Issuu

teresa medeiros

Poljubac za pamćenje

KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA

knjiga devedeset prva

Naslov izvornika

A Kiss to Remember

Nakladnik

Mozaik knjiga

Za nakladnika

Bojan Vidmar

Glavni urednik

Zoran Maljković

Urednica

Aleksandra Stella Škec

Grafički urednik

Marko Katičić

Oblikovanje naslovnice

Marija Morić

Ilustracija na naslovnici

Shutterstock

Tisak Denona, Zagreb, rujan 2019.

ISBN 978-953-14-2612-1

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001039459.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

teresa medeiros

Poljubac za pamćenje

S engleskog prevela ANA d ES p OT

Posveta

U sjećanje na moju voljenu Bundevicu – ti si bila moja čudotvorna mačkica koja mi je grijala krilo i srce punih trinaest godina. I dalje ti svaku noć ostavljam dekicu u slučaju da odlučiš svratiti u posjet.

Dragomu Bogu – svakog sam ti se jutra obraćala s punim srcem i praznim rukama, a ti si mi poslao više blagoslova nego što ga mogu prihvatiti.

I momu Mihaelu, čiji je svaki poljubac poljubac za pamćenje.

Priznanja

Voljela bih zahvaliti cijelom osoblju Bantam Dell Publishing Groupa, uključujući Anne Bohner, Amy

Farley, Theresu Zoro, Betsy Hulsebosch, Susan Corcoran, Barb Burg, Yooka Louiea i Irwyna Applebauma.

Također bih htjela zahvaliti Margaret Evans Portrer, čiji su veličanstveni zapisi o udvaranju i braku u doba Kraljevine tijekom vladavine kralja Georgea III. inspirirali moju maštu za neki novi svijet. (Pa ako sam išta pogriješila, nemojte kriviti nju. Krivite mene!)

Zahvalila bih i kolegama koji su pazili na moj zdrav razum – Jean Willett, Elizabeth Bevarly i Rebeca Hagan

Lee. A posebno bih htjela zahvaliti Wendy McCurdy, Andrei Cirillo i Niti Taublib. Pepeljuga je imala samo jednu vilinsku kumu, a ja ih imam tri.

Sterling Harlow popeo se na divan za noge i podignuo na nožne prste kako bi pogledao kroz prozor sobe za primanje. Bilo bi mu lakše da mu se debela žuta mačka nije lijeno objesila preko ruke. Toplim je dahom oslikao savršeni magloviti krug na hladnome staklu. Obrisao ga je rukavom baš u trenutku kad je vidio da elegantna gradska kočija zastaje u zavojitom prilazu bijele plemićke vile. Kad je sluga u uniformi s perikom iskočio iz stražnje strane kočije pa otvorio prednja vrata, Sterling se nagnuo naprijed tako da mu je nos dodirivao staklo.

– Nikada nisam upoznao pravog vojvodu, Nellie – prošaptao je, uzbuđeno stisnuvši svog vjernog, prugastog pratitelja.

Otkad su ga mama i tata obavijestili da će ih posjetiti njegov stric, Sterling je proveo svaki mogući trenutak nad svojim knjigama i slikovnicama, tražeći sliku jednog vojvode. Konačno se zadovoljio slikom kombinacije Odiseja i kralja

Artura – zamišljao je svoga strica kao dobrog, hrabrog plemića s crvenim baršunastim plaštem na širokim ramenima i sjajnim mačem koji je visio s njegova struka.

Sterling je zadržao dah kad su se vrata kočije počela otvarati. Sunce je obasjavalo njihov blistavi heraldski grb.

– Sterling! – Majčin glas presjekao je njegove napete živce i Sterling se skoro otkotrljao s divana. Nellie je skočila s njegovih ruku, pokušavajući se sakriti iza zavjesa.

– Smjesta siđi dolje! Ne želiš da te stric zatekne kako buljiš u njega poput jednoga od naših slugu.

Odlučivši da ne bi bilo pametno podsjetiti majku kako si samo jednog slugu mogu i priuštiti, Sterling je skočio s divana. – Vojvoda je ovdje, mama! Stvarno je ovdje! I vozi se u kočiji koju vuku četiri bijela konja, baš poput Zeusa ili Apolona!

– Ili vraga – promrmljala je majka i polizala prste kako bi ukrotila čuperak koji je uvijek narušavao Sterlingovu suncem okupanu kosu.

Sterling je pokušavao ostati miran dok mu je majka brisala mačju dlaku s odijela i popravljala čvor njegove malene kravate te ga tako skoro zadavila. Sterling je pred vojvodom htio izgledati najbolje što je mogao. Htio je da njegovi mama i tata budu ponosni. Ako to postigne, možda njegov otac neće provoditi toliko noći u Londonu, a njegova majka neće svaku noć zaspati plačući u krevetu. Njezino ga je prigušeno jecanje probudilo više nego jednom u posljednjih tjedan dana.

– Eto, da te vidim – odmaknula se i nagnula glavu kako bi ga promotrila. – Vrlo si naočit mladi gospodin.

Odjednom joj se lijepo lice namrštilo. Okrenula mu je leđa, zaklonivši usne rupcem.

Sterling joj se zbunjeno i prestrašeno približio. – Mama, plačeš li?

Odmahnula mu je. – Ne budi smiješan. Nešto mi je upalo u oko. Pepeo iz kuhinjske peći ili Nellieina dlaka.

U ovom je trenutku prvi put u svome mladom životu Sterling pomislio da mu majka laže. No prije nego što je stigao

nastaviti s pitanjima, vrata sobe za primanje širom su se otvorila.

Sterling se okrenuo i zaboravio na majku. Srce mu je počelo kucati kao ludo.

Tata je stajao pred vratima, crvena nosa i obraza. Oči bi mu obično tako sjale samo nakon uspješne kockarske noći ili barem tri boce slatkog vina.

– Ellie. Sterling. Velika mi je čast predstaviti svoga strica – Granvillea Harlowa, šestog vojvodu od Devonbrookea.

Nestrpljivo gurnuvši Sterlingova oca, vojvoda je uletio u sobu. Za njim je hodao visoki sluga. Sterling se razočarao kad je vidio da vojvoda ne nosi lepršavi crveni plašt, nego ozbiljni crni kaput, i da su mu hlače lišene svih ukrasa. Ramena mu nisu bila široka, već uska i pogrbljena, kao da će se svaki trenutak urušiti. Velika je obrva bacala sjenu na njegove blijede oči, a neuredna, rijetka bijela kosa krasila mu je vrh glave.

Sterling je primijetio kako se muškarčev dugačak, špičasti nos počinje meškoljiti. Muškarac je odjednom eksplodirao i snažno kihnuo, od čega su se svi nazočni trznuli.

– Imate mačku, zar ne? – stisnutim je očima prešao po sobi za primanje. – Smjesta je uklonite. Ne mogu podnijeti ta gadna stvorenja.

– Strašno mi je žao, Vaša Milosti. Da sam znala, zatvorila bih je u staju s drugim životinjama. – Mrmljajući nespretne isprike, majka je otvorila prozor i nezgrapno izbacila Nellie u vrt.

Sterling se počeo buniti, ali vojvoda je prebacio svoj ledeni pogled s mačke na njega, od čega se Sterling smrznuo i zašutio.

– Kakva sreća što ste stigli u doba za čaj, Vaša Milosti –majka se drhtavo nasmiješila. – Moja kuharica vam je pripremila veliku okrepu za...

– Nemam vremena za zabavljanje – oštro je rekao vojvoda, ušutkavši majku. – Moram se što prije vratiti u London. Čovjek poput mene ima puno važnijeg posla od ovoga, ako niste znali.

Kad mu se vojvoda počeo približavati, i Sterlingov se nos počeo meškoljiti. Stari je čovjek mirisao još gore nego što je izgledao – kao istrošeno donje rublje koje već stoljećima leži na tavanu.

– Je li ovo taj dječak? – zalajao je.

Sterlingov se otac približio njegovoj majci i primio je iza struka. – Da. To je naš mladi Sterling.

Sterling se odmaknuo kad se vojvoda sagnuo kako bi mu pogledao lice. Nezadovoljni trzaj njegove gornje usne pokazivao je da nije zadovoljan onime što vidi. – Malen je za svoje godine, zar ne?

Tata se nasmijao pomalo presrdačno. – Tek mu je sedam godina, moj gospodine. I ja sam se kasno razvio, baš poput njega.

Vojvoda je povukao Sterlinga za uho, zbog čega je Sterling bio zahvalan što se sjetio oprati područje iza ušiju. Prije nego što se stigao oporaviti od tog poniženja, vojvoda ga je koščatim prstima primio za donju usnu i potegnuo je kako bi mu proučio zube.

Sterling se trznuo i odmaknuo, gledajući ga s nevjericom. Mogao ga je ugristi, no bojao se da bi vojvoda bio još gorega okusa nego što je mirisao.

Poslušavši značajno gurkanje Sterlingova oca, njegova je majka iskoraknula prema vojvodi. – Vrlo je poslušan dječak, moj gospodine. I ima tako dobro i velikodušno srce. Uvijek sam ga zvala svojim malim anđelom.

Vojvoda je frknuo, upozorivši ih da te osobine ne cijeni previše.

Majka je stiskala rubove svoje suknje. – Ali strašno je pametan, također. Nikada nisam vidjela tako mladog dječaka kojemu su tako dobro išli slova i brojevi.

Vojvoda je počeo kružiti oko njega. Sterling se osjećao poput sočne strvine koju je vrebao gladni lešinar. Nastupila je napeta tišina, a onda je stari muškarac konačno stao i zanjihao se na petama. – Već sam izgubio previše dragocjenog vremena. Morat ću se zadovoljiti njime.

Majka je rukom prekrila usta. Očevo je lice bilo prekriveno olakšanjem.

Trenutak očaja konačno je otopio Sterlingov smrznuti jezik. – Čime? Što ću ja morati učiniti? Ne razumijem. O čemu on priča? Tata? Mama?

Tata ga je uzbuđeno pogledao. – Imamo sjajno iznenađenje za tebe, sine. Tvoj stric Granville upravo se velikodušno složio da mu ti budeš nasljednik. Sada ćeš biti njegov mali dječak.

Sterling je mahnito pogledavao oca i majku. – Ali ne želim biti njegov mali dječak. Želim biti vaš mali dječak.

Žuti zubi njegova strica otkrivali su više zlokoban nego blagonaklon osmijeh. – Uskoro neće biti ničiji mali dječak. Nikada nisam vjerovao u tetošenje djece. Ja ću ga učiniti muškarcem u tren oka.

Sterlingov je otac tužno odmahnuo glavom. – Znaš, Sterling, žena gospodina Devonbrookea otišla je u raj.

– Da pobjegne od njega? – Sterling je prkosno buljio u strica.

Očeve su se oči stisnule. – Otišla je u raj jer je bila bolesna. Nažalost, umrla je prije nego što mu je mogla podariti sina. Nije blagoslovljen malim dječakom kao mi.

– Malodušna glupača ostavila mi je curu – vojvoda je puknuo. – Kćer. To mi djetešce nije od velike koristi, ali tebi će moći praviti društvo.

– Čuješ li, Sterling? – Mama je bijelim prstima stisnula očevu ruku. – Dobit ćeš sestru. Zar to nije divno! I živjet ćeš u velikoj vili u Londonu, s puno igračaka i s ponijem kojeg ćeš moći jahati. Dobit ćeš najbolje obrazovanje koje novac može kupiti, a kada dovoljno odrasteš, stric će te poslati na veliki put po Europi. Nikada ti ništa neće nedostajati – suze su se počele slijevati niz njezine obraze. – A jednoga dana – za mnogo, mnogo godina, naravno – dodala je, uplašeno pogledavši sadašnjeg vojvodu – ti ćeš postati vojvoda od Devonbrookea.

– Ne želim biti vojvoda – Sterling je odlučno uzviknuo. Ramena su mu zadrhtala. – I neću biti. Ne možete me natjerati!

Razmišljajući o bijegu, Sterling je zaobišao strica i potrčao prema vratima. No zaboravio je na slugu. Muškarac ga je podignuo i smjestio ispod svoje mesnate ruke kao da je lagan poput božićne šunke.

Sterling ga je udarao i grebao u stanju slijepe panike, ne slušajući ništa osim vlastitih bijesnih uzvika.

Sve dok nije čuo zvuk kovanica. Naglo zašutjevši, Sterling je otvorio oči i shvatio da njegov otac drži debelu torbu koju mu je vojvoda upravo dobacio.

Zlokoban izraz pobjede treperio je u njegovim starim očima. – Kao što smo se složili, nećače, dajem ti i prava na vilu Arden. Pratila te sreća u životu ili ne, od ovoga dana nikada više nećeš morati brinuti hoćeš li završiti na ulici zbog zajmodavaca.

Sterling se potpuno smirio kad je shvatio što se upravo dogodilo.

Prodali su ga. Njegovi su ga roditelji prodali ovomu odvratnom starom čovjeku s hladnim očima i žutim zubima.

– Spustite me na pod.

Njegove su riječi odjeknule sobom za primanje, umirujući svako kretanje. Izgovorio ih je s takvim autoritetom da se čak ni visoki sluga nije usudio pobuniti. Sterling se čvrsto spustio na noge, gledajući ih sada suhim i gorućim očima.

Granville Harlow s neočekivanim je divljenjem trznuo ustima. – Volim vidjeti žar duha u mladom dječaku. Ako si gotov s glumatanjem, možeš pozdraviti svoje roditelje.

Njegovi majka i otac primaknuli su mu se stidljivo, kao da su stranci. Majka je kleknula pokraj vrata, dok ju je otac držao za rame, i raširila ruke prema Sterlingu.

Sterling je znao da mu je ovo posljednja prilika da je obgrli oko struka i nasloni svoje lice u toplinu njezinih grudi. Posljednja prilika da zatvori oči i duboko udahne miris narančina cvijeta koji je kupao kestenjaste pramenove njezine kose. No iako ga je njezin prigušen jecaj zabolio do kosti, Sterling je naposljetku prošao pokraj nje i izašao kroz vrata bez ijedne riječi, ukočivši ramena kao da je već postao vojvoda od Devonbrookea.

– Jednog ćeš dana razumjeti, sine – uzviknuo mu je otac.

– Jednog ćeš dana znati da smo učinili ono što je najbolje za tebe.

Zvuk plača njegove majke postajao je sve tiši i tiši dok se

Sterling smještao u kut kočije. Dok se njegov stric penjao u vozilo, zbog čega se ono nagnulo, posljednja stvar koju je

Sterling vidio bila je Nellie koja je sjedila na prozoru ispred sobe za primanje, gledajući ga kao da zna da ju je upravo zauvijek napustio.

Prvi dio

Vrag nije imao, od svih svojih strijela, jednu za srce, koja je slatka biti smjela. – George Noel Gordon, Lord Byron

Prvo Poglavlje

Dragi moj sine, ruke mi se tresu dok pišem ovo pismo...

Vrag je stigao u Devonbrooke Hall.

Nije došao u kočiji koju vuku četiri bijela konja ili putem sumporne eksplozije, nego u obliku medenozlatne kose i anđeoskog lica Sterlinga Harlowa, sedmog vojvode od Devonbrookea. Koračao je mramornim hodnicima veličanstvene vile koju je posljednju dvadeset jednu godinu nazivao domom, s dva tigrasta mastifa za petama, lavovskog držanja, baš poput njegova.

Zaustavio je pse jednim nehajnim trzajem ruke, pa otvorio vrata radne sobe i naslonio se na njih, pitajući se koliko će se dugo njegova rođakinja pretvarati da ga ne primjećuje.

Ona je još nekoliko minuta nastavila povlačiti svoje nalivpero po knjizi, sve dok jedno posebno tvrdoglavo slovo t nije ostavilo ružnu mrlju od tinte na stranici. Porazno je uzdahnula i uputila mu pogled ispod naočala. – Vidim da te Napoleon nije uspio naučiti lijepom ponašanju.

– Baš suprotno – Sterling se lijeno nasmiješio. – Ja sam njega naučio sitnicu ili dvije. Govori se da je abdicirao nakon Waterlooa samo kako bi pobjegao od mene.

– Sada kada si se vratio u London, možda mu se i ja pridružim u progonstvu.

Dok je Sterling hodao po sobi, njegova se rođakinja držala ukočeno poput krojačke lutke. Za divno čudo, Diana je vjerojatno bila jedina žena u Londonu koja je izgledala kao da pripada iza ovog veličanstvenog kožnog radnog stola od mahagonija. Izbjegavala je pastelne i djevičanski bijele boje koje su ostale mlade dame preferirale i zamijenila ih nijansama šumsko zelene boje i boje vina. Tamna joj je kosa bila zavezana u jednostavnu punđu koja je naglašavala eleganciju njezina vlasišta u obliku slova v.

– Molim te, nemoj se mrštiti, draga rođakinjo – promrmljao je Sterling, nagnuvši se da je poljubi u obraz. – Mogu podnijeti osudu svijeta, ali tvoja me pogađa ravno u srce.

– Možda, kad bi ga imao – nagnula je glavu kako bi primila poljubac, opustivši svoje ukočene usne. – Čula sam da si se vratio prije tjedan dana. Pretpostavljam da si ponovno bio kod onog nevaljalca Thanea.

Sterling je zaobišao kožni naslonjač koji je stajao ispred stola i naslonio se na kut stola odmah pokraj nje. – Nikada ti nije potpuno oprostio što si raskinula vaše zaruke, znaš. Tvrdi da si mu slomila srce i proširila okrutne laži o njegovu karakteru.

Iako se Diana trudila zvučati ravnodušno, tračak boje pojavio se na njezinim obrazima. – Ja nisam imala problema s karakterom tvoga prijatelja, nego s time što ga on uopće nije ni imao.

– No nakon svih ovih godina, ni ti ni on niste se vjenčali. To mi je uvijek bilo... zanimljivo.

Diana je skinula naočale i hladno ga pogledala. – Radije bih živjela bez muškarca nego se udala za dječaka – kao da je shvatila da je previše toga otkrila, ponovno je stavila naočale i počela čistiti višak tinte s nalivpera. – Sigurna sam da su čak i Thaneovi nestašluci neznatni u odnosu na tvoje. Otkad si u Londonu, čula sam da si bio već u četiri dvoboja, osvojio obiteljska bogatstva trojice nesretnih jadnika i slomio popriličan broj nevinih srca.

Sterling ju je prijekorno pogledao. – Kad ćeš prestati slušati nemilosrdne glasine? Prebio sam samo dva momka, osvojio naslijeđenu kuću trećega i ozlijedio samo jedno srce koje na kraju i nije djelovalo tako nevino kao što sam mislio.

Diana je odmahnula glavom. – Svaka žena koja je dovoljno blesava da ti podari svoje srce ne može dobiti bolje od onoga što zaslužuje.

– Možeš mi se rugati ako želiš, ali sada kada je rat gotov, namjeravam ozbiljno započeti potragu za svojom budućom nevjestom.

– Ove će vijesti zagrijati srca svake ambiciozne ljepotice i njezine nadobudne majke u Londonu. Pa reci mi, što je uzrokovalo ovu naglu žudnju za domom i toplinom?

– Uskoro će mi trebati nasljednik, a za razliku od dragoga starog strica Granvillea, pokoj mu crnoj duši, ne namjeravam ga otkupiti.

Sobom je odjeknulo režanje od kojeg klecaju kosti, kao da je Sterlingovo spominjanje njegova strica probudilo nekakvu nezemaljsku nazočnost. Pogledao je preko stola i ugledao mastife kako bulje u njega i napeto mašu repovima.

Diana se polako naslonila u naslonjaču i otkrila nježnu bijelu mačku u svome krilu.

Sterling je frknuo. – Zar to ne bi trebalo biti u stajama?

Znaš da ne mogu podnijeti ta stvorenja.

I sama se nasmiješivši poput mačke, Diana ju je pomazila ispod paperjaste brade. – Da, znam.

Sterling je uzdahnuo. – Dolje, Kalibane. Dolje, Kerbere. – Kad su se psi spustili na sag dureći se, Sterling je rekao: –

Ne znam zašto sam se trudio ići u rat protiv Francuza ako sam mogao ostati ovdje i boriti se s tobom.

No oboje su znali zašto je otišao.

Sterlingu nije trebalo dugo da otkrije zašto je njegov stric volio vidjeti žar duha u dječaku. Bilo je to zato što je stari pokvarenjak osjećao okrutno zadovoljstvo u izvlačenju prkosa iz njega. Sterling je stoički trpio pokušaje svoga strica da iz njega oblikuje novoga vojvodu sve dok nije navršio sedamnaest godina i, poput svoga oca, narastao dvadesetak centimetara u osam mjeseci.

Sterling nikada neće zaboraviti hladnu zimsku noć kad se okrenuo i iščupao štap iz stričevih kvrgavih ruku. Stari je čovjek klonuo pred njim, čekajući da udarci počnu padati.

Sterling i dalje ne može reći je li ga prijezir prema stricu ili prema samome sebi natjerao da slomi štap napola, baci ga pod stričeve noge i otiđe iz sobe. Starac nikada više nije podignuo ruku na njega. Nakon nekoliko kratkih mjeseci, Sterling je napustio Devonbrooke Hall, zamijenivši veliko putovanje Europom koje je njegov stric isplanirao desetogodišnjim putovanjem Napoleonovim bojnim poljima. Često bi prekidao svoju zvjezdanu vojničku karijeru posjetima Londonu u kojima je igrao i kockao tvrdo kao što se i borio. – Možda bi mogao razmisliti o stalnom povratku ovamo –rekla je Diana. – Moj je otac mrtav već više od šest godina.

Sterling je odmahnuo glavom, nasmiješivši se sa žaljenjem.

– Neki duhovi nikada ne mogu počinuti u miru.

– I sama to dobro znam – odgovorila je zamišljenih očiju.

Nju stric nikada nije udario štapom. Kao žena nije bila vrijedna takve pozornosti.

Sterling je posegnuo za njezinom rukom, no ona je već izvlačila jedno presavijeno pismo iz ladice. – Ovo je došlo poštom prije više od pet mjeseci. Htjela sam ti to poslati u pukovniju, ali... – znakovito je slegnula ramenima.

Potvrđujući njezinu procjenu, Sterling je otvorio ladicu kako bi bacio omotnicu na veliku hrpu identičnih pisama –oslovljenih na ime Sterlinga Harlowa, lorda Devonbrookea – koje još nije otvorio. No nešto mu je zaustavilo ruku. Iako se miris narančina cvijeta i dalje osjetio iz omotnice, rukopis ovaj put nije bio nježan i ukrašen kao što je očekivao. Neobičan osjećaj straha, suptilan poput ženina daha, uspravio je dlake na njegovu potiljku.

– Otvori ga – naredio je, vraćajući pismo Diani.

Diana je progutala slinu. – Jesi li siguran?

Kratko je kimnuo.

Ruka joj je drhtala dok je bijelim otvaračem za pisma otvarala omotnicu. – Dragi lorde Devonbrooke – nježno je čitala. – Žao mi je što Vas moram obavijestiti da je Vaša majka s ovog svijeta otišla na bolje mjesto. – Diana je zastala, pa nevoljko nastavila. – Iako ste odbili svaku njezinu molbu za pomirenjem u posljednjih nekoliko godina, umrla je s Vašim imenom na usnama. Vjerujem da Vam ove vijesti neće nanijeti pretjeranu žalost. Zauvijek Vaša skromna sluškinja, gospođica Laura Farleigh.

Diana je polako spustila pismo na stol i skinula naočale. –

Oh, Sterling, tako mi je žao.

Čeljust mu je kratko trznula, a onda se ukočila. Bez riječi je uzeo pismo iz Dianinih ruku, spustio ga u ladicu i zatvorio je, ostavljajući narančin miris u zraku.

A onda mu se na ustima pojavio osmijeh, produbljujući rupicu u njegovu desnom obrazu koja je uvijek ulijevala jezu u njegove protivnike, i za kartaškim stolom i na bojnom polju. – Ta mi gospođica Fairleigh ne djeluje nimalo skromno. Tko je ova drska djevojka koja se usuđuje prigovarati moćnome vojvodi od Devonbrookea?

Pričekao je dok je Diana listala kožnu knjigu. Njegova je rođakinja vodila zapisnik o svemu što je Sterlingov otac ikada posjedovao, a što sada pripada njemu.

– Ona je župnikova kći. Siroče, rekla bih. Tvoja ju je majka primila k sebi, zajedno s njezinim mlađim bratom i sestrom, sedam godina nakon što su im roditelji umrli u nesretnom požaru koji je uništio parohiju u kojoj su živjeli.

– Kako je samo bila milosrdna – Sterling je zajedljivo odmahnuo glavom. – Župnikova kći. Trebao sam znati. Nema ništa bolje od pravedničkog ogorčenja neke jadne, obmanute budale koja misli da ima podršku od samoga Boga. – Izvukao je komad papira iz ladice od tikovine i pružio ga Diani.

– Smjesta napiši odgovor. Obavijesti gospođicu Fairleigh da će vojvoda od Devonbrookea za mjesec dana doći u Hertfordshire kako bi pokupio ono što mu pripada.

Diana je zinula, dopustivši knjizi da se sama zatvori. – Nisi valjda ozbiljan.

– A zašto ne? Oba su mi roditelja mrtva. To bi značilo da vila Arden sada pripada meni, zar ne?

– A što točno planiraš učiniti sa siročadi? Baciti ih na ulicu?

Počešao se po bradi. – Moj će im odvjetnik potražiti smještaj. Vjerojatno će mi zahvaliti na darežljivosti. Osim toga, troje djece koje je predugo samo može se dovesti samo u kakvu nevolju.

– Gospođica Fairleigh više nije dijete – podsjetila ga je Diana. – Odrasla je žena.

Sterling je slegnuo ramenima. – Onda ću joj pronaći muža – nekog vojnika ili pravnika koji će se rado oženiti drskom djevojkom kako bi meni ugodio.

Diana se primila za prsa, buljeći u njega. – Tako si romantičan. Srce mi se topi.

– A ti si nepopravljiva svadljivica – odgovorio je Sterling, mršteći se.

Potom je ustao, a za njime i mastifi. Diana je čekala dok nije otišao do vrata, sa psima za petama, a onda je tiho rekla: – I dalje ne razumijem, Sterling. Arden je samo jedna skromna seoska kuća, malo veća od kakve kolibe. Zašto bi je htio za sebe kada imaš već desetak velikih imanja koje nikada nisi ni posjetio?

Sterling je zastao, pa vragolasto odgovorio: – Moji su roditelji prodali moju dušu u zamjenu za to imanje. Možda se samo želim uvjeriti da je vrijedilo tog troška.

Nakon što joj se graciozno naklonio, zatvorio je vrata za sobom, ostavljajući je da miluje mačku u svome krilu, zamišljeno se mršteći.

– Bezdušni vrag! Odvratna krastača! Muška svinja! Oh, kako li se samo usuđuje!

George i Lottie promatrali su Lauru kako zapanjeno kru

ži po sobi za primanje. Nikada nisu vidjeli svoju staloženu sestru obuzetu tako velikim bijesom. Čak je i gusta smeđa kosa skupljena na vrhu njezine glave skakutala od gnjeva.

Laura se okretala oko sebe, mašući pismom u ruci. Skupa je omotnica već bila potpuno zgužvana. – Nije se čak ni potrudio sam napisati pismo, nego ga je morala napisati njegova rođakinja! Već mogu zamisliti tog bezdušnog ogra. Vjerojatno pohlepno trlja svoje debele ruke razmišljajući o tome kako će nam uzeti krov nad glavom. Nije ni čudo da ga zovu

Demon od Devonbrookea!

– Ali gospa Eleanor je umrla prije više od pet mjeseci –rekao je George. – Zašto je čekao tako dugo da nam se javi?

– Prema ovome pismu, bio je u inozemstvu proteklih sedam mjeseci – odgovorila je Laura. – Vjerojatno na nekom luksuznom putovanju Europom, neumjereno se zabavljajući besramnim užicima jednog nezasitnog razvratnika.

– Kladim se da je patuljak – Lottie je nagađala.

– Ili pogrbljeni trol s razbijenim zubima i nezasitnim apetitom za desetogodišnjim derištima. – George se pretvarao da ima kandže i napao Lottie koja je zavrištala tako glasno da su se mačići pod njezinom suknjom probudili iza sna i razbježali po tepihu. Lottie nije mogla otići nikamo, a da je ne prati čopor mačića. Laura bi se zaklela da ih Lottie i sama stvara. Laura je morala nezgodno poskočiti kako se ne bi spotaknula preko jednoga od njih. Umjesto da pobjegne na sigurno, jedan maleni žuti mačić sjeo je na stražnje noge

i počeo si lizati šapu s prijezirom, kao da je isključivo Laura kriva za njihov skori sudar.

– Ne trebaš biti tako samodopadan – obratila se malenom mačku. – Ako nas izbace iz kuće, uskoro ćeš morati gutati seoske miševe, a ne one mačje slastice koje toliko voliš.

George je jecajući sjeo na divan pokraj Lottie. – Može li nas on doista izbaciti iz kuće? I ako to napravi, što će biti s nama?

Laura se neuvjerljivo nasmijala. – Oh, nemamo se čega bojati. Slušajte ovo – lord Devonbrooke moli za vaš oprost – čitala je s prijezirom. – Iskreno žali što toliko dugo nije obavljao svoje dužnosti. Kao novi gospodar vile Arden, rado će preuzeti odgovornost da vam pronađe novi smještaj. – Ponovno je zgužvala pismo. – Smještaj, da! Vjerojatno nas planira baciti u sirotinjski dom za radnike.

– Nikada nisam voljela raditi. Mislim da bi mi bilo draže da završim na ulici – Lottie je promišljeno rekla. – Bila bih dobar prosjak, zar ne? Zar me ne možeš zamisliti kako stojim na snježnom pločniku i u smrznutim rukama držim metalnu šalicu za novce? – Uzdahnula je. – Svakim bih danom bila sve bljeđa i mršavija, sve dok ne bih izdahnula od bolesti u rukama nekog naočitog, ali hladnog stranca. – Potkrijepila je svoje riječi odglumivši da pada u nesvijest, bacivši se na divan s rukom preko čela.

– Jedino od čega ti možeš izdahnuti je ako pojedeš previše Cookieinih čajnih kolačića – promrmljao je George.

Lottie je naizgled oživjela i isplazila mu jezik.

George je ustao na noge i pomaknuo svoju plavu kosu sa smeđih očiju. – Znam! Ja ću izazvati tog nitkova na dvoboj!

Neće se usuditi odbiti me. Pa bit će mi trinaest godina u prosincu – uskoro ću biti pravi muškarac.

– Bez krova nad glavom i s mrtvim bratom neću se osjećati ništa bolje – Laura je smrknuto rekla, spustivši ga na divan.

– Mogli bismo ga ubiti – veselo je predložila Lottie. Kao mlada čitateljica gotičkih romana, izgarala je od želje da nekoga ubije sve otkad je pročitala Misterije Udelpha gospođe Radcliffe.

Laura je frknula. – S obzirom na hladnoću kojom je zanemarivao svako majčino pismo svih ovih godina, vjerojatno bismo ga trebali pogoditi srebrnim metkom ili mu probosti srce kolcem.

– Ne razumijem – rekao je George. – Kako nas može izbaciti na guzicu – zakašljao se primijetivši Laurin pogled upozorenja – na stražnjicu, ako je gospa Eleanor obećala da će vila Arden uvijek biti naš dom?

Laura se primaknula prozoru i odmaknula čipkaste zavjese, izbjegavajući oštroumni pogled svoga brata. – Nikada vam ovo nisam rekla jer nisam htjela da se zabrinete, ali obećanje gospe Eleanor sadržavalo je određene... uvjete. George i Lottie oprezno su se pogledali pa istodobno upitali: – Kao naprimjer?

Laura im se okrenula i brzopleto izgovorila istinu. – Kako bih naslijedila vilu Manor, moram se udati prije svog dvadeset prvog rođendana.

Lottie je glasno uzdahnula, a George je zagunđao i primio se za glavu.

– Ne trebate biti tako užasnuti – Laura je frknula. – Prilično je uvredljivo.

– Ali već si odbila desetak prosidbi svakog neoženjenog muškarca u selu – primijetio je George. – Gospa Eleanor nije podržavala tvoju izbirljivost. Vjerojatno te zato i pokušala natjerati na brak.

– Tooley Grantham je preproždrljiv – rekla je Lottie, na prstiće nabrajajući sve razloge zbog kojih je Laura odbila svoje prosce. – Wesley Trumble je predlakav. Huey Kleef mljacka dok jede. A Tom Dillmore uvijek ima prljavštinu na vratu i iza ušiju.

Laura je slegnula ramenima. – Pretpostavljam da želite da provedem ostatak svog života s nekim velikim medvjedom od čovjeka koji se ne zna ponašati za stolom i ne vodi računa o higijeni.

– To bi možda bilo bolje od toga da provedeš svoj život čekajući muškarca koji ne postoji – mračno je rekao George. – Ali znaš da sam uvijek sanjala o braku s muškarcem koji bi mogao nastaviti tatin posao u župi. Većina muškaraca u selu ne zna ni čitati, niti im je uopće stalo da nauče.

Lottie je motala dugački zlatni pramen kose oko prsta. –Šteta što ja nisam starija sestra. To bi bila velika žrtva, naravno, ali ja bih se bez problema udala za nekoga zbog novca umjesto zbog ljubavi. Onda bih se zauvijek mogla brinuti za tebe i Georgea. I sigurno bih ulovila bogatoga muža. Kad odrastem, bit ću prava Nenadmašiva Ljepotica, znate. Svi mi tako govore.

– Već si sada prava Nenadmašiva Dosada – promrmljao je George. Okrenuo je svoj optužujući pogled prema Lauri. –Znaš, mogla si nam prije spomenuti da moraš pronaći muža. Možda bismo imali više vremena da ti pronađemo nekoga tko može zadovoljiti tvoje visoke standarde.

Laura je sjela na škripavi divan i naslonila glavu na bradu. – Kako sam ja mogla znati da bi itko osim nas htio ovu zapuštenu staru kuću? Mislila sam da ćemo moći nastaviti živjeti ovdje koliko god želimo, a da nas nitko ništa ne pita.

Oči su joj zasuzile. Zrake sunca koje su se slijevale kroz istočne prozore samo su naglašavale uglađenu otrcanost sobe za primanje. Ruže uvezene na jastuke na divanu već su odavno izblijedjele iz crvene u vodenasto ružičastu boju. Ružna je mrlja od plijesni kvarila gipsani okvir iznad vrata, a pljesniva hrpa knjiga s kožnim koricama služila je kao četvrta noga potrganom klaviru od palisandra. Vila Arden bila je jedna obična skromna seoska kuća koja je tek podsjećala na kuću kakva je nekada bila, no za njih je ona predstavljala dom.

Jedini dom za koji su znali otkad su izgubili roditelje prije više od sedam godina.

Polako shvaćajući da utučena lica njezina brata i njezine sestre oponašaju njezino vlastito, Laura je ustala i usiljeno se nasmiješila. – Nema potrebe za tužnim licima. Imamo punih mjesec dana prije nego što stigne lord Demon.

– Ali imamo još samo tri tjedna prije tvog rođendana –George ju je podsjetio.

Laura je kimnula. – Znam da se situacija čini beznadnom, ali moramo zapamtiti ono što nas je tata učio – s molitvom i upornošću, dobri će nam Gospodin pružiti ono što želimo. – Što bismo Ga trebali zamoliti da nam pošalje ovaj put? – Lottie je veselo upitala i ustala.

Laura je malo razmislila, a onda joj je oko zasjalo pa je odlučno rekla: – Muškarca.