1. POGLAVLJE
Engleska, 1805. godine.
Inače se na sjeniku u potkrovlju štale može uživati u
miru, ali tog prijepodneva ugodnu tišinu prekinuo je uzdah koji se oteo iz dubine grla nekog soprana. Catriona Kincaid trgne se i digne glavu, a dlakavo stvorenje koje joj je dotad ležalo sklupčano oko vrata uvrijeđeno mijaukne.
Srećom, nitko ga nije čuo kako se buni jer u isti čas odozdo opet uzdahne sopran, a neki promukli bariton zasopće kao da joj suflira, na što Catrionu iznutra obuzme neka ugodna toplina.
Ona čvrsto stisne knjigu koju je čitala pa se nalakti i stane potrbuške puzati po daskama sjenika, kroz koje je dopiralo sunce, dok ju je ono mladunče na vratu grizlo i čupalo kao da je mladi lav a ne mačić.
Dolje se sopran blesavo hihotao, a bariton je bio sav zadihan, i to joj je škakljalo maštu. Dopuzavši do oveće pukotine između dasaka, Catriona sagne glavu i izbeči oči kroz rupu.
U polumraku štalice kao da se sjajila nečija zlatna aureola. Bila je to raščupana plava kosa koja je padala niz zajapureno lice njezine sestrične Alice. Alice se naslonila na vrata štale točno preko puta sjenika, odnosno, pritisnuo ju je neki časnik britanske kraljevske mornarice, koji joj nije dao ni mrdnuti. Kad je časnik počeo lizati sestričnu
po damskom vratu, ona zabaci glavu i zažmiri. Usta su joj bila poluotvorena a usne vlažne, kao da joj je časnik utažio silnu žeđ.
Catriona zine u čudu: Alice inače jako pazi na izgled i ne podnosi da joj se razmaže puder na licu ili da joj se zgužva šlep krinoline koju oblači za šetnju vrtom. Bit će da joj je taj najnoviji dečko jako romantičan i vatren kad joj je tako zavrtio glavom.
Znatiželjna kakva već jest, Catriona primijeti da sestričnin dečko, kojemu je vidjela samo leđa, ima tamnoplavu časničku odoru, ali ju je bez grižnje savjesti odložio na jasle, ostavši samo u snježnobijeloj košulji, koja mu se opasno napela na ramenima, i u prsluku, ispod kojega se nazirao vitak struk. U crne, ulaštene husarske jahaće čizme bile su mu uvučene uske bijele hlače, koje su mu savršeno pristajale uz nabildane listove i glatka, mišićava bedra, kao isklesana iz mramora.
Bedra su mu se trzala naprijed-natrag dok je u ritmu ljubio bjelokosni vrat, ali najčudnije je bilo to što su se trzala sasvim sitno, sitno, valjda čekajući da ga mlada dama sama, od svoje volje, pusti unutra. To vitko i lijepo časnikovo tijelo izgleda kao da ga je Bog stvorio baš zato da radi ovako nečasne stvari. A ako ne Bog, onda valjda sam Nečastivi. Nasitivši se damskog vrata, časnik stade damu ljubiti u usta, koja su ga čekala poluotvorena. Na što Catriona opet zine, očarana. Catriona, naime, ima prost običaj da zamišlja kako se ljubi, ali ovakav poljubac još joj nikad nije pao na pamet, čak ni u snu. A kad se tek sjeti svog strica, koji svaku večer prije spavanja strini preko volje prilijepi na obraz slinavi poljubac, a strina ga preko volje primi, pa onda svatko na svoju stranu, on u svoju sobu, a ona u svoju.
Catriona počne u usnama osjećati puls pa ih dotakne, misleći kako bi bilo divno da i njih netko ljubi tako nježno a opet strasno. Njezini su je mama i tata doduše voljeli grliti i ljubiti, ali otkad se doselila stricu i strini, još je nitko nije poljubio ni u čelo.
Prostak bezobrazni, čim je primijetio da joj je sestrična dekoncentrirana, na brzinu joj je uvalio ruku u čipkasti dekolte pa stao pipkati po njemu tim dugim, tankim prstima. Alice se protiv toga, doduše, odmah pobunila, ali jedva čujno, na što Catriona zakoluta očima, jer jutros se za doručkom pobunila puno glasnije vidjevši da je Catriona smazala zadnju dimljenu haringu s tanjura. Na kraju od Alicine pobune protiv pipkanja ne ostade ništa jer je toliko dahtala da joj je dah zapeo u grlu od užitka. Štoviše, još je i izvila leđa da je onaj prostak što bolje uhvati za poprsje, koje baš i nije tako ravno.
Catriona htjede prezirno okrenuti glavu od njih dvoje, ali nije se mogla suzdržati od gledanja. Isto kao kad je ono Monsieur Garnerin pao, zajedno sa svojim cepelinom, na napirlitane kokoši koje su ga došle gledati u londonski park Vauxhall Gardens. To je isto nekako imala potrebu vidjeti do kraja.
Držeći Alice u zagrljaju, časnik se okrene, i to s takvom elegantnom lakoćom kao da pleše menuet, i odgura je do hrpe sijena točno ispod sjenika. Lice mu je bilo u sjeni, a svako malo bi ga obasjala neka sunčana zraka, ali Catriona ga nije mogla dobro vidjeti. Skoro je naglas zavapila, tako joj je bilo krivo što su joj nestali iz vida. Da je taj tip u stanju ratnim brodom manevrirati s takvom lakoćom s kakvom manevrira damama, Engleskoj bi pobjeda nad Napoleonom bila zajamčena.
Onda je odozdo začula kako se dama meškolji na sijenu a haljina joj šušti, što joj je škakljalo maštu. Nije mogla podnijeti okrutnu neizvjesnost, pa se pridigla i na koljenima primakla rubu sjenika. A zatim se nagnula dolje da vidi što se događa.
Ali zaboravila je da na ramenu nosi mačića, a on je izgubio ravnotežu i u padu joj se pandžama objesio za vrat. Skoro je vrisnula od bola, ali uspjela se suzdržati. Tad zamahne rukom da dohvati mačića, ali dolje je sijeno već letjelo na sve strane, i kad su joj pelud i prašina ušli u nos, ona kihne, i to takvom silinom da joj ne bi pomoglo ni da ima tri ruke, jednu da njome lovi mačića, drugu da pokrije usta, a treću da održava krhku ravnotežu.
A budući da ima samo dvije, zdvojno njima zavesla po zraku i naglavce sleti u prizemlje. Dolje su je dočekala široka pleća nečasnog časnika po imenu Simon Wescott, koji se baš spremao unići među bjeloputa damska bedra njezine sestrične, pa se prepao da se to na njega napokon spustila teška ruka spore ali dostižne i osvetoljubive pravde.
Doduše, ne bi mu bilo ni prvi ni zadnji put. Volio se igrati vatrom pa je znao da nema ništa gore nego stati na žulj posesivnom mužu, osim stati na žulj poštovanom gospodinu ocu, samozvanom zaštitaru djevičanstva (kako postojećega, tako i nepostojećega). Uvjeren da je na njega pao gospodin otac, časnik Wescott neko je vrijeme rezignirano čekao da ga ovaj primi za vrat i zadavi, ali otac se nije micao s leđa nego mu je samo puhao za vrat kao tuberkulozni morž.
Još mu je čudnije bilo kad je osjetio da mu otac gricka tek ošišanu kosu. Namršti se. Pa nije valjda da je na nj pao poni gospodina oca? Oprezno digne ruku i s glave skine
onog minijaturnog dlakavog, žućkastog zloćka. Morao ga je primiti za vrat jer je lamatao pandžama po zraku i cijelog bi ga bio izgrebao, a ovako je samo siktao i pljuvao kao mladunčad demona koji napadaju ljude.
Poni, koji mu je još sjedio na leđima, malo se promeškolji pa progovori vedrim dječjim glasom i nekom provincijskom uzlazno-silaznom intonacijom: – On vam ne voli kad ga se tako drži. Bolje bi vam bilo da ga spustite.
Dijete mu je dahom milovalo vrat, a dah bješe topao i mirisan, bit će da se najelo medenjaka s cimetom.
Mačić se vrpoljio dok se nije uspio okrenuti i divljački ugristi Simona za palac. Ali tko mu je kriv što ne sluša tuđe savjete.
On otrese mačića sa sebe škrgućući zubima da ne bi urliknuo od bola, a dijete mu se skine s leđa. Uto ženska na kojoj je ležao uvrijeđeno vrisne i revoltirano ga odgurne sa sebe, a on se prevrne na leđa, pa je morao brzo zakopčati hlače, što je inače već dobro uvježbao, ali ovaj put je morao biti brz kao munja.
– Životinjo! – protisne Alice kroz zube.
Simon stade u čudu: zar to ide njega?
Alice brže-bolje navuče prslučić od haljine preko prsa, skoči na noge i sva crvena u licu od bijesa, kao da ima osip, vikne: – Vampiru jedan koji svima pije krv, ti ćeš mene špijunirati?
Simon otre sijeno s hlača, ustane i okrene se da vidi vampira. Njega izgleda uopće nije mučila grižnja savjesti, jer je čučao na podu i tepao svom dlakavom vampirskom mladunčetu. Kosa mu je bila plava, gotovo narančasta, sva od uvojaka pošišanih tako kao da je pri ruci imao samo srp za žito, i padala mu je preko lica, pa se nije vidjelo je li
vampir star ili mlad, a tijelo mu je bilo mršavo i ogrnuto nekom starom dekom.
– Tko te špijunira? – odgovori vampir koji svima pije krv i pokaže prstom na svoju knjigu, koja je visjela sa sjenika zahvaljujući tome što se hrbat otkinuo. Simon nagne glavu i, premda je bio polumrak, uspije pročitati naslov: „Balade s englesko-škotske granice, antologija“, i ime pisca: Walter Scott. – Vidiš da čitam – doda krvopija. Simon digne pogled prema potkrovlju i ugleda sjenik. Nostalgično se osmjehne. I on bi u tim godinama vjerojatno špijunirao sa sjenika da se već s trinaest godina nije naučio i sâm valjati u sijenu s nekom putenom i nepromišljenom mladom sluškinjom kojoj nikad nije bilo dosta.
Alice, međutim, nije imala previše razumijevanja za mladenačke ludosti: škrgutala je zubima i pjenila se kao sapun, a onda krenula prema Catrioni, dok su joj se fini damski prstići grčili od želje da nekome iskopa oči.
Catriona u strahu ustane, a mačića odgurne od sebe nogom da ne bi i on stradao. Već se navikla na to da dobiva čvrge od sestrične, koja i inače ima kratak fitilj, ali zar joj se to mora događati i pred nepoznatim dečkima, naročito ako su ovako vatreni? Ona prkosno digne glavu, izravna leđa i pogleda sestričnu u oči.
Alice se sva nadimala od bijesa i baš je digla ruku da zvizne sestričnu, kadli časnik skoči pred nju, stavi joj ruke na ramena i uputi joj blaženi osmijeh. – Daj, Allie, nemoj, to je bio nesretan slučaj. Sve je u redu.
Vidjevši časnikovu hrabru gestu, Catriona ostade bez riječi. Još se nitko nije usudio prigovoriti Alice da maltretira sestričnu. Strina je doduše znala reći „c, c, c“ kad bi se Alice preglasno derala, a stric je znao tu i tamo dignuti glavu
s novina i reći: „Nemoj je štipati, zlato, to ti je sestrična“, ali svi su se pravili da ne vide modrice što su joj nicale po osjetljivoj koži nadlaktice kao žuto-ljubičaste maćuhice.
Međutim, Simonov šarm taj put nije upalio, što je bio događaj bez presedana u posljednje 24 godine njegova života. Alice je pokazala zube s takvom otrovnom mržnjom da je mače u usporedbi s njom bilo mala beba. Vidjevši kako se do maloprije umilan i podatan vrapčić pretvara u krvoločnu hijenu, Simon po tko zna koji put zaključi da ima pravo što je zakleti neženja.
– Nesretan slučaj? – prasnu Alice. – Nesretan je slučaj to što nam se ta guja uspjela uvući u kuću!
Ona se istrgne iz Simonovih ruku pa ogorčeno upre prstom u razotkrivenu špijunku. – Otkad te tata primio u kuću samo nas sramotiš.
Časnik se počne meškoljiti od nelagode, tako da je Catrioni bilo žao što se umiješao umjesto da pusti sestričnu da je zvizne.
– Samo se skrivaš po kući kao divlja životinja, navlačiš na sebe te prljave krpetine i praviš budalu od tate, koji se cijeli život muči da nam priušti pristojan život. Upozoravam te, ubuduće se drži tih svojih glupih knjižurina jer za drugo i nisi, rugobo! A mene izvoli pustiti na miru!
Alice se okrene prema svom dečku misleći da će je on zagrliti, ali bit će da se njemu na licu vidjela antipatija, jer se Alice okrene prema Catrioni i prostrijeli je pogledom punim duboka prezira, a na kraju briznu u plač. – Vještice jedna! Uvijek sve pokvariš!
Prebacivši šlep preko glave, Alice izjuri iz polumračne štale, a vrata ostavi otvorena, tako da štalicu odjednom
okupa sunce. Catriona je morala žmirkati da se navikne na svjetlo, a kad se naviknula, napokon je časniku vidjela lice. I opet, drugi put u istom danu, Catriona ostade bez riječi. Nije ni čudo da mu se Alice dala bez ispaljena metka kad je tako zgodan. Izgledao je kao mladi Ikar, koji pun sebe leti preblizu sunca, ali umjesto da nastrada jer je preambiciozan, ispada šampion. Kosa mu je bila svijetlosmeđa, uredno podšišana i ne preduga, do ovratnika. Imao je visoke jagodice rumene od sunca, a oko usta markantne bore smijalice koje lijepo uokviruju sjetan osmijeh. Usne su mu bile pune, ali ipak izrazito muške, oštrog i finog oblika. Bile su stisnute, možda malo uvrijeđeno, ali njoj su izgledale kao da bi se ljubile, ili kao da su stvorene da ljube.
U strahu da joj se opet ne otme uzdah, Catriona brže-bolje otrgne pogled s njegovih usta i pogleda ga u oči. Imao je duboke svijetlozelene oči i provokativan pogled. Iz tog anđeoskog lica gledale su je oči iz kojih tri vraga vire... Tome nije mogla odoljeti. Time joj je osvojio srce. Catriona pogne glavu, zaslijepljena privlačnošću.
Simon je mislio da je dečku neugodno, pa ga pogladi po kosi. – Nemoj se ti ništa uzrujavati, mali. I ja sam, kad sam bio mlađi, volio svuda zabadati nos.
Nato mali digne glavu i otpuhne valovite šiške, koje su mu išle u oči, oči sive i blage kao jutarnja magla nad jezerom. Oči uokvirene sjajnim, uvijenim, ženskim trepavicama, jer „mali“ je bio mala.
Simon bi se zakleo da mu je inače sasvim svejedno što ljudi misle i da se više ni zbog čega u životu neće zacrvenjeti, ali odjednom na vratu osjeti kako ga oblijeva izdajničko rumenilo. Istini za volju, maloprije, kad su ga ulovili
in flagranti, nije ga bilo tako sram kao sad, kad se zabunio u vezi sa spolom ove male.
Njemu nikad nije teško kad se treba ispričati: voli se razbacivati najlaskavijim riječima, jer što se mora, nije teško. Ali taj put nije preko usana mogao prevaliti nijednu lijepu riječ. Kradom je pogledavao prema vratima. Inače, bijeg kroz izlaz za nuždu, to mu je uža specijalnost. Zna iskakati kroz prozor, spuštati se po cvjetnim brajdama, a zna i bešumno trčati kroz orošenu travu, bosonog, držeći čizme u ruci.
– Slobodno idite za njom. Možda je još uspijete nagovoriti da vodi ljubav s vama.
Simon naglo okrene glavu i vidi da mala još uvijek ne skida pogled s njega, a oči joj plamte, pa joj uzvrati istom žestinom: – Ma nemoj, a što ti, klinka, znaš o vođenju ljubavi?
Ona prezrivo frkne. – Hvala lijepa što ste me iz „maloga“ unaprijedili u „klinku“. Samo da znate, sljedećega mjeseca navršavam šesnaest godina. I, molim vas, nemojte mistificirati seks: mužjak jednostavno mora naguziti ženku, a da mu ne bi pobjegla, drži je zubima za vrat. To je sve!
To je sasvim svjež pogled na stvari, pa je Simon morao razmisliti o njemu, a dotle je stajao i gledao u malu kao tele u šarena vrata. Zatim se dvaput morao nakašljati da bi uopće mogao protisnuti koju riječ. – Ne može se reći da u tome nema istine, ali ja sam se nadao da sam ipak malo profinjeniji. Ako smijem pretpostaviti, dosad si vjerojatno imala običaj špijunirati samo pastuhe svog strica.
– I mačke – prizna ona. – Robert Bruce ima tatu koji misli da je veliki zavodnik.
Simonu nije bilo jasno o kome ona to govori dok nije ispružila ruku prema mačiću, koji joj se glavom češao o gole gležnjeve, prljave od zemlje, i podigla ga u naručje.
Simon ju je gledao i razmišljao, a onda je zbrojio dva i dva: opskurni škotski junak, izblijedjeli karirani plašt (za koji je zabunom mislio da je stara deka) i provokativna uzlazno-silazna intonacija kojom govori, sve to ima jedan zajednički nazivnik: – A ti si iz Škotske?
– Jes’ – odgovori ona i izravna leđa, ponosno zabacivši glavu, veličanstvena kao kip slobode, doduše kip koji su prekrili blato, prljavština i stare krpe, i koji je pun mladenačkih kompleksa, ali da ga se očisti, vidjelo bi se da ima potencijal da procvate u ljepoticu, i to mu je škakljalo maštu. – Svi smo mi Škoti, iz klana Kincaid. Doduše, posljednjih pedeset godina mnogi se prave da nisu, na primjer moj stric. Connor i ja ostali smo bez roditelja jer nisu htjeli našu zemlju dati Englezima pa ih je vojska ubila. Ja sam tada bila mala pa me brat poslao da živim kod strica. To je sve zato što su na nas bacili kletvu.
– Kletvu? Kakvu kletvu? – upita on što je pristojnije mogao, premda je bio uvjeren da na nju nitko nije bacio kletvu nego samo bujnu maštu.
– Kakvu kletvu? Pa kletvu klana Kincaid! – odvrati ona a zatim se isprsi i izrecitira napamet: – Klan Kincaid raspršit će se svijetom kao rakova djeca, i tako će biti navijek, sve dok ih voljom sudbine ne uspije ujediniti jedini zakoniti poglavica klana. To je rekao moj pradjed, Ewan Kincaid, kad je bio na samrti. Njemu su Englezi zabili mač u prsa.
– Tko je vidio bacati takve strašne kletve na vlastito potomstvo!
– To je zato što je moj djed, njegov sin, dao Englezima našu zemlju u Cullodenu u zamjenu za titulu grofa i trideset engleskih srebrnjaka.
Simon slegne ramenima. – Sila boga ne moli. Živjeti se mora.
Ona će nato sa žarom u očima: – Bolje je časno umrijeti nego nečasno živjeti!
Časnika oblije hladan znoj od srama. Mala mu nabija komplekse. On se nikad ne bi držao takvog načela, on je hedonist i uvijek se drži samo jednog načela „u se, na se i poda se“. A ponekad i načela „ocu u inat“.
Ma, baš ga briga. Inače nema naviku znojiti se od srama, pa neće valjda sad početi! Uostalom, ona je klinka, ne zna što govori. Još nije izgubila ideale pa se može i zanositi romantičnim tlapnjama o svom porijeklu, nesretno siroče bez ikoga svog. Stric joj je grof, bogat je i moćan; već će se ona opametiti. Počet će razbijati glavu važnijim pitanjima. Na primjer, da li da haljinu za bal sašije od muslina s cvjetićima ili bez, ili koji će od njezinih prosaca jednog dana naslijediti najviše novca. Na tu pomisao malo ga zazebe oko srca.
– Ako sam dobro shvatio, tvoj stric nije takav vatreni škotski domoljub kao ti.
Ona pogne glavu. – Stric kaže da sam zaluđena, da ni moj tata nije bio realan. Da živim s glavom u oblacima, gradim kule od pijeska. Neka se naučim gurati u životu. Ne znam baš, sestrična mi kaže da ne smijem gurati nos u tuđe stvari.
Simonu je bilo žao što je tako malodušna. Htio je da se isprsi, da joj u očima opet zaiskre hrabrost i prkos.
On ispruži ruku i odmakne joj šiške s očiju, tih prelijepih očiju. – Da te tata vidi, sigurno bi bio ponosan. Catriona se nadala da će je pogladiti po licu. Skoro mu je sama stavila ruku na obraz, ali suzdržala se jer se već dovoljno osramotila pred njim. Samo, još je nijedan dečko nije tako gledao, kao da je ona jedina cura na svijetu. Doduše, maloprije je isto tako gledao i Alice. Zacrvenjevši se što je tako ljubomorna, pogne glavu, provuče se ispod njegove ruke i odmakne da je više ne bi mogao taknuti.
– Ako kanite zaprositi moju sestričnu – reče ona otresito – morate biti situirani. Stric nema sina, pa hoće da se i Alice i Georgina dobro udaju. Računam da će Alice dobiti miraz od kojeg ćete oboje moći živjeti dok vi ne dobijete promaknuće u zapovjednika. Ali samo pod uvjetom da...
– Stani malo! – Simon je uhvati za nadlakticu, pazeći da ga ne dohvate zli zubi Roberta Brucea. – Kad već samoinicijativno planiraš naše vjenčanje, onda zapiši i to da ja sutra isplovljavam na brodu Belleisle. – Belleisle? Pa on je pod zapovjedništvom admirala Nelsona! – uzvikne ona s takvim strahopoštovanjem prema britanskoj kraljevskoj mornarici da je Simona odmah počeo svrbjeti bijeli uštirkani ovratnik njegove mornaričke odore. On prema svojoj odori nema neko strahopoštovanje, njemu je ona sasvim obična, kao i svako drugo odijelo. – Nelson je junak, čovjek i po’! – reče ona pa se brzo ispravi: – Makar je Englez.
Onda pogleda Simona ispod oka, a on shvati da se ona zapravo ne divi Nelsonu, makar je toliki junak i čovjek i po’, nego njemu. Ali čime ju je to impresionirao? Mama i tata impresionirani su samo njegovim polubratom, Richardom. On je tatin miljenik i nasljednik, a Simon je
nuspojava. Omaknuo mu se. Naime, svojedobno je tata volio bančiti i svaku večer odlaziti k jednoj ljepuškastoj mladoj balerini.
Simonu je počelo smetati što ga ta naivna klinka tako zadivljeno gleda tim velikim očima punima vjere i nade. Zar joj mora sâm objašnjavati kakav je zapravo? – Slažem se da je Nelson čovjek i po’, ali junake bogomdane za velika djela primaju u konjicu, a mornarica je za siromahe iz nižih staleža kao što je Nelson. I za mlađe sinove kao što sam ja. A mi smo topovsko meso.
On se provokativno nasloni na vrata štale, a ruke prekriži na prsima. – Bit ću na moru nekoliko mjeseci, pa sestrični reci neka ne računa na mene, jer bi se inače mogla razočarati.
Mala je u međuvremenu prislonila lice mačiću na dlakavi trbuščić. – Ako hoćeš da te Alice čeka, ona će te čekati. Makar će možda šarati okolo. Moram reći da zna biti nevjerna.
Simon se zlobno nasmiješi. Aha, došla maca na vratanca! Žensku zavist i ljubomoru treba znati okrenuti u svoju korist, a on je u tome majstor.
On priđe maloj i obujmi joj lice rukama. Koža joj je bila izrazito meka i baršunasta. Digne joj bradu i pogleda je duboko u oči. – A vi, mlada damo? Koliko biste vi čekali svoga dragog?
– Do kraja života – ona će šaptom, a njena zakletva kao da je stala između njih dvoje i čekala dok oni ne shvate da se zadana riječ ne smije pogaziti, da obećanje obvezuje. Simon iznenada zadrhti od žudnje. On se s njom samo šalio, a sad se zapleo u vlastitu mrežu. Ona digne glavu i pogleda ga, poluotvorenih usana, istovremeno nevina i podatna.
On odjednom, sav u panici, shvati da je zašao u mutne vode, da koketira s djetetom, i da je bolje da zbriše dok je još vrijeme. Ne gledajući u Catrionu, na brzinu obuče svoj časnički sako, digne dvorogu časničku kapu s poda, kamo ju je lansirala strašću obuzeta Alice, i lupne njome po bedru da je ispraši. – Ženama se ne isplati da me čekaju.
Davno sam naučio da je glupo obećavati brda i doline kad znam da od toga ništa biti neće.
Mala je dotle držala mačića pod bradom i zibala ga, a kad je to čula, prkosno digne glavu i pogleda ga u oči: –Blago nama ženama, to je pravi kavalir.
On nabije kapu na glavu i bezobrazno joj se osmjehne gledajući je netremice u oči, onako kako se inače ima običaj smiješiti na partijama bridža za kartaškim stolom u najprestižnijem muškom lounge klubu u Londonu, kad položi na stol herc damu. – Ne, mlada damo, ja sam pravo kopile, kako u doslovnom, tako i u prenesenom smislu.
Rekavši to, okrene se i ode, a nju ostavi da stoji dok joj se nad glavom rojila prašina sva zlatna od sunca, kao kruna na glavi zamusane keltske princeze koja ostade bez kraljevstva pa sad vlada nad jednim jedinim mačićem. Skočivši u sedlo, Simon podbode konja u laki kas, i tek kad je već odmaknuo, sjeti se da ju nije pitao ni kako se zove.
Catriona otrči do vrata štale. Gledala je za oholim mladim poručnikom sve dok od njega ne ostade samo prašina koju su dizala kopita njegova vranca, a kad se i ona raspršila na vjetru, Catriona se nasloni na rascijepljeni dovratak, iz kojega su virile špranje, stišćući mače uza se.
Što ti kažeš, Robertiću moj? – šapnu ona sjetno se smiješeći pa licem pomazi paperjasto meku dlaku svog jedinog podanika. – Možda je naš poručnik Wescott veći kavalir
nego što misli. Ako je tako hrabar da stane na put mojoj sestrični zato da mene zaštiti, onda je Napoleonovo topništvo za njega mačji kašalj.
Zadovoljan tim ispravnim zaključivanjem, Robert Bruce joj se glavom očeša o bradu sretno predući.
2. POGLAVLJE
1810. godina.
Catriona Kincaid se brže-bolje sagne da joj srebrna četka ne doleti u glavu.
Nije to ni prvi ni zadnji put u ovih deset godina da je njezina sestrična gađa toaletnim priborom u glavu. Alice inače odlično gađa, ali, srećom, danas tako gorko rida da se njezino ionako krhko, sitno tijelo sve trese. Tako gorko da se čak i Catriona sažalila nad njom. Htjela ju je i utješiti, ali baš zato joj je Alice i ispalila četku u glavu, pa se Catriona stala natraške povlačiti prema vratima, spremna da se dâ u bijeg s bojišnice ako vidi da je uzletio još neki projektil.
Alice se ispružila koliko je duga i široka na elegantnom širokom krevetu s baldahinom. Kad je brižna starija sestra, Georgina, došla skrbiti za osjetljivu dušu, bolesnica ju je milostivo pustila da sjedne na rub kreveta i gladi je po ramenima dok plače. – No, no, proći će – Georgina će blago.
Alice digne glavu s mekih jastuka i uplakana lica prostrijeli Georginu pogledom. – Kao da ti znaš kako je meni!
Ti imaš muža!
Kukajući i lelečući požali se: – Bože, kako je takva debela krava uspjela naći muža, a ja ne mogu?
Pa se prevrne na trbuh i opet zabije lice u jastuk, jecajući i lupajući u ritmu šakom po mekim perinama. Georgina, istina, nije toliko pazila na liniju kao graciozna i
temperamentna Alice. Bila je bucmasta, ali ne i pretila. Potapšavši sestru po ramenu, možda mrvicu jače nego prije, ona se napola okrene i bespomoćno pogleda Catrionu, jer od njihove mame ionako nema pomoći: strina Margaret zgurena sjedi u visokom naslonjaču kraj kamina i u tišini lije suze u čipkastu maramicu. Ni prstom da makne, osim što je navukla noćne zavjese od damasta, kao da joj kći boluje od neke neizlječive bolesti, a ne od raskinutih zaruka.
– Alice, što si mu skrivila? – upita Catriona šaptom, na što u sobi zavlada takva grobna tišina da joj je bilo jasno da se to pitanje još nitko nije usudio postaviti. – Markiz od Eddinghama ne bi bez veze dizao prašinu oko raskinutih zaruka.
Alice se opet prevrne na leđa i digne s jastuka raščupanu plavokosu glavu. Uvrijeđeno šmrcnuvši, reče: – Dala sam mu da me poljubi, ali samo jednom.
Catriona se oprezno približi krevetu, mršteći se jer tu nema logike. – Ali fina gospoda inače jako vole da im zaručnice budu kreposne. Ne bi valjda raskinuo zaruke samo zato što mu nisi dala da te dvaput poljubi?
Alice se uspravi i stane nervozno grebati po satenskoj jastučnici. Oči su joj natekle od plača, a blijedo joj je lice bilo musavo i crveno od suza. – Nisam njega poljubila.
Premda se trudila uvrijeđeno stiskati usne, one se same od sebe razvukoše u sneni smiješak. – Nego onoga drugog koji je bio u vrtu, bratića lorda Melbournea.
Sva zgrožena, Georgina izbeči svijetloplave oči, a iz usta joj se ote neutješan jecaj koji nije mogla suzbiti ni mokra maramica kojom joj je strina Margaret brže-bolje pokrila usta.
Catriona prekriži ruke na prsima. Dakle, ipak su se potvrdile njezine najgore slutnje: sestrična joj je slaba na zgodne dečke. A najzgodnijega od njih, mladog mornaričkoga časnika anđeoskog osmijeha i vragoljastih očiju, Catriona se sjeća i dan-danas, unatoč trudu da zaboravi kako je na njegov dodir zadrhtala od žudnje koju tada, još premlada, nije pravo ni razumjela. Nadala se da će uspomena na nj s vremenom izblijedjeti, ali još uvijek ga se sjeća kao da je to bilo jučer.
– Znači, markiz vas je ulovio dok ste se ljubili? – upita ona sestričnu.
Alice kimnu glavom. Donja joj usna opet zadrhti. – Izvikao se na mene pred prijateljicama, a kad smo se vraćali kući, u kočiji nije htio razgovarati. Tko bi rekao da može biti tako posesivan i okrutan? Možda je i bolje da sam to doznala prije vjenčanja, a ne poslije.
– Hoćeš reći, bolje da je on to doznao – promrmlja Catriona.
Alice sumnjičavo zaškilji. – Mama, Catriona me mrzi. Reci joj da ode.
Spremajući se da opet brizne u plač, Alice s noćnog stolića digne figuricu pastirice od pravog majsenskog porculana. Vidjevši to, Catriona nije čekala da je strina otjera, nego izjuri iz sobe i zalupi za sobom vratima. U zadnji čas, jer sekundu poslije u vrata doleti krhka porculanska figurica i razleti se u tisuću komada, a Alice opet očajnički zarida, tako da ju je Catriona čula i na kraju hodnika.
Catriona se sjuri niz visoko zavojito stubište neoklasicističke vile u kojoj živi od svoje desete godine života. Vila je raskošna i decentno namještena, ali za Catrionu ona je zlatni kavez, u kojemu je doduše ne sputavaju željezne
rešetke, jer ima lijepe i dostojanstvene polukružne prozore, ali zato je sputava malograđanski odgoj koji joj nameću stric i strina. Catriona im je htjela nekako uzvratiti za to što su je primili k sebi pa se, znajući da bi stric htio da ona postane pristojna engleska mlada dama, nastojala tako i ponašati, ali u duši je ostala divlja ruža, buntovnica koja bi dala svu raskoš za slobodu da se ogrne svojim starim kariranim pokrivačem i bosa trči po svježe pokošenoj travi.
Ali danas mora postupiti onako kako joj savjest nalaže. Stricu netko mora reći što se zapravo zbilo između Alice i njezina zaručnika, jer će inače od markiza Eddinghama zahtijevati da se ispriča što u javnosti pere prljavo rublje i sramoti mu stariju kćer. A Eddingham je, tako je barem čula, pasionirani lovac, ima mirnu ruku i uvijek gađa u sridu.
Došavši pred radnu sobu, iznenadila se vidjevši da su vrata odškrinuta i da iz sobe dopire žamor dubokih muških glasova.
Ona se prišulja bliže da čuje tko je to tako nepristojan da im dolazi u goste u takav osjetljiv trenutak, ali nije mogla prepoznati glas. Uto stric zagrmi: – Catriona, ti si? Slobodno uđi. Gospodin i ja smo se već dogovorili.
Catriona se uvuče u sobu i ogleda se oko sebe. A imala je što i vidjeti: preko puta stričeva radnog stola stoji kožni naslonjač sa zakovicama, a u njemu sjedi glavom i bradom markiz od Eddinghama, udobno zavaljen, u puno prisebnijem stanju nego bivša mu zaručnica. Imao je crne oči i oštar pogled, i distancirano se smiješio kao da ništa nije bilo. Ne bi se reklo da ima slomljeno srce. Znači, Catriona je imala pravo: nije on toliko volio Alice koliko njezin bogati miraz.
Ali zato je stric izgledao nesretnije od oboje bivših zaručnika zajedno. Podvoljak mu se objesio, a sivi se podočnjaci napuhali. Nije ni čudo, jer nije lako naći muža mladoj dami koja tako često izaziva izgrede.
On mahne nećakinji da priđe bliže. – Ako se ne varam, već ste upoznali moju nećakinju? Prošlog mjeseca vidjeli smo vas u gostima kod lady Stippler.
Eddingham ustane. Kosa mu bješe crna kao noć, sva od uvojaka koji mu padoše na čelo kad joj se pristojno naklonio. – Vas mi je uvijek zadovoljstvo vidjeti, mlada damo. Čak i kad nam je svima ovako teško kao danas.
Catriona je morala priznati da čovjek uopće ne izgleda loše, ali nekako je neugodno šutljiv i ozbiljan. – Znate, moja sestrična zna biti malo nagla i nepromišljena – reče ona. – Takav je karakter, nemojte to shvatiti osobno.
– Onda je možda i bolje da je tako završilo – odvrati on, uzdahnuvši ni preplitko ni preduboko, nego upravo kao čovjek koji se pomirio sa svojom tragičnom sudbinom. – I ja sam stekao dojam da smo karakterno nespojivi.
Catriona sjedne na tapecirani brokatni tabure na kojem joj se suknja neće zgužvati, a on se opet spusti u naslonjač. – Vaš stric i ja došli smo do zaključka da imamo puno zajedničkih interesa. Volimo dobro pečenu konjetinu, volimo nekretnine...
Šarao joj je pogledom po licu kao kobac. – A volimo se i pomučiti oko nečega ako se isplati. Recite mi, gospođice Kincaid, jeste li vi i vaš stric možda u rodu sa škotskim klanom Kincaid?
– Jesmo, hvala na pitanju! – izvali Catriona bez razmišljanja, zatečena tim neočekivanim pitanjem.
– Ne daj bože – odgovori stric dubokim, strogim glasom, i to u isti čas kad i ona, pa se nju nije ni čulo. – Mi smo izvorna engleska loza, živimo ovdje već više od pedeset godina.
Ja tek deset, pomisli Catriona i uzme jedan čajni kolačić s pladnja u nadi da će slatko ublažiti gorčinu razočaranja koje ju je obuzelo.
Eddingham digne svoju šalicu i otpije mali, gospodski gutljajčić čaja. – Pitam zato što sam nedavno kupio oveću parcelu zemlje u Škotskom visočju, nedaleko gradića Balquhiddera. Moji bankari kažu mi da se ondje isplati uzgajati naše domaće ovce.
Stric je dotle palcem gladio rub kožne podloge za pisanje i upijanje tinte na stolu jer mu je odjednom postalo neugodno gledati Eddinghama u oči. – I ja sam tako čuo – reče.
– Tu sam parcelu kupio od države za bagatelu jer ondje godinama ljude terorizira neka banda hajduka, uskoka, a vođa im se navodno zove Kincaid.
Catriona problijedi kao krpa i htjede progutati slinu od nervoze, ali zamalo se uguši od kašlja jer su joj usta bila puna mrvica od čajnog kolačića.
Markiz je počasti ljubaznim osmijehom, pun razumijevanja za mlade dame koje ne znaju bonton. – Da znate da mi je drago čuti da takav zločinac i njegovo lopovsko pleme nisu ni u kakvom srodstvu s tako lijepom mladom damom kao što ste vi.
– Je li ikad itko vidio tog zloglasnog hajduka? – upita ona tobože nezainteresirano, pa si natoči malo čaja da se ne bi vidjelo koliko joj se tresu ruke.
Markiz posprdno namreška nos kao da mu nešto smrdi, i odmah joj prestane biti zgodan. – Ne, nažalost. Takvi
nasilnici i kukavice vole se kretati pod okriljem noći. Posljednjih godinu dana od njega nema ni traga ni glasa, takva im je sudbina. Ako već nije poginuo, onda ćemo mi na proljeće cijelu bandu istjerati iz brloga na svjetlo dana. Čim se snijeg počne topiti. Dobio sam zapovjedništvo nad jednom četom Crne straže, jedva čekaju da se prihvate raščišćavanja.
Topot koraka. Iz mraka izranjaju likovi u crvenim odorama engleske pješadije. Zasljepljujući bljesak a zatim mrkli mrak. Zaglušujuća paljba iz vatrenog oružja. Neki muškarac grčevito grli beživotno tijelo svoje žene bolno naričući. Zatim tajac i škripa užeta koje se njiše na mjesečini. Catriona naslanja uplakano lice bratu na zaštitnička prsa ne bi li taj strašan prizor izbrisala iz sjećanja, ali on im se oboma zauvijek urezao u pamćenje.
Catriona progovori glasom koji kanda je dolazio odnekud iz daljine, odnekud iz davnine, s daleke, krševite granice između Engleske i Škotske, iz one davne noći, kišne i maglovite, kad su joj mamu i tatu ubili Englezi. – Da vam natočim još jednu šalicu, gospodine?
Eddingham joj pruži svoju šalicu na tanjuriću. – Molim lijepo, bit će mi zadovoljstvo.
Smiješeći se lutkastim smiješkom, Catriona primi srebrni čajnik i nagne ga, ali promaši šalicu, promaši i tanjurić, doduše sasvim malo, i mlaki čaj izlije se Eddinghamu u krilo.
Pregrizavši jezik da ne bi opsovao, Eddingham skoči na noge.
– Catriona! – grakne stric i lupi šakom o stol. – Koji je tebi vrag? Ne bi me čudilo da se to dogodi Georgini, ali otkad si ti tako nespretna?
Catriona staloženo vrati čajnik na poslužavnik pa markizu doda platneni ubrus, pritom se ljupko smiješeći kao dama. – Oprostite, gospodine – reče smirenim glasom. –
Ubuduće ću paziti.
– I ja mislim, mlada damo – procijedi Eddingham kroz stisnute zube, pritišćući ubrus na ružnu mrlju koja se širila po prednjem rasporku na njegovim svijetložutim hlačama. Bacivši ubrus na poslužavnik namrštena lica, on se prisili na smiješak i kratko se nakloni stricu. – Ispričavam se, ali sad moram ići, žurim u grad, kod kuće me čekaju majstori.
Dok je stric ispraćao Eddinghama do vrata radne sobe, Catriona je ostala sjediti na divanu, ruku spokojno prekriženih u krilu kao dobra i pristojna nećakinja. Ali istom dok su se za gostom zatvorila vrata, ona skoči na noge da stricu kaže što ga ide, a radna soba pretvori se u bojno polje u kojoj je jedan dugogodišnji neprijatelj napokon dočekao drugoga i sprema se otvoriti paljbu.
Catriona se podboči, a oči su joj plamtjele. – Zar je moguće da se vi još uvijek sramite svog roda? Zar niste čuli što je rekao? On ide u lov na te ljude čim snijeg okopni i kani ih poubijati kao divlje svinje. A što ako je njihov vođa moj brat? Vaš nećak? – Tim bolje da sam ga se odrekao! Pa čula si što Eddingham kaže – reče stric pa pohrli prema svom naslonjaču, s onu stranu stola, da se skrije od nje. – Taj je čovjek uskok, lopov, drumski razbojnik koji pljačka nedužan narod radi vlastite zarade. Običan zločinac, koji će kad-tad skončati s omčom oko vrata.
Catriona protrne. – Kao i vaš brat? – reče ona obrambenim tonom.
Stric je nije gledao, nego je strogog i bešćutnog izraza na licu pregledavao debeo svežanj papira sa stola, ali u očima mu ipak zaiskri iskrica simpatije kad se sjetio tragedije iz mladosti. – Tvoj je otac sâm skrojio svoju sudbinu. Svatko je kovač svoje sreće.
– I vaš je otac sâm krojio svoju sudbinu – ona će nato, misleći na nepoštenu pogodbu koju je djed uglavio s Englezima. On je zahvaljujući toj pogodbi preživio, ali zato je cijeli njegov klan izvukao deblji kraj, ostavši bez zemlje i imena. – Ali ja sam žensko pa nemam pravo sâma krojiti svoju sudbinu nego samo svoju haljinu.
On baci papire natrag na stol. – A kakvu bi ti to sudbinu sebi skrojila, Catriona?
Ona priđe bliže, podupre se palcima na lakirani stol od mahagonija, koji ga je štitio od nje, i nagne prema njemu. – Vratila bih se u Škotsku da nađem brata.
Stric je najprije samo šutio i gledao je, a na kraju tiho reče: – Da se Connor odmetnuo od zakona, i da je još živ, zar ne misliš da bi u međuvremenu već pokušao stupiti u vezu s tobom? Kad te poslao k meni bilo mu je petnaest godina; pa zar nije u ovih deset dugih godina već mogao naučiti pisati?
Catriona je znala da je stric neće htjeti pustiti u Škotsku, ali mislila je da će se ražestiti ili joj se smijati, a on je, na njezino čudo, upotrijebio logiku, na koju ona nema spreman odgovor. – Možda je mislio da je ionako bolje da zaboravim Škotsku, da zaboravim mamu i tatu i njega, za svoje dobro.
– Onda ima pravo. I sjeti se da te za tvoje dobro poslao upravo k meni.
– Poslao me k vama zato da ne završim kao mama i tata: moju su mamu Englezi strijeljali, a tatu objesili.
– I što sad hoćeš, da im te vratim, pa da i tebe ubiju?
Ne dolazi u obzir – reče on prezirno frknuvši. – Otac ti je živio s glavom u oblacima, bio je idealist. Sjećam se kao da je bilo jučer, stajao je točno ovdje gdje i ti, a oči su mu plamtjele gnjevom pravednika. Htio je da ga tata pusti u Škotsku da pokuša ponovo ujediniti naš klan. Otac nije htio ni čuti, a Davey je onda napravio po svom: pobjegao je od kuće usred noći, ostavio zaručnicu koju mu je otac našao, a bila je bogata udavača, i na kraju se oženio nekom škotskom sirotinjom. Više se nije vratio. Nismo se stigli ni oprostiti – reče stric odmahujući glavom. – Otac ti se odrekao svega ovoga zbog nekakvih svojih glupih ideala, ali ti nećeš napraviti takvu glupost dok sam ja živ.
Catriona se isprsi i izravna leđa. – Za tri mjeseca navršavam 21 godinu i onda mogu ići kamo hoću – reče ona, namjerno pustivši da joj izgovor dobije škotsku uzlazno-silaznu intonaciju, zbog koje joj se stric uvijek iznervirao, ma o čemu se govorilo. – Jes’, striče Roscommon – obrati mu se ona punim imenom, kojim ga se nitko drugi od ukućana nije usudio zvati. – Tada mogu krenuti svojim putom. Ako treba, otići ću pješice u Škotsko visočje da nađem
Connora i svoj klan!
Catriona je prekasno shvatila da se s rogatima nije bosti. Stric odjednom sav pocrveni u licu. Mogao se on truditi koliko hoće da izgovara r kao Englezi, ali kad bi se tako zacrvenio, odmah se vidjelo da je rođeni Škot. Prijetio joj je debelim kažiprstom i vikao: – Bogme nećeš, curo moja! Jer čim prvi prosac dođe tražiti tvoju ruku, ja ću mu ponuditi dvostruko veći miraz, samo da te se riješim. Muž
će ti napraviti dijete i izbiti ti iz glave te gluposti! Imat ćeš pametnijeg posla, morat ćeš peći kolače za goste i učiti svirati klavir.
Odjednom se Catrioni oči napuniše suzama, a to je tek bila sramota. – Striče, ja sam vam jako zahvalna što ste me prigrlili kao svoju, jer znam da sam vam samo teret, i nije čudo da jedva čekate da me nekome proslijedite. Ali nisam znala da me toliko mrzite.
Bila je na rubu suza i najradije bi otrčala iz sobe u stilu svoje sestrične, ali ipak se uspjela okrenuti i mirno izići iz sobe uzdignute glave.
Kad su se vrata zatvorila za Catrionom, Ross Kincaid umorno se spustio u naslonjač. I njegov mlađi brat digao je glas protiv oca. Kad je pobjegao u Škotsku, otac je dao spaliti sve njegove slike, ali Ross ga se još uvijek živo sjećao. Kako ne kad je Catriona njegova slika i prilika: ima plavu, gotovo narančastu kosu punu zamršenih uvojaka, ima prkosnu bradu i magličasto sive oči.
Dok je živ, neće zaboraviti dan kad je došla poštanska kočija iz Edinburgha i istovarila mu nećakinju pred kuću. Bila je sitna, a gusta griva uvojaka skrila joj je lijepo lišce musavo od prašine. Kosa joj je išla u oči, goleme sive oči iz kojih je virila glad. Ponijela je jedino odjeću koju je nosila na sebi, a oko ramena ogrnula se iznošenim starim kariranim putnim pokrivačem od vune, ali iz kočije je izišla takvog držanja kao da dolazi u Buckinghamsku palaču u posjet kralju.
Sjetivši se toga, Ross se blago osmjehne. Uostalom, nije istina da on ne voli svoju nećakinju. Voli je, zato joj je i htio naći muža kojeg ona doduše neće voljeti, ali koji će je
uzdržavati ovdje, u civiliziranoj Engleskoj, i neće joj dati da radi gluposti kao njezin otac.
Iz džepa na prsluku Ross izvuče zlatni ključić i otključa najdonju ladicu radnog stola. Unutra zavuče drhtavu ruku, koja se inače nikad ne trese, i izvuče snop požutjelih pisama zavezan komadom iskidane špage. Na svima je neispisanim muškim rukopisom bio nažvrljan isti primatelj: gđica Catriona Kincaid. Vrtio je pisma u ruci i naprezao se da vidi je li voštani pečat na poleđini još uvijek nedirnut.
Počela ga je peći savjest, ili je to možda bila žgaravica, pa stane sâm sebe tješiti da ipak nije lagao nećakinji, jer brat joj je još prije tri godine prestao slati pisma. Najvjerojatnije više nije živ.
Spremivši pisma natrag, gurne ladicu unutra i okrene ključ u bravi da netko ne otkrije što skriva od svijeta i da ga zbog toga ne muči savjest.
Zatvorivši za sobom vrata, Catriona iziđe na hodnik. Oči su joj se punile suzama i pekle je. Začudi se kad ugleda markiza od Eddinghama kako stoji nehajno naslonjen na zid preko puta radne sobe.
Imao je bijele rukavice i u ruci držao raskošno izrezbaren štap za šetnju. – Zaboravio sam štap – reče, a u očima mu zaiskri podsmijeh, kao da je čuo sve o čemu je bilo razgovora, pa čak i to da joj je stric zaprijetio da će prvom proscu koji dođe tražiti njenu ruku ponuditi dvostruko veći miraz samo da je se riješi.
Ona otare suzu koja joj je potekla niz obraz, da ne izaziva vraga pred čovjekom koji samo čeka da iskoristi tuđu slabost. – Sve mi se čini da ste zaboravili i gdje su ulazna
vrata. Da vam pozovem slugu da vas otprati? – upita ona bez dlake na jeziku.
On se isprsi i izravna leđa, a ionako je bio visok. Nije joj bilo svejedno što se počela svađati s njim u mračnom hodniku. – Ne, hvala – odgovori on. – Ali možete reći stricu da danas idem na poslovni put pa me neće biti nekoliko dana, a vraćam se u ponedjeljak popodne i planiram vas odmah posjetiti. I volio bih popričati s njim. U četiri oka.
Eddingham se nagne i tvrdim palcem u rukavici pogladi je po mekom, oblom obrazu. Ona se sva skameni od straha: nije to bio izraz nježnosti nego prijetnja, kao kad kobra zapaluca jezikom prije napada.
On se nagne još bliže, tako neugodno blizu da je osjetila njegov topao dah na uhu: – Mlada damo, imate priliku spasiti život onim divljacima iz kamenjara za koje ste uvjereni da su vam rod. Ja ne bih imao toliko vremena da ih gonim kad bi me kod kuće u krevetu čekala podatna ženica koja jedva čeka da mi ugodi.
Rekavši to, okrene se i ode. Kako je Eddingham odmicao hodnikom, tako je njegov štap živahno lupkao po parketu, kao za inat Catrioni, koja je svaki put zadrhtala od straha. Na kraju se beživotno naslonila na vrata. Prestala je i disati od straha da to nije ni shvatila dok odjednom nije otvorila usta a dah je izišao iz nje. A kad je osjetila da se neko toplo i dlakavo biće mazi oko nogu, skoro je iskočila iz kože od straha.
Ona pogleda dolje i ugleda Roberta Brucea kako joj se svojom glavurdom češka o noge i gura je tako da je skoro pala na pod. – A, tu si ti, lopove jedan mali! – poviče ona, sagne se i digne mačka u naručje. Više nije bio malo mače već korpulentan gospodin, i preo je da se sve orilo. – A
gdje ste vi, hrabri viteže, bili kad je grmjelo? Maloprije me nije imao tko braniti!
Na zidu preko puta vrata bilo je obješeno ovalno zrcalo s pozlaćenim okvirom i Catriona u njemu ugleda njihov odraz. Ona je naslonila glavu na Robertovu glavurdu i pustila da je on grije svojim korpulentnim tijelom. Sjetila se kako ga je jednom držala isto ovako stojeći na vratima štale i gledajući za jednim zgodnim mladićem koji je odlazio u boj. Odjednom joj se suze osuše i u sivim očima stanu se zrcaliti ukršteni mačevi.
– Je l’ tako da stric Ross priča gluposti? Ne treba nama muž. Nama treba junak. – Na usnama joj se pojavi odlučan osmijeh. – A znam i gdje ih ima.
