Najljepše pri~e svih
vremena
Najljepše pri~e svih
vremena
Mitovi i
legende iz cijeloga
svijeta
Naslov izvornika: Fabuleux Mythes et Légendes du monde entier
Publié par Sélection du Reader’s Digest
Copyright © Reader’s Digest, 2009.
Copyright © za hrvatsko izdanje Mozaik knjiga, 2011. Za nakladnika
Bojan Vidmar
Urednica
Ivanka Borovac
Prijevod s francuskoga
Nataša Pejović
Lektura
Ana Krupić
Korektura
Nika Borovac
Grafičko oblikovanje
Drenka Čugalj
Priprema za tisak Grafički studio Miš
Tisak
Leo Paper Products LTD, Kina, 2011.
Ilustracije:
Gustave Doré (Ed. Dover); Julius Schnorr von Carolsfeld (Ed. Dover); Peter Bruegel (Ed. Dover); Edward William Cooke (Ed. Dover); Rembrandt van Rijn (Ed. Dover); Giovanni Battista Piranesi (Ed. Dover); George Croly (Ed. Dover); Williams Adams (Ed. Dover); John C. Bourne (Ed. Dover); William Clarkson Stanfield (Ed. Dover); Henry René d’Allemagne (Ed. Dover); Ming-Ju Sun (Ed. Dover); Georges-Louis Leclerc, comte de Buffon (Ed. Dover); Les auteurs-graveurs du Tour du monde fondé par Édouard Charton (Ed. Hachette et Cie); Tom Taylor (Ed. Dover - Gravure de fond de couverture: »Pictures of English Landscape, 1863«)
Zahvaljujemo i nakladničkim kućama Dover, Pepin Press/Agile Rabbit, L’Aventurine.
ISBN 978-953-14-0974-2
CIP zapis dostupan je u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem .
Sva prava zadržana.
Ni jedan dio ove publikacije ne smije se reproducirati, pohraniti ili prenositi u bilo kojem obliku ili bilo kojim putem, elektronički, mehanički, fotokopiranjem, snimanjem ili drukčije bez prethodnog pisanog dopuštenja vlasnika autorskoga prava.
Predgovor
»Jednako kao što duga predstavlja sliku sunca, raznoliko obojena odrazom njegovih
zraka u oblaku, tako su i mitovi prikaz izvjesne stvarnosti koja odražava istu misao u raznim sredinama ...« (Plutarh, O Izidi i Ozirisu, 20). Svako vrijeme i svaki narod stvorili su svoje bogove koji kuju svemir, kao i svoje junake koji se oblikuju kroz kušnju. Poredbena mitologija bacila se na višestruke analogije između priča koje nude mnogo prikaza svijeta rođenih u raznim vremenima i na raznim mjestima: u antičkoj Grčkoj i predkolumbijskoj Americi, Africi i Japanu, drevnoj Kini i srednjovjekovnoj Europi, ne zaboravljajući pritom ni Bliski istok iz Tisuću i jedne noći.
U ovoj se knjizi rasvjetljuju zbunjujuće sličnosti u univerzalnoj obradi teme Potopa, na primjer, ili pak borbe protiv zmaja. Postoje brojne inačice, a sve se nadopunjavaju i obogaćuju u živopisnu obliku koji prikazuje lijepe čarobnice i vladarice (Kirka, Medeja, Kraljica od Sabe ...), jednako kao i najodvažnije junake (Heraklo, Siegfried, Cuchulainn, Lancelot). Te bezvremenske teme pristigle s različitih obzora odabrane su ovdje kako zbog težine filozofskog blaga (Pandora, Prometej, Pigmalion, Faust ...) i bogatstva svoje simbolike (Psiha, Ikarov let, Labirint, Graal ...), tako i zbog prizvuka pustolovine (zlatno runo, okrugli stol, Simbad ...) ili skandala (Lilit, Edip, prokletstvo Atrijevića ...).
Prepušteni svojim susretima s višim silama, sunčevim junacima i čudovištima iz pakla, kroz čuda i pothvate, čitatelji će istražiti vrhunce strastvene ljubavi ili će zaroniti u krvave kupke koje nikad nisu prestale podsjećati na užas. Mitologije otkrivaju iskonske snove i strahove, lomeći okove razuma. Čim se pojavi takav glas, odjednom izbija element čudesnoga. Rabi udahnjuje život Golemu, Aladin trlja svoju čudesnu svjetiljku i Šeherezada pripovijeda priče bez kraja ...
Upravo je takva čarolija priča i moć mitova, koji izražavaju iskonsku istinu dalekog poretka. A kad smo kod legende, nije li ona doslovno ono što je vrijedno izricanja, za razliku od stroge i britke stvarnosti koju ona nadilazi u svakom smislu tog izraza? Tako glasi i završna riječ u Čovjeku koji je ubio Liberty Valancea: »Kad činjenice postanu legendom, onda i priopćavamo legendu.«
Takva je neobična moć fascinacije ovdje prikupljenih 85 priča, koje nam već stoljećima prenose riznicu poetskih, dramatskih, inicijacijskih priča, uvijek prepunih boja, čija se poruka nikada nije doživljavala kao šala. Mit ne umire, jer je stvoren od žive tvari koja se obnavlja iz generacije u generaciju, i tako od osvita čovječanstva.
Sadržaj
Postanak svih stvari
Uvod 12
Adam i Eva 14
Kako je div Pangu stvorio svijet 18
Stvaranje zvijezda, vjetra i kiše 22
Mlaz mlijeka na nebeskom svodu 24
Božanske ljubavi i zemaljska godišnja doba 26
Zmija-duga 30
Noa i Potop 32
Boje ljudi 36
Babilonska kula 40
Pigmalion i Galateja 44 Irangiri 48
Dionizovo rođenje 50
Osnivanje Kartage 54
Bogovi, ~udovišta i prokletstva
Uvod 60
Bog dobročinitelj i bog lakrdijaš 62
Tri indijska boga 64
Blagonakloni bog 68
Edip, prokleti sin 70
Prometej, koji je bogovima ukrao vatru 74
Pripovjedač i vrag 76
Prokletstvo Atrejevića 80
Baba Jaga
V je~na žena
Uvod 106
Klitemnestra, osvetnica 108
Medeja, ili igra ljubavi i smrti 110
Psihe, ljepota pretvorena u ženu 114
Lilit, prva od svih žena 118
Čarobnica Kirka 120
Salomin ples 124
Kraljica od Sabe 126
Pandorina kutija 130
Otmica Sabinjanki 132
Šeherezada, ili snaga riječi 136
Valkira Brunhilda 138
Æovjek ili heroj ?
Uvod 144
Odvažni Gasir 146
Heraklovih dvanaest zadataka 150
Samson i Delila 156
Salomonova mudrost 158
Ratnik Arjuna 160
Jona u kitovu trbuhu 164
Kralj Artur 166
Robin Hood 170
Simbad pomorac 174
Cuchulainn, sam protiv svih 178
Strijelac Yi i deset sunaca 182
Siegfried protv zmaja 186
Till Eulenspiegel 190
Legendarni parovi
Uvod 194
Izida i Oziris 196
Arijadna i Tezej 198
Rama i Sita 202
Orfej i Euridika 206
Piram i Tizba 210
Lancelot i Gvinever 212
Tristan i Izolda 216
Alkestida i Admet 220
Odisej i Penelopa 222
Filemon i Baukida 228
zme|u ~ovjeka i životinje
232
Kako je Arahne postala pauk 234
Žena-slonica 236
Kovačeve preobrazbe 240
Kentaur Hiron 242
Nesreće kralja Mide 244
Bijeli ždral
Romul i Rem
Ondina
Suđenje Renartu
Æudesne stvari, sveti predmeti
Uvod
Aladin i čarobna svjetiljka
Potraga za Graalom
Prsten Nibelunga
Trešnjino stablo besmrtnosti
Čarobno koplje
Frulaš iz Hamelina
Uvod
Kraj svih stvari
Sodoma i Gomora
Postanak svih stvari 1
Veliki kozmogonijski mitovi izražavaju temeljnu i utemeljujuću istinu. Oni podsjećaju na pradavnu krizu, primordijalni sveti događaj koji se zbio u čudesno doba, izvan i onkraj povijesti. Upravo taj prodor svetoga u svijet nastanaka od toga uistinu stvara ono {to je nakon toga postao: svijet koji poznaje život, sunce i zvijezde, ljude i boju njihove kože, godišnja doba, dugu ... Drugim riječima, kao što je sažeo Mircea
Eliade u Aspektima mita:
»U mitu se pripovijeda kako je zahvaljujući junačkim djelima nadnaravnih bića nastala stvarnost, bilo da je riječ o potpunoj stvarnosti ili o samo jednom njezinu dijelu: otoku, biljnoj vrsti, ljudskom ponašanju, instituciji.« Uvijek je u pitanju opis neke vrste stvaranja: iznosi se kako se nešto stvaralo i kako je počelo bivati ... A počinjemo od bogova!
Stvaranje svijeta
To je stvaranje u pravom smislu riječi. Brojne ga mitologije obja{njavaju komadanjem prvobitnog diva. U Kini, Pangu razdvajanje neba od Zemlje plaća svojim životom; Skandinavci i Germani govore o žrtvovanju Ymira, čije kosti, meso i krv stvaraju elemente zemaljskog krajobraza; vedska Indija ima svoju verziju toga utemeljujućeg lomljenja (Rg-veda): »Kad su bogovi na dijelove izrezali
Purušu, kako li su rasporedili te dijelove?
Od njegovih je usta stvoren brahman, od ruku plemstvo, od bedara radnici, a od nogu su stvorene sluge«. U akadskim se tekstovima prisjećaju usmrćivanja Tiamata, prvobitnog mora, koje je tako postalo zemljom-majkom ... U svim tim slučajevima pronalazimo sliku krvave žrtve kakva velika pretka koji je doslovno poslužio kao sirovina svijeta. Nema nikakve sličnosti s biblijskim stvaranjem svijeta kakvo se navodi u Knjizi Postanka ... premda i kršćanstvo također počiva na ideji nasilne i obnavljajuće smrti – Kristove, čija žrtva donosi nov život.
Po~eci
Kobna je pogreška Adama i Eve bila to {to su pomislili kako mogu postati poput svojega stvoritelja (»I vi ćete biti kao
bogovi, koji razlučuju dobro i zlo«, došapnula im je zmija). Neke druge tradicije ne postavljaju razlike u naravi bogova i ljudi, jer je to samo pitanje veličine! Ta se ideja pojavljuje u mitu Chinooka iz Oregona: narod iz mračnih vremena vidi kako njegovi članovi rastu sve dok ne postanu bogovi ili se smanjuju sve dok ne postanu samo ljudi ... Nastavak priče označava njihovo konačno razdvajanje: »Blagonaklon stvor po imenu Ikanam dotjerao je upravo stvorene muškarce i žene oštrim kamenom; otvorio im je oči tako da su, otkrivajući svijet, istodobno otkrili i sami sebe«. (J.-P. Otte, Rađanja žena).
Kako bi postali veći, jači i općenito ljepši te besmrtni, bogovi nisu bili neznatni kad su se rodili (tek rođeni Zeus sisao je kozu Amalteju) i već su zarana počeli pokazivati svoju nebesku moć. Atena, vrhunski razum, čak nije nikada ni bila dijete: rodila se kao odrasla osoba naoružana od glave do pete pošto ju je bog-kovač Hefest doveo na svijet udarivši sjekirom po Zeusovoj glavi! Još je zanimljivije rođenje boga pijanstva i ekstaze, Dioniza, »dvaput rođenoga«,
koji je potekao iz Zeusova bedra, kamo ga je ovaj smjestio kao dijete, da bi ga zaštitio od svojega vlastita groma!
Stvaranje ... i ponovno stvaranje
Premda je Bog vidio da sve što je učinio »bijaše vrlo dobro«, Stvaranje nije nužno konačno, jer ga stvoreni mogu uništiti pa treba ponovno sravniti stari svijet kako bi ga se pročistilo. Biblijski Potop (postoje i drugi) prenosi tu katarzu koja uni{tava čovječanstvo jer je zgriješilo: odabrani (među svim zemaljskim vrstama) ukrcaju se na Noinu lađu, osiguravajući tako napučivanje novog svijeta i potvrđujući iznova obnovu saveza između ljudi i Boga. Sve mitologije poznaju junake koji sanjaju o sebi kao da je riječ o prikazu viših bića koja gospodare svijetom, željni da, kada dođe na njih red, stvore ili označe stvaranje vlastitim tragom – bilo da žele podići spomenik koji prkosi nebu (Babilonska kula) ili osnovati slavan grad (Rim za Romula, Kartaga za Didonu) koji će ostati u ljudskom pamćenju. Težnja može biti i manje veličanstvena, ali i sebičnija te zbog toga ništa manje nedužna: takav je i mit o Pigmalionu, koji nema mira sve dok ne oživi bjelokosni kip svoje voljene Galateje, tako da ona postane od krvi i mesa, ili o drvenu kipu iz nigerijske priče koji oživi u dodiru s ukrasom od školjki. Tu se čovjek igra boga, a to obično skupo plaća ...
Adam i Eva
Prema drevnim religijama Mezopotamije, prvi su ljudi bili stvoreni da bi obrađivali plodnu zemlju koju su nastanjivali bogovi; zagriz u čarobno zlatno voće, poklon velike božice, zapečatio je prihvaćanje takve sudbine.
U biblijskoj se priči taj isti čin smatrao pobunom protiv Stvoritelja te je doveo do vječne kazne, ostvarene u porođajnim mukama.
Bog je stvorio svijet u šest dana. Prvoga su dana nebo i zemlja zamijenili prvotni kaos, nastala je svjetlost i odvojila se od tame, nastali su dan i noć.
Drugoga je dana Bog svodom odijelio gornje od donjih voda, a svod je prozvao nebom.
Trećega se dana zazelenjela zemlja: sjeme je postalo biljkom, a na plodnu i plodonosnu tlu počeo je rasti biljni svijet.
Četvrtoga dana Bog je na nebu rasporedio svjetlost da osvjetljuje zemlju –sunce, mjesec i zvijezde.
Petoga je dana stvorio ptice, ribe i svakovrsna druga vodena stvorenja.
Šestoga dana životinje svih vrsta: divlje i domaće životinje, gmizavci i kukci nastanili su šume i polja, doline i planine. Bog na kraju reče: »Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji«.
Tada se Bog sagne, zagrabi prah zemaljski i pomiješa ga s malo vode s izvora te od toga načini tijelo prvog čovjeka.
Potom približi svoje lice licu toga stvorenja i udahne mu kroz nosnice dah života te on oživje. Bog mu nadjene ime Adam, koje označava sve ljude.
U svojoj velikoj dobroti Bog namijeni čovjeku čudesno mjesto gdje će bez ikakva truda imati sve što mu treba. Stvori bujan i mirisan vrt na istoku, u Edenu, gdje je zemlja najljepša i najplodnija, te u njemu niknu svakovrsne biljke. Čovjek je tu trebao biti sretan, jer mu je Svevišnji namijenio sve najbolje. Iznad mirisna cvijeća i grmova nadvijala su se raznovrsna stabla, od kojih su mnoga ubrzo dala slasne plodove. Usred vrta dvije su se voćke izdvajale; bile su plemenitije i veličanstvenije te jedine koje su imale svoja imena – drvo života i drvo spoznaje dobra i zla.
U Edenu je izvirala rijeka koja je natapala vrt. Odatle se granala u četiri kraka. Prvi se zvao Pišon i protjecao je havilskom zemljom, prepunom obilja, gdje je bilo zlata najbolje kakvoće, kao i dragocjene smole bdelija i oniksa.
Drugoj je rijeci ime Gihon i optječe svu zemlju Kuš. Treća je rijeka Tigris, a teče istočno od grada Ašura i protječe Mezopotamijom, jednako kao i četvrta, Eufrat.
Kad je čudesni vrt doživio puni procvat, Bog u njega stavi prvog čovjeka. Dâ mu zadaću da ga obrađuje i čuva te mu reče: »Smiješ jesti plodove sa svakoga stabla u vrtu, osim plodova sa stabla spoznaje dobra i zla. U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti.«
Čovjek posluša i nastani se u vrtu. Upoznao ga je i naviknuo se na sve biljke i životinje, kojima je nadjenuo imena. Dani i noći protjecali su ugodno u zemaljskom raju. No čovjeka je mučio osjećaj samoće. Bog zato reče: »Nije dobro da čovjek bude sam; dobit će nekoga kao što je on«.
Jednoga dana, dok se čovjek odmarao ispružen na travi u sjeni visokih stabala, spusti Bog na njega tvrd san, pa mu otvori slabinu te, uzevši jedno rebro, zatvori to mjesto mesom. Od toga je rebra odmah načinio ljudski lik. Tako je stvorena žena, koju Bog potom dovede čovjeku. Upravo se probudivši iz sna, tek što je otvorio oči, vikne on ugledavši ju: »Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta«.
Nakon toga znao je da ima uz sebe biće dostojno sebe s kojim se može sjediniti u jedno tijelo. Ali među životinjama koje su obitavale u edenskom vrtu zmija je bila najlukavija. Jednoga se dana približila ženi i počela hvaliti plod sa zabranjena stabla: »Ako jedete voće s toga stabla, nećete umrijeti; ali Bog zna da će vam se oči otvoriti i da ćete biti poput njega, sposobni razlučivati dobro od zla«.
Podlegne žena iskušenju, pa ubere plod, za oči tako primamljiv i za mudrost poželjan, te ga pojede. Dade i svome mužu, pa je i on jeo. Tada im se oboma otvoriše oči i spoznaju da su goli pa se zastidješe zbog toga ...
Uto začuju korake: Bog je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. Njih se dvoje, uznemireni svojom krivnjom i golotinjom, sakriju među drvećem. Bog pozva čovjeka: »Gdje si?«
On se odazva i reče da se skrio jer je gol. Bog ga upita: »Tko ti kaza da si gol? Ti si dakle jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?«
Čovjek se pokuša opravdati: »Žena koju si uz mene stavio dala mi je plod i ja sam ga pojeo«.
Žena se branila: »Zmija me prevarila, pa sam jela«.
Tada se na sve sruči Božja kazna ... Zmija će biti prokleta među svim životinjama i osuđena gmizati po zemlji sveg života svoga. Bog reče: »Zamećem neprijateljstvo između tebe i žene, između roda njezina i roda tvojega: on će tebi glavu satirati, a ti ćeš njemu vrebati petu ...«
Čovjek će se mučiti i u znoju lica svoga kruh jesti, a žena će u mukama djecu rađati. Edenski sklad je narušen, jer je zlo učinilo svoje. Ništa više neće biti kao što je bilo, jer je čovječanstvo postalo smrtno: svatko od ljudi, rođenih od praha, u prah će se i vratiti.
Čovjek je nazvan Adamom, a on pak nazove svoju ženu Evom, što znači »majka svih bića«. Budući da su se ogrije{ili o njegovu zapovijed te kako ne bi jeli i sa stabla života pa živjeli dovijeka, Bog ih istjera iz edenskoga vrta. Pognuti pod teretom svoje krivnje, oni otiđoše raditi i rađati kako bi napučili svijet.
