Izabrana djela Pavla Pavličića
Pavao Pavličić
Koraljna vrata
Izabrana djela Pavla Pavličića
knjiga 2.
copyright © Pavao Pavličić i Mozaik knjiga, Zagreb, 2016.
Nakladnik Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb
Za nakladnika Bojan Vidmar
Glavni urednik Zoran Maljković
Urednik Zoran Maljković
Korektor Srđan Boban
Grafički urednik Ivica Jandrijević
Oblikovanje naslovnice Marko Jovanovac
Tisak Znanje, Zagreb, ožujak 2016.
ISBN 978-953-14-1949-9
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000925965.
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
Pavao Pavličić Koraljna vrata
PETO IZDANJE
GLAVA PRVA
Misovo, susvita!
Drveni kapak glasno je tresnuo o zid, a jedna ženska ruka mučila se da ga obuzda, dok se zeleno obojena škura otimala nošena silovitim hladnim vjetrom što je sa sobom nosio slane kapljice, prašinu, kovitlac biljnih mirisa i vonj luka iz nečije kuhinje. Možda baš iz kuhinje one raščupane žene što je sad polako privlačila prozorsko krilo k sebi ne bi li ga kako zakvačila i spriječila da dalje lomata, mrmljajući one iste obredne riječi: – Misovo, susvita!
Krsti Brodnjaku trebalo je neko vrijeme da shvati kako to zapravo znači Ime Isusovo, sud svita, a shvatio je najviše zato što je sve doista nalikovalo na strašni sud, i odmah se upitao je li taj tip ikavice doista pravi lastovski, ili je ta žena možda neka doseljenica. U sutonu je, kad se osvrnuo, nazirao more što se pjenilo i bijeljelo od vjetrine tukući o školjiće u zaljevu, dok su se mračne oblačine gonile nebom tako da je izgledalo kao da će svakoga časa zakvačiti krovove kuća, pa ih odvaliti i predati vjetru koji će ih ponijeti nekamo u pustoš, na pučinu, koja se gotovo fizički osjećala svuda naokolo.
Svuda naokolo bila je pučina, suton, vjetar, kopno je bilo udaljeno više od pet sati valovite vožnje, a Krsto Brodnjak bio
je sam na pustoj uličici u uvali Ubli, na otoku na kojem se našao prvi put, i gotovo da i nije vjerovao da iza kamenih zidova malobrojnih kuća doista ima života i da će tamo negdje desno ubrzo naići na hotel, gdje je svijetlo i toplo i gdje valjda ima ljudi.
Vjetrina ga je napadala sa svih strana, čas ga je gurala u leđa, a čas šibala po licu, uspijevala je čak i da ga udara sa strane, premda je uličica u koju je zašao bila toliko uska da su udari mogli dolaziti samo iz zidova. I prisjetio se onoga što govore: boj se vedroga juga i oblačne bure. Ovo je bila oblačna bura.
Uspinjao se polako jedinom uličicom pa je motrio visoke pragove, vrata konoba obojena onom istom zelenom bojom kao i škura s kojom se mučila nepoznata žena, žbunove kapara što su se čvrsto držali za pukotine u zidovima dok je njima mlatarao vjetar. I osjećao se dobro jer je već dugo osjećao želju da se makne iz Zagreba, da se osami, da razmisli, da bude negdje gdje nikoga ne poznaje. Znao je da je to i bijeg od svakodnevice, bijeg od pogleda na vlastitu ženu koja je još mlada, a već teško bolesna, bijeg od odgovornosti. Ali, da bi mogao i dalje podnositi svoj život, doista mu je bilo potrebno da malo bude sam sa svojim poslom, da se malo za taj posao žrtvuje, da zbog njega podnosi i fizičke tegobe, kao što je zbog njega i došao na Lastovo, u misiji koja je nekome mogla izgledati i luckasta, ali je njemu bila silno važna. Zato i nije odmah krenuo prema hotelu i njegovim svjetlima, nego je malo lutao uvalom, jer mu je izgledalo logično da mora trpjeti, kročeći kroz mrak i vjetar, sam za svojim ciljem.
A onda je opazio da nije sam. Negdje oko sredine uske kalete ugledao je najprije nečija kvrgava koljena kako vire iz nadsvođenoga ulaza u konobu. Koljena su bila mršava, malena, obučena
u izlizane traperice, i malo kao da su se tresla. Netko je sjedio na kamenom pragu, u to doba, pri toj temperaturi i po takvom vjetru. Krsto Brodnjak se prisjeti kako po ovim otocima ima čudaka, svakakvih oriđinala od kojih stranac može svašta doživjeti, i zato se već pripremio za takav susret.
Ali, nije bio čudak. Bio je dječak. Ili je možda bio i jedno i drugo? Sjedio je na pragu konobe, pognute glave, a ruke je bio zavukao pod pazuha da ih zagrije. Na sebi je imao vjetrovku od zelena šuškavca, na glavi nije imao kape, a lice mu bilo blijedo, dok je vratić što je virio iz ovratnika karirane košulje izgledao tanjušan i žalostan. Krsto Brodnjak zastane pred njim.
Dječak je valjda opazio njegove cipele, pa podigne glavu. U posljednji je čas prevukao rukom preko očiju, ali to jedva da je pomoglo: zacijelo je tu cmizdrio. Pogledao je čovjeka pred sobom pomalo bojažljivo.
– Što ti radiš tu? – upita ga Krsto Brodnjak, i odmah osjeti da nije dobro izabrao ni pitanje ni ton.
– Ništa – reče klinac. – Je li ovo vaša kuća?
– Nije – odmahne Brodnjak glavom. – A je li tvoja?
– Nije – priznade dječak.
– Pa zašto onda ne ideš kući?
– Ja nisam odavde – prizna mali i pogleda ga kao da očekuje presudu.
Krsto Brodnjak se točno sjećao da je dječaka vidio na brodu i da se mali onuda motao nekako odviše užurbano i zaposleno. Mogao je biti samo nervozan ali, isto je tako bilo moguće da je zapravo izbjegavao onoga noštroma – ili kako ga već zovu – što pregledava karte. Brodnjak ga upita:
– Nego odakle si?
– Iz Sarajeva – reče dječak nakon kraćeg razmišljanja, što je vjerojatno značilo da laže.
– Pa što onda radiš tu?
– Došo sam kod tetke, al je nisam našo kod kuće – reče mali. – Pa je sad čekam.
– Sam si došao?
– Jah.
– A gdje ti stanuje tetka? Ovdje ili u selu?
– Ovdje.
– Adresu ne znaš?
– Znam kuću.
Dječak je mogao imati između deset i dvanaest godina. Tko bi takvo dijete pustio da putuje samo preko mora? Školski praznici bili su završeni, a mali je bio slabo obučen za to doba godine, i još je plakao, premda se trudio da to skrije. Bio je neobičan klinac. Krsto Brodnjak dobro je znao da nije došao na Lastovo da bi se bavio neobičnim klincima, nego da bi se zanimao neobičnim rukopisima, ali ovaj je mali bio suviše neobičan. Osim toga, bio je blijed, bilo mu je hladno, a oko njega bila je tamna bura, visoka pučina, noć i susvita. Krsto Brodnjak mu reče:
– Ajde, kaži, kako se zoveš?
Opet dječak malo razmisli, kao da mu treba neko vrijeme da se sjeti. Napokon se odluči:
– Irfan – vikne u vjetar.
Krsto Brodnjak mu pruži ruku, a klinac se na to strašno iznenadi, ali prihvati da se rukuju.
– Ja sam Krsto – reče Brodnjak. – Znaš što, Irfane, nema
smisla da tu sjediš, prehladit ćeš se. Hajde sa mnom do hotela, popit ćeš čaj, pa poslije možeš opet potražiti tu svoju tetku.
Dječak ustane sa svoga mjesta na pragu konobe. Tek tada Krsto Brodnjak vidje da je mali sve vrijeme sjedio na nekoj tankoj i bijednoj plastičnoj torbi koja se nosi preko ramena i na kojoj je pisalo VRBAS. Bila je crna i laka, a slova na njoj kao da su svjetlucala. Irfan je zabaci na rame i krene s Brodnjakom sitno poskakujući, ali držeći se blizu visokoga muškarca, kao da se kani skriti uza nj od vjetra. Hodali su brzo i šutke. Malobrojne ulične svjetiljke njihale su se, vjetar je cvilio kroz procijepe i dovratke, a niotkud se nije čulo ni govora, ni vike, ni televizora, niti se igdje vidio koji čovjek.
Na hotelu su svijetlila samo dva prozora. U predvorju nije bilo nikoga, a za pultom je recepcionar slušao radio. Kroz staklena vrata restorana vidjelo se da je zauzet samo jedan stol. Ako je i bilo gostiju, oni su bili nekoliko kilometara dalje, u selu, u potrazi za ribom, vinom, ili jednostavno za ljudima.
– Pričekaj – reče Krsto Brodnjak Irfanu. Na brzinu se prijavio na recepciji, ostavio osobnu iskaznicu, dobio informacije o doručku, telefonu i ostalome. Na pultu je opazio “Slobodnu Dalmaciju” pa ju je posudio od recepcionara. Onda se vratio do dječaka i namignuo mu. Ušli su u restoran. Brzo je došla mlada i ružna konobarica. Izbor jela nije bio osobit, a Krsto Brodnjak nije bio ni gladan. Upitao je dječaka: – A bi li ti večerao, Irfane? – Pa, mogu – reče mali.
Naručili su nešto s roštilja, radi maloga Bosanca. Onda su čekali. Irfan je zvjerao po prostoriji, a onda je uzeo krišku kruha iz košarice i stao je jesti brzo i pohlepno. Krsto Brodnjak se pravio da to ne opaža. Samo ga je upitao:
– Reci mi, jesi li kad čuo za Ivana Gundulića?
Dječak ga upita preko zalogaja:
– Je li to onaj po kojem je ulica?
– Taj – reče Krsto Brodnjak.
Maloga nije zanimalo zašto ga on to pita, jer je već jeo drugu krišku kruha. Pa i da ga je zanimalo, što bi mu Krsto Brodnjak rekao? Uostalom, već su stigli ćevapčići i ražnjići.
Krsto Brodnjak imao je namjeru da bar polovicu svoje porcije prepusti malome, pa je zato otvorio novine dok se klinac naklopio na jelo. Jeo je tako da mu je sve pucalo za ušima.
A u novinama je stajalo da je prije tjedan dana iz Banjaluke nestao dječak po imenu Irfan Osmanbegović, star jedanaest godina, i da je posljednji put viđen u Zadru, pa se mole svi koji o njemu nešto znaju da to jave najbližoj policijskoj stanici. Bila je i slika. Krsto Brodnjak sklopi novine i baci ih na stolicu.
Izvadio je oko i stavio ga u čašu s vodom.
Kao i uvijek, brzo se okrenuo na drugu stranu. Nikada Krsto Brodnjak nije mogao podnijeti pogled svoga staklenog oka, jer bilo mu je kao da ga gleda netko drugi, a istodobno i kao da sam sebe gleda, pa čak nekako i kao da sam sebe vidi, odande, iz čaše. Pod tim je pogledom bio nekako drugačiji, nije sam sebe prepoznavao. Kao da ga je stakleno oko tjeralo da se suoči sa
sobom i da u sebi vidi i ono što nije želio vidjeti: bolest, podlost, gnjev, zlo. Zato mu je okrenuo leđa.
Otišao je do pomoćnog ležaja gdje je Irfan već duboko spavao, skutren i s koljenima pod bradom. Navukao mu je pokrivač na ramena, na trenutak pomislio kako je maloga možda trebalo natjerati da se okupa (tko zna gdje se sve vukao i čega sve po njemu ima), a onda se svalio na krevet s rukama pod glavom. Sklopio je oči (zapravo oko, uvijek mu je to padalo na pamet), pa je mislio o onome što ga čeka.
Već sutra će znati je li vrijedilo dolaziti čak ovamo, na ovaj vjetroviti otok, je li vrijedilo valjati se po moru, trpjeti mučninu, jesti loše ćevapčiće i preuzimati odgovornost za toga klinca tamo na pomoćnom ležaju. Jer, za vrijeme večere stigao je don Špiro i tako je – unjkajući na svoj veliki nos i zabadajući ga lijevo i desno kao mravojed – obavijestio Krstu Brodnjaka da je sve u redu i da već sutra može pogledati rukopise. Usput mu je svećenik ponudio svoje gostoprimstvo u župnom dvoru i pokušao se raspitati o Irfanu, ali je brzo shvatio Brodnjakovo namigivanje, pa je napustio i temu dječaka i temu Brodnjakova odsjedanja u selu. Tako su se opet vratili na poslove i na ono što sutradan treba da se dogodi.
A trebalo se dogoditi to da Krsto Brodnjak pregleda škrinju s rukopisima, koja ga je čekala u župnome dvoru; on bi osobno najradije još iste večeri u nju zario glavu, samo da to nije bilo i nepraktično i nepristojno. Želio je da može barem znati u kakvom su stanju rukopisi, i to je sve vrijeme nastojao izvući od don Špire. Ali, to je išlo teško.
– Ne znan van ja – govorio je pop kroz nos. – Ja se u to ne razumijem. Ja činim prekršaj već samim tim što zovem vas, a ne crkvene vlasti pa mi zato ne treba da još i vama nešto pokvarim, ako idem tamo nešto prevrtati na svoju ruku...
To je bilo u redu. Prekjučer je Krsti Brodnjaku stiglo u Zagreb pismo od don Špire (s kojim se dopisivao još od vremena kad je svećenik služio na Šolti i kad su ondje skupa kopali po nekim starim prijepisima Kačićevih pjesmarica), a u pismu je stajalo da don Špiro ima nešto za njega. Poduzetni je duhovnik našao škrinju s blagom, tako se barem Krsti Brodnjaku činilo. Našao je pun sanduk nekih starih rukopisa, i to baš onako kako se blago uvijek i nalazi: slučajno i nehotice.
Umro je nedavno stari gaštald crkvene bratovštine pa je njegova žena javila bratimima da je iza njega ostalo nekakvih papira. Bratimi su škrinju otvorili i utvrdili da u njoj nema ničega što bi se ticalo bratovštine, nego da su to književni tekstovi. Doduše, neki i nabožnog sadržaja, ali opet književni. Tako su pozvali don Špiru, a don Špiro je pozvao Krstu Brodnjaka: Napisao mu je u pismu – koliko se god kraće i škrtije moglo – da je on osobno tekstove ovlaš pogledao, da mu se jezik u njima čini da bi mogao biti dubrovački, da ima jedan duži spjev i više kraćih, i da bi jedan od tih kraćih – dramski – možda mogla biti Gundulićeva Dubravka, jer se to ime u tekstu često spominje. Dodao je još da su tekstovi prilično oštećeni od vlage, ali uglavnom čitljivi. I to je bilo sve. To je bilo dovoljno da Krsto Brodnjak ostavi posao i da dojuri na Lastovo. Jer, ta je vijest opet probudila stari san, onaj san o kojem nije nikada nikome govorio, a za koji je i sam sebi jedva priznavao da ga njeguje i često sanja. I sad je bio tu.
Don Špiro je, uza sve svoje poslove, želio vršiti i kulturnu
misiju pa je bio silno zadovoljan što ga je Krsto Brodnjak ozbiljno shvatio i odmah došao. Unjkao je uzbuđenije nego ikad i svoj je veliki nos perio u sugovornika kao da ga njime tapše po ramenu. I sve je zapitkivao filologa, sve ga je izazivao da se izjasni, jer nije mogao dočekati da čuje kako se radi o doista važnom otkriću.
– Ako vam se čini da je jezik dubrovački – rekao mu je Krsto Brodnjak – to je moguće i vjerojatno. Lastovo je nekad bilo dubrovački posjed.
– Znam, znam, bila je i buna, 1602. – ubacio je pop.
– Jest, i buna je bila – složio se Krsto Brodnjak. – Dubrovčani su ovamo dolazili, mogao je stići i koji rukopis. Samo mi nije jasno kako je to dospjelo kod toga bratima. On je bio, što? Seljak?
– Reče se težak – ispravio ga je don Špiro, ali njega to pitanje kao da nije osobito mučilo pa je rekao: – Mene najviše zanima što je ono veliko.
– Kad biste se sjetili barem nekog imena – rekao je Krsto Brodnjak. – Možda bih po tome mogao...
– Jednoga se sjećam – uzviknuo je pop veselo. – Zvuči nekako vojnički, i kao narodna pjesma... Baš sam na tome mjestu otvorio... Zbor... Zborski...
– Bit će Zborovski – rekao je Krsto Brodnjak. – Ako je to, onda bi to mogla biti scena na varšavskom dvoru. U tom slučaju, to bi bio Osman.
Na tu riječ dječak se trgao. Sjedio je mirno za stolom nakon obilne večere i jedva da je i slušao o čemu oni razgovaraju. Zapravo, napola je drijemao. A sad se lecnuo i pogledao u lica
odraslih muškaraca, a onda turio u usta mali prst lijeve ruke i stao grickati nokat.
Grickao ga je sve dok don Špiro nije otišao. Tada se Krsto Brodnjak nagnuo preko stola i izvadio klincu ruku iz usta. Onda ga je upitao:
– Zašto si pobjegao od kuće?
Dječak se skutrio na stolici, jer mu je sve to valjda ličilo na izdaju.
– Nisam – rekao je.
– Znam da jesi – nije se dao Krsto Brodnjak. – Znam i da te zovu Osman. Ima u novinama o tebi.
– U novinama? – lecnuo se dječak.
– Bolje ti je da mi vjeruješ – rekao je tada Krsto Brodnjak.
– Ako si sa mnom, nitko se neće sjetiti da si ti taj iz novina, jer slika je loša. – Dječak se opet trgnuo kad je čuo za sliku, a Krsto Brodnjak ga je tvrdoglavo upitao. – Zašto si pobjegao?
Irfan je slegao ramenima, a onda je kazao:
– Od njega.
– Od koga?
– Od milicajca.
– Od kojeg milicajca?
– Od stare – rekao je dječak tiho.
Krsto Brodnjak je tada malo pričekao. Nešto je već razumio, bar mu se tako činilo.
– Tvoja stara ima milicajca?
– Jah – dahnuo je dečko.
– A otac?
– Ubilo ga nožom, kad sam ja bio mali.
Bila je to klasična priča, jedva da je još ostalo što da se pita. Ipak, Krsto Brodnjak se tada, u restoranu, sjetio još nečega: – Milicajac te tuče? – upitao je.
– Jok – isprsio se mali Bošnjo. – Ne dam se ja.
– Vidim kako se ne daš – zakimao je filolog glavom. – A kako si dospio na Lastovo?
– U Splitu na stanici bio jedan iz Banjaluke – objasnio je Irfan – a ja se prepo da me ne pozna. Pa sam se uvuko na prvi brod na koji se moglo, nisam ni gledo di ide. Jedno vrijeme sam mislio: ode ovaj u Italiju.
Krsto Brodnjak je znao da sve to što dječak priča o sebi može biti najobičnija laž. Možda se balavac jednostavno zaželio malo pustolovina, možda je slab u školi? U takvom slučaju, bilo bi ne samo neoprezno, nego i nepošteno ne javiti nikome da je dijete nađeno. Pogotovo je sve razloge da prijavi imao onaj tko sam nema djece i ne može ih imati, tko je osamljen, zabrinut i zlovoljan, i koga u župnom dvoru čeka pun sanduk starih rukopisa. Sve je to Krsto Brodnjak znao, ali je svejedno zatražio da mu u sobu stave pomoćni ležaj, a dječaka je na recepciji upisao kao Krstu Brodnjaka, starog jedanaest godina. Znao je dobro da se drugi ljudi, a osobito djeca, ne smiju koristiti da sebi prekratimo dosadu ili ublažimo samoću, a opet, bilo mu je nekako lakše što se ima za koga brinuti.
Dječak je sad mirno disao na svome ležaju uza zid, a Krsto Brodnjak je razmišljao o sanduku s rukopisima i o svom snu koji ga je progonio još od studentskih vremena. O snu da jednom nađe neki stari, zaboravljeni, ali dragocjeni rukopis koji će promijeniti povijest male i tužne hrvatske književnosti. Znao je i
što bi volio naći, ali to ni sam sebi nije priznavao, čak ni u tom
času, dok ga je čekao susret sa sandukom i dok je ležao tu, na dalekom otoku, sam u vjetrovitoj noći.
Rastvorio je vjeđe. Njegovo ga je oko i dalje gledalo iz čaše, ali je ono drugo, zdravo, sad bilo toliko umorno da je to jedva i zapažalo. Mogao je izdržati svoj vlastiti pogled.
Kako srednjoškolce nagovoriti na čitanje Gundulićeva Osmana? Pitanje je teško, a odgovor jednostavan. Tako da prije Gundulića pročitaju Pavličića.
Koraljna vrata (prvi put objavljena 1990.) potiču na pogled u književnopovijesni retrovizor. Koraljnim vratima barokni je ep ušiven u suvremenu hrvatsku književnost.
Pavličićev 13. roman po redu ispisan je u 20 poglavlja. Gundulićev Osman ispjevan je u 20 pjevanja. Roman započinje trenutkom kada filolog Krsto Brodnjak, u 33. godini života (!), a u potrazi za neotkrivenim rukopisima starije hrvatske književnosti, dolazi na otok Lastovo. Pronalazak izgubljenih dijelova Osmana povezan je s remećenjem odnosa između dobra i zla. Čitatelj je uvučen u priču kao da je i on sam, poput Brodnjaka, upao u prazninu epa. A to je najviše što jedan pisac svojim tekstom može postići.
Roman je napisan u ljeto 1989., u godini velike obljetnice Ivana Gundulića (1589. – 1638.). Iste godine Pavao Pavličić na Skupu o Gunduliću drži predavanje naslovljeno Dopjevi Osmana. Taj tekst, i te kako koristan za tumačenje i ocjenu romana, prvi put objavljujemo uz Koraljna vrata.
www.mozaik-knjiga.hr