Sve što vam nikad nisam rekla
S engleskoga prevela Mirna čubranić
Mojoj obitelji
Lydia je mrtva. Ali oni to još ne znaju. Trećeg svibnja 1977. u
šest i trideset ujutro, nitko ne zna ništa osim ove bezazlene činjenice: Lydia kasni na doručak. Kao i uvijek, majka je uz njezinu zdjelicu za žitarice stavila našiljenu olovku i zadaću iz fizike, šest zadataka označenih kvačicama. Vozeći se na posao, Lydijin otac na radiju koji krči namješta postaju WXKP, najbolji izvor vijesti u Sjeverozapadnom Ohiju. Lydijin brat zijeva na stepenicama, otresajući ostatke sna. A u svom stolcu u kutu kuhinje, Lydijina sestra širom otvorenih očiju sjedi nad svojim žitnim pahuljicama i cucla ih jednu po jednu, čekajući da dođe Lydia. Ona je ta koja na kraju kaže: – Lydiji danas dugo treba da ustane.
Marilyn tad ode na kat, otvori vrata kćerine sobe i ugleda krevet u kojem nitko nije spavao: plahta ispod pokrivača još uvijek je uredno, bolnički zategnuta, jastuk još rastresen i izbočen. Ništa se ne doima drukčije nego inače. Smeđe samterice zapetljane su na podu i uz njih jedna prugasta čarapa duginih boja. Vrpce sa znanstvenih sajmova i razglednica s Einsteinovom fotografijom još uvijek su na zidu. Lydijina valjkasta platnena torba zgužvana je na dnu ormara. Lydijina zelena školska torba nemarno je naslonjena o radni stol. Lydijina bočica Baby Soft parfema stoji na komodi, slatkast, puderasti miris voljene bebe još uvijek se osjeća u zraku. Ali Lydije nema.
Marilyn zatvori oči. Kad ih otvori, Lydia će možda biti u krevetu, pokrivač će joj kao i obično biti navučen preko glave, a ispod njega će viriti nekoliko pramenova kose: mrzovoljna izbočina
sklupčana ispod plahti, koja joj je iz nekog razloga ranije promaknula. Bila sam u kupaonici, mama. Sišla sam u prizemlje po vodu. Cijelo sam vrijeme ležala ovdje. Naravno, kad pogleda, ništa se nije promijenilo. Navučene zavjese svjetlucaju kao prazan televizijski ekran.
Vrativši se u prizemlje, zastane na kuhinjskom pragu i rukama se podboči o okvir. Njezina šutnja sve govori. – Provjerit ću vani – na kraju kaže. – Možda je iz nekog razloga... – Gleda u pod dok korača prema ulaznim vratima, kao da bi tragovi Lydijinih stopala mogli biti utisnuti u stazu u hodniku.
Nath se obrati Hanni. – Sinoć je bila u svojoj sobi. Slušala je muziku. U jedanaest i pol. – Zastane, sjetivši se da joj nije poželio laku noć.
– Može li te netko oteti kad imaš šesnaest godina? – pita Hannah.
Nath gurka žlicom žitne pahuljice u svojoj zdjelici. Pahuljice se smežuraju i utonu u mutno mlijeko.
Majka se vrati u kuhinju i Nath odahne jedan veličanstven djelić sekunde: evo Lydije žive i zdrave. Lica su im toliko slična da se zna dogoditi da krajičkom oka vidiš jednu i pomisliš da je druga: imaju jednako nježnu, vilenjačku čeljust, visoke jagodice i jamicu u lijevom obrazu, jednaku sitnu građu i uska ramena. Samo im je boja kose različita; Lydijina je ugljeno crna, majčina medno plava. Hannah i on su na oca – jednom ih je neka žena u samoposluživanju upitala jesu li Kinezi, a kad su odgovorili potvrdno, ne želeći objašnjavati da su to samo napola, mudro je kimnula. „Znala sam“, rekla je. „Po očima.“ Jagodicama prstiju podigla je kutove očiju. Ali Lydia prkosi genetici i ima majčine modre oči, a oni znaju da je i to još jedan od razloga zašto je majčina miljenica. I očeva. Tad Lydia stavi ruku na čelo i ponovno postane njegova majka. – Automobil je još uvijek ovdje – kaže, ali Nath je znao da će biti. Lydia ne zna voziti; još nema ni dozvolu za učenje vožnje.
Prošli tjedan sve ih je iznenadila kad nije položila ispit iz prometnih pravila, a otac joj bez tog ispita nije dopuštao ni da sjedne na vozačko sjedalo. Nath promiješa žitarice, već raskvašene na dnu zdjelice. Sat u hodniku otkucava pa odzvoni sedam i pol. Ali nitko se ne miče.
– Hoćemo li svejedno danas u školu? – pita Hannah.
Marilyn oklijeva. Tad priđe svojoj torbici i glumeći pribranost izvadi ključeve automobila. – Oboje ste propustili autobus. Nathe, uzmi moj auto i putem odbaci Hannu. – Tad doda: – Ne brinite. Saznat ćemo što se događa. – Ne gleda ni njega ni nju. Ni oni nju ne gledaju.
Sama u kuhinji, Marilyn izvadi šalicu iz ormarića da umiri drhtave ruke. Davno, kad je Lydia još bila beba, ostavila ju je da se igra na pokrivaču u dnevnoj sobi i otišla u kuhinju skuhati čaj. Lydia je tad imala samo jedanaest mjeseci. Marilyn je podigla kotlić sa štednjaka, a kad se okrenula, Lydia je stajala na vratima kuhinje. Marilyn se preplašila i spustila ruku na vreli plamenik. Crvena, spiralna opeklina pojavila se na njezinu dlanu, a ona je prinijela dlan usnama i sa suzama u očima promatrala kćer. Stojeći na pragu, Lydia je bila neobično oprezna, kao da nikad dotad nije vidjela njihovu kuhinju. Marilyn nije pomislila da je propustila prve korake svoje kćeri, ni koliko je njezina kći već velika. Nije pomislila Kako sam to propustila? nego Što još skrivaš? Kad je Nath bio tako malen, uspravio bi se, gegao i rušio pred njezinim očima, ali za Lydiju se nije mogla sjetiti da je još uopće počela stajati. A evo je, i doima se posve stabilnom na bosim nožicama, a prstići joj jedva vire iz nabranog rukavčića. Marilyn joj je često bila okrenuta leđima, kad je otvarala hladnjak ili stavljala rublje na pranje. Lydia je mogla prohodati još prije nekoliko tjedana, a ona to, pognuta nad loncem, ne bi znala.
Podigla je Lydiju, zagladila joj kosicu i rekla joj da je veoma pametna djevojčica i da će njezin otac biti jako ponosan kad dođe kući. Ali osjećala se kao da je u poznatoj sobi naišla na zaključana vrata: još uvijek dovoljno malena da se ljuljka u kolijevci, Lydia je već imala svoje tajne. Marilyn je možda hrani i kupa, i mami njezine nožice u nogavice pidžame, ali dijelovi njezina života već su joj nepoznati. Poljubila je Lydiju u obraz i privinula je uz sebe, ne bi li se ugrijala uz sitno tijelo svoje kćeri.
Sad Marilyn otpija gutljaje čaja i sjeća se tog iznenađenja.
Papir s telefonskim brojem srednje škole pričvršćen je na plutenu ploču pokraj hladnjaka i Marilyn ga uzima i naziva, omata žicu oko prsta dok telefon zvoni na drugoj strani linije.
– Srednja škola Middlewood – kaže tajnica nakon što telefon četiri puta zazvoni. – Dottie je.
Sjeća se Dottie: žena je građena kao ormar i svoju sve bljeđu crvenu kosu još uvijek tapira u košnicu. – Dobro jutro – započne pa zastane. – Je li moja kći jutros na nastavi?
Dottie pristojno cokne od nestrpljenja. – Oprostite, s kim razgovaram?
Marilyn je potreban trenutak da se sjeti svog imena. – Marilyn.
Marilyn Lee. Moja kći je Lydia Lee. Učenica desetog razreda*.
– Provjerit ću njezin raspored. Prvi sat... – Stanka. – Fizika za jedanaesti razred?
– Točno. Kod gospodina Kellyja.
– Poslat ću nekog u učionicu da provjeri. – Čuje se mukli zvuk kad tajnica odloži slušalicu na radni stol.
Marilyn promatra svoju šalicu, vlažni trag koji je ostavila na kuhinjskom pultu. Prije nekoliko godina, jedna je djevojčica
* U američkom školskom sustavu školovanje traje 12 godina. Djeca kreću u školu u dobi od 5 ili 6 godina, najprije u 6 razreda osnovne škole pa 3 razreda niže srednje škole i 3 razreda više srednje škole. U hrvatskom školskom sustavu deseti razred bio bi drugi razred srednje škole. (prim. prev.)
otpuzala u ostavu i ugušila se. Nakon toga, policijska uprava svima je poslala letak: Ako vašeg djeteta nema, smjesta ga potražite. Provjerite perilice i sušilice rublja, prtljažnike automobila, alatnice, sva mjesta na koje se moglo zavući i sakriti. Ne uspijete li pronaći dijete, odmah nazovite policiju.
– Gospođo Lee? – kaže tajnica. – Vaša kći nije na prvom satu. Zovete li da ispričate njezin izostanak?
Marilyn spusti slušalicu ne odgovorivši i vrati karticu s brojem telefona na ploču pokraj hladnjaka. Vlažnim prstima razmrljala je tintu, pa su znamenke sad nejasne, kao na jakom vjetru ili ispod vode.
Provjeri svaku prostoriju, otvori svaki ormar. Zaviri u praznu garažu: ništa osim mrlje od ulja na betonu i blagog, opojnog mirisa benzina. Nije sigurna što traži: Optužujuće otiske stopala? Trag mrvica kruha? Kad je imala dvanaest godina, jedna starija djevojčica iz njezine škole nestala je i našli su je mrtvu. Ginny Barron. Nosila je oksfordice za kojima je Marilyn očajnički čeznula. Otišla je u trgovinu po cigarete za oca i dva dana kasnije našli su je zadavljenu i nagu uz rub ceste, na pola puta do Charlottesvillea. Sad se Marilynin um počinje pjeniti. Ljeto Samova sina upravo je počelo – iako su ga novinari tek nedavno počeli zvati tim imenom – čak i u Ohiju najnovija ubojstva tog serijskog ubojice bila su glavna vijest. Za nekoliko mjeseci policija će uhvatiti Davida Berkowitza i nacija će se ponovno usredotočiti na druge stvari: na Elvisovu smrt, na novi Atari, na Fonzieja* koji na skijama za vodu preskače morskog psa. Ali u ovom trenutku, kad tamnokosi Njujorčani kupuju plave vlasulje, svijet se Marilyn čini strašnim i nasumičnim. Ovdje se takve stvari ne događaju, podsjeti se. Ne u Middlewoodu, koji se naziva gradom, iako je
* Lik iz popularne američke televizijske serije Sretni dani, koja se prikazivala od 1974. do 1984. (prim. prev.)
zapravo samo fakultetski gradić od tri tisuće stanovnika, gradić iz kojeg nakon sat vremena vožnje stigneš jedino do Toleda, u kojem izlazak u subotu navečer znači koturaljkanje, kuglanje ili odlazak u drive-in, u kojem je čak i jezero Middlewood u samom središtu grada tek veličana bara. (Za jezero se vara: široko je tristo metara i prilično duboko.) Svejedno, naježi se, kao da joj kukci gmižu niz kralježnicu.
Odmakne zavjesu tuša, prstenovi zastružu o šipku, a ona se zagleda u bijelu krivulju kade. Traži u svim ormarićima u kuhinji. Provjerava u smočnici, garderobnom ormaru, pećnici. Tad otvori hladnjak pa i u njega zaviri. Masline. Mlijeko. Piletina na ružičastom podlošku, glavica kristalke, grozd jantarno žuta grožđa. Dodirne hladnu površinu staklenke maslaca od kikirikija i odmahne glavom zatvarajući vrata. Kao da je Lydia trebala biti unutra.
Gusto kao smjesa za biskvit s limunom, svjetlo jutarnjeg sunca ispunjava kuću i obasjava unutrašnjost ormarića i praznih ormara, i čiste, gole podove. Marilyn promatra svoje ruke: i one su prazne i gotovo plamte na sunčevu svjetlu. Tad podigne telefonsku slušalicu i nazove supruga.
Jamesu je u uredu još uvijek utorak kao i svaki drugi, i škljoca kemijskom olovkom o zube. Red natipkanih, pomalo nejasnih slova, lagano je nakošen: Srbija je bila jedna od najmoćnijih baltičkih država. Prekriži baltičkih, napiše balkanskih i okrene stranicu. Nadvojvodu Franu Ferdinanda ubili su pripadnici Crne Anne. Franju, pomisli. Crne ruke. Jesu li ovi studenti ikad otvorili udžbenike? Zamisli se za katedrom u predavaonici, sa štapom za pokazivanje u ruci i kartom Europe iza leđa. Uvodno je predavanje kolegija Amerika i svjetski ratovi; ne očekuje duboko znanje ni kritički uvid. Samo osnovno razumijevanje činjenica i jednog studenta koji zna napisati Čehoslovačka.
Zatvori esej i napiše broj bodova na prvu stranicu – šezdeset i pet od sto – pa ga zaokruži. Iz godine u godinu, kako se približava ljeto, studenti se uzvrpolje; iskre ogorčenosti razbuktaju se i ugase o zidove predavaonice bez prozora. Njihovi pismeni radovi postanu malodušni, odlomci ostaju nedovršeni, kao da ne mogu sačuvati misao do kraja rečenice. Je li to bio gubitak vremena, pita se. Zabilješke za predavanja koje je izbrusio do savršenstva, dijapozitivi u boji, MacArthur i Truman i karte Guadalcanala. Sve su to samo smiješna imena na koja će se studenti hihotati, cijeli taj kolegij samo je još nešto što moraju skinuti s popisa prije nego što diplomiraju. Što drugo može očekivati od ovog mjesta? Odloži esej na ostale i na vrh hrpe svoju kemijsku olovku. Kroz prozor vidi zeleno, četverokutno unutarnje dvorište i trojicu klinaca u trapericama koji se nabacuju frizbijem.
Kad je bio mlađi, još uvijek docent, i za njega su često mislili da je student. To se već godinama nije dogodilo. Na proljeće će napuniti četrdeset i šestu; redovni je profesor, s nekoliko sijedih vlasi u crnoj kosi. Ali ponekad ga još uvijek pogrešno smatraju nečim drugim. Tajnik u dekanovu uredu jednom ga je zamijenio za japanskog diplomata u posjetu fakultetu i upitao kakav je bio let iz Tokyja. Uživa u začuđenosti na licima ljudi kad im kaže da je profesor američke povijesti. Kad trepnu, s bodljom obrambenosti u glasu kaže: – Amerikanac sam.
Netko pokuca: njegova asistentica Louisa s hrpom papira. – Profesore Lee. Ispričavam se ako vas ometam, ali vidjela sam da su vam vrata otvorena, pa sam donijela ispravljene radove. –Odloži eseje na njegov stol i zastane. – Prilično su loši.
– Znam. I moja je polovica takva. Nadao sam se da su kod tebe same petice.
Louisa se nasmije. Iznenadila ga je kad ju je prvi put vidio, na seminaru za postdiplomce prošli semestar. S leđa je mogla biti
njegova kći: imale su gotovo jednaku kosu, tamnu, sjajnu i dugu do lopatica, i jednako su sjedile, s laktovima priljubljenim uz tijelo. Ali kad se okrenula, na njezinu licu nije vidio ništa od lica svoje kćeri; bilo je usko ondje gdje je Lydijino široko, s mirnim smeđim očima. – Profesore Lee? – ispružila je ruku. – Ja sam Louisa Chen. – Već osamnaest godina predaje na fakultetu Middlewood, pomislio je, a ona mu je prva studentica azijskog podrijetla. Nasmiješio se, nesvjestan što čini.
Tjedan dana nakon toga došla je u njegov ured. – Je li to vaša obitelj? – upitala je naginjući fotografiju na njegovu radnom stolu prema sebi. Zastala je promatrajući je. Svi su tako reagirali i zato je tu fotografiju držao na istaknutom mjestu. Gledao je kako njezin pogled skreće s njegova lica na fotografiji na lica njegove supruge i djece, pa se ponovno vraća na njegovo. – Oh – rekla je, a on je vidio da pokušava sakriti zbunjenost. – Vaša supruga... nije Kineskinja?
Svi su to govorili. Ali od nje je očekivao nešto drugo.
– Ne – rekao je i okrenuo okvir fotografije malo više prema njoj, u savršenom kutu od četrdeset i pet stupnjeva u odnosu na rub stola. – Nije Kineskinja.
Svejedno, na kraju jesenskog semestra zamolio ju je da mu pomogne ocjenjivati studentske radove. A u travnju da mu bude asistentica na ljetnom kolegiju.
– Nadam se da će ljetni studenti biti bolji – kaže sad Louisa. –Od ovih koje sad imamo, nekoliko je napisalo da se željeznička pruga od Cape Towna do Kaira nalazi u Europi. Za nekog tko je dogurao do fakulteta, sramotno loše znaju geografiju.
– Nismo na Harvardu, to sigurno – kaže James. Složi dvije hrpe eseja jednu na drugu i poravna ih kao špil karata na stolu. – Ponekad se pitam je li sve ovo gubitak vremena.
– Niste vi krivi ako se studenti ne trude. Osim toga, nisu svi loši. Nekoliko ih je dobilo petice. – Louisa trepne, najednom se uozbilji. – Niste potratili život. James je mislio samo na uvodni kolegij, na predavanja koja je iz godine u godinu držao studentima koji se nisu trudili naučiti ni osnovnu kronologiju. Ona ima dvadeset i tri godine, pomisli; nema pojma o životu, potraćenom ili ne. Ali svejedno, lijepo je to čuti.
– Ne mrdaj – kaže. – Imaš nešto u kosi. – Kosa joj je hladna i vlažna, još se nije posve osušila nakon jutarnjeg tuširanja. Louisa stoji kao kip, širom otvorenih očiju uperenih u njegovo lice. Nije latica, kao što je isprva mislio. Bubamara je i on je izvadi iz Louisine kose, a ona se na tankim žutim nožicama odšulja do vrha njegova nokta i ostane visjeti na njemu.
– U ovo doba godine proklete bube su posvuda – kaže glas s praga prostorije, a James pogleda prema vratima i na njima ugleda Stanleyja Hewitta. Ne voli Stana, muškarca debelog i rumenog kao svinjska koljenica, koji mu se obraća glasno i sporo kao da je on nagluh i priča glupe viceve koji počinju s Ušli u bar George Washington, Buffalo Bill i Spiro Agnew...
– Jesi li me nešto trebao, Stane? – pita James. Bolno je svjestan svoje ruke, palca i kažiprsta ispruženih kao da upire dječju pušku u Louisino rame, pa je privuče uz tijelo.
– Htio sam te nešto pitati o dekanovu najnovijem dopisu – odgovori Stan, podižući šapirografirani dokument. – Nisam vas želio prekinuti.
– Ionako moram ići – kaže Louisa. – Doviđenja, profesore Lee. Vidimo se sutra. Doviđenja, profesore Hewitt. – Louisa šmugne pokraj Stanleyja i izađe u hodnik, a James primijeti da se zacrvenjela, pa se i njegovi obrazi zažare. Stanley tad sjedne na rub Jamesova stola.
– Zgodna cura – kaže. – Bit će ti asistentica i ovog ljeta, zar ne?
– Da. – James otvori dlan kad se bubamara spusti s njegova nokta na jagodicu prsta i počne kružiti po petljama i lukovima na njoj. Najradije bi odalamio šakom Stanleyjevu nacerenu gubicu, razderao kožu na zglobovima o Stanleyjeve nepravilne prednje zube. No umjesto toga zgnječi bubamaru palcem. Oklop prsne između njegovih prstiju kao zrno kokičara, a kukac se smrvi u prah boje sumpora. Stanley prelazi prstom preko hrbata Jamesovih knjiga. Kasnije će James čeznuti za spokojem neznanja tog trenutka, za onom posljednjom sekundom kad je Stanovo značajno cerekanje bilo njegov najgori problem. Ali sad kad telefon na njegovu radnom stolu zazvoni, osjeća toliko olakšanje da isprva ne čuje zabrinutost u Marilyninu glasu. – Jamese? – kaže ona. – Možeš li doći kući?
Policajci im kažu da tinejdžeri često pobjegnu od kuće bez ikakva upozorenja. Djevojke se, kažu, često ljute na roditelje, a da roditelji toga nisu svjesni. Nath ih promatra dok kruže po sobi njegove sestre. Očekivao je peruške i puder za uzimanje otisaka, povećala i njuškave pse. Umjesto toga, policajci samo gledaju: gledaju plakate na zidu iznad radnog stola, cipele na podu, poluotvorenu školsku torbu. Tad onaj mlađi spusti ruku na zaobljeni ružičasti čep Lydijine bočice parfema, kao da ovija dlan oko dječje glavice.
Najviše slučajeva nestalih djevojaka, kaže stariji policajac, riješi se samo unutar dvadeset i četiri sata. Djevojke same dođu kući.
– Što to znači? – pita Nath. – Najviše? Što to znači?
Policajac ga pogleda preko svojih bifokalnih naočala. – Velika većina – kaže.
– Osamdeset posto? – pita Nath. – Devedeset? Devedeset i pet? – Nathane – prekori ga James. – Prestani. Pusti policajca Fiskea da radi svoj posao.
Mlađi policajac zapisuje pojedinosti u svoju bilježnicu: Lydia Elizabeth Lee, šesnaest godina, posljednji put viđena u ponedjeljak 2. svibnja, odjevena u haljinu cvjetnog uzorka i otvorenih leđa, roditelji James i Marilyn Lee. Na to policajac Fiske pomno promotri Jamesa i nečeg se sjeti.
– I vaša je supruga jednom nestala, nije li? – pita. – Sjećam se tog slučaja. Šezdeset i šeste, zar ne?
Toplina se razlijeva niz Jamesov vrat, kao da mu znoj klizi iza ušiju. Sad mu je drago da Marilyn čeka uz telefon u prizemlju. –
To je bio nesporazum – ukočeno odgovori. – Između supruge i mene. Obiteljska stvar.
– Shvaćam. – Stariji policajac izvadi svoju bilježnicu i nešto zapiše, a James kucne zglobom prsta o kut Lydijina stola.
– Još nešto?
U kuhinji policajci prelistavaju obiteljske albume u potrazi za jasnom fotografijom Lydijine glave. – Ova. – Hannah pokazuje fotografiju snimljenu prošli Božić. Lydia je bila mrzovoljna i Nath ju je pokušao oraspoložiti, ucjenom izmamiti osmijeh za kameru. Nije upalilo. Leđima naslonjena na zid, sjedi pokraj božićnog drvca, sama na fotografiji. Izaziva izrazom lica. Njezin prkosan pogled ravno u kameru jasno pita Što gledaš? Nath na fotografiji ne može razlikovati njezine modre šarenice od crnih zjenica, jer oči su joj kao tamne rupe na sjajnom papiru. Kad je otišao po fotografije u drogeriju, požalio je što je zabilježio taj trenutak, taj mrgodan izraz na sestrinu licu. Ali sad dok promatra fotografiju u Hanninoj ruci mora priznati da ona tako izgleda – ili je barem tako izgledala kad ju je posljednji put vidio. – Ne tu – kaže James. – Ne tu na kojoj se Lydia mršti. Ljudi će misliti da stalno tako izgleda. Izaberi neku lijepu. – Okrene nekoliko stranica albuma i izvuče posljednju fotografiju. – Ova je bolja.
Za svoj šesnaesti rođendan, samo tjedan dana ranije, Lydia sjedi za stolom i osmjehuje se našminkanih usana. Iako joj je lice okrenuto prema kameri, gleda nešto izvan bijelog ruba fotografije. Što je tako smiješno? pita se Nath. Ne može se sjetiti je li to bio on, nešto što je rekao njihov otac, ili se Lydia smiješila zbog nečeg što nitko od njih nije znao. Izgleda kao manekenka na reklamnoj fotografiji u časopisu, kao netko tko se nevjerojatno dobro zabavlja, s tim tamnim, oštrim usnama i kriškom savršeno glazirane torte na tanjuru u nježnoj ruci.
James gurne rođendansku fotografiju preko stola i mlađi od dvojice policajaca je spremi u kartonski fascikl i ustane.
– Ova će biti dobra – kaže. – Ako se do sutra ne pojavi, napravit ćemo letak. Ne brinite. Siguran sam da će se pojaviti. – Kapljica njegove pljuvačke ostane na stranici albuma, a Hannah je obriše prstom.
– Lydia ne bi samo tako otišla – kaže Marilyn. – Što ako je u pitanju neki luđak? Ako neki manijak otima djevojke? – Ruka joj krene prema jutarnjim novinama koje još uvijek leže nasred stola.
– Gospođo, nastojte ne brinuti – tješi je policajac Fiske. – Takve se stvari veoma rijetko događaju. U velikoj većini slučajeva... – Pogleda Natha pa se nakašlje. – Djevojke se gotovo uvijek vrate kući.
Kad policajci odu, Marilyn i James sjednu za stol s listom starog papira. Policajci su predložili da nazovu sve Lydijine prijateljice, svakog tko bi mogao znati kamo je otišla. Zajedno sastavljaju popis: Pam Saunders. Jenn Pittman. Shelley Brierley. Nath ih ne ispravlja, ali te djevojke nikad nisu bile Lydijine prijateljice. Lydia od vrtića ide s njima u razred i one je nazovu s vremena na vrijeme, hihoću se i krešte, a Lydia vikne kroz liniju „možeš spustiti slušalicu, za mene je“. Ponekad navečer satima sjedi na klupici ispod prozora na stubištu, s kućištem telefona u krilu i slušalicom
zaglavljenom između ramena i uha. Kad roditelji prolaze pokraj nje, spusti glas do povjerljivog šapta i omata žicu oko malog prsta dok oni ne odu. Zato njegovi roditelji s tolikim samopouzdanjem pišu njihova imena na popis.
Ali Nath je vidio Lydiju u školi, vidio je da u kantini sjedi i šuti, dok ostale djevojke čavrljaju; da, kad prepišu njezinu domaću zadaću, bez riječi vrati bilježnicu u školsku torbu. Nakon nastave sama pješači do autobusa i nijemo sjedne na sjedalo pokraj njega. Jednom je ostao na telefonskoj liniji kad je Lydia podigla slušalicu i nije čuo tračeve, nego sestru koja je uredno verglala što imaju za zadaću – pročitati prvi čin Otela, riješiti neparne zadatke u petom poglavlju – pa tišinu kad se slušalica na drugoj strani linije spustila. Sljedeći dan, dok je Lydia sjedila na klupici ispod prozora s telefonskom slušalicom uz uho, prisluškivao je na aparatu u kuhinji i čuo samo tiho zujanje tona za biranje broja. Lydia nikad nije imala prave prijateljice, ali njihovi roditelji to ne znaju. Ako otac pita, „Lydia, kako je Pam?“, Lydia odgovori, „Oh, super je, upravo je ušla u glavnu ekipu navijačica“, a Nath joj ne proturječi. Čudi ga mirnoća sestrina lica, čudi ga da može lagati a da se ne oda ni trzajem obrve.
Ali sad to roditeljima ne može reći. Promatra majku koja zapisuje imena na poleđinu starog računa, a kad njega i Hannu upita pada li im još tko na pamet, sjeti se Jacka i kaže ne.
Lydia se cijelo proljeće vrtjela oko Jacka – ili on oko nje. Gotovo svako poslijepodne vozikala se naokolo u njegovoj Bubi i kući dolazila tek na večeru, a pravila se da je cijelo vrijeme bila u školi. To prijateljstvo – jer Nath je odbijao upotrijebiti ijednu drugu riječ – rodilo se iznenada. Jack i njegova majka živjeli su na uglu njihove ulice od prvog razreda osnovne škole i Nath je nekoć mislio da Jack i on mogu biti prijatelji. Nije ispalo tako. Jack ga je ponizio pred drugom djecom, rugao se kad je Nathova majka otišla, kad
Celeste Ng
je Nath mislio da se možda nikad neće vratiti. Kao da je, misli sad Nath, Jack imao ikakvo pravo išta reći, a sâm nije imao oca. Kad su majka i sin doselili u njihovu ulicu, svi susjedi šuškali su da je Janet Wolff razvedena i da Jack tjera svoje dok ona radi kasne smjene u bolnici. Tog ljeta šaputali su i o Nathovim roditeljima – ali Nathova se majka vratila. Jackova je još uvijek razvedena. I Jack još uvijek tjera svoje.
A sad? Prošli tjedan dok se vraćao iz grada, vidio je Jacka u šetnji s onim njegovim psom. Obišao je jezero i tek što nije skrenuo u njihovu slijepu uličicu, kad je na stazi uz obalu ugledao Jacka, visokog i krakatog, i psa koji je trčkarao ispred njega prema stablu. Jack je bio odjeven u staru, ispranu majicu, a plava kosa stršala mu je nepočešljana na glavi. Dok se Nath vozio pokraj njega, Jack ga je pogledao i jedva primjetno kimnuo, s cigaretom u kutu usana. Ta gesta, pomislio je tad Nath, nije pozdrav, nego prepoznavanje. Stojeći pokraj Jacka, pas ga je gledao ravno u oči i nehajno podigao nogu. A Lydia je s njim provela cijelo proljeće.
Ako sad išta kaže, misli Nath, roditelji će pitati Zašto nam to nisi ranije rekao? Morat će objasniti da je svih onih poslijepodneva kad je govorio da Lydia uči kod prijateljice ili da se zadržala u školi na dodatnim satovima matematike, zapravo mislio da je s Jackom, da se vozika u njegovu autu ili da je s njim tko zna gdje. Još gore od toga: izgovoriti Jackovo ime značilo bi priznati nešto što on ne želi priznati. Da je Jack uopće bio dio Lydijina života, da je mjesecima bio dio njezina života.
Na suprotnoj strani stola, Marilyn traži brojeve u telefonskom imeniku i čita ih naglas; James je taj koji ih bira, sporo i pažljivo okreće prstom brojčanik. Sa svakim pozivom glas mu je sve zbunjeniji. Ne? Nije ti spomenula nikakve planove? Oh. Shvaćam. Svejedno, hvala ti. Nath promatra teksturu kuhinjskog stola, otvoreni fotografski album ispred sebe. Fotografija koja nedostaje ostavila je
prazninu na stranici, kroz prozirni plastični prozorčić vidi se bijela podloga. Majka prelazi prstom niz stupac u telefonskom imeniku, jagodica joj je već siva od tiskarskog olova. Skrivena stolnjakom, Hannah ispruži noge i prstom dodirne Nathov. Prst utjehe. Ali Nath ne podigne pogled. Umjesto toga, zatvori album, a njegova majka na suprotnoj strani stola prekriži još jedno ime na popisu. Kad nazovu posljednji broj, James odloži telefon. Uzme papir od Marilyn i prekriži ime Karen Adler, razdijelivši K u dva uredna V. Ispod crte još uvijek se vidi ime. Karen Adler. Marilyn vikendom Lydiji nikad nije dopuštala izlaske dok Lydia ne bi napisala svu domaću zadaću – a tad je već obično bila nedjelja poslijepodne. Ponekad se nedjeljom poslijepodne Lydia nalazila s prijateljicama u trgovačkom centru i žicala prijevoz: „Nekoliko nas ide u kino. Annie Hall. Karen umire da ga vidi.“ James bi izvadio novčanicu od deset dolara iz novčanika i gurnuo je preko stola prema kćeri, što je značilo: U redi, idi i zabavi se. Sad shvaća da nikad nije vidio kino ulaznicu, da je, koliko se on sjeća, Lydia uvijek čekala sama na pločniku kad bi došao po nju. Koliko je puta navečer zastao u podnožju stepenica i osmjehnuo se slušajući Lydijinu polovicu razgovora koja je dopirala s odmorišta: „Moj Bože, znam. Što je ona rekla na to?“ Ali sad zna da već godinama nije nazvala ni Karen, ni Jenn, ni Pam. Sad razmišlja o onim dugim poslijepodnevima kad su mislili da nakon nastave ostaje učiti. Zijevajućim rupama vremena kad je mogla biti bilo gdje i raditi bilo što. U trenutku, James shvaća da je izbrisao ime Karen Adler mrežom crne tinte. Ponovno podigne telefonsku slušalicu i nazove. – Policajca Fiskea, molim. Da, James Lee je. Nazvali smo sve Lydijine... – Oklijeva. – Sve koje zna iz škole. Ne, ništa. U redu, hvala. Da, hoćemo. – Šalju policajca da je potraži – kaže odlažući slušalicu na postolje. – Rekli su da telefonsku liniju držimo slobodnom, u slučaju da ona nazove.
Vrijeme večere dolazi i prolazi, ali nitko od njih ne može zamisliti da bi jeo. Prinošenje vilice ustima čini se nečim što čine samo ljudi u filmovima, nečim ljupkim i dekorativnim. Nekim besmislenim obredom. Telefon ne zvoni. U ponoć James pošalje djecu na spavanje i mada se ona ne bune, stoji u podnožju stubišta dok ne odu u svoje sobe. – Kladim se u dvadeset dolara da će Lydia nazvati prije jutra – kaže mrvicu odviše razdragano. Nitko se ne nasmije. Telefon još uvijek ne zvoni.
Na katu, Nath zatvori vrata svoje sobe i oklijeva. Želi pronaći
Jacka, jer siguran je da on zna gdje je Lydia. Ali ne može se iskrasti iz kuće dok su roditelji budni. Majka je već na rubu, trza se svaki put kad motor hladnjaka zazuji. S prozora vidi da je kuća Wolffovih u mraku. Kolni prilaz, na kojem je obično Jackov čelično sivi VW, sad je prazan. Kao i obično, Jackova majka zaboravila je ostaviti svjetlo iznad ulaznih vrata upaljeno.
Pokušava razmisliti: je li se Lydia sinoć činila čudnom? Četiri cijela dana nije bio kod kuće, prvi put u životu bio je sâm, u posjetu Harvardu – Harvardu! – na kojem će od jeseni studirati. U tim posljednjim danima predavanja prije stanke pred ispite – „Dva tjedna za bubanje i tulumarenje prije ispita“, objasnio je Andy, student koji mu je bio domaćin – u kampusu je vladalo neko nemirno, gotovo svečano ozračje. Cijeli vikend lutao je naokolo ispunjen strahopoštovanjem i pokušavao sve zapamtiti: žljebaste stupove goleme knjižnice, crvenu opeku zgrada na blistavom zelenilu travnjaka, slatkasti miris krede koji se zadržao u svim predavaonicama. Svrhovitost koju je primijetio u svačijem hodu, kao da su svi znali da su predodređeni za velike stvari u životu. U petak je spavao u vreći za spavanje na Andyjevu podu i probudio se u jedan iza ponoći kad je Andyjev cimer Wes došao sa svojom djevojkom. Svjetlo se upalilo i Nath se ukočio, trepćući prema vratima kroz koja su iz zasljepljujuće maglice polako
izronili jedan visok, bradati momak i djevojka koja ga je držala za ruku. Valovita, duga crvena kosa lepršala joj je oko lica. – Oprosti – rekao je Wes i ugasio svjetlo, a Nath je čuo njihove oprezne korake dok su kroz zajedničku prostoriju koračali prema Wesovoj sobi. Nije zatvorio oči, pustio ih je da se ponovno naviknu na tamu, i mislio, Dakle, ovako je na fakultetu.
Sad razmišlja o jučerašnjem danu, kad se netom prije večere vratio kući. Lydia se zatvorila u svoju sobu i kad su sjeli za stol, pitao ju je kako je bilo proteklih nekoliko dana. Slegnula je ramenima i jedva podignula pogled s tanjura, a on je pretpostavio da to znači ništa novo. Sad se ne sjeća je li ga uopće pozdravila.
U svojoj sobi u potkrovlju, Hannah se naginje preko ruba kreveta i izvlači svoju knjigu. Zapravo, knjiga je Lydijina: Krik i bijes. Napredni engleski. Nije za učenike petog razreda. Prije nekoliko tjedana ukrala ju je iz Lydijine sobe, a Lydia nije ni primijetila. Protekla dva tjedna polako se probija kroz nju, po nekoliko stranica svaku večer, i uživa u riječima kao u tvrdom bombonu s okusom trešnje. Ali večeras joj se ta knjiga čini nekako drukčijom. Tek kad se vrati na stranicu na kojoj je jučer stala, shvati zašto. Lydia je do te stranice podcrtala neke riječi i ponegdje napisala zabilješku s predavanja na satu. Red naprama kaosu. Rasap južnjačkih aristokratskih vrijednosti. Nakon te stranice, knjiga je nedirnuta. Hannah prelista ostatak: nema nijedne bilješke, nijedne črčkarije, nigdje ništa modro da razbije crno. Shvati da je došla do mjesta u knjizi na kojem je Lydia prestala čitati i više se ni njoj ne da čitati. Sinoć je ležala budna i promatrala mjesec koji je plovio nebom kao spori balon. Nije vidjela da se miče, ali kad je okrenula glavu od prozora pa ponovno pogledala kroz njega, vidjela je da se pomaknuo. Još malo, pomislila je, i nabit će se na sjenu velike smreke u dvorištu iza kuće. Dugo mu je trebalo. Već je gotovo zaspala, kad je čula tihi mukli zvuk i načas pomislila da je mjesec doista
udario o stablo. Ali kad je pogledala kroz prozor, mjeseca nije bilo, gotovo se sakrio iza oblaka. Njezin sat koji svijetli u mraku pokazivao je dva ujutro.
Ležala je posve nepomično, ni nožne prste nije micala, i napeto je osluškivala. To što je čula zvučalo je kao zatvaranje ulaznih vrata. Zeznuta su ta vrata: moraš ih gurnuti bokom da se zatvore. Provalnici! pomislila je. Pogledala je kroz prozor i na travnjaku ispred kuće vidjela samo jednu osobu. Ne provalnika, nego vitki obris koji se udaljavao u mračnu noć. Lydia? Načas je zamislila život bez sestre. Ona bi dobila dobro mjesto za stolom, s pogledom na jorgovan u dvorištu, i veliku sobu na katu pokraj svih ostalih. Za večerom bi njoj prvoj dodali krumpire. Ona bi dobila očeve šale, bratove tajne, majčine najljepše osmijehe. Tad je taj lik stigao do ulice i nestao, a ona se zapitala je li ga uopće vidjela.
Sad u svojoj sobi promatra guštaru teksta. Sad je sigurna da je to bila Lydia. Treba li reći roditeljima? Majka bi se uzrujala da zna kako je Hannah dopustila da njezina miljenica Lydia samo tako odšeće. A Nath? Razmišlja o Nathovim obrvama koje su cijelu večer bile spojene, o tome kako se nesvjesno ugrizao za usnicu toliko jako da je prokrvarila. I on bi se ljutio. Rekao bi, Zašto nisi istrčala iz kuće i uhvatila je? Ali nisam znala kamo ide, šapne Hannah u tamu. Nisam znala da ikamo ide.
U srijedu ujutro James ponovno nazove policiju. Jesu li išta saznali? Provjeravaju sve mogućnosti. Mogu li im išta reći? Još uvijek očekuju da će se Lydia sama vratiti kući. Traže je i naravno da će obavijestiti obitelj ako išta saznaju.
James sve to sluša i kima, iako zna da ga Fiske ne može vidjeti. Spusti slušalicu i ponovno sjedne za stol, ne pogledavši ni Marilyn, ni Natha, ni Hannah. Ništa ne mora objašnjavati: po izrazu njegova lica znaju da nema novosti.
Čekanje se čini jedinim ispravnim postupkom. Djeca ne odlaze na nastavu. Televizija, časopisi, radio: sve se čini ispraznim u usporedbi s njihovim strahom. Vani je sunčano, zrak je svjež i hladan, ali nitko ne predlaže da odu na trijem ili u dvorište. Čak
se i obavljanje kućanskih poslova doima pogrešnim: usisavač bi mogao usisati neki trag, podizanje bačene knjige i njezino vraćanje na policu moglo bi izbrisati neki nagovještaj. Zato obitelj čeka.
Okupljeni za stolom boje se pogledati jedni drugima u oči i zure u teksturu drvene ploče stola kao da je ona divovski otisak prsta ili karta na kojoj se nalazi ono što traže.
Tek u srijedu poslijepodne jedan prolaznik primijeti čamac nasred jezera u dan bez vjetra. Prije mnogo godina, prije nego što je izgrađen vodotoranj, to jezero bilo je Middlewoodov rezervoar. Sad je, obrubljeno travom, ljetno kupalište; klinci skaču s drvenog mola, a za rođendanske proslave i piknike zaposlenik parka odveže čamac na vesla privezan uz mol. Nikome se to ne čini važnim: odvezani čamac, bezazlena psina. Nije prioritet. Pozornik će otići provjeriti; poslovođa parka će provjeriti. Tek će u srijedu kasno navečer, gotovo u ponoć, kad bude pregledavao nedovršene poslove iz dnevne smjene, jedan poručnik zbrojiti dva i dva i nazvati Leejeve da ih pita je li Lydia ikad odlazila čamcem na jezero. – Naravno da nije – kaže James. Lydia je odbila, odbila ići na satove plivanja na bazenu. On se kao tinejdžer bavio plivanjem; Natha je naučio plivati s tri godine. S Lydijom je prekasno počeo i već je bila petogodišnjakinja kad ju je prvi put odveo na bazen, zagazio u plićak u kojem mu je voda bila jedva do struka i čekao. Lydia se nije željela ni približiti vodi. Ležala je u kupaćem kostimu na rubu bazena i plakala, i James je na kraju izašao iz bazena – s ruba kupaćih gaćica cijedila mu se voda, ali gornja polovica bila je suha – i obećao joj da je neće tjerati da skoči. I sad, iako je
Celeste Ng
jezero tako blizu, Lydia u njega ljeti ulazi samo do gležnjeva, da ispere blato sa stopala.
– Naravno da nije – ponovi James. – Lydia ne zna plivati. – Tek kad te riječi izgovori u telefonsku slušalicu, shvati zašto ga policajac to pita. Kad to kaže, cijela obitelj protrne, kao da točno znaju što će policija pronaći.
Tek će u četvrtak u zoru pretražiti jezero i pronaći je.
