem. Štoviše, na Kukuljevićev je nagovor Preradović preveo dio Gundulićeva “Osmana” na njemački jezik. Godine 1843. Preradovićeva je pukovnija preseljena u Zadar. Po dolasku u taj grad počeo je aktivno surađivati u novopokrenutome preporodnom listu “Zora dalmatinska”. Tri godine potom došao je u Zagreb gdje se upoznao s nositeljima hrvatskoga narodnog preporoda. No već je 1847. godine njegova 33. ugarska pješačka pukovnija vraćena u Italiju, gdje je Preradović u nekoliko navrata (1848., 1859. i 1866.) sudjelovao u talijanskim sukobima. U Zagreb se vratio 1849. godine, u vrijeme
revolucionarnih zbivanja, te je postao blizak s banom Josipom Jelačićem, a neko mu je vrijeme bio i tajnik. Nakon uvođenja Bachova apsolutizma
Preradović se posvetio vojnoj službi i pisanju poezije. Generalski je čin dobio 1866. godine. Sredinom 1871. godine bilo je prijedloga da ga se kandidira za
SPOMENIK PETRu PReRADOvIćU na zagrebačkom trgu, koji također nosi njegovo ime, djelo je Ivana Rendića.
hrvatskog bana, no već je bio jako bolestan, pa je u jednom pismu napisao: “Ja se ne jagmim za tu čast.”
Gotovo je čitav život proveo izvan domovine, a književnošću se bavio koliko mu je dopuštala časnička služba. Njegovo je književno stvaralaštvo protkano duhom ilirizma, u čijoj je “drugoj fazi”, tj. nakon zabrane ilirskog imena i kad nastaje glavnina ilirske književne produkcije, uz Stanka Vraza i Ivana Mažuranića postao najutjecajnijim pjesnikom. Svojim je pjesmama izražavao brigu za hrvatski jezik, privrženost slavenskoj koncepciji i iskreno domoljublje. Još tijekom pohađanja Vojne akademije u Bečkome Novome Mjestu počinje pisati svoje prve pjesme, ali na njemačkom jeziku. Godine 1841. u zagrebačkome njemačkom listu “Croatia” objavio je pjesmu “Das Uskoken-Mädchen”. Na poticaj Špire Dmitrovića Preradović je 1843. godine napisao svoju prvu pjesmu na materinskom jeziku “Poslanica Špiri
Dmitroviću”. Prva njegova tiskana pjesma bila je “Zora puca” objavljena 1844. godine u prvom broju zadarskog lista “Zora dalmatinska”. Prvu zbirku “Prvenci” tiskao je u Zadru 1846. godine, dok je drugu zbirku, naslovljenu “Nove pjesme”, tiskao pet godina kasnije u Zagrebu. Sâm je pak svoj opus tematski podijelio u tri dijela: rodoljupke, ljubovke i različne pjesme, dok posebnu skupinu čine prepjevi, tuđinke, i ciklus izvanredno uspjelih nadgrobnica nazvan “Milim pokojnikom”. Inspiriran sveslavenstvom i europskim romantizmom Preradović je autor rodoljubne, ali i ljubavne lirike kojom je oduševljavao onodobne čitatelje. Njegova domoljubna lirika obrađuje različite aspekte domoljublja, tematizirajući neslogu, ljubav, nostalgiju i budućnost. Autor je brojnih soneta, oda, prigodnica, himni, balada, elegija, romanci i nadgrobnica. Nije, stoga, pretjerano reći da je Preradović svojim književnim djelom do danas ostao jedan o vodećih pjesnika hrvatskog romantizma. Krajem 1871. godine Preradoviću se zdravstveno stanje pogoršalo, pa je odveden na liječenje u Njemačku u Mariabrunn kod Münchena, a potom u Fahrafeld u Donjoj Austriji. Ondje je umro u jutarnjim satima 18. kolovoza 1872. godine. Pokopan je u Beču, na Matzleinsdorfskom groblju, a njegovi su posmrtni ostaci preneseni u Zagreb 1879. godine.
Preradovićev “Putnik”
Na osnovi svojih dugogodišnjih izbivanja iz domovine Preradović je napisao stihove svoje svakako najpopularnije pjesme – “Putnik”. Ta je pjesma prvi put objavljena u njegovoj zbirci pjesama “Prvenci” tiskanoj 1846. godine. Svakako najpoznatije stihove te pjesme čini njezina prva strofa:
“Bože mili, kud sam zašo! Noć me ‘e stigla u tuđini, Ne znam puta, ne znam staze, Svuda goli kamen gaze, Trudne noge po pustinji!”
David Schwarz
... istinski izumitelj zračnog broda – cepelina ...
Oduvijek su ljudi željeli letjeti poput ptica. Veliki korak u ostvarenju toga drevnog sna učinio je hrvatski izumitelj David Schwarz. Iako mađarskoga podrijetla, Schwarz je gotovo cijeli život proveo u Hrvatskoj, točnije u Županji, u koju se doselio s majkom kad mu je bilo trinaest godina. Naime, Schwarz je rođen 2. listopada 1850. godine u mađarskom Keszthelyu. Pošto je izučio trgovački zanat, uspješno se bavio trgovinom drvetom i izgradio suvremenu pilanu u Našicama. Radeći
ŽIVOTOPIS
2. 10. 1850.: rođen David Schwarz u Keszthelyu u Ugarskoj
1880.: dolazi u Zagreb
1880.: osmišljava svoj zračni brod
1892.: započeo rad na konstrukciji zračnog broda
1893.: izgradnja prvoga zračnog broda u Petrogradu
1894.: Carl Berg isposlovao ugovor o izgradnji zračnog broda s pruskom vladom
1895.: izgradnja zračnog broda na vojnom uzletištu Tempelhofu pokraj Berlina
1896.: prvi neuspješni probni let zračnog broda
13. 1. 1897.: preminuo u Beču
3. 11. 1897.: prvi uspješni let zračnog broda
1898.: grof Ferdinand von Zeppelin otkupio nacrte zračnog broda
1900.: grof Von Zeppelin izgradio svoj zračni brod – cepelin
na tehničkim izumima u pilani, počeo se zanimati za aeronautiku i došao na zamisao o izgradnji upravljive zračne letjelice. Došavši 1880. godine u Zagreb, počeo je raditi na modelu zračnog broda; trebao ga je pokretati benzinski motor. Kako bi ostvario svoju ideju, preselio se u Njemačku, gdje se zaposlio u tvornici aluminija. Ondje je stvorio aluminijsku slitinu (tzv. Schwarzov aluminij), koja je zbog svoje male težine bila pogodna za izgradnju letjelica. Schwarz se za izgradnju zrakoplova zainteresirao tijekom devetog desetljeća 19. stoljeća. Naime, radeći u ministarstvu kao nadglednik šumarskih poslova, imao je vremena provoditi večeri uz knjigu dok su se njegovi radnici pripremali za pošumljavanje. Kako je volio čitati, primio se djela Charlesa Dickensa i Victora Hugoa. No ta mu se djela nisu svidjela pa je zamolio svoju suprugu Melanie da mu pošalje knjige s Aristotelovim izračunima i nacrtima, ali i brojne mehaničke priručnike. Schwarz se toliko oduševio tim radovima da je počeo razmišljati i o primjeni tih ideja. Postupno se oduševio i aerodinamikom, tj. izgradnjom raznih letjelica.
Boraveći u Slavonskom Brodu i Zagrebu, Schwarz je osmislio svoj zračni brod. No kako se dopisivao s ruskim vojnim atašeom u Austro-Ugarskoj, koji je bio vrlo educiran inženjer, on ga je pozvao da svoje ideje pokuša sprovesti u djelo i demonstrira njihovu upotrebu u Rusiji. Konstrukciju svojega zračnog broda započeo je 1892. godine uz pomoć industrijalca Carla Berga, koji ga je opskrbio aluminijem, ali i financirao njegov
rad. Kada je konstrukcija bila gotova, uputio se u Rusiju kako bi izveo prvi pokusni let svojega zračnog broda. Tako je Schwarz svoj prvi zračni brod izgradio u Petrogradu u Rusiji 1893. godine, ali kako je bio optužen za špijunažu, morao ga je uništiti prije nego što je izveden pokusni let i pobjeći u Zagreb Iduće je godine Carl Berg isposlovao ugovor o izgradnji zračnog broda s pruskom vladom, naglašavajući kako je upravo Schwarz prava osoba koja bi mogla ideju o zračnom brodu provesti u djelo. Uskoro se za Schwarzove izume zainteresirao i sam njemački car Vilim II., koji mu je 1895. godine za pokuse dodijelio vojno uzletište Tempelhof pokraj Berlina. Ondje je Schwarz od aluminija izgradio zračni brod dugačak 48 metara, promjera 12 metara, koji je bio ispunjen vodikom i pokretan benzinskim motorom. Iako prvi pokusni let 1896. godine nije uspio jer je letjelica bila preteška, datum idućega pokusnog leta bio je 15. siječnja 1897. godine. Nažalost, Schwarz taj drugi pokusni let nije doživio jer je u Beču umro od moždanog udara dva dana prije, 13. siječnja 1897. godine. Novi je pokusni let napokon obavljen 3. studenog 1897. godine. Pa iako nije potpuno uspio, ipak je Schwarzova ideja zainteresirala grofa Ferdinanda von Zeppelina, koji je već iduće godine od Schwarzove udovice za 15 tisuća maraka otkupio nacrte. Na osnovi njih je 1900. godine izradio svoj zračni brod i ostao nepravedno zabilježen u svjetskoj znanosti kao izumitelj zračnog broda – cepelina.
SChWARZOVA lETJElICA
u Berlinu 1897. godine
Tragedija zračnog broda “Hindenburg”
Letovi zračnih brodova koji su povezivali zapadnu Europu sa Sjedinjenim Američkim Državama u prvim desetljećima 20. stoljeća bili su prvi komercijalni putnički letovi u povijesti. S vremenom su zračni brodovi postajali sve veći pa su mogli prevoziti sve više putnika. Tragedija zračnoga broda “Hindenburg” 1937. godine u New Jerseyju u Sjedinjenim Američkim Državama označila je kraj ere zračnih brodova i sve češću upotrebu aviona u zračnom prometu. Zračni brod “Hindenburg” bio je duži od 250 metara i težio je gotovo 240 tona, a punio se hidrogenom. Brod se iz nepoznatih razloga zapalio 6. svibnja 1937. godine na svojem cilju u pomorskoj zračnoj luci Lakehurstu u New Jerseyju, kamo se uputio iz Frankfurta. Poginulo je 13 putnika i 22 člana posade. Iako se nikada nije saznao pravi uzrok tragedije, pretpostavljalo se da je u brod udario grom ili se zapalio zbog upotrebe lako zapaljiva hidrogena.
EKSPlOZIJA NA
ZRAČnOM BRODU “hINDENbuRG” iznad New Jerseyja 1937. godine
Nikola Tesla
... izumitelj izmjenične električne struje ...
Veliki izumitelj i vizionar Nikola Tesla zadužio je svijet svojim otkrićima. Otkrivši izmjeničnu električnu struju, “… izveo je svijet iz mraka …”. Bez njegovih je izuma nemoguće zamisliti današnji svakodnevni život.
Pronalazač, elektrotehničar i fizičar Nikola Tesla rođen je u noći između 9. i 10. srpnja 1856. godine u Smiljanu kraj Gospića. Teslin otac Milutin bio je pravoslavni svećenik, a majka se zvala Georgina Mandić. Roditelji su željeli da Tesla postane pravoslavni svećenik, ali je, ipak, protiveći se tomu, upisao studij tehničkih znanosti na Visokoj politehničkoj školi u Grazu 1875. godine. Studij tehnike od 1879. nastavlja u Pragu. Po završetku studija jedno je vrijeme radio kao inženjer Telefonskog društva u Budimpešti , nakon čega se preselio u Pariz i zaposlio se u Edisonovoj tvrtki. Godine 1883. na zadatku u Strasbourgu konstruirao je prvi indukcijski motor. Sljedeće je godine otišao u Sjedinjene Američke Države i postao američki državljanin. Zanimljivo je da je u New York stigao sa samo
četiri centa u džepu, ali s idejnim proračunima za leteći stroj. Prvo zaposlenje u SAD-u ponovno je dobio u tvrtki Thomasa Edisona. U svibnju 1885. George Westinghouse, direktor tvrtke “Westinghouse Electric Company” iz Pittsburgha, kupio je prava na Teslin patent višefaznog sustava naizmjenično pokretnog dinama, transformatora i motora, što je dovelo do velikog natjecanja između Edisonova direktnog sustava i Teslina izmjeničnog pristupa. Teslina je ideja izmjenične struje ostvarila pobjedu.
Tesla je uskoro, 1887. godine, osnovao vlastiti laboratorij u New Yorku, gdje je radio do svoje smrti. U tom je razdoblju napokon uspio izumiti elektromagnetski motor, koji je postao osnova svih strojeva što se pokreću izmjeničnom strujom. U svojem je laboratoriju Tesla 1891. izumio indukcijsku zavojnicu, često korištenu u radiotehnologiji.
Godine 1893. u Chicagu je održana velika međunarodna izložba Expo, a izrada sustava osvjetljenja povjerena je Tesli. Tesla je predvodio i konstrukciju
pogona hidrocentrale na Niagarinim slapovima 1896. godine. Bio je veliki vizionar u novim izumima kao što su bežični prijenos električne energije i radijsko upravljanje letjelicama.
Boraveći od 1899. do 1900. u Colorado Springsu, Tesla je došao do svojeg možda najvećeg otkrića − stacionarnih valova. Pomoću ovog otkrića dokazao je da Zemlja može biti vodič i da može reagirati kao glazbena vilica na električne vibracije na određenoj frekvenciji. Uspio je upaliti 200 žarulja koje nisu bile povezane žicom na udaljenosti od 40 kilometara, od kojih je svaka pojedinačno osvjetljavala krug od 41 metra oko sebe.
Za svoj znanstveni i inovativni rad Tesla je 1917. godine odlikovan Edisonovom medaljom, najvećim odlikovanjem Američkog instituta elektroinženjera.
Velika je Teslina zasluga uvođenje izmjenične struje u široku upotrebu. Njegovi su izumi zasnivani na izmjeničnoj struji postali temeljem cijelomu daljnjem razvoju elektrotehnike. Ostvario je oko tisuću pronalazaka i
Tesla kao ekscentrik
Među znanstvenicima i u javnosti Teslu je pratila reputacija samotnjaka i ekscentrika. Njegova ga je ekscentričnost sprečavala da ga ljudi slušaju i da ostvari zaradu od svojih izuma. Iako mu je novac bio potreban, 1912. godine odbio je primiti Nobelovu nagradu za fiziku tvrdeći da Thomas Edison, koji je te iste godine trebao dobiti Nobelovu nagradu, nije pravi znanstvenik. Njegove špekulacije o ostvarenju komunikacije s drugim planetima, izjave da može razdijeliti Zemlju poput jabuke, kao i tvrdnja da je izmislio smrtonosnu zraku koja može uništiti 10 000 aviona na udaljenosti od 400 km nailazile su na podsmijehe i kritike. No unatoč tomu, Tesla se danas smatra jednim od najplodnijih genija u elektrotehnici.
patenata − izumio je indukcijski motor, trofazni sustav za prijenos električne snage, kao i generator i transformator za struje visoke frekvencije. Tesla je bio i jedan od pionira radiotehnike. Naime, otkrio je sustav za bežično upravljanje i davanje znakova na daljinu, pronašao novi sustav osvjetljenja, konstruirao visokofrekventne alternatore kao osnovu emisijskih radiostanica, proizveo je neprigušene elektromagnetske valove, otkrio je i patentirao princip rezonancije za radioveze.
U čast stogodišnjice Teslina rođenja Međunarodna elektrokomisija njegovim je imenom nazvala jedinicu magnetske indukcije tesla (T). Nikola Tesla umro je u New Yorku 7. siječnja 1943. godine u 87. godini života. Nakon Tesline smrti kovčezi u kojima su se nalazili njegovi papiri, diplome i druge počasti, kao i njegove laboratorijske bilješke, bili su na duže vrijeme zapečaćeni.
ŽIVOTOPIS
9./10. 7. 1856.: rođen Nikola Tesla u Smiljanu kraj Gospića
1875.: započeo studij tehničkih znanosti na Visokoj politehničkoj školi u Grazu
1883.: konstruirao prvi indukcijski motor
1884.: preselio se u Sjedinjene Američke Države
1885.: patentirao višefazni sustav naizmjenično pokretnog dinama, transformatora i motora
1887.: izumio elektromagnetski motor
1891.: izumio indukcijsku zavojnicu
1893.: izradio sustav osvjetljenja na međunarodnoj izložbi Expo u Chicagu
1896.: gradnja hidrocentrale na Niagarinim slapovima
1899. − 1900.: otkrio stacionarne valove 1912.: odbio Nobelovu nagradu za fiziku
1917.: odlikovan Edisonovom medaljom za široku upotrebu izmjenične električne struje
7. 1. 1943.: umro u New Yorku
NIKOlA TESlA (deveti slijeva) u društvu poznatih znanstvenika, među kojima je bio i Albert Einstein (lijevo od Tesle), na svečanosti što ju je organizirala tvrtka RCA (Radio Corporation of America) 1921. godine
Marija Jurić Zagorka
Marija Jurić Zagorka rođena je 2. ožujka 1873. godine u Negovcu pokraj Vrbovca Rano djetinjstvo provela je u dvorcu baruna Geze Raucha, čijim je imanjem upravljao njezin otac. Od 1883. godine u zagrebačkom samostanu sestara milosrdnica pohađala je Višu djevojačku školu. Prekinuvši školovanje 1889. godine, vratila se u očev dom u Hrvatsko zagorje te je pod pseudonimom
M. Jurica Zagorski uredila jedini broj krapinskoga učeničkog lista “Zagorsko proljeće”.
Godine 1892. udala se za Lajosa Nagya i preselila se u Szombathely u Mađarskoj. Nakon gorka iskustva neuspjela braka Zagorka se vratila u Hrvatsku 1896. godine, pa je kao nepotpisana autorica počela surađivati u časopisima “Hrvatski branik” i “Posavska
Hrvatska”. Potkraj iste godine postala je članicom redakcije “Obzora”. No kao žena prvo se morala zadovoljiti mjestom korektora u tome uglednom časopisu, da bi potom uz pomoć biskupa Josipa Jurja Strossmayera postala i novinarkom. Za taj je dnevnik pisala političke reportaže, ali i razne putopise uglavnom iz Hrvatskog zagorja. Štoviše, u “Obzoru” je objavljivala razne feljtone, humoreske i novele, kao i biografske crtice te autobiografske bilješke. Upravo u “Obzoru” Zagorka je u nastavcima objavljivala svoje romane “Roblje”, od 1899. godine, i “Vladko Šaretić”, od 1903. godine.
Kada su u doba narodnog pokreta 1903. godine s mjesta glavnih urednika “Obzora” smijenjeni dotadašnji urednici Josip Pasarić i Milan Heimerl, Zagorka je postala neformalnom
Koja je tajna Krvavoga mosta?
urednicom tog lista. Kako je te iste go dine organizirala demonstracije protiv promađarskog bana Károlya Khuena Héderváryja , i sama je nakratko za tvorena.
... spisateljica i prva profesionalna hrvatska novinarka ... je otputo , , Europe
Godine 1906. Zagorka je otputo vala u Budimpeštu, odakle se redovno javljala kao stalna dopisnica “Obzo ra” pišući izvješća o radu zajedničko ga Ugarsko-hrvatskog sabora. Kako je vješto novinarski pratila politička zbi vanja unutar tadašnje Austro-Ugarske Monarhije, uredništvo “Obzora” 1909. godine poslalo ju je u Beč kako bi pra tila zbivanja oko Friedjungova proce sa, tada najvažnijega političkog procesa koji je odjeknuo diljem Europe.
Po povratku u Zagreb još je neko vrijeme radila u “Obzoru”, koji je na pustila 1917. godine. Već iduće godi ne Zagorka je pokrenula ilustrirane
“Tajna Krvavog mosta” roman je koji pripada ciklusu romana od sedam svezaka pod nazivom “Grička vještica”. Roman je napisan na temelju sudbenih spisa starog Zagreba koji su govorili o progonu vještica na zagrebačkom Gradecu. Roman započinje rečenicom: “Glas da pod Krvavim mostom leži mrtav čovjek otvarao je vrata purgarskih kuća, budio gospodu na Kaptolu i dopro čak u spavaće odaje gričkih plemkinja.” Riječ je o kriminalističkom romanu koji svojom razgranatom, pomalo romantičarskom radnjom oslikava život u ranonovovjekovnom Zagrebu. Iako se na prvi pogled doima kao roman u kojem se istražuje smrt plemića, taj roman otkiva mnogo više i nadilazi okvire uobičajenog romana pa čitatelja potiče da se zapita koliko cijeni samoga sebe i svoje postupke u prošlosti, kao i one koje će tek napraviti.
tjedne novine “Zabavnik”, ali te je iste godine započela suradnju s “Jutarnjim listom” pišući društvene i kriminalističke reportaže. Marija Jurić Zagorka zapamćena je i kao urednica prvih dvaju ženskih časopisa u Hrvatskoj. Riječ je o časopisima “Ženski list”, koji je izlazio od 1925. do 1938., i “Hrvatica”, koji je izlazio od 1939. do 1941. godine. Od 1910. godine Zagorka se uglavnom posvetila pisanju romana koje je objavljivala u nastavcima u raznim
novinama i časopisima. Tako je roman “Kneginja iz Petrinjske ulice” objavljen 1910. godine. Potom su izašli i njezini romani “Tajna Krvavog mosta” (1911. − 1912.), “Grička vještica” (1912. – 1913.), “Republikanci” (1914. – 1916.), “Crveni ocean” (1918. – 1919.), “Kći Lotrščaka” (1919. –1920.), “Buntovnik na prijestolju” (1927.), “Kameni križari” (1928. –1929.), kasnije objavljen pod naslovom “Plameni inkvizitori” , “Proročanstvo
ŽIVOTOPIS
2. 3. 1873.: rođena Marija Jurić u Negovcu pokraj Vrbovca
1883. – 1889.: pohađa Višu djevojačku školu u Zagrebu
1889.: uređuje učenički list “Zagorsko proljeće”
1892. − 1895.: brak s Lajosem Nagyem
1896. − 1917.: piše za dnevne novine “Obzor”
1910.: u nastavcima objavljen roman “Kneginja iz Petrinjske ulice”
1911. – 1912.: u nastavcima izlazi roman “Tajna Krvavog mosta”
1912. – 1913.: u nastavcima izlazi roman “Grička vještica”
1918.: pokreće prve ilustrirane tjedne novine “Zabavnik”
1919. – 1920.: u nastavcima izlazi roman “Kći Lotrščaka”
1925.: pokreće prve ženske novine “Ženski list”
1928. – 1929.: u nastavcima izlazi roman “Kameni križari”
1930. – 1932.: u nastavcima izlazi roman “Proročanstvo sa Kamenitih vrata”
1933. – 1935.: u nastavcima izlazi roman “Gordana”
29. 11. 1957.: umrla u Zagrebu
sa Kamenitih vrata” (1930. – 1932.) i “Gordana” (1933. – 1935.), ali i mnogi drugi. U svojim romanima Zagorka je tematizirala brojne povijesne događaje te joj je kao stalna motivacija bio grad Zagreb i njegovi skriveni kuci. Pisala je povijesne i pustolovne, ali i kriminalističke romane.
Marija Jurić Zagorka, ta svestrana spisateljica i prva profesionalna hrvatska novinarka, preminula je 29. studenog 1957. godine u Zagrebu
Mate Parlov
... svjetski boksački prvak u poluteškoj
kategoriji 1978. godine ...
Malo je ljudi koji su toliko zadužili hrvatski sport kao
što je to učinio boksač Mate Parlov − osvajač olimpijskih medalja i svjetski prvak u poluteškoj kategoriji. Prema općeprihvaćenoj procjeni, Parlov je bio i ostao najbolji hrvatski boksač, ali i ponajbolji boksač bivše
ŽIVOTOPIS
16. 11. 1948.: rođen Mate Parlov u Splitu
1967. − 1974.: prvak Jugoslavije u poluteškoj kategoriji
1968.: četvrtfinale u srednjoj kategoriji na Olimpijskim igrama u Ciudad de Méxicu
1971. − 1974.: prvak Balkana u poluteškoj kategoriji
1971.: amaterski boksački prvak Europe, Madrid
1972.: zlato u poluteškoj kategoriji na Olimpijskim igrama u Münchenu
1973.: amaterski boksački prvak Europe, Beograd
1974.: svjetski amaterski boksački prvak, Havana
1976.: profesionalni europski prvak u poluteškoj kategoriji, Beograd
1978.: profesionalni svjetski prvak u poluteškoj kategoriji, Milano
1984.: trener boksačke reprezentacije na Olimpijskim igrama u Los Angelesu
29. 7. 2008.: umro u Puli
države, koji je već za života proglašen najboljim hrvatskim sportašem 20. sto ljeća.
Mate Parlov rođen je 16. studenog 1948. godine u Splitu u obitelji koja je bila podrijetlom iz sela Ričica po kraj Imotskoga. Parlov se već u ranoj mladosti počeo baviti amaterskim bok som, pa je u svojoj amaterskoj karijeri imao ukupno 310 mečeva uz samo 13 poraza. Parlov je osam puta bio prvak Jugoslavije u poluteškoj kategoriji u razdoblju od 1967. do 1974. godine i pet puta prvak Balkana (od 1971. do 1974. godine). Osim toga, dvaput je bio amaterski boksački prvak Europe osvojivši naslove na prvenstvu u Madridu 1971. i u Beogradu 1973. godine. Štoviše, Parlov je bio i svjetski amaterski prvak na Prvome svjetskom prvenstvu održanom 1974. godine u Havani na Kubi, a dvaput je, 1967. i 1969. godine, primio nagradu “Zlatne rukavice”.
se već u ranoj
Dvaput je nastupio na olimpijskim igrama. Na onima u Ciudad de Méxicu 1968. godine dosegnuo je četvrtfinale u srednjoj kategoriji izgubivši od engleskog boksača Chrisa Finnegana koji je kasnije uzeo zlatno odličje. Na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine Parlov je osvojio zlato u poluteškoj kategoriji porazivši u finalu kubanskog predstavnika Gilberta Carrilla Amaterski boks napustio je 1974. godine. U profesionalnoj je karijeri
Veliko srce velikog boksača
Krajem devedesetih godina 20. stoljeća Parlov je priznao svoju tajnu strast − čitanje poezije. U intervjuu u “Nedjeljnoj
Dalmaciji” rekao je da je na njega jako utjecao stariji brat koji je bio profesor hrvatskog jezika. Stoga se čak prije vrlo važnih borbi Mate Parlov psihički pripremao za borbu čitanjem hrvatske poezije. Isto je tako zanimljiva zgoda koja kaže da je jednom prilikom pred sam početak meča Parlov saznao da tadašnja Jugoslavenska radiotelevizija nema novca za prijenos. Kao veliki sportaš i čovjek, Parlov je upitao koliki je iznos te ispisao ček na traženi iznos.
imao dvadeset i devet borbi, od čega dvadeset i četiri pobjede, tri poraza i dvije neriješene borbe. Kao profesionalac osvojio je naslov europskog prvaka u poluteškoj kategoriji u borbi protiv Domenica Adinolfija 1976. godine u Beogradu pred sto tisuća gledatelja. Iste je godine imao priliku prvi put boksati za naslov svjetskog prvaka u poluteškoj kategoriji po WBC-u.
U Milanu Mu
U Milanu se suočio s budućim svjetskim prvakom Matthewom Saadom Muhammadom . U prvoj je borbi poražen u osmoj rundi, no iste je godine u ponovljenoj borbi s Muhammadom nakon desete runde rezultat proglašen neriješenim. Najveći uspjeh u svojoj karijeri
Mate Parlov
Mate Parlov ostvario je 1978. godine.
Pošto je triput obranio naslov europskog prvaka, u siječnju 1978. godine susreo se s argentinskim boksačem Miguelom Ángelom Cuellom u borbi u poluteškoj kategoriji po WBC-u. Njih su se dvojica trebala susresti u četvrtfinalu olimpijskoga boksačkog turnira u Münchenu još 1972. godine. No zbog Cuellove ozljede do borbe nije došlo, pa su obojica boksača željno iščekivala ponovni susret. Parlov je argentinskog boksača nokautirao u devetoj rundi u areni u Milanu i tako postao prvi boksački svjetski prvak koji dolazi iz neke komunističke države. Naslov svjetskog prvaka u poluteškoj kategoriji po WBC-u Parlov je izgubio porazom od Marvina Johnsona nokautom u desetoj rundi koncem iste 1978. godine.
Po završetku profesionalne boksačke karijere Parlov je ostao u svijetu boksa kao trener. Kao trener jugoslavenske boksačke reprezentacije vodio je boksače na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. godine, kada su boksači bivše države postigli svoje najbolje rezultate osvojivši jednu zlatnu, jednu srebrnu i dvije brončane medalje. Nakon završetka svoje aktivne boksačke karijere Parlov je živio u Fažani kraj Pule daleko od sporta i javnog života. U ožujku 2008. godine dijagnosticiran mu je karcinom pluća, da bi nekoliko mjeseci kasnije, 29. srpnja 2008. godine, preminuo na putu prema bolnici u Puli. Mate Parlov pokopan je 31. srpnja 2008. na Gradskom groblju u Puli.
PuT DO ZlATNE MEDAlJE
Mate Parlova na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine
Velikani hrvatske prošlosti
Svaka država s ponosom ističe svoj identitet. Neke od njih nadaleko su poznate po kulturno-povijesnim spomenicima i prirodnim fenomenima, no u mnogima od njih živjele su i stvarale osobe koje su na neki način mijenjale svijet. Jednako tako i Hrvati, ali i svi građani Republike Hrvatske, mogu biti ponosni na bogatstvo svoje kulturne, političke i društvene povijesti.
U ovoj knjizi predstavljeno je 150 velikana hrvatske prošlosti. Riječ je o osobama koje su zadužile hrvatski narod, ali i čitavu Europu, djelujući na različitim poljima društvenog života. Među njima su hrvatski knezovi i kraljevi iz ranoga srednjeg vijeka, ali i brojni političari i vojskovođe, znanstvenici i izumitelji, književnici i umjetnici, učenjaci i crkveni velikodostojnici, sportaši i istraživači. Jednostavno rečeno, knjiga obuhvaća mnoge slavne osobe još od vremena kneza Ljudevita s početka 9. stoljeća, pa sve do nikad prežaljenoga košarkaškog Mozarta, Dražena Petrovića.
Pronađite mnoge zanimljive podatke koji će vam pružiti nova znanja ili pak proširiti dosadašnje spoznaje o ljudima koji su svojim radom, znanjem, vještinama i umijećem pronosili glas o Hrvatskoj i izvan granica naše domovine, pa ih s pravom možemo nazvati velikanima hrvatske prošlosti.
