Issuu

PRVO POGLAVLJE

Kakav savršen dan. – Zima je napokon bila otopila Boston i proljeće je bilo pred nama. Kampus je oživio brujeći studentima, turistima i Bostoncima, mahom odjevenima za ljeto u žarkoj želji da upiju malo dragocjenih sunčevih zraka.

Mnogi su na sebi još imali diplomske halje nakon poslijepodnevne ceremonije, o kojoj sam još razmišljala. Sve se doimalo nestvarno, od gorko-slatkog opraštanja s prijateljima do iščekivanja suočavanja s problemima stvarnog svijeta u predstojećim danima. Magla emocija kovitlala se kroz mene. Ponos, olakšanje, tjeskoba. Ali, najjače sam osjećala sreću. Nisam mogla poželjeti više od toga da budem u ovom trenutku i da je Marie pokraj mene.

– Doista jest, i nitko ga ne zaslužuje više nego ti, Erica. – Marie Martelly, najbolja prijateljica moje majke i moja osobna spasiteljica, blago mi je stisnula šaku i uhvatila me pod ruku.

Hodale smo uskim stazama koje vijugaju harvardskim kampusom, u sjeni redova prepunih lisnatog drveća koje je tiho šuštalo na blagom povjetarcu. Visoka i vitka Marie nadvila se nad moju sitnu priliku. Njezina meka koža bila je boje kakaa, a smeđa kosa upletena u desetke kratkih pletenica, frizuru koja je izražavala njezinu vječnu mladost i eklektičan stil. Gledajući izvana, nitko ne bi posumnjao da je ona bila jedina majka koju sam imala gotovo jedno desetljeće.

– Hvala ti jer si danas sa mnom – rekla sam.

– Ne budi smiješna, Erica! Ne bih ovo propustila ni za što na svijetu! Ti to znaš. A osim toga, uvijek uživam prisjećati se

prošlosti. Ne sjećam se kad sam zadnji put bila u kampusu. Ovdje se ponovno osjećam mladom!

Nasmijala sam se njezinu entuzijazmu. Samo bi netko poput Marie mogao posjetiti svoje sveučilište i osjećati se mlađe, kao da nije prošlo nimalo vremena.

Uskočile smo u taksi i napustile kampus prelazeći preko rijeke Charles i ulazeći u Boston. Nekoliko minuta poslije gurnule smo teška drvena vrata jednoga od najboljih steakhouse restorana u gradu i ušle u njega. U usporedbi s osunčanim ulicama, u restoranu je bilo mračno i hladno, a preko tihog žamora večernjih gostiju lebdjelo je očito ozračje profinjenosti.

Sjele smo, uzele jelovnike te naručile večeru i piće. Konobar je odmah donio dvije čaše viskija starog šesnaest godina, s ledom, koji sam zavoljela na večerama kojima me je Marie častila. Nakon tjedana i tjedana predoziranja kavom i kasnom noćnom hranom iz zalogajnica, ništa nije moglo primjerenije izraziti čestitke nego viski i odrezak.

Vukla sam crte na svojoj orošenoj čaši pitajući se što bih bez nje. Tijekom godina mi je uvijek pružala savršenu mjeru potpore. Slušala je moje drame s prijateljicom i moje jadikovanje zbog posla i završnih ispita, ali me nikada nije forsirala. Znala je koliko jako forsiram sama sebe.

Godinama sam samu sebe uvjeravala kako je katkad bolje ne imati roditelje nego imati roditelje o kakvima sam slušala te ih povremeno upoznavala. Roditelji drugih studenata u pravilu su bili pretjerano skloni nadzoru, fizički prisutni, ali emocionalno odsutni ili toliko stari da bi mi mogli biti baka i djed te su patili od teškog generacijskog jaza. U usporedbi s time, postizanje uspjeha doimalo se mnogo lakšim ako sam jedina koja se opterećujem pritiskom da uspijem.

– O čemu razmišljaš, djevojčice? – upitala je Marie, prekidajući moje misli.

– Doista bih željela da je mama mogla biti ovdje – tiho sam rekla.

Marie je s druge strane stola uzela moju ruku u svoju. – Obje znamo da bi Patricia danas bila silno ponosna na tebe. Neizrecivo. Moju majku nitko nije poznavao bolje nego Marie. Premda ih je udaljenost razdvajala godinama nakon srednje škole, ostale su bliske sve do žalosnog kraja.

Odvratila sam pogled ne želeći se prepustiti emocijama koje su me na blagdane uvijek preplavljivale poput proklete poplave. Tog dana neću plakati. To je sretan dan. Dan koji nikada neću zaboraviti.

Marie je pustila moju ruku i podignula svoju čašu. Ja sam podignula svoju i nasmiješila se kroz tugu, dopuštajući da olakšanje i zahvalnost ispune prazno mjesto u mojemu srcu.

– Živjela. – Nagnula sam čašu prema Marienoj. Otpila sam povelik gutljaj uživajući u žarenju alkohola koji se slijevao niz moje grlo.

– Dakle, što, slijedi, Erica? – upitala je Marie. Uzdahnula sam, dopuštajući da se moje misli vrate mojemu životu i stvarnim pritiscima kojima sam bila izložena. – Pa, ovaj tjedan imam važno predstavljanje u Angelcomu, a tada ću u određenom trenutku morati ustanoviti gdje ću živjeti.

– Znaš da uvijek možeš biti kod mene neko vrijeme.

– Znam, ali napokon moram urediti vlastiti život. Zapravo se veselim tome.

– Imaš li kakvih ideja?

– Zapravo ne, ali mi je potreban predah od Cambridgea. – Na Harvardu je bilo sjajno, ali akademski svijet i ja trebali bismo se početi viđati s drugim ljudima. Prošlu godinu provela sam ostvarujući povelike uspjehe, žonglirajući diplomski, pokretanje novog posla i izlaženje nakraj s uobičajenim trenucima izgaranja na završnoj godini. Jedva sam čekala da započnem sljedeće poglavlje svojega života daleko od kampusa.

– Ne bih željela da odeš, ali jesi li sigurna da želiš ostati u Bostonu?

– Sigurna sam. Posao bi me u određenom trenutku mogao odvesti u New York ili u Kaliforniju, ali za sada sam zadovoljna ovdje. – Boston je katkad bio okrutan grad. Zime su bile paklene, ali su ljudi ovdje jaki, strastveni i često bolno izravni. S vremenom sam postala jedna od njih. Nisam mogla ni zamisliti da se samo tako preselim nekamo.

– Pomisliš li ikada vratiti se u Chicago?

– Ne. – Na trenutak sam u tišini žvakala salatu, nastojeći ne misliti na sve ljude koji su danas mogli biti uz mene. – Kod kuće više nema nikoga. Elliot se ponovno oženio i sada ima djecu. A mamina obitelj je uvijek bila… znaš, suzdržana.

Otkako se moja majka prije dvadeset i jednu godinu vratila kući sa studija, u ranoj trudnoći i bez planova za vjenčanje, njezin odnos s roditeljima bio je, blago rečeno, napet. Ono malo sjećanja na baku i djeda u djetinjstvu za mene je bilo nelagodno i nijansirano načinom na koji sam došla u njihov život. Mama nikada nije govorila o mojemu ocu, ali ako su okolnosti bile toliko neugodne da je šutjela o njima, vjerojatno je i bolje da nisam znala.

Tuga u Marienim suosjećajnim očima odražavala je moju. –Čuješ li se s Elliotom?

– Uglavnom za blagdane. Sada ima pune ruke posla s dvoje male djece.

Elliot je bio jedini otac kojega sam upoznala. Oženio je moju majku dok sam bila vrlo mala i zajedno smo kao obitelj proveli mnoge sretne godine. Ali, samo godinu dana nakon smrti moje majke osjetio se preopterećenim činjenicom da će sâm odgajati tinejdžericu pa me je upisao u internat, plativši ga mojim nasljedstvom.

– Nedostaje ti – tiho je rekla kao da mi čita misli.

– Katkad – priznala sam. – Bez nje nismo imali izgleda biti obitelj. – Sjećam se kako smo nakon njezine smrti bili izgubljeni i neusklađeni. Sada nas je vezalo samo sjećanje na njezinu ljubav, sjećanje koje je sa svakom godinom sve više blijedjelo.

– Imao je najbolje namjere, Erica.

– Znam da jest. Ne optužujem ga. Oboje smo sretni i sada je samo to važno. – Uz diplomu i novu tvrtku nisam žalila zbog Elliotove odluke. U konačnici me je postavila na put koji me je doveo do ovoga što danas jesam, ali ništa nije moglo promijeniti činjenicu da smo se tijekom godina razišli.

– Dosta o tome. Razgovarajmo o tvojem ljubavnom životu. –Marie mi je uputila topao osmijeh, a njezine lijepe, bademaste oči bljesnule su na prigušenoj svjetlosti restorana.

Nasmijala sam se, znajući da će željeti čuti svaku pojedinost ako joj uopće imam bilo što reći. – Ništa novo, nažalost. Što kažeš na to da umjesto toga razgovaramo o tebi? – Znala sam da će zagristi.

Oči su joj zablistale i počela je oduševljeno govoriti o svojoj novoj ljubavi. Richard je bio novinar iz visokog društva, gotovo deset godina mlađi od nje, što me nije iznenadilo. Marie nije samo bila u odličnoj formi za svoje godine, nego je i u srcu bila nevjerojatno mlada. Često sam se morala podsjećati da je stara kao što bi moja majka bila.

Dok je ona govorila, ja sam uživala u kratkoj ljubavnoj priči sa svojom hranom. Odrezak s kosti, savršeno pripremljen i preliven reduciranim crnim vinom, gotovo se topio u mojim ustima. Taj duboko zadovoljavajući obrok gotovo mi je nadoknadio prošlih nekoliko mjeseci seksualne prikraćenosti. Ako nije, tanjur jagoda prelivenih čokoladom, kojim smo dovršile večeru, nedvojbeno je to učinio.

Koledž mi je redovito pružao mogućnosti za kratkotrajne veze, ali, za razliku od Marie, ja nikada nisam tražila ljubav. A sada kad sam imala posao koji sam morala voditi, jedva da sam imala

vremena za društveni život, a kamoli za seksualni. Umjesto toga sam živjela kroz Marie, istinski sretna jer je imala novog muškarca koji je njezin korak činio lakšim.

Završile smo i Marie je rekla neka je vani pričekam dok se dotjera. Krenula sam prema vratima, sretna i pomalo ošamućena. Prošla sam pokraj domaćina i okrenula se kad mi je zahvalio na posjetu. U sljedećem trenutku sudarila sam se s čovjekom koji je ulazio kroz vrata.

Uhvatio me je oko struka i podignuo dok sam pokušavala ponovno uspostaviti ravnotežu. Podignula sam glavu kako bih mu se ispričala i pogledi su nam se sreli. U mene se slio opčinjavajući tornado smeđezelene boje, lišavajući me sposobnosti govora. Srce mi je počelo brže kucati pa sam trudila nastojati disati mirno. – Jesi li dobro?

Njegov je glas odjeknuo kroz mene. Koljena su mi blago pokleknula od tog osjeta. On me je čvršće stisnuo oko struka, dovodeći naša tijela još bliže. To mi nije pomoglo pribrati se. Moje se tijelo zažarilo zbog načina na koji me je držao, posjednički i samopouzdano, kao da ima pravo držati me tako koliko god želi. Mali dio mene, dio koji nije brujao od žudnje za tim čudnim muškarcem, želio se pobuniti protiv njegove drskosti, ali se moj razum potpuno zamaglio dok sam upijala crte njegova lica. Nije mogao biti mnogo stariji od mene. Ako se izuzme neposlušna tamnosmeđa kosa, doimao sa sasvim poslovno u tamnosivom sakou, ispod kojega je imao bijelu košulju s nekoliko otkopčanih gumba. Izgledao je skupo. Čak je mirisao skupo.

Za tebe je nedostižan, Erica, zapjevao je glasić podsjetivši me da je red na meni da progovorim.

– Da, dobro sam. Žao mi je.

– Ne mora ti biti – zavodnički je promrmljao s nagovještajem osmijeha. Usne su mu bile jasno definirane, pune obećanja i nisam ih mogla ignorirati dok mi je lice bilo samo nekoliko centimetara

dalje od njegova. Bože, seksualna energija slijevala se s njega kao u plimnim valovima.

– Gospodine Landon, vaše društvo je ovdje.

Dok je domaćin čekao njegov odgovor, dovoljno sam se pribrala da se uspravim, uvjerena da ponovno mogu samostalno stajati. U tome sam si pomogla oslonivši se rukama na njegova prsa, čvrsta i neumoljiva čak i kroz odijelo. On me je pustio, a njegove su ruke ostavljale plameni trag dok su polako napuštale moje tijelo. Mili Bože. Desert se ne može mjeriti s njim.

On je kimnuo domaćinu, ali gotovo da nije skinuo pogled s mene, paralizirajući me onom jednom niti koja nas je povezala. Iracionalno sam ponovno poželjela, više od bilo čega, njegove ruke na sebi, da me opet posjeduju kao što su me maloprije lako posjedovale. Ako mi je mogao samim dodirom izazvati vrtoglavicu, nisam mogla ni zamisliti što bi mogao učiniti u spavaćoj sobi. Pitala sam se postoji li u blizini kakva garderoba. Mogli bismo to odmah ustanoviti.

– Pođite za mnom, gospodine – rekao je domaćin te mahanjem pozivao mojega spasioca.

On je krenuo ležerno skladno, ostavivši me treperiti od glave do pete u njegovoj odsutnosti. Marie mi se pridružila promatrajući njegov odlazak, dojmljiv prizor.

Namjeravala sam osjećati nelagodu, ali sam zapravo bila besramno zadovoljna svojom nesposobnošću da održim ravnotežu na potpeticama visokim deset centimetara. Tajanstveni muškarac postat će objekt mnogih budućih maštanja.

* * *

Popela sam se širokim granitnim stepenicama zgrade knjižnice i prošla kroz hodnike do ureda profesora Quinlana. On je bio

pozorno zagledan u zaslon svojega računala kad sam pokucala na vrata.

Okrenuo se u svojemu stolcu. – Erica! Moja omiljena genijalka s mladom internetskom tvrtkom.

Njegov izdajnički irski naglasak postao je manje izražen nakon toliko dugog života u Americi. No, ipak mi je bio dražestan pa sam ga pozorno slušala.

– Reci mi kakav je osjećaj biti slobodna?

Nasmijala sam se, dirnuta njegovim iskrenim oduševljenjem jer me vidi. Quinlan je bio privlačan pedesetogodišnjak prosijede kose i blagih, svijetloplavih očiju.

– Iskreno rečeno, još se privikavam. A vi? Kad počinje vaša slobodna godina?

– Za nekoliko tjedana putujem u Dublin. Moraš me posjetiti ako pronađeš vremena ove godine.

– Voljela bih, dakako – rekla sam. Kako će ova godina izgledati za mene? Nadala sam se da ću pomagati svojoj tvrtki da prebrodi prve bolove rasta, ali istini za volju, nisam znala što mogu očekivati. – Profesore, zbog nekog razloga mislim da bi bilo čudno vidjeti vas izvan kampusa.

– Erica, više ti nisam profesor. Zovi me Brendan, molim te. Sada sam ti prijatelj i mentor i doista se nadam da ćemo se često viđati izvan ovih zidova.

Profesorove riječi su me prilično pogodile i grlo me je malo pecnulo. Dovraga, sentimentalni trenuci su me taj tjedan opsjedali. Quinlan mi je proteklih nekoliko godina pružao nevjerojatno mnogo potpore, vodio me kroz moj glavni predmet i povezivao me s ljudima kako bi pomogao mojoj tvrtki. Neumorno me je hrabrio kad god mi je bio potreban poticaj.

– Ne mogu vam dovoljno zahvaliti. Želim da to znate.

– Pomaganje ljudima poput tebe, Erica, razlog je zbog kojega ujutro ustajem. I taj me razlog drži podalje od pivnice. – Uputio mi je naheren osmijeh, otkrivajući usamljenu rupicu na obrazu.

– A Max?

– Pa, nažalost, Maxova ambicioznost u pogledu pića i žena daleko je nadmašila njegovu ambicioznost u pogledu poslovnog uspjeha, ali se doima da je to ipak doveo u red. Nisam siguran jesam li imalo pomogao, ali možda jesam. Ne mogu svi biti kao ti, draga.

– Jako sam zabrinuta da moja tvrtka dugoročno neće uspjeti – priznala sam nadajući se da posjeduje malo vidovitosti koja je meni nedostajala.

– Ne sumnjam da ćeš biti uspješna, na ovaj ili onaj način. Ako ne s ovim, tada s nečim drugim. Nitko od nas ne zna kamo će nas život odvesti, ali ti se žrtvuješ i marljivo radiš na ostvarenju svojih snova. Dokle god si vjerna tim snovima i držiš ih u žarištu, napreduješ u pravom smjeru. Barem sâm sebe uvjeravam u to.

– Zvuči točno. – Živci su mi bili napeti u očekivanju sutrašnjeg sastanka, koji će biti prijeloman trenutak za tvrtku, i za mene. Potrebno mi je sve ohrabrenje koje mogu dobiti.

– Obavijestit ću te kad otkrijem sve to – obećao je.

Nisam znala trebam li se osjećati nadahnuto ili obeshrabreno, znajući da se on katkad osjeća jednako besciljno kao što sam se ja u tom trenutku osjećala.

Ponovno se usredotočio na mene. – U međuvremenu, da vidimo što imaš za našega prijatelja Maxa sutra. Pokazao je prema mapi u mojemu krilu i raščistio prostor na svojemu stolu.

– Svakako. – Izvadila sam poslovni plan i svoje bilješke pa smo prionuli poslu.

DRUGO POGLAVLJE

Recepcionarka u Angelcom Venture Group upitno me je pogledala prije no što me je odvela u dvoranu za sastanke na kraju hodnika. Pogledala sam se kako bih se uvjerila da ništa na meni nije strašno neprimjereno. Za sada je sve u redu. Slegnula sam ramenima.

– Udobno se smjestite, gospođice Hathaway. Preostali članovi skupine će uskoro stići.

– Hvala vam – pristojno sam rekla, zahvalna jer je prostorija trenutačno pusta. Duboko sam udahnula, prstima prelazeći duž ruba stola sve dok nisam stigla do staklenog zida s kojega se pružao pogled na bostonsku luku. Zadivljenost se pomiješala s mojom sve većom tjeskobom. Za koji trenutak suočit ću se s nekoliko najbogatijih i najutjecajnijih ulagača u gradu pa sam se osjećala toliko daleko od svoje zone udobnosti da to jednostavno nije bilo smiješno. Duboko sam udahnula i tjeskobno protresla ruke, želeći da mi se tijelo malo opusti.

– Erica?

Okrenula sam se. Prišao mi je mladić otprilike moje dobi, plave kose uredno začešljane na jednu stranu i tamnoplavih očiju, u dojmljivom odijelu s prslukom. Rukovali smo se.

– Vi ste zacijelo Maxwell.

– Molim te, zovi me Max.

– Profesor mi je mnogo pričao o tebi, Max.

– Ne vjeruj mu ni riječi. – Nasmijao se otkrivši niz savršeno bijelih zuba, u kontrastu s preplanulošću zbog koje sam se pitala koliko vremena zapravo provodi u Novoj Engleskoj.

– Samo dobro, kunem se – lagala sam.

– To je lijepo od njega. Dugujem mu. Ovo je tvoje prvo predstavljanje?

– Očito.

– Bit ćeš dobra. Samo imaj na umu da je većina nas jednom bila u tvojoj koži.

Nasmiješila sam se i kimnula, znajući da su izgledi da Max Pope, nasljednik brodarskog magnata Michaela Popea, predstavlja svoju tvrtku bilo kome osim svojega oca slabi ili nikakvi. No, bez obzira na to, zbog njega sam tog jutra bila ondje i bila sam mu zahvalna. Quinlan je točno znao od koga treba tražiti uslugu.

– Pojedi nešto. Slatka peciva su izvrsna. – Pokazao je prema obilnom švedskom stolu duž zida.

Čvor u mojemu želucu se usprotivio. Imala sam potrebu smiriti živce. Tog jutra nisam mogla progutati ni kavu. – Hvala, ne bih. Dok su drugi ulagači polako dolazili, Max me je predstavljao, a ja sam se silno trudila čavrljati i u sebi proklinjala Alli, svoju najbolju prijateljicu i odsutnu poslovnu partnericu te marketinšku majstoricu. Ona bi znala zabavno čavrljati i s limenkom juhe, a meni je na umu bilo malo toga drugog osim činjenica i brojki koje sam se spremala iznijeti, a to nije bilo osobito dobro za čavrljanje s ljudima koje ne poznajem.

Kad su ljudi počeli sjedati za stol, zauzela sam mjesto s druge strane, dvadeseti put slažući i pregledavajući svoje papire.

Opazila sam sat na suprotnom zidu. Imala sam manje od dvadeset minuta da uvjerim tu malu skupinu neznanaca da sam vrijedna ulaganja.

Žamor glasova se utišao, ali kad sam pogledala Maxa očekujući znak za početak, on je pokazao prema slobodnom središnjem stolcu nasuprot meni. – Čekamo Landona.

Landona?

Vrata su se naglo otvorila, a ja sam zaboravila disati. Zaboga. Ušao je moj tajanstveni muškarac – svih metar i osamdeset muževne veličanstvenosti – izgledajući potpuno drugačije od svojih kolega u odijelima. Crna majica s V izrezom isticala je njegova lijepo oblikovana ramena i prsa, a izlizane traperice divno su pristajale njegovu tijelu. Koža mi je postala tijesna od pomisli da me te ruke ponovno obgrle, slučajno ili drugačije.

Naoružan velikom ledenom kavom, spustio se na stolac preda mnom, naizgled nesvjestan da kasni ili da je neformalno odjeven, i uputio mi znalački osmijeh. Bio je posve druga osoba, sasvim drugačiji od elegantnog profesionalca s kojim sam se sinoć sretnim slučajem sudarila. Frizura mu je bila divno neuredna, a tamnosmeđi pramenovi stršali su na sve strane, čeznutljivo pozivajući moje prste. Zagrizla sam usnu nastojeći sakriti svoje sirovo divljenje tijelu tog muškarca.

– Ovo je Blake Landon – rekao je Max. – Blake, Erica Hathaway. Ovdje je kako bi nam predstavila svoju modnu društvenu mrežu Clozpin.

On se na trenutak umirio. – Mudro ime. Ti si je doveo?

– Da, imamo zajedničkog prijatelja na Harvardu. Blake je kimnuo, prodorno se zagledavši u mene pogledom od kojega sam istog trena porumenjela. Oblizao je usne. Je li mislio isto što i ja? Prekrižila sam noge, izrazito svjesna osjeta koje je pobudio među njima. Saberi se, Erica. Kugla nervozne energije, koja je prije samo nekoliko sekundi prebivala u mojemu trbuhu, rasprsnula se u zasljepljujuću seksualnu energiju zbog koje sam pulsirala od vrhova prstiju do donjeg dijela tijela.

Polako sam izdahnula i poravnala revere svojega crnog sakoa, mentalno koreći samu sebe jer se topim u nevjerojatno neprimjerenom trenutku. Zamucala sam i započela izlaganje. Objasnila sam cilj web-stranice te kratko predstavila godinu dana našega osnovnog marketinga i postignut eksponencijalni rast, očajnički nastojeći zadržati usredotočenost. Kad god smo se Blake i ja pogledali u oči, u mojem mozgu događali su se kratki spojevi.

Naposljetku me je prekinuo. – Tko je izradio tu stranicu?

– Moj suosnivač Sid Kumar.

– A gdje je on?

– Nažalost, moji suosnivači danas nisu mogli doći, iako su to veoma željeli.

– Dakle, ti si u ovom trenutku jedina u svojemu timu posvećena tom projektu?

Podignuo je obrvu i opušteno se naslonio, omogućujući mi bolji pogled na svoj trup. Prisilila sam se ne zuriti u njega.

– Ne, ja… – nastojala sam domisliti iskren odgovor. – Upravo smo diplomirali pa naša razina angažiranosti u predstojećim mjesecima uvelike ovisi o financijskoj stabilnosti projekta.

– Drugim riječima, njihova posvećenost ovisi o financiranju.

– Donekle.

– A tvoja?

– Ne – oštro sam rekla, odmah se braneći od onoga što je tim pitanjem pretpostavio. Tom sam projektu mjesecima posvećivala svoj život ne misleći ni na što drugo.

– Nastavi. – Mahnuo mi je.

Duboko sam udahnula i pogledala svoje bilješke kako bih se vratila na svoj plan. – U ovom trenutku tražimo injekciju kapitala za marketing, kako bismo povećali rast i prihod.

– Kolika je vaša stopa konverzije?

– Od posjetitelja u registrirane korisnike, oko dvadeset posto…

– U redu, ali što je s korisnicima koji plaćaju? – prekinuo me je. – Oko pet posto naših korisnika unaprijedi svoj račun u plaćeni.

– Kako to namjeravate poboljšati?

Nestrpljivo sam lupkala prstima po stolu, nastojeći pribrati svoje raspršene misli. Svako pitanje koje mi je postavio zvučalo je kao izazov ili kao uvreda, i tako je zapravo poništavao sva ohrabrenja koja sam sama sebi pružala prije tog sastanka. Kolebajući se na rubu panike, pogledala sam Maxa tražeći znak nade. On se doimao blago zabavljenim onime što sam pretpostavila da je uobičajeno za Blakea. Drugi su nezainteresirano gledali u točku između svojih blokova i mene, ne pokazujući nikakvo zanimanje ni u kojem smjeru.

Na trenutak sam pomislila da će zbog sinoćnjeg sudara biti blag prema meni, ali on to očito nije bio. Tajanstveni muškarac pomalo je postajao gad.

– Usredotočeni smo na izgradnju i održavanje osnovnog članstva, koje, kao što sam spomenula, naglo raste. Nedavno smo se usredotočili na male modne dizajnere koji na našoj stranici predstavljaju svoje kolekcije. Uz dobru bazu potencijalnih korisnika nadamo se privući više trgovaca i brendova u toj industriji te povećati broj plaćenih računa.

Zastala sam pripremivši se za još jedno prekidanje, ali je Blakeov telefon bešumno zasvijetlio, milosrdno odvrativši njegovu pozornost s mene. Osjetivši olakšanje jer napokon više nisam pod njegovim mikroskopom, završila sam analizom konkurenata i financijskim projekcijama prije no što mi je vrijeme isteklo.

U prostoriji je zavladala nelagodna tišina. Blake je otpio gutljaj svoje kave, zatvorio zaslon svojega telefona i vratio ga na stol. –Viđaš li se s kime?

Srce mi je lupalo u prsima kao da me je profesor na satu neočekivano prozvao. Viđam li se s kime? Zurila sam u njega u šoku, ne znajući jesam li posve razumjela njegovo pitanje. – Molim? – Veze mogu odvraćati pozornost. Kad bi od ove grupe dobila potrebna sredstva, taj bi čimbenik mogao utjecati na vašu sposobnost rasta.

Nisam ga pogrešno shvatila. Kao da činjenica da sam bila jedina žena u prostoriji nije bila dovoljan izvor pritiska, usredotočio se na moj status u pogledu veza. Ženomrzački gad. Stisnula sam zube, taj put kako bih se suzdržala od upućivanja niza psovki u njegovu smjeru. Nisam smjela izgubiti pribranost, ali se nisam ni namjeravala smiješiti njegovu nedoličnom ponašanju.

– Gospodine Landon, uvjeravam vas da sam stotinu posto posvećena ovom projektu – rekla sam polako i mirnim glasom. Pogledala sam ga u oči, svim silama nastojeći pokazati da nisam nimalo zadivljena njegovim pristupom. – Imate li drugih pitanja vezanih uz moj osobni život koja će utjecati na vašu današnju odluku?

– Ne, mislim da nemam. Max?

– Pa, ne, mislim da smo čuli mnogo. Gospodo, jeste li spremni odlučiti o ovome? – Max se nasmiješio i mahnuo prema drugima. Trojica u odijelima su kimnula te su jedan za drugim pohvalili moj trud i izrazili odluku da ne prihvate moj projekt.

Blake me je pogledao u oči i na trenutak zastao prije no što je izustio presudu, ležerno kao što mi je uništio to jutro. – Ne prihvaćam.

U meni su se oglasili alarmi panike, a suze su zaprijetile slijevanjem, no tada se brzo oglasio moj unutarnji glas. Osmišljao je pozdravni govor za gospodina Landona, u sklopu kojega sam mu trebala reći kamo bi trebao ići te kako da stigne onamo. Pogledala sam Maxa čekajući završni udarac.

– Pa, Erica, mislim da ste ovime stvorili doista sjajnu zajednicu i svakako bih želio čuti još. Hajdemo dogovoriti termin u sljedećih nekoliko tjedana za ponovno sastanak kako bismo bolje razmotrili logistiku. Nakon toga ćemo odlučiti želimo li vam ponuditi pogodbu. Što kažeš na to?

Slatko olakšanje. Poželjela sam skočiti preko stola i zagrliti

Maxa. – To bi bilo divno. Veselim se tome.

– Odlično. Tada mislim da smo završili.

Max je ustao kako bi porazgovarao s drugima prije no što su izašli, ostavljajući me licem u lice s Blakeom, koji me je tada gledao s osmijehom na divnom, samodopadnom licu. Nisam znala trebam li ga pljusnuti ili mu popraviti frizuru. I još mi je ponešto bilo na umu. Zbog toliko proturječnih osjećaja prema nekome u toliko kratkom vremenu počela sam sumnjati u vlastito mentalno zdravlje.

– Bila si dobra – rekao je nagnuvši se bliže meni.

Koža me je peckala od njegova dubokog, hrapavog glasa.

– Doista? – nesigurno sam odvratila.

– Doista – uvjerio me je. – Mogu li te povesti na doručak? –Pogled mu je postao blaži, kao da se proteklih dvadeset minuta nismo suprotstavljali jedno drugome.

Zbunjeno sam vratila svoje bilješke u torbu. Blake je bio zgodan, ali je strašno precijenio svoje vrijednosti ako je mislio da ću mu dopustiti da me osvoji nakon te predstave.

– Preko puta je sjajna mala pivnica. Poslužuju pravi irski doručak.

Ustala sam i pogledala ga u oči, oduševljena mogućnošću da mu poslužim kriškicu odbijanja. – Bilo mi je zadovoljstvo, gospodine Landon, ali neki od nas imaju posla.

* * *

– Pozvao te je da izađete? – uskliknula je Alli u telefon. New York je užurbano žamorio u pozadini.

– Mislim da jest. – Još sam pokušavala doći k sebi nakon jutrošnjih događaja.

– Jesi li odjenula kostim? I plavu košulju?

– Jesam, dakako – rekla sam svlačeći tu odjeću sa sebe i bacajući se na ležaj u studentskom domu.

– Pa, nije ni čudo. U tome izgledaš sjajno. Je li bio seksi?

Blake Landon bio je jedan od seksualno najprivlačnijih muškaraca s kojima sam u životu dijelila zračni prostor, ali nije poštovao žene u svojem poslu, što je znatno ugasilo privlačnost. Nažalost, bio je opasno blizu da se nađe među deset ljudi koje najviše prezirem.

– To nije važno, Alli. Nikada nisam bila toliko ponižena. – Zadrhtala sam ponovno proživljavajući njegovo izazivanje i potom odbijanje.

– U pravu si. Žao mi je, da sam barem bila ondje kako bih ti pomogla.

– Da barem jesi. Nego, kako je bilo na razgovoru?

Alli je zastala. – Bilo je dobro.

– Da?

– Zapravo, jako dobro. Ne želim se ureći, ali zvuči prilično obećavajuće.

– To je sjajno. – Pokušala sam sakriti razočaranje, znajući da je ona uzbuđena zbog toga. Radila bi za marketinškog direktora jednog od najvažnijih brendova u svijetu mode. Već sam mjesecima znala da će Alli nakon diplome tražiti stalan posao, ali me je pomisao na vođenje stranice bez nje žalostila. Ako si ne budemo mogli priuštiti novog marketinškog direktora, postat ću novi glas tvrtke, a mrežna suradnja mi nikada nije bila jača strana.

– Ali, ništa nije uklesano u kamen. Vidjet ćemo.

– Trebale bismo proslaviti – rekla sam. Doista mi je bila potrebna neka vrsta nagrade za preživljavanje tog paklenog jutra.

– Trebale bismo proslaviti našeg novog najboljeg prijatelja Maxa! – ciknula je.

Nasmijala sam se znajući da je Max njezin tip, samo ona to još ne zna. Padala je na odijela s prslukom. – Nadam se da taj sljedeći sastanak nije samo usluga Quinlanu.

– Ljudi drugima ne nude obećanje dva milijuna dolara samo zbog usluge.

– To je istina, ali ne želim da uloži ako nije doista zainteresiran.

– Erica, pretjeruješ s analiziranjem, kao i uvijek.

Nadala sam se da je u pravu, ali se nisam mogla oteti mentalnom iskušavanju svakog mogućeg scenarija kako bih načinila plan i pripremila se za svaki od njih. Moj se mozak nije zaustavljao.

– Za sat vremena sjedam na vlak. Vraćam se prije večere pa tada možemo na piće – rekla je.

– U redu, vidimo se. – Prekinula sam razgovor i prisilila se ustati kako bih pronašla svoje udobne hlače trenirke, one koje čuvam za raskide i trenutke mamurnosti. Današnji dan me je nevjerojatno iscrpio.

Zastala sam kako bih se pogledala u velikom ogledalu u sobi koju smo Alli i ja dijelile. Oslobodila sam francusku punđu pa mi je valovita plava kosa pala niz leđa. Bila sam mršavija no inače, zbog proteklih nekoliko tjedana stresa, ali su se moj grudnjak i jednake gaćice i dalje držali za moje blage obline.

Dlanovima sam prešla preko meke čipke koja je grlila moje bokove, želeći da su nečije ruke ondje kako bi mi pomogle zaboraviti taj dan. Nisam očekivala da će mi na mojemu prvom predstavljanju koljena klecati zbog nekog umišljenog ulagača, ali je moja tjelesna reakcija na Blakea bila ozbiljan pokazatelj da moram ponovno oživjeti svoj društveni život. Trebala sam izlaziti

i upoznavati ljude. Udaljiti se od računala, barem subotom navečer. Tada smo najčešće obavljali održavanje stranice jer je promet bio slab, ali ako ovako nastavim, u dvadesetim godinama neću biti u vezi.

Odjenula sam se i poslala Sidu e-mail s tom viješću. On će se probuditi za nekoliko sati. Osim što je noćni tip, kao i mnogi programeri, dan prije sastanka podlegao je gripi. Ni on nije bio osobito vješt govornik, ali je snaga u brojevima, a meni bi njegova potpora dobro došla.

Proteklih nekoliko mjeseci bilo je osobito napeto, uz normalne studentske izvore stresa i izradu podrobnog poslovnog plana za današnji sastanak. Iako je web-stranica donosila prihod, još nije mogla dugoročno uzdržavati sve nas. Alli, Sidu i meni omogućavala je preživljavati, pokrivajući troškove i zadovoljavajući naše skromne studentske potrebe, ali očekivanja su bila velika u pogledu toga kamo će nas naše obrazovanje na elitnom sveučilištu odvesti netom nakon studija.

Dok su Sid i Alli tražili posao kao i svaki odgovoran student završne godine, ja sam se potpuno usredotočila na Clozpin, nakon početnog uspjeha uvjerena da to za sve nas mogu pretvoriti u nešto mnogo bolje od redovnog posla. Nagovaranje Maxa na ulaganje moglo bi biti moja zadnja nada prije no što budem prisiljena zanemariti taj san i pronaći normalan posao. U međuvremenu sam imala manje od dva tjedna da se iselim iz studentskog doma i pronađem smještaj.

* * *

Probudio me je miris kave, kojemu je ubrzo uslijedilo tupo pulsiranje u glavi. – Prokleto vino. – Protrljala sam sljepoočnice i pokušala snagom volje otjerati bol.

Uspravila sam se na ležaju, omotala se pokrivačem i zahvalila bogovima za dragocjeni dar kave kad mi je Alli pružila šalicu iz koje se pušilo i dva ibuprofena, kao naručena.

– Nema veze, dobro smo se zabavile. – Smjestila se pokraj mene sa svojom šalicom kave. Dugu smeđu kosu bila je podignula u neurednu punđu i izgledala je jednostavno ljupko u prevelikoj majci koja joj je otkrivala jedno rame i crnim tajicama. – Odavno nisam vidjela da se toliko dobro zabavljaš. Zaslužila si mali predah.

– Onaj sastanak mi je bio previše – rekla sam, unatoč glavobolji zahvalna jer moji živci više nisu napeti kao što su jučer bili.

– Pričaj mi o Maxu, i kad ga mogu upoznati? Prema riječima pijane Erice, on i ja smo srodne duše.

Nasmijala sam se prisjetivši se pojedinosti prošle noći. Ni jedan izlazak na večeru i piće nije potpun bez ženskih razgovora.

– Zapravo znam samo ono što mi je profesor Quinlan rekao. Pametan je, ali se u školi uvijek izvlačio iz kakve nevolje. Mislim da bez Quinlanove pomoći ne bi diplomirao, a posrijedi je bila diploma koju njegov tata nije mogao kupiti. – Slegnula sam ramenima, želeći Maxu dati priliku nakon što me je spasio od potpunog poniženja. – Ali, uvjerena sam da uz oca milijardera nije lako ostati na pravom putu. Neki ljudi ne mogu podnijeti toliko mnogo slobode.

– Pa, ja sam slučajno zainteresirana za kroćenje plejboja milijardera – obijesno mi se nasmiješila preko ramena.

– Nimalo ne sumnjam u to. – Okrenula sam očima.

– Dakle, on se sada samo bavi tim investiranjem?

– Zapravo ne znam čime se sada bavi izvan Angelcoma. Uz toliko mnogo novca vjerojatno se bavi koječime.

– U redu, internetska pretraga započinje. – Alli je skočila i vratila se s prijenosnim računalom te počela iznositi Maxov benigni

životopis povezanosti s dobrotvornim ustanovama i internetskim ulaganjima. – Da vidimo što možemo iskopati o Blakeu Landonu.

Stisnula sam šaku oko drška šalice, maglovito se prisjećajući kako sam pijana gnjevno govorila o tome kako je Blake na sastanku bio uvredljivi seronja. Bilo je nevjerojatno kako je pretpostavio da može pokvariti moje predstavljanje i potom me izvesti, ali uz takav izgled vjerojatno je uz vrlo malo truda postizao da mu većina žena jede iz ruke. Na njegovu žalost, ja nisam poput većine žena. Uzavreli gnjev koji sam osjećala prema tom čovjeku ublažavao je samo bezbožan osjećaj koji se u meni pojavljivao dok me je on gledao.

– O, molim te, ni najmanje me ne zanima. – Među svojim zaraćenim emocijama nastojala sam se usredotočiti na gnjev, ali me je zapravo zanimalo što bi Alli mogla otkriti. Do jučer nisam bila čula za njega, ali, sudeći po tome kako su mu u Angelcomu dopuštali glavnu riječ, zacijelo je utjecajan. Alli je usredotočeno gledala u zaslon, čitajući s očitim zanimanjem. Napokon sam popustila.

– Dakle, što piše?

– Haker je.

– Što? – Zacijelo je pronašla pogrešnog Blakea Landona, iako onog jutra doista nije izgledao kao ugledan poslovni čovjek.

– Pa, barem je bio. Navodno je povezan s M89, hakerskom skupinom sa sjedištem u Americi, koja je prije petnaestak godina ugrozila više od dvije stotine važnih bankovnih računa. Ali, o tome ne piše više ništa. Službeno je osnivač i tvorac Banksofta, koji je prodan za dvanaest milijardi dolara. Izvršni je direktor Angelcoma i aktivni ulagač u više mladih internetskih tvrtki.

– Dakle, sâm je postao milijarder.

– Izgleda da jest. Samo mu je dvadeset i sedam godina. Piše da su mu roditelji bili učitelji.

Odlučna u namjeri da prevlada tešku prošlost, Erica Hathaway rano nauči biti samostalna. Nekoliko dana nakon što je diplomirala, naći će se pred skupinom ulagača koji će omogućiti uspjeh ili slom njezine mlade tvrtke. Jedino za što se nije pripremila bilo je klecanje koljena pred jednim arogantnim i predivnim ulagačem. Blake Landon, milijarder i navodno haker naviknuo je dobivati ono što želi. Opčinjen Ericinom motiviranošću i ljepotom, želio ju je posjedovati od trenutka kad je ušla u njegovu dvoranu za sastanke. Odlučan u namjeri da je osvoji, slama njezin otpor i bori se za njezino povjerenje unatoč svoj želji za dominacijom. Ali, kad Blake otkrije mračnu tajnu iz Ericine prošlosti, ugrozit će ne samo njezino povjerenje, nego i život za koji se svim silama borila…

Meredith Wild je autorica ljubavnih romana, međunarodnih bestselera te bestselera novina New York Times i USA Today . Živi u Bostonu sa suprugom i troje djece. Dok ne piše i ne komunicira s obožavateljima, surađuje s mladim visokotehnološkim tvrtkama. Možete je pronaći na www.facebook.com/meredithwild.

www.mozaik-knjiga.hr 39,90 kn

ISBN 978-953-14-1826-3

Predodređeni - Meredith Wild

Od autorice bestselera New York Timesa

MEREDITH WILD PREDODREĐENI

Meredith Wild

PREDODREĐENI

Meredith Wild Predodređeni

S engleskoga

ALEKSANDRA BARLOVIĆ

PRVO POGLAVLJE