POPIS GRAFIČKIH PRIKAZA
4-1: Ton vijesti, 1945. – 2010.
5-1: Životni vijek, 1771. – 2015.
5-2: Smrtnost djece, 1751. – 2013.
5-3: Maternalna smrtnost, 1751. – 2013.
5-4: Životni vijek, Ujedinjeno Kraljevstvo, 1701. – 2013.
6-1: Smrt djece uslijed zaraznih bolesti, 2000. – 2013.
7-1: Kalorije, 1700. – 2013.
7-2: Zaostajanje u razvoju djece, 1966. – 2014.
7-3: Pothranjenost, 1970. – 2015.
7-4: Smrt uslijed gladi, 1860. – 2016.
8-1: Bruto svjetski proizvod, 1. – 2015.
8-2: BDP po stanovniku, 1600. – 2015.
8-3: Distribucija svjetskih prihoda 1800., 1975. i 2015.
8-4: Ekstremno siromaštvo (razmjer), 1820. – 2015.
8-5: Ekstremno siromaštvo (broj), 1820. – 2015.
9-1: Međunarodna nejednakost, 1820. – 2013.
9-2: Svjetska nejednakost, 1820. – 2011.
9-3: Nejednakost, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD, 1688. – 2013.
9-4: Socijalni izdaci, države OECD-a, 1880. – 2016.
9-5: Dobiti od prihoda, 1988. – 2008.
9-6: Siromaštvo, SAD, 1960. – 2016.
10-1: Stanovništvo i porast stanovništva, 1750. – 2015. te prognoze do 2100.
10-2: Održivost, 1955. – 2019.
10-3: Zagađenje, energija i rast, SAD, 1970. – 2015.
10-4: Krčenje šuma, 1700. – 2010.
10-5: Naftne mrlje, 1970. – 2016.
10-6: Zaštićene površine, 1990. – 2014.
10-7: Intenzitet ugljika (emisije CO2 po dolaru BDP-a), 1820. – 2014.
10-8: Emisije CO2, 1960. – 2015.
11-1: Rat velikih sila, 1500. – 2015.
11-2: Smrt u bitkama, 1946. – 2016.
11-3: Smrt uslijed genocida, 1956. – 2016.
12-1: Smrt uslijed ubojstava (zapadna Europa, SAD i Meksiko), 1300. – 2015.
12-2: Smrt uslijed ubojstava, 1967. – 2015.
12-3: Smrt uslijed prometnih nesreća, SAD, 1921. – 2015.
12-4: Smrt pješaka, SAD, 1927. – 2015.
12-5: Smrt uslijed zrakoplovnih nesreća, 1970. – 2015.
12-6: Smrt uslijed padova, požara, utapanja i trovanja, SAD, 1903. – 2014.
12-7: Smrt uslijed nesreće na radnom mjestu, SAD, 1913. – 2015.
12-8: Smrt uslijed prirodnih nepogoda, 1900. – 2015.
12-9: Smrt uslijed udara munje, SAD, 1900. – 2015.
13-1: Smrt uslijed terorizma, 1970. – 2015.
14-1: Demokracija protiv autokracije, 1800. – 2015.
14-2: Ljudska prava, 1949. – 2014.
14-3: Ukidanje smrtne kazne, 1863. – 2016.
14-4: Pogubljenja, SAD, 1780. – 2016.
15-1: Rasistička, seksistička i homofobna uvjerenja, SAD, 1987. – 2012.
15-2: Rasistička, seksistička i homofobna pretraživanja interneta, SAD, 2004. – 2017.
15-3: Zločini iz mržnje, SAD, 1996. – 2015.
15-4: Silovanja i obiteljsko nasilje, SAD, 1993. – 2014.
15-5: Dekriminalizacija homoseksualnosti, 1791. – 2016.
15-6: Liberalne vrijednosti kroz vrijeme i generacije, razvijene države, 1980. – 2005.
15-7: Liberalne vrijednosti kroz vrijeme, svjetske kulturne zone, 1960. – 2006.
15-8: Zlostavljanje djece, SAD, 1993. – 2012.
15-9: Dječji rad, 1850. – 2012.
16-1: Pismenost, 1475. – 2010.
16-2: Osnovno obrazovanje, 1820. – 2010.
16-3: Godine školovanja, 1870. – 2010.
16-4: Pismenost žena, 1750. – 2014.
16-5: Povećanje kvocijenta inteligencije, 1909. – 2013.
16-6: Globalno blagostanje, 1820. – 2015.
17-1: Radno vrijeme, zapadna Europa i SAD, 1870. – 2000.
17-2: Umirovljenje, SAD, 1880. – 2010.
17-3: Usluge, aparati i kućni poslovi, SAD, 1890. – 2015.
17-4: Cijena svjetla, Engleska, 1300. – 2006.
17-5: Trošenje na potrepštine, SAD, 1929. – 2016.
17-6: Slobodno vrijeme, SAD, 1965. – 2015.
17-7: Cijena zračnih putovanja, SAD, 1979. – 2015.
17-8: Međunarodni turizam, 1995. – 2015.
18-1: Zadovoljstvo životom i prihodi, 2006.
18-2: Usamljenost, američki studenti, 1978. – 2011.
18-3: Samoubojstva, Engleska, Švicarska i SAD, 1860. – 2014.
18-4: Sreća i uzbuđenje, SAD, 1972. – 2016.
19-1: Nuklearno oružje, 1945. – 2015.
20-1: Potpora populizmu kroz generacije, 2016.
PREDGOVOR
Druga polovica drugog desetljeća trećeg tisućljeća ne izgleda baš kao obećavajuće razdoblje za izdavanje knjige o povijesnom dosegu napretka i njegovim uzrocima. U vrijeme dok ovo pišem, moju državu vode ljudi s mračnom vizijom ovog trenutka: „Majke i djeca u klopki siromaštva… obrazovni sustav koji naše krasne i mlade studente ostavlja lišenim cjelokupnog znanja… dok su kriminal, bande i droga ukrali previše života.“ Nalazimo se u „otvorenom ratu“ koji se „širi i metastazira“. Za ovu noćnu moru možemo okriviti „globalnu strukturu snaga“ koja je izjela „duhovne i moralne temelje kršćanstva“.1
Na sljedećim stranicama pokazat ću da je ova turobna ocjena stanja u svijetu pogrešna. I to ne samo da je pogrešna – nego je sasvim pogrešna, potpuno pogrešna, ne može biti više pogrešna. No, ovo nije knjiga o četrdeset i petom predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država i njegovim savjetnicima. Zamisao o njoj rodila se nekoliko godina prije nego što je Donald Trump objavio svoju predsjedničku kandidaturu, a nadam se da će nadživjeti njegovu vladu puno duže. Ideje koje su pripremile teren za njegov izbor zapravo naširoko dijele i desni i lijevi intelektualci te laici. One uključuju pesimizam prema smjeru u kojem se kreće svijet, cinizam prema suvremenim institucijama te nemogućnost shvaćanja više svrhe bilo čega osim religije. Prikazat ću drugačije shvaćanje svijeta utemeljeno na činjenici i nadahnuto idealima prosvjetiteljstva: razumom, znanošću, humanizmom i napretkom. Nadam se da ću pokazati da su ideali prosvjetiteljstva bezvremenski, no nikada nisu bili važniji nego što su danas. ≈≈
Sociolog Robert Merton odredio je komunalizam kao osnovnu znanstvenu vrijednost, zajedno s univerzalizmom, nepristranošću i organiziranim skepticizmom: CUDOS (kratica za communism, universalism, disinterestedness i
organized scepticism)2. Kudos zapravo pripada mnogim znanstvenicima koji su javno podijelili svoje informacije te su brzo i detaljno odgovorili na moje upite. Prvi među njima je Max Roser, vlasnik internetske stranice Our World in Data Web, koja širi horizonte, a čije su pronicljivost i velikodušnost bile neophodne u mnogim raspravama o napretku u Drugom dijelu. Također sam zahvalan Marianu Tupyju, uredniku internetske stranice Human Progress te Oli Rosling i Hansu Roslingu, osnivačima internetske stranice Gapminder. Obje su još jedan dragocjeni izvor razumijevanja stanja čovječanstva. Hans je bio nadahnuće, a njegova smrt 2017. godine tragedija za sve odane razumu, znanosti, humanizmu i napretku.
Zahvaljujem i ostalim znanstvenicima kojima sam dosađivao te institucijama koje sakupljaju i održavaju svoje podatke: Karlyn Bowman, Danielu Coxu (PRRI), Tamar Epner (Social Progress Index), Christopheru Farissu, Chelsea Follett (HumanProgress), Andrewu Gelmanu, Yairu Ghitza, April Ingram (Science Heroes), Jill Janocha (Zavod za statistiku rada), Gayle Kelch (US Fire Administration/FEMA), Alaini Kolosh (Vijeće za nacionalnu sigurnost), Kalevu Leetaru (Global Database of Events, Language, and Tone), Montyju Marshallu (Polity projekt), Bruceu Meyeru, Branku Milanoviću (Svjetska banka), Robertu Muggahu (Homicide Monitor), Pippi Norris (World Values Survey), Thomasu Olshanskom (US Fire Administration / FEMA), Amy Pearce (Science Heroes), Marku Perryju, Therese Pettersson (Uppsala program podataka o sukobima), Leandru Pradosu de la Escosuri, Stephenu Radeletu, Aukeu Rijpmai (OECD Clio Infra), Hannah Ritchie (Our World in Data), Sethu Stephens-Davidowitzu (Google Trends), Jamesu X. Sullivanu, Samu Taubu (Uppsala program podataka o sukobima), Kyli Thomas, Jennifer Truman (Bureau of Justice Statistics), Jean Twenge, Basu van Leeuwenu (OECD Clio Infra), Carlosu Vilalti, Christianu Welzelu (Istraživanje svjetskih vrijednosti), Justinu Wolfersu i Billyju Woodwardu (Science Heroes).
David Deutsch, Rebecca Newberger Goldstein, Kevin Kelly, John Mueller, Roslyn Pinker, Max Roser i Bruce Schneier pročitali su cijeli rukopis i ponudili dragocjene savjete. Koristili su mi i komentari stručnjaka koji su pročitali poglavlja i odlomke, uključujući Scotta Aronsona, Ledu Cosmides, Jeremyja Englanda, Paula Ewalda, Joshuu Goldsteina, A. C. Graylinga, Joshuu Greena, Cesara Hidalga, Jodie Jackson, Lawrencea Kraussa, Branka Milanovića, Roberta Muggaha, Jasona Nemirowa, Matthewa Nocka, Teda Nordhausa, Anthonya Pagdena, Roberta Pinkera, Susan Pinker, Stephena Radeleta, Petera Scoblica, Martina Seligmana, Michaela Shellenbergera i Christiana Welzela.
Ostali prijatelji i kolege, koji su odgovorili na pitanja ili mi dali bitne prijedloge jesu:
Charleen Adams, Rosalind Arden, Andrew Balmford, Nicolas Baumard, Brian Boutwell, Stewart Brand, David Byrne, Richard Dawkins, Daniel Dennett, Gregg Easterbrook, Emily-RoseEastop, Nils Petter Gleditsch, Jennifer Jacquet, Barry Latzer, Mark Lilla, Karen Long, Andrew Mack, Michael McCullough, Heiner Rindermann, Jim Rossi, Scott Sagan, Sally Satel i Michael Shermer. Posebno zahvaljujem svojim kolegama s Harvarda: Mahzarinu Banajiu, Mercè Crosas, Jamesu Engellu, Danielu Gilbertu, Richardu McNallyu, Kathryn Sikkink i Lawrenceu Summersu.
Zahvaljujem Rheai Howard i Luz Lopez na njihovim herojskim nastojanjima da sakupe, analiziraju i grafički prikažu podatke te Keehupu Yongu za nekoliko regresijskih analiza. Zahvaljujem i Ilavenili Subbiah na dizajniranju elegantnih grafova i na prijedlozima za oblik i sadržaj.
Duboko sam zahvalan svojim urednicima, Wendy Wolf i Thomasu Pennu kao i svom književnom agentu, Johnu Brockmanu na smjernicama i ohrabrenju tijekom projekta. Katya Rice napravila je korekturu osam mojih knjiga i svaki put sam iz njenog rada nešto naučio.
Posebna zahvala ide mojoj obitelji: Roslyn, Susan, Martinu, Evi, Carlu, Ericu, Robertu, Krisu, Jacku, Davidu, Yaelu, Solomonu, Danielle, a prije svega Rebecci, mojoj učiteljici i partnerici u shvaćanju ideala prosvjetiteljstva.
POGLAVLJE 1
USUDI SE ZNATI
to je prosvjetiteljstvo? U eseju iz 1784. godine s ovim pitanjem u naslovu, Immanuel Kant je odgovorio da se ono sastoji od „izlaska čovjeka iz stanja samoskrivljene nezrelosti“, njegove „lijene i kukavičke“ pokornosti „dogmama i formulama“ religioznog i političkog autoriteta.1 Proglasio je moto prosvjetiteljstva „Usudi se znati!“ te temeljni zahtjev prosvjetiteljstva, slobodu misli i govora. „Jedno razdoblje ne može sklopiti pakt koji bi spriječio nadolazeća razdoblja da prošire svoje vidike, prodube svoje znanje i očiste svoje greške. To bi bio zločin nad ljudskom prirodom, čija prava sudbina leži upravo u takvom napretku.“2
Tvrdnja iz 21. stoljeća koja sadrži istu ideju može se pronaći u obrani prosvjetiteljstva fizičara Davida Deutscha, Početak beskonačnosti. Deutsch uvjerava da je, ako se usudimo znati, napredak moguć u svim poljima: znanstvenom, političkom i moralnom:
Optimizam (u smislu u kojem ga zagovaram) je teorija da su svi neuspjesi – sva zla – uzrokovana nedovoljnim znanjem… Problemi su neizbježni, jer će naše znanje uvijek biti beskonačno daleko od potpunog. Neki problemi su teški, ali pogreška je zamijeniti teške probleme s onima koji se vjerojatno neće riješiti. Problemi su rješivi i svako zlo je problem koji se može riješiti. Optimistična civilizacija je otvorena i ne boji se inovacija te se temelji na tradicijama kritike. Njezine institucije se stalno poboljšavaju, a najvažnije znanje koje utjelovljuju je znanje kako otkriti i ukloniti pogreške.3
Što je prosvjetiteljstvo?4 Ne postoji službeni odgovor, jer razdoblje nazvano prema Kantovom eseju nikada nije bilo razgraničeno ceremonijom otvaranja i zatvaranja, poput olimpijskih igara niti su njegova pravila utvrđena zakletvom ili vjerom. Prosvjetiteljstvo tradicionalno zauzima posljednje dvije trećine 18. stoljeća, iako je proizašlo iz znanstvene revolucije i doba razuma u 17. stoljeću te se protegnulo na vrhunac klasičnog liberalizma prve polovice 19. stoljeća. Iza-
zvani osporavanjima tradicionalne mudrosti kroz znanost i istraživanja, svjesni krvoprolića nedavnih vjerskih ratova te potaknuti laganim kretanjem ljudi i ideja, mislioci prosvjetiteljstva tražili su novo razumijevanje ljudske prirode.
Ovo razdoblje je bio rog obilja ideja, od kojih su neke bile oprečne, ali četiri teme su ih povezivale: razum, znanost, humanizam i napredak.
U prvom redu razum. O razumu se ne pregovara. Čim se pojaviš da bi raspravljao o pitanju zbog čega bismo trebali živjeti (ili o bilo kojem drugom pitanju), dok god inzistiraš da su tvoji odgovori, kakvi god bili, razumni ili opravdani ili istiniti te da stoga i drugi ljudi trebaju vjerovati u njih, obvezao si se razumu i pozivanju vlastitih uvjerenja na odgovornost objektivnim standardima.5 Ako su mislioci prosvjetiteljstva imali nešto zajedničko, to je bilo inzistiranje da energetski primjenjujemo standard razuma na razumijevanje našeg svijeta i da se ne oslanjamo na tvorce deluzija kao što su vjera, dogma, otkrivenje, autoritet, karizma, misticizam, proricanje, vizije, intuicija ili hermeneutička analiza svetih spisa.
To je bio razlog zbog kojeg je većina mislioca prosvjetiteljstva odbacila vjerovanje u antropomorfnog boga koji se zanimao za ljudska pitanja.6 Primjena razuma otkrila je da su izvješća o čudima sumnjiva, da su autori svetih knjiga previše ljudi, da se prirodne pojave odvijaju bez obzira na dobrobit čovjeka te da različite kulture vjeruju u međusobno nespojiva božanstva, od kojih ni jedno nije ništa manje proizvod mašte od drugog. (Kako je napisao Montesquieu: „Da trokuti imaju boga, dao bi im tri stranice.“) Usprkos tome, nisu svi mislioci prosvjetiteljstva bili ateisti. Neki su bili deisti (za razliku od teista): vjerovali su da je bog pokrenuo svemir, a zatim se izmaknuo omogućivši mu da se razvije prema zakonima prirode. No, samo se nekolicini sviđao Bog iz Biblije, koji određuje zakone, priziva čuda i stvori sina.
Danas mnogi pisci miješaju prosvjetiteljsko odobravanje razuma s nevjerojatnom tvrdnjom da su ljudi savršeno razumni djelatnici. Ništa nije dalje od povijesne zbilje. Mislioci poput Kanta, Barucha de Spinoze, Thomasa Hobbesa, Davida Humea i Adama Smitha bili su znatiželjni psiholozi previše svjesni naših iracionalnih strasti i slabosti. Inzistirali su na tome da se samo prozivanjem uobičajenih izvora gluposti možemo nadati da ćemo ih riješiti. Namjerna primjena razuma bila je potrebna upravo zbog toga što naše navike mišljenja nisu pretjerano razumne.
To vodi do drugog ideala, znanosti, usavršavanja razuma da bismo razumjeli svijet. Znanstvena revolucija je bila revolucionarna na način koji je danas teško cijeniti, u trenutku kada su zdravstvena otkrića većini nas postala potpuno
prirodna. Povjesničar David Wootton nas podsjeća na poimanje obrazovanog Engleza uoči revolucije 1600. godine:
On vjeruje da vještice prizivaju oluje koje mogu potopiti brodove... On vjeruje u vukodlake, iako ih izgleda nema u Engleskoj – on zna da ih se može naći u Belgiji… On vjeruje da je Kirka zaista pretvorila Odisejevu posadu u svinje. On vjeruje da se miševi prirodno stvaraju u hrpama sijena. On vjeruje u suvremene mađioničare… On je vidio jednorogov rog, ali nije vidio jednoroga.
On vjeruje da će ubijeno tijelo iskrvariti u prisutnosti ubojice. On vjeruje da postoji mast koja će, ako se namaže na bodež kojim je nanesena rana, tu ranu zaliječiti. On vjeruje da oblik, boja i tekstura biljke mogu biti ključ njezinog ljekovitog djelovanja jer je Bog stvorio prirodu da bi je čovjek interpretirao. On vjeruje da je moguće pretvoriti kovine u zlato, iako sumnja da postoji netko tko bi to znao napraviti. On vjeruje da priroda mrzi vakuum. On vjeruje da je duga Božji znak i da kometi pretkazuju zlo. On vjeruje da snovi predviđaju budućnost, ako ih znamo protumačiti. On, naravno, vjeruje da Zemlja miruje, a da se Sunce i ostali planeti okreću oko nje svaka dvadeset i četiri sata.7
Stotinu i tridesetak godina kasnije, obrazovani potomak ovog Engleza ne bi vjerovao ni u što od ovoga. To je bio bijeg ne samo od neznanja, nego i od terora.
Sociolog Robert Scott je zabilježio da je u srednjem vijeku „vjerovanje da vanjska sila kontrolira dnevni život pridonosila određenoj vrsti kolektivne paranoje“:
Oluje, grmljavina, munje, udari vjetra, pomrčine Sunca i Mjeseca, hladni valovi, toplinski udari, suše, potresi i slične pojave smatrale su se znakovima i signalima Božjeg nezadovoljstva. Kao rezultat toga, „aveti straha“ su zaposjedale sva područja života. More je postalo kraljevstvo sotone, a šume su nastanili grabežljivci, ljudožderi, vještice, demoni i veoma stvarni lopovi i koljači… I kada bi pao mrak svijet je bio pun znamenja koje je pretkazivalo razne opasnosti: komete, meteori, zvijezde padalice, pomrčine Mjeseca, zavijanje divljih životinja.8
Misliocima prosvjetiteljstva je bijeg od neznanja i praznovjerja pokazivao koliko naša tradicionalna mudrost može pogriješiti te kako su znanstvene metode – skepticizam, falibilizam, otvorena rasprava i empirijska provjera – paradigma načina na koji se postiže znanje.
To znanje uključuje i razumijevanje nas samih. Potreba za „znanošću o čovjeku“ bila je tema koja je spojila mislioce prosvjetiteljstva, koji se nisu slagali
oko mnogih drugih stvari, a uključivala je Montesquieua, Humea, Smitha, Kanta, Nicolasa de Condorceta, Denisa Diderota, Jean-Baptiste d’Alemberta, Jean-Jacquesa Rousseaua i Giambattistu Vica. Njihovo vjerovanje da postoji univerzalna ljudska priroda te da se ona može znanstveno proučavati učinila ih je naprednim praktičarima znanosti koji će svoj naziv dobiti tek nekoliko stoljeća kasnije.9 Oni su bili kognitivni neuroznanstvenici, koji su pokušali objasniti misao, osjećaj i psihopatologiju u pogledu fizičkih mehanizama u mozgu. Oni su bili evolucijski psiholozi, koji su nastojali okarakterizirati život u prirodnom stanju te identificirati životinjske instinkte „uronjene u naše grudi“. Bili su i socijalni psiholozi koji su pisali o moralnim osjećajima koji nas privlače, sebičnim strastima koje nas razdvajaju te slabostima kratkovidnosti koje ometaju naše najbolje planove. Također su bili i kulturni antropolozi koji su kopali po pričama putnika i istraživača da bi dobili informacije o univerzalnim karakteristikama ljudi, ali i o raznolikosti običaja i tradicija svjetskih kultura.
Ideja o univerzalnoj ljudskoj prirodi vodi nas do treće teme, humanizma. Mislioci prosvjetiteljstva i doba razuma uvidjeli su hitnu potrebu za sekularnim temeljem morala, budući da su ih proganjala povijesna sjećanja stoljeća vjerskih pokolja: križarski ratovi, inkvizicija, lov na vještice, europski vjerski ratovi. Oni su postavili temelje onoga što danas nazivamo humanizmom, koji daje prednost blagostanju pojedinaca, muškaraca, žena i djece, a ne slavi plemena, rase, nacije ili religije. Osjećajni su pojedinci, a ne skupine – oni koji osjećaju zadovoljstvo i bol, ispunjenje i muku. Prema njihovim riječima, univerzalni potencijal pojedinca da pati i raste zahtijevao je našu moralnu brigu neovisno o tome smatra li se ciljem za pružanje ogromne sreće najvećem broju ljudi ili kategoričkim imperativom da se prema ljudima odnosi kao prema cilju, a ne sredstvu. Srećom, ljudska priroda nas priprema da odgovorimo tom zahtjevu. Razlog tome je naša obdarenost osjećajem suosjećanja, koji su još nazivali i dobronamjernošću, samilošću i sažaljenjem. S obzirom na to da smo opremljeni sposobnošću da suosjećamo s drugima, ništa ne može spriječiti taj krug suosjećanja da se preko obitelji i plemena proširi na cijeli ljudski rod, prvenstveno zbog toga što nas razum potiče da shvatimo da ne može biti ništa iznimno vrijedno vezano za nas ili bilo koju skupinu kojoj pripadamo.10 Prisiljeni smo na kozmopolitizam: prihvaćanje da smo građani svijeta.11 Humanistička osjetljivost nagnala je mislioce prosvjetiteljstva da osude ne samo vjersko nasilje, nego i sekularnu okrutnost njihovog vremena, uključujući ropstvo, despotizam, smaknuća zbog lakomislenih prekršaja poput krađe u dućanu ili krivolova te sadističke kazne kao što su bičevanje, amputacije,
bušenje, vađenje utrobe, lomljenje na kotaču te spaljivanje na lomači. Prosvjetiteljstvo se ponekad naziva humanitarnom revolucijom, budući da je dovela do ukidanja barbarske prakse koja je tisućljećima bila uobičajena u raznim civilizacijama.12
Ako ukidanje ropstva i okrutnih kažnjavanja nije napredak, ništa nije, što nas dovodi do četvrtog ideala prosvjetiteljstva. Uz naše razumijevanje svijeta unaprijeđenog znanošću te uz naš krug suosjećanja proširen razumom i kozmopolitizmom, čovječanstvo bi moglo intelektualno i moralno napredovati. Ne treba se prepustiti jadu i bezumlju sadašnjosti niti pokušati vratiti sat unatrag do izgubljenog zlatnog doba.
Vjeru prosvjetiteljstva u napredak ne treba brkati s vjerom romantizma 19. stoljeća u mistične sile, zakone, dijalektiku, borbe, sudbine, čovjekovo doba i evolucijske sile koje uvijek tjeraju čovječanstvo prema utopiji.13 Kako ukazuje Kantova primjedba o „sve većem znanju i greškama koje pročišćavaju“, ona je bila prozaičnija, kombinacija razuma i humanizma. Ako pratimo kako se razvijaju naši zakoni i ponašanje, potrebno je osmisliti načine kako ih poboljšati, isprobati ih i zadržati one koji dovode ljude do boljitka pa možemo postupno učiniti svijet boljim mjestom. Sama znanost polako napreduje kroz ovaj ciklus teorije i prakse, a njezino neprestano napredovanje, nadređeno lokalnim preprekama i obratima, pokazuje da je napredak moguć.
Ideal napretka također ne treba brkati s pokretom 20. stoljeća za rekonstrukciju društva radi pogodovanja tehnokratima i projektantima, što politolog John Scott naziva autoritarnim visokim modernizmom.14 Pokret je negirao postojanje ljudske prirode, s njenim neugodnim potrebama za ljepotom, prirodom, tradicijom i socijalnom intimnošću.15 Počevši od „čistog stolnjaka“, modernisti su kreirali projekte urbane obnove koji su zamijenili živahna susjedstva autoputovima, neboderima, vjetrovitim trgovima i brutalnom arhitekturom. Pretpostavili su: „Čovječanstvo će se ponovno roditi te u cjelini živjeti u uređenim odnosima.“16 Iako su ove promjene ponekad bile povezane s riječi napredak, upotreba je bila ironična: „napredak“ koji ne vodi humanizam nije napredak. Nada prosvjetiteljstva za napretkom koncentrirala se na ljudske institucije, a ne na pokušaj oblikovanja ljudske prirode. Sustavi koje je stvorio čovjek, poput vlade, zakona, škola, tržišta i međunarodnih tijela su prirodni cilj za primjenu razuma radi boljitka ljudskog roda.
S ovog stajališta, vlada nije božanski nalog za upravljanje, sinonim za „društvo“ ili slika nacionalne, vjerske ili rasne duše. Ona je ljudski izum, oko kojeg su se prešutno složili društvenim ugovorom, a stvorena je da bi poboljšala bla-
gostanje građana, koordinirajući njihovo ponašanje i obeshrabrujuće, sebične postupke koji bi mogli biti primamljivi svakom pojedincu, ali i ostaviti svakoga u gorem stanju. Prema najpoznatijem proizvodu prosvjetiteljstva, Deklaraciji o nezavisnosti, da bi osigurali pravo na život, slobodu, potragu za srećom, vlade su uvedene među ljude te njihove pravedne ovlasti proizlaze iz pristanka onih kojima vladaju.
Među vladinim ovlastima je i kažnjavanje, a pisci poput Montesquieua, Cesarea Beccarije te osnivača Amerike ponovno su promislili o vladinoj dozvoli da našteti svojim građanima.17 Objašnjavali su da kazna nije nalog za provedbu kozmičke pravde, nego dio motivirajuće strukture koja obeshrabruje antisocijalno ponašanje bez uzrokovanja veće patnje od one koju sprečava. Razlog zašto bi kazna trebala odgovarati zločinu, primjerice, nije uravnoteženje neke mistične ljestvice pravednosti, nego osiguranje da će počinitelj stati na prijestupu prije nego što eskalira do ozbiljnijeg zločina. Okrutne kazne, bez obzira na to jesu li na neki način „zaslužene“ ili nisu, nisu učinkovitije u sprečavanju zločina od umjerenih, ali sigurnijih kazni koje desenzibiliziraju promatrače i čine društvo koje ih provodi brutalnim.
Prosvjetiteljstvo je također bilo svjedokom prve racionalne analize prosperiteta. Njezino polazište nije bio način na koji je bogatstvo raspoređeno, nego pitanje koje tome prethodi, na koji način bogatstvo uopće nastaje.18 Smith je, na temelju francuskih, nizozemskih i škotskih utjecaja, zabilježio da obilje korisnih stvari ne može nastati izoliranim djelovanjem poljoprivrednika ili obrtnika. Ono ovisi o mreži stručnjaka, od kojih svaki uči kako nešto napraviti što je moguće učinkovitije te koji kombiniraju i razmjenjuju plodove svoje genijalnosti, sposobnosti i rada. U poznatom primjeru Smith je proračunao da čovjek koji izrađuje pribadače, ako radi sam, može najviše napraviti jednu pribadaču dnevno, ali u radionici u kojoj „jedan čovjek izvlači žicu, drugi je ravna, treći reže, četvrti šilji i peti je brusi na vrhu da može staviti glavicu“, svaki bi mogao napraviti gotovo pet tisuća.
Specijalizacija je djelotvorna samo na tržištima koja omogućavaju stručnjacima razmjenu njihovih dobara i usluga, a Smith je objasnio da je gospodarska aktivnost oblik suradnje u kojoj obje strane imaju koristi (današnjim rječnikom win-win situacija): svakome se vraća ono što mu je vrednije od onoga što je uložio. Kroz dobrovoljnu razmjenu, ljudi donose korist drugima koristeći sebi; kako je napisao: „Nije da svoju večeru očekujemo od dobronamjernosti mesara, pivara ili pekara, nego od njihovog pogleda na njihov vlastiti interes. Mi se obraćamo sebi, a ne njihovoj humanosti, nego njihovoj ljubavi prema samima
sebi.“ Smith nije govorio da su ljudi bezobzirno sebični niti da bi to trebali biti; on je bio jedan od najgorljivijih komentatora ljudskog suosjećanja. Samo je rekao da na tržištu, kakva god bila tendencija ljudi da se brinu za svoje obitelji i za sebe, oni mogu raditi za dobrobit svih.
Razmjena može učiniti cijelo društvo ne samo bogatijim, nego i boljim jer je na učinkovitom tržištu jeftinije kupovati stvari, nego ih krasti, a i drugi ljudi su nam vredniji živi nego mrtvi. (Kako je rekao ekonomist Ludwig von Mises nekoliko stoljeća kasnije: „Ako krojač krene u rat protiv pekara, mora onda peći svoj kruh.“) Mnogi mislioci prosvjetiteljstva, uključujući Montesquieua, Kanta, Voltairea, Diderota i Abbéa de Saint-Pierrea, podržali su ideju doux commercea, nježne trgovine.19 Osnivači Amerike – George Washington, James Madison, a posebno Alexander Hamilton – projektirali su institucije mlade nacije da bi je njegovali.
To nas dovodi do sljedećeg ideala prosvjetiteljstva, mira. Rat je bio toliko uobičajen kroz povijest, da je bilo prirodno promatrati ga kao trajni dio čovjekovog stanja te misliti da se mir može pojaviti samo u mesijansko doba. No, rat se više nije promatrao kao božanska kazna koju treba izdržati i kritizirati, ili kao veličanstveno natjecanje u kojem treba pobijediti i slaviti, nego kao praktični problem kojeg treba ublažiti i jednoga dana riješiti. U djelu Trajni mir, Kant je iznio mjere koje bi obeshrabrile vođe od uvlačenja svojih država u rat.20 Uz međunarodnu trgovinu, preporučio je predstavničke republike (ono što bi mi nazvali demokracijom), obostranu transparentnost, pravila protiv osvajanja te unutarnjih ometanja, slobodu putovanja i useljavanja kao i federaciju država koje bi rješavale međusobne sporove.
Unatoč predviđanjima osnivača, stvoritelja i filozofa, ovo nije knjiga o prosvjetiteljskom fanatizmu. Mislioci prosvjetiteljstva bili su ljudi svog doba, 18. stoljeća. Neki su bili rasisti, seksisti, antisemiti, robovlasnici, duelanti. Neka pitanja koja su ih brinula nama su gotovo nerazumljiva, a na um su im padale i blesave ideje, kao i one briljantne. Štoviše, rođeni su prerano da bi cijenili neke naše osnovne principe razumijevanja stvarnosti.
Od svih ljudi, oni bi bili prvi koji bi to dozvolili. Ako veličaš razum, ono što je bitno je integritet misli, a ne osobnosti mislioca. A ako si odan napretku, ne možeš pak tvrditi da si sve shvatio. Misliocima prosvjetiteljstva se ništa ne oduzima, ako se utvrde neke kritičke ideje o ljudskoj prirodi i prirodi napretka koji mi poznajemo, a oni ih nisu znali. Predlažem da te ideje budu entropija, evolucija i informacija.
ENTROPIJA, EVOLUCIJA, INFORMACIJA
Prvi princip razumijevanja ljudske prirode je koncept entropije ili nereda, koji je proizašao iz fizike 19. stoljeća, a njegovu današnju definiciju stvorio je fizičar Ludwig Boltzmann.1 Prema drugom zakonu termodinamike u izoliranom sustavu (onom koji nije u interakciji sa svojom okolinom) entropija nikada ne pada. (Prvi zakon kaže da se energija konzervira, a treći tvrdi da je nemoguće sniziti temperaturu na apsolutnu nulu). Zatvoreni sustavi neizbježno postaju slabije strukturirani, lošije organizirani, sve manje sposobni postići zanimljive i korisne ishode, sve dok ne uđu u ravnotežu sive, mlake i homogene monotonije te u njoj ostanu.
Drugi zakon termodinamike u svojoj se originalnoj formulaciji odnosio na proces u kojem iskoristiva energija nužno iščezne u obliku razlike u temperaturi između dva tijela, kako toplina prelazi s toplijeg tijela na hladnije. (Kako je objasnio glazbeni duo Flanders & Swann: „Ne možeš prenijeti toplinu s hladnoga na toplo, probaj ako želiš, ali bolje ti je da ni ne probaš.“) Šalica kave će se ohladiti, osim ako nije priključena na vruću ploču. Kada se potroši ugljen koji napaja parni stroj, ohlađena para s jedne strane klipa ne može ga više pokretati jer zagrijana para i zrak s druge strane pritišću jednakom snagom.
Jednom kada su ljudi shvatili da toplina nije nevidljiva tekućina, nego energija s pokretljivim molekulama te da se razlika u temperaturi između dva tijela sastoji od razlike u prosječnim brzinama tih molekula, nastala je općenitija, statistička verzija koncepta entropije i drugog zakona termodinamike. Novi poredak mogao bi se opisati u obliku seta svih mikroskopski različitih stanja sustava (što u originalnom primjeru uključuje toplinu, moguće brzine i položaje svih molekula tih dvaju tijela). Od svih ovih stanja, ona koje smatramo korisnima iz ptičje perspektive (primjerice kad je jedno tijelo toplije od drugog, što znači da je prosječna brzina molekula u jednom tijelu veća od prosječne brzine u drugom) čini sićušni dio mogućnosti, a sva neuredna ili beskorisna stanja (ona bez razlike u temperaturi, kod kojih je prosječna brzina molekula u oba
tijela ista) čine ogromnu većinu. Iz toga proizlazi da će svako narušavanje sustava, bilo da je riječ o slučajnom protresanju njegovih dijelova ili o udarcu izvana, prema zakonu vjerojatnosti gurnuti sustav prema neredu ili beskorisnosti – ne zato što priroda teži neredu, nego zato što postoji puno više opcija neurednog sustava, nego urednog. Ako se udaljimo od dvorca načinjenog od pijeska, sutra više neće biti na svom mjestu, jer će vjetar, valovi, galebovi i mala djeca razbacati zrna pijeska uokolo te je puno vjerojatnije da će ih poredati u jednu od ogromnog broja konfiguracija koje ne izgledaju poput dvorca, nego u nekolicinu koje izgledaju. Često ću se vraćati na statističku verziju drugog zakona termodinamike, koja se ne odnosi baš na izjednačavanje temperaturnih razlika, nego na nestajanje reda, prema zakonu entropije.
Na koji način je entropija bitna za čovjeka? Život i sreća ovise o beskonačno malom komadiću pravilne strukture tvari u ogromnom broju mogućnosti.
Naša su tijela nevjerojatne nakupine molekula i one zadržavaju taj red uz pomoć ostalih nevjerojatnosti: nekolicina tvari koja nas može nahraniti, nekoliko materijala u par oblika koji nas mogu odjenuti, zaštititi i pomaknuti stvari oko nas onako kako mi želimo. Puno veći broj struktura tvari koje nalazimo na Zemlji nije nam od koristi pa kada se stvari promijene a da čovjek ne upravlja tom promjenom, vjerojatno se promijene na gore. Zakon o entropiji je opće priznat u svakodnevnom životu u izrekama kao što su: „Stvari se raspadaju“, „Hrđa nikad ne spava“, „Sranja se događaju“, „Što god može poći po zlu, poći će“ i (od teksaškog zastupnika Sama Rayburna) „Svaki idiot može srušiti kolibu, ali samo je stolar može sagraditi.“
Znanstvenici cijene što je drugi zakon termodinamike puno više od objašnjenja svakodnevnih neprilika. On je temelj za naše razumijevanje svemira i našeg mjesta u njemu. Fizičar Arthur Eddington je 1928. godine napisao:
Zakon prema kojem se entropija uvijek povećava … drži, mislim, najvišu poziciju među zakonima prirode. Ako vam netko ukaže na to da se vaša omiljena teorija svemira ne slaže s Maxwellovim jednadžbama, tim gore za Maxwellove jednadžbe. Ako se pokaže da je u suprotnosti s opažanjem, znači da ovi eksperimentatori ponekad rade loše stvari. No, ako se dokaže da je vaša teorija u suprotnosti s drugim zakonom termodinamike, nema nade, za nju se ne može učiniti ništa jer će propasti s najvećim poniženjem.“2
U svojim poznatim Rede predavanjima iz 1959. godine, koji su izdani pod naslovom Dvije kulture i znanstvena revolucija, znanstvenik i pisac C. P. Snow ko-
mentirao je prijezir prema znanosti koji su obrazovani Britanci osjećali u njegovo vrijeme:
Mnogo puta su me na okupljanjima predstavljali ljudi, koji su prema standardima tradicionalne kulture smatrani visokoobrazovanim i koji su s popriličnim guštom izražavali svoju nevjericu u nepismenost znanstvenika. Jedan ili dva puta su me isprovocirali pa sam upitao društvo koliko njih zna kako glasi drugi zakon termodinamike. Reakcija je bila hladna, a odgovor negativan. No, moje pitanje je otprilike bilo znanstveni ekvivalent pitanja: „Jeste li čitali neko Shakespeareovo djelo?“3
Kemičar Peter Atkins aludira na drugi zakon termodinamike u naslovu svoje knjige Četiri zakona koja pokreću svemir. A to je još izraženije kod evolucijskih psihologa Johna Tobbyja, Lede Cosmides i Clarka Barretta, koji su svoj nedavni esej o temeljima znanosti uma naslovili „Drugi zakon termodinamike je prvi zakon psihologije.“4
Čemu strahopoštovanje prema drugom zakonu termodinamike? S božanskog stajališta, on definira sudbinu svemira i krajnju svrhu života, uma i čovjekovih težnji: upotrijebiti energiju i znanje da bi se oduprli plimi entropije i stvorili skloništa korisnog reda. Sa zemaljskog stajališta možemo biti specifičniji, no prije nego dođemo na poznati teren, moram predstaviti druge dvije temeljne ideje.
≈≈
Na prvi pogled se čini da zakon entropije dozvoljava samo obeshrabrujuću prošlost i depresivnu budućnost. Svemir je započeo sa stanjem niske entropije, Velikim praskom, s neshvatljivo zbijenom koncentracijom energije. Od tada je sve krenulo nizbrdo, a svemir se raširio – što će i nastaviti – u rijetku kašu čestica koje su rijetko i ravnomjerno rasprostranjene svemirom. Naravno da u stvarnosti svemir, kakvim ga mi vidimo, nije bezlična kaša. Galaktike, planeti, planine, oblaci, snježne pahulje i raspršena flora i fauna, koja uključuje i nas, čine ga živahnim.
Jedan razlog zašto je svemir pun tako zanimljivih stvari je niz procesa pod nazivom samoorganizacija, koja dozvoljava ograničenim zonama reda da se pojave.5 Kada se energija ulije u sustav, a sustav rasprši tu energiju u svom kretanju prema entropiji, može ga se postaviti u pravilnu, uistinu prelijepu konfiguraciju – sfernu, spiralnu, zvjezdanu, vrtložnu, namreškanu, kristalnu ili fraktalnu. Činjenica da te konfiguracije smatramo lijepima slučajno sugeriraju da
ljepota možda nije samo u oku promatrača. Estetski odgovor mozga može biti prijemčivost za obrasce suprotne entropijskima koji mogu nastati iz prirode.
Međutim, postoji druga vrsta reda u prirodi koju također treba objasniti: ne elegantna simetrija i ritam u fizičkom svijetu, nego funkcionalni dizajn u živom svijetu. Živa bića su građena od organa koji imaju heterogene dijelove nevjerojatnih oblika, koji su posloženi tako da održavaju organizam živim (tj. nastavljaju upijati energiju da bi se oduprli entropiji).6
Uobičajeni prikaz biološkog dizajna je oko, ali ja ću istaknuti svoj drugi omiljeni osjetilni organ. Ljudsko uho sadrži elastični bubnjić koji odgovara vibracijom na najmanji dašak zraka, koštani čekić koji uvećava snagu vibracije, nakovanj koji prenosi vibraciju u tekućinu u dugačkoj cijevi (koja je prikladno zavijena da bi pristajala zidu lubanje), oštra membrana koja se proteže duž te cijevi i fizički odvaja val u njegovu frekvenciju te niz stanica sa sićušnim dlačicama koje vibrirajuća membrana savija prema naprijed ili natrag, šaljući niz električnih impulsa u mozak. Nemoguće je objasniti zašto su te membrane, kosti, tekućine i dlačice organizirane na taj nevjerojatan način bez naznake kako ova konfiguracija dozvoljava mozgu da registrira obrazac zvuka. Čak je i mesnato vanjsko uho – asimetrično odozgo prema dolje i od naprijed prema natrag, izbrazdano naborima i udubinama – napravljeno tako da oblikuje nadolazeći zvuk kako bi obavijestio mozak je li izvor zvuka gore ili dolje, ispred ili iza.
Organizmi su prepuni nevjerojatnih konfiguracija mesa poput očiju, ušiju, srca i želudaca koji žude za objašnjenjem. Prije nego što su Charles Darwin i Alfred Russel Wallace 1859. godine dali jedno objašnjenje, bilo je razumljivo smatrati da su oni ručni rad božanskog projektanta – sumnjam da je jedan od razloga bio što su toliki mislioci prosvjetiteljstva bili deisti, a ne pravi ateisti. Prema Darwinu i Wallaceu, božanski projektant nije bio potreban. Jednom kada su samoorganizirani fizički i kemijski procesi omogućili nastanak konfiguracije tvari koja se mogla sama replicirati, kopije su same napravile kopije, koje su napravile kopije kopija itd., došlo je do eksponencijalne eksplozije. Sustav za repliciranje se natjecao za materijal da bi izradio kopije te za energiju da bi pokrenuo replikaciju. Budući da niti jedan proces kopiranja nije savršen – za to se pobrinuo zakon entropije – pojavit će se greške, no iako će većina ovih mutacija degradirati replikatora (opet entropija), povremeno će sreća pogurati jednoga koji je učinkovitiji u repliciranju pa će njegovi potomci preplaviti konkurenciju. Kako se pogreške pri kopiranju, koje poboljšavaju stabilnost, nakupljaju tijekom generacija, sustav za repliciranje – nazivamo ga organizmom – će se či-
niti kao da je projektiran za preživljavanje i razmnožavanje u budućnosti, a on je samo sačuvao pogreške pri kopiranju koje su u prošlosti dovele do razmnožavanja i preživljavanja.
Kreacionisti obično falsificiraju drugi zakon termodinamike da bi potvrdili da je biološka evolucija, povećanje reda s vremenom, fizički nemoguća. Dio zakona koji izostavljaju glasi „u zatvorenom sustavu“. Organizmi su otvoreni sustavi: oni skupljaju energiju od Sunca, iz hrane ili oceana da bi stvorili privremene spremnike reda u svojim organizmima i gnijezdima, a odbacuju toplinu i otpad u okoliš te tako povećavaju nered u svijetu kao cjelini. Organizmi upotrebljavaju energiju da bi zadržali svoj integritet i oduprli se pritisku entropije, što je moderna definicija principa conatusa (trud ili težnja), koji je Spinoza definirao kao „pokušaj opstanka i razvoja u svom vlastitom biću“, a koji je bio temelj nekoliko teorija života i uma iz prosvjetiteljskog doba.7 Čvrsti zahtjev za isisavanjem energije iz okoline dovodi do jedne od tragedija živih bića. Dok biljke uživaju u Sunčevoj energiji, a mnoga bića iz slanih dubina upijaju kemijsku juhu koja izvire iz pukotina na dnu oceana, životinje su rođeni izrabljivači: oni žive od teško sakupljene energije koju biljke ili životinje kojima se hrane skladište tijela ili energetsko skladište nekog drugog organizma, koje bi radije zadržalo to blago za sebe. Priroda je rat, a mnogo toga što nam privuče pažnju u svijetu prirode je utrka u naoružanju. Grabežljivci se štite oklopima, bodljama, kandžama, rogovima, otrovom, mimikrijom, letom ili samoobranom; biljke imaju trnje, koru, opnu te iritanse i otrove koji prožimaju njihova tkiva. Životinje razvijaju oružje kojim probijaju tu obranu: kod mesoždera to su brzina, kandže i oštar vid kao u orla, a kod biljoždera to su zubi i jetra koji detoksiciraju prirodne otrove.
≈≈
A sada dolazimo do trećeg principa, informacija.8 Informacije se mogu smatrati umanjenjem entropije – sastojak koji razlikuje pravilne, strukturirane sustave od ogromnog niza nasumičnih i beskorisnih.9 Zamislite stranice koje je nasumice otipkao majmun za pisaćom mašinom, bijelu buku koja dopire iz radija namještenog između dviju stanica ili snježni ekran zbog problematične datoteke na računalu. Svaka od ovih stvari može imati milijarde različitih oblika, od kojih je svaki jednako dosadan. Međutim, zamislite sada da tim uređajima upravlja signal koji organizira znakove, zvučne valove ili piksele u obrazac koji je u korelaciji s nečim na ovom svijetu: Deklaracijom o nezavisnosti, početnim
taktovima pjesme Hey Jude, mačkom sa sunčanim naočalama. Mi kažemo da signal prenosi informaciju o Deklaraciji, o taktu ili o mački.10
Informacije sadržane u obrascu ovise o tome koliko je zrnat naš pogled na svijet. Da nam je bitan točan niz znakova u majmunovoj poruci ili točna razlika između jedne i druge provale buke ili specifičan obrazac piksela u samo jednom od nasumičnog broja prikaza, onda bismo trebali reći da svaka od ovih stvari sadrži jednaku količinu informacija. Uistinu, one zanimljive bi sadržavale manje informacija, jer ako pogledamo jedan dio (poput slova q), ostale dijelove možemo pogoditi (poput sljedećeg slova u), bez signala. No, obično stavljamo na istu hrpu veliku većinu konfiguracija koje izgledaju slučajno te ih smatramo jednako dosadnima, a razlikujemo ih od nekolicine koje se odnose na nešto drugo. S tog stajališta, slika mačke sadrži više informacija od snijega piksela, jer je potrebna pričljiva poruka da izdvoji rijetku pravilnu konfiguraciju među velikim brojem nepravilnih. Reći da je svemir više pravilan nego nepravilan znači da on sadrži informacije ovog tipa. Neki fizičari brižno čuvaju informacije kao jedan od temeljnih sastavnih dijelova svemira, zajedno s tvarima i energijom.11 Informacije se tijekom evolucije sakupljaju u genomu. Niz baza u DNK molekulama povezan je s nizom aminokiselina u bjelančevinama, od kojih se sastoji tijelo organizma, a taj niz su dobili strukturiranjem predaka organizma – reducirajući njihovu entropiju – u nevjerojatne konfiguracije koje su im dozvolile da ulove energiju, da rastu i razmnožavaju se.
Životinje također pohranjuju informacije u svom živčanom sustavu dok žive svoj život. Kada uho pretvara zvuk u neurološko gorivo, dva procesa koja se događaju – vibracija zraka i difuzija iona – ne mogu biti različitiji. No, zahvaljujući korelaciji između njih, obrazac neurološke aktivnosti u mozgu životinje prenosi informacije o zvuku u svijetu. Odatle informacije mogu prijeći iz električnih u kemijske i obratno, kako prelaze sinapse koje povezuju neurone; informacije se čuvaju kroz sve te fizičke transformacije.
Značajno otkriće teoretske neuroznanosti 20. stoljeća je da mreže neurona mogu ne samo sačuvati informacije nego i transformirati ih na način koji nam omogućava da objasnimo kako mozak može biti inteligentan. Dva ulazna neurona mogu biti povezana s izlaznim neuronom na način da njihov pogonski obrazac odgovara logičnim vezama kao što su I, ILI i NE ili statističkoj odluci koja ovisi o težini ulaznih dokaza. To daje neuronskim mrežama prirodnu snagu da sudjeluju u obradi informacija ili izračunavanju. Ako se iz tih logičnih i statističkih krugova (a s milijardama neurona, mozak ima mjesta za puno njih) izgradi dovoljno velika logična mreža, mozak može izračunavati složene
funkcije, što je preduvjet za inteligenciju. On može transformirati informacije o svijetu koje prima od osjetilnih organa na način koji odražava zakone koji vladaju svijetom, a koji mu pak dozvoljavaju da donese korisne zaključke i pretpostavke.12 Unutarnji prikazi koji su u pouzdanoj korelaciji sa stanjima u svijetu i koji sudjeluju u zaključcima koji izvlače istinite implikacije iz istinitih premisa, mogu se nazvati znanjem.13 Kažemo da netko zna što je „crvendać“ kad god ga ugleda te ako može zaključiti da je to ptica koja se pojavljuje u proljeće i izvlači gliste iz tla.
Vratimo se evoluciji; mozak pun informacija u genomu, koji izvodi izračune o informacijama koje dobiva iz osjetila mogao bi organizirati ponašanje životinje na način da joj omogući skupljanje energije i odupiranje entropiji. Primjerice, mogao bi provoditi pravilo „Ako ciči, lovi ga; ako laje, bježi od njega“.
Lov i bijeg, pak, nisu samo nizovi kontrakcija mišića – oni su usmjereni ka cilju. Lov se može sastojati od trčanja ili penjanja ili skakanja ili zasjede, ovisno o okolnostima, dok god povećava šanse ulova plijena; bijeg može uključivati skrivanje, ukipljenost ili krivudanje. To dovodi do još jedne važne ideje 20. stoljeća, nekada se naziva kibernetikom, povratnom informacijom ili kontrolom. Ta ideja objašnjava kako se fizički sustav može činiti teleološkim, što znači da je usmjeren ciljevima ili svrhama. Jedino što treba je osjetiti svoje stanje i stanje svoje okoline, prikaz ciljanog stanja (što „želi“, čemu „teži“), sposobnost izračuna razlike između trenutnog i ciljanog stanja te popis aktivnosti s oznakama njihovih uobičajenih učinaka. Ako je sustav označen da pokreće aktivnosti koje obično smanjuju razliku između trenutnog i ciljanog stanja, može se reći da slijedi ciljeve (a ako je svijet dovoljno predvidiv, postići će ih). Princip je otkriven prirodnom selekcijom u obliku homeostaze, kao kada naša tijela reguliraju temperaturu drhtavicom i znojenjem. Kada su ga ljudi otkrili, postao je dio analognih sustava poput termostata i tempomata, a zatim i digitalnih sustava poput programa za igranje šaha i samostalnih robota.
Principi informacija, izračunavanja i kontrole premošćuju jaz između fizičkog svijeta uzroka i posljedice te mentalnog svijeta znanja, inteligencije i svrhe. Ne radi se samo o retoričkoj čežnji, kada se kaže da ideje mogu promijeniti svijet; to je činjenica o fizičkom sastavu mozga. Mislioci prosvjetiteljstva sumnjali su da se misao sastoji od obrazaca u tvari – uspoređivali su ideje s otiscima u vosku, vibracijama u žicama ili valovima koje proizvodi brod. A neki, poput Hobbesa, predložili su da „razumijevanje nije ništa drugo, nego računanje“, pri čemu je izvorno značenje računanja bilo izračunavanje. No, prije nego što su razjašnjeni koncepti informacije i izračunavanja, bilo je normalno da osoba
bude duhovno-tjelesni dualist te da mentalni život pripisuje nematerijalnoj duši (kao što je prije objašnjenja koncepta evolucije bilo normalno biti kreacionist i uzorke u prirodi pripisivati kozmičkom dizajneru). Pretpostavljam da je to drugi razlog zašto su toliki mislioci prosvjetiteljstva bili deisti.
Naravno da je normalno dva puta promisliti o tome „zna“ li vaš mobilni telefon uistinu vaš omiljeni broj, „pronalazi“ li GPS doista najbolji put kući te „pokušava“ li vaš usisivač stvarno očistiti pod. No, kako su sustavi za obradu informacija postali sofisticiraniji – jer su njihovi prikazi svijeta postali bogatiji, njihovi su ciljevi organizirani prema hijerarhiji nižih ciljeva unutar još nižih ciljeva, a njihove aktivnosti za postizanje ciljeva su postale raznolikije i manje predvidive – budemo li inzistirali da nisu, to će izgledati kao hominidni šovinizam. (Pitanjem objašnjavaju li informacije i računanje svijest te znanje, inteligenciju i svrhu bavit ću se u posljednjem poglavlju.)
Ljudska inteligencija ostaje referenca za umjetnu vrstu, a ono što Homo sapiensa čini neobičnom vrstom je činjenica da su naši preci ulagali u veći mozak koji je sakupljao više informacija o svijetu, razmišljali o njemu na sofisticiraniji način te upotrebljavali više raznih aktivnosti da bi postigli svoje ciljeve. Specijalizirali su se za kognitivno područje, koje se još nazivalo kulturna niša ili niša lovaca-sakupljača.14 To je obuhvaćalo niz novih prilagodbi, uključujući i sposobnost manipulacije mentalnim modelima svijeta i predviđanje onoga što bi se dogodilo da čovjek isproba nove stvari; sposobnost suradnje s drugima, što je dozvoljavalo timovima ljudi da postignu ono što jedna osoba sama ne bi mogla; i jezik koji im je omogućavao da koordiniraju svoje aktivnosti i da sakupe plodove svog iskustva u zbirke sposobnosti i normi koje nazivamo kulturama.15 Ova ulaganja omogućila su ranim hominidima da probiju obrane velikog broja biljaka i životinja te da pokupe nagradu u obliku energije, koja je pokretala njihove rastuće mozgove, dajući im još više znanja i još veći pristup energiji. Pleme Hadza iz Tanzanije, dobro istraženo moderno pleme lovaca-sakupljača, koje živi u ekosustavu u kojem su se prvotno razvili moderni ljudi i koje je očuvalo većinu svog načina života, izvlači dnevno 3000 kalorija po osobi iz više od 880 vrsta.16 Oni stvaraju ovaj jelovnik genijalnim i jedinstvenim čovjekovim načinom traganja za hranom, kao što je obaranje ogromnih životinja pomoću strelica s otrovnim vrhovima, tjeranje pčela iz košnica dimom, da bi im ukrali med te povećanjem hranidbene vrijednosti mesa i gomolja kuhanjem.
Energija koja se kanalizira znanjem je eliksir kojim sprečavamo entropiju, a napredak u hvatanju energije je napredak u ljudskoj sudbini. Otkriće poljoprivrede prije otprilike deset tisuća godina uvećalo je dostupnost kalorija iz uz-
gojenih biljaka i udomaćenih životinja, oslobodilo je dio stanovništva od lova i sakupljanja te im je naposljetku dalo luksuz pisanja, čitanja i skupljanja ideja. Oko 500 godina pr. n. e., u aksijalnom dobu, kako ga je nazvao psiholog Karl Jaspers, nekoliko je međusobno udaljenih kultura promijenilo smjer od sustava rituala i žrtvovanja koji su se samo branili od nesreće i okrenulo se sustavima filozofskog i religijskog vjerovanja koje je promoviralo nesebičnost i obećanu duhovnu transcedentnost.17 Taoizam i konfucijanizam u Kini, hinduizam, budizam i džainizam u Indiji, zoroastrizam u Perziji, judaizam Drugog hrama u Judeji te klasična grčka filozofija i drama razvili su se u razmaku od nekoliko stoljeća. (Konfucije, Buda, Pitagora, Eshil i posljednji židovski proroci hodali su Zemljom u isto vrijeme.) Nedavno je interdisciplinarni tim učenjaka otkrio zajednički uzrok.18 Nije se radilo o duhovnoj auri koja se spustila na planet, nego o nečemu prozaičnijem: skupljanju energije. Aksijalno doba trajalo je dok su poljoprivredni i gospodarski napreci donosili energetski proboj: više od 20 000 kalorija dnevno po osobi u hrani, hrani za stoku, gorivu i sirovinama. Ovaj nalet omogućio je civilizacijama da si priušte veće gradove, klasu učenjaka i svećenika te novu orijentaciju svojih prioriteta od kratkoročnog preživljavanja prema dugoročnoj harmoniji. Bertolt Brecht je tisućljećima kasnije rekao: Prvo dolazi žderanje, a onda moral.19
Kada je industrijska revolucija otvorila gejzir iskoristive energije iz ugljena, nafte i protočne vode, započeo je veliki bijeg iz siromaštva, bolesti, gladi, nepismenosti i preuranjene smrti, prvo na Zapadu, a onda sve više i u ostatku svijeta (kao što ćemo vidjeti od 5. do 8. poglavlja). A sljedeći skok u čovjekovom blagostanju – kraj ekstremnog siromaštva i širenje obilja, zajedno sa svim njegovim pogodnostima – ovisit će o tehnološkim naprecima koji cijelom svijetu osiguravaju energiju uz prihvatljivi gospodarski i ekološki trošak (poglavlje 10).
Entropija, evolucija, informacija. Ovi koncepti definiraju priču ljudskog napretka: tragedija u kojoj smo se rodili te naša sredstva za stvaranje boljeg života. Prva mudrost koju nude kaže da nesreća ne mora biti ničija krivnja. Glavno otkriće znanstvene revolucije – možda i njezino najveće otkriće – bilo je osporavanje intuicije da je svemir zasićen svrhom. Prema tom primitivnom, ali sveprisutnom poimanju, sve se događa s razlogom, pa kada se dogode loše stvari – nesreća, bolest, glad, siromaštvo – neki je posrednik sigurno želio da se dogode. Ako se nekoga može optužiti za nesreću, može ga se kazniti ili pritisnuti
za odštetu. Ali ako se ne može izdvojiti niti jedan pojedinac, može se okriviti najbliža etnička ili vjerska manjina koju se može linčovati ili masakrirati u pogromu. Ako ne postoji smrtnik kojeg bi bilo prihvatljivo optužiti, može se razmisliti o vješticama, koje se mogu spaliti ili utopiti. Ako ni to ne uspije, upire se prstom u sadističke bogove, koji se ne mogu kazniti, ali se mogu umiriti molitvama i žrtvovanjima. A onda su tu i bestjelesne sile poput karme, sudbine, duhovnih poruka, kozmičke pravde i ostali koji jamče u korist intuicije i da se „sve događa s razlogom“.
Galileo, Newton i Laplace zamijenili su tu kozmičku moralnu igru sa svemirom na navijanje u kojem događaje uzrokuju uvjeti u sadašnjosti, a ne ciljevi za budućnost.20 Naravno da ljudi imaju ciljeve, ali projekcija tih ciljeva na djelovanje prirode je iluzija. Stvari se mogu dogoditi a da nitko ne uzme u obzir njihov učinak na čovjekovu sreću.
Ovo shvaćanje znanstvene revolucije i prosvjetiteljstva produbilo je otkriće entropije. Ne samo da svemir nije briga za naše želje, nego će ih u prirodnom tijeku događaja ometati, jer postoji puno više načina na koji stvari mogu poći po zlu od onih na koji stvari mogu ići kako treba. Kuće izgore, brodovi potonu, bitke budu izgubljene jer netko ima posebne prohtjeve.
Svijest o ravnodušnosti svemira još je produbljena shvaćanjem evolucije. Grabežljivci, paraziti i patogeni mikroorganizmi nas neprekidno pokušavaju pojesti, štetnici i organizmi koji uzrokuju kvarenje hrane pokušavaju pojesti naše stvari. Možda nas to čini jadnima, ali to nije njihov problem.
Niti siromaštvo ne treba objašnjenje. U svijetu kojim vlada entropija i evolucija to je uobičajeno stanje čovječanstva. Tvar se sama ne pretvara u sklonište ili odjeću, a živi organizmi čine sve što je u njihovoj moći da bi izbjegli postati naša hrana. Kako je istaknuo Adam Smith, ono što treba objasniti je bogatstvo. No, čak i danas kada mali broj ljudi vjeruje da postoje krivci za nesreće ili bolesti, rasprave o siromaštvu se uglavnom sastoje od argumenata o tome koga okriviti. Ništa od ovoga ne znači da je prirodni svijet slobodan od zla. Upravo suprotno, evolucija jamči da će ga biti napretek. Prirodna selekcija odnosi se na natjecanje među genima koji će se prikazati u sljedećoj generaciji, a organizmi koje danas vidimo potomci su onih koji su izbacili svoje rivale u natjecanjima za partnere, hranu i dominaciju. To ne znači da su sva bića uvijek grabežljiva; moderna teorija evolucije objašnjava kako sebični geni mogu dovesti do razvoja nesebičnih organizama. Međutim, ta velikodušnost se mjeri. Za razliku od stanica u tijelu ili pojedinaca u kolonijama, ljudi su genetski jedinstveni, jer je svaki čovjek nakupio i ponovno spojio drugačiji set mutacija koje su se pojavile
tijekom naraštaja u njihovoj lozi koji su se razmnožavali sa sklonošću entropiji. Genetska individualnost daje nam različite ukuse i potrebe te postavlja temelje za borbu. Obitelji, parovi, prijatelji, suradnici i društva kipe od djelomičnog sukoba interesa koji se odvijaju u napetoj atmosferi, svađama, a ponekad i nasilju. Zakon entropije još implicira da se složeni sustav poput organizma može onesposobiti jer njegovo funkcioniranje ovisi o toliko puno nevjerojatnih okolnosti koje se trebaju poklopiti u istom trenutku. Kamen u glavu, ruka oko vrata, dobro naciljana otrovna strijela i konkurencija je neutralizirana. To je još izazovnije za organizam koji koristi jezik, prijetnja nasiljem se može iskoristiti za prisilu rivala, što otvara vrata opresiji i iskorištavanju.
Evolucija nam je ostavila još jedno breme: naše kognitivne, emocionalne i moralne sposobnosti prilagođavaju se preživljavanju pojedinca i reprodukciji u arhaičnom okruženju, a ne uobičajenom razmnožavanju u modernom okruženju. Da bi se ovo breme poštovalo, čovjek ne mora vjerovati da smo špiljski ljudi izvan svog vremena, nego samo da evolucija, sa svojim ograničenjem brzine koje se mjeri generacijama, nije nikako mogla prilagoditi naše mozgove modernoj tehnologiji i institucijama. Ljudi se danas uzdaju u kognitivne sposobnosti koje su dovoljno dobro funkcionirale u tradicionalnim društvima, ali koje sada vidimo da su zaražene virusima.
Ljudi su prirodno nepismeni i ne znaju računati te mjere svijet riječima „jedan, dva, više“ ili grubim pretpostavkama.21 Oni shvaćaju da fizički predmeti imaju skrivenu bit koja poštuje zakone suosjećajne magije ili vudua, a ne fizike i biologije; objekti dosežu kroz prostor i vrijeme te utječu na stvari koje im nalikuju ili koje su nekada bile u kontaktu s njima (prisjetite se uvjerenja Engleza prije znanstvene revolucije).22 Oni smatraju da se misli i riječi mogu suprotstaviti fizičkom svijetu u molitvama i kletvama. Oni podcjenjuju nadmoć slučajnosti.23 Oni generaliziraju na beznačajnim uzorcima, točnije njihovom vlastitom iskustvu te prosuđuju koristeći stereotipe, projicirajući tipične karakteristike skupine na bilo kojeg pojedinca koji joj pripada. Kauzalitet zaključuju iz korelacije. Razmišljaju holistički, crno-bijelo te fizički, odnoseći se prema apstraktnim mrežama kao prema konkretnim predmetima. Oni nisu toliko intuitivni znanstvenici kao što su intuitivni odvjetnici i političari koji nižu dokaze koji potvrđuju njihova uvjerenja, a odbacuju one koji im proturječe.24 Oni precjenjuju svoje vlastito znanje, razumijevanje, integritet, kompetentnost i sreću.25 Čovjekov smisao za moral može i kod nesporazuma raditi za naše dobro.26 Ljudi demoniziraju one s kojima se ne slažu, pripisujući razlike u mišljenju gluposti i neiskrenosti. Za svaki nesretan slučaj traže žrtveno janje. Moralnost
smatraju izvorom razloga za osuđivanje rivala i za ogorčenost prema njima.27
Razlozi za osudu mogu uključivati štetu koju je okrivljeni nekome nanio, ali isto tako mogu uključivati izrugivanje običajima, preispitivanje autoriteta, potkopavanje plemenske solidarnosti ili sudjelovanje u nečistim seksualnim ili prehrambenim aktivnostima. Ljudi smatraju nasilje moralnim, a ne nemoralnim: diljem svijeta i kroz povijest više je ljudi ubijeno da bi se zadovoljila pravda, a ne pohlepa.28
Međutim, nismo svi loši. Ljudska spoznaja dolazi s dvije osobine koje joj daju sredstva za nadilaženje vlastitih ograničenja.29 Prva je apstrakcija. Ljudi mogu pridružiti svoj koncept predmeta na nekom mjestu i upotrijebiti ga za osmišljanje subjekta u nekom kontekstu, kao kada uzmemo obrazac misli poput Jelen je otrčao od jezera prema brdu i primijenimo ga na Djetetovo zdravlje je krenulo nabolje. Oni mogu pridružiti koncept vršitelja radnje koji upotrebljava fizičku silu i upotrijebiti ga za osmišljavanje drugih vrsta kauzaliteta, kao kada proširujemo sliku u rečenici Pritisnula je vrata da se otvore ili Prisilila se da bude pristojna. Ove formule daju ljudima sredstva za razmišljanje o varijablama s vrijednošću te o uzroku i posljedici – baš konceptualni mehanizam potreban čovjeku da uokviri teorije i zakone. Oni to mogu ne samo s elementima misli, nego i sa složenijim spojevima koji im omogućavaju da razmišljaju koristeći metafore i analogije: toplina je tekućina, poruka je spremnik, društvo je obitelj, obveze su okovi.
Sljedeća stepenica spoznaje je njezina kombinatorna, rekurzivna snaga. Um može razmatrati ogromnu raznolikost ideja, spajajući temeljne koncepte poput stvari, mjesta, puta, aktera, uzroka i cilja u prijedloge. I može razmatrati ne samo prijedloge, nego prijedloge o prijedlozima i prijedloge o prijedlozima prijedloga. Tijela sadrže tjelesne tekućine; bolest je neravnoteža tjelesnih tekućina; ja više ne vjerujem u teoriju da je bolest neravnoteža tjelesnih tekućina.
Zahvaljujući jeziku, ideje se ne izvode i kombiniraju samo u glavi jednog mislioca, nego se mogu sakupiti u društvu mislilaca. Thomas Jefferson objasnio je snagu jezika koristeći analogiju: „Onaj tko primi neku ideju od mene, prima poduku, a da ne umanjuje moju; kao i onaj koji zapali svoju svijeću pored moje, prima svjetlo, a da mene ne zatamnjuje.“30 Snaga jezika kao iskonske aplikacije za dijeljenje uvećana je otkrićem pisanja (pa onda kasnije otkrićem tiskarskog stroja, širenjem pismenosti i elektroničkim medijima). Mreže mislilaca koji su
komunicirali s vremenom su se širile kako je stanovništvo raslo, miješalo se i koncentriralo se u gradu. A dostupnost energije veće od minimuma potrebnog za preživljavanje mnogima od njih je pružila luksuz razmišljanja i pričanja.
Kada se oblikuju velika i povezana društva, ona mogu iznaći načine organizacije svojih poslova koji djeluju na obostrano zadovoljstvo svojih članova. Iako svi žele biti u pravu, čim ljudi počnu izražavati svoja nekompatibilna mišljenja, postane jasno da ne može svatko biti u pravu o svemu. Također, želja da se bude u pravu može se sukobiti s drugom željom da se zna istina, koja je najvažnija kod promatrača argumenata koji nisu uključeni u to koja strana pobjeđuje. Društva stoga mogu odrediti pravila koja dozvoljavaju razvoj istinske vjere iz sukobljenih argumenata, primjerice da čovjek mora dati razloge svojih uvjerenja, smije ukazati na pogreške u tuđim uvjerenjima te ne smije silom ušutkavati ljude koji se s njim ne slažu. Treba dodati pravilo da treba dozvoliti svijetu da pokaže jesu li tvoja uvjerenja istinita, a sva ta pravila možemo nazvati znanošću. Uz ispravna pravila, društvo ne u potpunosti racionalnih mislilaca može njegovati racionalne misli.31
Mudrost mase također može uzdići naše moralne osjećaje. Kada dovoljno veliki krug ljudi raspravlja o tome kako je najbolje odnositi se prema drugima, razgovor će sigurno otići u određenom smjeru. Ako je moj početni argument „smijem opljačkati, tući, zarobiti i ubiti tebe i tebi slične, a ti ne smiješ opljačkati, tući, zarobiti i ubiti mene ili meni slične“, ne mogu očekivati od tebe da ćeš se s tim složiti niti da će treća strana to odobriti, jer ne postoji razlog da dobijem privilegije samo zato što sam ja ja, a ti nisi.32 Nećemo se vjerojatno složiti niti oko teze „smijem opljačkati, tući, zarobiti i ubiti tebe i tebi slične, a i ti smiješ opljačkati, tući, zarobiti i ubiti mene ili meni slične“, unatoč njezinoj simetriji, jer prednosti bilo koga od nas koje možemo dobiti nanoseći zlo drugome, značajno su manje od nedostataka do kojih bi došlo kada bi nam se naudilo (no, još jedna implikacija zakona entropije: lakše je nanijeti zlo te ono ima dugoročniji učinak, nego dobro). Bili bismo mudriji, kada bismo pregovarali oko društvenog sporazuma koji bi nas stavio u win-win položaj: nitko neće nanijeti zlo onom drugom i oboje se potiče da pomažu onom drugom.
Dakle, unatoč svim greškama u ljudskoj prirodi, ona sadrži sjeme vlastitog poboljšanja, dok god pronalazi norme i institucije koje kanaliziraju ograničene interese u univerzalne prednosti. Tim normama pripadaju: sloboda govora, nenasilje, suradnja, kozmopolitizam, ljudska prava te priznanje ljudskih pogrešaka, a od institucija tu su: znanost, obrazovanje, mediji, demokratske vlade, međunarodne organizacije i tržišta. One nisu slučajno bile zamisli prosvjetiteljstva.
