koji je volio ptice
Stjepan Tomas za mlade
Urednik
Zoran Maljković
Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2019.
Nakladnik Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb
Za nakladnika Bojan Vidmar
Glavni urednik Zoran Maljković
Grafički urednik Marko Katičić
Ilustracije Niko Barun
Lektor Jakov Lovrić
Tisak Denona, Zagreb, svibanj 2019.
ISBN 978-953-14-2548-3
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001027663.
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
STJEPAN TOMAŠ
Dječak koji je volio
ptice
„Nema u Hrvatskoj tako tamne zemlje, tako mrke vode i tako zagasitih nebesa kao u Baranji. A iz te tamne zemlje sijeva žito zlatom kakvo se ne viđa svagdje. Ali iza te mrke vode svijetle ribe i vodozemci kakve nemamo svaki dan pred okom. Ali preko tih zagasitih nebesa blistaju nad glavom ptice kakve možemo samo sanjati.“
Matko Peić
„U Kopački rit, u ‘močvaru’ kako sam je ja nazivao, prvi put sam ušao još kao dječak i odmah sam se u nju zaljubio. Bila je to ljubav na prvi pogled. Pa iako je za ljubav na prvi pogled lijek pogledati i drugi put, kod mene to nije bio slučaj: što sam močvaru češće gledao, više sam je volio.“
Blaž Đuranić
GOSPODAR
MOČVARE
U petak, 22. rujna, 8. b razred naše škole posjetio je Ornitološki muzej u Orlovcu kakav zasigurno ne postoji nigdje u Hrvatskoj. To je čudesna močvara pod krovom stare oronule jednokatnice, u zgradi koja nikad nije postala omladinski dom: bilo je tu stabala s dupljima iz kojih su izvirivale preparirane ptice, grana na koje kao da su tek sletjele, žbunja, suhe trave, gnijezda na tlu i gnijezda palih s drveća, barica s vodom, a oko njih ptice močvarice, mahovine, jazbina iz kojih kao da je maločas istrčala divlja zvjerka. Muzej je bio mrtva priroda, ali u njemu je bilo više života nego u močvari. – Po ritu bi mogao hodati pola dana – rekao nam je kustos, čuvar i preparator Blaž Đuranić – a da ne ugledaš orla štekavca, crnu rodu, patku lastarku, srndaća, divlju svinju ili jelena, o pticama pjevicama da se i ne govori, ništa osim galebova i kormorana. Sivu čaplju mogao bi samo priželjkivati, a u Muzeju te ona pozdravlja već na samom ulazu. Prizemlje i kat Muzeja prepuni su najrazličitijih prepariranih ptica gnjezdarica, onih koje u močvari samo
prezime, te rijetkih i ugroženih ptica pjevica. Posvuda leptiri raspršeni kao maslačak u koji je nedano puhnuo vjetar. Učenik Ivo Martinković, član Novinarske sekcije, razgovarao je s gospodinom Blažem Đuranićem, graditeljem, osnivačem i čuvarom Ornitološkog muzeja, za naše školske novine. Objavljujemo ovaj razgovor u cijelosti.
– Gospodine Đuraniću, čime ste se bavili prije negoli ste bespovratno zakoračili u Kopački rit, u ‘močvaru’, kako je vi nazivate?
– Dvanaest godina radio sam kao medicinski tehničar u stanici za hitnu pomoć u osječkoj bolnici. Sve te godine hitao sam u pomoć bolesnicima, a onda sam krenuo u pomoć pticama i životinjama. U hitnu pomoć, također.
– Kako se to dogodilo?
– Volim ljude, ali više volim ptice, pa sam se zaposlio u šumskom gospodarstvu ‘Srndać’, kao šumar. Imao sam sreće jer mi je direktor bio čovjek koji je u meni ubrzo prepoznao ljubitelja prirode i omogućio mi da čuvam šumu i sve što se po njoj kreće i nad njom leti, a kasnije sam se posve posvetio čuvanju biljnog i životinjskog svijeta Kopačkog rita. S užitkom sam skitao šumom i močvarom, po cijele dane, ljeti i zimi, po toploj proljetnoj ili hladnoj jesenskoj kiši, po mrazu i snijegu između stoljetnih hrastova lužnjaka, po nepreglednim trščacima, šumom bijele vrbe i crne
– Da. Kradljivci ptica namažu grane na koje ptice često slijeću ljepilom za hvatanje miševa. Zalijepljene za granu, ptice ugibaju dugo i bolno ako ih se na vrijeme ne oslobodi.
– Kada je i kako nastao Muzej?
– Ljeti 1973. vlast mi je dopustila da u ruiniranu i vlažnu zgradu u Orlovcu, u nikad dovršen omladinski dom, prenesem svoje preparirano močvarno blago... Malotko je znao da sam svojim novcem kupovao građevinski materijal i svojim rukama popravljao krov koji je prokišnjavao. Vlažne zidove koji su se runili oblijepio sam trskom koju sam sâm nasjekao i na leđima je donio iz močvare... Radio sam najčešće noću da izbjegnem susret s neradnicima koji su sjedili i pili ispred ‘Bijele čaplje’. ‘Ptičaru, dođi na piće!’ pozvali su me jednom. Odmahivao sam glavom: ‘Tko ide u krčmu, hrani tuđu djecu’, odgovorio sam. ‘Ali ti nemaš djece!’ doviknuo je netko podrugljivo! ‘Ima jato ptica močvarica’, dodao je drugi... Nisam imao djecu, ali imao sam močvaru.
U sobi u kojoj smo razgovarali brojna priznanja bila su jedva primjetna iza prepariranih ptica koje je pripremao prije nego što će sletjeti na grane u Muzeju. Nagrađivali su ga lovačka i ribolovna društva. U sredini sobe nalazio se veliki radni stol. Na
njemu krupni fazan, uz njega vata i sijeno kojima će ga ispuniti, kolutovi žice, drveno postolje. U jednoj kutiji je arsenov prah, u drugoj staklene oči različitih veličina spremnih za ptičje duplje. Sa svih strana slijetale su ptice: s ormara su prijetili kobac ptičar, jastreb kokošar i ris. Sa stolica čaplje, rode i patke, pjegave i kljunate. Umjesto šešira na vješalici se šćućurila guska lisasta. S okvira neke diplome samo što ne poleti blistavi ražanj, nalik svetoj ptici ibis. Iz jednog kuta buljila je golema sova ušara, iz drugog kormoran, veliki vranac, sa stropa je visjelo gnijezdo vuge plazice, sa stolne svjetiljke zmijska košuljica.
Živ i živahan u tom mrtvom/poluživom svijetu, veselo biglišući, bila je tek siva, gotovo neugledna ptičica slična vrapcu, u kavezu na drvenom postolju. –
To je mali slavuj – odgovori Đuranić na moje neizgovoreno pitanje. – Postoji i veliki slavuj, ali on je ptica preletnica. Ovi majstori pjevači rijetko se vide, a još rjeđe čuju. Posve je pitom. – Otvorio je krletku i nježnim pokretom izvukao sitnu sivu pticu pjevačicu. –Kako i ne bi bio pitom. Našao sam ga goluždravog i pokislog, ispalog iz gnijezda i othranio ga mrvicama kruha sa svojih usana. Svakodnevno ga uvečer s krletkom odnosim kući, a ujutro vraćam. – Zašto ga nosite kući?
Stjepan Tomaš
Dječak koji je volio ptice
– Živim sam. Rano sam ostao bez sina i žene, pa sam usamljen. Utjeha mi je njegova pjesma. Znaš li da slavuj najčešće pjeva noću.
– Danju šuti?
– Danju se rjeđe glasa, ali ljudi ga oslijepe da ne razlikuje noć i dan, ne bi li stalno pjevao.
– Moj Bože!
– Ovaj nije slijep, ali kao da zna da sam usamljen pa me cijeli dan uveseljava.
Zagledao sam se u dodijeljeno mu priznanje zavičajne etnološke zbirke iz Belog Manastira.
– Kada su Baranjci osnovali Etnološki muzej –odgovorio je na moje neizgovoreno pitanje – pozvali su me da im pomognem u tome i ja sam se odazvao. Nisam došao praznih ruku. Darovao sam im drveni buzdovan, nekoliko starih kubura i pušaka. Jednu s kojom se ratovalo na Ceru, izvađenu iz Drine, te sablju Eugena Savojskog... Za nju mi je neki Nijemac nudio velike novce, ali nisam mu je prodao. Ako njemu toliko vrijedi, zaključio sam, koliko li tek vrijedi nama.
– Tko vas je naučio preparirati ptice i životinje?
– Svijet ptica upoznao sam kod zagrebačke obitelji Rucner, poznatih ornitologa, a u Ljubljani me gospodin Herford naučio preparirati i ptice i životinje.
– Koliko ih je u Muzeju?
– Gotovo dvije stotine.
– Vidjeli smo i brojna razasuta jaja, u gnijezdima ili na tlu. Koliko ih je?
– Izložena su jaja osamdesetak vrsta ptica.
– Vi ih čuvate preparirane, tko ih čuva žive?
– E, da, to je dobro pitanje, važnije je sačuvati žive nego preparirane u muzeju... Čuvaju ih lovci, šumari, ornitolozi, znanstvenici, Državni zavod za zaštitu prirode, inspekcije, ali oni se pojavljuju prerijetko, dođu i odu kao ptice preletnice, važniji su oni koji su svakodnevno u šumi i močvari.
– Oni su negdje ‘tamo daleko’. Slegnuo je nemoćno ramenima.
– Čini se da je floru i faunu močvare lako čuvati – zaključio sam – ali ju je teško sačuvati. Šutke je kimnuo glavom.
Blaž Đuranić dopustio mi je, na rastanku, da ga snimim među izlošcima, u njegovom mrtvom oživjelom ptičjem svijetu (omotao je oko vrata neku zmijurinu kao da su najbolji prijatelji). Zahvalio sam mu na priči o Muzeju i obećao mu donijeti sljedeći broj školskih novina da naš razgovor vidi i objavljen.
– Onda ćemo poći u rit – obećao je – da vidiš uživo dio onoga što si vidio u Muzeju preparirano. Punjena ptica nije ni izbliza lijepa kao živa.
Vraćajući se kući razmišljao sam kako ću napisati zanimljiv članak za novine, koji ni sportaši što
ih zanima samo nabijanje lopte neće moći ignorirati. To su oni kojima je lopta, nogometna, rukometna ili košarkaška, najvažnija stvar na svijetu, bilderi koji se nadmeću pred djevojkama na utakmicama, na terenu ili u dvorani, podcjenjujući svaku pisanu ili izgovorenu riječ.
Ali nikako nisam mogao odagnati misao koja me je sve vrijeme zaokupljala, vraćajući mi se uporno u svijest, sliku oslijepljenog slavuja koji dan i noć pjeva. Pjeva ili tuguje?
LACIKA BI VIŠE VOLIO DA JE U
SRODSTVU S DAVNIM VLASNIKOM
BILJSKOGA DVORCA NEGO S BARANJSKIM
REVOLUCIONAROM.
Glavna ulica maloga sela Orlovca širok je ravničarski šor sa starim seoskim kućama čiji su krovovi nerijetko prekrivenih slamom, iz kojih se izdižu čađavi dimnjaci na čijem se vrhu nerijetko gnijezdi roda. Selo je to davnih ribara i malih poljoprivrednih gospodarstava, s dvorištima duboko uvučenim od ceste, u koja se ulazi kroz široke kolne, drvene kapije s ugraviranim monogramom gazde kuće. Ostale su uličice zapravo prilazi ovoj glavnoj (kojoj je i službeni naziv „Glavna“). To su utabani blatni putevi probijeni između polja i zapuštenih šljivika. U središtu sela ugnijezdio se kiosk u kojem se mogu kupiti novine i cigarete, uz oglasni stup na kojemu se lijepe plakati što naviještaju neki događaj u selu. Nedaleko je trgovina mješovitom robom i slastičarnica, a stotinjak koraka dalje gostionica „Bijela čaplja“.
Orlovac je izvan glavnih prometnica, nema velike ni male rijeke, ali unaokolo je nekoliko manjih zaselaka, pa je dojučerašnje slikovito ekoselo postalo općinsko mjesto. Nekoliko posljednjih godina najezda turista u Kopački rit potaknula je izgradnju desetak novih katnica i dvokatnica čiji su vlasnici sramežljivo nudili strancima rustičan smještaj. Glavna je ulica napokon presvučena asfaltom, pa je Orlovac, zanemaren i zaboravljen, ponovno postao selo s kojeg je turizam razgrnuo paučinu dugogodišnjeg sna.
Iza „Bijele čaplje“ nalazi se parkić s desetak starih hrastova i nekoliko trulih klupa oko kojih se, mi osnovci, kad nismo u školi, muvamo po cijele dane. Te trule klupe, nama udobnije nego one u razredu, bile su razlog što je moj prijatelj Josip, zvan
Joso, jednoga dana, ozbiljno ili u šali, rekao djevojčici koja je izvela u šetnju svoga psića i zaustavila se u hladu ogromnog hrasta, neka kaže tati, načelniku Orlovca, da komunalci zamijene nekoliko letava na klupama kako bismo mogli sjesti nakon što se umorimo od stajanja.
– Častiš sladoledom? – naplaćivala je mala još neučinjenu uslugu.
Škrti Joso nije joj ga obećao.
– Reci svom tati – ubacio sam im se u razgovor, čim sam čuo da može popraviti trule klupe – da nam
je to obećao u predizbornoj kampanji. – To sam u trenu izmislio, ali njezin otac sigurno ne zna što je prije godinu-dvije obećao narodu.
– Častiš li ti sladoledom? – pogledala me svojim smeđim očima.
– Kriškom torte – rekoh važno. Ništa mi drugo nije palo na pamet. Ne sjećam se ni da sam tortu vidio u našoj slastičarnici. – I psića s novom mašnicom oko vrata.
– Zove se Pahuljica – reče ona i privije na grudi klupko bijele čupave vune.
– Je l’ ima i prezime? – Joso je htio biti duhovit.
– Nema – nasmije se zvonko djevojčica.
– A je l’ mužjak ili ženka? – smijuljio se.
– Rekla sam da se zove Pahuljica. Je l’ ti to nešto govori?
– To zbilja nije lako utvrditi.
– Ako mi ne vjeruješ, provjeri – veselo će djevojčica.
– Ako i nema prezime, ima rodovnik – stao sam u obranu rasnog psića. – To je maltezer.
Djevojčica me iznenađeno pogledala. Je l’ se ja to razumijem u kućne ljubimce?!
– Znaš li ti, Joso, odakle potječe maltezer?
– Nemam pojma. Znam da njemački ovčar potječe iz Njemačke.
– Maltezer, ljupki, razigrani psić duge bijele dlake, s otoka je Malte – poučio sam ga. Djevojčica me zahvalno pogleda.
U tom času naišao je Lacika, Josin vršnjak iz škole, dječak s kojim smo se svakodnevno družili. Dok nam je prilazio, pitao sam se hoće li joj i on, kad ne bude imao na što sjesti, ponuditi štogod za obnovljenu klupu. Pogledavao sam nepoznatu djevojčicu, povremeno i ona mene, osmjehivala se otkrivajući između punih usana blistavobijele zube. Zacijelo i zdrave. Po mojima je nedavno haračio zubar i diktirao sestri ono: karijes gore tri desno, dolje četiri lijevo. Laciki je jedan zub već nedostajao... Bilo je toplo i djevojčica je bila odjevena u kratke hlačice skrojenih od visoko odrezanih nogavica traperica i u bluzu od trapera kratkih rukava koji su ranije također bili dugi. Na noge je nazula tenisice kričavo crvene boje, očito vrlo malog broja.
Imala je neobičnu frizuru, nalik egipatskoj kraljici
Kleopatri: ono, šiške do obrva, kosa ravna, do ramena.
Prilazio nam je i naš stariji prijatelj Božidar pa nam djevojčica sa psićem mahne rukom na pozdrav i ode pokazujući nam svoja lijepa leđa. Prebrzo.
– Laci, tko je ta mala? – upitao sam ga. – Jadranka Paulić.
– Znaš je?
– Ide sa mnom i Josom u razred.
Stjepan Tomaš
Dječak koji je volio ptice
Kozjaku, Mirkovcu, kako se već zovu, o slikaru Borisu Salamahi i o baranjskoj berbi grožđa, a jedna je priča i Crveni Lacika Banai. Nazvao sam djeda i upitao ga tko je taj lik, rekavši mu da se tako zove i jedan moj prijatelj, možda ste u rodu. Odgovorio mi je da jeste, zamisli... Tvoj pradjed zvao se Lacika Banai.
– Što znači riječ ‘crveni’ uz ime moga pradjeda?
– Djed kaže da su ‘crveni’ bili komunisti, to je bila njihova prepoznatljiva boja. I danas se njihovi sljedbenici kite crvenim karanfilom.
– A poslije, što je bilo poslije s mojim pretkom?
– Crveni Lacika ubijen je ‘41. dok je tvoja baka Ilonka bila još dijete... Pitaj o njemu baku, ako je još živa, ili mamu. Zaviri i ti u svoju raskošnu biblioteku, vjerojatno čuvate ovu knjigu. Ako je nemate, posudit ću ti svoju.
Lacika je ostao zbunjen. Činilo mi se da bi više volio da je u rodu s Eugenom Savojskim, davnim vlasnikom biljskoga dvorca koji je tlačio i izrabljivao svoje radnike, nego s istaknutim baranjskim komunistom koji se borio za njihova prava.
– Nemamo ni jednu knjigu u kući osim mojih školskih knjiga i bakina molitvenika – priznao je Lacika smijući se, kao da mu je to prednost, a ne mana. – Nikad nam nisi rekao da ti je i djed bio novinar. Čak pisac, objavio je i knjigu.