Issuu

Jillian Cantor Izgubljeno pismo

S engleskoga prevela AleKSANDRA BARlOVIĆ

Posvećeno baki Bei i djedu Miltu: sjećam se.

(Runolist) je biljka visokih planina… koja navodno raste na granici vječnog snijega – štoviše, pod snijegom…

Samo su najhrabriji planinski pastiri i lovci odlazili brati tu otpornu biljčicu s njezina tla.

Posjedovanje te biljčice dokaz je iznimne odvažnosti.

– Berthold Auerbach, Runolist: priča

Austrija, 1939. godina

Urukama je čvrsto držala pisma pazeći da ne ošteti marke. Sniježilo

je i nožni prsti bili su joj ledeni, mokri zbog izlizanih potplata čizama, ali je i dalje hodala kroz šumu prema gradu, držeći pisma pod kaputom, kako se ne bi namočila. Još samo nekoliko koraka, govorila je sama sebi. To je bila laž, ali je nastavila hodati.

Još samo nekoliko koraka. Još samo nekoliko.

Morala je samo stići u grad i predati pisma u poštanskom uredu na Wien Alee. Morala je samo poslati pisma i sve će biti u redu.

To je bila laž, dakako. Ali, nastavila je hodati kroz snijeg.

Na rubu šume stigla je do čistine i kroz vrtlog snježnih pahulja, u ružičasto-plavo svitanje, ugledala preostale kuće s crvenim krovovima u gradu pred njom.

Wien Allee. Bila je gotovo ondje.

Iznenadio ju je neočekivani hladan kundak na sljepoočnici. Nije ni kriknula prije no što ju je taj čovjek uhvatio za ruku, a pisma su joj ispala iz ruku na netaknuti snijeg.

Los Angeles, 1989. godina

Kadsam prvi put došla pred filatelistički ured, pomišljam i ne izaći iz automobila. Neuobičajeno je hladno jutro u Los Angelesu, a ja nemam vestu i prilično sam uvjerena da ondje samo tratim vrijeme.

Ali, prtljažnik mi je pun stvari koje su se nekoć nalazile u sobi za hobije mojeg oca: stranice i stranice knjiga punih poštanskih maraka ispod plastičnih, velikih prozirnih kutija punih nalaza iz second hand prodavaonica, mahom požutjelih pisama, neposlanih ili neotvorenih, ali ukrašenih markom iz nekog drugog vremena. Ako to ne istovarim ovdje, morat ću u svojoj kući pronaći mjesto za te stvari. A osim toga, osjećam kao da ocu dugujem barem pokušati učiniti nešto s njegovom zbirkom. S tom mišlju izlazim iz automobila i otvaram prtljažnik.

Dok sam bila dijete, vikendom sam s ocem odlazila u second hand prodavaonice i na dvorišne rasprodaje pa smo ondje prebirali po tuđem smeću tražeći stara pisma ili možda odnedavno neželjenu zbirku nekog preminulog skupljača. Tada bih ga upitala što traži, a on bi se okrenuo prema meni i s osmijehom rekao, dragulj. Za njega su poštanske marke upravo to – dragulji. Ili su barem

bile. Dijamanti, rubini, smaragdi. Sâm je sebe doživljavao kao draguljara sposobnog vidjeti nedostatke i ljepotu u onome što nama drugima izgleda prosječno. Nakon što smo jednom pošli na obiteljsko putovanje u Washington i u muzeju Smithsonian vidjeli dijamant Hope, okrenuo se prema meni i rekao: To je ono što tražim, Kate. Premda sam sumnjala da da će ga moj otac ikada pronaći u second hand prodavaonicama Južne Kalifornije.

Prema mojemu ocu, dijamant Hope u svijetu poštanskih maraka bit će marka koja je pogrešna. Ona koja će biti rijetka zato što je izdana prerano ili prekasno, zato što je pogrešno otisnuta. A pretpostavljam da je to zapravo značenje svih tih kutija u mojem prtljažniku: njegova potraga za svojevrsnom nehotičnom uzvišenošću među tisućama papirnih kvadratića.

Kad pogledam te marke, vidim samo papir i tintu. Poštanske marke su sredstvo za ostvarenje određenog cilja, svrhovit predmet. Moju poštu otpremaju s jednog mjesta na drugo, plaćaju moje račune, odnose moja pisma mojoj najboljoj prijateljici Karen, koja se prošlog ljeta preselila u Connecticut. A odnedavno leže zureći u mene, tri cvjetića u redu, zalijepljena na smeđu omotnicu od Daniela, koju sam ostavila neotvorenu na svojemu kuhinjskom ormariću. Svršetak svega. Ne volim tu konačnost i zato zapravo još nisam otvorila tu omotnicu.

Uvjerena sam da bi se moj otac, kojemu se Daniel nikada nije osobito sviđao, uzrujao zbog izbora cvijeća za takvo pismo. Ali, moj otac ne zna. A čak i ako je znao, prilično sam uvjerena da se sada ne bi sjetio.

Filatelistički ured je ni po čemu osobita soba u trgovačkom centru, nedaleko od križanja cesta 405 i 101, na rubu Sherman Oaksa. To

Cantor

nije mjesto na kojem bih očekivala pronaći ili iskopati bilo kakav dragulj. Ali, već sam ovdje; naručena sam. Uzimam prve kutije iz automobila i ulazim.

Benjamin Grossman, trgovac, sjedi za svojim stolom, prekrivenim neorganiziranim kaosom papira, a u kutu je malen crno-bijeli televizor. Gleda podnevne vijesti, a voditelj govori o jučerašnjim prosvjedima u Istočnom Berlinu.

Kad sam ušla, on odvraća pogled od televizora, ali ga ne isključuje. Mlađi je no što sam očekivala nakon što smo razgovarali telefonom. Skupljanje maraka uvijek sam smatrala hobijem za stare ljude pa sam očekivala starijeg trgovca. Ali, Benjamin izgleda kao da je moje dobi, srednje tridesete, možda rane četrdesete. Nosi naočale s tankim okvirom i ima bujnu svijetlosmeđu kosu. – Gospođa Nelson? – pita.

Još ne znam što bih trebala učiniti sa suprugovim prezimenom. – Možete me jednostavno zvati Katie – kažem mu.

– U redu, Katie – kaže odsutno. Potpuno mu je svejedno kako će mi se obraćati. Podiže ruku i petlja s antenom svojega televizora, podešava sliku onako kako mu se sviđa, a ja počinjem osjećati da mu smetam, da ga svojim dolaskom prekidam u nečemu, premda smo se tako dogovorili.

– Pa… što da učinim s ovim? – premještam kutije. Teške su.

– Oh, oprostite. Evo. Stavite ih na moj stol. – Benjamin ostavlja antenu i ponovno sjeda. Pogledavam nered oko njega. – Gdje god želite – kaže, a ja odlažem kutije na neke papire. On se naginje naprijed pa na trenutak pažljivo prebire po stvarima, a ja se pitam kako je postao filatelistički trgovac, što diplomirate da krenete tim putem. Povijest? Ja sam diplomirala engleski i radim u lifestyle časopisu, u kojem recenziram filmove. Posao nije osobito dobro plaćen, ali je donedavno barem bio zabavan.

– Pregledat ću to – čujem kako Benjamin govori. – A tada ću vas nazvati i reći vam što sam pronašao. – Telefonom sam mu već rekla za svojega oca i njegovo sve slabije pamćenje, za njegovu nesposobnost da održava svoju zbirku i za to kako i dalje uporno tvrdi da su među tim stvarima dragulji. Nekoć mi je neprestano govorio kako bi ta zbirka mogla biti moja kad on ostari. To je ponovio kad sam ga prije nekoliko mjeseci preselila u Willows. Ali, doista ne znam što bih trebala učiniti s time. I zato sam sve to donijela ovamo.

Odlazim prema svojem automobilu kako bih uzela još kutija, a kad sam se vratila, Benjamin ponovno okreće glavu od vijesti i podiže obrve. – Još? Kimam. – Oprostite. Pomoći ću vam unijeti sve. – Ustaje i izlazi za mnom na parkiralište. – Nisam htio biti nepristojan.

– U redu je – kažem, neraspoložena za čavrljanje.

Ali, Benjamin i dalje govori. – Jednostavno nisam shvatio koliko je vaš otac imao kad smo razgovarali telefonom. – Gleda moj prtljažnik.

– Sedamdeset i jedna mu je godina – kažem, a moje riječi zvuče oštrije no što sam namjeravala. – To je jednostavno… bilo njegova životna opsesija. – Premda, kad sam to izgovorila, sedamdeset i jedna godina ne zvuči staro kao što bi trebala zvučati. Mnogi ljudi u Willowsu stariji su od njega, a mene neprestano ljuti koliko je to nepravedno; njegov gubitak pamćenja doživljavam kao udarac koji me svaki put iznova ostavlja bez daha.

– Najčešće je tako – ljubazno kaže Benjamin kao da razumije, kao da je i sâm opsjednut poštanskim markama. Kao da sam čudakinja koja to ne shvaća. Možda i jesam.

Kad smo istovarili i posljednje kutije, Benjamin Grossman jednostavno kaže: – Dajte mi tjedan dana. Možda dva. Javit ću vam što imate.

Jillian Cantor

Ali, ja na trenutak oklijevam prije odlaska, pitajući se što moj otac misli o tome da njegovu najdragocjeniju imovinu ostavljam čovjeku kojeg sam u žutim stranicama pronašla u kategoriji »Trgovci poštanskim markama«. Nazvala sam sva tri navedena trgovca i ostavila im poruke. Benjamin Grossman prvi mi je uzvratio poziv. – Trebam li kakvu potvrdu ili što takvo?

Benjamin odmahuje glavom, ispod jedne hrpe na stolu izvlači posjetnicu i utiskuje mi je u ruku. – Nazvat ću vas kad završim – kaže. A tada dodaje: – Ne brinite. Dobro ću se brinuti za njih.

– Kao da su poštanske marke cvijeće, nešto što je potrebno njegovati, brižljivo.

– Nisam zabrinuta – kažem. Pustila sam nešto što zapravo i nije bilo moje. Ali, kad sam ušla u automobil te izašla s parkirališta na cestu 405, ne mogu se oteti neočekivanom osjećaju praznine.

Austrija, 1938. godina

Kristoff isprva nije shvaćao moć burina. Nije znao da bi ih to malo, očito jednostavno pomagalo jednoga dana moglo spasiti. Ili ih ubiti. U početku je samo znao da burin nije moguće koristiti precizno te da sâm nije prirodno nadaren za rad s metalom, kako je uvijek bio nadaren za rad na platnu.

Nije mu se sviđalo ni kako mu leži u ruci. Čudno teška, nespretna. Smatrao je da bi trebala vući crte spretno poput kista, ili čak ugljena, ali mu je ruka ipak uporno zapinjala, a on je opetovano bio frustriran svojom nesposobnošću postizanja savršenih linija i uzoraka u metalu, kao što mu je Frederick pokazao. Strahovao je da će ga Frederick otpustiti, da više neće biti njegov šegrt i da će tada morati pronaći ne samo drugi posao, nego i drugi dom. Kristoff je kao Frederickov šegrt koristio stan i hranu kod obitelji Faber, u njihovu lijepom domu u predgrađu Grotsburga, te je dobivao pet šilinga tjedno. Ali, najvažnije, dobivao je i mogućnost da uči zanat po kojem je Frederick Faber bio poznat u cijeloj Austriji: graviranje. Njegovo najslavnije djelo bila je poštanska marka Runolist vrijedna dvanaest groša, najpopularnija u državi, a Kristoff bi dodao i da je umjetnički savršena. Ta je marka bila

Jillian Cantor

zapanjujući prikaz toga potpuno bijelog cvijeta, a Frederick ju je sâm dizajnirao i gravirao 1932. godine.

Kristoff se sjećao kako je tu marku zalijepio na pismo koje je svojedobno napisao majci, ali ga nije poslao. Nije mogao poslati pismo nekome tko ne postoji, ili čije postojanje i lokaciju nije uspijevao ustanoviti premda je davao sve od sebe. Ali, Kristoff se već i kao dječak star trinaest godina divio umjetničkoj izvedbi te marke, savršeno izvijenim laticama. Uvijek je želio za život zarađivati kao slikar. Stoga je, kad je prošle jeseni od drugog uličnog slikara u Beču čuo glasine da Frederick Faber, slavni Frederick Faber, traži novog šegrta, spakirao svoj pribor za slikanje te najveći dio svoje male ušteđevine potrošio na vožnju dvije stotine kilometara do Grotsburga. A kad je stigao, uvjerio je Fredericka da ga primi na posao pokazavši mu neke od svojih crteža Beča, koje je izradio ugljenom.

– Imaš dobro oko – rekao je Frederick gledajući ono što je Kristoff smatrao svojim najboljim crtežom: bečka katedrala, složena u svim pojedinostima dvaju širokih tornjeva na prednjem dijelu. Frederick je podignuo gustu sivu obrvu. – Ali, što znaš o metalu, dječače?

– Brzo učim – obećao je Kristoff i to se doimalo dovoljnim da uvjeri Fredericka da ga primi. Iako se ispostavilo da to još nije istina, barem u pogledu graviranja.

Premda nije odmah svladao rad burinom, u prvim tjednima rada kod Fredericka doznao je dvije stvari. Prvo, Frederick je stariji no što je Kristoff isprva mislio, a ruke su mu katkad počele drhtati kad je Kristoffa pokušao poučiti radu s graverskim alatom. Frederick je rekao Kristoffu da mu je šegrt potreban jer je posla dovoljno da dva majstora gravera rade na njegovim nalozima za poštanske marke za Austriju, ali je Kristoff sada posumnjao kako

je pravi razlog to što Frederick možda neće moći još dugo obavljati svoj posao. A nije imao sinove.

To je bilo drugo što je doznao. Frederick je imao dvije kćeri: Elenu, kojoj je bilo sedamnaest pa je bila godinu dana mlađa od Kristoffa i koja ga je podsjećala na runolist jer je imala snježnobijelu kožu, valove duge smeđe kose i svijetle, zelene oči. I Miriam, kojoj je bilo trinaest. Ako je Elena bila cvijet, Miriam je bila zujava pčela koja taj cvijet nije ostavljala na miru. Ili, kao što ju je gospođa Faber zvala ljutito kolutajući zelenim očima, vragolanka. Ali, Kristoffu je ipak bila zabavna, čak i ako je njezina obitelj nije tako doživljavala.

Kristoff se brzo naviknuo na život u Grotsburgu, gdje je svijet bio zelen i vrlo tih, a umjesto zgrada i gomila ljudi, svakog jutra po buđenju opažao je šumu i valovite brežuljke. Ali, Kristoff je još više uživao u toplini blagovaonice Faberovih, u mirisu variva gospođe Faber, kruha koji su petkom navečer trgali uz svjetlost svijeća. Challah je bio ukusan kruh, a Kristoff ništa takvo nije kušao odrastajući u sirotištu u Beču, gdje su ga časne sestre uvjerile da ionako postoji samo jedna vjera. Premda on nije nužno bio vjernik. Kristoffa su mnogo više privlačili Faberovi, svjetlost i zdravlje njihove obitelji, no što ga je ikada privlačio Bog ili institucija crkve.

– Miriam, sjedi mirno – opomenula je gospođa Faber jedne večeri, nekoliko tjedana nakon što je Kristoff postao šegrtom. Nakon gotovo mjesec dana i dalje je bio žalosno neuspješan u radu s metalom. Premda je ranije toga dana Fredericka zadivio crtežom brežuljka, i nekoliko sati poslije uživao je u Frederickovoj pohvali da crtež »uopće nije loš«.

– Sjedim mirno, majko – pjevnim glasom reče Miriam, blago poskakujući na stolcu te se iskosa smiješeći Kristoffu.

Kristoff je svoj osmijeh sakrio u žlici juhe. Pogledao je Elenu, ali ona nije htjela pogledati njega. Još nije ustanovio je li sramežljiva ili nepristojna, je li toliko povučena sa svima ili samo s njim.

– Elena, dušo, donesi još cjepanicu ili dvije za vatru. Hladno je – rekla je gospođa Faber. Bila je sredina zime, najhladnije vrijeme, a u drvenoj trokatnici Faberovih bilo je mnogo propuha.

U Kristoffovoj sobi na tavanu bila je mala peć na drva, ali se on noću morao pokrivati dvama pokrivačima kako bi mu bilo toplo. Pa ipak, to je bilo mnogo bolje od sirotišta, od kreveta u nizu od još deset kreveta u velikoj, hladnoj sobi, u kojoj se pokrivao samo jednim tankim pokrivačem. A kuhinja gospođe Faber bila je mnogo bolja od kuhinje časnih sestara.

Elena je odložila žlicu za juhu i ustala. Kristoff ju je ponovno pogledao, ali ona nije podignula glavu.

– Pomoći ću ti. – Kristoff je ustao prije no što je izgubio hrabrost, a Elena se okrenula prema njemu. Barem joj je privukao pozornost.

Njezino lijepo lice se namrštilo. – Nije… – počela je.

Gospođa Faber ju je prekinula: – Hvala ti, Kristoffe. Uvjerena sam da je i Elena zahvalna.

On se nasmiješio gospođi Faber pa krenuo za Elenom. Bez riječi su prošli kuhinjom te izašli na stražnja vrata, prema hrpi drva, koja se prostirala preko Velikog dvorišta Faberovih, ispred Frederickove radionice. Zemlja je bila zaleđena pa je tlo škripalo pod njihovim nogama; noćni zrak bio je vrlo hladan, a ni Kristoff ni Elena nisu uzeli kaput. Elena je drhtala, a kosa joj je pala preko očiju kad se sagnula kako bi uzela drvo. Kristoff se odupro porivu da joj odmakne kosu i umjesto toga se sagnuo pa joj uzeo cjepanicu iz ruku.

– Doista – oštro je rekla povukavši je prema prsima. – Mogu sama. Radila sam to sama mnogo prije no što si ti došao ovamo. Nije mi potrebna tvoja pomoć.

– Ali, želim ti pomoći – rekao je. – I nije mi teško. – Elena ga je ljutito gledala, a on je odjednom bio siguran da nije sramežljiva nego da joj se on jednostavno ne sviđa. I ta mu je spoznaja zasmetala. Osjetio je poriv da to ispravi.

Ali, prije no što je uspio reći još nešto, Elena se okrenula i pošla prema kući. Kristoff je uzeo još jednu cjepanicu s hrpe i potrčao za njom. Sustigao ju je tik prije no što su stigli do stražnjih vrata i pružio ruku prema njezinu ramenu. – Jesam li nešto učinio? –upitao ju je, pomalo zadihan zbog trčanja na hladnoći. Te su riječi izašle isprekidane i zadimljene na hladnom zraku.

– Nešto? – ponovila je.

– Čime sam te razljutio?

– Zašto to misliš? – Njezin dah oblikovao je ledene prstene u zraku i ponovno je drhtala.

– Nije važno – rekao je. – Trebali bismo ući. Hladno ti je.

– Gledaj – rekla je. – Mi jednostavno nismo prijatelji, u redu? Nećemo biti prijatelji? Ne očekujem da dugo ostaneš ovdje. Nikada ne ostanu.

– Tko? – upitao je, prvi put pomislivši na Frederickovog prošlog šegrta, ili prošlih nekoliko šegrta. Jesu li svi bili strašno nespretni s burinom, poput njega, pa su brzo otpušteni?

Ali, Elena nije odgovorila. Unijela je cjepanicu u kuću i stavila je na vatru. Kristoff je učinio isto, a tada se ispričao i pošao u krevet. Gore na tavanu omotao se dvama pokrivačima te uzeo blok za crtanje i komadić ugljena. Zatekao se u slikanju Eleninih ljutitih očiju i zapitao se koliko će dugo to mjesto biti njegov dom.

Kristoff se sutradan u Frederickovoj radionici nije uspijevao usredotočiti. Još je gore radio s burinom, a njegove crte bile su još neurednije. A kad su se umivali prije večere, Frederick se okrenuo, pogledao Kristoffa i namrštio se. – Hoćete li me otpustiti? – upitao je Kristoff.

– Otpustiti? – Frederick je bio gotovo ćelav, ali su mu obrve bile čupave, guste i sijede, te su uokvirivale oči živo zelene poput Eleninih.

– Nisam dobar s metalom – rekao je Kristoff, nesposoban sakriti prizvuk očaja. – Možda nisam za to. Možda biste me trebali otpustiti. – Koliko god nije htio biti otpušten, znao je da što je duže ondje, što će se više naviknuti na toplinu kuće Faberovih, na Frederickovu radionicu i na samog Fredericka, to će mu biti teže otići. Ako ga Frederick želi otpustiti, bilo bi bolje da to učini odmah.

– Želiš li da te otpustim? – upitao je Frederick, očito zbunjen.

– Ne, nipošto – rekao je Kristoff. – Samo sam mislio… Elena je rekla… – Osjetio je kako mu obrazi rumene.

– Ahhh, Elena. – Frederick je uzdahnuo. – Ne obraćaj pozornost na moju Elenu. Samo je ljuta zbog mojega prošlog šegrta.

– Jer ste ga otpustili? – upitao je Kristoff. Frederick je odmahnuo glavom. – Ne, ne, dječače. Nikada nisam nikoga otpustio.

– Pa, što mu se dogodilo? – upitao je Kristoff. Frederick se ponovno namrštio, ali nije odgovorio na njegovo pitanje. – Želiš li biti ovdje? – naposljetku je upitao. Kristoff je kimnuo. – Tada i ja želim da budeš ovdje. Želim da učiš. Ako i dalje želiš učiti.

– Želim – rekao je Kristoff.

– Dobro. – Frederick je blago stavio ruku na Kristoffovo rame. – Dvije su vještine potrebne da se postane graver poštanskih

maraka, Kristoffe. Prva je sposobnost crtanja nečega dovoljno vrijednog da se nađe na poštanskoj marki za našu lijepu Austriju. Tu vještinu posjeduješ. – Kristoff je osjetio kako mu se obrazi zagrijavaju zbog toga neočekivanog komplimenta. – Drugi dio je učenje izvođenja tog crteža na metalu, u zrcalnom odrazu, graverskim alatom. A ti ćeš to naučiti. Samo je potrebno neko vrijeme. I strpljenje. Ni sâm u tvojoj dobi nisam potpuno vladao burinom. – Kristoff se nasmiješio, zahvalan za Frederickovu dobrotu. – Evo, pokušaj još jednom prije večere. – Pružio je Kristoffu njegov burin, a ruke su mu blago drhtale pa je pomagalo treperilo na njegovu dlanu. Kristoff je hinio da to ne primjećuje.

Gospođa Faber imala je rutinu tjednih večera. Četvrtkom navečer pripremala je gulaš s govedinom, a ta je večer Kristoffu postala omiljena. U sirotištu su malokad imali gulaš od govedine jer je bila preskupa pa je okus ukusnog mesa koje je gospođa Faber pripremala svakog četvrtka navečer Kristoffa podsjećao da više nije siroče, da više nije potpuno sâm.

Miriam i Elena nakon večere su dovršavale školsku zadaću, a Frederick je pušio lulu u naslonjaču pokraj vatre u dnevnoj sobi i čitao knjigu. Kristoff isprva nije znao što bi sa sobom pa bi se ispričao i pošao u svoju sobu.

Ali, jednog četvrtka, nakon otprilike dva mjeseca šegrtovanja, nakon što su djevojčice odnijele posuđe sa stola, Miriam je doskakutala do njega i upitala ga želi li igrati Monopoly s njom. Frederick joj je tu igru dvije godine prije donio iz Londona, a Miriam ju je voljela. Elena se nije doimala toliko oduševljenom, ali ju je Kristoff već vidio kako sjedi na podu pokraj vatre i igra je s Miriam. Tada su ga prvi put pozvale igrati s njima.

Cantor

– Dođi. – Miriam je povukla rukav njegove košulje. – Nemoj biti dosadnjaković pa pobjeći na tavan kao uvijek. Igraj se s nama večeras. Jako je zabavno. Svidjet će ti se.

Pogledao je Elenu, koja je brzo odvratila pogled. – Ne želim smetati – tiho je rekao želeći da Elena okrene glavu i pogleda ga, da mu kaže kako uopće ne smeta. Istina je bila da zapravo nije znao igrati Monopoly i znao je da je Miriam vjerojatno zato i željela da igra s njima, kako bi mogla pobijediti. Premda nije imao ništa protiv toga. Bio je sretan jer ga je uopće pozvala. Želudac mu je bio pun gulaša, a koža topla od vatre. Nije bio spreman otići na hladan tavan i ondje biti sâm.

– Ne smetaš – rekla je Elena. – Imam knjigu koju ionako želim pročitati do kraja. Idem gore. Ti večeras igraj s Miri.

– Što čitaš? – upitao je Kristoff.

Napokon ga je pogledala podignuvši obrve, i možda nije vjerovala da bi osoba poput njega, osoba koja je u četrnaestoj godini napustila školu kako bi postala ulični slikar, mogla biti zainteresirana za knjige. Ali, bio je. Odmalena je čitao sve čega se uspio dokopati u sirotištu, a njegova omiljena časna sestra Marguerite često mu je davala knjige koje je pročitala. Knjige o umjetnosti, povijesti i ratu, a katkad čak i romane.

– Čita nešto dosadno – rekla je Miriam i ponovno ga potegnula za rukav pokušavajući ga povući prema igri.

– Doktor Freud nije dosadan – rekla je Elena. – Možda ćeš ga razumjeti kad budeš starija, Miri. – Miriam je odgovorila kolutanjem očiju.

Kristoff nije imao što dodati jer nikad nije vidio Freudove knjige, a za njega je samo čuo. Bio je nekakav liječnik u Beču, sa svakojakim ludim mislima. Ali, Elena ih možda ne smatra ludim, kao časne sestre?

– Elena – ubacila se gospođa Faber, a tada se sagnula kako bi ugasila svijeće koje su tijekom večere gorjele na stolu. – Zašto ne ostaviš doktora Freuda i igraš se sa sestrom i Kristoffom? – Nježno je povukla Miriam za pletenicu. – Netko mora paziti da ova djevojčica ne vara. A troje može igrati zajedno.

– Ne varam, majko. – Miriam je prekrižila ruke. – Nisam kriva jer uvijek dobijem najbolje londonske nekretnine.

Gospođa Faber se nasmijala, privukla Miriam k sebi i poljubila joj tjeme. – Dakako – rekla je. – Nikad ne kradeš Elenin novac dok ona ne gleda.

– Nikad – Miriam je naglo udahnula, a Elena se nasmiješila.

– U redu. Dođi – rekla je Elena. – Ova igra traje čitavu vječnost. Mogli bismo početi.

Krenuo je za djevojčicama prema njihovu uobičajenom mjestu ispred vatre i oprezno sjeo. Frederick je spustio lulu i knjigu pa pogledao Kristoffa kao da će nešto reći, ali se tada predomislio, toplo se nasmiješio i rekao da ide u krevet.

Kasnije te večeri Kristoff nije mogao spavati. Dugo je ležao u krevetu, potpuno budan. Zvuk Miriaminog smijeha dok je brojala novac, i Eleninog smijeha kad ju je mlađa sestra porazila (ponovno) – namjerno je izgubila, pomislio je Kristoff – bili su mu vrlo bliski. Kao da su njegove, kao da sada pripada njima.

Alat za graviranje i dalje mu je bio nesavladiv. Metal je bio znatno drugačiji od platna. Frederick je i dalje tvrdio da će Kristoff naučiti. Ali, što ako ne nauči? Što ako nikada ne nauči? Frederick ne može zauvijek ostati strpljiv. Ali, Kristoff nije mogao zamisliti da ga izgubi. Ili da izgubi gulaš s govedinom gospođe Faber. Ili Miriamin smijeh i čavrljanje, i Elenin lijep osmijeh, premda je

Jillian Cantor

malokad bio upućen njemu. Nije mogao biti neuspješan u graviranju i biti prisiljen ostaviti Faberove. Jednostavno nije mogao.

Premda je bilo vrlo hladno, i ponoć, ustao je i na prstima sišao dva kata. Vježbat će noću. Dok Frederick spava. Bilo mu je potrebno dodatno vrijeme u radionici, i da sâm bude u njoj, bez Frederickova pozornog oka koje ga je činilo napetim.

U blagovaonici je u to doba bilo tiho i mirno, a vatra je izgarala pretvarajući se u malene narančaste ugarke. Kristoff je obuo čizme i odjenuo kaput pa polako otvorio stražnja vrata, kako ne bi proizveo zvuk. Potrčao je po travi posutoj snijegom, do Frederickove radionice.

Kad je otvorio vrata radionice, pogled mu je odmah privukla neočekivana svjetlost svijeće koje je treperila na radnom stolu.

– Tko je? – viknuo je.

Osjetio je tresak metala o vlastitu lubanju i zavapio od boli spuštajući se na koljena.

Los Angeles, 1989. godina

Dok sam bila mala, moja je majka subotom ujutro dulje spavala, a otac bi me probudio rano, katkad čak i prije izlaska Sunca. Živjeli smo u četvrti Fairfax i pješice smo lako mogli stići do dvanaest sinagoga, tržnice i CBS Television Cityja. Najveći dio tjedna bili smo u našemu malom dijelu Los Angelesa. Moj otac poučavao je u Srednjoj školi Fairfax (koju sam ja naposljetku pohađala, kad se otvorio preuređeni kampus otporan na potres dok sam bila u trećem razredu); moja majka radila je u odvjetničkoj tvrtki nasuprot prodavaonice Canter‘s Deli. Ali, nedjeljom bismo otac i ja sjeli u njegov crveni Mustang kabriolet i vozili se, sa spuštenim krovom, u nepoznate krajeve. Ili barem nepoznate meni, kao djetetu. Svakog tjedna bila bi to neka second hand prodavaonica u dolini, neka dvorišna rasprodaja u West Hollywoodu ili u Beverly Hillsu, sve u ime očeve vječne potrage za poštanskim markama. Svaki tjedan vratili bismo se kući neposredno prije ručka – ja bih bila sita zbog uštipaka koje mi je otac kupovao kako bih ih putem jela (tu poslasticu nismo otkrili mojoj majci) – a moj otac se kući nikada nije vratio praznih ruku. Katkad bi donio nečiju staru zbirku (ili njezin dio), a katkad pisma – poslana i sačuvana ili neposlana i izgubljena. S vremena na vrijeme, kad naše beskrajno

Jillian Cantor

prebiranje po stvarima na dvorištima ne bi iznjedrilo ništa, putem kući svratili bismo u poštanski ured, a on bi kupio list najnovije marke koja je taj mjesec izdana.

– Dakle, nećeš ih upotrijebiti za slanje pisama? – upitala bi moja majka kad bismo se vratili kući s novim markama, a glas bi joj se skeptično podignuo, kao što pretpostavljam da joj se podizao na radnom mjestu. Bila je pomoćnica u odvjetničkom uredu koji se bavio zakonom o nekretninama. Katkad sam je zamišljala u sudnici premda sam znala da su odvjetnici s kojima je radila obavljali uglavnom papirologiju.

Moj otac bi joj se nasmiješio i odnio svoje marke u sobu za hobije, kako bi ih spremio s ostatkom zbirke.

To mi se sjećanje vratilo danas, ovoga nedjeljnog jutra, dok vozim prema Santa Monici kako bih posjetila oca u Willowsu. Ne putujem crvenim kabrioletom, dakako, nego svojom starom Toyotom hatchback, koja je na izdisaju, nadomak prijeđenih 160 000 kilometara. Odjednom se vrlo živo sjećam koje je marke kupio u poštanskom uredu – onu s natpisom Humano postupanje sa životinjama, vrijednu pet centa, s likom dražesnog crno-bijelog psa, upravo onakvog kakvog sam kao dijete uvijek željela za kućnog ljubimca, ali ga nikada nisam dobila.

A kad sam stigla u Willows, u mislima mi je ostalo ovo: više nisam ničije dijete. Ne mogu se vratiti onim nedjeljnim jutrima s ocem. Već godinama nismo pošli na koji do tih izleta. Otkako sam otišla na koledž, prije no što mi je majka umrla. Ali, ipak. Povratka više nema.

Ono dobro vezano uz Willows je činjenica da je udaljen samo pola sata putovanja, u lijepom dijelu Santa Monice. Loše je također to

da se nalazi u lijepom dijelu Santa Monice, koji, s obzirom na Los Angeles, znači strašnu skupoću. Uvjerena sam da će moj otac potrošiti svoju ušteđevinu, učiteljsku mirovinu i novac od životnog osiguranja koji je dobio nakon smrti moje majke mnogo prije no što bude spreman napustiti Willows. Ali je ujedno najbolja ustanova za skrb o osobama s problemima pamćenja u Los Angelesu, a kad god sam do sada posjetila oca, doimalo se da ju je on pogrešno smatrao luksuznim hotelom. Pita me mogu li mu pomoći pronaći njegovu zrakoplovnu kartu te kad ide kući. Kaže kako ne uspijeva pronaći itinerar. A umjesto da ga blago podsjetim na istinu, ja mu obećam da ću potražiti. Da ću pronaći njegove dokumente, negdje.

– Jutro, gospođo Nelson. – Medicinska sestra na recepciji pozdravlja me kad sam ušla.

– Haj, Sally. – Mašem joj, prilazim recepciji i upisujem se.

Sally je u dvadesetim godinama te očito dovoljno neiskusna da je svakodnevan rad s pacijentima koji gube pamćenje očito još nije iscrpio. Sitna je i na lijevoj ruci nosi ogroman, svjetlucav zaručnički prsten, i premda je licencirana medicinska sestra, na sebi ima traperice i majicu. Willows nije nimalo nalik bolnici ili staračkom domu. A jedan od uvjeta da moj otac živi ondje je dobro zdravlje, barem fizičko.

– Danas ste došli rano – komentira Sally. Kimam, ali ne otkrivam razlog. Što bi Sally pomislila ako bih joj rekla da nisam spavala? Da se od Danielova odlaska budim u pet sati ujutro, čak i nedjeljom, čak i ako ne zaspim do dva sata. Da mi je u kući, u spavaćoj sobi i u krevetu čudno, mračno i pusto. Ali, to nipošto ne bih naglas priznala, osobito ne osobi koja jedva da me poznaje.

Dolazim u posjet svake nedjelje, otkako sam tri mjeseca prije preselila oca ovamo, a za osoblje sam i dalje gospođa Nelson. U redu, službeno još jesam gospođa Nelson, posvuda, s obzirom na to

Jillian Cantor

da još zapravo nisam potpisala spise. Ali, za sebe sam prije nekoliko mjeseci odbacila to gospođa (kao i Nelson). Moj otac ne zna da me je Daniel ostavio, a i zašto bih ga uzrujavala ili zbunjivala? Katkad se osjećam pomalo krivom jer me je njegova bolest pretvorila u takvu lažljivicu.

– Pa, kako je on danas? – pitam Sally. Volim se pripremiti prije no što dođem u njegovu sobu.

– Nije loše – kaže ona. – Ted je danas, za sada, dobro. Za doručkom je bio lucidan. Jutros je bio na satu umjetnosti i to ga je oraspoložilo. Rekao mi je da poslije ručka ide na pletenje s nekim od naših gospođa. – Smije se, a ja joj uzvraćam osmijehom. Willows je doista nalik kruzeru. Mnogo je predavanja i aktivnosti koje stimuliraju um te ispunjavaju vrijeme. Nije ni čudno da moj otac uvijek misli da je na ljetovanju.

Sally mi govori da mogu k njemu pa prolazim dugim hodnikom prema njegovoj sobi. Hodnik je ukrašen tepihom od zida do zida, s uzorkom, kao u hotelu, a sa stropa vise veliki stakleni lusteri, jarko osvjetljavajući prolaze. Previše jarko za nekoga tko je sinoć popio malo previše chardonnaya, čemu sam u posljednje vrijeme sklona, pa stavljam sunčane naočale na oči. Danas će me prepoznati. Bit će posve dobro, pojam sama za sebe dok hodam, kao da to mogu učiniti istinom budem li to mislila i dovoljno jako željela. Kad sam stigla do njegove sobe, zastajem, stojim na vratima i na trenutak ga gledam, prije no što me opaža. Sjedi u plavom, baršunastom naslonjaču pokraj širokog prozora s lijepim pogledom, i čita knjigu, a naočale za čitanje stoje mu na korijenu nosa. Izgleda kao što je uvijek izgledao, kao što uvijek izgleda: vrlo je visok i mršav, ali i jak. Sada je možda malo mršaviji te uglavnom ćelav. Ali, i dalje je moj otac.

Podiže glavu i opaža me pa mu se lice razvlači u osmijeh. –Slavna Kate! – Smiješim mu se čuvši nadimak kojim me je zvao u

djetinjstvu. Poznaje me. Katkad misli da sam moja majka, ili čak medicinska sestra. Ali, danas je Sally bila u pravu. Dan je dobar. – Što čitaš? – pitam ulazeći u njegovu sobu. On podiže knjigu kako bih vidjela naslovnicu. – Filatelistički vodič za svemir. Oh, tata.

To zvuči jako dosadno. – Ali, sretna sam jer se danas sjeća tko je. Što voli. Moj otac nikada nije čitao romane, kao ja i majka. Godinama je poučavao povijest u srednjoj školi i čitao je publicistiku, debele knjige o ratovima, vojskovođama i povijesti te, dakako, o poštanskim markama. Ova knjiga je izlizana i zacijelo ju je prelistao već tisuću puta, neovisno o tome sjeća li se toga ili ne. Premda, možda se sjeća. Njegova bolest do sada je utjecala uglavnom na kratkoročno pamćenje. Prošlost mu je često i dalje živa, katkad toliko jako da vjeruje da ponovno proživljava taj trenutak. Da vjeruje kako je moja majka i dalje ovdje.

– Kad smo kod maraka – kažem i povlačim stolac kako bih sjela blizu njega. – Dala sam tvoju zbirku na procjenu.

On otvara usta i s treskom zatvara knjigu. – Zašto si to učinila?

To nije bilo reakcija kojoj sam se nadala pa sam ga odmah pokušala umiriti. – Uvijek si mi govorio da tražiš dijamant Hope u svijetu poštanskih maraka pa sam željela vidjeti jesi li pronašao što vrijedno. – Trudim se govoriti vedro, ali opažam kako se njegovo lice odjednom doima bljeđim, a njegove smeđe oči malo tamnijim pa želim da uopće nisam progovorila o tome.

On se okreće i gleda kroz prozor, kao da svijetloplavo nebo i luk gole smeđe planine iza njega sadrže određenu vrstu odgovora koju ja ne vidim. – Svaka marka je vrijedna.

– Znam, ali nisam to mislila.

– Kamo si ih odnijela? – pita.

– Trgovcu poštanskim markama. Benjaminu Grossmanu – kažem mu.

Cantor

– Barem je Židov – kaže on, a glas mu se omekšava, kao da se miri sa zamišlju procjene njegove zbirke. Meni nije palo na pamet da je Grossman židovsko prezime. Jedino što je mojem ocu važnije od poštanskih maraka je njegovo židovstvo. Ali, ja – kao odrasla

žena koja se udala za nežidova – svoju sam vjeru napustila gotovo u potpunosti. Svojemu ocu nikada ne bih rekla kako je jedno od mojih omiljenih razdoblja u godini tijekom osam godina braka s Danielom bilo kićenje božićnog drvca. Možda zato što mi je to bilo vrlo novo ili zato što sam to vezala isključivo sa svojim brakom. Pomisao na Božić, koji se bliži, sada me rastužuje. Ima li gotovo razvedena Židovka razlog da nabavi božićno drvce?

– Nećeš ništa prodati – kaže moj otac, naglašeno, prekinuvši me u mislima, i vraća moje misli markama.

– Neću ako to ne želiš. – Naginjem se prema njemu i stavljam ruku na njegovu. – Nisam te htjela uzrujati. Nisam znala što bih drugo učinila s tvojom zbirkom kad si mi rekao neka je uzmem. Ali, mogu otići po nju. I jednostavno ću je… zadržati. – Pitam se što će Benjamin Grossman pomisliti o meni kad to učinim ili koliko ću mu morati platiti za izgubljeno vrijeme.

Ali, moj otac ne odgovara. Ponovno se okreće prema prozoru i gleda kroz njega. – Te marke su mi bile sve – mrmlja i možda se trudi sjetiti se pojedinosti svoje zbirke. Nekoć me ne bi iznenadilo da je upamtio svaku pojedinu marku. Ali, sada, tko zna što je još u njegovu umu, a što je izgubljeno.

– Znam. Tvoja zbirka je ogromna. Napunila je moj automobil.

– Ali, ti to nikada nisi razumjela, Rissa. Nisi to čak ni željela razumjeti.

Rissa. Uzdišem. U njegovu umu u trenu sam se pretvorila u svoju majku. Njegovih nekoliko dobrih, bistrih trenutaka ovoga jutra protratila sam na razgovore o poštanskim markama i želim ih dobiti natrag te umjesto toga razgovarati o nečemu stvarnom.

Reći mu što se dogodilo sa mnom i s Danielom, o tome kako se nisam uspjela prisiliti otvoriti omotnicu sa dokumentima o razvodu. O tome kako se dio mene i dalje nada da će se Daniel predomisliti, da bismo mogli pronaći način da se vratimo jedno drugome ako bismo se jako, jako potrudili. O tome kako se od te pomisli osjećam slabo i kako to mrzim. Želim ga upitati za savjet, kao što sam ga uvijek pitala. – Tata. – Blago mu dodirujem rame. – Ti to nikada nisi razumjela – ponavlja. – Nisi to čak ni željela. – Ne brini, tvoja zbirka je na sigurnom. Uzet ću je natrag i dobro ću se brinuti o njoj. Obećavam. – Ponavljam riječi koje mi je

Benjamin Grossman uputio kad sam sve ostavila u njegovu uredu. Premda svoje obećanje doživljavam kao isprazno. Nisam sigurna

što bih trebala raditi da bih se dobro brinula o njima.

Njemu knjiga pada s krila na pod, ali on kao da to ne primjećuje. Pažljivo promatra vanjski svijet, kao da može zamisliti moju majku ondje, iza brda, iza Pacifičkog oceana. I ja gledam kao da bi ona doista mogla biti ondje, vidljiva, duh, sve dok blještavilo nije postalo neugodno mojim očima pa sam napokon odvratila pogled.

Podižem njegovu knjigu s poda, prepunu maraka, stranica i stranica maraka kategoriziranih po godini, zemlji i graveru. Je li nekoć napamet znao i sve to? Ali, je li mu to u današnje vrijeme jednako novo, jednako strano kao i meni?

Vraćam mu knjigu i ljubim ga u tjeme. On se okreće prema meni i nešto ga dovodi natrag. Vidim to u njegovim očima. Ponovno vidi mene. – Kate – kaže zvučeći iznenađeno. – Danas si došla.

– Da. – Stavljam ruku na njegovu. – Dolazim svake nedjelje. – Zastajem i čekam da vidim hoće li shvatiti tu informaciju, ali je njegov pogled prazan pa nisam sigurna. Vrlo je teško gledati kako dolazi i odlazi kad mi je doista potrebno da bude ovdje. – Moram na posao. – Grlim ga. – Ali, uskoro ću se vratiti. Sljedeći tjedan, može?

– Kate – viče za mnom dok odlazim pa se okrećem. – Moje karte. Ne mogu pronaći putovnicu.

– Znam. – Prisiljavam se nasmiješiti se. – Još tražim.

Kad god odem iz Willowsa, osjećam se kao da tonem. Kao da sam bez ronilačkog odijela zaronila u hladne vode Pacifika. Obamrla sam, hladna. Umorna. Doista moram raditi. Trebala bih poći na filmsku premijeru, ali još imam malo vremena pa najprije odlazim kući pribrati se. Više ne živim u Fairfaxu, ali sam blizu UCLA, u Westwoodu, gdje je još podosta sinagoga – samo još nisam bila ni u jednoj od njih.

Po povratku kući razmišljam o tome da nazovem Daniela i zamolim ga da na premijeru pošalje nekoga drugog. Doima mi se gotovo nemogućim nakon ovog jutra sjediti u mračnom kinu i usredotočeno gledati film, ni manje ni više nego film National Lampoona s Chevyjem Chaseom, s temom Božića. Ali, u posljednje vrijeme nastojim ne tražiti ništa od Daniela. Trudila sam se izbjegavati ga na poslu, komunicirati uglavnom porukama u pretincima za dolaznu i odlaznu poštu na našim radnim stolovima, pa ga doista ne želim nazvati i zatražiti osobnu uslugu. Pripremam si lonac kave i nastojim se pribrati. Ali, tada sjedim u kuhinji kako bih pila kavu za stolom za kojim smo Daniel i ja godinama večerali i doručkovali. Daniel mi je u sklopu nagodbe ponudio tu kuću kao gestu dobrote. Rekao je kako me ne želi prisiliti da je prodam kako bismo podijelili novac, prisiliti me da se iselim iz svojega doma kad je sve drugo u mojem životu u kaosu. Stoga mi ju je ljubazno jednostavno… dao. Ljubazno. Barem je moj odvjetnik upotrijebio tu riječ. Ali, posvuda u toj kući mnogo je sjećanja na nas zajedno.

Za tim smo stolom večerali kad mi je prošlog proljeća prvi put rekao one strašne riječi. Pripremila sam lazanje i salatu i uzela sam slobodan dan. Ranije tog jutra prvi put sam posjetila Willows i odlučila prijaviti oca za čekanje na sobu. To sam na određeni način doživjela kao olakšanje. Došla sam kući i zaokupila se rezanjem, kuhanjem i pečenjem. Napravila sam i tortu – s komadićima čokolade i kremom od mlaćenice, Danielovu omiljenu.

– Ali, napravila sam slasticu – rekla sam te večeri, odgovarajući na njegovu neočekivanu izjavu da mu je dosta, da više ne želi biti u braku, da će se iseliti. Isprva sam mislila da se šali. Da ću mu ponuditi tortu, a on će se nasmijati i povući te riječi.

– Više jednostavno ne funkcioniramo – mirno je rekao Daniel. – Prvi put nakon nekoliko mjeseci večeramo zajedno. – Doista? – Pokušala sam se prisjetiti posljednje večere koju smo podijelili za tim stolom i nisam mogla. Moj otac tada više doista nije trebao živjeti sâm, a ja sam sve svoje slobodno vrijeme provodila s njim. Vjerojatno sam mogla ili trebala reći mnogo toga drugog, počevši od činjenice da će biti bolje kad preselim oca u Willows. Mogla sam se razljutiti, vikati na njega da skrb za roditelja nije razlog da se nekoga ostavi, ili da nije u redu da on jednostavno odluči o svemu tome, ne razgovarajući sa mnom. Ili da, bez obzira na to kolike smo večere ili večeri proveli odvojeno, ne mogu zamisliti život bez njega. Ali, bila sam toliko šokirana njegovom izjavom da sam umjesto toga jednostavno nastavila govoriti o glupoj torti. – Torta – naglasila sam. – Ispekla sam ti tortu. – Nikad nisam pekla torte, osim kad mu je bio rođendan. Torta je na određeni način bila moja isprika. Znala sam da smo se udaljili. Jednostavno sam vjerovala, sve do tog trenutka, da će sve biti u redu. Da i dalje možemo popraviti situaciju, da je to samo bilo nekoliko teških mjeseci u braku koji će trajati vječno. – Katie – mirno je rekao. – S našim brakom je svršeno.

A tada mi je sinulo: on odustaje od nas? Odrezala sam mu krišku torte. Gurnula sam tanjur prema njemu, jače no što sam trebala, i torta je skočila s njega. Daniel me je gledao mene, a tada tortu, napola na stolu, kao da odjednom ne zna što bi trebao učiniti s njom.

– To je tvoja omiljena torta – napokon sam rekla i premda sam to osjećala kao gestu dobrote dok sam je pekla, zvučala sam ogorčeno i gnjevno kad sam mu to rekla.

Daniel je spustio pogled, uzeo vilicu i pojeo zalogaj torte.

Nakon večere je spakirao torbu i otišao spavati u hotelu.

Nekoliko sati poslije, kad sam stigla kući s premijere, sjedim u krevetu i žvačem olovku pokušavajući pronaći riječi za svoju recenziju. Ali, stranica preda mnom potpuno je prazna, a moj um još se bavi jutarnjim posjetom ocu. Osjećam poriv da uzmem telefon i nazovem ga, kao što sam to činila na koledžu, kad bi mi se nešto dogodilo, kasno navečer, ili kad sam samo htjela razgovarati, čuti njegov glas. Kad mi je majka umrla od raka dok sam bila na prvoj godini studija, znala sam da će biti budan bez obzira na to koliko je bilo kasno. Uvijek je bio noćna ptica, kao i ja. Daniel me je ostavio, mogla bih mu reći. Ne mogu se prisiliti otvoriti spise o razvodu jer još ne mogu prihvatiti činjenicu da je s nama svršeno. Prije mnogo godina, nedugo nakon što smo se vjenčali, glupo smo se posvađali i Daniel me je tada ostavio, samo na tu noć. U suzama sam nazvala oca u neko doba nakon ponoći. Još se sjećam što mi je rekao: Kate, kad doista voliš nekoga, ne bježiš. Sva dobra volja koju je osjećao u vezi

Daniela tada se rasplinula, a meni je bilo malo žao jer sam ga uopće nazvala. Ali, sada sam zahvalna za to sjećanje, za njegove riječi. To bi mi vjerojatno rekao ako bih ga večeras nazvala. Ali, kako bilo,

ne mogu ga nazvati. Willows ne prima telefonske pozive nakon osam sati navečer.

Sjećam se obećanja koje sam mu dala, da ću otići po njegove marke, pa odlučujem nazvati Benjamina Grossmana i ostaviti mu poruku. Ali, nakon što je telefon zazvonio, ne javlja se automatska tajnica nego sâm Benjamin.

– Oh – kažem. – Nisam očekivala da ćete se javiti, da ćete u nedjelju toliko kasno navečer biti u uredu. Htjela sam vam ostaviti poruku.

– Tko je to? – pita on.

– Da, oprostite. Ja sam Katie. Katie Nelson. Prošli tjedan sam vam donijela očevu zbirku. – On ne kaže ništa pa uskačem s razlogom zbog kojeg zovem. – Želim se vratiti i uzeti njegovu zbirku. Predomislila sam se. Mislim da uopće ne želim procjenu.

On šuti još jednu minutu, a ja ne znam je li iznenađen ili uzrujan, ili samo ne mari i možda radi nešto drugo. Zamišljam ga kako sjedi za onim neurednim stolom, kako namješta antenu na svojem televizoru. – Pronašao sam nešto neuobičajeno u njegovoj zbirci – kaže.

– Neuobičajeno?

– Na jednom pismu je marka – kaže. – Austrijska marka iz Drugog svjetskog rata. Do sada još nisam vidio takvo što.

– Je li vrijedna? – Svaka poštanska marka je vrijedna, tog mi je jutra rekao otac. Ali, što ako je doista pronašao dragulj? Moj otac bio bi presretan. Znam da bi bio. Da i ne spominjem kako bismo taj novac mogli upotrijebiti za njegovu skrb, za Willows.

– Neuobičajena je – odgovara Benjamin.

– Ali, neuobičajeno za skupljača maraka znači vrijedno, zar ne?

– Filatelista – ispravlja me Benjamin, a ta stručna riječ za skupljača maraka lako klizi s njegova jezika, premda se meni nikada

Jillian Cantor

nije sviđala. Doima mi se čudno seksualnom, pomalo izaziva nelagodu.

– Ali, neuobičajeno je dobro, zar ne? – pitam.

– Možda – kaže Benjamin. – Možemo li se sastati? Želim vam pokazati što mislim. Osobno.

– Sada? – Pogledavam na sat, pa svoju napola ispijenu čašu vina. Gotovo je deset sati, ali sam potpuno budna. Još nisam popila dovoljno vina da se počnem osjećati spremnom kliznuti u san. Benjamin izdiše na drugom kraju linije. – Oprostite – kaže. –

Patim od nesanice. Noću najbolje radim. Katkad zaboravim da je drugim ljudima potreban san.

– Ni ja ne spavam – priznajem.

Oboje neko vrijeme šutimo, a tada Benjamin kaže: – Znam za restoran, Frankie’s, kod ceste 405, malo južnije od mojeg ureda. Otvoren je danonoćno. Želite li da se ondje sastanemo?

– Dolazim za trideset minuta – kažem.

Izgubljeno pismo

Jillian Cantor

Izgubljeno p I smo

Jillian Cantor Izgubljeno pismo

S engleskoga prevela AleKSANDRA BARlOVIĆ

Austrija, 1939. godina

Austrija, 1938. godina