





![]()






Jedanaest godina sa vama. Preko deceniju u virtuelnom prostoru koji je za nas pravi, životni, naš i stvaran. Refresh Your Life e-magazin je nastao kroz par ključnih reči koje su mi bile u fokusu, koje sam nadogradila smislom i adekvatnom poveznicom sa stvarnim životom u kojem će se ljudi prepoznati. Sve je krenulo od reči Refresh, a nastavilo se sa lakoćom do ovoga što ovaj lifestyle i mindstyle magazin jeste.
Ključne reči ovog februarskog, rođendanskog i ljubavnog broja su: srce, krug i februar. Zajedno čine ritam koji nas vodi već jedanaest godina. To je krug koji se u februaru zatvara i istovremeno otvara novi, dajući onaj dodatni razlog zbog kojeg postojimo.
Srce RYL magazina čine vrednosti koje se nisu menjale svih ovih jedanaest godina: autentičnost, estetika, minimalizam i belina onlajn papira, stvaraoci koji hrabro pišu svoje životne priče. Srce je čovek — sagovornik, čitalac, umetnik, žena i muškarac koji osećaju, stvaraju i preispituju se. Srce nije apstrakcija niti simbol. Ono je stvarno i kuca u konkretnim ljudima i njihovim pričama. Srce je ono zbog čega postojimo — istina, vizija i čovek u svom najiskrenijem obliku. Srce je mesto sa kojeg nikada nismo otišli, jer od njega je sve krenulo.
Krug je simbol zaštite, kontinuiteta i večnosti. On nema početak ni kraj, baš kao ni ljubav, umetnost i istina kada su autentične. U krug oko srca smeštamo sve ono što nas oblikuje: bliskost, ranjivost, hrabrost da budemo viđeni i snagu da ostanemo svoji. Tu se sjedinjuju emocije i forma, intuicija i kreiranje.
Februar je mesec ljubavi, ali i mesec preispitivanja — kako volimo, koga puštamo blizu i šta smo spremni da branimo. Ljubav nije samo odnos prema drugom, već i odnos prema sopstvenom glasu, telu, radu i snovima. Zato ovaj broj ne govori samo o romantičnoj ljubavi nego
o svim oblicima povezanosti koji nas čine celovitima. On govori i o naših jedanaest godina rada, posvećenosti, istraživanja, formiranja, zauzimanja pozicije, iskrenih reči i osvajanja prostora Balkana.
Pišući ovaj rođendanski uvodnik, shvatam koliko dve korice mogu da sačuvaju životno znanje i ljudsku hrabrost. Mi smo svedoci mnogih uspeha, a zapisi koji ostaju trajno na stranicama magazina postaju deo arhive – dostupne, prepoznate i čuvane, mesto gde ostaju sva naša razmišljanja, kontemplacije i zaključci.
Moje srce kao urednice magazina je puno i poletno. Rad sa ljudima sa kojima oblikujem stranice dolazi iz lakoće, ljubavi i pažnje prema njima. Svi junaci u ovim pričama su istiniti i svaka sličnost sa stvarnim osobama je namerna.
Srećan nam 11. rođendan. Neka svaki trenutak bude kao prvi, ispunjen radošću i otkrićima. Neka trajemo kvalitetom, sa ljudima sa kojima delimo priče dostojne pažnje, hrabrosti i inspiracije.
I dok zatvaramo ovaj krug u februaru, neka svaka stranica bude podsetnik: ono što radimo iz srca ostaje zauvek. Krug se ne zatvara — on se širi, povezuje i inspiriše, osnažuje. Neka RYL magazin i dalje bude prostor gde emocija, istina i umetnost kucaju zajedno, gde svaki glas ima svoju vrednost i gde svaka priča traje. A trajanje je jedna ozbiljna vrednost. I zato srce nije samo osećanje, ono je istina i kompas našeg stvaranja. RYL je svedok vremena na kojem ostaje zapis, trag da idemo ka još jednom krugu oko srca i Sunca.
Anima Mundi

E-MAGAZIN RYL ISSN 2406-2030
IZDAVAČ RYL d.o.o. Beograd
ART DIREKTOR
Boris Cupać
GLAVNA I ODGOVORNA UREDNICA
Miomira Medaković-Topalović (Anima Mundi)
TEHNIČKA UREDNICA
Jelena Ademi
LEKTORI
AUTOR KONCEPTA MAGAZINA
Anima Mundi
SARADNICI U OVOM BROJU:
Danijela Marković
dr Danijela Pantić Conić
Tanja Stupar
Marina Đuđić
Ana Tomović
Kristina Stanek
Roman Tolić
Jovana Jankov
Lana Paunović
Miodrag Mišo Rogan
Zorana Grujin
Slaviša Radovanović
AUTORI:
Maja Milićević
Nina Lazić
Marta Jovanović
Dragana Đujić
Kevin Kelly
Snežana Dabović
Prof. dr Ioanna Batsialou
Anton Welt
Dr. Alaa Garad
Sandra Miltenović
FOTOGARFIJE: Anima Mundi Unsplash.com
Naslovnica: Dragana Đujić Fotografija: Filip Shobot
KONTAKT
WEB: www.ryl.rs
MAIL: rylmagazine@gmail.com









PIŠE: MARINA ĐUĐIĆ, OSNIVAČ UDRUŽENJA BOŽUR
Postoje trenuci u životu kada shvatimo da ono što radimo nije nastalo iz plana, već iz unutrašnje potrebe – potrebe da budemo prisutni u sopstvenom životu, da rastemo i da ne budemo samo oni koji dočekuju promene, već oni koji ih svesno stvaraju. Za mene je taj trenutak bio početak udruženja BOŽUR – Balkanska osnažena žena u ruralu.
Po obrazovanju sam diplomirani inženjer poljoprivrede za agroekonomiju, sa master studijama iz upravljanja finansijama u agrobiznisu. Odrasla sam, uz Dunav, na granici Novog Beograda i Zemuna, tački spoja dva ambijenta – savremenog i nasleđenog. U takvom okruženju, izbor agroekonomije za mene je bio pomalo egzotičan –neočekivan, ali duboko smislen. Već deceniju radim u proceduralnom, institucionalnom sistemu, koji je na prvi pogled u kontrastu sa mojom prirodom – slobodnijom, kreativnijom i sklonom razmišljanju van okvira. Upravo ta protivteža me je naučila strukturi, odgovornosti i istrajnosti, ali i potvrdila koliko je važno da se sloboda i sistem ne isključuju, već da se povezuju. Život u kontrastima – urbano i tradicionalno, teorija i praksa, red i stvaranje – oblikovali su moj način razmišljanja i doveli do ideje o udruženju koje ne bira između suprotnosti, već ih svesno spaja.
Tema ovog broja, „Krug oko srca“, za mene je povod da imenujem suštinu onoga što BOŽUR jeste. Krug oko srca našeg udruženja čine susreti i razmena. Susreti sa sobom, sa drugim ženama, sa znanjem, iskustvom i različitim svetovima. Ti susreti jesu „Krug oko srca” krugovi kao aktivna bri-
ga, pažnja i odgovornost jednih prema drugima. Srce je znanje, a krug je povezivanje oko tog znanja i onda rastemo i postajemo ljudi koji prave promene i mogućnosti.
BOŽUR nije nastao kao projekat, već kao prepoznavanje praznine. Nastao je na temelju akumuliranih: tokova, znanja i kontakata od preko jedne decenije. Kada kažem praznina, mislim na prepoznavanje da ženama koje žive u ruralnim sredinama, i kojima je poljoprivreda primarna ili sekundarna delatnost, nedostaje nešto suštinsko: dostupnost znanja i jači osećaj pripadanosti zajednici. Prepoznali smo da su znanje i zajednica ireverzibilani resursi – jednom kada su usvojeni i proživljeni, niko ih ne može oduzeti. Upravo zato su oni temelj svake stvarne promene – ne promene koja nas menja mimo naše volje, već one u kojoj svesno biramo, možemo da izaberemo kako želimo da budemo promenjeni. Drugim rečima – biramo da li rastemo i to je dobra vest.
U tom procesu posebno mesto ima tim koji čini BOŽUR, uvaženi profesori Univerziteta u Beogradu, prof. dr Zorica Vasiljević i prof. dr Bojan Savić. Bila mi je čast da mi predaju na fakultetu, a još veća da danas zajedno koračamo vizijom osnaženog agrara kroz osnaženu ženu u agraru. Za udruženje, njihovo prisustvo znači visok nivo ekspertskog znanja i kredibiliteta. Za mene lično, oni predstavljaju poverenje, ljudsku podršku i vetar u leđa koji otvara prostor za kreativnost i vizionarske ideje. Taj spoj znanja i ljudske podrške je retkost i privilegija.


Prema poslednjem Popisu poljoprivrede iz 2023. godine, koji sprovodi Republički zavod za statistiku, žene čine 22,8% nosilaca poljoprivrednih gazdinstava u Srbiji – što u apsolutnim brojevima predstavlja više od 100.000 žena. Taj podatak nije samo statistika. To je jedan od najznačajnijih resursa ove zemlje. Među tim ženama postoji i značajan procenat onih sa srednjim i visokim obrazovanjem, uprkos čestim stereotipima. One nose ogromnu odgovornost, ali su često nepovezane, nedovoljno vidljive i bez savremene sistemske podrške. Žene iz ruralnih područja pored konvencionalne podrške zaslužuju i nešto posebno, one su sposobne da prime i futurističke modele, savremena znanja – samo im treba pomoći i dati im prostor za to. Poljoprivredna prozvodnja je nauka, biznis u poljoprivredi je često apstraktan za širi krug ljudi, a žene u tom svetu zaslužuju aktuelne sadržaje na efikasan i kontinuiran način.
Zato BOŽUR gradi mrežu „Liderke sa brazde“ – prostor u kom se žene iz različitih krajeva Srbije povezuju, razmenjuju iskustva i uče jedna od druge. Naš zadatak je da povećamo propustljivost savremenih znanja i veština ka tim ženama, da ne čekamo decenije da ono što postoji u urbanim centrima spontano postane dostupno i ruralnim sredinama. Istovremeno, verujemo da je fuzija liderki iz privrede, nauke i savremenih industrija sa „Liderkama sa brazde“ novi resurs od nacionalnog značaja. Rural-



LIDIJA KOVARIK, MAJKA DVE DEVOJČICE, PISAC I MEĐUNARODNA MENADŽERKA S ADRESOM U PRAGU. ROĐENA JE U HRVATSKOJ, A PROFESIONALNI PUT GRADI U ČEŠKOJ, POSVETIVŠI SE RAZVOJU LJUDI, STVARANJU STRATEGIJA I IZGRADNJI JEDINSTVENIH ISKUSTAVA. AUTORKA JE KNJIGE „ŽIVIMO ŽIVOT SVOJIH SNOVA“, U KOJOJ KROZ LIČNO ISKUSTVO I PSIHOLOŠKE ALATE USMERAVA ČITAOCA NA SVESNU PROMENU I PREUZIMANJE ODGOVORNOSTI ZA SOPSTVENI ŽIVOT. ČLANICA JE MENSE ČEŠKE REPUBLIKE, ŠTO DODATNO POTVRĐUJE NJEN ANALITIČKI UM I STRATEŠKI PRISTUP POSLOVANJU.
DANAS OBAVLJA FUNKCIJU CEO-A PILSNER EXPERIENCE PRAGUE, JEDNOG OD NAJBRŽE RASTUĆIH TURISTIČKIH PROJEKATA U ČEŠKOJ. POD NJENIM VODSTVOM, PILSNER EXPERIENCE PROGLAŠEN JE NAJBOLJIM PIVSKIM ISKUSTVOM U EVROPI I SVETU PREMA WORLD TRAVEL AWARDS. ISTI PROJEKAT UVRŠTEN JE U NATIONAL
GEOGRAPHIC EXPLORER 2026 KAO JEDINA PREPORUČENA TURISTIČKA ATRAKCIJA IZ ČEŠKE REPUBLIKE.
LIDIJA JE POZNATA PO SNAŽNOM FOKUSU NA KORISNIČKO ISKUSTVO, AUTENTIČNOST I DUGOROČNO ODRŽIV RAZVOJ. HRABROST, JASNO VODSTVO I SPOSOBNOST POVEZIVANJA EMOCIJE SA POSLOVNIM REZULTATIMA OBELEŽILI SU NJEN PROFESIONALNI IDENTITET. VERUJE U ŽIVOT KOJI SE ŽIVI SVESNO, SA INTEGRITETOM, STRAŠĆU I HRABROŠĆU DA SE SANJA VELIKO.
DOBITNICA JE NAGRADE ČESKY GOODWILL ZA LIČNOST GODINE, CROATIAN WOMEN AWARD ZA KULTURU I UMETNOST. DOBITNICA JE I POSEBNE NAGRADE ZA HRVATSKE ISELJENIKE, TURISTIČKI CEO GODINE ZA 2025. U ČEŠKOJ.
KADA JE POSAO U PITANJU, ŠTA TI DOLAZI IZ SRCA?
Iz srca mi dolazi prirodna potreba da stvaram prostor u kojem ljudi mogu da pronađu i osjete svoju životnu svrhu i duboki smisao. Posao za mene nikada nije bio puko izvršavanje zadataka ili građenje karijere, već način na koji ostavljamo pozitivan trag u tuđim životima. Volim kada projekti imaju dubinu, kada iza njih stoje fantastični ljudi, značajne vrijednosti i zanimljiva priča. Najviše me raduje trenutak kada netko iz našeg iskustva izađe bogatiji novom emocijom, oduševljenjem i inspiracijom. Tada znam da moj posao ima svrhu.
Ono što me pokreće jeste želja da iza svakog projekta ostane puno više od financijskog rezultata – uspjeh koji se ne može mjeriti brojevima, već snažnim osjećajem radosti za korisnike, ponosa za vlasnike i potvrde članovima tima da ono što rade ima duboki smisao.
Kada radim, trudim se da budem iskrena prema sebi i prema drugima. Verujem da se autentičnost ne može glumiti – ljudi je ili osjete ili ne. Iz srca mi dolazi potreba da gradim okruženje u kojem se kreativnost ne boji greške, gde se poverenje ne podrazumjeva nego gradi, i gde uspjeh nije individualna pobjeda, već zajednički rezultat. Posao je za mene produžetak osobnih vrijednosti isprepleten sa svim drugim životnim područjima.
KOJA JE TVOJA FORMULA USPEHA?
Moja formula uspjeha je jednostavna – otvorenost k novim znanjima i vještinama, zahvalnost koja me vraća u najmoćniji trenutak sada, odvažnost izlaska iz zone komfora, strpljenje, sposobnost vidjeti širu sliku i radost stvaranja. Uspjeh ne dolazi preko noći niti se gradi na kompromisima koji udaljavaju od onoga tko jesmo. Uspjeh za mene znači biti u miru sa sobom dok rastem.
Ne vjerujem u univerzalne formule nego u one individualne obogaćene dosljednošću, radoznalošću i hrabrošću da ostanem svoja. Naučila sam da uspjeh nije linija koja ide samo nagore, to je ciklus – pun uspona, padova i važnih lekcija.
Jedan od ključnih sastojaka mog uspjeha je i sposobnost da slušam ljude, tržište, ali i unutrašnji glas. Kada spojimo znanje i intuiciju, dobijemo snagu koja je izuzetno precizna. Takođe, nikada nisam bježala od odgovornosti – čak ni kada je bilo lakše skloniti se. Uspjeh dolazi onima koji su spremni da preuzmu rizik, ali i posljedice svojih odluka.
KAŽU DA SVE ŠTO UPOZNAJEŠ POSTAJE TVOJE. TI SI KAO HRVATICA PRE 15 GODINA DOŠLA U PRAG, BEZ POZNAVANJA ČEŠKOG JEZIKA, A DANAS IMAŠ ZNAČAJNU ULOGU U STVARANJU IDENTITETA GRADA. KAKAV JE OSEĆAJ ŽIVETI I RADITI U GRADU ČIJA SE ISTORIJA NE ZAVRŠAVA U MUZEJIMA, VEĆ SE ŽIVI SVAKODNEVNO?
Prag je grad koji vas uči poniznosti i slavi. Njegova povijest se stalno gradi, živite ju u svakom pogledu – na predivnu arhitekturu, ljude, rijeku Vltavu koja presijeca grad, a opet spaja upravo sve te različitosti u jedno. Doći ovdje bez znanja jezika i bez poznanstava je bilo genijalno, uzbudljivo i oslobađajuće iskustvo. Proces učenja me konstantno oblikuje ne samo profesionalno, već i osobno. Danas imam osjećaj da sam dio grada koji me prihvatio upravo zato što sam mu pristupila s velikim poštovanjem, radošću i pokorom.
NAPISALA SI KNJIGU „ŽIVIMO ŽIVOT SVOJIH SNOVA“. KAKO JE OPISUJEŠ I KADA ĆE BITI PROMOCIJA U BEOGRADU?
Knjiga Živimo život svojih snova proizašla je iz mog osobnog životnog puta i dugogodišnjeg rada s ljudima različitih profila.
U knjizi spajam vlastita iskustva s razumijevanjem ljudske psihologije te nudim konkretne, praktične alate koji čitateljima pomažu prepoznati vlastite obrasce ponašanja, ograničavajuća uvjerenja i unutarnje blokade. Poseban naglasak stavljen je na primjenjivost – sadržaj nije teorijski, već usmjeren na svakodnevni život i stvarne situacije.


Mnogi čitatelji u ovoj knjizi pronalaze snažnu poruku da promjena ne zahtijeva savršene uvjete niti iznimne okolnosti. Ona nije privilegija „posebnih“, već proces dostupan svima koji su spremni preuzeti odgovornost za vlastite odluke, osvijestiti vlastite potencijale i postupno graditi život u skladu sa svojim vrijednostima.
To je knjiga o hrabrosti da se sanja, ali i da se živi stvarno. Ne idealizira život, već govori o putu – prepoznavanja emocija i osjećaja, shvaćanje mentalnih mišića, značaju pune svijesti, važnosti postavljanja osobnih ciljeva, zahvalnosti, uspjeha. Nastala je iz potrebe da podijelim iskustvo, ali i da ohrabrim druge da vjeruju u sebe.
Promocija u Beogradu, gradu za kojega sam posebno vezana, planirana je za ovu godinu.
KAKO DEFINIŠEŠ ULOGU CEO-A U INDUSTRIJI ISKUSTVA, GDE EMOCIJA IGRA JEDNAKO VAŽNU ULOGU KAO I PROIZVOD?
CEO u industriji iskustva mora razumjeti potrebe tržišta, pratiti njegove brze izmjene, otvoriti potencijal svakog člana tima, duboko shvaćati biznis i usmjeravati ga u postavljenom smjeru. Osjećaji su temelj apsolutno svega, a emocije svih sudionika boje najljepšim bojama dinamiku poslovnog uspjeha. Moja uloga je čuvati autentičnost, inspirirati tim i osigurati da svaki detalj posla nosi smisao krećući se u smjeru usuglašenom od strane uprave. Liderstvo u ovoj industriji znači radost, vizionarstvo, hrabrosti i duboko ispunjenje uz iskreno razumjevanje uspjeha kao ciklusa.
KOJA JE BILA TVOJA VIZIJA KADA SI PREUZELA VOĐENJE PROJEKTA PILSNER EXPERIENCE U PRAGU?
Moja vizija bila je jasna – stvoriti mjesto koje se ne posjećuje isključivo nego doživljava. Željela sam da Pilsner Experience ne bude samo pivska atrakcija, već emotivno putovanje kroz češki identitet, inovaciju i zajedništvo jednog naroda. Fokus je bio na interakciji, priči i osjećaju pripadnosti.
U REPUBLICI ČEŠKOJ PIVO NIJE SAMO NAPITAK, ONO JE DEO IDENTITETA. KAKO STE TU KULTURNU DIMENZIJU INTEGRISALI U KONCEPT PILSNER EXPERIENCE?
Češka pivska kultura duboko je ukorijenjena u svakodnevni život, društvene odnose i povijest zemlje, i upravo je to bila polazna točka pri kreiranju koncepta Pilsner Experience. Kulturnu dimenziju integrirali smo kroz snažno pripovijedanje u prostorima koji odražavaju duh vremena i mjesta. Način posluživanja piva, komunikacija s gostima, edukativni sadržaji i atmosfera zajedno stvaraju osjećaj poštovanja prema tradiciji. Svaki segment iskustva objašnjava zašto pivo u Češkoj nije samo proizvod, već simbol zajedništva, zanata i nacionalnog ponosa.
PILSNER EXPERIENCE JE DANAS TURISTIČKA
ATRAKCIJA
Pilsner Experience je cjelovito, višeslojno iskustvo koje goste vodi kroz svijet piva svim osjetilima. U ponudi imamo interaktivni muzej s multimedijalnim sadržajem, pažljivo osmišljene degustacijske zone, škole točenja Pilsner piva, pivsku someliersku večeru koja počinje svaki dan u 18:42 čime slavimo 1842. – godinu nastanka prvog zlatnog lagera, kao i autentični restoran i pub u kojem se doživljava češka pivska kultura u svom prirodnom okruženju.
Tu su i prodavnica s ekskluzivnim proizvodima te višenamjenski prostor za događaje, edukacije i privatna okupljanja. Naš cilj je da svaki posjetitelj – bez obzira dolazi li zbog znanja, zabave ili gastronomije – pronađe nešto što će ga osobno dotaknuti u samom srcu Praga.
Model kao koncept je prenosiv, ali njegova snaga leži u lokalnoj interpretaciji. Svaki grad i svaka kultura imaju vlastitu priču, emociju i identitet koje treba poštovati.
Iskustvo ne smije biti kopija, već autentična adaptacija – jer samo tada zadržava smisao i vjerodostojnost. Uspjeh ne dolazi iz standardizacije, već iz sposobnosti da se univerzalna ideja prilagodi lokalnom kontekstu.
ŠTA ŽELIŠ DA LJUDI OSEĆAJU, A NE SAMO ZAPAMTE, NAKON PILSNER EXPERIENCE ISKUSTVA?
Ključan mi je osjećaj povezanosti – s mjestom, s ljudima i s pričom koju su doživjeli. Želim da osjete toplinu, radost i iskrenost trenutka, ali i da s našeg iskustva odu s emocijom koja ostaje dugo nakon posjeta.
Europska nagrada, a potom i svjetsko priznanje kojim smo krajem prošle godine proglašeni najboljim pivskim iskustvom na svijetu, kao i uvrštenje u National Geographic Explorer za 2026. godinu kao jedine atrakcije iz Češke, uz izvanredne recenzije na svim relevantnim turističkim portalima, potvrđuju da živimo i dosljedno ostvarujemo svoju misiju.
TEMA FEBRUARSKOG IZDANJA RYL MAGAZINA
NOSI NAZIV „KRUG OKO SRCA“. KAKO VIDIŠ LJUBAV KOJU NOSIŠ U SEBI I ZA KOGA KUCA SRCE?
Ljubav vidim kao krug koji se stalno širi i povezuje sve aspekte mog života. Ona obuhvaća moju obitelj, posao koji radim s istinskom strašću, grad u kojem živim i ljude koje susrećem na svom putu. Vjerujem da se ljubav ne iscrpljuje davanjem, već upravo suprotno – što je više dijelimo, to postaje snažnija i prisutnija. Moje srce kuca za istinu, hrabrost i autentičnost – za život koji se živi svjesno, s otvorenošću prema promjenama, poštovanjem prema sebi i drugima te s puninom u svakom trenutku. Za mene je ljubav i odgovornost – biti prisutna, stvarati smisao i ostavljati pozitivan trag u svijetu koji dijelimo.






WORDS/PHOTOS: MIA MEDAKOVIC
KEVIN KELLY WAS BORN IN UPSTATE NEW YORK AND GRADUATED FROM THE PRATT INSTITUTE IN 1982. HE HAS BEEN LIVING AND WORKING IN BROOKLYN’S NEIGHBORHOOD OF DUMBO SINCE 2007. HIS WORK HAS BEEN SHOWN ACROSS THE UNITED STATES, INCLUDING NEW YORK, LOS ANGELES, MIAMI, SANTA FE AND WESTPORT, AND IS IN NUMEROUS COLLECTIONS, INCLUDING OF SIMON COWELL IN LOS ANGELES. HIS PIECE SOLAR POWERED CELL PHONE CHARGER WAS INSTALLED IN BROOKLYN BRIDGE PARK AS PART OF THE 2012 DUMBO ARTS FESTIVAL. HIS WORK IS ALSO IN NUMEROUS PUBLIC SPACES INCLUDING THE NYU MEDICAL CENTER. HE COMPLETED A COMMISSION FOR A 13 FT HIGH VERSION OF HIS DICE DOUBLE HELIX SCULPTURE ENTITLED DOUBLE DOWN IN 2018 . HIS 10 METER HIGH PERMANENT OUTDOOR SCULPTURE DODECACARYATID WAS INSTALLED IN MARKHAM, ONTARIO IN DECEMBER 2016. HIS SCULPTURE HAS ALSO BEEN FEATURED IN FILMS AND NETWORK TV SHOWS SUCH AS THE UNBREAKABLE KIMMY SCHMIDT, DUPLICITY, ARTHUR, THE SORCERER’S APPRENTICE AND REMEMBER ME.




SCULPTURE IS OFTEN DESCRIBED AS A CONVERSATION WITH MATERIAL. HOW DO YOU CHOOSE YOUR MATERIALS, AND WHAT DO THEY ALLOW YOU TO EXPRESS THAT OTHER MEDIA CANNOT?
I actually love the materiality of sculpture that I see in a lot of artists’ work. Ceramic, wood, metal and stone in their raw forms are beautiful and inspiring and I love to see works using them well. The work becomes inseparable from the materiality. And in many cases the materiality becomes the dominant impression of the piece, more so than the design. Which is all well and good! For the most part, I have taken a different approach. And whether I am using metal fabrication, cast resin or 3D printing, the works are focused more on color than on materiality. Usually the pieces are designed to be painted, as I feel that strong color is an important part of my work. Color is just so powerful and emotional. And I find it resonates more with me currently than the subtle beauty of raw materials, however exquisite they may be. Of course I may change my mind about this tomorrow.
MANY OF YOUR WORKS SEEM TO BALANCE STRENGTH AND VULNERABILITY. IS THIS DUALITY INTENTIONAL, AND HOW DOES IT REFLECT YOUR PERSONAL OR ARTISTIC PHILOSOPHY?
Interesting question. I don’t know the answer offhand to that, so it must be unintentional. Or perhaps that reflects something in the mind of the observer. Every person can have a different idea about a particular piece of mine and I am always interested to hear them, as sometimes they illuminate the piece for me in a way I never thought of before.
DO YOU SEE YOUR WORK AS MORE EMOTIONAL, CONCEPTUAL, OR SPATIAL—OR A COMBINATION OF ALL THREE? OR HOW WOULD YOU DESCRIBE YOUR WORK?
I am very much a work in progress as an artist and I don’t feel like the work I have done so far even scratches the surface of all the worlds I would like to create. So it is hard to define it as I feel I might break through into another direction at any time. One quality I would like to give my work, even as it evolves into different forms, is a sense of inevitability.

WHEN SOMEONE ENCOUNTERS YOUR WORK FOR THE FIRST TIME, WHAT DO YOU HOPE THEY FEEL—OR QUESTION— BEFORE THEY TRY TO INTERPRET IT INTELLECTUALLY?
One of my favorite moments as an artist occurred when I brought a large plywood sculpture out onto the sidewalk in a desolate section of Brooklyn where I had a studio on the ground floor. I was using a power sander when I looked up and saw three tough looking characters were walking up to me. One guy said “Hey man- what is that shit?” I replied that it was an abstract sculpture. He considered the piece a few more moments and then said “That shit is pretty cool.” He gave me a little nod and off they walked. On the other end of the cultural spectrum, around that time I went to the one of the salon sessions at Louise Bourgeouis’ house. Louise was in her nineties at the time and didn’t hear very well. People would take turns bringing their work up and putting it on her desk and telling her about it. She was very engaged and generally had a lot to say, positive or not. She could be a bit curt and quickly bored if something did not appeal to her. My turn came and I brought a small model for the same sculpture I had on the sidewalk that day up to her desk and told her a bit
about it. She just nodded and didn’t say anything. She just kept slowly rotating the piece in an incredibly long silence. She finally looked at me and said “Would you like some Scotch?” She then said to her assistant in a loud whisper that we all could hear; “I think this is the best piece we’ve seen all day.” While both of these experiences were extremely gratifying, I would be hard pressed to say which one I found more so. To me, the random person walking down the street is just as challenging and rewarding to reach as the most sophisticated art professionals. The trick for me is to find a way to appeal to both at the same time.
WHAT ARE YOU CURRENTLY EXPLORING OR CURIOUS ABOUT FOR YOUR FUTURE WORK? ARE THERE NEW MATERIALS, SCALES, OR IDEAS YOU FEEL DRAWN TO NEXT?
I have recently been exploring painting more than ever. The idea I am trying to express with this most recent group of paintings is to create a tension between 2-Dimensionality and depth. I am using flat planes of color to achieve a 2-Dimensional feel which on second glance becomes 3-Dimensional. Or perhaps you see depth first and then flatness and then switch back and forth in your mind.

WHERE DOES A SCULPTURE USUALLY BEGIN FOR YOU – WITH A CONCEPT, A SKETCH, OR DIRECTLY WITH THE MATERIAL?
Definitely a sketch. I have a great many stetchbooks I’ve filled over the years with ideas and now sometimes I look at them and realize that now I know how to realize them. So keeping a sketchbook and sitting down to see what happens when I pick up a pencil and start drawing is a very important part of my process.
HOW DOES LIGHT INTERACT WITH YOUR SCULPTURES, AND DO YOU CONSIDER LIGHTING DURING THE CREATION PROCESS OR ONLY AT THE EXHIBITION STAGE?
I usually imagine my pieces being large scale outdoor public installations in natural light. So I try to allow for the random changing lighting that would occur in that type of situation.
WHAT DOES DISCIPLINE MEAN TO YOU IN THE CONTEXT OF SCULPTURAL PRACTICE?
Well a lot of great artists, generally painters and writers, have famously been abusers of various substances. But there are no great sculptors who fall into that category. Sculpture is hard work and requires time, dedication and discipline.
THE THEME OF THE FEBRUARY ISSUE OF RYL MAGAZINE IS “THE CIRCLE AROUND THE HEART.” HOW DO YOU DEFINE LOVE, AND IN WHAT WAYS DOES IT SHAPE YOUR ARTISTIC PROCESS AND THE FORMS YOU CREATE?
There is a famous quote, generally attributed to Mozart: “The essence of genius is love.” And that really gets to the heart of the matter better than I ever could.




ANTON WELT IS A COMMERCIAL AND PORTRAIT PHOTOGRAPHER FROM RUSSIA WITH OVER 15 YEARS OF EXPERIENCE. IN RECENT YEARS, HE REACHED A LEVEL OF COLLABORATION WITH MAJOR BRANDS AND WELL-KNOWN PERSONALITIES IN RUSSIA, INCLUDING CELEBRITIES, FOR MANY OF WHOM HE BECAME THEIR PERSONAL PHOTOGRAPHER. IN RUSSIA, HE ALSO SERVED AS A BRAND AMBASSADOR FOR SONY, GIVING LECTURES AND MASTERCLASSES.
HE MOVED TO SERBIA WITH HIS FAMILY ABOUT FOUR YEARS AGO, BUT FREQUENTLY TRAVELS FOR PHOTO SHOOTS FOR CLIENTS TO ITALY, GERMANY, FRANCE, AND THE EMIRATES. IN BELGRADE, HE HAS FORMED A TEAM WITH WHOM HE CREATES BOTH ELEGANT PRIVATE PHOTO SESSIONS AND IMAGE CONTENT FOR BRANDS.
ANTON WELT WILL HAVE HIS FIRST PHOTOGRAPHY EXHIBITION IN BELGRADE IN FEBRUARY, IN THE LOBBY OF THE RADISSON COLLECTION OLD MILL HOTEL IN BELGRADE.
Anton, your first exhibition in Belgrade opens this February. How do you feel as the opening approaches?
Anticipation. And, honestly, a process of selfexamination and reflection. I’ve always found it difficult to clearly articulate what my photography is about. But now, while preparing for the exhibition and selecting the works, it feels like I’m finally answering that question — first and foremost for myself. This is not a conclusion, but a point of awareness.
Can you lift the curtain a little on the concept of the exhibition? What is it about?
This exhibition is about women and about trust. Trust, for me, means the absence of a mask, the absence of fear of being misunderstood or not accepted. It’s a state of ease and inner freedom.
Any strong portrait is an image. And an image is always, to some extent, a role. But a role becomes alive only when the organic presence of a real person appears within it — their authenticity. Not acting, not performing what is “expected,” but how a person truly feels here and now. And without trust, this is impossible.
How did you select the works for the exhibition? And what story would you like the viewer to take with them?



Any truly compelling beauty comes from the author’s gaze — sometimes even when looking at the most ordinary things. And in order to allow an author to show you as they see you, rather than how it is “customary,” trust is needed once again.
For this exhibition, I was looking for works without compromise — images that feel entirely mine. Not “correct,” not “spectacular,” but those that reflect my gaze and my inner sense of beauty.
If your photography were a language, what would it say about you?
I fix fleetingness — that singular moment that will never happen again, that cannot be repeated.
What themes or emotions do you return to again and again?
We are subjective beings, and we know very little about ourselves. Often, we have no idea how we appear from the outside, or how strong, magnetic, or alive we can be.
In my photography, I show my own perception of a person — and how free they might be. This freedom is sometimes unexpected, sometimes not entirely comfortable, but it is always alive.
How do cultural differences influence your work in different countries?
I don’t feel that the culture of a specific country significantly affects my approach. I don’t shoot “in a Serbian way,” “an Arabic way,” or “a Russian way.” My visual language is universal: respect, attention, beauty, freedom. These are not local categories, but human ones. Seeing beauty is universal. Helping a person open up is universal too. I simply photograph people I’m drawn to.
In people. And almost always, there is an element of falling in love. I don’t approach a shoot as an algorithm — this face means this light. To photograph someone, I need to be genuinely interested in them: their appearance, their story, the dialogue between us. My images come from a gaze that is attentive, emotionally involved — even in love. So yes, I simply fall in love with people.
How do you see the impact of artificial intelligence on photography today?
For interesting authors, things have become easier than ever. AI removes limitations — budgets, locations, access to models. But when anyone can create something abstractly beautiful, universal beauty loses its value. What comes to the forefront is a unique vision.
AI can solve functional tasks — produce a clean, correct portrait. But it cannot offer a loving gaze from one person to another.
AI is a tool — just like a camera at any price point. It’s a way to embody an image or an idea when physical shooting is impossible.
I experiment with AI myself, creating projects that are difficult or impossible to realize through traditional shooting here and now — simply to show how I see and how I think visually.
If we strip everything away — technology, genres, contexts — what remains essential in photography is the gaze. The way one person looks at another. Everything else — tools, formats, mediums — changes. But the moment when you truly see someone and allow them to be seen remains unchanged.




Колико смо пута маштали
наивно
да слобода је само када имамо
више,
како смо схватали недужно
и дивно,
не слутећи да је пред нама
нешто
много више!
Колико смо предивних живота
пружили,
несвесни величанствености најлепшег
чина?
На какав смо начин Универзум
задужили
да нам шаље анђеоске зраке са
висина!
Колико смо бола претварали у
сузе,
а колико радости у загрљаје
вреле.
Колико нам пркос, гордост,
поверења узе,
а како све љубав врати за године
зреле.
Колико смо се огрешили једно о
друго,
колико смо се једно другоме
дали!
Како нам је требало толико
дуго
да схватимо да смо се пре сусрета
знали?
Зашто смо тако горко и мучно
патили,
зар је душа толико требало да
грца,
да бисмо коначно, коначно схватили да једно смо другом –
круг око срца...




DRAGANA ĐUJIĆ JE GENERALNA MENADŽERKA KOMPANIJE KIBID, REGIONALNOG UVOZNIKA I DISTRIBUTERA MLEKA ZA BEBE APTAMIL I BEBELAC, KAO I PREPARATA KLINIČKE ISHRANE RENOMIRANOG SVETSKOG PROIZVOĐAČA NUTRICIA – DANONE. ROĐENA I ODRASLA U UŽICU, FAKULTET JE ZAVRŠILA U BEOGRADU, GDE I DANAS ŽIVI I RADI.
VEĆ VIŠE OD DESET GODINA USPEŠNO VODI KOMPANIJU SA PREKO 50 ZA -
POSLENIH, KOJA JE LIDER U SVOJOJ OBLASTI. NJENA DOSLEDNOST U PRIMENI NAJVIŠIH POSLOVNIH STANDARDA, VISOKI ETIČKI PRINCIPI, INOVATIVNOST I ODLIČNI POSLOVNI REZULTATI, DONELI SU KOMPANIJI BROJNE NAGRADE I PRIZNANJA.
DRAGANA OSTAJE POSVEĆENA MISIJI KOMPANIJE – BRIZI O NAJOSETLJIVIJIM ČLANOVIMA DRUŠTVA: BEBAMA I BOLESNIMA, PRUŽAJUĆI IM NAJBOLJE MOGUĆE PREPARATE I NEGU. ULAGANJE U EDUKACIJU ZAPOSLENIH I SARADNIKA, UKLJUČUJUĆI LEKARE, PREDSTAVLJA OSNOV POSLOVNOG KONCEPTA KIBIDA. DOBRA DISTRIBUTERSKA PRAKSA SVRSTAVA OVU KOMPANIJU MEĐU IZUZETNO CENJENE DISTRIBUTERE, A NUTRICIA SE MOŽE POHVALITI BICORP SERTIFIKATOM, JEDNIM OD RETKIH U SVOM SEKTORU.
KROZ GODINE RADA, KIBID JE RAZVIO ŠIROK SPEKTAR FILANTROPSKIH INICIJATIVA KOJE PODRŽAVAJU ZDRAVLJE I DOBROBIT DECE I NJIHOVIH PORODICA, OLAKŠAVAJU RAD ZDRAVSTVENIH RADNIKA, I PRUŽAJU POMOĆ U KRIZNIM SITUACIJAMA. DONACIJE OPREME I RESURSA ZA NEONATALNE JEDINICE I INTENZIVNE NEGE, EDUKATIVNE INICIJATIVE I HITNA POMOĆ SAMO SU NEKI PRIMERI OVIH AKTIVNOSTI.
Kako doživljavaš pojam ženskog liderstva i koje osobine savremeni lideri danas treba da poseduju?
Savremeni koncept liderstva sve manje podržava segmentaciju na muško-žensko liderstvo, a sve više ističe podelu na osvešćene i neosvešćene oblike vođenja. U tom smislu, ključna razlika se ne zasniva na polu, već na stepenu samosvesti, autentičnosti i jasno definisanoj svrsi liderske uloge. Budućnost pripada liderima koji poseduju viziju i integritet, imaju uzvišene ciljeve i visoke etičke norme, dok modeli zasnovani isključivo na formalnostima, ličnom dokazivanju i krutim korporativnim pravilima postepeno gube relevantnost. U takvim okolnostima, žene su hrabrije da krenu za intuicijom i pokažu autentičnost. Mislim da su brže osvestile potrebu za prihvatanjem svoje svrhe i uloge koja im je data.
Kako izgleda tvoj proces donošenja teških poslovnih odluka — intuicija, analiza ili njihova kombinacija?
Kada ste na poziciji generalnog menadžera, s jedne strane sve odluke koje donosite su teške i važne, a s druge donošenje odluka i rešavanje izazova su moj posao. Kada se iz dana u dan sa tim suočavate, to postane vaša rutina koje na trenutke niste ni svesni. Vreme je danas jedan od najvrednijih resursa, iz tog razloga ne praktikujem maratonske sastanke i beskrajne retrospektivne analize koje često više iscrpljuju i guše kreativnost nego što donose rešenja i dobre rezultate. U trenutku kada analizirate takve izveštaje, okolnosti su se već promenile i na to što je bilo više ne možete da utičete, a fokusiranje isključivo na negativno vodi gubitku energije i vremena. Moj pristup je orijentisan ka rešenjima i budućnosti, na idejama i planovima. Na osnovu uloženog rada, energije i posvećenosti, vrlo jasno osećam kakav rezultat imamo i kakav rezultat možemo očekivati. Intuicija, pozitivna perspektiva, doslednost sopstvenim vrednostima i želja da se pomogne drugima su temelji na kojima donosim većinu poslovnih odluka.
Kada govorim o intuiciji, ne mislim na nešto mistično ili nepromišljeno. Naprotiv, za mene je intuicija sublimacija dugogodišnjeg iskustva, dubinskog razumevanja kategorije i velikog broja situacija koje sam tokom godina prošla. Gotovo 25 godina sam u oblasti ishrane odojčadi i kliničke ishrane, pa mi to dugogodišnje iskustvo danas omogućava da mnoge stvari „osetim“ pre nego što drugima postanu vidljive ili izražene u brojkama.


Naravno, uvek proveravam ključne podatke i informacije, ali konačna odluka kod mene dolazi na osnovu intuicije i osećaja usklađenosti sa svrhom — da li je ta odluka dobra za pacijente, roditelje, zdravstvene radnike, tim i dugoročni razvoj kompanije. Ako znam da pomažemo ljudima i radimo nešto što ima smisao, znam da je odluka ispravna.
Kakva je pozicija kompanije Kibid na tržištu na kome posluje i šta ga izdvaja od konkurencije?
Kada govorimo o našem poslovanju na tržištu Srbije i regiona, važno je naglasiti da se bavimo distribucijom dve ključne kategorije nutritivnih proizvoda. Prva kategorija obuhvata zamene za majčino mleko, odnosno adaptirane mlečne formule namenjene ishrani odojčadi. Druga kategorija je oblast kliničke, odnosno enteralne ishrane u kojoj su proizvodi namenjeni pacijentima sa specifičnim nutritivnim potrebama.
U segmentu formula za odojčad, ono što nas suštinski izdvaja jeste jasno opredeljenje ka etičnom i društveno odgovornom poslovanju. Kompanija koju zastupamo nalazi se među retkim globalnim kompanijama koje su potpisnice Kodeksa Svetske zdravstvene organizacije o marketingu formula za ishranu odojčadi, što podrazumeva doslednu primenu najviših etičkih standarda u svim oblicima komunikacije.To za nas znači potpunu posvećenost zaštiti dojenja, kao i odgovornu i transparentnu komunikaciju prema zdravstvenim radnicima i roditeljima, bez komercijalnog pritiska i neprimerenog oglašavanja.
Kada govorimo o enteralnoj ishrani, reč je o oblasti koja se na našem tržištu još uvek razvija. Broj kompanija koje posluju u ovom segmentu je mali, zbog čega danas imamo ulogu pionira u razvoju ove oblasti. Naša odgovornost je da gradimo svest o značaju kliničke ishrane, da edukujemo stručnu javnost i da postepeno uvodimo standarde koji su u mnogim evropskim zemljama već deo redovne kliničke prakse. Upravo zato ulažemo značajna sredstva u edukaciju zdravstvenih radnika, u nabavku opreme, kao i u donacije porodilištima, jedinicama intenzivne nege i drugim zdravstvenim ustanovama.
Na kraju, ono što nas dugoročno definiše jesu visoka etičnost, jasna svest o odgovornosti i iskrena posvećenost kategorijama sa kojima radimo.
Kibid je uvoznik i distributer dobro poznatih svetskih brendova, čiju lidersku poziciju uspešno gradi već 30 godina na tržištu Srbije i regiona. Svi proizvodi su strogo kontrolisani i u prometu praćeni sertifikatima kojima se dokazuje njihov kvalitet, odnosno usklađenost sa zakonskom regulativom i međunarodnim preporukama.

Kibid je na tržištu Srbije preko 30 godina ekskluzivni zastupnik i distributer kompanije Nutricia koja posluje u okviru Danone grupacije. On nikada ne pravi kompromis kada je bezbednost hrane u pitanju. Sve Danone formule za ishranu odojčadi, kao i preparati enteralne ishrane, proizvode se u skladu sa strogim standardima bezbednosti i kvaliteta hrane i prolaze rigorozne kontrole pre napuštanja njihovih fabrika. Jako smo svesni činjenice koliko je osetljiva kategorija korisnika naših preparata, pa pored svih proizvođačkih kontrola, svi proizvodi prilikom uvoza idu na dodatne analize, prolaze ispitivanje zdravstvene ispravnosti i tek nakon dobijanja sertifikata o zdravstvenoj ispravnosti mogu biti pušteni dalje u distribuciju i prodaju.
Upravo na ovaj način dosledno primenjujemo principe dobre distributerske prakse i jasno pokazujemo visok nivo svesti, odgovornosti i brige o korisnicima.
Kako bi nam objasnila i približila kliničku enteralnu ishranu?
Kada govorimo o ishrani uopšte, složićemo se da je ona jedna od najčešće pominjanih i najeksploatisanijih tema poslednjih godina. Međutim, u većini slučajeva govorimo o ishrani zdravih ljudi. Njom se danas bave nutricionisti, lekari, farmaceuti, treneri, influenseri i brojni drugi.
Kada govorimo o ishrani bolesnih, govorimo o oblasti koja je i dalje nedovoljno zastupljena, iako je njen značaj ogroman. U jedinicama intenzivne nege, bolničkim sobama i posteljama, tamo gde je život najosetljiviji, hrana nije samo obrok. Ona postaje nutritivna terapija. Enteralna ishrana namenjena je pacijentima čije su nutritivne potrebe izmenjene usled bolesti, terapije ili opšteg stanja organizma. Brojna istraživanja na svetskom nivou potvrđuju da klinička ishrana, kao vid suportivne terapije, ima značajan uticaj na tok lečenja, brzinu oporavka, kvalitet života i ishode terapije.
Kod mnogih oboljenja, posebno teških i hroničnih, dolazi do razvoja malnutricije, gubitka telesne mase i snage, što dodatno otežava lečenje. Zato je neophodno da se o enteralnoj ishrani govori više, da se ulaže u edukaciju i da se informacije približe i zdravstvenim radnicima, ali i pacijentima i njihovim porodicama.
Koje aktivnosti sprovodite na širenju svesti o značaju kliničke ishrane?
Kompanija Nutricia danas svoju ulogu vidi u tome da obezbedi dostupnost kvalitetnih i bezbednih preparata, ali i da aktivno učestvuje u edukaciji i podizanju svesti o značaju kliničke ishrane. Podrška u edukaciji lekara u ovoj obla-
sti, organizacije stručnih skupova na temu iskrane, donacije opreme za nutritivnu procenu i stalna saradnja sa zdravstvenim radnicima deo su tog pristupa.
Posebno je važno govoriti o značaju ishrane kod onkoloških pacijenata, koji se često, u potrazi za nadom, okreću različitim alternativnim pristupima. Uloga lekara i zdravstvenih radnika je zato ključna da, pored terapije, ishrana bude prepoznata kao jedan od centralnih elemenata lečenja.
Imamo izuzetne lekare i stručnjake koji, uprkos velikom broju pacijenata, nalaze vreme da se svakome posvete na pravi način, sagledavajući pacijenta kao celinu. To su ljudi kod kojih se znanje spaja sa empatijom i koji svakodnevno pokazuju koliko je njihov posao zahtevan i koliko odricanja nosi. Saradnja sa takvim ljudima snažno je uticala i na oblikovanje moje poslovne filozofije — filozofije u kojoj rezultat i profit nisu zanemareni, ali nisu ni u centru. U centru je svrha da ono što radimo ima smisla i da doprinosi boljoj nezi i bržem oporavku pacijenta.
Verujem da se održivi rezultati grade na posvećenosti i predanom radu, ali i na ljudskim vrednostima i najvišim etičkim principima. Upravo zato nastojimo da budemo prisutni tamo gde možemo da napravimo razliku — u razgovoru sa lekarima, u edukaciji, u razumevanju realnih potreba sistema i pacijenata.
Kakvo mesto i ulogu ima enteralna ishrana u oblasti longeviti medicine o kojoj se danas sve više govori?
Longeviti medicina se danas sve više prepoznaje kao oblast koja ne teži samo produženju životnog veka, već pre svega produženju perioda dobrog zdravlja, funkcionalnosti i kvaliteta života.U tom kontekstu, enteralna ishrana ima veoma značajnu ulogu, jer omogućava adekvatan i kontrolisan unos hranljivih supstanci, posebno kod osoba kod kojih postoji rizik od malnutricije ili smanjen unos hrane. Određeni preparati enteralne ishrane mogu doprineti prevenciji i ublažavanju različitih zdravstvenih izazova, očuvanju mišićne mase, metaboličke stabilnosti i imunološke funkcije, što su ključni preduslovi zdravog starenja. U kombinaciji sa odgovarajućom suplementacijom i redovnom fizičkom aktivnošću, enteralna ishrana može predstavljati jedan od važnih stubova longeviti pristupa.
Naš cilj, u skladu sa principima longeviti medicine, jeste da kroz promovisanje i primenu dobrih navika u ishrani doprinesemo što dužem očuvanju kvaliteta života i funkcionalnosti, a samim tim i dostojanstvenom starenju.
Koje inovacije trenutno razvijate ili planirate u okviru kompanije Kibid?
Prošle godine lansirali smo Nutricia Store kao onlajn prodavnicu sa jasnim ciljem da našim korisnicima omogućimo brz, pouzdan i jednostavan pristup kompletnom asortimanu proizvoda iz udobnosti njihovog doma. Posebnu pažnju posvetili smo pacijentima koji se suočavaju sa retkim i kompleksnim zdravstvenim stanjima, svesni koliko im dostupnost adekvatnih preparata znači u svakodnevnom funkcionisanju.
Pored mogućnosti kupovine, Nutricia Store u svakom trenutku korisnicima pruža pristup proverеnim i relevantnim informacijama o proizvodima, načinu primene, kao i stručnim savetima putem naše info linije.
U ovoj godini nastavljamo da dodatno razvijamo i unapređujemo ovaj projekat, sa jasnom ambicijom da Nutricia Store ostane pouzdan partner i centralno mesto podrške za sve koji se oslanjaju na proizvode medicinske i specijalizovane ishrane.

Tema februarskog izdanja RYL magazina je „Krug oko srca“. Kako izgleda liderstvo koje vodi iz srca, ali ostaje čvrsto u rezultatima? Šta bi poručila timu RYL magazina koji slavi 11 godina rada na ovom projektu?
U svojoj poslovnoj filozofiji nikada nisam prihvatala stav da je posao „samo posao“ i da tu nema mesta emocijama. U poslu, kao i u životu, ljubav je pokretač svega i to je, za mene, najveća istina. Ljubav inspiriše, ona nas gura napred, širi horizonte. Ona je u osnovi svega. Ako oduzmemo taj element, pitanje je šta uopšte ostaje.
RYL je, po mom mišljenju, mnogo više od magazina. To je jedan community u kome je ljubav zakon, u kome je ljubav vreme, u kome je ljubav mesto. A znajući da je ljubav energija, ta energija se jasno oseća i daje ovom časopisu snagu, moć i magnetizam da okuplja ljude sličnih vrednosti.
Veoma mi je drago što se moj intervju nalazi baš u rođendanskom broju — jer mi, Vodolije, posebno držimo do takvih znakova i znamo da to nije slučajno, već je još jedna posebna nit koja nas spaja.



Snežana Dabović, rođena u Kotoru 1972. godine, autor, NLP trener i učitelj joge. Od najranijih dana, njen svet oblikuju boje i reči — slikarstvo i poezija za decu prate je kao prirodan jezik izraza. Učestvovala je na brojnim grupnim izložbama i festivalima, gde su njen rad i senzibilitet prepoznati i nagrađivani kroz brojna priznanja za tekstove i likovna rešenja. Iza nje stoji pet samostalnih izložbi slika, kao i knjiga poezije za decu „Lana-Asija sa cvijećem u kosi” i roman „Boemove kćeri”. Živi i stvara između Italije, Crne Gore i Srbije, noseći sa sobom duh Mediterana, Balkana i unutrašnjeg traganja. Njena najnovija knjiga poezije za decu nosi naziv „Mali dečak, veliki čovek”.
Kako je nastala knjiga u stihu „Mali dečak, veliki čovek”? I šta je za nju posebno i specifično?
Nastajala je:
Stih po stih i strana po strana
Uz ljubav i igru svakog božjeg dana.
Stvarala se od igre, plesa i porodičnog urnebesa.
Od prvobitne zatečenosti kada su u našu žensku porodicu počeli da pristižu dečaci i razmišljanja šta ćemo i kako ćemo sada, kako vaspitavati dečake, došli smo do spoznaje da: Ma lako će od dečaka da poraste čovek!
Treba SAMO malo truda i još trista nekih čuda
Kao što su:
ljubav, radost i igranje, strpljenja i puno rada, učenja na razne teme a ako mene pitate značajno je čak i vreme.
Par godina, mnooogo sati, kako ko već vreme shvati.
Izvrstan rezultat svakako će dati, ako svaki dečak dobar primer prati.
Dakle, kao sa devojčicama, samo su stihovi drugačiji.
Knjigu posebnom čini što su sve pesma inspirisane stvarim događajima, a posebnu čar joj daje što su je ilustrovali naši dečaci koji su i inspiracija. To je specifičnost i moje prethodne knjige poezije za decu „Lana-Asija sa cvećem u kosi” koju krase ilustracije moje ćerke iz njenog najranijeg detinjstva, jer veoma cenim dečji crtež i to duboko prepuštanje izrazu njihove kreativnosti.
Kako si zamislila njeno predstavljanje i približavanje publici?
Ideja je da knjiga okuplja celu porodicu, pospješuje interakciju, deli poruke ljubavi, podrške i zahvalnosti. Motiviše. U njoj ima za svakog člana porodice po nešto, za mame, tate, tetke, bake, dede, duše mlade kose sede... Čitanje ovih stranica je zabava bez granica. Uz nju se baš lepo druži, u čitanju nam se pridruži.
Dakle, zamislila sam što jednostavnije. Kako dečaci vole ta naša druženja i da govore stihove uz koje se dobro zabavimo, snimićemo njima omiljene stihove i delove pesama i predstaviti ih onlajn, a od proljeća ćemo organizovati predstavljanje knjige uživo.

Koliko si ti inspirisana stvaranjem i kreacijom? I šta te najviše budi da budeš kreativna?
Božanska kreacija mi je inspiracija. Priroda i deca me uvek bude i pozivaju na kreaciju, potaknu me da dam najbolje i najlepše od sebe što imam u datom trenutku, kroz misli, reči, dela.
Šta su za tebe reči?
Početak i kraj stvaranja. ... i ostane večni plam
Da sija kroz reči, Nema sile uma
Iskru tu da spreči.
Nijedan mi osećaj
Od tog nije preči
Na početku i na kraju
Sve su samo REČI.
Da li veruješ da poezija može da zaštiti srce
— ili ga upravo namerno razotkriva?
Vjerujem da ga istovremeno štiti i razotkriva u svoj njegovoj ranjivosti i snazi.
Poezija je jezik duše i neizrecivog. Priča u stihu. Dopire do duša i dodiruje nežno kao zrak svetla i melodija.

Neko je rekao da kad jezik filozofije više nije dovoljan, on se okreće pesništvu.
Vas je tri rođene sestre. Šta za tebe znači to sestrinstvo i kako se vas tri podržavate u svojim stvaranjima i radu?
Zahvalnost prije svega, gotovo da ne poznajem život bez mojih sestara. Prvu sam dobila sa dve godine, a drugu sa dvanaest i ona je naše večito dete. Osećam ih kao sebe. U tom odnosu se živi duboka povezanost, bezuslovna ljubav, prožimanje, odanost, posvećenost. To je odnos koji je za mene svet, izvor inspiracije, ljubavi, podrške. Blagoslov. Obe su kreativne, svojemislene i snažne. Veoma smo podržavajuće, ali i kritične jedna prema drugoj, što za svaku od nas ima neprocenjivu vrednost kako u porodičnoj tako i stvaralačkoj sferi života. Sve tri volimo ljepotu i sklad i težimo im u svim aspektima života.
Postoji li stih koji te je napisao — a ne ti njega?
Svi su me moji stihovi napisali i opisali.
Sve ih živim, posebno ove namenjene deci jer „Nikada nije kasno za srećno detinjstvo”, a evo i stihova za odrasle koji su me napisali: SAMO SI ONO ŠTO DAŠ

Oduvek, i pre i posle i sada ne znači da je tvoje ono što ti pripada
niti da tuđeg vlasnik nisi, tvoje je samo što TI SI.
Ne znači da ako hodaš i ideš ni ako misliš, da znaš ali je sigurno jedno
SAMO SI ONO ŠTO DAŠ!
Šta za tebe znači biti žena koja piše poeziju danas?
Biti žena je, u mom poimanju, veličanstveno samo po sebi, a uz sve otežavajuće okolnosti patrijarhata i večito globalno osporavanje žene još i više.
Citiraću rečenicu iz svog romana „Boemove kćeri”:
„NIKO NA OVAJ SVIJET NIJE DOŠO DA KROZ
ŽENU NIJE PROŠO.”
Pomisao i svest o tome daje mi unutrašnju snagu i moć ne tražeći potvrde ni priznanja.
Od žene je sve što je lepo na ovom svetu, pa i poezija, bilo da je žena piše ili inspiriše.
Ako bi morala da opišeš svoju poeziju jednom slikom ili simbolom — šta bi to bilo?
Bio bi to — ZAGRLJAJ DUŠOM
Što ja volim zagrljaje
kao koka svoje jaje, Sunce drvo, izvor more, oči svetlost, rosa zore...
Zagrliću celi svet, drvo, ptice, cveće i sve što se kreće... Što ja volim zagrljaje.
Tema februarskog izdanja RYL magazina nosi naziv „Krug oko srca“. Kako doživljavaš ljubav — kao prostor sigurnosti ili kao mesto lične transformacije? Na koji način se ona ogleda u tvojoj poeziji? Ljubav doživljavam kao pojam sveobuhvatnosti i sveprisutnosti, zadivljenost lepotama ovog našeg sveta, ushićenje prirodom koje neminovno vodi transformaciji i usklađivanju sa nečim uzvišenim, većim i starijim od svih nas. Ljubav, ta moćna sila, čini da nam reči budu mile i u životu mesto trnja pravi za nas put od svile... osećam da kao blagoslovi teče kroz moje stihove: Nek ti srce peva večno, Iz tebe nek ljubav zbori, Kao voda kroz korito rečno, Nek ti sreća zažubori.




Ljubav nije tema koju biram – ona se uvek sama nametne.
U skulpturi, kao i u životu, ljubav nije oblik koji se vidi odmah, već sila koja drži oblik na okupu. Ona je unutrašnja napetost materije, ono zbog čega forma opstaje i onda kada je izložena vremenu, dodiru, pogledu.
Kao vajar, radim sa otporom. Materijal pruža otpor ruci, ali i ruka pruža otpor materijalu. Između ta dva otpora, rađa se prisustvo. Tako je i sa ljubavlju – ona nije mekoća nego trajanje. Nije gest, već odluka da se ostane u krugu – oko nečega što kuca.
Srce, u mom radu, nikada nije samo organ ni simbol u doslovnom smislu. Ono je centar kretanja, mesto gde se susreću energija i tišina. Krug oko srca nije zaštita nego pažnja. To je linija koja ne zatvara nego obuhvata. Svaki novi krug nije ponavljanje nego produbljenje – još jedan sloj razumevanja, još jedan obod iskustva.
Skulptura, kao i ljubav, nastaje u vremenu. Ona ne pripada trenutku, već trajanju. Površina pamti dodir, a unutrašnja struktura pamti nameru. U tom smislu, svaka skulptura je zapis jednog od-
nosa – između mene i materije, između unutrašnjeg impulsa i spoljašnje forme.
Moja poetika se ne zasniva na objašnjavanju, već na prisutnosti. Ne verujem u forme koje govore preglasno. Verujem u one koje stoje, koje ćute, ali zrače. Kao ljudi koji su prošli kroz ljubav – ne dokazuju je rečima nego načinom na koji postoje.
Jedanaest godina trajanja jednog magazina, jednog prostora ideja i susreta, nije mala stvar. To je već krug koji ima svoju gustinu, svoje pamćenje. U tom krugu prepoznajem isto ono što tražim u skulpturi – kontinuitet, vernost unutrašnjem impulsu i hrabrost da se ostane otvoren.
Ljubav, skulptura i vreme nisu tri odvojene teme. One su isti tok, posmatran iz različitih uglova. Ako postoji nešto što moj rad pokušava da zadrži, to je trenutak kada forma prestaje da bude samo oblik, a odnos prestaje da bude samo emocija – i postaje prisustvo.
Još jedan krug oko srca.
Ne da ga zatvori nego da potvrdi da i dalje kuca.








PIŠE/FOTOGRAFIJE: MIA MEDAKOVIĆ
NA DORUČKU SA ŽENAMA KOJE VODE
HOLISTIC LIFESTYLE U RADISSON
COLLECTION OLD MILL HOTELU U BEO-
GRADU. SENJAK BISTRO BAR JE PRAVO
MESTO ZA NAŠE OKUPLJANJE JER IMA
MIRNU ELEGANCIJU SENJAKA I URBANI
DUH BISTROA — NENAMETLJIVO, ALI SA
STILOM. ENTERIJER JE TOPAO I MODERAN, ATMOSFERA OPUŠTENA, USLUGA
DISKRETNA — BAŠ ONAKVA KAKVU VO-
LIMO KADA ŽELIMO DA SE ZADRŽIMO
DUŽE NEGO ŠTO SMO PLANIRALE.
A HOLISTIC LIFESTYLE NIJE TREND
NEGO NAČIN ŽIVLJENJA U KOME SE
ČOVEK POSMATRA KAO CELINA — TELO, UM, EMOCIJE I OKRUŽENJE NE FUNKCI-
ONIŠU ODVOJENO, VEĆ U STALNOM DI-
JALOGU I ZATO SAM POZVALA BAŠ NJIH
KOJE SU AUTENTIČNE PREDSTAVNICE
OVOG STILA I RADA: MAJU MILIĆEVIĆ, NINU LAZIĆ, MARTU JOVANOVIĆ.
HOLISTIČKI PRISTUP PODRAZUMEVA
BRIGU O TELU KROZ ISHRANU, KRETANJE I ODMOR, ALI ISTO TAKO I NEGOVANJE MENTALNOG PROSTORA: JASNOĆU MISLI, EMOCIONALNU HIGIJENU I ZDRAVE GRANICE. HOLISTIC LIFESTYLE
ZNAČI SLUŠATI SOPSTVENI RITAM — ZNATI KADA STATI, KADA SE POVUĆI, A
KADA DATI ENERGIJU SVETU. U SVOJOJ
SUŠTINI, HOLISTIČKI ŽIVOT NIJE SAVRŠEN — ON JE JEDINSTVEN. NE TEŽI
KONTROLI, VEĆ USKLAĐIVANJU. NE
TRAŽI BEKSTVO OD STVARNOSTI, VEĆ
DUBLJU PRISUTNOST U NJOJ. A ŠTA KAŽU MOJE GOŠĆE?
MAJA MILIĆEVIĆ, ROĐENA JE U OSIJEKU 1975. GODINE. MEDITACIJU I JOGU JE UPOZNALA VEĆ U SVOJOJ 13. GODI-
NI. SA 18 GODINA JE ZAVRŠILA OBUKU U UKRAJINI I ŠVAJCARSKOJ I POSTALA
NAJMLAĐI UČITELJ TRANSCENDEN -
TALNE MEDITACIJE I JOGE. DIPLOMIRALA JE NA FAKULTETU ZA SPORT I TURIZAM TIMS U NOVOM SADU I ODBRANILA MASTER RAD NA FAKULTETU
ZA MENADŽMENT U SPORTU. MAJA JE SERTIFIKOVANI UČITELJ I PREDSTAVNIK ZA SRBIJU – EUROPEAN YOGA FEDERATION I WORLD MOVEMENT FOR YOGA AND AYURVEDA. NEKI OD NJENIH BROJNIH KLIJENATA SU: JELENA I NOVAK ĐOKOVIĆ, BILJANA I JANKO TIPSAREVIĆ, SEVERINA, SELMA HAJEK. SARAĐIVALA JE I SA BROJNIM KOMPANJAMA I INSTITUCIJAMA: JEDINICA SAJ SA KOMANDANTOM SPASOJEM VULEVIĆEM, DELTA HOLDING, BMW, HONDA, NORDEUS, HAVAS ADRIATIC, AMERIČKA AMBASADA, COCA-COLA. OSNOVALA JE HOLISTIČKU AKADEMIJU MAYA I BREND BLISS&PEACE, DIREKTORKA JE ŠKOLE ZA JOGA UČITELJE. POKRENULA JE ČASOPIS YOGA & FITNESS. IZDALA JE DVE KNJIGE I DVA DVD-A O JOGI. IMA SINA MARKA (25 GODINA).
NINA LAZIĆ — JOGA MASTER, SERTIFIKOVANI
UČITELJ RYT-200 INTEGRAL YOGA INSTITUTE, NEW YORK CITY; RYT-200 I RYT-500 SRIMA SCHOOL OF TRANSFORMATIONAL YOGA, NEW DELHI, INDIJA; UČENIK I PREDAVAČ BORILAČKE VEŠTINE — KALARIPPAYAT, KERALA, INDIJA. SAVETNICA ZA PRIRODNU MEDICINU I MAKROBIOTIKU, INSTITUTO MACROBIOTICO, LISBOA. OSNIVAČ JOGA ŠKOLA I MULTIDISCIPLINARNIH CENTARA U PRAGU, PARIZU I BEOGRADU. OSIM LJUBAVI PREMA PUTOVANJU, UMETNOSTI, JOGI, NININ ŽIVOTNI STIL ČINI I PASIJA PREMA
HRANI I EKSPERIMENTISANJE SA NJOM. SAVLADALA JE UMETNOST STVARANJA HRANE KOJA IMA DOBAR UKUS I ČINI DA SE OSEĆATE DOBRO.
VERUJE DA SE POVEZIVANJEM HRANE, TELA I EMOCIJA MOŽE URAVNOTEŽITI CEO SISTEM.
KREIRA LAGANA I BRZA JELA, A IPAK POTPUNO
UKUSNA, VIZUELNO LEPA, MALA I JEDNOSTAVNA KULINARSKA REMEK-DELA.
MARTA JOVANOVIĆ, UČITELJICA JOGE, BIRA DA
SE PREDSTAVI JEDNOSTAVNO, KAO NEKO KO VOLI TIHE POČETKE, SPORIJE RITMOVE I ONE TRENUTKE KADA ŽENA PONOVO PRONAĐE
SEBE. GODINAMA JE UČILA O ČOVEKU IZ RAZLIČITIH UGLOVA — KROZ DIPLOMATIJU, POKRET TELA, MEDITACIJU, COACHING I SUSRETE SA ŽENAMA KOJE SU JOJ, BAŠ U PRAVOM TRENUTKU, POVERILE SVOJE REČI, DILEME I TIHE NADE. DANAS SVE TO ŽIVI U NJENOM RADU: U PROSTORU U KOME SE SPAJAJU PRISUSTVO, POKRET, RAZGOVOR I MIR KOJI VRAĆA JASNOĆU. NIJE TU
DA UČI DRUGE KAKO DA ŽIVE. VIŠE JE NEKO KO NEŽNO OTVARA VRATA — DA SE ŽENA SETI ŠTA VEĆ ZNA, ŠTA ZASLUŽUJE I ŠTA JOJ PRIPADA. I DA SE USUDI DA IZGRADI ŽIVOT KOJI JE ISTINIT.

Pošto radite sa ljudima različitih uzrasta, koliko ste vi morale da radite na sebi da biste se u holističkom smislu bavile pojedincem?
Maja: Kada radite holistički, rad na sebi nije nešto što uradite jednom i završite — to je živa praksa koja se produbljuje kroz odnos sa svakim čovekom koji stane pred vas. Put ka drugima je put ka sebi. Morala sam naučiti da osluškujem svoje telo, svoje obrasce reakacija, svoje projekcije i jasno sam videla da, tek kada sam svoja sopstvena iskustva i transformacije pretočila u svesnost, mogu istinski da budem tu za druge. Taj proces je bio najdragoceniji učitelj — svaki susret me je učio ponovnoj prisutnosti i čoveku u njegovoj jedinstvenosti.
Nina: Iskreno — mnogo. Ne samo kroz edukaciju, već kroz sopstvene navike, ritmove i faze života. Morala sam prvo da razumem svoje telo: kako reaguje na stres, kako traži ravnotežu, kako se menja kroz godine. Rad sa ljudima te stalno vraća sebi — da proveriš da li ono što savetuješ zaista i živiš. Holistički pristup nije teorija, već svakodnevna praksa prisutnosti, izbora i odgovornosti prema sopstvenom zdravlju.



Nina: Hrana nam postane partner, a ne projekat. Telo prestane da traži kompenzaciju kroz šećer, kasnonoćne obroke ili prejedanje. Mir je zapravo regulacija — kada si u miru, i telo počinje da radi u ritmu koji ga podržava, a ne iscrpljuje.
Marta: Najviše sam radila na tome da naučim da ostanem u svom telu. Da ne žurim ka rešenju, već da udahnem i ostanem prisutna sa čovekom ispred sebe. Joga te prvo nauči kako da budeš čovek prema sebi, tek onda umeš da budeš prostor za drugog. Za mene holistički rad nije analiza, to je odnos — svaki susret me podseti da se vratim jednostavnosti, slušanju i smirenom ritmu u kome ljudi stvarno umeju da se otvore.
Šta se dešava kada sebi damo dozvolu da budemo u miru sa sobom?
Maja: Kada sebi damo dozvolu da budemo u miru, prestajemo da se borimo protiv onoga što već jeste. Mir ne znači odsustvo izazova — znači da ih dočekujemo iz centra svojih resursa. U miru se telo smiruje, um uspostavlja jasnoću, a duša se seća svoje lakoće. To je trenutak kad prestaje unutrašnja rasprava i počinje autentičan susret sa sobom.
Marta: Kad dozvolimo sebi mir, telo prvo oseti olakšanje. Kao da sve što je bilo stisnuto konačno udahne punim dahom. Mir za mene nije ni pasivnost ni beg, već prostor u kome se vraćamo svom prirodnom ritmu i čujemo ono što je do tada bilo preglasano.
Zašto se ljudi danas toliko plaše tišine? Izgleda mi da lakše žive u buci i sami je prave.
Maja: Buka je često maska za unutrašnji nemir i fragmente koje još nismo saslušali u sebi. Tišina nas suočava s onim što nosimo dublje, s onim što još nije razjašnjeno ili izlečeno. Dakle, ljudi je ponekad izbegavaju ne zato što je tišina loša — već zato što predstavlja prostor u kojem moraš biti s punom odgovornošću prisutan. U tišini postajemo svoja sopstvena svetiljka, a ne refleksija okoline.
Nina: Zato što tišina skine sve stimuluse — i ostavi nas same sa sobom. Navikli smo da hranu, telefon, kafu ili stalnu aktivnost koristimo kao distrakciju. Tišina nas vrati u telo, a mnogi još nisu naučili da slušaju njegove signale.
Marta: Ljudi se često boje tišine jer u njoj više nema gde da pobegnemo od sebe. Tišina nas vrati u telo, u osećanja koja smo preskakali, u istine koje traže nežniji pogled. Ali baš tu, u toj jasnosti, počinje najdublje oslobađanje.
Kako izgleda svesnost van prostirke, tanjira i jastuka za meditaciju?
Maja: Prava svesnost nije samo trenutak na prostirci — ona je kontinuitet koji nosimo u svakodnevnim situacijama. To je način slušanja dok sudimo, način disanja dok čekamo, način odgovora kad budemo izazvani. Meditacija je samo početak, pravi test je ostati prisutan u svakodnevnim ritmovima života — u odnosima, obavezama, tišini pre nego što zaspiš i mislima koje se jure ujutru.
Nina: Kao to da znaš zašto jedeš — a ne samo šta. Kao biranje hrane koja ti daje stabilnu energiju, a ne kratkoročni dopamin. Kao odluka da ne jedeš usput, već u kontaktu sa sobom. Svesnost je najjednostavniji, ali i najmoćniji wellness alat.
Marta: Svesnost van prostirke izgleda kao povratak u svoje telo tokom najobičnijih trenutaka. To je kad osetiš stopala dok hodaš, dah dok govoriš, ramena dok se nešto u tebi napne. Svesnost je više nit koja provlači dan, nego praksa koja postoji samo na jastuku.
Šta znači živeti sa sobom u ovom trenutku života?
Maja: Živeti sa sobom znači prihvatiti sadašnje stanje sa nežnošću i jasnoćom — bez bekstva u prošlost i bez jurnjave ka budućnosti. To je
sposobnost da ustaneš, nesavršen, već iskren, da dišeš, nerasterećen, već svestan sopstvene priče. To je susret sa sobom sada — sa svim svojim slojevima, bez osude.
Nina: Znači prihvatiti svoje potrebe bez izvinjavanja. Znači prestati da se kažnjavaš restrikcijama, preskakanjem obroka ili stalnim „sutra ću“. Birati navike koje te hrane — umesto onih koje te troše.
Marta: Za mene živeti sa sobom znači biti u miru sa svojom istinom, i sa blagim delovima i sa onim manje udobnim. To je kada prestanemo da popravljamo sebe po inerciji i počnemo da biramo promene koje nas zaista hrane.
Kako danas vidite vezu između tela, uma i duha? Gde ljudi najlakše gube vezu?
Maja: Telo, um i duh nisu odvojene dimenzije — one su kao tri akorda jedne melodije života. Kada zanemarimo telo, um postaje nemiran. Kada se zaglavimo u mislima, duh se rasipa. Najčešće se gubimo tamo gde prestanemo da slušamo signale svog tela — um uzme kontrolu, a duh ostane nečujan. Holistički pristup nas vraća u integritet — da telo bude dom, um navigacija, a duh svest koja usmerava obe.
Nina: Najčešće u telu. Kada se hranimo neredovno, brzo ili emocionalno, telo se iscrpi, um postane maglovit, a duh nema gde da se spusti. Balans se vraća kroz ritam: hrana, odmor, kretanje, voda, dah. To su temelji. Sve ostalo je nadogradnja.
Marta: Telo je najiskreniji vodič, um je sagovornik, a duh šapat koji nas vraća smislu. Kada iz-
gubimo kontakt sa telom, gubimo kompas, zato je povratak u dah i pokret najbrži put ka balansu.
Tema februarskog izdanja RYL magazina nosi naziv „Krug oko srca“. Šta je za vas ljubav prema sebi i drugome i šta biste nam poručile za naših 11 godina magazina?
Maja: Ljubav prema sebi nije egocentrična — to je kapacitet da prihvatimo sebe, sa svim sjajem i senkama, bez uslova. Kada to postane naš početni ton, tada se ljubav prema drugome rađa prirodno, iz prostora pune prisutnosti, a ne iz potrebe da se zaslužuje ili osvoji. Povodom 11 godina RYL magazina, poručila bih: nastavite da gradite taj krug oko srca — prostor gde se neguju autentičnost, lepota i svesnost. Svetu su potrebni mediji koji podsećaju na ono što je suštinski važno.
Nina: Ljubav prema sebi je kada prestaneš da se odričeš svog zdravlja da bi svima drugima bilo udobno. Ljubav prema drugome je kada ga vidiš bez osude — baš onakvog kakav jeste. RYL magazinu želim da i dalje inspiriše žene da biraju sebe — u tanjiru, u telu, u odnosima i u životu.
Marta: Ljubav prema sebi je nežan povratak onim delovima koje smo dugo gurali u stranu. Ljubav prema drugome je dozvola da budu to što jesu, bez maski, bez ulepšavanja. RYL-u želim još mnogo godina svetlosti, prostora i iskrenih ženskih priča koje vraćaju hrabrost.



Slaviša Radovanović, rođen 1981. u Beogradu u horoskopskom znaku Škorpije, dizajner je čije ime danas sve češće odjekuje u krugovima ljubitelja avangardne mode i industrijskog dizajna. Njegov put od srednje dizajnerske škole do univerziteta za dizajn oblikovao je stvaraoca sa izraženim osećajem za formu i estetiku, ali i sa neobičnom sposobnošću da svakodnevne predmete pretvori u umetničke objekte.
Slavišin opus karakteriše specifičan pristup u kojem se funkcionalnost prepliće sa sofisticiranim modnim senzibilitetom. On ne posmatra torbu ili aksesoar samo kao predmet upotrebe, već kao vizuelnu priču, kao skulpturu koja nosi poruku. Kroz spoj industrijskog dizajna i modnih trendova, Slaviša kreira idejna rešenja koja nisu samo praktična – ona su estetski doživljaj, iskustvo koje se nosi i pokazuje.
PORTFOLIO MODNIH DODATAKA – GDE FORMA SUSREĆE BUDUĆNOST
Njegov portfolio torbi i modnih dodataka može se opisati kao laboratorija ideja. Tu se istražuju granice dizajna, eksperimentiše sa formom, a rezultat je fuzija futurističke estetike, vanvremenske elegancije i beskompromisne funkcionalnosti.
Svaki komad je pažljivo osmišljen, namenjen kako modnim proizvođačima na azijskom tržištu tako i pojedincima koji žele da kroz nekonvencionalne oblike izraze svoju autentičnost. Njegove torbe nose imena poput Orbit, Cube ,Hexa ili Ice – nazivi koji sami po sebi sugerišu futuristički duh i istraživanje novih dimenzija dizajna.
Slavišin dizajnerski izraz spaja viziju budućnosti sa elegancijom modernog doba. Njegova publika su oni koji se ne boje da budu drugačiji, koji cene nekonvencionalni dizajn i žele da kroz aksesoar pokažu stav. Svaki komad u njegovoj kolekciji je više od modnog dodatka – to je materijalizovana inspiracija, dokaz da dizajn može biti istovremeno skulpturalan i funkcionalan.
ESTETIKA KOJA PRIČA PRIČU
Novinarski gledano, ono što Slavišu izdvaja jeste narativnost njegovih radova. Svaka torba ima sopstvenu priču, sopstvenu dramaturgiju linija i materijala. Njegov rad podseća na dijalog
između umetnosti i svakodnevnog života: torba nije samo predmet koji nosimo, već i poruka koju šaljemo svetu.
U vremenu kada modna industrija često teži uniformnosti i masovnoj proizvodnji, Slavišin rad deluje kao osvežavajući kontrapunkt. Njegovi komadi nisu namenjeni svima – oni su za one koji žele da se izdvoje, da pokažu da dizajn može biti i filozofija života.
Iako potiče iz Beograda, Slavišin rad ima internacionalni karakter. Njegova vizija je usmerena ka azijskom tržištu, gde se futuristički i avangardni dizajn posebno ceni. Međutim, univerzalnost njegovih formi čini da se njegovi radovi mogu zamisliti i na ulicama Pariza, Tokija ili Njujorka.
Njegov portfolio nije samo kolekcija torbi – to je manifest dizajna. Manifest u kojem se funkcionalnost ne odriče estetike, a estetika ne zaboravlja praktičnost.
Slaviša Radovanović je dizajner koji pomera granice. Njegov rad je dokaz da dizajn može biti istovremeno umetnost i svakodnevica, da torba može biti i skulptura i predmet upotrebe. Njegova filozofija je jasna – dizajn je priča, a svaki predmet je poglavlje te priče.
U svetu u kojem se moda često svodi na trendove koji brzo prolaze, Slavišin opus podseća da prava vrednost leži u autentičnosti. Njegovi radovi su poziv na hrabrost – hrabrost da budete drugačiji, da nosite inspiraciju, da živite dizajn.








Ecovillage - u 21. veku dobija novi zamah kroz eko-sela i zajednice malih kuća, koje spajaju održivost, funkcionalnost i bliskost s prirodom. Ovo nije prolazni trend, već globalan odgovor na dublje društvene, ekonomske i ekološke izazove — prostor u koji se prirodno uklapa i Eko-Grofovija.
Živite kao Grof
Grofovija Planinica nastala je iz jednostavne, ali snažne ideje: „Dođite u Srbiju i živite kao Grof.“ U početku namenjena prvenstveno povratnicima iz ljudima iz dijaspore, ova ideja proizašla je iz činjenice da je zemlja u Srbiji i dalje relativno
povoljna, dok su njen potencijal, prirodna bogatstva i mogućnosti dugoročnog razvoja izuzetno veliki.
Obnova jednog zapuštenog imanja
Tokom poslednjih pet godina, imanje u blizini Planine Rtanj u Zaječarskom okrugu sistematski je obnavljano i razvijano. Sanirani su putevi i staze, izgrađene eko-etno solarne brvnare i vile, a stari objekti, senici i ambari obnovljeni. Uvedena je vodovodna linija duža od jednog kilometra, čime je obezbeđen ključni resurs 21. veka — voda.

Eko-selo koja komunicira
Istovremeno su uspostavljeni brzi internet i mini-link, kako bi život u prirodi bio u potpunosti kompatibilan sa savremenim radom i komunikacijom. Formirana je velika organska bašta, započet uzgoj koza i kokošaka, a imanje danas funkcioniše kao živa celina u kojoj ljudi, životinje i priroda dele prostor. Stari vinograd se postepeno obnavlja.
6,5 hektara biodiverziteta
Grofovija se prostire na gotovo
6,5 hektara (veličine skoro sedam najvećih fudbalskih stadiona) i odlikuje se izuzetnim biodiverzitetom: starim sortama oraha, krušaka, jabuka, oskoruša, kajsija i smokava, drenova, dudova, lipe, zove, sljive, hrastovom šumom, livadama i pašnjacima, kao i bogatstvom samoniklog bilja — od perunika do crvenih (kosovskih) božura.
Život posle grada - Nova arhitektura života
Zagađen vazduh, gužve, ubrzan i skup način života, uz hronični nedostatak vremena, postali su svakodnevica savremenih gradova. Pandemija i periodi ograničenog kretanja pokazali su koliko je urbani sistem krhak i koliko brzo može stati. Uz rastuću globalnu nestabilnost i nove krize, raste potreba za sigurnošću i povratku selu i prirodi— ne iz straha, već iz svesti; ne kao bekstvo, već kao izbor. U tom kontekstu, Eko-Grofovija se nameće kao promišljen, održiv i savremen odgovor na izazove današnjeg sveta.
Šta je Eko-Grofovija?
Eko-Grofovija nije vikend-naselje, niti klasično selo. To je eko-kompleks i živa zajednica, zasnovana na zajedničkim vrednostima: priroda, samoodrživost, sloboda kretanja, odsustvo ograda i međusobno poštovanje. Model se zasniva na kupovini sopstvene mini kućice (tiny-house), uz pravo korišćenja zajedničkog prostora, infrastrukture i imanja Eko-Grofovije.



Mali domovi i veliki povratak smislu
“Paviljončići” — najbolja investicija u sigurnu budućnost.
Kompaktni eko-domovi (tiny-house), mini stanovi - pružaju brz, održiv i pristupačan smeštaj. Prikazana je osnovna jedinica — baza koja se nadograđuje kupatilom, solarnim panelima i održivim modulima. Idealan model za povratnike iz gradova i iz dijaspore koji žele sigurnost, čist vazduh i život u modernom eko-selu.
Za koga je Eko-Grofovija?
● Za povratnike iz gradova
Ljude koji žele da rade na daljinu, usporavaju ritam i žive bliže prirodi, ali bez gubitka komfora, interneta i osnovne infrastrukture.
● Za dijasporu
One koji žele da se vrate ili drugi dom u Srbiji – mesto povratka, korena i smisla. Ne nužno stalni povratak, već sidro: mesto gde se dolazi, ostaje, gradi i kojem se uvek vraća.
● Za ljude koji ne žele klasično vlasništvo „parcela + ograda“
Već zajednicu u kojoj se prostor deli, a ne prisvaja.
● Za one koji traže utočište od kriza, nestabilnosti i neizvesnosti savremenog sveta — mesto sigurnosti, samoodrživosti i života u ravnoteži sa prirodom.
Zajednički prostor, a ne privatne ograde
Jedno od osnovnih načela Eko-Grofovije je: nema privatnih ograda, nema zatvaranja prostora.
Imanje se doživljava kao zajednički organizam:
● zajedničke staze
● zajednički voćnjaci
● zajednička kuhinja
● zajednički prostori za rad, okupljanje i odmor
● mini-bioskop
Svaka kućica ima svoj intimni mikro-prostor, ali bez agresivne privatizacije zemljišta.
Održivost u praksi, ne u sloganu
Eko-Grofovija funkcioniše po principima:
● lokalne proizvodnje hrane
● racionalne potrošnje energije
● zajedničkog održavanja
● minimalnog ekološkog otiska
Nije cilj „povratak u prošlost“, već pametan korak u budućnost.
Investicija u kvalitet života
Kupovina tiny-house kućice u Eko-Grofoviji nije samo emotivna odluka.
To je i razumna investicija:
● utočiste - sigurnost i stabilno okruženje
● čist vazduh i boravak u prirodi (EKO-park)
● zajedništvo i podrška zajednice
● niža cena od klasične nekretnine u gradu
● fleksibilnost boravka (stalno, povremeno, sezonski)
● ostvarivanje pasivnog prihoda
Kontakt i nosilac projekta
Roman A. Tolić je eko-koordinator i medijski stvaralac sa međunarodnim iskustvom, kao i ekspert Ujedinjenih nacija za inovacije i preduzetništvo. U Timočkoj Krajini poznat je kao Grof Rtanjski od Planinice.
Kontakt: roman.tolic@gmail.com




PIŠE: TANJA STUPAR, NLP PRACTITIONER IANLP, REIKI PRAKTIČAR, THETA HAELING BASIC DNA PRAKTIČAR

U jednom selu, u podnožju planine Cer, gotovo ritualno u porodičnoj kući, kršteni su unučići mojih bake i dede, deca njihove dve najmlađe ćerke.
Kišan, hladan novembarski dan krajem sedam- desetih godina prošlog veka. Četvoro dece, jedan sto i mi koji kružimo oko njega.
Iza popa, uz šapat odraslih: „Mora tako.“
Bez velikih reči.
Bez objašnjenja.
Sa puno ljudi i još više dobre namere. Nisam baš razumela šta se dešava, ali sam osećala da je važno.
U porodici u kojoj se i nije mnogo pričalo o emocijama, ljubav se živela vrlo praktično.
Kroz brigu, kroz navike, kroz deljenje „da ima dovoljno za sve“.
Važno je bilo poštovanje, posebno starijih i onih koji ti dolaze u kuću.
Pred dolazak gostiju, kuća se sređuje kao da se nikada pre toga sređivala nije i spremala se posebna hrana, ona koja se inače ne sprema svakodnevno.
Iznosi se sve najlepše i najbolje. Onaj slatki grašak iz konzerve, faširane šnicle i pire krompir, pita sa mesom i baklava.
Nama šta ostane. Ako ostane.
Sve u svemu, poruke su bile više nego jasne. Ljubav, poštovanje i poverenje se pokazuju, ali i zaslužuju delima.
I dugo nisam razumela šta je zaista ljubav, da li je zasluga ili osećanje.
Vrtela sam se dugo u tom krugu, pokušavajući da razumem. Možda zato u meni tako dugo živi pitanje: Da li sam dovoljno dobra?
Za ljubav.
Za pripadanje.
Za primanje.
Za mir.
Za veru u sebe.
Godinama kasnije, pritisnuta raznim životnim izazovima i željom za promenom, počela sam da razumem da ne moram imati „materijalne dokaze“ za osećanja.
Za ljubav i veru. Za sigurnost u sebe.
Ne mora biti objašnjenja. Jednostavno i sasvim dovoljno je da se oseća, iz srca.
Bez jasnih crta. Bez početka i kraja.
Kao krug — krug koji počinje iznutra i u koji ne ulazimo odjednom. Gradimo ga svakom godinom svog života.
Jedna godina, jedan krug.
Možda je taj prvi krug ljubavi u kojem sam odrasla bio nesavršen, ali je bio topao.
Ponekad strog, ali stvaran.
Možda je i zato moj životni zadatak, kojeg nisam uvek bila svesna, bio tako jednostavan, ali i težak u isto vreme — da naučim da ljubav ne mora stalno da se zaslužuje.
A moja mama. Mama Vera. Kao da mi je i svojim imenom, tiho i uporno, govorila ono što sam najteže učila — da vera nije obećanje da će sve biti lako.
I da je najveći krug ljubavi upravo onaj u kojem prestanemo da se pitamo da li smo dovoljni. Jer tu gde jesam, dovoljno je da jesam.




Ljubav u mom radu se ne pojavljuje kao tema niti kao sadržaj koji zahteva tumačenje. Ne slikam slike koje se interpretiraju. One nisu nosioci značenja, već prostori doživljaja. Moj rad ne traži objašnjenje, već prisustvo. On ne poziva na analizu, već na zadržavanje.
U tom smislu, bliska sam pristupu majstora iz japanske slikarske tradicije, koji ne nastoje da objasne pejzaž, već da uhvate njegov mir, koji ne opisuju zen, već ovekovečuju tišinu. Njihove slike ne „govore o“ nečemu — one jesu stanje. Na sličan način, moj rad ne pokušava da artikuliše narativ o ljubavi, već da je zadrži kao unu-
trašnje iskustvo, kao kratkotrajno ali intenzivno stanje svesti.
Zato mnoge figure na mojim slikama imaju zatvorene oči. Taj gest nije simboličan u klasičnom smislu. On ne upućuje na skriveno značenje, već na povlačenje pažnje ka unutra. Zatvaranje očiju predstavlja trenutak u kojem se spoljašnji svet, sa svom svojom bukom i zahtevima, privremeno isključuje kako bi se omogućio susret sa unutrašnjim sadržajem. Ljubav se tada ne pojavljuje kao odnos prema drugom, već kao stanje prisutnosti u sebi.



Svesna sam da moj rad nije savremen u uobičajenom smislu te reči. Nikada nisam težila aktuelnosti, trendovima ili pripadanju dominantnim umetničkim tokovima. Ono čemu sam težila jeste vanvremenost — mogućnost da se u slici zadrži ono što smatram suštinskim u ljudskom iskustvu, u vremenu koje sve češće gubi dodir sa sopstvenom unutrašnjošću.
U tom kontekstu, svoj rad doživljavam kao čin sličan slikanju ikone, ali bez religijske ozbiljnosti. Ne težim dogmi, već intenzitetu. Ne svetosti, već snazi ljubavi kao nesavladive sile. Ljubavi koja, makar na trenutak, oslobađa od beživotne svakodnevice i otuđenja savremenog sveta, sveta omeđenog tehnologijom, marketingom i neprekidnom borbom za pažnju.
Ovakav rad za mene deluje gotovo lekovito. On me usmerava ka onom najboljem u meni, ali i u drugima. Podseća me da stvarnost nije iscrpljena u haotičnom spoljašnjem svetu, već da podjednako stvarni ostaju i unutrašnji sadržaji — oni koji imaju moć da taj spoljašnji svet preobraze.




Nova godina dolazi kao obećanje, nada, potreba za promenom, nečim novim i drugačijim. Kao lista želja ispisana u tišini između poslednjeg zalogaja hladne praznične torte i prvog toplog jutarnjeg napitka koji miriše na „novi početak“.
A onda, kako vreme prolazi, želje ostanu iste, tihe, nedodirnute, ponekad i zaboravljene. Ali možda to nije neuspeh, već prirodan red stvari. Zašto? Zato što zima nikada nije bila vreme za pokret, akciju ili rad. To je vreme za povlačenje u sebe, u mir i tišinu, hibernaciju. To je vreme introspekcije i osluškivanja sebe, svog srca, ljudi i ideja koje nas privlače, planova i ciljeva koji ispunjavanju našu svrhu.
Zima je vreme za lično mapiranje unutrašnjih pejzaža. Priroda nas tome uči vekovima: seme se ne razvija kroz zemlju dok ne prođe hladnoća. U psihologiji i biologiji se ovaj sezonski ritam prepoznaje kao ciklus introspekcije i regeneracije kada nervni sistem prirodno teži sporijem tempu i refleksiji — temelju svake održive promene. Zato novogodišnje odluke često ne uspevaju — ne zato što nemamo disciplinu, već zato što pokušavamo da cvetamo dok je sve zaleđeno.
Zima je trenutak mirovanja, a proleće je trenutak akcije i tako u svakom novom krugu oko Sunca tokom 365 dana.
A srce?
Srce intuitivno prati putanju intuicije i inspiracije. Srce ima svoje krugove i ne govori samo kroz emocije, već i kroz udisaje, intonaciju glasa,
reči koje izgovaramo ili prećutkujemo, kroz ljude koje biramo za partnere i prijatelje.
Tako ni ljubav ne počinje u staklenim Pepeljuginim cipelicama niti uz spektakularna „instagramska“ iznenađenja. Ljubav počinje od najvažnijeg odnosa u našem životu — odnosa prema sebi. To je naš prvi krug oko srca koji je satkan od ljubavi prema sebi, svega što sebi dozvoljavamo ili zabranjujemo, od radosti, čežnje, priznanja, reči koje izgovaramo ili zadržavamo u sebi, isto koliko i od strahova, tuge, bola.
Svaka potisnuta emocija koju dugo skrivamo u sebi pretvara se u energiju i napetost u telu. Energija koja ne pronađe svoj izraz ne nestaje nego vremenom dobija oblik umora, bolesti, tihe depresije.
Zato je ova godina poziv za buđenje sebe, za iskreniji odnos prema sopstvenom unutrašnjem svetu. U kineskom lunarnom ciklusu, nova godina počinje 17. februara i predstavlja vrata koja se otvaraju iznutra. Nije to samo promena kalendara, već poziv da energiju usmerimo svesno kako bi to što smo planirali u tišini najzad dobilo oblik. U kineskoj filozofiji, početak godine nosi i simboliku obnove — pokreta koji ne dolazi iz pritiska, već iz usklađenosti sa sopstvenim ritmom. U Japanu bi to nazvali „Ikigai“ ili život sa svrhom.
Drugi krug oko srca je krug naših najbližih uverenja i emocija koje su nam usadili u detinjstvu i ranoj mladosti. Odnos majke prema detetu je odnos koji će ono imati prema


sebi samom. Uloga majke je da nas neguje, voli, pokaže ljubav, toplinu, mir i radost. Ako je majka zaista bila nežna i mi ćemo naučiti da prema sebi budemo nežni, puni ljubavi i topline. Drugim rečima, vrednovaćemo sebe.
Kada je majka hladna i emotivno nedostupna (tip Narcisa), dete neće biti svesno sopstvene vrednosti niti će imati podržavajući odnos prema sebi i verovatno će više vrednovati druge nego sebe.
Otac je prva osoba koju dete upoznaje mimo sebe i majke (u ranom detinjstvu dete sebe doživljava kao da je deo majke, posebno u odnosima gde postoji bliskost, nežnost i pažnja) i zato on predstavlja odnos prema spoljnom svetu i drugima. Ako je otac bio hladan prema detetu, postoji verovatnoća da će kasnije i dete biti hladno prema drugima.
Tek naredni krug oko srca formira se u odnosima prema partnerima, prijateljima i svima koje puštamo u svoj život i koji nam postaju bliski. Ovaj treći prsten je odraz svih prethodnih krugova i ogledalo naših odnosa. Negde je i dobro što je tako jer imamo priliku da, u krugovima oko Sunca (godinama života), promenimo sve ove odnose oko srca ako nam nisu dobri. Baš kao što reče Džim Ron: „Ako ti se ne sviđa tu gde si, pomeri se, nisi drvo.“
Zato neka ova godina ne bude samo lista ciljeva, već praksa izražavanja. Neka svaki dah bude poruka, svaki pokret odgovor, svaka reč most između onoga što osećaš i sveta koji želiš da stvoriš.
I zato govori glasno, ne potiskuj i ne čuvaj ništa u sebi, posebno ne teške emocije. Pevaj čak i kada misliš da nemaš glas. Udahni duboko kao da dozivaš sopstvenu istinu i potom izdahni kao da izdisajem možeš da izbaciš sav teret iz sebe koji se tu godinama skupljao. Pokreni svoje telo, ali ne samo da ga oblikuješ, već da mu daš prostor da otpusti i izbaci blokiranu energiju iz sebe, sav bes, vapaj, očaj, podjednako koliko iskazuje i radost, sreću i ljubav.
Možda su naše želje čekale upravo novi način slušanja sebe, a ne novu godinu i još jednu listu želja.
“Don’t buy present. Be (the) present in your life”.
Kao što je rekao jedan od glavnih likova iz crtanog filma “Kung-fu panda”:
“Yesterday is history, tomorrow is a mystery, but today is a gift.
That is why it is called the present!”



FOTOGRAFIJE: IZ PRIVATNE ARHIVE I MIA MEDAKOVIĆ
U svetu gde tempo života često guši našu pažnju prema sebi, prof. dr Ioanna Batsialou je tu da nas podseti na važnost unutrašnje harmonije i ljubavi prema sopstvenom telu. Kroz svoj rad u estetici i anti-agingu, ona ne pruža samo tretmane lepote nego stvara prostor u kojem svaka žena može da se poveže sa sobom, da pronađe mir i snagu. Za dr Ioannu, „Krug oko srca” koji je tema ovog februarskog broja, nije samo metafo-
ra — to je poziv da brinemo o sebi, da negujemo svoje telo i duh, da učinimo ljubav prema sebi temeljem svakog odnosa.
Šta je srce?

Srce je organ bez kojeg ne možemo da živimo. Njegova osnovna funkcija je da kroz sebe propušta krv, čisti je i održava nas u životu. Simbolično, to znači da kroz srce prolazi sve — i lepo i teško, i radosno i bolno. Ali kroz njega protiče i najlepša krv — krv ljubavi. Srce je glavni organ emocije, organ života. Niko ne može da živi bez njega. Možemo da živimo bez bubrega, žučne kese, očiju, bez raznih drugih organa, ali bez srca nikako. U našem srcu je sve ono što nam se dešava — i lepo i ružno. Srce je i glavni organ naših emocija. Kada nam je teško, osećamo stezanje u grudima, a kada nam je lepo — srce „raste“, osećamo njegovu širinu. Baš zbog toga, treba da ga čuvamo i negujemo kako sa fizičke tako i sa duhovne strane. Veliko srce znači i veliku sposobnost za ljubav, davanje i primanje. Srce nas povezuje sa drugim ljudima — kada se zagrlimo, naše srce „ide na srce“. Najlepši osećaji su upravo: dodir bebe na našem srcu, zagrljaj prijatelja, ljubav prema partneru. Srce reaguje i na pozitivnu i na negativnu energiju — kada ga hranimo dobrom energijom, radi pravilno, bez aritmija i pritiska. Ako ga trujemo negativnim emocijama ili mislima, ono pokazuje znakove stresa. Zadovoljstvo, mir i ljubav direktno utiču na njegovo zdravlje. Srce koje je ispunjeno srećom i blagostanjem kuca skladno, a ono koje je opterećeno — drugačije. Zato je važno negovati svoje srce ne samo kao životni organ nego i kao centar naših emocija i ljubavi.
U svetu lepote i estetike, gde je granica između nege iz ljubavi prema sebi i potrebe da se ispune spoljašnja očekivanja?
Kada volimo sebe, želimo samo najbolje za sebe — a to ne znači najskuplje tretmane, najpopularnije brendove ili najviše lajkova na Instagramu. Ljubav prema sebi znači imati unutrašnji mir koji dolazi iz istinskog bavljenja sobom u celosti — fizički, psihički, mentalno i duhovno. Botoksi i fileri mogu biti lep dodatak, daju nam samopouzdanje i otvaraju neka vrata, ali nisu pravi „početak“ ako ih radimo zbog drugih — da bismo se svideli partneru ili okolini. Za dugotrajan i iskren efekat, najvažniji je balans u svemu, a prirodan izgled je univerzalni imperativ. Osobe koje žele naglašene usne ili jagodice, po mom mišljenju, treba da se zapitaju zašto to žele i koji je pravi razlog iza te odluke. Jer ništa nije lepše od prirodnog „cveća“ — a kada pokušamo da ga pretvorimo u nešto drugo, gubi svoju autentičnost. Kada težimo da budemo neko drugi, prestajemo da budemo mi. Prirodni tretmani koji neguju i ističu našu lepotu, a istovremeno produžavaju negu i zdravlje kože, daju upravo to — lep i negovan izgled bez gubljenja autentičnosti.
Kako da prepoznamo trenutak kada briga o telu postaje čin nesigurnosti?
Telo je kao crkva, hram naše duše i mozga. Ponekad ga kažnjavamo — ne idemo na redovne preglede, jedemo sve i svašta, gubimo balans između želja, duše i fizičkih potreba. Psiholozi kažu da ponekad, kada se ugojimo, to može biti način da postanemo vidljivi, da zauzmemo prostor i kažemo svetu: „Evo me.“
Naša ponašanja često su kontradiktorna: idemo u teretanu, a pušimo, pazimo na ishranu, a jedemo puno slatkiša i ugljenih hidrata. Telo tada pati. Zato je važno da budemo u skladu sa sobom, da oslušnemo svoje telo i razumemo zašto se određene stvari dešavaju.
Svima se može dogoditi da se ugoje, ali svestan i sabran čovek to treba da prizna sebi — tek tada može i da reši problem. Bilo da se odlučimo za pravilnu ishranu, program vežbanja ili reshape program, cilj je isti — dostići balans. Telo i duh rade zajedno, a kada ih uskladimo, osećamo mir, snagu i energiju.

Kako stres i emotivna napetost, neizgovorene emocije, utiču na telo i kožu?
Veoma je važno razumeti da veliki broj bolesti zapravo potiče od neispunjenih emocija koje zadržavamo u sebi. To su osećanja koja nismo smeli ili mogli da izrazimo — prema partneru, porodici, kolegama ili čak sebi. Kada ih potiskujemo, telo reaguje — pojavljuju se ciste, miomi ili druge promene. Telo može da se razboli i kroz fiziološke promene, pa su zato redovni pregledi i vođenje računa o sebi ključni. Jednako je važno imati i sa kim da podelimo svoje misli i emocije. Svako od nas reaguje drugačije — telo pokazuje naše unutrašnje neravnoteže na različite načine. Na primer, ako je nečija „slaba tačka“ koža, mogu se javiti akne, ekcemi, psorijaza ili rozacea — sve povezano sa psihosomatikom. Kod pregleda, lekari prvo gledaju psihološko stanje pacijenta, zatim neurološko, degenerativno, imuno... Ako je slaba tačka pankreas, telo može razviti dijabetes ili insulinsku rezistenciju, ako je srce, mogu se javiti pritisak ili aritmije. Telo se na svoj način „buni“ i govori: „Pogledaj me, vodi računa o meni, ispravi me.“ Slušati svoje telo i prepoznati signale znači brinuti o sebi u celini — i fizički, i emotivno, i duhovno.

Smatraš li da je danas veći izazov kako da naučimo da volimo sebe ili kako da se otvorimo za ljubav prema drugima?
Ne možete deliti ljubav sa drugima ako ne volite sebe. Pri tom, ljubav prema sebi nije egoizam niti narcizam — to je osnova za iskren odnos sa drugima. Sve je duboko povezano: čovek koji zna da voli ne treba da bude egoista, zavidan ili ljubomoran, ni da se upušta u spletkarenje i ogovaranje. Ljubav funkcioniše kada postoji sinergija — kada pazimo na sebe, održavamo unutrašnji balans i poštujemo granice normalnog. Samo tada možemo istinski da volimo, da dajemo i primamo ljubav bez opterećenja i negativnih emocija.
Šta bi poručila ženama koje stalno daju, a zaboravljaju da sačuvaju taj prostor za sebe?
Što više radimo na sebi, to je bolje i za nas i za našu okolinu. Žena koja vodi računa o svom izgledu, ishrani i načinu života automatski širi tu brigu i na svoje bližnje — supruga, decu, zaposlene. Nije moguće voditi računa o sebi, a istovremeno dopuštati da drugi unose u svoje telo „gluposti“. Da bi dobro preovladalo, važno je da se posvetimo sebi na način koji je promišljen i argumentovan. Što više ulažemo u svoje zdravlje, energiju i harmoniju, to smo bolji primer i inspiracija za one koji nas okružuju.
Kada smo radile intervju pre tri godine, tada sam te pitala šta je lepota za tebe. Ako bi sada definisala lepotu u duhu ovog vremena, kakva bi ona bila?
Lepota je kada se ti sada ogledaš u ogledalu i kažeš: “Veoma lepo izgledam, čak lepše nego pre tri godine.” Lepota danas nisu samo botoks i estetski zahvati. Prava lepota je balans između duha i tela — harmonija unutrašnjeg i spoljašnjeg, zadovoljstva i brige o sebi.
Februar je mesec ljubavi, a RYL magazin slavi svojih 11 godina postojanja i pravi novi solar- ni krug oko sunca i srca. Šta bi nam poručila?
Znamo da je godina 111 i da je pred nama novih devet godina zajedničkog rada. Želim da nastavimo da rastemo zajedno, da sijamo zajedno i da stvaramo sa istom strašću. Draga Mia, želim ti još mnogo uspešnih intervjua, razgovora sa inspirativnim ljudima i hrabrih, lepih i izazovnih tema koje retko ko ume da otvori na pravi način. Tvoja pitanja nisu obična — ona dolaze iz dubokog razmišljanja i pažljivog posmatranja. Upravo zato nas uvek navodiš da se zapitamo zašto smo nešto rekli i na koji način stojimo iza svojih reči.
Želim ti da RYL magazin postane prepoznatljiv u još širem regionalnom prostoru, ali i da ostane ono što već jeste — most, izvor informacija i snaga koja povezuje ljude. Moja velika želja je da nas ponovo okupiš i spojiš, jer RYL magazin ima tu moć da objedini različite svetove u smisleni krug.
Hvala ti na svemu i srećan vam rođendan!




Sećate li se čuvene scene iz kultne serije „Friends” kada Rachel na jastuku unosi neobično stvorenje u stan, a Ross je pita – „Why is it inside out?”
E, pa to je Sphynx mačka, poznatija kao ćelava ili bezdlaka.
*
Iskreno, ideja da nabavim jedan ovakav primerak, pored velike ljubavi prema domaćim mačkama uz koje sam odrasla, nastala je iz straha da neću uspeti da se izborim sa svakodnevnim čišćenjem dlaka.
Ispostavilo se da je ova odluka jedna od najboljih koje sam donela u životu. Jer moj Pega je čista ljubav!
*
Zamislite da dodirujete najmekši, topao pliš koji diše i prede, a katkad diskretno zamiriše na supu od pečuraka. Fascinirana, pokušavala sam da pronađem sličnu teksturu na svom licu kako bih rečima mogla što adekvatnije opisati taj osećaj. Recimo da su mekota i elastičnost njegove kože najsličniji koži očnog kapka kod čoveka.
Peggy je dobio ime po crnoj flekici posred njuške. Među tri brata iz P legla, odmah me je privukao razmaknutim ušima i kristalno plavim očima –ličio je na vanzemaljca. Preko fotografija sam pratila kako raste i sa uzbuđenjem čekala dan kada ću ga najzad videti uživo i dodirnuti.
*
Bila je to ljubav na prvi dodir.
I svaki sledeći. Na svako predenje koje ne izostaje ni kada ga pomazim dok jede. Na svaki mjauk kada nas oseti da dolazimo. Svaki put kada ga vidim da uživa u zagrljaju naše ćerke, kada se češka o suprugovu bradu.

Svaki dan i svaka noć.
On ne ume da ogrebe. Kad ga dozivam, on dođe. Voli kada mu se obraćam tepanjem.
Ne voli da je sam. Obožava da leži na nama i to što bliže licu. I voli kada ga ljubim. A kako odoleti.
On je moja nežnost i moj sedativ.
*
Evo, već pet godina, ja i zimi spavam u letnjoj pidžami, jer naše obožavano biće noći sa nama u krevetu ispod jorgana. Zbog nedostatka krzna, njegovo telo ima prirodnu temperaturu 39 stepeni.
Dakle – plišana furuna koja diše. Blago nama!
* Poznato je da umetnici vole neobične stvari.

Uvek sam i kod ljudi volela sitne nepravilnosti – belege, oštre zube, lepotu nesavršenosti, sve ono što ih čini unikatnima, spolja i iznutra. Divila sam se čudnim predelima, neobičnim filmovima, događajima, pričama. Isto je i sa životinjama.
Tako je moj Peggy, kao i drugi primerci ove rase, postao moja neiscrpna inspiracija. Sa kratkom, maltene nevidljivom dlakom, izražene muskulature, sa kožnim naborima, velikim očima i ušima, repom poput miša – postao je pravi izazov za crtanje, kao i kreiranje digitalnih slika.
Ali nismo svi isti. Većina mojih poznanika ovu rasu mačaka doživljava kao jako ružnu i, u skladu sa tim, nepoželjnu. Jednom prilikom mi je komšinica rekla – „Izvini, Lana, ali on je meni mnogo odbojan, ne mogu da ga pomazim.”
S obzirom na to da Pegi živi kao bubreg u loju i da ga je iskreno briga šta ona misli o njemu, taj komentar me ne bi ni dotakao da nisam svesna činjenice da se mnogi ljudi na sličan način doživljavaju i odbacuju. Ako nisu „opšteprihvaćenog lepog” spoljašnjeg izgleda, često su unapred obeleženi predrasudama.
A kako kaže Mali Princ: „Čovek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne može sagledati.”




Postoje trenuci kada srce ne kuca u ritmu vremena, već u ritmu istine. Kada se osećaj te istine ne javlja kao snažna emocija, niti kao „dramatičan unutrašnji lom“, već kao suptilni poziv i tiha vibracija koja se širi grudima, kruži oko srca i postavlja jedno jedino pitanje: „Odakle ti voliš?“ Dugo sam, tragajući za tom istinom, tražila i reč koja opisuje taj božanski ritam. A onda sam jednog dana shvatila da ne treba da je tražim, već da je baš ja rodim kroz sopstveni preporod rušenja ega i buđenja duše. Jednog jutra mi je samo srce šapnulo, jer je osetilo — ULJUBLJENOST.
U svetu u kome je sve ubrzano, dostupno i umreženo, i ljubav je postala brza. Površna u svom intenzitetu, glasna u svom početku, ali često kratkog daha. Ljudi danas ne pate zato što u njihovom životu nema odnosa, kontakata ili prilika za bliskost. Pate zato što su ljubav vezali za pogrešnu tačku — za spoljašnji signal, za reakciju drugog, za potvrdu da vrede.
Za pogled koji obećava.
Za poruku koja stiže ili ne stiže.
Za varnicu koja zapali nervni sistem, ali ne ume da se zadrži u srcu.
Kao neko ko godinama radi sa ljudima kroz energetsku transfomaciju sa zvukom, frekvencijama, glasom, dahom i telom, posmatram isti obrazac iznova i iznova — ljubav se sve češće doživljava kao uzbuđenje, kao stimulans, kao talas koji mora biti jak da bi bio stvaran. A srce, za razliku od uma, ne prepoznaje jačinu kao sigurnost. Ono prepoznaje ritam. Kontinuitet. Povratak sebi.
Zato је važno ući u drugačiji prostor. Ne prostor potrage, već prisutnosti. Ne prostor dokazivanja, već rezonance. U krug oko srca.
ZALJUBLJENOST: KADA SRCE ISTRČI IZ SEBE
Zaljubljenost je spektakl nervnog sistema. To je trenutak u kome telo reaguje brže od svesti, a srce se ponaša kao da je svedok vatrometa — sve je intenzivnije, svetlije, uzbudljivije. Dah postaje plići, pažnja sužena, energija usmerena ka jednoj tački, treperimo i sve ide napolje. U zaljubljenosti, mi zapravo napuštamo centar. Izlazimo iz srca i idemo ka drugom tražeći odjek, odgovor, potvrdu da je osećaj uzvraćen.
To stanje nije greška. Ono je prirodno, gotovo neizbežno. ZALjubljenost je inicijalni impuls života, prvi pokret koji nas izmešta iz rutine i otvara prema drugom biću. Ali problem nastaje kada taj početni plamen pokušamo da pretvorimo u trajno mesto boravka.
U savremenim odnosima, često se meša intenzitet sa dubinom, uzbuđenje sa bliskošću, visoka frekvencija sa stabilnom vibracijom. Varnica se proglašava domom, a dom zahteva nešto sasvim drugo. Zaljubljenost gori brzo i ako nema gde da se vrati, sagori nas do pepela umora, razočaranja i osećaja praznine.
KRUG OKO SRCA: PROSTOR ULJUBLJENOSTI
Uljubljenost nije suprotnost zaljubljenosti. Ona je njen nastavak. Njeno sazrevanje. Ako je zaljubljenost strela koja leti ka drugom, uljubljenost je krug koji čuva centar. Ako je zaljubljenost eksplozija, uljubljenost je rezonanca. Ako je zaljubljenost pitanje— uljubljenost je stanje. Uljubljenost je prostor u kome srce više „ne istrčava iz sebe“, već ostaje prisutno. Tu se ljubav ne traži spolja, već se prepoznaje iznutra. U tom prostoru, dah ponovo dobija dubinu, glas stabilnost, pogled mekoću, a telo osećaj unutrašnjeg oslonca. Energija više ne curi ka spoljašnjim očekivanjima — ona kruži.
Za modernog čoveka koji je uspešan, ostvaren i naviknut da ima kontrolu, uljubljenost je možda i najveći izazov. Jer ona ne traži osvajanje, već zadržavanje prisutnosti. Ne traži dokazivanje, već zrelost — odrastanje. Ne traži stalnu

stimulaciju, već unutrašnju stabilnost. U tom krugu, ljubav prestaje da bude drama i postaje frekvencija. Nešto što se ne dokazuje, već se oseća. Nešto što ne zavisi od ponašanja drugog, već od mesta iz kog dolazi.
Srce tada više ne pita: „Hoćeš li me voleti?“
Već zrači: „Ja jesam ljubav.“
I upravo tu počinje odnos koji traje. Ne u varnici, već u samom izvoru.

Da li smo spremni da se uljubimo u sebe i SVE(T) oko sebe, izađemo iz matriksa uzroka i posledice, sećanja, iluzija, i svesno odaberemo „život večni“?!
Da li želimo da otkrijemo svoju najistinitiju rezonantnu vibraciju i čujemo njenu božanstvenost kroz srčano zvono?
Da li želimo da telo kao hram naše duše postane „instrument sa koga Bog svira“?
Čekam vas u Alhemiji, u još jednom „zvučnom ritam krugu“ — liturgiji novog doba, jer sve je energija!



чак и љутњу;
шаљете енергију и тако даље
обично у комуникацији да њиме можете да одговорите на
добу, све може на њега да се
доцрта. Додуше, није ни моја генерација
Добро, правда за спектар боја и што се у све
меша, али шта је са срцем? Отказује
што смо прорачунали
апаратима? Постоје и паметне куће којима управљате када

Али авај, шта не може?
Не може без отвореног круга око себе, како слови наслов фебруарског рођенданског броја нашег магазина. Отворени круг је човек цео. Отворен круг – баш због срца, да све прими, пошаље даље, па врати и тако даље укруг.
„Операција на отвореном срцу”, препричана медицинска дијагноза, „шум на срцу”, дијагноза, „болесно срце”, „нервозно срце”, „прескаче ми срце”... Слушајући, мислим да не постоји можда неки конзорцијум и скупина срца који доносе дијагнозу – „имаш шум на човеку”, „нервозног човека”, „ прескаче ми човек”, „операција на отвореном човеку”...
напамет

и мисли ваше у Христу Исусу... (Филипљанима 4:6, 7)
је срце,



Živimo u eri buke.
Ljubav je postala komercijalni performans. Ako nije na Instagram storiju, kao da se nije ni desila. Ako nije vatromet, dramatična izjava ili buket od sto jedan ruže, pitamo se — da li je to uopšte ljubav vredna pomena?
Nikada nisam pristajala na tu glasnu definiciju emocija, niti sam verovala da intenzitet nužno znači kvalitet. Uvek sam instinktivno tražila mir.
Koncept tihog luksuza ne odnosi se samo na modu. Odavno svesno biram estetiku Quiet Luxury pravca — dajući prednost kvalitetu ispred vrištećih logotipa. Taj proces mi je samo doneo konačnu potvrdu onoga što sam intuitivno osećala: da su ta ista pravila, zapravo, oduvek bila jedini zakon po kom kuca moje srce.
„Krug oko srca“, o kome razmišljamo ovog meseca, za mene više nije bedem. Ranije je taj krug bio moj oklop — čvrst, neprobojan i funkcionalan, neophodan da bih izgradila sve što danas imam.
Ali danas taj krug ne mora da bude tvrd da bi bio siguran. Danas je on napravljen od najfinije svile, to je granica koja ne služi za borbu, već čuva moju moć.
Šta zapravo znači „Quiet Luxury“ u ljubavi?
To je onaj osećaj kada obučete kaput od vune i kašmira, koji već miriše na vaš omiljeni parfem. Niko spolja možda ne vidi etiketu. Ali vi osećate. Osećate kako greje, kako je mekan na koži, kako vas ne steže, a štiti od vetra.
Znate da će trajati decenijama.
To je samopouzdanje dvoje ljudi koji znaju šta imaju kad se vrata zatvore i svetla ugase, i to im je sasvim dovoljno.
Shvatila sam da je prava podrška zapravo tiha. Najskuplja valuta u dvoje nije drama nego stabilnost. Za mene, kao poslovnu ženu koja svakodnevno donosi važne odluke, ljubav ne sme da bude još jedan izvor stresa.
Ljubav je moje utočište.
Moj Quiet Luxury trenutak nije večera u najskupljem restoranu o kojoj će pričati ceo grad. To je onaj trenutak kada moj partner prepozna da
sam umorna, kada razume moju potrebu da se povučem u tišinu, da resetujem svoj um. Onda kada organizuje savršeni dejt četvrtkom, bez najave. Ili me odvede na mesto na koje odlazim prvi put.
To je luksuz razumevanja bez reči. To je sloboda da budemo u istoj prostoriji, u svom svetu, savršeno dubinski povezani.
Naučila sam da krug oko srca ne služi da isključi drugu osobu, već da isključi buku sveta kako bismo nas dvoje mogli da se čujemo. U tom krugu, mi ne moramo da budemo savršeni. Ne moramo da budemo uvek nasmejani. Možemo da budemo prirodni, ranjivi i svoji. Ogoljeni.
I baš takvi beskrajno voljeni i cenjeni.
Takva ljubav gradi nove svetove.
Ovog februara, biram kvalitetne razgovore umesto skupih poklona. Biram partnera koji mi čuva leđa, i u dobru, i u zlu.
Buka je jeftina. Mir je istinski luksuz. I to je jedini standard na koji pristajem, i u poslu, i u životu.
Nova definicija romantike
Za februar, mesec ljubavi, želim vam da podignete svoje standarde. Ne u smislu da tražite skuplje poklone ili egzotičnija putovanja. Podignite standarde mira. Jutarnje kafe, dugih zagrljaja, masaže stopala.
Dodajte još poljubaca u prolazu, glasnog smeha i internih šala koje samo vas dvoje razumete. Još strasti koja dolazi kada joj nije ni vreme ni mesto. Još ludosti zbog kojih se dete u vama iskreno raduje.
Začinite taj spoj dobrom muzikom, planom za život koji je veći od vas, i maštajte, ušuškani u svom toplom domu.
Pristajte samo na ljubav koja se oseća kao dom. Na nekoga ko zna da rukuje vašim srcem kao skupocenim predmetom. Ne zato što na njemu piše lomljivo, već zato što zna njegovu vrednost.
Jer na kraju dana, kada se skinu sve maske, filteri i očekivanja sveta, jedino što ostaje je taj tihi, nevidljivi osećaj sigurnosti. A to je najskuplja stvar na svetu.



WORDS: MIA MEDAKOVIC
PHOTOS: FROM THE PRIVATE ARCHIVE
Dr. Alaa Garad is an Egyptian–British academic, author and practitioner who has spent more than three decades working at the intersection of learning, leadership, and organisational excellence. His journey has taken him from vocational education and banking to university leadership, international consultancy and policy-level work across Europe, the Middle East and Asia.
Could you tell us more about the Stirling Centre—its mission, the philosophy behind it and what makes it unique in the field of strategic learning and innovation?
The Stirling Centre was created around a very clear conviction: learning is not a support activity, and it is not a side function. Learning is the engine of strategy, innovation, and long-term relevance.

He currently serves as Pro Vice-Chancellor and Professor of Strategic Learning and Business Excellence at ALM College of Higher Education in Scotland. While a Founding Partner of the Stirling Centre for Strategic Learning and Innovation, he is best known for creating The Learning-Driven Organisation model and for co-authoring The Learning-Driven Business, published by Bloomsbury. What has consistently shaped his work is a belief that learning, when taken seriously, can change organisations, communities, and lives.
Our mission is to help leaders, organisations, and societies learn their way forward in a world defined by uncertainty and constant change. Philosophically, we integrate organisational learning, systems thinking, futures and foresight, plus business excellence into one coherent practice. We do not treat these as separate disciplines because, in real life, they are deeply interconnected. What makes the Centre different is that we do not sell training. We design learning ecosystems. Everything we do is rooted in real challenges, real contexts, and real futures. We work with people where strategy actually happens, not where it is written.
Who makes up the heart of the Stirling Centre team and what qualities or expertise do they bring that are essential to the Centre’s work?
The heart of the Stirling Centre is a purpose-driven community rather than a large institutional structure. It is made up of senior academics, experienced practitioners and associates who have worked across sectors, cultures and continents.
What truly connects us is not titles or credentials but a shared mindset. Curiosity, humility, generosity and a deep respect for learning as a human capability sit at the core of our work. This allows us to combine intellectual depth with practical relevance, as well as ambition with integrity.
How do you help organisations turn learning into a real competitive advantage?
Most organisations invest heavily in learning, yet very few see a strategic return on that investment. We start by helping leaders shift how they think about learning. Instead of seeing it as courses, platforms, or content, we reposition learning as capability, culture and strategic intent. Using the Learning-Driven Organisation approach, we explore how learning actually flows through the organisation, where it informs decisions, and where it quietly disappears.
When learning is aligned with strategy and embedded into everyday work, it stops being an expense and becomes a source of agility, innovation, and resilience.
Can you share a memorable success story where strategic learning led to innovation in a company or team?
One experience that stays with me involved a public-sector organisation facing declining performance and very low engagement. Structural change and traditional training had delivered little impact. We worked instead on creating safe spaces for reflection and experimentation, where frontline insights were taken seriously and connected directly to strategic choices, but before that, we got assurance from the Chief Executive that people will not be blamed for voicing up, as we needed to dive deeply to understand where the root cause was. Over time, people began to take risks when they felt they were psychologically safe and there was no fear, and then we started to observe learning across boundaries rather than inside silos.
Innovation followed naturally. Processes improved, services became more responsive, and people rediscovered confidence and ownership. The change did not come from a single breakthrough idea. It emerged because learning was finally allowed to do its work. Dr. Edward Deming, the godfather of quality and learning theories, once said, ‘people do not mind doing their best, but they need to know what to do,’ and we helped people to know what to do.
What are the biggest challenges people face when trying to think and act more strategically?
The first challenge is busyness. People are consumed by operational demands and rarely given space to think. The second is the belief that strategy belongs only to senior leaders. In

reality, strategy emerges from how organisations interpret signals, learn from experience and adapt together. The third challenge is unlearning. Letting go of assumptions that once worked but no longer serve is often harder than acquiring new knowledge.
Looking at the future, which trends in learning and innovation excite you the most?
I am encouraged by the growing recognition that learning is a strategic capability rather than an HR activity. I am also excited by the integration of learning with futures and foresight, helping organisations prepare for multiple possible futures rather than a single forecast.

Equally important is the shift from individual learning to collective and organisational learning, especially in complex systems such as governments, universities and large enterprises.
How do you see the role of technology, AI, and digital tools shaping the future of learning and innovation?
Technology and AI in particular offer enormous potential if used with wisdom.
AI can personalise learning, accelerate insight generation and create space for deeper thinking. However, technology must enhance human judgment rather than replace it. Learning still requires reflection, dialogue, ethics and meaning. At the Stirling Centre we see AI as a way to increase learning velocity, not as a shortcut to understanding.
What advice would you give to young professionals who want to become future leaders in strategic thinking?
My first advice is to learn how to learn. The ability to reflect, question assumptions and connect experience matters more than any single technical skill. Second, seek breadth as well as depth. Strategic leaders are to understand systems and relationships, not just functions. Finally, stay grounded. Strategy without values
becomes empty. The most effective leaders combine intellectual rigour with humanity.
The topic of the January issue of RYL magazine is “365 new chances”. What is your chance in 2026?
My chance in 2026 is to help more organisations and leaders reclaim learning as a strategic act rather than a compliance requirement. In a fragmented and fast-moving world, I see a powerful opportunity to build learning-driven institutions that are competitive, responsible, reflective and future-fit. For me, 2026 is about scaling impact while staying true to purpose.
As part of this feature, the Stirling Centre for Strategic Learning and Innovation would like to extend a special invitation to RYL readers. We are offering a 50% reduction on membership fees for those who wish to join our growing international learning community.
Readers can use the code RYL when registering or contact Jude directly at Jude@stirlingcentre. org.uk. We warmly invite readers to follow the Stirling Centre on LinkedIn, engage with our work and become part of a community that believes learning is the most powerful strategic advantage of our time.
https://www.linkedin.com/company/stirlinginstitute




Okupila se mala, ali odabrana ekipica da proslavi svoj januarski rođendan na Madeiri – ostrvu u Portugalu, udaljenom 700 km od Maroka i 1000 km od Lisabona, bliže Africi nego Evropi.
Hteli smo biti najbliži sebi, i priroda, zajedno sa blagom klimom, spojila nas je u jedno, u savršen balans. Madeira je ostrvo za one koji vole subtropsku klimu, okean, dugu, kišu, sunce, mahovinu, šume, blato, asfalt i planine. Za one koji svoje dane žive kroz outdoor avanture, kroz lepe vesti i susrete sa brodovima koji tiho pristaju u luku Funchala.

Madeira je vulkanskog porekla, sa dramatičnim planinama i dubokim dolinama. Tog dana prelazili smo i po deset kilometara, ali ovo nije bila obična šetnja – to je bilo putovanje pod pritiskom, kroz stepenice, blato i kamenje, boreći se da stignemo do krajnjeg cilja. A cilj je bio magičan: vodopad, pogled na beskrajni okean, “Stairs to Heaven”, zalazak i izlazak sunca. Ciljevi su bili filmski, a iskustvo – borba sa sobom, test snage, strpljenja i volje.



Madeira spaja dramatičnu prirodu, mirisne šume, blagu klimu i bogatu kulturu. Ovo je mesto gde osećaš energiju prirode i mir koji inspiriše umetnike i putnike. Mnogi ga zovu „raj za avanturiste i ljubitelje prirode“. Zaista, bio je to raj koji nas je vraćao u balans i davao novu vitalnu snagu koju smo tražili u sebi. Gde god da pogledaš, ugledaš spektakl prirode – moćan, lep, šarmantan i mističan. Madeira je za one koji sve to traže i u sebi.
Madeira ima i izuzetno bogatu, autentičnu kuhinju, koja spaja portugalske tradicije sa lokalnim proizvodima ostrva.
Mene je očarala priroda – „drvo veštica“, vodopadi, paprat, mahovina i suvereni Atlantski okean pored kojeg sam dočekala rođendan. Nisam mogla izabrati bolje mesto za početak novog kruga oko sunca i srca. Univerzum definitivno igra za mene ove godine, i verujem da će tako i ostati. Ko započne svoj solarni krug na mestu daleko od svog rođenja, može očekivati neočekivano.














Februar je mesec istine u ljubavi. Donosi priliku da se odnosi prodube, transformišu ili završe kako bi napravili prostor za nešto iskrenije i stabilnije. Ljubav traži hrabrost, ali nagrađuje one koji su spremni da budu autentični.
FEBRUAR JE MESEC EMOCIJA, ISTINE I SUDBINSKIH ODLUKA
Februar donosi snažnu emotivnu dinamiku i važne prekretnice u ljubavi. Ovo je mesec u kojem se odnosi testiraju, ali i produbljuju. Energija planeta podstiče iskrenost, otvara stare teme i postavlja pitanje: Šta zaista želim u ljubavi?
Za mnoge će februar biti trenutak razjašnjenja – neki odnosi prelaze na viši nivo, dok se drugi prirodno završavaju. Ljubav traži hrabrost, zrelost i spremnost da se čuje i sopstveno srce, ali i srce druge osobe.
OVAN
Ljubav kao ogledalo istine
Za Ovnove februar donosi emotivne izazove, ali i priliku za lični rast. Ako ste u vezi, suočavanje sa nerazrešenim pitanjima je neizbežno. Iskren razgovor može ojačati odnos. Slobodni Ovnovi mogu ući u strastvenu, ali karmičku priču – privlačnost će biti jaka i zahteva oprez.
Ključ meseca: Ne brzajte – ljubav se gradi, ne osvaja se.
BIK
Stabilnost ili promena – vreme je za izbor
Bikovi će u februaru želeti sigurnost i jasnoću. Ako ste u stabilnoj vezi, sledi produbljenje emocija i planovi za budućnost. Ako odnos već neko vreme ne funkcioniše, februar donosi odluku. Slobodni Bikovi mogu upoznati osobu kroz posao ili svakodnevne obaveze.
Ključ meseca: Ne ostajte iz navike – birajte iz srca.

Reči koje menjaju sve
Za Blizance je komunikacija presudna. U ljubavi se sve vrti oko razgovora, poruka i neočekivanih priznanja. Moguća su vraćanja osoba iz prošlosti. Slobodni Blizanci mogu započeti flert koji brzo prerasta u nešto ozbiljnije.
Ključ meseca: Budite jasni – dvosmislenost vodi nesporazumima.
RAK
Emocije u prvom planu
Rakovi u februaru ulaze duboko u osećanja. Ovo je mesec emotivne iskrenosti i ranjivosti. Zauzeti
Rakovi jačaju vezu kroz bliskost i poverenje. Slobodni Rakovi mogu upoznati osobu koja budi osećaj „doma“.
Ključ meseca: Ne plašite se da pokažete emocije.
LAV
Ljubav traži pažnju i ravnotežu
Lavovi će želeti više pažnje i potvrde ljubavi. Ako ste u vezi, važno je da odnos bude ravnopravan. Egocentrizam može izazvati tenzije. Slobodni Lavovi zrače harizmom i lako privlače nove osobe, ali samo jedna će probuditi iskrene emocije.
Ključ meseca: Ljubav nije scena – to je dijalog.
DEVICA
Tiha, ali duboka osećanja
Device u februaru ulaze u period emocionalne introspekcije. Zauzete Device mogu rešavati praktična pitanja u vezi. Slobodne Device mogu započeti vezu koja se razvija sporo, ali stabilno.
Ključ meseca: Ne analizirajte previše – ponekad je dovoljno osećati.
VAGA
Ljubavne odluke koje se ne mogu odlagati
Za Vage februar donosi jasno razgraničenje između onoga što žele i onoga što trpe. Mnogi odnosi dolaze do tačke odluke. Slobodne Vage mogu započeti vezu koja počinje kao prijateljstvo.
Ključ meseca: Ravnoteža počinje ličnim izborom.

ŠKORPIJA
Intenzitet koji menja pravila igre
Škorpije u februaru doživljavaju snažne emocije, strast i duboke transformacije u ljubavi. Taj- ne mogu isplivati na površinu. Slobodne Škorpije privlače osobe koje ostavljaju snažan trag.
Ključ meseca: Istina oslobađa, čak i kada boli.
STRELAC
Sloboda i bliskost – mogu li zajedno?
Strelčevi preispituju koliko su spremni da se vežu. Zauzeti Strelčevi moraju pronaći balans između lične slobode i potreba partnera. Slobodni mogu upoznati osobu iz druge kulture ili na putovanju.
Ključ meseca: Ljubav ne guši – ona širi horizonte.
JARAC
Ozbiljni razgovori i dugoročni planovi
Jarčevi u februaru ulaze u fazu stabilizacije odnosa. Ovo je mesec razgovora o budućnosti, braku ili zajedničkom životu. Slobodni Jarčevi mogu započeti vezu sa osobom koja donosi sigurnost.
Ključ meseca: Ne bežite od emocija – one su vaša snaga.
VODOLIJA
Neočekivani susreti i emotivna iznenađenja
Vodolije u februaru doživljavaju neočekivane preokrete u ljubavi. Zauzete Vodolije mogu obnoviti strast. Slobodne mogu ući u nekonvencionalnu vezu koja menja pogled na ljubav.
Ključ meseca: Dozvolite sebi da volite na svoj način.
RIBE
Romantika, intuicija i sudbinski susreti
Ribe su emotivno otvorene i intuitivne. Februar donosi romantične trenutke, ali i potrebu za jasnim granicama. Slobodne Ribe mogu upoznati osobu kroz umetnost ili duhovne aktivnosti.
Ključ meseca: Ne idealizujte – prava ljubav je realna.

VERA
VERUJUĆE SRCE ISELJUJE.
VERUJUĆI UM, POBEĐUJE.
VERUJUĆA DUŠA, NADAHNJUJE.
I ZATO SE VERUJE.
I ZATO SE VOLI ŽIVOT.
KO JE POGLEDAO NEBO U OČI, SHVATIO JE KAKO KOSMOS RADI.
KO JE UHVATIO VETAR ZA RUKU,
DOŽIVEO JE MU SE SNOVI NE ZAUSTAVLJAJU.
SRCE UME DA IDE ISPRED RAZUMA, SLOBODA SE OSVAJA U KORAKU.
A TI? ŠTA ČEKAŠ?
KROJAČ SI SVOJIH SNOVA I SLOBODE.

PIŠE: ANIMA MUNDI
