Issuu

julia quinn

Na putu do vjenčanja

KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA

knjiga sedamdesetsedma

Naslov izvornika

On the Way to the Wedding

Nakladnik

Mozaik knjiga

Za nakladnika

Bojan Vidmar

Glavni urednik

Zoran Maljković

Urednik

Zoran Maljković

Izvršna urednica

Hana Vunić

Grafički urednik

Marko Katičić

Oblikovanje naslovnice

Marija Morić

Ilustracija na naslovnici

Shutterstock

Tisak

Denona, Zagreb, rujan 2019.

ISBN 978-953-14-2617-6

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001039822.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

julia quinn

Na putu do vjenčanja

S engleskog prevela SILVIJA ČOLIĆ

Lyssi Keusch, mojoj urednici i prijateljici.

I mojem Paulu.

London, malo dalje od župne crkve Sv. Jurja na Hanover Squareu

Ljeto, 1827.

Pluća su mu gorjela.

Gregory Bridgerton trčao je kroz londonske ulice, ne obazirući se na začuđene poglede prolaznika, trčeći kao lud .

Brzim, ujednačenim ritmom – jedan dva tri četiri, jedan dva tri četiri – probijao se naprijed s jednom jedinom misli na umu.

Crkva.

Mora stići u crkvu.

Mora spriječiti vjenčanje.

Koliko dugo već trči? Minutu? Pet? Nije znao, mislio je samo na...

Nju.

Mora spriječiti njezinu udaju za tog muškarca.

Spriječiti tu glupost, koja se nikad nije trebala dogoditi. No dogodila se. Mora tome stati na kraj. Nije imao pojma kako se to dogodilo, ni zašto, ali jedno je bilo sigurno – pogriješit će ako se uda za njega.

Mora to znati.

Jer ona je njegova. Pripadaju jedno drugome. Ona to zna.

Dovraga, zna to.

Služba je počela u jedanaest. Koliko traju misna čitanja prije nego što se prijeđe na obred vjenčanja? Pet minuta? Deset? Dvadeset? Nije imao pojma, nikad nije obraćao pozornost na to.

Naravno da nije, kako bi ikada pomislio da bi mu takvo što moglo biti važno?

Skrenuvši u Regent Street zaletio se u otmjeno odjevenog muškaraca i pritom mu izbio fascikl iz ruke. U normalnim okolnostima ispričao bi se i pokupio fascikl, no ovo nisu bile normalne okolnosti.

I zato je samo promrmljao ispriku i nastavio trčati, s jednom misli na umu.

Crkva. Mora stići u crkvu.

Ni na što drugo nije mogao misliti. Mora...

Prokletstvo. Morao je stati i propustiti kočiju. Sagnuo se, naslonio ruke na bedra i nekoliko puta duboko udahnuo. Imao je osjećaj da će mu se pluća raspuknuti, ali nije važno, mora na vrijeme stići u crkvu, mora...

Kočija je prošla. Smjesta je pojurio preko ulice i nastavio trčati. Više nije bio daleko od crkve. Može on to. Stići će na vrijeme. Zacijelo nije prošlo više od pet minuta otkad je pojurio prema crkvi. Ili šest. Činilo se kao pola sata, ali ne, nije moglo proći više od sedam minuta.

Mora spriječiti tu ludost. Mora. Bilo je to pogrešno, nije se smjelo dogoditi.

Zagledao se u visoki sivi zvonik pa spustio pogled na ulične svjetiljke pred crkvom. Bile su okićene košarama iz kojih se prelijevalo cvijeće; nije imao pojma koje, no bilo je žuto

i bijelo, pretežno žuto. Djelovalo je veselo i svečano, ali ne, bilo je to pogrešno. Posve, posve pogrešno jer ne, to pouzdano nije bio dan koji bi valjalo pamtiti i s radošću ga se prisjećati.

I zato mora spriječiti to vjenčanje.

Stigavši pred crkvu, nastavio se uspinjati stubama, preskačući po dvije istodobno, pa naglo otvorio masivna vrata.

Previše naglo i previše bučno. Možda bi bilo mudrije da je ušao tiho i neprimjetno. Da si je uzeo malo vremena kako bi ocijenio situaciju i vidio dokle su stigli. Ali nije.

Svećenik je naglo ušutio, nastupila je mrtva tišina. Glave svih žena i muškaraca u svakoj klupi okrenule su se prema vratima.

Svi su se zagledali u njega.

Zateturao je prema oltaru, no bio je toliko zadihan da je morao stati i uhvatiti se za naslon zadnje klupe s desne strane središnjeg prolaza. – Nemoj to učiniti – hrapavim glasom je izgovorio, pokušavajući doći do daha. – Nemoj – ponovio je, što je razgovjetnije mogao, pogleda uprta u ženu koja je stajala pred oltarom.

Otvorenih usta zagledala se u njega, a buket joj je ispao iz ruku. Mogao bi se zakleti da je prestala disati.

Bože, kako je lijepa, pomislio je. Zlaćana kosa blistala joj je pod svjetlošću brojnih svijeća. Jedan pogled na nju bio mu je dovoljan kako bi prikupio snagu i nastavio svoju misiju. Nema toga što bi ga moglo omesti u tome.

Teško dišući, odmaknuo se od klupe i odlučno se uputio prema oltaru, korakom muškarca koji zna što želi.

Koji zna što mora učiniti.

– Volim te – glasno i jasno je izgovorio. Jer bila je to istina, i mogao joj je to reći pred svima, uključujući i njegovu

majku, koja ga je zapanjeno slijedila pogledom dok je prolazio pored klupe u kojoj je sjedila s njegovim sestrama i njihovim supruzima.

I dalje je bez riječi zurila u njega. Kao i svi ostali. Bilo je to uistinu čudno, vidjeti na okupu tristotinjak pripadnika tračerskog londonskog društva od kojih nitko nije ni zucnuo.

Stao je pred nju. – Volim te – ponovio je, gledajući je ravno u oči. – Nemoj se udati za njega.

– Gregory – prošaptala je. – Što ti je? Zašto to činiš?

– Jer te volim – rekao je. Jer uistinu, što bi drugo rekao?

Oči su joj kratko bljesnule, dah joj je zastao u grlu. Polako, svrnula je pogled na muškarca s kojim je stajala pred svećenikom. Umjesto odgovora, podigao je obrve i slegnuo ramenima, dajući joj do znanja da je ona ta koja treba odlučiti što će sad.

– Udaj se za mene – rekao je Gregory i spustio se na koljeno pred nju. – Molim te, udaj se za mene.

Svi su prestali disati.

Zagledala se u njega, dugim, toplim i iskrenim pogledom.

– Udaj se za mene – prošaptao je.

Usnice su joj zadrhtale, no ne i glas kad je progovorila i rekla...

Prvo Poglavlje

U kojem se naš junak zaljubljuje. Dva mjeseca ranije

Zarazliku od većine njegovih prijatelja i znanaca, Gregory je vjerovao u ljubav.

Bio bi glup kad ne bi.

Jer bilo je dovoljno pogledati:

Anthonyja, njegovog najstarijeg brata. Daphne, njegovu najstariju sestru.

I druga dva njegova brata, Benedicta i Colina, te sestre, Eloisu, Francescu – i najmlađu, Hyacinth, koja se također udala iz ljubavi.

Većini muškaraca pomisao na ženidbu iz ljubavi bila je u najmanju ruku smiješna. Jer kakve veze ljubav ima s brakom?

Najzad, brak je pretežno interesna zajednica, a ljubav puka pjesnička izmišljotina.

No Gregory nije tako gledao na to. On je vjerovao u ljubav i bio je siguran da je samo pitanje vremena kada će pronaći ženu svojih snova. Po tom pitanju bio je vrlo optimističan. Zapravo, cijeli Gregoryjev pogled na život bio je vrlo optimističan. Ako bi se njegovu najmlađu sestru pitalo, čak i

previše optimističan. No bio je takav kakav je bio. I vjerovao je u ljubav.

Jest, ljubav se ne može se vidjeti, opipati ili namirisati, ali postoji. Ljudi zbog ljubavi čine svakakve ludosti. I zato, bude li trebalo, Gregory je bio spreman sa svojom voljenom izrađivati srca i leptire od papier mâchéa ili joj pomoći napraviti zbirku trenica za muškatne oraščiće.

Istina, nije imao jasnu viziju žene svojih snova, što je bilo u opreci s temeljnom postavkom. Očekivalo bi se da će znati što u tom smislu očekuje ili imati listu poželjnih osobina. No nije je imao. Bilo mu je svejedno hoće li biti visoka ili niska, crnka, plavuša, brineta ili crvenokosa. Volio je misliti da će biti inteligentna i imati smisla za humor, no izuzev toga, tko zna? Možda će voljeti pjevati. Možda i ne. Možda će obožavati konje i puno vremena provoditi u jahanju. Nevažno. Kakva god bila, bit će žena njegovog života.

Znao je samo da će ju pronaći i jednog dana postati jedan od beskrajno dosadnih sretno oženjenih muškaraca.

I da će onog trenutka kad ju ugleda znati da je ona ta koju je svih ovih godina čekao.

Nije imao pojma kako to može znati, ali bio je siguran u to. Tog trenutka cijeli njegov život iz korijena će se promijeniti. Bit će to nešto poput potresa ili groma iz vedra neba... zacijelo ne tiho i neprimjetno. Ne, takvo što ne bi mu se moglo neprimjetno ušuljati u život. Obrušit će se na njega poput oluje. Ili lavine. Prije ili poslije, ali hoće, bio je siguran u to.

U međuvremenu, provodio je život dobro se zabavljajući.

Uostalom, zašto ne? Nije vidio ni jedan razlog zbog kojeg bi u očekivanju prave ljubavi trebao živjeti poput redovnika. Kao i svaki muškarac s prilično dobrom, pravo rečeno, izdašnom

rentom, imao je puno prijatelja s kojima je puno izlazio i činio ono što čine dobrostojeći muškarci, uključujući kartanje za novac. Što se potonjeg tiče, imao je i dovoljno pameti u glavi na vrijeme ustati od kartaškog stola. Općenito, držalo ga se dobrim potencijalnim ulovom za ženidbu. Ako i ne prvoklasnim, pouzdano dovoljno dobrim da bi ga ugledne dame pozivale na večeru kad bi željele preostalo mjesto za stolom popuniti nekim solidnim pripadnikom društva.

Jest, renta mu je bila i više no pristojna, što je bilo lijepo i dobro, no da, život mu je bio možda ipak malo previše isprazan. Nedostajalo mu je nešto čime bi se bavio, nešto smisleno. Budući da još nije otkrio što bi to moglo biti, zaključio je da to može i pričekati. Najzad, što bi drugo? Tako je to s tim stvarima. Prije ili poslije otkrit će što ga zanima. Vjerojatno uskoro i tada će se usmjeriti na to. U međuvremenu, dobro će se zabavljati.

Nažalost, to trenutačno nije bio slučaj.

Jer, sjedio je u kožnom stolcu, ne baš udobnom i ne baš u najugodnijem društvu koje je mogao zamisliti jer metar i po dalje od njega stajao je njegov brat, tupeći o dužnosti, odgovornosti i svemu povezanim s tim.

Daleko od toga da je slušao to monotono predavanje. Nije bilo potrebe za tim; iz prethodnih slučajeva znao je da se sve svodi na red, rad i disciplinu. Zato se isključio već nakon druge rečenice i mentalno se preselio u neke druge, puno ugodnije sfere.

Rado bi u njima dočekao kraj tog predavanja, ali... – Gregory? Gregory!

Trgnuvši se iz sanjarenja pozorno se zagledao u Anthonyja. Stajao je pred njim, mrk i ruku prekriženih na prsima. To

pouzdano nije bio dobar znak. Njegov najstariji brat, nasljednik titule vikonta i obiteljskog posjeda, neupitno i nedvojbeno je bio dobar gospodar i brat kakvog bi svatko mogao poželjeti. Gregory ga je uvijek poštovao i nikada nije rekao ni riječ protiv njega. Istina, katkad je bio naporan, no što se tu može osim strpljivo pričekati da završi?

– Oprosti ako te ometam u razmišljanju o zacijelo važnim stvarima, no mogu li se nadati da ti je išta od onoga što sam rekao doprlo do tebe? – suho je upitao Anthony. Gregory je vrlo ozbiljno kimnuo. – Trebam se usmjeriti i potruditi se raditi nešto korisno – poput papige je ponovio.

– Pronaći neki životni cilj.

– Da – zadovoljno je rekao Anthony. – Krajnje je vrijeme da pronađeš neki životni cilj.

Gregory je ponovno kimnuo, prije svega zato što je bio gladan i žudio je što je prije moguće poći potražiti nešto za jelo. Nažalost, zakasnio je na večeru, no bio je siguran da će i na vrtnoj zabavi biti jela i pića. Njegova šogorica ne bi propustila pobrinuti se za to. Usto, nije imalo smisla prepirati se s Anthonyjem. U to se, barem, već odavno uvjerio i odustao od toga.

– Treba ti promjena. Sigurno postoji nešto što te zanima i što bi volio raditi.

Trenutačno, Gregoryja bi ponajviše veselio isprazniti tanjur ukusnih malih sendviča. Zacijelo ih ima, takvo što pripada uobičajenoj ponudi na svakoj zabavi.

– Gregory.

Taj ton. Bilo je teško reći kakav, no poruka tog tona bila je savršeno jasna. Morat će se usredotočiti, inače neće biti dobro.

– Da – rekao je jer pravo rečeno, bilo je najmudrije i najjednostavnije služiti se tom riječi. – Vjerojatno ću se pridružiti kleru. Volio bih biti vikar. Mislim da bih bio dobar u tom poslu.

Bilo je to nešto što Anthony ni u snu nije očekivao čuti. I što ga je napokon ostavilo bez riječi. Zanimljivo, pomislio je Gregory. Možda bi se i vrijedilo potruditi ući u crkvene redove ako to na njegovog brata ima takav učinak.

– Oprosti... želiš li reći da se vidiš u ulozi pomoćnika nekog župnika? – smeteno je upitao Anthony. Gregory je slegnuo ramenima. – Nije da imam osobit izbor – rekao je, iako nikad dotad nije razmišljao o tome. – Ili to ili vojna karijera. A budući da loše pucam...

Svi su to znali pa Anthony to nije mogao osporiti. Ipak, nakon trenutka tišine, dosjetio se rješenju. – Ali dobar si u mačevanju.

– Istina, no mogao bih završiti u Sudanu – rekao je Gregory i naglo se namrštio. – Nije da sam osobito izbirljiv, no tamo je jako vruće. Bi li se ti želio naći na mjestu poput tog?

– Ne, jasno da ne bih – bez oklijevanja je odvratio Anthony.

– A i zbog majke – dometnuo je Gregory. – Zbog... majke? – zbunjeno je upitao Anthony. – Što ona ima s tim?

Gregory je počeo istinski uživati u razgovoru. – Vjerojatno ne bi željela da odem. Tko bi ju tješio kad je zbog nečega zabrinuta ili nakon što je sanjala neki grozan san? No da... ako bih ipak otišao, netko bi se morao pobrinuti za nju. Pretpostavljam da bi u tom slučaju ti bio taj koji bi je tješio i...

– U redu – brzo ga je prekinuo je Anthony. – Zaboravimo vojsku.

Gregory je sam sebi čestitao. Daleko od toga da je majka bila često zabrinuta ili imala noćne more, no Anthony to nije mogao znati. Ipak, bila bi zabrinuta ako bi ga poslali u Sudan i zacijelo bi imala noćne more u vezi s tim, a Anthony bi tada bio primoran slušati o tome i pobrinuti se da je utješi i umiri.

Na stranu to, no Gregory doista nije imao ni volje ni želje otići iz Engleske.

– Kako bilo, drago mi je što si napokon donio odluku o svojoj budućnosti – rekao je Anthony.

Gregory se naglo ukočio. – Tek mi je dvadeset šest godina – podsjetio ga je. – Mislim da je prerano govoriti o nekoj konačnoj odluci.

Anthony je podigao obrvu. – Namjeravao sam u vezi s tim popričati s nadbiskupom, no ako nisi siguran...

– Hm, da – promrmljao je Gregory i nelagodno se promeškoljio. – Zapravo, prilično sam siguran, ali mislim da još nije vrijeme za to.

Anthony ga je na trenutak promatrao. – Zašto ne? – upitao je i kiselo se osmjehnuo. – Namjeravaš li se možda prvo oženiti?

– To bi doista bilo lijepo.

– Doista? – sumnjičavo je upitao Anthony.

– Da, čim pronađem pravu. Zacijelo to možeš razumjeti.

I ti si se oženio iz ljubavi – podsjetio ga je, jer bio je svjestan da mu je to jedan od najjačih aduta. Anthony i njegova žena bili su ludo zaljubljeni jedno u drugo i mogao je pretpostaviti da će mu brat željeti jednako sretan spoj.

Naravno, pokazalo se da je u vezi s tim bio u pravu.

– Razumijem – rekao je Anthony i toplo mu se osmjehnuo.

– Zaslužio si biti sretan, kao i ja.

– Bismo li o svemu ovome mogli nastaviti neke drugi put? Oprosti, ali strašno sam gladan – rekao je Gregory jer najzad, to je barem bila istina.

– Očekivali smo te na večeri – podsjetio ga je brat, ne baš ljubazno.

– Znam – rekao je Gregory i pokajnički pognuo glavu. –Žao mi je što nisam uspio doći ovamo na vrijeme.

– Kate je bila pomalo razočarana.

To nije dobro zvučalo. Jedno je razočarati Anthonyja, a nešto posve drugo njegovu ženu. Ako je nju to pogodilo...

Onda je u nevolji. Velikoj.

– Prekasno sam krenuo z Londona – promrmljao je, svjestan da to nije opravdanje. Njegova šogorica pozvala je izvjestan broj ljudi na kratki odmor na obiteljskom ladanjskom posjedu, i trebao se tu pojaviti najkasnije do večere. Ali nije.

Zamalo je rekao da će se potruditi iskupiti joj se zbog toga pregrizavši jezik jer imao je snažan osjećaj da bi time samo pogoršao stvar. Anthony bi vjerojatno pomislio da je to rekao tek toliko. Jest, najčešće je i bilo tako, no ovog puta...

Nije bilo tako.

Doista mu je bilo žao. I to je bilo ono što je najzad rekao.

– Doista mi je žao.

– Idi i reci to njoj. U vrtu je – suho je rekao Anthony. –Vjerovao ili ne, biti će i plesa. Kate je u vrtu postavila i podij. Gregoryju nije bilo teško povjerovati u to. Njegova šogorica bila je od onih koji život žive punim plućima i koriste svaku priliku za uživanje. Ako su joj vremenski uvjeti to dopuštali – a ispostavilo da su stabilni, naravno da joj je palo

na um iskoristiti priliku i prirediti bal pod vedrim zvjezdanim nebom.

– Vjerojatno će te zamoliti da plešeš s nekim mladim damama. Ako joj se želiš umiliti, učini to – savjetovao mu je brat. – Ne želi da se ijedna od njih osjeti zapostavljenom.

– Naravno da ću joj rado udovoljiti – rekao je Gregory i ustao.

– Idi – rekao je Anthony i sjeo za papirima pretrpan radni stol. – Pridružit ću vam se za četvrt sata. Moram nešto dovršiti.

I to je bilo to. Neugodan razgovor bio je gotov. Trenutak potom Gregory je izašao iz sobe i produžio prema vrtu.

Prošlo je neko vrijeme otkad nije bio u Aubrey Hallu, obiteljskom domu generacija Bridgertonovih. Posjed se nalazio u Kentu, a Gregoryjeva majka je nakon smrti njegova oca odlučila s djecom preseliti se u London. Bilo je to prilično neobično, no Gregory je pretpostavljao da je to učinila jer joj je bilo previše bolno nastaviti život u kući punoj uspomena. Tijekom proteklih godina obitelj se tu okupljala za Božić, i naravno, katkad su tu dolazili na ladanje, no to je uglavnom bilo sve.

No budući da je Gregory veći dio života proveo u Londonu, na Aubrey Hall nije gledao kao na svoj dom. Upravo suprotno, londonsku kuću Bridgertonovih doživljavao je kao dom i u gradu se osjećao više kod kuće nego na obiteljskom ladanjskom posjedu. Ipak, volio je dolaziti ovamo i baviti se aktivnostima na otvorenom, poput jahanja i plivanja (kad bi jezero bilo dovoljno toplo). Čudno, ali promjena ritma mu je godila. Štoviše, uživao je u miru, tišini i svježem zraku.

U grad se uvijek može vratiti, kad mu dodija mir i tišina.

Zabava je bila priređena na južnoj livadi. Saznao je to od batlera, čim je stigao, i odmah mu je bilo savršeno jasno zašto je Kate upravo tu livadu odabrala kao mjesto za zabavu na otvorenom – jer je bila potpuno ravna i jer se s nje pružao krasan pogled na jezero. Iz istog razloga, odlučila je tu postaviti podij za ples.

Ušavši u salon, kratko je zastao i oslušnuo žamor koji je dopirao kroz širom otvorena staklena vrata. Nije bio siguran koliko je ljudi Kate pozvala na zabavu – vjerojatno ne manje od dvadeset ni više od trideset. Ne previše, kako bi zabava bila intimna, ali ni premalo, kako bi onaj tko se iz bilo kojeg razloga poželi udaljiti, mogao to neopaženo učiniti.

Produžio je prema vratima, izašao na terasu pa ponovno stao i duboko udahnuo, pokušavajući dokučiti kakva su jela ponuđena na stolu u vrtu. Naravno, svi su večerali pa izbor neće biti raskošan. Kolači, zaključio je, prepoznavši miris cimeta.

Razočarano je uzdahnuo i čeznutljivo pomislio na jedan lijepi veliki odrezak, okružen pečenim krumpirima s hrskavom koricom. E da, to bi bilo nešto. No zakasnio je, i nitko mu nije kriv što će ostati gladan. Daleko od toga da mu nije palo na um ušuljati se u kuhinju, no znao je da bi mu Anthony otkinuo glavu s ramena ako bi otkrio da po izlasku iz njegove radne sobe nije smjesta otišao na zabavu.

Kako je, tako je. Morat će se zadovoljiti keksima i kolačima. Polako, sišao je s terase i uputio se prema skupini ljudi na sredini livade. Puhao je topao povjetarac; te je godine svibanj bio neobično topao. Svi su time bili oduševljeni. Bolje raspoloženi, opušteniji nego inače. Sudeći po smijehu i ugodnom žamoru, društvance okupljeno na livadi također je bilo veselo i opušteno.

Našavši se među njima, pogledao je uokolo u potrazi za šogoricom, no trenutak potom, pogled mu je pao na... Nju.

Ženu njegovih snova.

I eto, dogodilo se ono što je oduvijek znao da će se dogoditi. Čim ju je ugledao znao je da je ona žena njegovih snova, žena koju je čekao i nadao se da će ju prije ili poslije negdje sresti.

Stao je kao ukopan. Osjećao se čudno, kao da lebdi. Bio je potpuno opčinjen, svaka suvisla misao nestala mu je iz glave.

Bila je leđima okrenuta prema njemu i nije joj mogao vidjeti lice, čak ni profil. No njezina leđa... i njezina savršeno zaobljena ramena i njezin divan dugi vrat... ah, i pramen plave kose koji joj se spustio na rame.

Gotovo je, pomislio je Gregory. Više ne postoji žena koja bi ga mogla privući. Nijedna ju ne bi mogla zamijeniti. Njegovo srce pripada samo njoj.

Nikada ni prema jednoj nije osjetio takvo što. Takvu vatru, takvo oduševljenje i taj neobičan osjećaj mirne i sretne predaje u ruke sudbine.

Možda je to bilo glupo, suludo, ali bio je siguran da se ne zavarava. Ona je ta koju je čekao, kojoj se nadao. Znao je da će se jednom, negdje, to dogoditi. Znao je. I bio je u pravu.

Odjednom, sve se uklopilo, sve je postalo savršeno jasno. Eto, zato je oklijevao pridružiti se vojsci ili kleru, ili prihvatiti bratovu ponudu i preseliti se na manji obiteljski posjed kojim će samostalno upravljati poput svakog pravog odgovornog muškarca.

Ništa od toga nije učinio, a nije zato jer je čekao nju i ovaj trenutak. Dovraga, čak i nije bio svjestan koliko je vremena proveo u ičem drugom osim u čekanju tog trenutka.

I dočekao ga je.

Znao je da će se to dogoditi.

Stajala je tamo i živahno razgovarala s nekom mladom damom. Činilo se da su dobre prijateljice. Polako, uputio se prema njima, zastavši samo da bi pozdravio dvoje-troje poznanika.

Najzad, stao je korak dva od nje i njezine prijateljice i pričekao da ga opaze i okrenu se. Nije morao dugo čekati.

Polako su se okrenule i podignutih obrva zagledale se u njega.

Osmjehnuo se. Uljudno, ali ne pretjerano udvornički. I rekao... – Dobra večer.

Lucinda Abernathy, za prijatelje Lucy, morala se svojski potruditi da ne zakoluta očima. Još jedan telac koji želi upoznati Hermionu. Nije ih bilo teško prepoznati po telećem pogledu. Svi do jednoga su ga imali. Tu uistinu nije bilo pomoći, tako je Hermiona djelovala na muškarce.

No, da. Bila je to cijena druženja s Hermionom Watson. Uvijek ju je netko opsjedao. Hermina je skupljala slomljena muška srca kao što stari seoski vikar skuplja leptire.

Jedina razlika bila je u tome što Hermiona nije željela imati kolekciju muškaraca slomljenih srdaca. Nije ih mamila u svoju mrežu niti je željela slomiti srce ikojem od njih. Bilo je to nešto što se događalo mimo njezine volje i želje. Jednostavno se... događalo. Lucy je dotad već navikla na to. Hermiona je bila Hermiona, krasotica kose boje maslaca, srcolikog lica i krupnih očiju predivne, doista zaprepašćujuće zelene boje.

Lucy je, pak, bila... Lucy, a ne Hermiona, to je barem bilo savršeno jasno. Takva kakva je već bila, i to je uglavnom bilo posve dovoljno i u redu.

Lucy je, kao što se na prvi pogled moglo vidjeti, u svemu bila nešto malo manje od Hermione. Malo manje plava. Malo manje vitka. Malo manje visoka. Oči su joj bile plavkasto sive i pravo rečeno prilično atraktivne u usporedbi s bilo čijima osim Hermioninim. Samo što to nije baš ništa naročito značilo, niti joj donijelo ikakvu prednost, budući da nikada nikamo nije išla bez Hermione.

Do tog zaprepašćujućeg zaključka došla je jednog dana za vrijeme dugog dosadnog predavanja o glazbi i književnosti u uglednom liceju za mlade dame gospođe Moss, koji je tri godine pohađala s Hermionom.

U svemu je nešto malo manje od Hermione. Ili, ne baš kao ona, ako bi to netko htio umotati u celofan.

Realno gledano (a Lucy je ipak bila realna), nije loše izgledala i znala je to. Bila je zdrava, puna života i lijepa poput prave engleske ruže, kako se običavalo govoriti za dražesno rumene i ljepuškaste djevojke poput nje. No muškarci su rijetko ostajali bez riječi kad bi je ugledali. Zapravo, nikad.

Za razliku od nje, Hermiona... ah, kako su stvari stajale, bilo je doista lijepo što nije bila uobražena kučka. Upravo suprotno, bila je vrlo draga i dobra. Kad ne bi bilo tako, Lucy se nikad ne bi sprijateljila s njom.

Usto, Hermiona nije znala plesati. Ni valcer ni kadrilu ni menuet... ništa od toga, ni bilo koji drugi ples, makar i najjednostavniji. Bila je posve nesposobna skladno se kretati u ritmu glazbe.

I to je doista bilo... krasno.

Lucy njihovo prijateljstvo nije držala plitkim i površnim, i ako bi netko takvo što pitao – da, ako bi trebalo, za Hermionom bi skočila i u nabujalu rijeku. Ipak, bilo je neke nebeske pravde u tome što je najljepša djevojka u Engleskoj imala dvije lijeve noge.

Metaforički rečeno.

I eto ga opet. Još jedan muškarac koji je zanijemio kad je ugledao Hermionu. I to prilično zgodan muškarac. Visok koliko treba – ne previše. Kose boje lješnjaka – vrlo tople nijanse te boje, i vrlo ugodnog osmijeha. S obzirom na to da je pao mrak bilo je teško reći kakve boje su mu oči, no pogled mu je bio sanjiv i svjetlucav.

Hm, da. Zato jer je gledao u Hermionu, kao i bilo koji drugi muškarac kad bi se našao u njezinoj blizini.

Čekajući da im se predstavi, Lucy se uljudno osmjehnula iako je iskreno sumnjala da je to opazio. A tada je uslijedilo nemalo iznenađenje. Čim se predstavio (uzgred, trebala je već na prvi pogled shvatiti da je jedan od Bridgertonovih)... sagnuo se i poljubio joj ruku.

Prvo njoj, ne Hermioni. Jedva je mogla vjerovati da je takvo što moguće.

No, da. Trenutak potom shvatila je zašto je to učinio.

Dobar je, pomislila je. Doista dobar. Jer doista, ženu je puno lakše osvojiti ako se muškarac prvu umili njezinoj prijateljici.

Na njegovu žalost, iako to nije mogao znati, uzalud se trudio jer Hermiona je srce već poklonila drugome.

No dobro. Uslijedit će još jedna melodrama i Lucy nije imala baš ništa protiv odigrati svoju ulogu u njoj. Najzad, zacijelo će biti zabavno, kao i uvijek.

Julia Quinn

Sagnuo se, poljubio ruku Hermioni, zadržao je u svojoj i zagledao joj se u oči. Odlična taktika, pomislila je Lucy. To mu je pružilo priliku da nenapadno dulje zadrži njezinu ruku u svojoj, što u suprotnom slučaju ne bi mogao, i usto ju doveo u situaciju da ona odradi predstavljanje.

Što je i učinila.

– Hermiona Watson – rekla je i svrnula pogled na Lucy.

– A ovo je moja draga prijateljica, lady Lucinda Abernathy.

Kao i uvijek, glas joj je bio topao, a pogled iskreno molećiv – kao da ga preklinje neka obrati pozornost na Lucy.

Naravno, uzalud joj trud. To nikada nije upalilo. Muškarci su u Lucy vidjeli samo Hermioninu dobru prijateljicu i nekoga na čiju pomoć i savjet bi se mogli osloniti u pokušaju osvajanja Hermionina srca. No gospodin Bridgerton, jedan od, koliko joj je bilo poznato, četvorice braće Bridgertona, uključujući i vikonta, ponovno ju je iznenadio jer okrenuo se prema njoj i toplo joj se osmjehnuo.

– Veselim se što sam vas upoznao, lady Lucinda – rekao je, pogledavši je ravno u oči.

– Također – odvratila je i poželjela lupiti glupom glavom o zid jer na trenutak je doista pomislila da je ona ta koja ga zanima. Naravno da nije. Kako bi ikada itko mogao išta vidjeti u njoj nakon što je vidio Hermionu? Radilo se samo o tome da je Gregory bio malo inteligentniji od ostalih Hermioninih udvarača. To mu se moralo priznati.

Uostalom, nije važno što ga ne zanima. Doista ne. Osim što bi za promjenu bilo zanimljivo doživjeti da je netko ludo zaljubljen u nju. U redu, i više nego zanimljivo. Godila bi joj takva vrsta pozornosti. No nije imalo osobitog značaja samo zato što je Lucy već godinama bila praktički zaručena

za lorda Haselbyja. Kakve li onda koristi od nekog vatrenog udvarača? Ionako mu ne bi mogla pružiti nadu da bi to moglo ikamo voditi.

Usto, ona pouzdano ne izgleda kao anđeo i u vezi s tim se baš ništa ne može učiniti.

Stvari su takve kakve jesu. Hermiona je sirena, Lucy njezina najbolja prijateljica. Sve je dobro i u redu. Ako i nije, pouzdano jest onako kako se moglo i očekivati.

– Živite li ovdje? – upitala ga je Lucy. – Vaše otprije poznajem, ali ne i vas.

– Bojim se da ne – rekao je. – Živim u Londonu. No s vremena na vrijeme volim doći ovamo.

– Aubrey Hall je doista krasan posjed. Istina, sada pripada vašem bratu, ali sigurna sam da ste ovdje uvijek dobrodošli, kao i svi ostali članovi vaše brojne obitelji – rekla je Hermiona.

I to je bio trenutak kad je Lucy potvrdila mišljenje da im je Gregory prišao zbog Hermione. Na stranu i to što je prvo njoj poljubio ruku i što se za razliku od drugih muškaraca potrudio pogledati je kad bi nešto rekla, no bilo je dovoljno vidjeti promjenu u njegovu pogledu kad je svrnuo pogled na Hermionu.

Pogled mu je bio blistav i intenzivan, kao da bi najradije ugrabio Hermionu i nestao s njom negdje u mraku, ne mareći što će tko o tome misliti.

Lucy nije bila ni glupa ni naivna da ne bi opazila razliku. Nju nije tako promatrao. Jest, bio je uljudan, ali gledao ju je kao da gleda kroz nju i pritom misli kako bi bilo lijepo kad bi mu se maknula s puta tako da se može neometano udvarati Hermioni.

Quinn

Nije da je Lucy to držala razočaravajućim. Jer bilo je previše predvidljivo da bi ju razočaralo. Šteta što ne postoji riječ za takav osjećaj, pomislila je.

Trebala bi postojati. Doista bi.

– Lucy? Lucy?

Trgnuvši se iz razmišljanja Lucy se nelagodno premjestila s noge na nogu. Bilo je uistinu neuljudno dopustiti si usred razgovara odlutati u misli. Osjećala se poput zadnje glupače, pogotovo zato što ju je Hermiona začuđeno promatrala glave nagnute u stranu. Znala je to vrlo šarmantno izvesti. U svakom slučaju, muškarcima se sviđalo. Lucy je taj pokret pokušala izvesti pred zrcalom, no činilo joj se da pritom izgleda jako glupo pa je odustala od toga.

– Da? – upitala je, jer bilo je očito da Lucy nešto želi od nje.

– Gospodin Bridgerton zamolio me za ples – rekla je Hermiona. – Nažalost, ne mogu plesati s njim, i... – zašutjela je i draženo slegnula ramenima.

Stara priča, pomislila je Lucy. Vjerojatno mu je rekla da je uganula gležanj ili da je prehlađena ili da ju boli glava. Bilo kakav izgovor mogao je poslužiti i sve bi to bilo lijepo i dobro kad svoje obožavatelje ne bi prosljeđivala njoj. Gore od svega, netko bi mogao pomisliti da to čini iz sažaljenja. Što bi doista bilo grozno jer ništa nije moglo biti dalje od istine.

Jer nije bilo razloga da itko s njom pleše zato jer se sažalio nad njom. Dobro je plesala (pravo rečeno, i više nego dobro), a usto je bila izvrsna sugovornica.

– Bit će mi veliko zadovoljstvo plesati s lady Lucindom –rekao je Gregory, jer doista, što je drugo mogao reći?

Kad joj se uljudno naklonio i ponudio joj da ga primi pod ruku, Lucy nije preostalo drugo nego navući osmijeh na lice i uputiti se s njim prema podiju.

Drugo Poglavlje

U kojem naša junakinja izražava prezir prema svemu što ima veze s romantikom.

Ako već ništa drugo, Gregory je pouzdano bio džentlmen. I zato je prikrio razočaranje i poveo lady Lucindu prema improviziranom podiju. Naravno da mu nije bilo mrsko plesati s njom. Lady Lucinda bila je vrlo šarmantna mlada dama; uistinu dražesna. Osim što nije bila Hermiona Watson.

Koju je, uzgred rečeno, čekao čitavog života. Ipak, to i nije bilo tako loše kako se na prvi pogled činilo. Moglo bi se pokazati korisnim. Jer, bilo je i više nego očito da je lady Lucinda najbolja prijateljica gospođice Watson. Vidio je to po načinu na koji su se kratko pogledavale tijekom razgovora. Budući da je imao četiri sestre, Gregory nije mogao ne naučiti pokoju korisnu stvar o ženama. I zato je znao da će muškarac mudro postupiti ako se potrudi sprijateljiti s prijateljicom žene kojoj se udvara. Pod uvjetom da su zaista prijateljice, a ne u onom čudnom odnosu koje žene nazivaju prijateljstvom, a zapravo samo čekaju trenutak kada će jedna drugoj zabiti nož u rebra.

Žene uistinu znaju biti čudne. Kad bi naučile jedna drugoj otvoreno reći što misle, život bi im bio puno ljepši i lakši. I ne samo njima.

Kako god bilo, gospođica Watson i lady Lucinda djelovale su poput pravih prijateljica. U skladu s tim, bilo je posve logično da će Gregory pokušati od lady Lucinde saznati što je moguće više toga o gospođici Watson.

No prije toga valjalo se upustiti u uljudno čavrljanje. – Jeste li već dugo ovdje? – upitao je kad su stali kraj podija kako bi pričekali da glazba počne.

– Ne, tek od jučer – rekla je. – A vi? Nismo vas dosad vidjeli.

– Niste ni mogli jer došao sam prije sat vremena – rekao je i kiselo se osmjehnuo. – Nažalost, zakasnio sam na večeru.

– O, joj – uskliknula je. – Zacijelo umirete od gladi. Biste li prvo željeli poći nešto prigristi?

Gregory bi ju najradije zagrlio i poljubio u obraz. – Lady Lucinda, vi ste jedna zaista, ali zaista divna mlada dama –oduševljeno je rekao i široko joj se osmjehnuo.

I ona njemu, ali ni upola toliko oduševljeno. Bio je to čudan osmijeh i Gregory ni uz najbolju volju nije znao kako bi ga trebao shvatiti. Bilo joj je drago zbog komplimenta, u to je barem bio prilično siguran, no istodobno, djelovala je pomalo tužno ili možda pomireno sa sudbinom.

– Zacijelo imate brata – rekao je.

– Istina – rekla je i kratko se osmjehnula. – Stariji je od mene četiri godine i stalno je gladan kao vuk. Teško je povjerovati koliko može pojesti.

Poveo ju je od podija i skrenuo desno.

– Ne – rekla je i rukom pokazala lijevo. – Desno je stol sa slatkišima.

– Zar postoji još jedan? – začuđeno je upitao.

– Da, sa sendvičima. Majušni su, ali jako ukusni, osobito oni s jajima.

Odsutno je kimnuo jer krajičkom oka opazio je da se nekoliko muškaraca okupilo oko gospođice Watson. Bio je i više nego siguran da su krenuli u napad istog trenutka kad se on udaljio s lady Lucindom. Naravno, teško da bi propustili takvu priliku za udvaranje.

– Poznajete li odavno gospođicu Watson? – upitao je, trudeći se ne zvučati pretjerano zainteresirano.

Odgovorila je tek nakon nekoliko sekundi, kada su stali kraj stola sa sendvičima. – Zadnje tri godine – rekla je. –Pohađale smo licej gospođe Moss. Prije dva mjeseca smo ga završile.

– I otada izlazite u društvo?

– Da. Zapravo, tek se pripremamo za odlaske na balove i formalne svečanosti. Hermionina majka kaže da zasad dolaze u obzir samo manje kućne zabave i slično.

– Jer se prvo morate uglačati?

Kratko se nasmijala. – Da. Točno to je rekla.

– To je uobičajeni izraz. Ako smijem primijetiti, sasvim lijepo ste uglačani.

– Mislite, poput srebrnog svijećnjaka?

Nasmijao se. – Zapravo, poput jedne od onih ekstravagantnih srebrnih urni kakve u zadnje vrijeme svi stavljaju na police iznad kamina.

– Tako me vidite? – zamišljeno je upitala. – A Hermionu?

Kao dragulj. Briljant. Briljant u zlatu. Briljant u zlatu i okružen divnim blistavim...

Nije to rekao. Naravno da nije.

– Doista ne bih znao – rekao je, iako je to bila laž. Znao je, ali njegove poetske sposobnosti morat će pričekati drugu priliku i drugu damu. – Najzad, tek sam upoznao gospođicu Watson.

Nije rekla ni riječ, no jest podigla obrve. Tek tada Gregory je shvatio da svako malo preko njezina ramena pogledava Hermionu.

Nekoliko trenutaka prošlo je u tišini.

Najzad, lady Lucinda duboko je uzdahnula. – Mislim da bih vam morala nešto reći. Hermiona je zaljubljena u jednog muškarca – rekla je, uzevši tanjur i srebrnu hvataljku za posluživanje hrane.

Svrnuo je pogled sa žene koju ne bi trebao pogledavati dok je u društvu s drugom ženom. – Oprostite?

Slegnula je ramenima i stavila nekoliko malih sendviča na tanjur. – Zaljubljena je u jednog muškarca – ponovila je. – Već neko vrijeme. Pomislila sam da biste to trebali znati.

Bez riječi zagledao se u nju pa unatoč zdravom razumu ponovno svrnuo pogled na gospođicu Watson. Bilo je to glupo od njega ali... o, Bože! Ni uz najbolju voljo nije mogao prestati to činiti. Mogao bi ju zauvijek gledati, nikada se ne bi zasitio. Što je to ako ne ljubav?

– Želite li jedan sa šunkom?

– Oprostite?

– Sendvič – rekla je. – Sa šunkom. Želite li ga? – uznemirujuće strpljivo je upitala.

– To mi je posve sporedno – promrmljao je.

– Biste li radije jedan s lososom?

– Ne. Da. Zapravo, mislio sam na ono što ste rekli o gospođici Watson – razjasnio je. Doduše, nije rekao istinu u vezi s tim. Istina je bila upravo suprotna – ništa u vezi nje nije mu bilo sporedno. Odnosno, sve ga se ticalo. Naravno, pomisao da ona njihov susret nije doživjela poput groma iz vedra neba i na prvi pogled se zaljubila u njega, kao i on u nju, nije mu najbolje sjela. Nikada mu nije palo na um da bi se takvo što moglo dogoditi kad jednom napokon sretne ženu svojih snova. Očekivao je da će im osjećaji biti uzajamni i jednako snažni. No, da. Zacijelo samo misli da je zaljubljena u nekog drugog. Ne može biti drugačije, pomislio je, jer bilo je puno lakše i puno manje bolno po njegovu taštinu tješiti se tom pomišlju nego se suočiti s mogućnosti da je Hermiona posve ravnodušna prema njemu.

U redu. Ako je tako, preostaje mu potruditi se uvjeriti je da taj muškarac nije muškarac njezina života. Jer ne može biti, to se barem samo po sebi razumije.

Naravno, nije bio toliko umišljen da bi mislio da može osvojiti svaku ženu koja mu se svidi, no kako su stvari stajale, nikad u vezi s tim nije imao problema. I stoga mu je bilo nezamislivo da mu žena za koju se zagrijao ne bi ubrzo uzvratila osjećaje. Stvari su po tom pitanju zapravo vrlo jednostavne –morat će se malo više potruditi, no pobjeda će zato biti slađa.

Ili se, barem, pokušavao uvjeriti u to. Jer da, bilo bi puno ljepše i lakše da je istodobno i nju i njega pogodila munja nebeska, popraćena pjevom rajskih anđela.

– Nadam se da niste jako razočarani zbog toga – rekla je lady Lucinda i stavila na tanjur sendvič s lososom.

– Ne brinite, nisam razočaran – mrzovoljno je promrmljao. – Ni najmanje.

Začuđeno se zagledala u njega. – Oh, to je doista neobično. Većina muškaraca jest, i to poprilično.

Namrštio se. – Većina muškaraca?

– Da – odvratila je, pogledavši ga kao da se pita što je tu nejasno. – Većina onih koji su zaljubljeni u Hermionu. Budu potpuno slomljeni kad čuju da je srce već poklonila drugome. Neki od njih su i ogorčeni. Doista smiješno, zar ne? Kao da bi ona mogla biti kriva za to – dometnula je, u nevjerici odmahnuvši glavom.

– Oprostite, bojim se da ne razumijem.

Uzdahnula je. – Niste prvi koji je umislio da se zaljubio u Hermionu – umorno je izgovorila. – To se stalno događa. Gotovo iz dana u dan.

– Ne umišljam da sam zaljubljen u nju – nervozno je istaknuo i naglo ušutio. O, Bože. Što mu je? Zaista, ali zaista bi trebao prestati praviti budalu od sebe. Kad je izgubio smisao za humor? Trebao se jednostavno našaliti i olako prijeći preko toga. Po mogućnosti na vlastiti račun. To bi bilo najbolje. Izgledala je ugodno iznenađena. – Ne? – začuđeno je upitala. – Ako je tako, pravo ste osvježenje.

– Osvježenje?

– Da – rekla je i dodala mu tanjur sa sendvičima. – Što je tu nejasno?

Uzeo je tanjur i zagledao se u sendviče, ali nije uzeo ni jedan. – Mislite, drugačiji sam od većine muškaraca koji joj se udvaraju?

– Tako se čini – rekla je, pitajući se je li pogriješila u izboru sendviča. – Čemu tolika pitanja? Bojim se da ne razumijem

Quinn

što vas zapravo zanima? – upitala je, smeteno se zagledavši u njega.

– Ništa – brzo je odvratio.

Kratko je spustila pogled na tanjur pa slegnula remenima. – Oprostite. Stekla sam dojam da vas Hermiona zanima – rekla je, pogledavši ga ravno u oči. – Čini se da sam pogriješila.

Dovraga. Našao se u škripcu. Što će sad? Ako prizna da se zaljubio u gospođicu Watson, osjećat će se poput zadnje budale. U drugu ruku, ako to zaniječe, neće mu vjerovati. S razlogom, jer dosad joj je postalo savršeno jasno da što god tvrdio, nije ravnodušan prema Hermioni. Možda bi bilo najbolje pokazati osrednje zanimanje. Reći joj da se ne radi o tome, da nije lud za gospođicom Watson, no priznati joj da ga je zaintrigirala. Hm, da... kad ju time istodobno ne bi uvrijedio. Najzad, time bi joj savršeno jasno stavio do znanja da mu se ona nije svidjela ni približno toliko poput njezine drage prijateljice.

Budući da nije rekao ni riječ, odlučila je prekinuti tišinu. – Molim vas, nemojte se zamarati mojim osjećajima – rekla je, nehajno odmahnuvši rukom. – Navikla sam na to. Kao što rekoh, to se stalno događa.

Touché. Bilo je to kao da mu je zabila bodež u srce i okrenula ga. Po svemu sudeći, ima sposobnost čitanja misli, pomislio je. Suvišno je reći, ali to mu je izazvalo popriličnu nelagodu.

– Usto, moglo bi se reći da sam praktički zaručena – dodala je pa uzela sendvič s jajetom i zagrizla ga.

Gregory se nije mogao ne upitati kakav muškarac bi se zaručio s čudnom ženom poput nje. Nije da ga je žalio, samo se... hm, pitao.

– Oh! – uskliknula je i pogledala prema mjestu gdje je stajala Hermiona. – Kamo je nestala?

Trenutak potom i Gregory se uvjerio da je nestala pa pogledom brzo okružio livadu i najzad pogledao prema vratima, u nadi da će je barem nakratko vidjeti prije nego što uđe u kuću. Ali nije je bilo. Shvativši da je otišla, zlovoljno je uzdahnuo. Osjećao se izigrano i namagarčeno, poput djeteta kojem je netko pred nosom oteo slatkiš. Znao je da je to glupo i nezrelo, ali nije si mogao pomoći. Kakve li koristi od ljubavi na prvi pogled ako nije obostrana? Trebala je biti. Tako mu svega na svijetu, trebala je.

Bio je ljut kao ris. Toliko ljut da je počeo škrgutati zubima.

– Ah, lady Lucinda! Tu ste!

Bila je to Kate i upravo je žurila prema njima. Ugledavši je, Gregory se morao suzdržati da se ne pljesne po čelu jer potpuno je zaboravio na nju. Znao je da mu ona to neće zamjeriti (nije bila takva), no ipak, to doista nije bilo lijepo od njega. Uvijek se trudio lijepo ponašati prema ženama s kojima nije bio u krvnom srodstvu. One s kojima jest, ionako nisu imale izbora nego trpjeti ga takvog kakav jest.

Lady Lucinda toplo joj se osmjehnula. – Lady Bridgerton – rekla je i uljudno joj se naklonila.

Kate joj je uzvratila osmjeh. – Gospođica Watson me zamolila da vam poručim kako će večeras ranije leći – kazala je. – Ne osjeća se dobro.

– Ne? Čudno, sve je bilo u redu. Je li možda rekla... – započela je lady Lucinda pa brzo odmahnula rukom. – Nije važno.

Sudeći po njezinu kratkom uznemirenom pogledu, Gregory bi ipak rekao da jest važno.

– Čini se da nije ništa gore od prehlade. Vjerujem da će

joj do jutra biti dobro.

Lady Lucinda kratko je kimnula. – Da, naravno – složila se, no i dalje je izgledala zabrinuto. – Zacijelo hoće.

Kate je svrnula pogled na Gregoryja. – Lijepo od tebe što si se sjetio doći – kazala je. – Očito ne i pozdraviti me.

Uzeo je njezine ruke u svoje i poljubio ih. – Oprosti. Priznajem, kriv sam. Grozno se osjećam zbog toga.

– Vjerujem – suho je odvratila. – Izuzev toga si dobro?

– Sve u svemu, da – rekao je i široko se osmjehnuo. – Kao i uvijek.

– Kao i uvijek – ponovila je i pogledom mu dala do znanja da će ga prvom pogodnom prilikom podrobnije ispitati o tome, pa svrnula pogled na lady Lucindu. – Nadam se da se dobro zabavljate? Je li vas Gregory već zamolio za ples?

Nisam tako brzo uspjela pronaći profesionalne glazbenike, no srećom, među gostima imamo nekoliko muškaraca koji prilično dobro sviraju pa su uspjeli sastaviti gudački kvartet.

– Jest, zamolio me za ples, no kad sam shvatila da je propustio večeru predložila sam mu da prvo pođe nešto pojesti.

– Zacijelo imate braću.

Osmjehnula se. – Samo jednog – rekla je i začuđeno pogledala Gregoryja.

– To sam je i ja pitao – objasnio je.

– Veliki umovi slično razmišljaju – rekla je Kate, kratko se nasmijavši. – No da, dobro je što razumijete muškarce. Žena nikada ne bi smjela podcijeniti značenje hrane u njihovu životu.

– Jer im dobro djeluje na raspoloženje? – upitala je lady Lucinda.

– Da, među ostalim – nehajno je rekla Kate. – U svakom slučaju, uvelike pomaže dobiti što želite.

– Zaboga, Kate, to nije nešto o čemu bi trebala pričati s jednom mladom damom – prekorio ju je Gregory.

Jedva da ga je i pogledala. – Ne može biti premlada za takvo što – odbrusila je. – Uostalom, radi se o važnim stvarima.

Gladan muškarac ne može biti dobar u krevetu.

Lady Lucinda morala se nasmijati. – Sad mi je jasno zašto su svi oduševljeni vama – rekla je. – Doista ste izuzetni.

I Kate se nasmijala. – Hvala na komplimentu, ali ne, nisu svi oduševljeni mojom otvorenošću.

– Ne budi tako skromna – rekao je Gregory. – Svi znamo da uživaš u komplimentima – dometnuo je i pogledao lady Lucindu. – Možete biti sigurni da bi do jutra mogla slušati vaše laskanje.

– Glupost – pobunila s Kate, široko mu se osmjehnuvši.

– Ako je netko umišljen, onda si to ti. Misliš da sve znaš, a zapravo si neopisivo naivan.

Gregory je zaustio da joj odgovori, ali lady Lucinda odlučila se uplesti.

– Jedno je sigurno – rekla je, s osmijehom pogledavši Gregoryja pa Kate. – Mogla bih do jutra slušati vašu malu raspravu. Vrlo ste zabavni. No rado bih pošla provjeriti je li s Hermionom sve u redu. Cijelo prijepodne provela je u jezeru. Uopće se ne čudim što se prehladila. Nadam se da mi nećete zamjeriti ako se udaljim?

– Naravno da ne – rekla je Kate i toplo joj stisnula ruku. – Molim vas, ne ustručavajte se pozvati domaćicu ako steknete dojam da gospođici Watson treba nešto više osim tople

kupke. Razumije se u ljekovito bilje i zacijelo će znati što bi joj moglo pomoći.

Po njezinu ponašanju prema lady Lucindi, Gregory je zaključio da joj se jako sviđa. Zanimljivo, pomislio je. Kate nije bila od onih koje bi podnosile budale i ulizice.

– Otpratit ću vas – rekao je i ponudio joj da ga primi pod ruku. Najzad, ipak se držao džentlmenom. Usto, lady Lucinda bila je najbolja prijateljica gospođice Watson.

Otpratio ju je do vrata salona pa stao i kratko joj se naklonio. – Vjerujem da dalje možete sami.

– Da, naravno – rekla je i zagledala se u njega, kao da ga želi nešto upitati. Oči su joj bile plavičaste i iskričave, poput mora pod prvim jutarnjim zrakama sunca. Nije to mogao ne primijetiti. Doduše, nije da mu je nešto značilo, no opazio je.

– Da? – upitao je.

– Želite li možda nešto poručiti Hermioni?

Iznenađeno je podigao obrve. – Prenijeli biste joj moju poruku?

– Da, naravno.

– Ali, zašto biste to učinili? – smeteno je upitao pa shvatio da je upravo potvrdio njezinu pretpostavku kako se zatreskao u Hermionu.

– Jer vas držim manjim od dva zla – kazala je, slegnuvši ramenima.

Morao se svojski potruditi da je ne upita što bi to trebalo značiti, što nije bilo lako i jednostavno jer očajnički je želio to saznati. No nije se mogao toliko razotkriti, pogotovo ne pred nekim koga je jedva poznavao. I zato se potrudio ne djelovati osobito zainteresirano. – Prenesite joj moje pozdrave i želju za brzim oporavkom – hladnokrvno je izgovorio.

– Samo to?

– Da.

– Doista? – ustrajala je.

Dovraga, živcirao ga je taj uporan pronicljivi pogled. –Da, doista.

Kratko se naklonivši, udaljila se.

Nekoliko trenutaka gledao je za njom, a zatim se polako okrenuo, vratio se na zabavu i uronio među dobro raspoložene žene i muškarce. Svirala je glazba, odasvud je dopirao smijeh i veselo čavrljanje. Nije bilo nikakvog razloga da ne uživa u toj lijepoj toploj večeri, a ipak, osjećao se tupo i bezvoljno.

Sendviči, pomislio je. Pojest će dvadesetak onih malih ukusnih sendviča i zatim se povući na spavanje.

Neke stvari nužno je prespavati. S novim danom, najčešće sve postane jasnije.

Lucy je znala da Hermionu baš ništa ne muči, ni glavobolja ni grlobolja ni prehlada. Stoga nije bila nimalo iznenađena kad ju je po ulasku u sobu koju su dijelile, zatekla kako odjevena sjedi na krevetu i čita pismo. Kako se malo poslije ispostavilo, četiri stranice dugo.

Gusto ispisanih redova.

– Zamisli, stiglo je ujutro, ali zaboravili su mi ga dati –rekla je Hermiona, kratko ju pogledavši. – Čim mi je sluga rekao da mi ga je ostavio u sobi, požurila sam ovamo.

– Od gospodina Edmondsa je, zar ne? – upitala je Lucy i duboko uzdahnula.

Hermiona je šutke kimnula.

Lucy je bez riječi sjela za toaletni stol. Budući da to nije bilo prvo pismo koje je Hermiona primila od gospodina

Edmondsa, iz iskustva je znala da će ga Hermiona prvo pročitati dvaput, potom još jednom, kako bi iz njega iščitala sva moguća skrivena značenja, te zadnji put, kako bi se uvjerila da joj nešto nije promaklo.

Što je značilo da Lucy ima dovoljno vremena uzeti turpijicu i urediti nokte na rukama. Čega se i prihvatila, ne zato što bi to bilo nužno – nokti su joj već bili besprijekorno uređeni, nego zato što je znala da Hermiona neće s njom prozboriti ni riječ prije nego što izvrši analizu svake riječi u pismu gospodina Edmondsa. Bilo bi posve uzaludno pokušati je uvući u razgovor; Hermiona bi ostala ustrajna u nezainteresiranosti za bilo što osim pisma u njezinim rukama.

Budući da nije bila poznata po osobitoj strpljivosti, i da je postalo doista besmisleno više od pet minuta uređivati već uređene nokte, Lucy je ustala, odšetala u garderobu i zagledala se u svoje haljine, cipele, šešire i ostalo.

– Uh, opet je to učinila – mrzovoljno je promrmljala opazivši da je njezina sluškinja jedan par cipela složila tako da je lijeva bila s desne, a desna s lijeve strane. Znala je da to nije smak svijeta niti nešto što bi ju trebalo osobito živcirati, ali živciralo ju je. Pikalo ju je u oko toliko da je to bilo gotovo bolno. Složila je cipele kako treba i brzo pregledala je li sve ostalo složeno kako treba. Bilo je. Izašla je iz garderobe, zatvorila vrata, okrenula se, prekrižila ruke na prsima i zagledala se u Hermionu. – Jesi li završila? – upitala je.

– Još samo malo.

Stara priča, pomislila je Lucy pa duboko uzdahnula i opet sjela za toaletni stol. Uvijek isto, kao i nebrojeno puta dotad. Odnosno, četiri.

Naravno da je znala koliko ljubavnih pisama je Hermiona primila od gospodina Edmondsa. Radije ne bi znala, ali bilo je nemoguće ne znati. Iskreno govoreći, prilično ju je živciralo što gospodin Edmonds i sadržaji u vezi s njim zauzimaju toliki prostor u njezinoj glavi. Bilo bi ga puno bolje popuniti nečim korisnim. Glazbenim ili botaničkim sadržajima, čak i receptima tradicionalne kuhinje, tako joj Bog pomogao. No da, žalosno ali istinito, pisma gospodina Edmondsa bila su važnija od svega, a kad je Hermioni nešto bilo toliko važno, onda je i Lucy moralo biti, svidjelo se to njoj ili ne.

Tri godine dijelile su sobu u internatu gospođe Moss, a budući da Lucy nije imao tko uvesti u društvo, Hermionina majka preuzela je ulogu njezine pokroviteljice. I evo ih, nakon tri godine, opet dijele sobu.

Doduše, bilo je to lijepo i dobro osim što je sobu s njima dijelio i (u duhu prisutan) gospodin Edmonds. I tako po cijele dane. Kad i ne bi pričala o njemu, Hermiona bi čeznutljivo uzdisala ili bi se usred nekog Lucy zanimljivog razgovara zagledala u daljinu. I tada se više nije moglo doprijeti do nje.

– Znaš da to nema nikakvog smisla – rekla je, iako Hermiona nije završila s čitanjem pisma. – Roditelji ti nikada ne bi dopustili da se udaš za njega.

Hermiona je uzdahnula i spustila pismo. – Da, znam –mrzovoljno je odvratila. – Stoput si mi to rekla.

– Činovnik je.

– Da, znam.

– Činovnik – ponovila je Lucy po tko zna koji put. – Tajnik tvojeg oca.

Julia Quinn

Hermiona je opet podigla pismo pa odustala i spustila ga. Kao što je Lucy pretpostavila, to joj je zacijelo bilo već drugo ili treće čitanje, u protivnom ne bi prekinula.

– Dobar je i pošten čovjek – promrmljala je kroz stisnute usnice.

– Sigurna sam da jest – rekla je Lucy. – Ali ne možeš se udati za njega. Otac ti je vikont. Zar doista misliš da bi ti dopustio udati se za činovnika?

– Zašto ne? Voli me i zacijelo želi da budem sretna – rekla je Hermiona, no sudeći po tonu njezina glasu, ni samu sebe nije uspjela uvjeriti u to.

– I ja te volim i želim da budeš sretna. Ne želim te obeshrabriti u vezi gospodina Edmondsa, ali...

– Ali upravo je to ono što činiš – istaknula je Hermiona.

– Ne, uopće nije. Razumijem da se želiš udati za nekog koga voliš. Ali zar to baš mora biti on? Ne vidim zašto se ne bi mogla zaljubiti u nekog prikladnog muškarca?

– Ne možemo birati u koga ćemo se zaljubiti. Ne ide to tako. – Ne vidim zašto ne – ustrajala je Lucy.

– Jer ne možemo birati...

– Ne moraš ponavljati, čula sam i prvi put – suho je rekla Lucy.

– Ali, kako ne razumiješ? Kako možeš misliti da bi itko mogao birati u koga će se zaljubiti? – vatreno je upitala Hermiona. – To se jednostavno... dogodi. U trenutku.

– U trenutku? – ironično je upitala Lucy. – Doista misliš da ću povjerovati u to?

– Da – ustrajala je Hermiona. – Točno tako sam se zaljubila u njega. U trenutku. Nisam to planirala niti očekivala da bi se to moglo dogoditi.

– Nisi?

– Ne, nisam – uvrijeđeno je rekla Hermiona. – Kao i svaka od nas, mislila sam da ću prije ili poslije unutar londonskog društva pronaći prikladnog muškarca i da će to završiti brakom. Znaš kako to ide. Kako bi mi ikada moglo pasti na um da bih ikog zanimljivog mogla upoznati u roditeljskom domu?

Lucy je bez riječi zakolutala očima i prekrižila ruke na prsima.

– Prestani biti takva – ljutito je izgovorila Hermiona.

– Kakva?

– Takva.

– Kakva?

– Jako dobro znaš o čemu govorim – odbrusila je Hermiona.

– O, joj – promrmljala je Lucy. – Ista si majka kad se naljutiš. Lice ti se jednako usuče i izgledaš kao da si metlu progutala.

Hermiona se naglo namrštila. – To je bilo vrlo ružno od tebe.

– Inače je vrlo draga. Znaš da mi se sviđa.

– Osim kad je ljuta?

– I takva mi je simpatična – rekla je Lucy, odlučivši skratiti stvar. – Dakle, hoćeš li mi napokon objasniti kako si se to u trenutku zaljubila u gospodina Edmondsa?

– Nećeš se smijati?

– Naravno da ne.

– Ne? – sumnjičavo je upitala Hermiona.

– Ne, neću. Obećavam.

Nije se činilo da ju je uvjerila. – U redu, ali ako...

– Neću se smijati.

Julia Quinn

– Kao što sam ti rekla, bilo je to potpuno neočekivano –započela je, oprezno ju promatrajući. – Nisam imala pojma da moj otac ima novog tajnika. Pošla sa u vrt odrezati nekoliko ruža i... ugledala ga – dramatično je izgovorila.

Lucy nije rekla ni riječ, no jest jednako dramatično uzdahnula.

– Lucy! Obećala si da me nećeš ismijavati.

– Oprosti – brzo je rekla Lucy. – Neću više. Obećavam.

Molim te, nastavi.

– Nisam mu odmah vidjela lice. Stajao je leđima okrenut i prvo što mi je privuklo pogled bili su kovrčavi pramenovi kose na njegovom vratu – rekla je i čeznutljivo uzdahnula.

– Ah, Lucy, ta kosa... nikad u životu nisam vidjela takvu nijansu plave kose.

Lucy je zamalo svrnula pogled k nebu no suzdržala se. Jer Hermionini udvarači govorili su isto o njezinoj kosi. Toliko često da joj je to već dodijalo slušati. Bila je sita slušanja patetičnih hvalospjeva o boji bilo čije kose.

– I... tada je okrenuo glavu u stranu – nastavila je Hermiona. – Taj profil... taj divan savršen profil! Ah, Lucy, kunem ti se da sam tog trenutka čula anđeosku glazbu.

Naravno, ironično je pomislila Lucy, netko je sjeo za glasovir u salonu. No diplomatski je to prešutjela.

– I najzad, okrenuo se prema meni – sanjivo je izgovorila Hermiona, pogleda uperena u daljinu. – I tada sam znala da je sa mnom gotovo! Gotovo! Isto kao da sam umrla.

– Zaboga, ne govori to – zgrozila se Lucy. – Ne smiješ takvo što ni pomisliti.

– Ne mrtva kao mrtva, nego mrtva za bilo kojeg drugog muškarca. Nijedan od njih me više ne bi mogao privući. To je jednostavno nemoguće. Kako ne razumiješ?

– I sve to si shvatila onog trenutka kad si ga ugledala... s leđa?

Hermiona ju je nestrpljivo ošinula pogledom. – I kad sam vidjela njegov profil. I kad se okrenuo prema meni. Ali ne radi se o tome.

Lucy je odlučila strpljivo pričekati poentu. Iako je sumnjala da je ima. Ili da će se s njom složiti. Manje od svega, razumjeti ju.

– Radi se o tome da ne bih mogla biti sretna bez njega –tiho je rekla Hermiona. – To je jednostavno nemoguće.

– Hm, nemam dojam da si nesretna – oprezno je istaknula Lucy. – Iako nisi s njim.

– Jer se nadam da ću biti. Voli me... stalno mi to piše – rekla je, mahnuvši pismom.

– O, joj – promrmljala je Lucy sebi u bradu.

Nažalost, Hermiona je to čula. Stisnula je usnice i zašutjela. Cijela minuta prošla je u tišini. Lucy je bila ta koja ju je odlučila prekinuti. Tako što je promijenila temu.

– Kako ti se sviđa Gregory Bridgerton? – nehajno je upitala. – Čini se da se zagrijao za tebe.

Umjesto odgovora, Hermiona je ravnodušno slegnula ramenima.

– Iz dobre je obitelji i prilično dobro materijalno osiguran.

– Zar nisi čula što sam ti rekla? Nitko drugi me ne zanima.

– No moraš priznati da je zgodan – ustrajala je Lucy. – Jako zgodan – istaknula je.

– Slobodno si ga uzmi ako ti se sviđa – odvratila je Hermiona.

Lucy se zapanjeno zagledala u nju. – Kako bih mogla?

Praktički sam zaručena. Znaš to.

– Ne i službeno – podsjetila ju je Hermiona. – A dotad si slobodna birati koga želiš.

– Nije tako – pobunila se Lucy. – Isto je kao da sam i zaručena – istaknula je i da, bila je to istina. Njezin stric je davnih dana s grofom od Davenporta, ocem vikonta Haselbyja, dogovorio taj brak. Budući da je Haselby bio deset godina stariji od nje, čekalo se jedino da ona dođe u godine za udaju.

I eto, došla je u te godine i uskoro će se zacijelo udati.

Nije da je imala nešto protiv toga. Haselby je bio vrlo ugodan i uljudan muškarac. Nije se prema njoj odnosio kao prema glupači. Volio je konje i pse i duge šetnje prirodom. Bio je malo proćelav, no sve u svemu, izgledao je sasvim pristojno. Istina, vidjeli su se samo triput i nije mogla reći da ga dobro poznaje, no prvi dojmovi su najvažniji i najčešće točni, zar ne?

Usto, ne bi mogla postupiti suprotno stričevoj volji. On je bio taj koji je preuzeo dužnost skrbiti se o njoj i Richardu, njezinom bratu, nakon smrti njihova oca prije deset godina. Istina, nije da ih je obasipao ljubavlju i pažnjom, no izuzev toga, ništa im nije nedostajalo. Kako god bilo, stric je vrlo odgovorno izvršio svoju dužnost i ne bi bilo u redu kad bi se usprotivila njegovoj želji i prekinula zaruke.

Koje se, zapravo, još nisu dogodile. No doista, kao i da jesu. Razlika je bila neznatna. Udat će se za Haselbyja. Svi su to znali. – Imam dojam da Haselbyja koristiš kao izgovor – rekla je Hermiona.

Lucy se naglo ukočila. – Oprosti? Bojim se da ne razumijem.

– Jer na taj način nećeš si dopustiti da te itko drugi privuče – rekla je, onim tonom koji je Lucy strašno živcirao – kao da je to nešto samo po sebi razumljivo.

– A tko bi to bio? Tek smo počele izlaziti u društvo.

– Zacijelo ima muškaraca koji bi ti se udvarali kad bi im pružila priliku. Ali ne, ne činiš to. Svakome odmah daš do znanja da si praktički zaručena. Zar ne? Tako ćeš i nastaviti kad krenemo na balove. Nikome nećeš dopustiti da ti se približi. Jer se ne usudiš ni pomisliti što bi se moglo dogoditi kada bi se zaljubila u nekog od njih.

Lucy je šutke odmahnula glavom. Nije imalo smisla istaknuti kako nema tog muškarca koji bi se njoj udvarao nakon što je kraj nje vidio Hermionu. U usporedbi s njom, Lucy je bila nevidljiva. Dakako, Hermiona bi to zanijekala jer nije ju željela povrijediti. No obje su znale da je tako.

Iščekujući odgovor, Hermiona je nastavila šutke zuriti u nju, visoko podignutih obrva. Najzad, Lucy je popustila.

– Ne radi se o tome i nije da Haselbyja koristim kao izgovor – rekla je pa ustala i počela hodati amo-tamo po sobi. Shvativši da djeluje nervozno naglo je stala i naslonila ruke na kukove. – Doista, zašto bih? Već odavno znam da ću se udati za njega i posve sam pomirena s tim – rekla je i prekrižila ruke na prsima i počela nogom lupkati po podu. Shvativši kako to izgleda, prestala je i ponovno sjela za toaletni stol.

Hermiona je nastavila šutke zuriti u nju.

– On uopće nije loš izbor – nastavila je Lucy. – Mogla sam proći i puno gore. Kad pomislim na sirotu Georgianu Whiton, dođe mi da se bacim na koljena pred strica i poljubim

mu stopala u znak zahvalnosti što me nije uvalio nekom senilnom starcu.

Uslijedio je trenutak tišine. Katolkinje bi se u takvoj situaciji zacijelo prekrižile, no Lucy i Hermiona su samo izmijenile dug zgroženi pogled.

– Bogu hvala što je imao dovoljno razuma da to ne učini – rekla je Hermiona.

– Doista – složila se Lucy. Georgiana se po želji roditelja morala udati za imućnog sedamdesetogodišnjaka. Bio je toliko debeo da je jedva disao, i naravno, patio je od gihta. – Zaboga, on čak nije ni plemić – dometnula je. – Za takvu žrtvu, Georgiana je zaslužila da joj se barem obraćaju kao lady Georgiani.

Hermiona je šutke kimnula.

– Realno gledajući, Haselby je premija prema njemu – zaključila je Lucy. – Uopće nije loš. Zapravo, bolji je od mnogih drugih.

Hermiona se pozorno zagledala u nju. – Ako je to ono što želiš, znaš da ću te svim srcem poduprijeti – rekla je. – No što se mene tiče... – kratko je zašutjela i duboko uzdahnula. – Želim nešto drugo.

– Znam – rekla je Lucy i pokušala se osmjehnuti, ali uzalud, nije mogla. Jer ni uz najbolju volju nije mogla zamisliti kako bi Hermiona mogla ostvariti san o udaji za Edmondsa.

U svijetu u kojem su živjele, vikontova kći ne udaje se za vikontova tajnika. U skladu s tim, Lucy se činilo posve razumnim potruditi se Hermioni utoviti u glavu da bi svoje snove trebala uskladiti s društvenim očekivanjima. Jer obrnuto se pouzdano neće dogoditi.

No sada je bila preumorna da bi se time i dalje bavila. Sve

što je željela bilo je poći na spavanje. S misijom obraćanja Hermione na pravi put, nastavit će ujutro. Počevši od Gregoryja Bridgertona. Bio je naočit i nimalo glup muškarac.

Vrlo zanimljiv. Sprijateljit će se s njim.

I nekako ga uvaliti Hermioni. Pobrinut će se da shvati kako je on za nju puno bolji izbor od gospodina Edmondsa. Može ona to.