Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001039827.
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
Amor Towles
Plemeniti gospodin u Moskvi
S engleskoga prevela ALEKSANDRA BARLOVIĆ
Posvećeno Stokleyju i Esmé
Koliko dobro pamtim
Kad je došla kao gost pješak pa neko vrijeme boravila među nama, melodija nalik planinskoj mački.
A gdje je sada naša svrha?
Kao na mnoga pitanja, i na ovo odgovaram pogledom zaokupljenim guljenjem kruške.
Uz naklon zaželim laku noć pa prolazim kroz vrata na terasu, u jednostavnu raskoš još jednoga blagog proljeća;
Ali, ovo znam:
nije izgubljena među jesenjim lišćem na Petrovu trgu.
Nije među pepelom u kantama Athenaeuma. Nije u plavim pagodama vaših finih umjetnina s kineskim motivima.
Nije u bisagama Vronskoga, nije u prvoj strofi 30. soneta, ni na dvadeset i sedam crveno…
Gdje je sada? (Stihovi 1 – 19)
Grof Aleksandar Iljič Rostov, 1913.
21. lipnja 1922.
ISPITIVANJE GROFA ALEKSANDRA ILJIČA ROSTOVA
PRED IZVANREDNIM KOMITETOM NARODNOG KOMESARIJATA
UNUTARNJIH POSLOVA
Predsjedavajući: drugovi V. A. Ignjatov, M. S.
Zakovski, A. N Kosarev
Tužitelj: A. J. Višinski
Tužitelj Višinski: Vaše ime.
Rostov: Grof Aleksandar Iljič Rostov, nositelj odličja svetog Andrije, član Konjičkog kluba i voditelj lova.
Višinski: Svoje naslove možete zadržati za sebe; nikome drugome nisu od koristi. Ali, za potrebe zapisnika, niste li vi Aleksandar Rostov, rođen 24. listopada 1889. godine u Sankt Peterburgu?
Rostov: Jesam.
Višinski: Prije nego što započnemo, moram reći kako mislim da još nisam vidio jaknu ukrašenu tolikim dugmadima.
Rostov: Hvala vam.
Višinski: To nije bio kompliment.
Rostov: U tom slučaju zahtijevam zadovoljštinu u dvoboju.
[Smijeh.]
Sekretar Ignjatov: Tišina na galeriji.
Višinski: Kako glasi vaša trenutačna adresa?
Rostov: Apartman 317 Hotela Metropol u Moskvi.
Višinski: Koliko dugo ondje živite?
Rostov: Ondje stanujem od petog rujna 1918. godine. Nešto manje od četiri godine.
Višinski: Vaše zanimanje?
Rostov: Gospoda se ne bave zanimanjima.
Višinski: U redu. Kako provodite vrijeme?
Rostov: Večeram, raspravljam. Čitam, razmišljam.
Uobičajene besmislice.
Višinski: I pišete poeziju?
Rostov: Znam se uhvatiti pera.
Višinski: [Podiže pamflet.] Jeste li vi autor ove duge pjesme iz 1913. godine: Gdje je sada?
Rostov: Pripisuju je meni.
Višinski: Zašto ste napisali tu pjesmu?
Rostov: Zahtijevala je da je napišem. Slučajno sam određenog jutra sjedio za određenim stolom kad je ona odlučila postaviti svoj zahtjev.
Višinski: A gdje je to točno bilo?
Rostov: U južnom salonu Dokonog.
Višinski: Dokonog?
Rostov: Imanje obitelji Rostov u Nižnjem Novgorodu.
Višinski: Ah, da. Dakako. Vrlo primjereno. Ali, vratimo se vašoj pjesmi. Kako se pojavila u vrijeme nešto većeg obuzdavanja nakon propale pobune 1905. godine, mnogi su je smatrali pozivom na djelovanje. Biste li se složili s tom procjenom?
Rostov: Sva poezija je poziv na djelovanje.
Višinski: [Gleda bilješke.] A u proljeće sljedeće godine otišli ste iz Rusije u Pariz?…
Rostov: Mislim da se sjećam cvjetova na stablima jabuka. Dakle, da, vrlo je vjerojatno da je bilo proljeće.
Višinski: Točnije, 16. svibnja. Dakle, razumijemo razloge za vaš samonametnuti izgon i čak donekle razumijemo
postupke koji su vas potaknuli na bijeg. Zanima nas vaš povratak 1918. godine. Pitamo se jeste li se vratili s namjerom da se uhvatite oružja i ako jeste, bi li to bilo za Revoluciju ili protiv nje.
Rostov: Bojim se da su moji dani baratanja oružjem do tada već bili za mnom.
Višinski: Zašto ste se tada vratili?
Rostov: Nedostajala mi je ovdašnja klima.
[Smijeh.]
Višinski: Grofe Rostove, doima se da ne shvaćate ozbiljnost položaja u kojem se nalazite. I ne iskazujete dužno poštovanje ljudima koji sjede pred vama.
Rostov: I carica mi je to prigovarala u svoje vrijeme.
Ignjatov: Tužitelju Višinski. Ako smijem…
Višinski: Sekretaru Ignjatove.
Ignjatov: Grofe Rostove, ne sumnjam da su mnogi na galeriji iznenađeni vašim šarmom, ali ja nisam nimalo iznenađen. Povijest je pokazala da je šarm najviša ambicija dokonog staleža. No, iznenađuje me da je autor predmetne pjesme mogao postati čovjekom koji je posve očito bez svrhe.
Rostov: Živim u uvjerenju da je čovjekova svrha poznata samo Bogu.
Ignjatov: Doista. To je zacijelo vrlo prikladno za vas.
[Komitet prekida rad dvanaest minuta.]
Ignjatov: Aleksandar Iljič Rostov, potpuno uzimajući u obzir vaš iskaz, možemo samo pretpostaviti da je oštrouman duh koji je napisao pjesmu Gdje je sada? nepovratno podlegnuo iskvarenosti svojega staleža pa sada predstavlja prijetnju idealima koje je svojedobno i sam podržavao. Zbog toga bismo bili skloni odvesti vas iz ove prostorije i postaviti pred zid. Ali, neki
u višim redovima Partije ubrajaju vas među junake predrevolucionarne borbe. Stoga ovaj komitet smatra da vas je potrebno vratiti u hotel koji vam je toliko drag. Ali, da se razumijemo: ako više ikada kročite iz Metropola, bit ćete ustrijeljeni. Sljedeći predmet.
Potpisnici
V. A. Ignjatov
M. S. Zakovski
A. N. Kosarev
KNJIGA PRVA
1922.
Am BASADOR
Kad su 21. lipnja 1922. godine grofa Aleksandra Iljiča Rostova u pola sedam izveli kroz vrata Kremlja na Crveni trg, vrijeme je bilo veličanstveno i svježe. Grof je bez zastajkivanja zabacio ramena i udahnuo zrak poput čovjeka koji je do maloprije plivao. Modra boja neba bila je poput one za koju su obojene kupole katedrale svetog Vasilija. Njihove ružičaste, zelene i zlatne svjetlucale su kao da je razveseljavanje božanstva jedina svrha religije. Doimalo se da su čak i boljševikinje, koje su razgovarale pred izlozima državne robne kuće, bile odjevene kao da slave posljednje dane proljeća.
– Zdravo, prijatelju – doviknuo je grof Fjodoru na rubu trga. – Vidim da su kupine ove godine uranile!
Grof je žustro nastavio dalje, ne dajući iznenađenom prodavaču voća vremena da odgovori, a njegovi navošteni brkovi širili su se poput galebovih krila. Dok je prolazio kroz Vrata uskrsnuća, okrenuo je leđa jorgovanima Aleksandrova vrta i krenuo prema Kazališnom trgu, na kojem se nalazio Hotel Metropol u svoj svojoj ljepoti. Kad je grof stigao do njegova praga, namignuo je Pavelu, poslijepodnevnom vrataru, te se, ispruživši ruku, okrenuo prema dvama vojnicima koji su ga pratili.
– Gospodo, hvala vam jer ste me sigurno dopratili. Vaša pomoć više mi neće biti potrebna.
Iako su oba vojnika bili snažni mladići, morali su podignuti pogled ispod svojih kapa kako bi pogledali grofa u oči jer je grof, kao i deset naraštaja muškaraca obitelji Rostov, bio visok najmanje metar i devedeset.
– Nastavite dalje – rekao je grublji vojnik držeći ruku na kundaku puške. – Naloženo nam je otpratiti vas do vašega apartmana.
Grof je u predvorju široko mahnuo rukom i istodobno pozdravio uvijek smirenog Arkadija (koji je radio na recepciji) i ljupku Valentinu (koja je brisala prašinu s jednoga malog kipa). Premda ih je grof već stotinu puta pozdravio na taj način, oboje su odgovorili gledajući ga razrogačenim očima. Takav prijam čovjek bi mogao očekivati ako bi na svečanu večeru došao zaboravivši odjenuti hlače.
Grof je prošao pokraj mlade djevojčice sklone žutoj boji, koja je čitala časopis u svojemu omiljenom naslonjaču u predvorju, te naglo stao kod palmi u loncima kako bi se obratio svojoj pratnji.
– Dizalo ili stube, gospodo?
Vojnici su pogledali jedan drugoga, pa grofa, pa opet jedan drugoga, očito nesposobni odlučiti.
Kako se od vojnika može očekivati da će pobijediti na bojnom polju, zapitao se grof, ako nije sposoban odlučiti o načinu uspona na kat?
– Stube – odlučio je umjesto njih i počeo preskakati po dvije odjednom, što mu je bilo navika još od akademije.
Na trećem katu krenuo je hodnikom prekrivenim crvenim tepihom prema svojem apartmanu – spavaćoj sobi povezanoj s kupaonicom, blagovaonicom i velikim salonom s gotovo dva i pol metra visokim prozorima koji su gledali na lipe Kazališnog trga. I ondje ga je čekala neugodnost toga dana. Jer, kad je naglo otvorio vrata svojega apartmana, pred njima je stajao stanoviti zapovjednik straže s hotelskim poslužiteljima Pašom i Pećom. Dvojica
mladića s nelagodom su gledali grofa, očito prisiljeni na dužnost koja im je bila odbojna. Grof se obratio časniku.
– Što ovo znači, kapetane?
Kapetan, koji se doimao blago iznenađenim tim pitanjem, dobro je obučen obuzdavati svoje afekte.
– Ovdje sam kako bih vas odveo u vaše odaje.
– Ovo jesu moje odaje.
Kapetan je sa slabašnim nagovještajem osmijeha odgovorio: –Bojim se da više nisu.
Kapetan je ostavio Pašu i Peću pa poveo grofa i njegovu pratnju prema pomoćnim stubama, skrivenim iza neupadljivih vrata u središtu hotela. Slabo osvijetljeno stubište oštro je zaokretalo nakon svakih pet stuba, kao u zvoniku. Zavojito su se uspinjale tri kata, do vrata koja su izlazila u uzak hodnik između kupaonice i šest spavaćih soba nalik samostanskim ćelijama. Taj tavan izvorno je izgrađen kako bi se u njemu smjestili batleri i sluškinje gostiju
Metropola, ali kad je praksa putovanja sa slugama izašla iz mode, slobodne sobe koristile su se za iznenadne i neočekivane potrebe – pa su se od tada u njima čuvali komadi drvne građe, slomljen namještaj i različito drugo smeće.
Ranije toga dana soba najbliža stubama ispražnjena je tako da je u njoj ostao samo krevet od lijevanog željeza, tronogi pisaći stol i desetljeće prašine. U kutu nedaleko od zida bio je maleni ormar, prilično sličan telefonskoj govornici, koji je naknadno tek tako ostavljen u sobi. Strop je pratio kosinu krova i postupno se spuštao od vrata pa je jedino mjesto uz vanjski zid sobe na kojem je grof mogao stajati potpuno uspravno bilo krovni prozor veličine šahovske ploče.
Dok su dva vojnika zadovoljno gledala iz hodnika, časni kapetan objasnio je da je pozvao poslužitelje kako bi grofu pomogli
preseliti ono malo stvari koliko će ih njegove nove odaje moći primiti.
– A ostalo?
– Prelazi u vlasništvo naroda.
Dakle, to je njihova igra, pomislio je grof.
– U redu.
Skokovito je sišao niz zvonik dok su stražari žurili za njim kucajući puškama o zid. Na trećem katu odlučnim je korakom prošao hodnikom pa ušao u svoj apartman, u kojem su ga dva poslužitelja pogledala sa žalosnim izrazom lica.
– U redu je, momci – umirio ih je grof, a tada počeo pokazivati: – Ovo. Ono. Ono ondje. Sve knjige.
Kao namještaj koji će prenijeti u svoje nove odaje grof je izabrao dva naslonjača visoka naslona, bakin orijentalni stolić i omiljeni komplet njezinih porculanskih tanjura. Izabrao je dvije stolne svjetiljke postavljene na slonove od ebanovine i portret svoje sestre Helene, koju je Serov naslikao za svojega kratkog boravka u Dokonom 1908. godine. Nije zaboravio kožnati sanduk koji su posebno za njega izradili u Aspreyju u Londonu i koji je njegov dobar prijatelj Miška primjereno nazvao Ambasadorom.
Netko je ljubazno naložio da se grofovi putni sanduci donesu u njegovu spavaću sobu. I dok su poslužitelji spomenuto nosili gore, grof je sanduk punio odjećom i osobnim stvarima. Opazivši da stražari pogledavaju dvije boce brendija na stoliću, grof je i njih ubacio u sanduk. A kad je sanduk odnesen gore, grof je napokon pokazao pisaći stol.
Dva poslužitelja, čije su svijetloplave odore već bile prljave od sveg tog rada, uhvatila su ga za kutove.
– Ali, teži cijelu tonu – rekao je jedan drugome.
– Kralj se utvrđuje dvorcem – rekao je grof – a gospodin pisaćim stolom.
Kad su poslužitelji odvukli stol u hodnik, Rostovljev stojeći sat, kojemu je bilo suđeno ostati, tugaljivo je otkucao osam puta. Kapetan se već davno bio vratio na svoje mjesto, a stražari, koji su ratobornost zamijenili dosađivanjem, stajali su naslonjeni na zid, dopuštajući da pepeo njihovih cigareta pada na parket dok se u veliki salon slijevala neprigušena svjetlost ljetnog solsticija u Moskvi.
Grof je sa sjetom u očima prišao prozoru u sjeverozapadnom kutu apartmana. Koliko je sati proveo pred njim? Koliko je jutara, u kućnom ogrtaču i sa šalicom kave u ruci, proveo gledajući kako novi gosti iz Sankt Peterburga izlaze iz taksija, umorni i iscrpljeni od noćnog putovanja vlakom? Koliko je zimskih večeri proveo gledajući kako snijeg polako pada dok kakva samotna silueta, zdepasta i niska, prolazi ispod ulične svjetiljke? U tom je trenutku na najsjevernijem dijelu trga jedan mladi časnik Crvene armije žurio uz stube Boljšoja, propustivši prvih pola sata večernje predstave.
Grof se nasmiješio sjetivši se vlastite mladenačke sklonosti stizanju entr’acte. Nakon što bi u Engleskom klubu izričito tvrdio da može ostati na još samo jednom piću, ostajao bi na tri. A tada bi, uskočivši u kočiju koja ga je čekala, odjurio na drugi kraj grada te, preskačući stube, kliznuo kroz zlatna vrata poput tog mladića.
Dok su balerine graciozno plesale na pozornici, grof bi, šapućući excusez-moi, stigao do svojega uobičajenog sjedala u dvadesetom redu, s povlaštenim pogledom na dame u ložama.
Kašnjenje, s uzdahom je pomislio grof. Kakva slabost mladosti. Tada se okrenuo na petama i počeo obilaziti svoje sobe. Najprije se divio velebnim dimenzijama salona i dvama lusterima. Divio se oslikanim oplatama male blagovaonice i zamršenom mjedenom mehanizmu koji je omogućavao zaključati dvokrilna vrata spavaće sobe. Ukratko, promotrio je unutrašnjost kako bi to učinio potencijalni kupac koji te odaje vidi prvi put. U spavaćoj sobi zastao je pred stolom s mramornom plohom na kojem su ležale različite
zanimljive stvari. Među njima je uzeo škare koje je njegova sestra voljela. Bile su izrađene u obliku čaplje s dugačkim srebrnim oštricama koje su predstavljale kljun te malenim zlatnim vijkom na sredini, koji je predstavljao oko, i toliko fine da je jedva uspijevao
ugurati palac i prst kroz obruče.
Grof je pogledao s jednog kraja apartmana na drugi i brzo ustanovio što će ostaviti. Osobne stvari, namještaj i objets d’art koje je četiri godine prije donio u taj apartman već su bile rezultat velikog probiranja. Jer, grof je otišao iz Pariza čim je doznao za carevo pogubljenje. Za dvadeset dana prešao je šest država, obišao osam bataljuna koji su se borili pod pet različitih zastava te 7. kolovoza 1918. godine napokon stigao u Dokono samo s naprtnjačom na leđima. Iako je selo zatekao na rubu ustanka, a kućanstvo u stanju očaja, njegova baka, grofica, bila je uobičajeno smirena.
– Saša – rekla je ne ustavši iz svojega naslonjača – baš je lijepo da si došao. Zacijelo si izgladnio. Pridruži mi se uz čaj.
Kad joj je objasnio da mora napustiti zemlju i opisao kako je dogovorio njezino putovanje, grofica je shvatila da joj nema druge.
Shvatila je da, premda su svi njezini sluge spremni poći s njom, mora povesti samo dvoje. Shvatila je i zašto njezin unuk i jedini nasljednik, kojega je podizala od desete godine, neće poći s njom. Kad je grofu bilo samo sedam godina, dječak iz susjedstva toliko ga je teško porazio u igri dame da je navodno potekla suza, izrečena je psovka, a pločice su se razletjele po podu. Taj nedostatak doličnosti bio je uzrokom strogog prijekora iz usta grofova oca te odlaska u krevet bez večere. Ali, dok je mladi grof očajno stiskao pokrivač, posjetila ga je baka. Grofica je sjela na podnožje kreveta i izrazila određenu mjeru suosjećanja: – O porazu se ne može reći ništa lijepo – počela je – a maleni Obolenski je podlac. Ali, dragi moj Saša, zašto si mu, zaboga, pružio to zadovoljstvo? – U tom su se duhu on i baka bez suza
rastali u pristaništu u Peterhofu. Grof se vratio na obiteljsko imanje kako bi ga zatvorio.
Uslijedilo je brzo čišćenje dimnjaka, pražnjenje smočnica i pokrivanje namještaja. Bilo je to kao da se obitelj vraća u Sankt Peterburg nekoliko mjeseci, ali su psi pušteni iz štenara, konji iz staja, a sluge su oslobođene dužnosti. Grof je tada na jedna kola natovario neke od najfinijih komada namještaja obitelji Rostov, zatvorio vrata zasunima i krenuo u Moskvu.
Zanimljivo je to, pomislio je grof spreman napustiti svoj apartman. Od najranije dobi moramo naučiti opraštati se s prijateljima i članovima obitelji. Otpraćamo roditelje, braću i sestre na postajama, posjećujemo rođake, pohađamo škole, odlazimo u vojsku, sklapamo brak ili putujemo u inozemstvo. To je dio ljudskog iskustva, to što neprestano hvatamo nekog dobrog čovjeka za ramena i želimo mu dobro, tješeći se mišlju da će nam se uskoro javiti.
Ali, manje je vjerojatno da će nas iskustvo poučiti kako se valja pozdraviti s najdražim stvarima. A kad bi nas poučavalo? Ta nam se pouka ne bi sviđala. Jer s vremenom se dogodi da nam je do najdražih stvari stalo više nego do naših prijatelja. Nosimo ih s jednog mjesta na drugo, često uz veliki trošak i trud, čistimo njihove površine od prašine, laštimo ih i korimo djecu ako se u njihovoj blizini igraju previše živahno te sve vrijeme dopuštamo da sjećanja povećavaju njihovu važnost. Skloni smo prisjetiti se da smo se u tom ormaru skrivali kao dijete; ovi srebrni svijećnjaci na Badnjak su stajali na našem stolu; ona je ovim rupčićem jednom otirala suze, i tako dalje, i dalje. Sve dok ne zamislimo da bi nam te pažljivo čuvane stvari mogle pružiti istinsku utjehu kad izgubimo družbenika.
Ali, dakako, stvar je samo stvar.
Stoga je grof, tutnuvši sestrine škare u džep, još jednom pogledao nasljedstvo koje je ostalo, a tada ga zauvijek izbrisao iz svojih bolnih misli.
Sat poslije, kad je grof dva puta skočio na svojemu novom madracu ne bi li ustanovio tonalitet opruga (gis), pogledao je namještaj koji je bio naslagan oko njega i podsjetio se kako je u mladosti žudio parobrodom otputovati u Francusku i noćnim vlakom u Moskvu.
A zašto je žudio upravo za tim putovanjima?
Zato što su kabine bile vrlo malene!
Kako li je bilo čudesno otkriti stol koji se mogao sklopiti potpuno nevidljivo, pa ladice ugrađene u podnožje kreveta i zidne svjetiljke velike upravo dovoljno da rasvijetle jednu stranicu. Ta učinkovitost dizajna godila je mladom umu. Svjedočila je o preciznosti svrhe i obećanju pustolovine. Jer, takav je vjerojatno bio prostor kapetana Nema, kad je putovao dvadeset tisuća milja pod morem. I ne bi li svaki iole poduzetan dječak rado mijenjao stotinu noći u palači za jednu noć u Nautilusu?
Dakle. Napokon je ondje.
A osim toga, kako su pola soba na drugom katu privremeno zauzeli boljševici koji su neumorno tipkali direktive, na šestom katu čovjek je barem mogao čuti vlastite misli.*
Grof je ustao i udario glavom u kosinu stropa.
– Upravo tako – odgovorio je.
* Zapravo, Jakov Sverdlov, prvi predsjednik Sveruskog izvršnog komiteta, upravo je u apartman ispod grofova zaključao komitet zadužen za nacrt ustava i zavjetovao se da neće okrenuti ključ sve dok ne završe svoj posao. Stoga su daktilografi kuckali cijelu noć, sve dok taj povijesni dokument nije završen, jamčeći svim Rusima slobodu savjesti (13. članak), slobodu izražavanja (14. članak), slobodu okupljanja (15. članak) i slobodu da svako od tih prava bude uskraćeno ukoliko bude »upotrijebljeno na štetu socijalističke revolucije« (23. članak)!
Odmaknuvši jedan naslonjač i premjestivši slonovske svjetiljke na krevet, grof je otvorio svoj sanduk. Najprije je izvadio fotografiju Izaslanstva i stavio je na pisaći stol, na kojem joj je bilo mjesto. Potom je izvadio dvije boce brendija i očev sat koji zvoni dva puta u danu. Ali, kad je izvadio bakine operne naočale i stavio ih na stol, lepršanje je privuklo njegovu pozornost prozoru. Iako je prozor bio velik poput pozivnice na večeru, grof je vidio da je golub vani sletio na bakrenu oplatu prozorske klupice. – O, zdravo – rekao je grof. – Baš lijepo od tebe da si svratio.
Golub ga je pogledao s očito vlasničkim stavom. A tada je kandžama zagrebao metalni okov te nekoliko puta brzo isturio kljun prema prozoru.
– Ah, da – složio se grof. – Ima nešto u tome što kažeš.
Upravo je svojemu novom susjedu namjeravao objasniti razlog neočekivanog dolaska, kad je iz hodnika doprlo fino nakašljavanje. Grof je, ne okrenuvši se, znao da je to bio Andrej, glavni konobar u restoranu Bojarski, jer je to bio njegov karakteristični način prekidanja.
Grof je kimnuo golubu kako bi mu dao do znanja da će uskoro nastaviti razgovor, zakopčao jaknu, okrenuo se i ustanovio da ga Andrej nije posjetio sam: tri člana hotelskog osoblja gurala su se na vratima.
Ondje je bio Andrej, besprijekornog držanja i dugih, razboritih šaka; jedinstveni vratar Vasilij; i Marina, razroka sramežljiva djevojka, koja je nedavno promaknuta s radnog mjesta sobarice na radno mjesto švelje. Njih troje iskazivali su zapanjenost koju je grof nekoliko sati prije opazio na Arkadijevu i Valentininu licu, pa mu je napokon sinulo: kad su ga tog jutra odveli, svi su pretpostavili da se neće vratiti. A on je iz Kremlja izašao kao zrakoplovac iz olupina srušenog zrakoplova.
– Dragi prijatelji – rekao je grof – nedvojbeno vas zanima što se danas dogodilo. Kao što vjerojatno znate, pozvali su me u Kremlj na tête-à-tête. Nekoliko časnika trenutačnog režima s obveznom kozjom bradicom ondje je ustanovilo da bih zbog zločina plemićkog rođenja trebao biti osuđen provesti ostatak svojega života… u ovom hotelu.
Grof se u odgovoru na klicanje rukovao s gostima, svakim posebno, govoreći svakome koliko cijeni njihovo prijateljstvo i izražavajući iskrenu zahvalnost.
– Uđite, uđite – rekao je.
Tri člana osoblja progurala su se između visokih kula namještaja.
– Ako biste bili ljubazni – rekao je grof predajući Andreju jednu bocu brendija. Tada je kleknuo pred Ambasador, podignuo kopče i otvorio ga kao golemu knjigu. U njemu su, pažljivo osigurane, bile pedeset i dvije čaše, ili točnije, dvadeset i šest pari čaša oblikovanih u skladu s njihovom svrhom, od veličanstvenog zagrljaja čaše za burgundac do onih zgodnih malenih posuda namijenjenih likerima jarkih boja iz južne Europe. Grof je u duhu trenutka nasumice izabrao čaše te ih proslijedio gostima, a Andrej je, izvadivši čep iz boce, imao čast točiti.
Kad su svi gosti imali čašu brendija u ruci, grof je visoko podignuo svoju.
– Za Metropol – rekao je.
– Za Metropol! – odgovorili su gosti.
Grof je bio rođeni domaćin, pa je, dok je sljedeći sat točio i zapodijevao razgovor, bio instinktivno svjestan svih temperamenata u sobi. Andrej se, unatoč službenosti primjerenoj njegovu položaju, te večeri spremno smiješio i povremeno namigivao. Vasilij, koji je govorio iznimno precizno dok je iznosio upute za stizanje do gradskih znamenitosti, odjednom je govorio živahno, poput
osobe koje se sutra možda hoće, a možda neće sjećati što je danas rekla. A Marina si je sa svakom šalom dopuštala kikotati ne podižući ruku pred usne.
Grof je upravo te od svih večeri duboko cijenio njihovo dobro raspoloženje, ali nije bio toliko tašt da bi umišljao kako to raspoloženje proizlazi samo iz vijesti o tome da je on za dlaku umaknuo smrti. Jer, kao što je znao bolje od većine, u rujnu 1905. godine članovi Izaslanstva potpisali su Sporazum u Portsmouthu kako bi okončali Rusko-japanski rat. U sedamnaest godina od tog uspostavljanja mira, jedva jedan naraštaj, Rusija je pretrpjela svjetski rat, građanski rat, dvije gladi i takozvani Crveni teror. Ukratko, proživjela je razdoblje previranja koje nikoga nije poštedjelo. Neovisno o tome je li čovjek naginjao lijevo ili desno, prema Crvenom ili prema Bijelom, jesu li se njegove osobne okolnosti promijenile nabolje ili nagore, nedvojbeno je napokon bilo vrijeme da se pije u zdravlje nacije.
Grof je u deset sati otpratio svoje goste do zvonika te im laku noć zaželio s jednakom ceremonijalnošću koju bi iskazao na vratima svoje obiteljske rezidencije u Sankt Peterburgu. Vrativši se u svoje odaje, otvorio je prozor (premda je bio velik tek kao poštanska marka), natočio preostali brendi u čašu i sjeo za pisaći stol.
Stol je izrađen u Parizu za Luja XVI., s pozlaćenim detaljima i kožnatom površinom svojstvenom tom razdoblju, a grofu ga je ostavio njegov kum, veliki vojvoda Demidov. Veliki vojvoda, čovjek s velikim sijedim zaliscima, svijetloplavim očima i zlatnim epoletama, govorio je četiri jezika i čitao šest. Nikad se nije oženio, predstavljao je svoju zemlju u Portsmouthu, upravljao trima imanjima i općenito više cijenio marljivost nego besmislice. Ali, prije svega toga služio je uz grofova oca kao nepromišljeni kadet
u konjici. Tako je veliki vojvoda postao grofov budni zaštitnik. A kad su grofovi roditelji 1900. godine podlegli koleri u razdoblju od nekoliko sati, veliki vojvoda odveo je mladog grofa na stranu i objasnio mu da mora biti jak zbog svoje sestre; da se nevolja pojavljuje u mnogim oblicima, pa ako čovjek ne ovlada svojim okolnostima, one ovladaju njime.
Grof je prešao rukom po neravnoj površini stola.
Kolike su riječi velikog vojvode bile utisnute u ta malena udubljenja? Ondje je više od četrdeset godina pisao sažete upute upraviteljima imanja, uvjerljive argumente državnicima i izvrsne savjete prijateljima. Drugim riječima, bio je to stol s kojim nema šale.
Grof je iskapio čašu, odgurnuo stolac i sjeo na pod. Prešao je rukom po stražnjem dijelu prednje desne noge stola sve dok nije napipao zapor. Kad ga je pritisnuo, nevidljiva vrata otvorila su se i otkrila šupljinu presvučenu baršunom koja je, kao i šupljine preostale tri noge, bila puna zlatnika.
A NgLIKANAc NA OBALI
Kadse grof Aleksandar Iljič Rostov u pola deset počeo meškoljiti, u bezobličnim trenucima prije povratka svijesti kušao je okus predstojećeg dana.
Za sat vremena bit će na toplom proljetnom zraku i koračati Ulicom Tverskaja brkova u punom rasponu. Putem će u kiosku u Ulici Gazetni kupiti Herald, proći će pokraj Filipovljeve slastičarnice (i tek nakratko zastati kako bi pogledao slatka peciva u izlogu), a tada nastaviti dalje, kako bi se sastao sa svojim bankarima.
Ali, kad zastane na rubniku (kako bi propustio promet), sjetit će se da je ručak u Konjičkom klubu zakazan za dva sata i da su njegovi bankari, iako su ga očekivali u pola deset, zapravo na usluzi svojim deponentima, pa ih je vjerojatno moguće ostaviti čekati… S tim će se mislima okrenuti i, skinuvši cilindar s glave, otvoriti vrata Filipovljeve slastičarnice.
Njegova će osjetila istog trena biti nagrađena neospornim dokazom pekarskog majstorstva. Zrakom će lebdjeti blaga aroma netom pečenih pereca, slatkih svitaka i hljebova kruha toliko besprimjernih da su ih svakodnevno vlakom otpremali u Ermitaž, a iza stakla prednje vitrine bit će kolači s glazurom u bojama različitim kao kod amsterdamskih tulipana. Grof će prići pultu i mladu damu sa svijetloplavom pregačom zamoliti jedan mille-feuille* (primjerenog li naziva!) te zadivljeno gledati kako će ona žličicom lagano pogurnuti slasticu sa srebrne lopatice na porculanski tanjur.
* Kolač od lisnatog tijesta s kremom; nap. prev.
Uzevši kolač, grof će sjesti što bliže malenom stolu u kutu, za kojim se mlade pomodarke svakog jutra sastaju kako bi razmatrale sinoćnje intrige. Imajući u vidu okruženje, tri djevojke isprva bi govorile otmjeno prigušenim glasovima; ali, kad su ih ponijele struje emocija, glasovi su im se neizbježno podizali pa do 11:15 čak ni najdiskretniji ljubitelj kolača ne bi imao drugog izbora doli prisluškivati o tisućama slojeva komplikacija njihovih srdaca.
U 11:45, nakon što očisti svoj tanjur i otrese mrvice s brkova, u znak zahvalnosti mahne djevojci za pultom i podizanjem šešira pozdravi tri mlade dame s kojima je kratko čavrljao, ponovno će izaći na Ulicu Tverskaja pa zastati kako bi razmislio: što sada? Možda će svratiti u Galeriju Bertrand kako bi pogledao najnovija platna iz Pariza, ili će kliznuti u dvoranu Konzervatorija, u kojoj je neki mladenački kvartet pokušavao svladati određeno Beethovenovo djelo; možda će jednostavno načiniti krug natrag do Aleksandrova vrta, gdje bi mogao pronaći klupu i diviti se jorgovanima dok neki golub guguće i grebe nožicama po bakrenoj
oplati prozorske klupice.
Po bakrenoj oplati prozorske klupice…
– Ah, da – shvatio je grof. – Mislim da od toga neće biti ništa.
Ako bi zatvorio oči i okrenuo se prema zidu, bi li se mogao vratiti na svoju klupu upravo na vrijeme da primijeti: Kakva lijepa slučajnost, kad one tri mlade dame iz Filipovljeve slastičarnice prođu onuda?
Nesumnjivo. Ali, zamišljanje što bi se moglo dogoditi ako bi okolnosti bile drugačije bilo je jedini pouzdan put u ludilo.
Grof je sjeo i spustio tabane na goli pod pa uvrnuo vrškove svojih brkova.
Na pisaćem stolu velikog vojvode stajala je čaša za šampanjac i čaša za brendi. Uz uspravnost prve, koja je svisoka gledala nisku okruglost potonje, niste mogli ne pomisliti na Don Quijotea
i Sancha Panzu na ravnicama Sierra Morene. Ili na Robina Hooda i fratra Tucka u sjenama Šervudske šume. Ili na princa Hala i Falstaffa pred vratima…
Ali, začulo se kucanje o vrata.
Grof je ustao i udario glavom u strop.
– Trenutak! – viknuo je trljajući tjeme pa počeo prevrtati po sanduku tražeći ogrtač. Kad se dolično odjenuo, otvorio je vrata i u hodniku zatekao marljivog mladića kako drži njegov svakodnevni doručak – lonac kave, dva keksa i komad voća (toga dana jedna šljiva).
– Bravo, Jurij! Uđi, uđi. Ostavi ga tamo, ostavi ga tamo.
Kad je Jurij stavio doručak na škrinju, grof je sjeo za pisaći stol velikog vojvode i napisao kratku poruku stanovitom Konstantinu Konstantinoviču u Ulici Durnovski.
– Mladiću, bi li bio ljubazan pa isporučio ovo?
Jurij nikada nije zabušavao pa je spremno uzeo poruku, obećao osobno je isporučiti i naklonivši se primio napojnicu. A tada je zastao na pragu.
– Da… vrata ostavim pritvorena?
To je pitanje bilo razborito. Jer, u sobi je bilo prilično zagušljivo, a na šestom katu nije bilo prevelikog rizika da čovjekova privatnost bude ugrožena.
– Molim te.
Dok su Jurijevi koraci odzvanjali niz zvonik, grof je stavio ubrus na krilo, natočio si šalicu kave i upotpunio je dodavši nekoliko kapi vrhnja. Otpio je prvi gutljaj i zadovoljno primijetio da je mladi Jurij zacijelo pretrčao dodatna tri kata jer kava nije bila nimalo hladnija nego inače.
Ali, dok je nožićem oslobađao krišku šljive koštice, slučajno je opazio srebrnastu sjenu, naizgled prozračnu poput oblačka dima, koja je kliznula iza njegova sanduka. Nagnuvši se kako bi
pogledao iza naslonjača, grof je ustanovio da ta utvara nije ništa drugo doli mačak iz predvorja Metropola. Jednooki ruski plavi mačak, čijem pogledu nije moglo umaknuti ništa unutar zidova hotela, očito je došao na tavan kako bi pogledao grofove nove odaje. Izašavši iz sjene, skočio je s poda na Ambasador, s Ambasadora na stolić i sa stolića na tronogi pisaći stol, sve potpuno bešumno. Stigavši na tu promatračnicu, dobro je promotrio sobu, a tada odmahnuo glavu u mačjem razočaranju.
– Da – rekao je grof kad je i sam promotrio prostor. – Shvaćam. Zbog nagužvane zbrke namještaja, grofova se malena gospoštija doimala kao staretinarnica u Ulici Arbat. U sobi te veličine bio bi mu dovoljan jedan naslonjač, jedan noćni ormarić i jedna svjetiljka. Mogao bi i bez bakinoga francuskog porculana.
A knjige? Sve knjige, rekao je vrlo samopouzdano. Ali, na svjetlu dana morao je priznati da ta uputa nije bila toliko potaknuta razboritošću koliko prilično djetinjastim porivom da zadivi poslužitelje i stražarima pokaže gdje im je mjesto. Jer, te knjige čak nisu bile po njegovu ukusu. Njegova osobna knjižnica veličanstvenih priča pisaca kao što su Balzac, Dickens i Tolstoj ostala je u Parizu. Knjige koje su poslužitelji odvukli na tavan pripadale su njegovu ocu i bile su posvećene proučavanju racionalizma i znanosti o suvremenoj poljoprivredi, pa je svaka obećavala težinu i prijetila nerazumljivošću.
Nedvojbeno je bilo potrebno obaviti još jedno probiranje.
Stoga se grof nakon doručka okupao, odjenuo i dao na posao. Najprije je pokušao otvoriti vrata susjedne sobe. Zacijelo su iznutra bila poduprta nečim teškim jer su se pod silinom grofova ramena jedva pomaknula. U sljedeće tri sobe zatekao je razne odbačene stvari od poda do stropa. Ali, u zadnjoj sobi, među pločicama škriljevca i komadima oplate bilo je raščišćeno mnogo prostora
oko ulubljenog starog samovara, gdje su neki krovopokrivači svojedobno popili čaj.
Vrativši se u svoju sobu, grof je objesio nekoliko jakni u ormar. Raspakirao je nekoliko hlača i košulja pa ih stavio u stražnji desni kut pisaćeg stola (kako bi spriječio prevrtanje te tronoge zvijeri). Niz hodnik je odvukao svoj sanduk, pola namještaja i sve očeve knjige osim jedne. Tako je za sat vremena svoju sobu sveo na ono osnovno: pisaći stol i stolac, krevet i noćni ormarić, naslonjač za goste i prolaz dug tri metra, širok upravo dovoljno da gospodin korača amo-tamo razmišljajući.
Grof je zadovoljno pogledao mačka (koji je bio zaokupljen lizanjem vrhnja sa šapa u udobnosti naslonjača). – Što kažeš, stari gusaru?
Tada je sjeo za svoj radni stol i uzeo jedinu knjigu koju je zadržao. Zacijelo je prošlo cijelo desetljeće otkako je sam sebi prvi put obećao pročitati to naširoko hvaljeno i njegovu ocu vrlo drago djelo. Pa ipak, kad god je upro prstom u kalendar i objavio:
Ovo je mjesec u kojem ću se posvetiti Esejima Michela de Montaignea! – kroz vrata bi provirio kakav vražji aspekt života. Iz neočekivanog smjera pristigao je izraz romantičnog zanimanja, koji nije bilo moguće ignorirati čiste savjesti. Ili ga je posjetio bankar. Ili je cirkus došao u grad.
Naposljetku, život mami.
Ali, ondje su se okolnosti napokon dogovorile da grofu neće odvraćati pozornost, nego će mu pružiti vrijeme i samoću potrebnu da knjizi posveti pozornost koju zaslužuje. Stoga je, držeći knjigu čvrsto u ruci, stavio jedno stopalo na kut pisaćeg stola i odgurnuo se sve dok njegov stolac nije stajao na dvjema stražnjim nogama, pa počeo čitati:
Na različite načine stižemo do istog cilja
Najčešći način omekšavanja srca onih koje smo uvrijedili, kad nas, željni osvete, drže u svojoj milosti, jest pokoravanjem izazvati sažaljenje i milost. Međutim, drskost i nepokolebljivost – posve suprotni načini –katkad imaju isti učinak…
Grof je u Dokonom stvorio naviku čitanja u nagnutom naslonjaču.
Onih veličanstvenih proljetnih dana kad su voćnjaci bili u cvatu i kad su se lisičji repovi njihali iznad trave, on i Helena potražili bi ugodan kutak u kojem će provesti nekoliko sati. Jednoga dana to je moglo biti ispod pergole na gornjoj terasi, a sutradan pokraj velikoga brijesta koji je gledao na zavoj rijeke. Dok je Helena vezla, grof bi nagnuo stolac unatrag – održavajući ravnotežu laganim oslanjanjem stopala na rub vodoskoka ili deblo – kako bi naglas čitao njezina omiljena Puškinova djela. Iz sata u sat, iz strofe u strofu, njezina malena igla opisivala je krugove. – Kamo svi ti bodovi smjeraju? – povremeno bi upitao na kraju stranice. – Do sada je zacijelo već svaki jastučić u kući ukrašen leptirom, a svaki rupčić monogramom. – A kad ju je optužio da noću para svoj vez kao Penelopa, kako bi joj on morao pročitati još jedan svezak stihova, zagonetno se nasmiješila. Podignuvši pogled s Montaigneovih stranica, grof se zagledao u Helenin portret, naslonjen na zid. Naslikan je u Dokonom u mjesecu kolovozu, a prikazivao je njegovu sestru za stolom u blagovaonici, pred tanjurom punim breskvi. Kako li ju je Serov vjerno dočarao – kosu crnu poput vrane, obraze lagano zarumenjene, izraz lica nježan i pun opraštanja. Možda je doista bilo nešto u onim bodovima, pomislio je grof, kakva blaga mudrost kojom je ovladavala sa svakom malenom omčom. Da, uz toliku dobrotu
u četrnaestoj godini čovjek bi samo mogao zamisliti milostivost koju bi iskazala u dvadeset petoj…
Lagano kucanje prenulo je grofa iz tog sanjarenja. Zatvorio je očevu knjigu, osvrnuo se i na vratima ugledao šezdesetjednogodišnjega Grka.
– Konstantin Konstantinovič!
Grof je dopustio da prednje noge njegova stolca tresnu na pod, prišao pragu i prihvatio posjetiteljevu ruku.
– Jako mi je drago da ste mogli doći. Sreli smo se samo jednom ili dva puta, pa me se možda ne sjećate, ali ja sam Aleksandar Rostov.
Stari Grk naklonio se kako bi mu pokazao da nije potrebno podsjećati ga.
– Uđite, uđite. Sjednite.
Mahnuvši Montaigneovim remek-djelom prema jednookom mačku (koji je puhnuo skočivši na pod), grof je gostu ponudio naslonjač pa sjeo na stolac pokraj pisaćeg stola.
Grk je tada grofa pogledao s izrazom umjerene radoznalosti, koju se možda moglo i očekivati s obzirom na to da se nikada nisu poslovno sastali. Naposljetku, grof nije bio navikao gubiti na kartama. Stoga je odlučio započeti.
– Kao što vidite, Konstantine, moje su se okolnosti promijenile.
Grofov gost dopustio si je izraz iznenađenja.
– Ne, doista – rekao je grof. – Prilično su se promijenile.
Stari Grk pogledao je po sobi i podignuo ruke kako bi potvrdio žalosnu nestalnost okolnosti.
– Možda tražite pristup kakvom… kapitalu? – odvažio se upitati.
Dok je izgovarao to pitanje, stari je Grk vrlo kratko zastao prije nego što je izgovorio riječ kapital. A prema grofovu uvaženom mišljenju, bila je to savršena stanka, svladana tijekom desetljeća
delikatnih razgovora. Tom je stankom izrazio element suosjećanja prema sugovorniku, ali ni na trenutak nije dao naslutiti promjenu u njihovim položajima.
– Ne, ne – uvjerio ga je grof odmahujući glavom kako bi naglasio da pozajmljivanje Rostovima nije u navici. – Naprotiv, Konstantine, imam nešto za što mislim da bi vas moglo zanimati. –
Tada je, kao iz vedra neba, pokazao jedan od zlatnika iz stola velikog vojvode, držeći ga uspravno kažiprstom i palcem.
Stari Grk na trenutak je promotrio zlatnik, a tada polako izdahnuo u znak divljenja. Jer, iako je Konstantin Konstantinovič bio zajmodavac, njegovo umijeće bilo je kratko gledati predmet, na trenutak ga držati i ustanoviti mu istinsku vrijednost.
– Smijem li…? – upitao je.
– Svakako.
Uzeo je zlatnik, okrenuo ga i vratio s poštovanjem. Jer, zlatnik nije samo bio čist u metalurškom smislu, nego je i svjetlucavi dvoglavi orao na naličju iskusnom oku potvrđivao da je posrijedi jedan od pet tisuća zlatnika iskovanih povodom krunidbe Katarine Velike. Takav zlatnik, kupljen od gospodina u nevolji, bilo bi moguće i u najboljim vremenima uz lijepu zaradu prodati i najopreznijim bankama. A u razdoblju previranja? Iako je potražnja za uobičajenim luksuzom pala, vrijednost takve dragocjenosti bila bi u porastu.
– Vaša Ekscelencijo, ispričavam se zbog radoznalosti, ali, je li taj zlatnik… usamljen?
– Usamljen? O, ne – odgovorio je grof odmahujući glavom. –Živi kao vojnik u baraci. Kao rob u galiji. Bojim se da ni na trenutak ne može biti sam.
Stari Grk ponovno je izdahnuo.
– Pa…
Njih su dvojica za nekoliko minuta bez imalo zastajkivanja postigli dogovor. Štoviše, stari Grk rekao je kako će sa zadovoljstvom isporučiti tri poruke koje je grof napisao na licu mjesta. Tada su se rukovali kao prijatelji i dogovorili se da će se sastati za tri mjeseca.
Ali, stari je Grk na pragu zastao.
– Vaša Ekscelencijo… smijem li vam postaviti osobno pitanje?
– Svakako.
Gotovo sramežljivo pokazao je prema pisaćem stolu velikog vojvode.
– Možemo li od vas očekivati još stihova?
Grof se zahvalno nasmiješio.
– Žao mi je što to moram reći, Konstantine, ali dani pisanja su za mnom.
– Ako su dani pisanja poezije za vama, grofe Rostove, mi žalimo.
Diskretno smješten u sjeveroistočnom kutu drugog kata hotela bio je Bojarski – najbolji restoran u Moskvi, ako ne i u cijeloj Rusiji. S nadsvođenim stropovima i tamnocrvenim zidovima koji su podsjećali na utočište bojara, Bojarski se hvalio najelegantnijim uređenjem u gradu, najprofinjenijim konobarima i najvještijim šefom kuhinje.
Iskustvo večeranja u Bojarskom bilo je na toliko dobrom glasu da se čovjek svake večeri morao gurati kroz gomilu ljudi punih nade samo kako bi privukao Andrejev pogled jer Andrej je predsjedao nad velikom crnom knjigom u kojoj su bila zapisana imena sretnika, a ako bi vas taj glavni konobar pozvao, mogli biste očekivati da ćete biti pet puta zaustavljeni na četiri jezika na putu
prema svojemu stolu u kutu, u kojem će vas besprijekorno uslužiti konobar u bijelom sakou.
Odnosno, to se moglo očekivati do 1920. godine, kad su boljševici nakon zatvaranja granica odlučili zabraniti uporabu rubalja u finim restoranima, čime su ih zapravo zatvorili za 99 posto stanovništva. Stoga su te večeri, kad je grof počeo jesti glavno jelo, čaše za vodu zveckale udarajući o pribor za jelo, parovi su u nelagodi šaputali, a čak se i najbolji konobar zagledao u strop.
Ali, svako razdoblje ima svoje prednosti, čak i razdoblje previranja…
Kad je Emil Žukovski 1912. godine namamljen u Metropol kako bi bio šef kuhinje, dobio je iskusno osoblje i poveliku kuhinju. Usto je imao i najslavniju smočnicu istočno od Beča. Na njegovim policama za začine bila je zbirka svjetskih sklonosti, a u njegovu hladnjaku opsežan pregled ptica i životinja koje su visjele s kuka obješene za noge. Zbog toga bi čovjek mogao spontano zaključiti da je godina 1912. bila savršena za procjenu darovitosti tog kuhara. Ali, u razdoblju blagostanja svaki glupan s kuhačom može ugoditi nepcu. Da bi se kuharova sposobnost uistinu iskušala, potrebno ga je promatrati u razdoblju oskudice. A što oskudicu osigurava bolje nego rat?
Nakon Revolucije – s njezinim slabljenjem ekonomije, podbacivanjem usjeva i zastojem trgovine – profinjene namirnice u Moskvi postale su rijetkost kao leptiri na moru. Smočnica Metropola ispražnjena je mjericu po mjericu, zdjelicu po zdjelicu, mrvicu po mrvicu, a njegovu kuharu preostalo je očekivanja svojih gostiju zadovoljavati kukuruznim brašnom, cvjetačom i kupusom, odnosno, onime čega se uspijevao dokopati.
Da, neki su tvrdili da je Emil Žukovski gunđalo, a drugi su govorili da je naprasit. Neki su rekli da je kratak čovjek s još kraćim fitiljem. Ali, nitko nije mogao osporiti njegovu genijalnost.
Zamislite samo jelo koje je grof gotovo bio pojeo u tom trenutku: saltimbocca pripremljena od onoga što se ima u nuždi. Emil je umjesto telećeg kotleta istukao pileća prsa. Umjesto pršuta odrezao je tanku krišku ukrajinske šunke. A umjesto kadulje, onog nježnog
lista koji povezuje sve okuse? Izabrao je travu koja je bila mekana i aromatična poput kadulje, ali gorča… To nije bio bosiljak ni origano, u to je grof bio siguran, ali nedvojbeno ju je već negdje sreo…
– Kakvo je jelo večeras, Vaša Ekscelencijo?
– Ah, Andrej. Kao i uvijek, sve je savršeno.
– A saltimbocca?
– Nadahnuta. Ali, imam jedno pitanje: začinska trava koju je Emil tutnuo ispod šunke, znam da nije kadulja. Je li kojim slučajem kopriva?
– Kopriva? Mislim da nije. Ali, upitat ću.
Glavni konobar naklonio se i otišao.
Emil Žukovski nedvojbeno je genij, pomislio je grof, ali, čovjek zbog kojeg je restoran Bojarski bio na glasu po izvrsnosti i koji se brinuo da sve među njegovim zidovima teče glatko bio je Andrej Duras.
Andrej, rođen na jugu Francuske, bio je naočit, visok i prosijed na sljepoočnicama, ali njegova najistaknutija značajka nije bio izgled, visina ili kosa. Bile su to njegove ruke. Njegovi prsti, bijeli i lijepo uređeni, bili su centimetar dulji od prstiju većine muškaraca njegove visine. Da je bio pijanist, lako je mogao prstima jedne ruke obuhvatiti oktavu i pol. Da je bio lutkar, mogao je odglumiti mačevanje Macbetha i Macduffa pred sve tri vještice. Ali, Andrej nije bio ni pijanist ni lutkar – barem ne u tradicionalnom smislu. Bio je kapetan restorana Bojarski, a ljudi su zadivljeno gledali kako njegove ruke na svakom koraku ispunjavaju svoju svrhu.
Primjerice, neposredno nakon što je doveo skupinu žena do njihova stola, doimalo se da odjednom odmiče sva četiri stolca.
Kad je jedna od njih izvadila cigaretu, on je u jednoj ruci imao upaljač, a drugom je štitio plamen (kao da se propuh ikada osjetio u restoranu Bojarski!). A kad je žena koja je držala vinsku kartu upitala za preporuku, nije ju uputio na Bordeaux iz 1900. godine – barem ne u teutonskom smislu. Naprotiv, blago je ispružio kažiprst poput one geste na stropu Sikstinske kapele, kojom je Prvi Pokretač prenio iskru života. Tada se naklonio, prešao na drugi kraj prostorije i ušao u kuhinju.
Prije nego što je prošla i minuta, vrata su se ponovno otvorila i na njima je stajao Emil.
Visok metar i šezdeset pet, težak devedeset kilograma, kuhar se žustro osvrnuo po restoranu, a tada odlučnim korakom krenuo prema grofu, s Andrejem za petama. Dok je prolazio restoranom, udario je u stolac jednog gosta te zamalo srušio pomoćnika s poslužavnikom. Naglo je stao pokraj grofova stola i odmjerio ga kao što se odmjeri protivnika prije nego što ga se izazove na dvoboj.
– Bravo, monsieur – rekao je gnjevnim tonom. – Bravo!
Tada se okrenuo na peti i vratio u kuhinju.
Andrej se, pomalo zadihan, naklonio kako bi izrazio ispriku i čestitke.
– Doista je bila kopriva, Vaša Ekscelencijo. Vaše nepce ostaje nenadmašno.
Iako grof nije bio od onih koji likuju, nije mogao suspregnuti zadovoljan osmijeh.
Znajući da je grof sladokusac, Andrej je pokazao prema kolicima sa slasticama.
– Mogu li vam donijeti krišku pite od šljiva na račun restorana?…
– Hvala vam na ponudi. Andrej. Inače bih prihvatio bez razmišljanja. Ali, večeras imam druge obveze.
Svjestan da čovjek mora ovladati svojim okolnostima kako one ne bi ovladale njime, grof je smatrao da vrijedi razmisliti o tome kako bi taj cilj bilo najlakše ostvariti ako je čovjek osuđen na život u zarobljeništvu.
Edmond Dantes je u Château d’Ifu bistrinu uma održavao mislima o osveti. Nakon što je nepravedno zatvoren, održavao se snujući sustavno uništenje onih koji su mu napakostili. Cervantesa, kojeg su gusari zarobili u Alžiru, održavalo je obećanje još neispisanih stranica. A dok je Napoleon na Elbi hodao među kokošima, tjerao muhe i obilazio blatne lokve, njegovu volju za ustrajanjem održavale su vizije trijumfalnog povratka u Pariz.
Ali, grof nije posjedovao temperament za osvetu, nije posjedovao maštu potrebnu za epsko pjesništvo i nedvojbeno nije imao hirovit ego koji bi sanjao o oživljavanju carstva. Ne. Njegov model ovladavanja okolnostima bit će potpuno drugačija vrsta zarobljenika: anglikanac naplavljen na obalu. Poput Robinsona Crusoea nasukanog na Otok očaja, grof će svoju odlučnost održavati baveći se svrsishodnim poslovima. Nakon što napuste snove o brzom pronalaženju, robinsoni ovoga svijeta traže utočište i izvor pitke vode, uče kremenom zapaliti vatru, upoznaju topografiju otoka, njegovu klimu, floru i faunu, ali sve su vrijeme spremni ugledati jedra na obzorju i otiske stopala u pijesku.
Zbog toga je grof starom Grku dao tri poruke za isporuku. Za nekoliko sati posjetila su ga dva glasnika: jedan mladić iz robne kuće Muir&Mirrielees donio je finu posteljinu i odgovarajući jastuk, a drugi iz robne kuće Petrovsky Passage donio je četiri komada grofova omiljenog sapuna.
A treća poruka? Zacijelo je stigla dok je grof bio na večeri. Jer, na krevetu ga je čekala svijetloplava kutija u kojoj je bio jedan mille-feuille.
T ERmIN
Dvanaest otkucaja nikada nije bilo toliko dobrodošlo. Nigdje u Rusiji. Nigdje u Europi. Nigdje na cijelome svijetu. Da je Julija Romeu rekla kako će u podne doći na svoj prozor, zanos mladog Veronca zbog toga dogovorenog sata ne bi bio ravan grofovu zanosu. Da je Fritzu i Clari, djeci dr. Stahlbauma, na božićno jutro rečeno kako će vrata salona biti otvorena u podne, njihovo ushićenje ne bi se moglo mjeriti s grofovim kad je zvono jednom otkucalo.
Jer, nakon što je uspješno odagnao misli o Ulici Tverskaja (i o slučajnim susretima s mladim pomodarkama), okupao se, odjenuo pa popio kavu i pojeo voće (danas smokvu), nedugo nakon deset sati željno je uzeo Montaigneovo remek-djelo, ali je ustanovio da mu pogled nakon svakih petnaest redova bježi prema satu…
Istina je da je grof osjetio blagu zabrinutost kad je jučer prvi put uzeo tu knjigu s radnoga stola. Jer, kao jedan svezak, bila je gusta kao rječnik ili Biblija – one knjige s kojim čovjek očekuje konzultirati se ili ih možda listati, ali nikada čitati. No, pregled sadržaja –popisa 107 eseja o pitanjima kao što su Postojanost, Umjerenost, Samoća i Spavanje – potvrdio je grofovu početnu sumnju da je knjiga namijenjena čitanju u zimskim noćima. To je bez sumnje bila knjiga za razdoblje kad ptice odlete na jug, kad su cjepanice naslagane pokraj kamina i kad su polja bijela od snijega; odnosno, za trenutke kad čovjek nema želju izaći, a njegovi prijatelji nemaju želju ući.
Pa ipak, grof je u tom trenutku odlučnim pogledom, poput prekaljenoga pomorskog kapetana, ponovno zasjekao valove prve meditacije: „Na različite načine stižemo do istoga cilja“.
U uvodnom eseju, u kojem su primjeri stručno izvedeni iz ljetopisa, autor je ponudio krajnje uvjerljiv argument za tvrdnju da bi čovjek, prepušten nečijoj milosti, trebao preklinjati za vlastiti život.
Ili ostati ponosan i nepokoleban.
Kako bilo, nakon što je autor uvjerljivo ustvrdio da bi oba pristupa mogla biti ispravna, prešao je na svoju drugu meditaciju: „O tuzi“.
U njoj je Montaigne citirao niz neospornih autoriteta iz zlatnoga doba, koji su nedvojbeno potvrdili da je tuga emocija koju je najbolje povjeravati drugima.
Ili je držati za sebe. Negdje na sredini trećeg eseja grof je ustanovio da je na sat pogledao četvrti ili peti put. Ili možda šesti? Iako točan broj pogledavanja nije bilo moguće ustanoviti, doimalo se da dokazi govore kako je grofova pozornost satu privučena više nego jednom.
Ali, kakav je to bio kronometar!
Taj sat, koji zvoni dva puta dnevno, za grofova oca po narudžbi je izradila ugledna tvrtka Breguet i bio je pravo remek-djelo. Lice presvučeno bijelim emajlom bilo je veliko poput grejpa, tijelo od lapis lazulija asimptotski se spuštalo od gornjeg do donjeg dijela, a mehanizam ukrašen draguljima izradili su majstori koji su u cijelom svijetu poznati po nepokolebljivoj posvećenosti preciznosti. Njihov je ugled nesumnjivo bio osnovan. Jer, kako je grof napredovao kroz treći esej (u kojem su Platon, Aristotel i Ciceron nagurani na kauč s carem Maksimilijanom), čuo je svaki otkucaj.
Deset i dvadeset i pedeset šest sekundi, rekao je sat.
Deset i dvadeset i pedeset sedam.
Pedeset osam.
Pedeset devet.
Dakle, taj je sat sekunde brojio pomnjivo kao što je Homer brojio svoje daktile, a Petar grijehe grješnika.
Ali, gdje smo ono stali?
Ah, da: treći esej.
Grof je pomaknuo stolac malo ulijevo kako mu sat ne bi bio u vidnom polju, a tada je potražio ulomak koji je čitao. Bio je gotovo siguran da je to bio peti ulomak na petnaestoj stranici. Ali, kad se ponovno zadubio u tekst ulomka, kontekst mu se doimao krajnje nepoznatim, kao i ulomci koji su mu neposredno prethodili. Štoviše, morao se vratiti cijele tri stranice prije nego što je pronašao ulomak kojeg se sjećao dovoljno dobro da bi nastavio čitati u dobroj vjeri.
– Dakle, ti to tako? – upitao je grof Montaignea. – Jedan korak naprijed pa dva unatrag?
Grof je odlučio pokazati tko je kome gazda pa se zavjetovao da neće podignuti pogled s knjige sve dok ne stigne do dvadeset petog eseja. Potaknut svojom odlučnošću, brzo je odradio četvrti, peti i šesti esej. A kad je sedmi i osmi riješio još revnije, dvadeset peti esej doimao se blizu kao i vrč vode na stolu za objedovanje.
Ali, kako je napredovao kroz jedanaesti, dvanaesti i trinaesti esej, doimalo se da se njegov cilj udaljava. Knjiga odjednom više nije bila stol za objedovanje, nego svojevrsna Sahara. A grof je ispraznio svoju čuturu pa će uskoro puzati po njezinim rečenicama, da bi vrh svake teško izvojevane stranice otkrio još jednu iza nje…
Pa, dobro, neka bude tako. Grof je nastavio puzati.
I nakon jedanaestog sata.
I nakon šesnaestog eseja.
Sve dok onaj čuvar minuta, koji korača dugim koracima, odjednom nije na vrhu brojčanika sustigao svojega krivonogog brata. Kad su se zagrlili, opruge u satu opustile su se, kotačići su se zavrtjeli i minijaturni batić je pao, pokrenuvši prvi od onih milozvučnih otkucaja koji su označili dolazak podneva.
Prednje noge grofova stolca tresnule su na pod, a monsieur Montaigne dva puta se okrenuo u zraku prije nego što je pao na prekrivač kreveta. Grof je do četvrtog otkucaja već kružio stubama zvonika, a do osmog je prolazio predvorjem na putu prema donjem katu i svojemu tjednom sastanku s Jaroslavom Jaroslavlom, brijačem bez premca, koji je radio u hotelu Metropol.
Više od dva stoljeća (ili nam barem povjesničari tako govore), kultura naše zemlje proizlazila je iz salona Sankt Peterburga. Iz tih velikih soba s pogledom na kanal Fontanka nove su kuhinje, mode i ideje činile prve, oprezne korake u rusko društvo. Ali, ako je doista bilo tako, to je uvelike bilo zbog žive aktivnosti ispod salona. Jer ondje su se, samo nekoliko stuba ispod razine ulice, nalazili batleri, kuhari i sluge koji su pazili da sve prođe bez zapinjanja kad su se prvi put razmatrale Darwinove ili Manetove ideje.
A tako je bilo i u Metropolu.
Od otvorenja 1905. godine, apartmani i restorani tog hotela bili su okupljališta glamuroznih i utjecajnih ljudi i erudita. Ali, ta očita lagana elegancija ne bi bila moguća bez usluga s donjega kata.
Sa širokih mramornih stuba koje su se spuštale iz predvorja prvo biste prošli pokraj novinskog štanda koji je gospodi nudio stotinu novinskih naslova, iako sada samo na ruskom.
Pokraj njega bila je prodavaonica cvjećarke Fatime Federove. Fatima je bila prirodna žrtva tog vremena jer su 1920. godine njezine police ispražnjene, a izlozi pokriveni papirom, pa je jedno od
najveselijih mjesta u hotelu postalo jedno od najžalosnijih. Ali, ta je prodavaonica u svoje vrijeme prodavala jutra i jutra cvijeća. Iz nje su izlazili visoki aranžmani za predvorje, ljiljani za sobe, buketi ruža koje su se bacale pod noge balerinama u Boljšoju, ali i cvjetovi što su ih u zapučku nosili muškarci koji su ih bacali. Nadalje, Fatima je dobro poznavala cvjetne šifre koje su u uljuđenom društvu vladale od viteškoga doba. Nije znala samo koji je cvijet potrebno poslati u znak isprike, nego je znala i koji valja poslati kad se zakasni, kad se progovori preko reda ili kad se, zbog opažanja određene mlade dame na vratima, bez razmišljanja baci kartu jaču od one koju je bacio vaš partner. Ukratko, Fatima je miris, boju i svrhu cvijeta poznavala bolje nego pčela.
Fatimina je cvjećarnica možda zatvorena, pomislio je grof, ali nisu li pariške cvjećarnice zatvorene pod Robespierreovom „vladavinom“ i nije li taj grad sada obilovao cvijećem? Jednako će tako nedvojbeno ponovno doći vrijeme za cvijeće u Metropolu.
Na samom kraju hodnika napokon se stiže do Jaroslavove brijačnice. Bila je to hotelska Švicarska, zemlja optimizma, preciznosti i političke neutralnosti. Ako se grof zavjetovao svrsishodnošću ovladati svojim okolnostima, ondje je bio djelić načina: pobožno odlaženje na tjedno podrezivanje.
Kad je grof ušao u brijačnicu, Jaroslav se bavio sijedim klijentom u svijetlosivom odijelu, a krupan čovjek u izgužvanoj jakni čekao je na klupi pokraj zida. Brijač je s osmijehom pozdravio grofa pa ga uputio prema slobodnom stolcu pokraj njega.
Kad je grof sjeo, prijateljski je kimnuo krupnom čovjeku, a tada se naslonio i dopustio da se njegov pogled usredotoči na čudo Jaroslavove brijačnice: njegov kabinet. Kad biste Laroussea zamolili da definira riječ kabinet, glasoviti leksikograf mogao bi odgovoriti:
Komad namještaja, često ukrašen dekorativnim detaljima, u kojem je predmete moguće sakriti od pogleda. Nedvojbeno korisna definicija – koja obuhvaća sve od kuhinjskog ormarića na selu do Chippendale ormarića u Buckinghamskoj palači. Ali, Jaroslavov kabinet ne bi se mogao toliko skladno uklopiti u takav opis jer je bio izrađen isključivo od nikla i stakla pa nije bio namijenjen skrivanju njegova sadržaja, nego njegovu otkrivanju golom oku.
S punim pravom. Jer, taj se kabinet mogao ponositi svime što je sadržavao: francuskim sapunima umotanim u voštani papir, britanskim sapunima u posudicama od bjelokosti, talijanskim tonicima u maštovito oblikovanim bočicama. A što se skrivalo u stražnjem dijelu? Ona bočica koju je Jaroslav s migom nazivao vrelom mladosti.
Grof je tada dopustio da se njegov pogled u odrazu ogledala pomakne prema mjestu na kojem je brijač, koristeći dvoje škare istodobno, izvodio svoju čaroliju na sijedom gospodinu. Škare su u Jaroslavovim rukama isprva podsjećale na entrechat baletnog danseura, koji u zraku maše nogama naprijed-natrag. Ali, kako je brijač radio, njegove su se ruke kretale sve brže, pa su naposljetku poskakivale i ritale se poput Kozaka koji pleše hopak! Nakon posljednjeg reza bilo bi potpuno primjereno da se zavjesa spusti i trenutak poslije podigne kako bi publika mogla pljeskati dok se brijač klanja.
Jaroslav je zamahnuo bijelim ogrtačem svojega klijenta i otresao ga u zraku, kucnuo petama prihvaćajući naknadu za dobro obavljen posao, a kad je onaj gospodin izašao iz brijačnice (izgledajući mlađe i uglednije nego kad je došao), brijač je prišao grofu noseći čist ogrtač.
– Vaša Ekscelencijo. Kako ste?
– Sjajno, Jaroslave. Bolje ne bih mogao biti.
– A što vam je danas na umu?
– Samo podrezivanje, prijatelju. Samo podrezivanje.
Kad su škare počele fino rezuckati, grofu se doimalo da je krupan klijent na klupi proživio svojevrsnu preobrazbu. Iako mu je samo nekoliko trenutaka prije prijateljski kimnuo, doimalo se da je njegovo lice u međuvremenu poprimilo ružičastiju boju. Štoviše, grof je bio siguran u to jer mu se boja širila do ušiju.
Grof ga je ponovno pokušao pogledati u oči želeći mu još jednom prijateljski kimnuti, ali je čovjek bio zagledan u Jaroslavova leđa.
– Ja sam bio na redu – rekao je.
Jaroslav je, poput većine umjetnika, bio sklon predati se svojemu umijeću pa je nastavio rezuckati učinkovito i spretno. Stoga je onaj čovjek bio prisiljen ponoviti, ovaj put glasnije.
– Ja sam bio na redu.
Jaroslava je oštar ton tih riječi izvukao iz umjetničke opčinjenosti pa je ljubazno odgovorio:
– Za trenutak ću vam se posvetiti, gospodine.
– To ste rekli kad sam stigao.
Te su riječi izgovorene s toliko očite nesnošljivosti da je Jaroslav prestao rezuckati i okrenuo se kako bi iznenađeno pogledao klijentovo gnjevno lice.
Iako je grof odgojen nikada se ne ubacivati u tuđi razgovor, smatrao je da brijač ne bi trebao biti prisiljen opravdavati se. Stoga je dometnuo:
– Gospodine, Jaroslav vas nije htio uvrijediti. Ja jednostavno imam stalan termin utorkom u dvanaest sati.
Čovjek je gnjevno pogledao grofa.
– Stalan termin – ponovio je.
– Da.
Tada je ustao toliko naglo da je klupom udario u zid. Potpuno uspravan bio je tek nešto viši od metar i šezdeset pet. Njegove
šake, koje su virile iz manžeta jakne, bile su crvene kao i njegove uši. Kad je načinio korak naprijed, Jaroslav je uzmaknuo do ruba svojega pulta. Čovjek je načinio još jedan korak prema brijaču pa mu otrgnuo jedne škare iz ruke. Tada se, spretno poput znatno
vitkijeg muškarca, okrenuo, uhvatio grofa za ovratnik i jednim mu potezom odrezao desni brk. Stisnuvši ga čvršće, povukao ga je prema sebi toliko da su im se nosovi gotovo dodirnuli.
– Uskoro ćeš doći na red – rekao je.
Potom ga je gurnuo natrag, bacio škare na pod i izašao iz brijačnice.
– Vaša Ekscelencijo! – uskliknuo je užasnuti Jaroslav. – U životu nisam vidio tog čovjeka. Čak i ne znam boravi li u hotelu.
Ali, ovamo više nije dobrodošao, uvjeravam vas.
Grof je, sada na nogama, bio sklon oponašati Jaroslavov gnjev i zatražiti primjerenu kaznu. Ali, što je znao o svojemu napadaču?
Kad ga je prvi put ugledao kako u izgužvanoj jakni sjedi na onoj klupi, u trenutku ga je procijenio kao marljiva čovjeka koji je, nabasavši na brijačnicu, odlučio počastiti se šišanjem. Ali, tko zna, mogao je biti i jedan od onih novih gostiju na drugom katu. Nakon što je stasao u željezari, možda se 1912. godine pridružio sindikatu, 1916. godine poveo štrajk, 1918. godine bio kapetan Crvenog bataljuna i sada je upravljao cijelom djelatnošću.
– Bio je potpuno u pravu – rekao je grof Jaroslavu. – Čekao je u dobroj vjeri. Vi ste samo željeli poštovati moj termin. Trebao sam mu prepustiti stolac i vama reći da prvo uslužite njega.
– Ali, što ćemo sada?
Grof se okrenuo prema ogledalu i promotrio se. Promotrio se možda prvi put nakon mnogo godina.
Dugo je vjerovao da bi se gospodin prema ogledalu trebao okretati s nepovjerenjem. Jer, ogledala nisu oruđe samootkrivanja, nego češće oruđe samoobmane. Koliko je puta gledao kako
se koja mlada ljepotica pred ogledalom okrenula za trideset stupnjeva kako bi bila sigurna da se vidi iz najboljeg kuta? (Kao da će je cijeli svijet od tog trenutka gledati isključivo iz tog kuta!) Koliko je puta vidio kako je neka velika dama na glavu stavila šešir koji uopće nije u modi, ali se njoj doimao au courant jer je njezino ogledalo bilo u okviru iz istog, davno prošlog razdoblja? Grof se ponosio noseći jaknu krojenu po mjeru, ali se još više ponosio spoznajom da se gospodin najbolje predstavlja svojim držanjem, svojim primjedbama i manirama. A ne krojem svoje jakne.
Da, pomislio je grof, svijet se doista okreće.
Štoviše, okreće se oko svoje osi dok kruži oko Sunca. A i galaksija se okreće, kao kotač u većem kotaču, i proizvodi zvonjavu posve drugačiju od one koji proizvodi batić sata. A kad se ta nebeska zvonjava oglasi, ogledalo će možda odjednom poslužiti svojoj istinskoj svrsi – čovjeku otkriti ne ono što umišlja biti, nego ono što je postao.
Grof je ponovno sjeo na stolac.
– Glatko izbrijavanje – rekao je brijaču. – Glatko izbrijavanje, prijatelju.
