julia quinn
Što se to zbiva u Londonu
KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA
knjiga sto četvrta
Naslov izvornika
What Happens In London
Copyright ∂ 2009 by Julie Cotler Pottinger
Copyright za hrvatsko izdanje ∂ Mozaik knjiga, 2020.
Nakladnik
Mozaik knjiga
Direktor
Bojan Vidmar
Urednica programa
Hana Vunić
Urednica
Hana Vunić
Lektorica
Viktorija Novosel
Grafički urednik
Marko Katičić
Oblikovanje naslovnice
Marko Katičić
Ilustracija na naslovnici
∂ Natasza Fiedotjew / Trevillion Images
Tisak
Denona, Zagreb, siječanj 2021.
ISBN 978-953-14-2917-7 (meki uvez)
ISBN 978-953-14-2918-4 (tvrdi uvez)
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojevima xxxxxx (meki uvez) i xxxxx (tvrdi uvez).
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
julia quinn
Što se to zbiva u Londonu?
S engleskog prevela
LIDIJA TOMAN
Za Gloriju, Stana, Katie, Rafu i Matta.
Ja nemam užu i širu obitelj. Ja imam samo obitelj. I za Paula, iako on ima sve dominantne gene.
Autorica želi zahvaliti Mitchu Mitchellu, Borisu Skyaru, Molly Skyar i Sari Wigglesworth na njihovoj stručnosti za sve rusko.
Do svoje dvanaeste godine Harry Valentine svladao je dva umijeća zbog kojih se podosta razlikovao od ostalih dječaka koji su početkom devetnaestog stoljeća u Engleskoj pripadali njegovu staležu.
Prvo, govorio je ruski i francuski, i to besprijekorno tečno. Ovaj talent nije se stvorio niotkuda; njegova baka, svojeglava
i tvrdokorna aristokratkinja Olga Petrova Obolenska Dell, došla je živjeti s obitelji Valentine kad je Harry imao tek četiri mjeseca.
Olga je prezirala engleski jezik. Prema njezinome mišljenju (a iznosila ga je vrlo često), nije postojalo ništa na ovome svijetu što se nije moglo izreći na ruskom ili francuskom.
A zašto se udala za Engleza, to nije znala objasniti.
– Možda bi se to trebalo objasniti na engleskom – promrmljala je Harryjeva sestra Anne.
Kad je Anne zbog ove svoje izjave dobila jednu iza uha, Harry je samo slegnuo ramenima i nasmiješio se (kao što bi se nasmiješio svaki pravi brat). Grandmère jest prezirala engleski, ali razumjela ga je savršeno, a sluh joj je bio oštriji nego u lovačkog psa. Kad bi ona bila u sobi, nije bilo pametno išta mrmljati, ni na kojem jeziku. Mrmljati nešto na engleskom, e
to je bilo krajnje nesmotreno. A mrmljati nešto na engleskom i pritom dati naslutiti kako francuski ili ruski nisu prikladni za određeni verbalni zadatak…
Iskreno, Harry se čudio da Anne tog dana nije dobila poštene batine.
Ali Anne je prezirala ruski jednako koliko je i grandmère prezirala engleski. Ruski joj je zadavao previše posla, a francuski joj je bio gotovo jednako težak. Bilo joj je već pet kad se grandmère doselila k njima; dotad se njezin engleski već bio čvrsto ukorijenio pa drugi jezik naprosto nije mogao imati jednake šanse.
Harry je pak vrlo rado govorio svakim jezikom kojim bi mu se netko obratio. Engleski je bio za svaki dan, francuski za eleganciju, a ruski je postao jezik drame i uzbuđenja. Rusija je bila velika. Rusija je bila hladna. Rusija je bila veličanstvena.
Petar Veliki, Katarina Velika – Harry je rastao na pričama o njima.
– Pih! – Olga se podsmjehnula, više nego jedanput, kad je privatni učitelj koji je dolazio k njima pokušavao naučiti Harryja ponešto iz engleske povijesti. – Tko je taj Ethelred Nespremni? Nespremni ? Kakav je to narod koji dopušta svojim vladarima da budu nespremni? – Kraljica Elizabeta bila je velika – Harry je naglasio.
Olga se nije dala smesti. – Zovu li je Elizabeta Velika? Ili Velika Kraljica? Ne, ne zovu. Zovu je Kraljica Djevica, kao da je to nešto čime bi se trebala ponositi.
Upravo su tada uši Harryjeva učitelja postale jarko crvene, što je Harryju bilo vrlo neobično.
– Ona – Olga je nastavila, hladno da hladnije nije mogla –nije bila velika kraljica. Pa nije svojoj zemlji dala ni poštenog prijestolonasljednika!
– Većina povjesničara smatra da je u to vrijeme bilo dobro što se kraljica nije udala – rekao je učitelj. – Morala je odavati dojam osobe na koju nitko ne može utjecati i…
Učitelj je odjednom zamuknuo, što Harryja nije nimalo iznenadilo. Grandmère se bila okrenula prema jadniku i uputila mu jedan od svojih zmijskih, poput britve oštrih pogleda.
Harry nije poznavao nikoga tko je mogao nastaviti govoriti dok ga ona tako gleda.
– Vi ste jedan glupi čovječuljak – izjavila je i ponovo mu okrenula leđa. Otpustila ga je već idući dan i nastavila sama podučavati Harryja , sve dok nisu pronašli zamjenu.
Nije bilo na Olgi da otpušta i zapošljava učitelje djece Valentineovih, kojih je tada već bilo troje. (Maleni Edward stigao je u kuću kad je Harryju bilo sedam.) Međutim, nitko se drugi nije htio uplitati u to. Harryjeva majka, Katarina Dell Valentine, nikad nije proturječila majci, a Harryjev otac…
Eh, da…
Harryjev otac, sir Lionel Valentine, bio je pijanac.
Ovo nikome nije bila nepoznanica. Da, svi su znali da sir
Lionel pije više nego što bi smio. To se nije moglo sakriti. Sir Lionelu petljale su se i noge i jezik, smijao se kad se nitko drugi nije smijao i, na žalost njihovih dviju sluškinja (i dvaju sagova u radnoj sobi sir Lionela), postojao je razlog zbog kojeg se nije debljao od alkohola.
I tako je Harry stekao umijeće u čišćenju bljuvotine.
Počelo je kad mu je bilo deset. Vjerojatno bi bio ostavio nered gdje ga je i našao, ali htio je zamoliti oca da mu počne
davati džeparac i gadno je pogriješio što je to učinio tako kasno navečer. Sir Lionel dotad je već popio svoj poslijepodnevni konjak, i jednu kratku prije večere, pa vino uz večeru, porto nakon večere, a sada se vratio na omiljeni mu konjak, prokrijumčaren iz Francuske. Harry je bio sasvim uvjeren da je, dok je iznosio svoj zahtjev za džeparcem, govorio punim (engleskim) rečenicama, ali otac je tupo piljio u njega, nekoliko puta trepnuo kao da ne razumije sasvim što taj njegov sin govori, a onda je povratio po Harryjevim cipelama.
Harry zapravo i nije mogao izbjeći tu nepriliku.
Nakon toga činilo se da više nema povratka. Idući tjedan to se opet dogodilo, premda mu se ovoga puta otac nije izbljuvao direktno na cipele, a zatim i idući mjesec. Svako drugo dijete do svoje bi dvanaeste godine već prestalo pratiti koliko je puta čistilo za ocem, ali Harry je oduvijek bio precizan dječak i jednom kad je počeo brojiti, više nije bilo povratka.
Većina ljudi vjerojatno bi prestala brojiti otprilike nakon sedmog puta.
Harry je pročitao mnogo knjiga o logici i aritmetici pa je znao da je sedam najveći broj koji ljudi mogu vizualno pojmiti. Stavite sedam točkica na papir i većina će ljudi već na prvi pogled reći „sedam“. Stavite ih osam i većina čovječanstva potpuno će se pogubiti.
Harry je mogao odjednom izbrojiti dvadeset jednu.
Stoga nikoga nije trebalo iznenaditi što je nakon petnaestog čišćenja Harry točno znao koliko je puta zatekao svog oca kako posrće po hodniku ili leži u nesvijesti na podu, ili kako pokušava (bezuspješno) naciljati noćnu posudu. A onda, kad je stigao do dvadeset, stvar je počela poprimati znanstveno-teorijske dimenzije i došao je trenutak da počne brojiti.
Moralo je postati znanstveno-teorijski. Da nije bilo znanstveno-teorijski, onda bi bilo nešto drugo i možda bi Harry plakao u krevetu sve dok ne bi zaspao, a ovako je samo zurio u strop i mislio: „Četrdeset šest, ali radijus je ovoga puta bio manji nego prošli utorak. Vjerojatno večeras nije puno pojeo.“
Harryjeva majka još je davno odlučila potpuno ignorirati ovu situaciju i najčešće se nalazila u vrtu, gdje je njegovala egzotične ruže koje joj je prije mnogo godina donijela majka iz Rusije. Anne ga je pak obavijestila da se planira udati i „nestati iz ove rupetine“ čim napuni sedamnaest. To je poslije i učinila, na svoju ruku, jer se nijedan od roditelja dotad nije potrudio da joj osigura izabranika. A Edward, najmlađe dijete u obitelji, naučio se prilagoditi, kao što je to naučio i Harry. Otac je nakon četiri popodne postajao potpuno beskoristan, pa čak i onda kad je izgledao bistro (općenito jest izgledao bistro, sve do večere, nakon čega više ne bi znao za sebe).
I sluge su znali kakva je situacija, svi do jednog. Doduše, nije ih bilo puno; Valentineovi su sa stotinu funti godišnje, koje su dobivali kao dio Katarinina miraza, lijepo živjeli u svojemu čistom domu u Sussexu. Ali to nipošto nije bila raskoš, a osoblje obitelji Valentine sastojalo se od svega osam ljudi: batlera, kuharice, kućepazitelja, konjušara, dva lakaja, sobarice i pralje. Većina njih odabrala je živjeti s obitelji Valentine unatoč povremenim neugodnim dužnostima vezanim za ispijanje alkohola. Sir Lionel je možda bio pijanac, ali nije bio okrutan pijanac. A nije bio ni škrt, pa su čak i sobarice naučile rješavati njegov nered ako bi to značilo pokoji novčić ekstra (ako bi se sir Lionel dovoljno dobro sjećao svojih aktivnosti da mu bude neugodno zbog njih).
– Imala je barem devedeset.
– Mislim da nije imala baš devedeset.
– Izgledala je kao da ima devedeset – Anne je promrmljala.
Harry nije ništa rekao. Nije bio siguran kako bi trebala izgledati devedesetogodišnja žena, ali grandmère je u svakom slučaju imala više bora nego ijedna osoba koju je poznavao.
– A sad ću ti ispričati ono najčudnije – nastavila je Anne. Nagnula se bliže Harryju. – Majka.
Harry ju je gledao s iščekivanjem. – Što je učinila?
– Ništa. Ama baš ništa.
– Je li sjedila blizu grandmère?
– Ne. Sjedila je na sasvim suprotnoj strani stola. Bila je predaleko da bi pomogla.
– Pa onda nije ni...
– Samo je sjedila – Anne mu je upala u riječ. – Nije se ni pomaknula. Nije ni pokušala ustati.
Harry se zamislio. Ovo ga, tužno je reći, nije previše iznenadilo.
– Ni lice joj se nije pomaknulo. Samo je sjedila, ovako. –
Anneino lice poprimilo je krajnje tup izraz i Harry je morao priznati da izgleda točno kao majčino.
– Reći ću ti nešto – nastavila je Anne. – Da se srušila u tanjur juhe ispred mene, ja bih barem izgledala iznenađeno.
– Odmahnula je glavom. – Zbilja su smiješni, oboje. Otac ne radi ništa, osim što pije, a majka ne radi ama baš ništa.
Kažem ti, jedva čekam svoj rođendan. Nije me briga koliko
će trajati korota. Udajem se za Williama Forbusha i nema šanse da me njih dvoje u tome spriječe.
– Mislim da se oko toga ne moraš brinuti – rekao je Harry. Majka sigurno neće imati nikakvo mišljenje o tome, a otac će biti previše pijan da bi išta primijetio.
– Hm. Vjerojatno si u pravu. – Anne se nekako snuždila, a zatim je u neočekivanom iskazu sestrinske ljubavi primila Harryja za rame i nježno ga stisnula. – I ti ćeš brzo otići. Ne brini.
Harry je kimnuo glavom. Za nekoliko tjedana trebao je otići na školovanje.
I premda je osjećao dozu krivnje što on može otići, dok Anne i Edward moraju još neko vrijeme ostati, sve je to nestalo u posvemašnjem olakšanju koje ga je preplavilo kada je otputovao u internat.
Učenički život Harryju je donio sreću i zadovoljstvo, baš kao što se i nadao. Pohađao je Hesslewhite, prihvatljivo rigoroznu školu za one dječake čije obitelji nisu bile dovoljno utjecajne (ili one koje, kao u Harryjevu slučaju, nisu imale previše interesa) da bi svoje sinove poslale u Eton ili Harrow.
Harry je obožavao školu. Obožavao. Obožavao je sve predmete, obožavao je sport i obožavao je činjenicu što ne mora prije odlaska u krevet obilaziti svaki kutak zgrade kako bi se uvjerio da se otac na vrijeme onesvijestio – to jest, da se onesvijestio prije nego što se stigao izbljuvati. U školi je Harry mogao iz zajedničke prostorije odšetati ravno u svoju sobu i volio je svaki pedalj tog jednoličnog puta.
Međutim, svemu lijepom dođe kraj, pa je tako Harry, navršivši devetnaest godina, maturirao s ostatkom razreda,