Issuu

VRIJEDNOST KOJA TRAJE ŠTO OSTAVLJAMO LJUDIMA KOJI DOLAZE POSLIJE?

RUJAN 2026 | 7. IZDANJE

PROJEKTI • INOVACIJE • PROMJENE • ISTRAŽIVANJA

SADRŽAJ 04

Pismo urednice

VELIMIR SRIĆA Vrijednost koja traje: što ostavljamo ljudima koji dolaze poslije?

KREŠIMIR CRNKO Što ostavljamo mladima s aspekta borilačkih vještina

PETRA HABDELIĆ I HRVOJE MEŠTRIĆ Najveća svemirska misija počinje znatiželjom

JELENA BIKIĆ Baština pretvorena u dar

MARTINA RAGUŽ Talenti: 1, 2 ili 5 – i što s njima?

JELENA BENJAK Najvažniji projekt koji vodimo počinje kod kuće

ANDREJA BAKULA Nasljeđe koje gradimo danas: vrijednost koja traje kroz generacije

PREDRAG KVOLIK Odiseja genzijevaca 2026, između „safe“, „brave“ i „stvarnog svijeta“

IVANA RADIĆ Znanje vrijedi tek kada ga prenesemo dalje

LJILJANA MILANOVIĆ Svaka epoha ima svoju metlu: Kapital ličnosti kao nasleđe za vreme u kojem AI radi u naše ime

HELENA STEPIĆ Ne moramo ostaviti nešto veliko. Samo nešto živo.

100

IVAN BUČA 2052. Hoćemo li tada još znati „pivati po cili dan”?

POMALO

WWW.PM4YOU.EU

IZDAVAČ

FOTOGRAFIJE

PM4YOU

AUTORSKE CANVA

GLAVNA UREDNICA

TATJANA KOTARSKI UREDNICA SADRŽAJA

DISTRIBUCIJA

TATJANA KOTARSKI

IZDANJE NO. 7, RUJAN, 2026.

Pomalo

Pismo urednice Dragi čitatelji, Svaka generacija nešto nasljeđuje. Znanje, iskustvo, vrijednosti, ideje, institucije, tehnologiju, kulturu. I svaka, svjesno ili nesvjesno, odlučuje što će od toga sačuvati, što promijeniti i što ostaviti onima koji dolaze poslije. Upravo je to pitanje u središtu sedmog izdanja Pomalo: što od onoga što danas stvaramo ima vrijednost koja će trajati? Odgovori naših autora vrlo su različiti. Pronalazimo ih u baštini kojoj dajemo novi život, talentima koje ne zadržavamo za sebe, ljudskom potencijalu koji pomažemo razviti, znanju koje prenosimo, zajednicama koje nastavljaju živjeti i znatiželji koju budimo u novim generacijama. A dok gledamo prema svijetu 2052., u kojem će tehnologija i umjetna inteligencija vjerojatno promijeniti mnogo toga što danas poznajemo, pitanje postaje još važnije: što želimo sačuvati kao trajno ljudsko nasljeđe? Možda vrijednost koja traje nije ono na čemu zauvijek ostane naše ime. Možda je upravo suprotno. Ono što smo jednom pokrenuli, a može nastaviti živjeti i bez nas. Dobro došli u sedmo izdanje Pomalo.

☀️

Ugodno čitanje!

Glavna urednica

Misija pm4you je educirati što više projektnih entuzijasta i profesionalaca za rad na projektima, pomoći pojedincima i tvrtkama u izgradnji projektne kulture te proširiti utjecaj projektnog menadžmenta na širu društvenu zajednicu kako bismo zajedno mijenjali i činili razliku.

Nadolazeće pm4you edukacije

Praktično vođenje projektata www.pm4you.eu

Onsite radionica, 2 dana Početak: 23.9.2026. | Završetak: 24.9.2026. Lokacija: Kraš - Ravnice, Zagreb

Program certifikacije za profesionalnog voditelja projekta (PMI-PMP)

6 virtualnih susreta (3 sata po susretu). Početak: 15.10.2026. | Završetak: 19.11.2026. Broj mjesta ograničen na 5 sudionika.

Tajči i Suzi pričaju o projektima - serija online radionica

5 virtualnih susreta (2 sata po susretu). Početak: 27.10.2026. | Završetak: 26.2.2027. Broj mjesta ograničen na 10 sudionika.

Pomalo

VRIJEDNOST KOJA TRAJE Što ostavljamo ljudima koji dolaze poslije? VELIMIR SRIĆA

PROFESOR EMERITUS, AUTOR I MEĐUNARODNI KONZULTANT SRIĆA CONSULTING

TRAJNO NASLJEĐE

Ovoj ću temi pristupiti sasvim osobno. Kad čovjek pregledava vlastiti životni put, pitanje trajnosti neminovno se nametne. Što će ostati iza nas i koliko to istinski vrijedi? To pitanje, koliko god zvuči sudbinski, ne treba poslužiti kao egzistencijalna tjeskoba, već kao podsjećanje na

Svoju sam karijeru gradio na raskrižjima. Klasična gimnazija, pa ekonomija, pa informatika, pa MBA na Columbiji u New Yorku, kao da sam instinktivno tražio mostove između svjetova gospodarstva, biznisa, digitalnih tehnologija i menadžmenta. Imao sam Fulbrightovu stipendiju, Eisenhower Fellowship,

odgovornost.

gostovao kao profesor svuda pa i na UCLA-i i u Pekingu, postao član Europske akademije znanosti i umjetnosti.

Sjedim u svom uredu, gledam police s desetinama knjiga koje sam napisao: Sve tajne harmoničnog vođenja, Inventivni menadžer u 100 lekcija, Ta gadljiva politika, Život kao igra, Sve tajne kreativnosti… i pitam se: hoće li itko za pedeset godina otvoriti neku od njih? Hoće li neki student, menadžer ili mladi poduzetnik, negdje u svijetu, pronaći u njima odgovor na neka pitanja koja ga muče? Ili će sve to ostati samo hrpa uvezanog papira, niz digitalnih zapisa u nekom „oblaku“, svjedoci vremena koje je prošlo?

Bilo je tu i političkih funkcija, od ministra u Vladi do predsjednika Skupštine Zagreba. Zvuči kao niz postignuća, ali istina je drugačija: svaka od tih stepenica bila je odgovor na jedno jedino pitanje – kako stvoriti nešto što će nadživjeti trenutak i trajati? Jer u životu, osobito onom poslovnom, lako je zapasti u zamku hitnog. Rokovi, brojke, kvartalni rezultati, sve to vuče prema sadašnjosti.

Pomalo

Ali ono što zaista ostaje, ono što grade velike organizacije i istinski vođe, nisu kvartalni izvještaji. To su vrijednosti, kultura, način na koji razmišljamo, kako donosimo odluke, kako se odnosimo prema ljudima dok nitko drugi ne gleda. Kad sam dvaput dao ostavku u politici, svjesno, javno, bez obzira na cijenu, nisam to učinio iz inata. Učinio sam to jer sam shvatio da je jedina trajna vrijednost koju vođa može ostaviti integritet. Bez njega, sve ostalo je pijesak. Bez pravog temelja neće dugo stati niti ostati. Gradite li išta na kompromisima koji vas noću bude, na odlukama koje morate skrivati od vlastite savjesti, onda ne gradite ništa. Ili gradite tek kulu koja će se srušiti pod prvim jačim naletom vjetra sudbine i promjena. A taj vjetar uvijek dođe.

Zato mi je jedan od uzora Leonard Cohen, čovjek koji je cijeli život pjevao o ljepoti i boli s jednakom strašću. Nije gradio karijeru, gradio je glas. Glas koji i danas odjekuje, iako njega više nema. Ili je to supergrupa moje mladosti, The Beatles čija glazba živi vječno jer je u svakoj noti bila istina trenutka, a ne kalkulacija komercijalnog uspjeha.

TRAJNO NASLJEĐE Ljudi često misle da iza sebe ostavljaju hitove i rezultate, kompanije i organizacije. Ali institucije i tvrtke dolaze i odlaze.

Ono što ostaje jest njihova duša ili način: kako ste rješavali probleme, kako ste se nosili s neuspjehom, kako ste slavili pobjede, a da pritom niste zgazili one oko sebe niti ugrozili ičiju održivost i budućnost.

Moje knjige o vodstvu nisu nastale iz želje da budem autor. Nastale su iz potrebe da zapišem ono što sam vidio na terenu, naučio od ljudi kojima sam bio profesor, partner ili konzultant, u razgovorima s tisućama menadžera, u predavaonicama od Los Angelesa do Šangaja. Da to ostane, da posluži kao svjetionik, nekome tko tek ulazi u igru. Jer igra je sve složenija. Umjetna inteligencija, globalni lanci, geopolitička preslagivanja, klimatske promjene… Svijet koji dolazi bit će zahtjevniji i složeniji od današnjeg. I zato ono što ostavljamo nisu rješenja, njih će nove generacije same tražiti i pronaći. Ono što ostavljamo je način razmišljanja.

Pomalo Pitanja koja smo postavljali i pogreške koje smo činili dok smo učili. Hrabrost da se borimo za promjene i kažemo "ne" kad treba. Sposobnost da slušamo, a ne samo da govorimo. Da inoviramo kad treba i sačuvamo ono najbolje od starog kad to netko želi uništiti. Da prepoznamo ljudskost u svakom sugovorniku, bez obzira na njegovu poziciju i da uvijek, bez rezerve, pokušamo svijet učiniti boljim mjestom od onog koje smo zatekli kad smo se na njemu pojavili. Gledajući prema budućnosti, prije ili kasnije svatko se pita što je najveća vrijednost koju ostavlja uza sebe. Što se tiče mene, siguran sam da to nisu diplome, niti funkcije, niti knjige, niti članstva u akademijama. To su ljudi, studenti kojima sam možda pomogao da pronađu svoj put, poduzetnici kojima sam ponekad savjetom skratio traganje do rješenja, moja djeca koja su naučila da gledaju oko sebe i uče…

Istinska trajnost nije u onome što smo napravili, nego u onome što smo pokrenuli u drugima.

TRAJNO NASLJEĐE

Zato je najvažniji savjet poduzetnicima, poslovnim ljudima, stvarateljima, političarima da se svakog jutra kad započnu novi radni dan ne pitaju samo: "koliko ću zaraditi?" ili „kako ću riješiti ovaj problem koji stoji preda mnom“. Trebaju se pitati: "Što će od mog rada ostati za dvadeset godina? Hoće li moja odluka biti brzo zaboravljena, a moja tvrtka biti samo uspomena na burzi, ili će netko reći, od njega sam naučio što su prave vrijednosti i kako se to radi ispravno?" To je ono što stvarno traje i izdrži test vremena. Ne zato što smo veliki, nego zato što smo iskreni. I zato što smo shvatili da pravo bogatstvo nije ono koje brojimo, nego ono koje se ne može izbrojiti , a opet, osjeća se. U svakoj odluci, u svakom rukovanju, u svakoj izgovorenoj rečenici i u svakoj knjizi i ideji koja nekoga pokrene. To ostavljamo. I to je više nego dovoljno.

Pravo bogatstvo nije ono koje brojimo, nego ono koje se ne može izbrojiti, a opet, osjeća se.

Pomalo

BAŠTINA PRETVORENA U DAR JELENA BIKIĆ VLASNICA - ILLIRICA

Medicine, law, business, engineering, these are noble pursuits and necessary to sustain life.But poetry, beauty, romance, love, these are what we stay alive for." Dead Poets Society. (1989) Jako volim ovaj citat i puno sam se puta kroz svoje djelovanje pronalazila u njemu. Kada su nam zadovoljene sve osnovne ljudske potrebe, kada imamo krov nad glavom, čistu vodu, dovoljno hrane, kada smo živi i zdravi – što nas čini sretnima?

ŽIVA BAŠTINA

Kada, u kom trenu, i iz kojeg razloga osjećamo istinsku sreću, zadovoljstvo, divljenje? Znate ono – djetinje naivno, čisto, cijelo, neokaljano, sa širokim osmjehom? Ono divljenje koje graniči sa čuđenjem... i zbog kojeg, makar na trenutak blijede granice između dimenzija i niste posve sigurni da je ovaj materijalni svijet baš sve što postoji... Tema je ovo brojnih knjiga. Tema je ovo kojoj pristupaju s jednakim žarom i duhovnjaci i neuroznanstvenici. Tema je ovo i svakog čovjeka za sebe. Moje djelovanje, koliko ga mogu rekonstruirati unatrag nekih dvadeset godina odraslog svjesnog života, bilo je u svemu pokušaj da se približim tom odgovoru. Beskrajna znatiželja, potraga za istinom i ljepotom, želja za testiranjem granica vlastitih sposobnosti, širenje spoznaje i usvajanje novih perspektiva rezultirale su u mom slučaju jednim „čudnovatim“ životopisom u kojem uz mag. educ. angl. et art. hist stoji i Tečaj rukovanja opasnim kemikalijama i MIT Innovation Leadership Bootcamp Alumni. Kako nas stvaranje i promatranje lijepoga može približiti nečemu većem od nas? Bila je ovo nit vodilja od studija povijesti umjetnosti do ideje o pokretanju vlastitog posla i onoga što će, nakon deset godina rada, postati Illirica: baština pretvorena u dar. Kulturna baština, naročito ona s dozom misterije, bila je svojevrsna fascinacija za mene još od djetinjstva. Sa studijem povijesti umjetnosti ljubav se produbila i dobila je jezik kojim sam je mogla opisati i približiti drugima.

Kada su nam zadovoljene sve osnovne ljudske potrebe, kada imamo krov nad glavom, čistu vodu, dovoljno hrane, kada smo živi i zdravi – što nas čini sretnima?

Pomalo Kada sam od hobija izrade sapuna odlučila stvoriti posao, moj profesionalni smjer krenuo je jednim sasvim drugim putem, ali samo naizgled. Jer priča nikad nije bila samo o sapunima. Priča je bila upravo o – priči.

Moj prvi brend, utemeljen prije točno deset godina, zvao se Silvan. Bila je riječ o kolekciji ručno rađenih sapuna zapakiranih u biorazgradivo pakiranje sa sjemenkama – koje ste mogli zasaditi i iz kojeg je raslo divlje livadno cvijeće. Silvan je, inače, u mitologiji davnih ilirskih plemena slavljen kao božanstvo divlje prirode, šuma i pašnjaka. I to je postala naša priča: izuzetno poštivanje prema prirodi i baštini zapakirano u proizvod.

Ideja o proizvodu koji priča priču kalila se, evo, punih deset godina. Od studija, preko hobija pa do prvog i, sada, drugog brenda – želja mi je stvarati proizvode, priče i doživljaje koji ljude povezuju s iskonskom ljepotom – bilo da je riječ o čistim, prirodnim sastojcima ili pak dizajnu koji je svoju inspiraciju pronašao u tisućama godina starom artefaktu kojeg su ovdje, na ovoj zemlji, ostavili ljudi, naši preci koji su kročili pod istim nebom kao i mi, gledali isto more, iste planine – samo eto s par tisuća godina razmaka... Danas kroz ILLIRICU razvijam darove nadahnute mediteranskom baštinom te personalizirane proizvode za hotele i destinacije. Njihove mirise, biljke, povijest i lokalne priče nastojim pretočiti u iskustvo koje gost može ponijeti sa sobom.

Kroz radionice posvećene otkrivanju drevnog Mediterana mirisom, pričom i dodirom želim tu baštinu približiti ljudima još neposrednije. Kada razmišljam o tome što svojom pričom mogu ostaviti generacijama koje dolaze, vraćam se dvjema važnim spoznajama. Prva je da uspjeh ne mora biti odvojen od ljepote, smisla, prirode i odgovornosti prema zajednici. Upravo suprotno: duboko poštovanje prema prirodi i osjećaj povezanosti sa svime što živi mogu biti temelj stvaranja koje ima trajniju vrijednost. Druga je da nam razumijevanje priča koje su oblikovale ljude prije nas pomaže da bolje upoznamo i sebe. Baštinu nebi trebali promatrati samo iza muzejskih stakala. Ona živi kada je ponovno upoznamo i osjetimo. Budućim generacijama želim prenijeti upravo to: poštovanje prema onome što smo naslijedili i ideju, inspiraciju, da iz toga mogu stvoriti nešto svoje, ne prekidajući nit koja nas povezuje.

ŽIVA BAŠTINA

Illirica je povratak. Povratak prirodi, zemlji koja nas je oblikovala i tišini u kojoj ponovno čujemo sebe. Illirica je posveta. Onima koji su hodali pod ovim istim nebom tisućama godina prije nas. U mirisu ružmarina, lavande i divlje ruže živi sjećanje na pretkinje. Na njihove ruke koje su brale i iscjeljivale. Od davnih heroina – Teute i Thane. Do naših baka – Ike i Kaje. Do nas. U kamenu i bronci ostali su tragovi njihovih vjerovanja. Illirica to nosi. Kao osjećaj pripadnosti. Zemlji. Kulturi. Nečemu starijem od nas. I još uvijek živom.

Pomalo

Talenti: 1, 2 ili 5 – i što s njima? MARTINA RAGUŽ

GLOBAL PROJECT LEAD ORBICO GROUP

DAROVANI TALENTI

Postoji jedna stara priča o trojici ljudi kojima su povjereni talenti. Jedan je dobio pet. Drugi dva. Treći jedan. Prvi je svojih pet pretvorio u deset. Drugi je svoja dva pretvorio u četiri. A treći je svoj jedini talent, iz straha da ga ne izgubi, zakopao. Kada je došlo vrijeme da pokažu što su napravili s onim što im je dano, prva dvojica imala su više nego na početku. Treći je ostao na onome što je dobio. I na kraju izgubio i to. Ta mi je priča uvijek bila zanimljiva. Ne zbog toga tko je dobio više, a tko manje. Nego zbog pitanja koje ostaje iza nje: Što smo napravili s onim što nam je dano?

🌱

Možda je upravo to jedno od važnijih pitanja kada razmišljamo o tome što ćemo jednoga dana drugima ostaviti iza sebe.

Da bismo znali što možemo dati, prvo moramo znati što imamo. A da bismo znali što imamo, moramo poznavati sebe.

Pomalo

Stvarno upoznati sebe ne znači samo znati što volimo, što ne volimo, u čemu smo uspješni ili što nam dobro ide.

💡

Upoznati sebe znači prepoznati vlastiti identitet. Ono po čemu smo baš mi – mi. Svoje sposobnosti, karakter, vrijednosti, način na koji doživljavamo svijet i ono što možemo dati drugima na način na koji možda nitko drugi ne može. Svatko od nas dobio je neku svoju originalnu i jedinstvenu kombinaciju.

Iako, kad malo razmislim, Tesla je možda upravo jedan od najboljih primjera što znači koristiti svoje talente bez obzira na okolnosti u kojima smo se zatekli.

✨

Ono što mi se čini kao česta greška jest da se svim silama trudimo ispuniti tuđa očekivanja, razvijati talente koje drugi cijene i postati nešto što dobro izgleda izvana, umjesto da otkrijemo ono što je iznutra dano upravo nama. Čini mi se da nam je često važnije „što će selo reći“ nego ono što sami mislimo, bez obzira na veličinu grada u kojem živimo. A tko je taj koji odlučuje jesmo li iza sebe ostavili nešto vrijedno? Vjerujem da nije presudno ono što će drugi jednoga dana reći da smo ostavili iza sebe. Jer svatko nas promatra iz svojih cipela. Sa svojim iskustvima, očekivanjima, vrijednostima i kriterijima. Nečija velika ostavština nekome je mala i obratno. Svako pravilo ima i izuzetke, tako da bih iz ovih zaključaka isključila, primjerice, Nikolu Teslu i njemu slične.

Zato vjerujem da na to pitanje na kraju ipak odgovaramo sami.

Jesam li koristila ono što mi je dano? Jesam li živjela u skladu sa sobom? Jesam li svoje talente zakopala ili sam ih umnožila?

DAROVANI TALENTI

Ako je naš unutarnji odgovor u skladu s našim talentima, vrijednostima i vlastitim identitetom i ako smo dali najbolje od sebe, onda ćemo upravo to najbolje od sebe dati i ostaviti drugima.

Kraj je ljeta. Ljeta volim provoditi uz more ili uz rijeku. Pet mojih nećaka trenutno ima između devet i jedanaest godina i ove godine jedna od njihovih najvećih fascinacija je ronjenje. Satima mogu biti u moru i istraživati što se sve nalazi ispod tog velikog plavetnila. Jednom im je, tamo negdje kraj bova – ili, kako se kolokvijalno u Hercegovini

Ne moraju za to znati tisuće ljudi – ili pak mogu. Sve ovisi o nama.

kaže, „očenaša“, ispala njihova najbolja maska.

Nekome pomogli… Nekome vratili izgubljenu masku s

Istog su trenutka došli do mene. Bilo je ondje i drugih odraslih, ali iz nekog razloga nisu pitali njih.

morskog dna. Nekome bili tu kada nas je trebao.

„Tine, možeš li nam izroniti masku?“ Naravno da sam pristala. Otplivala sam do bova i zaronila. Dolje

Možda smo umnožili samo jedan svoj talent. Možda njih nekoliko. Nije ni važno koliko – važno je da ih nismo

mi je bilo malo mračno. I hladno. Zujalo mi je u ušima. Maska je bila dublje nego što sam očekivala.

zakopali.

Ali sam je pronašla i izronila. Koja sreća na licima mojih nećaka! Ne mora ono što ostaje iza nas

iskustava poput ovog s maskom.

završiti u knjigama ili bespućima

Odgovor na to pitanje, na kraju, znate

internetskog sadržaja...

samo vi.

Ponekad je dovoljno da smo ono što imamo koristili onda kada je nekome trebalo. Da smo nešto izgradili – odnos, tim, povjerenje, biznis, zgradu,.. Da smo nekoga usrećili – nešto otpjevali , nešto ukusno skuhali… Nekoga nečemu naučili…

Ja si osobno želim još puno sličnih

A vi? Što vi želite ostaviti iza sebe?

✨

Pomalo

NASLJEĐE KOJE GRADIMO DANAS: vrijednost koja traje kroz generacije

“Na čemu si ti?” Kada s 55 godina i više od tri desetljeća profesionalnog intenzivnog rada s ljudima i organizacijama svih veličina u privatnom i javnom sektoru, balansiram između dvije zahtjevne uloge /posla, ljudi me pitaju: "Andreja, odakle ti energija? Što te još uvijek pokreće?” A neki kažu uz smijeh; „Ma na čemu si ti, daj nam malo da probamo!?“

ANDREJA BAKULA HR KONZULTANTICA AB.PRO & SD WORX CROATIA

„Na životu sam kontinuirano i kada je lijepo i kada je teže jer me svakodnevno vode vrijednosti i prioriteti u radu i mentoriranju ljudi tako živim svoju svrhu i duboko sam mirna i sretna zbog toga“. Taj odgovor je za mene danas jednostavan no sazrijevao je od prvih

Moj odgovor - kratak - uz široki osmijeh je: „Na životu sam ljudi“. Ne zamaram ljude s „ostatkom odgovora“

dana mog života još u vrtiću (ali to je neka druga priča…) i zato sam se rado odazvala na Tatjanin poziv za baš ovu

ali sada ću ga podijeliti s vama čitateljima

temu 7. broja časopisa POMALO - a to je potraga za vrijednostima koje traju…

Pomalo:

LJUDSKI POTENCIJAL

U stvarno dinamičnom okružju i svijetu radnih okružja, tržišta rada, ljudskih potencijala te faza zrelosti organizacija i ljudi, od malih do velikih tvrtki, gdje se trendovi mijenjaju danas skoro „preko noći“, ono što uistinu ostaje iza nas nisu tablice, izvještaji, projektne povelje i planovi… Ostaju ljudi koje smo podržali i usmjerili, svojim primjerom i prijenosom kompetencija, konzistentno…i koji danas ostvaruju svoje potencijale, postižu rezultate, prenose dalje…

HR priče su počele davno – bez mobitela i mailova koje nismo tada koristili! Od mojih početaka rada s ljudima 1994. godine, volontiranja pa

A u zadnje vrijeme i s AI-agentima, jer danas utjecaj AI tehnologija doista

zapošljavanja, u procesima pribavljanja, procjene radne

snažno utječe na redefiniranje profesionalnih uloga većine nas i nije

sposobnosti, razvoja, upravljanja radnim učinkom, nagrađivanja, pripreme za odlazeće iz sustava….

mudro gurati „glavu u pijesak“ u svezi toga… (no ova AI tematika je obrađena u

do danas… puno se načina rada i modela uvodilo a još više mijenjalo. Od klasičnih „kadrovskih“ službi tvrtke

jednom od prethodnih izdanja POMALO).

su polako (neke i brže) stasale na razinu upravljanja „ljudskim resursima“, pa onda „ljudskim potencijalima“,

Moja uloga HR konzultantice danas nije „samo“ analizirati, saslušati i kreirati rješenja, modele, stvarati zdrave

no kako god to danas nazvali - radi se

temelje za upravljanje HR procesima,

o komunikacijama i radu sa živim ljudima u organizacijama.

već je i svjesno kreiranje tog nasljeđa – što ostaje iza nas…

Pomalo U svom radu osim „samo“ HR konzultacija i edukacija često svjedočim kroz razgovore s ljudima kako traže dodatno razumijevanje, suosjećanje, nadu, smjer, zdravo-razumski pristup te podržavajuću energiju i empatično ljudsko vodstvo… Možda vam zvuči kontradiktorno, no ljudima sve manje u 21. stoljeću za istinski osobni i profesionalni razvoj trebaju generički sadržaji danas dostupni instant iz tisuće izvora… I ljudi imaju sve veće izazove, od tih izbora odabrati koji je pravi za baš tog čovjeka u toj konkretnoj ulozi, timu, tvrtki, fazi osobnog /profesionalnog razvoja? I zato danas, nakon više desetaka godina formalnog vođenja ljudi i procesa svjesno biram u ovoj fazi života, nakon 50-e godine, profesionalne uloge kroz koje mogu dodatno bolje prenijeti ljudima svoje zarađeno i nagomilano iskustvo kroz praktičan utjecaj te koje se može mjeriti (osim formalnih KPI-eva) osnaživanjem onih koji su sa nama i nastavit će djelovati i nakon nas. Za mene, podrška ljudima - stručna i ljudska - nije samo teorija iz stručnih knjiga - to je moja svakodnevica već trideset i dvije godine kroz različite radne uloge i kroz iskustveno pisanje i dijeljenje HR praksi i situacija s terena (ekipa s Linkedina, moje jedine mreže, je u tijeku).

😁

LJUDSKI POTENCIJAL

A kada uračunam svakodnevne upite djece i „jadanja u povjerenju“ kroz osnovnu i srednju školu (koja su dodatno rezultirala kod mene i odabirom studija Psihologije davne 1989., da bolje saznam kako razumjeti i usmjeriti ta „jadanja“ da prerastu u smislene akcije) onda se bavim s ljudima i cca. 50 godina… A ni ne „računamo“ privatne teže situacije i podršku ljudima s kojima živite, prijateljima? Ili i njih računamo, ako se radi od desetljećima sustavnog pomaganja, gdje brusite dodatno svoje životne radare, metode, kapacitet za bol i životnu izdržljivost, jer ste emocionalno povezani s najdražima?

Da, nemam prelagan život iz više osobnih razloga, no zato ga baš i živim kao dar i priliku - svaki dan.

Pomalo Takvim stavom i ponašanjem uz doze humora, potičem i suradnike – da brodimo zajedno neverama i bonacama. Da, dan po dan, biti usmjerivač i podrška crpi i vas kao čovjeka u odjeći profesionalca i nužno je pronaći (svatko po svojoj mjeri) načine „obnove“ vlastite energije i kapaciteta, da bi ostali funkcionalni kao mentor i podrška na duge staze…poslovno i privatno. Kroz HR edukacije koje sam kreirala i vodila te i dan danas kreiram i vodim (obožavam “tailor – made” formate) prošlo je više od 2.000 tisuće polaznika tj. ljudskih duša, a u svojoj sam karijeri provela preko 35 cjelovitih, dubokih mentorskih procesa "jedan na jedan". Kada tako iza sebe imate tisuće i tisuće sati provedenih u dvoranama i na sastancima slušajući pažljivo tuđe profesionalne izazove, strahove i ambicije, shvatite da je prijenos znanja, sustava vrijednosti i motiviranje ljudi da ga praktično primjenjuju, najvrjednija valuta koju stvaramo, održavamo i investiramo kroz rad s ljudima, a posebno danas u 21. stoljeću. Mentorstvo i razvoj ljudi za mene su osobna misija i najveći izvor energije

A poziv vas stvarno zove, svaki dan. Zove vas k ljudima podržavanju da rastu jer tako živite ispunjen život, u kojem kroz komunikacije s ljudima razgovarate i sa samim sobom te živite život u „osobnom svjetlu“, a ne u životu „sjena“.

za oba „posla“ koja danas radim i što ću u nadograđenom obliku nastaviti i u

Kada ulažemo u ljude, sadimo sjeme budućih stabala pod čijim hladom možda nikada nećemo „sjediti“, ali ta

prijevremenoj „mirovini“ jer imam unutarnju potrebu nastaviti pošto za mene ovo nije „samo“ posao, već

vizija kako male sadnice postaju čvrsta stabla, otporna na oluje, je za mene preeeedobar dio ovog poziva u radu s

stvarni poziv.

ljudima…

LJUDSKI POTENCIJAL

I da, prijenos „znanja“ između generacija više nije uglavnom jednosmjeran i odlično da smo to spoznali i da se to u praksi sve više mijenja.On je stvarno dvosmjeran i šteta je efekte te dvosmjernosti propustiti u tvrtkama… Na primjer, ja mlađim, manje iskusnim ljudima prenosim zašto, što i KAKO DA modele i zašto DA i zašto NE kroz HR prakse te učenje navike strateškog , cjelovitog a posebno volim poticati „out of the box“ razmišljanja, uz poticanje na empatičan pristup ljudima… Oni mene uče npr. novim tehnološkim „alatima“, agilnijem pristupu svemu živome (!) te beskompromisnom postavljanju zdravih granica! A to je jako važno za dugoročnu osobnu i poslovnu održivost.

To je živa simbioza koja transformira svaku organizacijsku kulturu i stvara realan društveni utjecaj koji nadilazi same tvrtke i pokazatelje poslovanja. Primjećujete li tu priliku za simbiozu i kreiranje dodatne vrijednosti u kombinaciji – „mlađi i stariji“ i kod vas u tvrtki? Dugoročna odgovornost nas koji imamo privilegiju i/ili obvezu mentorirati i educirati jest stvoriti psihološki sigurno okruženje za pokušaje i pogreške, za preuzimanje vlastitog kruga utjecaja u praksi. To je „sigurna luka razvoja“ gdje se greške tretiraju kao prostor za učenje, a autentičnost i analitičkorazumski pristup promišljanju i djelovanju kao vodiči u procesu osobnog i profesionalnog rasta.

Putovanje razvoja i rasta je samo po sebi ponekad nesigurno, kao kada dijete uči hodati…bude i zabavno, ali i manjih „ozljeda“ u procesu učenja, no to je sve život.

Pomalo

Probudite se ako „spavate“ – gradite i cijenite mentore u tvrtkama!

Da, često je MENTOR/ICA podcijenjeno jezgro motiviranja i zadržavanja suradnika u organizacijama. To je ona osoba koja zna, hoće i može: napraviti smisleno prve korake s novim suradnikom ohrabriti ga/nju i povezati s timom i svrhom rada biti "utvrda" između odlaska i ostanka čovjeka u tvrtki (posebno u dane kada je novome teško) I ne, takav mentor/ica ne počinje od nule. On/ona dolazi spreman/na. Informiran/a. Upoznat/a s osobom i jasnim očekivanjima u tvrtki i odgovornostima koje će novi čovjek preuzimati... još prije prvog radnog dana (da imaju svoje metode proaktivne pripreme...).

LJUDSKI POTENCIJAL

Zato je takav mentor točno tamo gdje treba biti – u središtu rada i prijenosa iskustva, vrijednosti i životne energije. U ulozi koja ima stvarni utjecaj na razvoj odnosa, vezanje ljudi za živu i dobru radnu/ životnu energiju i smislene uvjete rada, zadržavanje ljudi te angažman i posljedičnu produktivnost. I da, onboarding može biti savršeno dizajniran i strukturiran, podupiran odlično od HR-a, no pravi mentor ide dalje jer zna bit zašto radi to što radi i puno njih voli to istinski! Vidite im po sjaju u očima dok uhodavaju suradnike! Takav mentor ima i svoj mikro plan: KAKO I KADA. Uvodi kroz konkretne primjere: daje sigurnost za pogreške uz odgovornost za ispravak ostaje osoba od povjerenja i nakon prvih tjedana /mjeseci zna voditi kroz izazove različitih kultura (npr. strani radnici) daje i traži feedback profesionalno i u praksi brine o provedbi dogovorenog...

Takvi ljudi nisu “još jedna uloga”. Oni su multiplikatori stabilnosti i rasta tvrtke i odnosa unutar tvrtke i prema klijentima...

Ako ih imate, prepoznajte ih i nagradite fer i smisleno za njih. Jer uz voditelje, mentori su vam svjetlo i prirodno “motivacijsko ljepilo” organizacije! I vrijede svakog dodatnog eura uloženog u nagrade! Posebno kada su voditelj i mentor u jednoj osobi! Jer kada ode THE ON/ONA, taj dio sustava /tim tvrtke počne proklizavati.

Zato pitanje nije hoće li se to dogoditi kod vas, već se zapitajte: “Jeste li prepoznali tko su te osobe kod vas u tvrtki i što poduzimate...?”

Pomalo

Kako zadržati strast prema poslu i mentoriranju u zrelim godinama? Odgovor leži u usklađivanju osobnih i profesionalnih vrijednosti i check-in provjerama toga, prema potrebi… O da ako učiš druge da se samoevaluiraju nužno je da to činiš i ti sam u ulozi mentora, edukatora, konzultanta… Znati postaviti prioritete i (iz)boriti se za njih (sam sa sobom unutra prvo a onda s okolinom) i kada ti mnogi govore – trebala bi ovako ili onako Andreja…ha… no kada unutarnji glas kaže: “Idi putem koji si odabrala i vjeruj da je to dobro za tebe i te ljude – jednostavno ideš“. I činiš to i ponavljaš svaki dan, korak po korak…

Bez fokusa i ustrajanja vođenog vrijednostima i prioritetima, nema napretka, niti osobnog niti profesionalnog. Iznutra prema van, uz samo-vrednovanje, iz mog iskustva, to je univerzalno pravilo djelovanja i razvoja, ako želimo da doista traje i rezultate daje... Moja zajednica ljudi , uključujući i moju obitelj su moje sidro, a spoznaja da sam vrlo konkretno proputovala dio profesionalnog putovanja i ohrabrila desetke i desetke ljudi da pronađu svoj put daje mi nevjerojatan unutarnji mir i osjećaj smisla mog djelovanja koje planiram aktivno nastaviti dok god ću moći, dok god bude bilo potrebe...

LJUDSKI POTENCIJAL

Što onda ostavljamo ljudima koji dolaze poslije nas? Ostavljamo im primjer da se radom, etičnošću i ciljanim izborima te kontinuiranim učenjem (formalnim, neformalnim, informalnim) može trajati, napredovati i zadržavati svježina u svim životnim fazama. Ostavljamo im organizacije koje cijene čovjeka iznad procesa i jasno vide te nagrađuju prema stvarnim rezultatima i utjecaju na timove. Kao HR konzultantica, ali prije svega kao mentorica koja je svjedočila rastu stotina karijera, vjerujem da je najveća vrijednost koju možemo ostaviti društvo koje ne zaboravlja mudrost starijih, a daje punu podršku hrabrosti i vizijama mlađih, onih koji dolaze…

Znate li da uz bore koje se neminovno stvaraju s godinama, sijede kose, prve kostobolje i druge „zrele“ doživljaje...

😁

To je krug znanja i vrijednosti koje preživljavaju kroz misli, riječi i djela, a koji traje i stvara promjenu koja

…. oči ostaju sjajiti istim toplim sjajem - kao lučonoša - kada živimo

ostaje tek kada je izgrađena na

svrhu svog života?

zdravim temeljima osobnog kruga utjecaja svakoga od nas i dubokog pogleda u ogledalo u vlastite oči.

Od srca taj sjaj u očima želim i vama dragi ljudi!

Pomalo

Znanje VRIJEDI tek kada ga prenesemo dalje IVANA RADIĆ

KOMUNIKACIJSKA STRUČNJAKINJA I EDUKATORICA PRESENT COMMUNICATIONS PREDSJEDNICA MEĐUNARODNE MREŽE POSLOVNIH ŽENA

Kada govorimo o tome što ostavljamo ljudima koji dolaze poslije nas, često prvo pomislimo na rezultate koje smo ostvarili, organizacije koje smo izgradili, projekte koje smo pokrenuli ili poslovne uspjehe koje možemo izmjeriti. No što smo dulje u poslovnom svijetu, to postaje jasnije da iza nas ipak najviše ostaje ono što smo prenijeli drugim ljudima. Znanje. Iskustvo. Kontakti. Ohrabrenje. Ponekad samo jedna rečenica izgovorena u pravom trenutku. Upravo zato mentorstvo za mene nikada nije bilo samo još jedan alat razvoja zaposlenika. Kroz edukacije iz mentoriranja koje provodim za kompanije, ali i kroz vlastito iskustvo mentorice, uvjerila sam se koliko kvalitetan mentorski odnos može utjecati na profesionalni razvoj neke osobe.

MENTORSKO NASLJEĐE

U gotovo svakoj organizaciji postoji golema količina znanja koja nije zapisana ni u jednom pravilniku, proceduri ili priručniku. To je iskustveno znanje ljudi koji su godinama rješavali probleme, pregovarali, vodili ljude, donosili dobre, ali i pogrešne odluke. Što se događa s tim znanjem kada oni odu? Ako organizacija nema kulturu prijenosa znanja, velik dio tog kapitala odlazi zajedno s njima. Upravo zato mentorstvo ne bismo trebali promatrati kao povremenu HR inicijativu, nego kao važan dio organizacijske kulture i dugoročne održivosti organizacije.

Pomalo

Mentor ne treba imati sve odgovore Jedna od zabluda o mentorstvu jest ideja da mentor mora biti osoba koja zna više i zato drugome govori što treba napraviti. Takav odnos lako može postati davanje savjeta, a mentorstvo bi trebalo biti puno više od toga. Dobar mentor ne stvara svoju kopiju. On dijeli iskustvo, ali istodobno postavlja pitanja. Otvara drugačije perspektive. Pomaže osobi da prepozna vlastite mogućnosti, ali joj ostavlja odgovornost za odluku. Ponekad je važno podijeliti i vlastite pogreške. Reći: „Bila sam u sličnoj situaciji i nisam dobro postupila.“ Ili: „Da danas ponovno donosim tu odluku, napravila bih drugačije.“ Takvo iskustvo ne možemo pronaći u poslovnim priručnicima. Upravo je ono jedna od najvećih vrijednosti koju iskusniji ljudi mogu prenijeti onima koji dolaze poslije njih.

MENTORSKO NASLJEĐE

„Nemoj sama sebi stajati na putu“ I sama sam bila mentorica ženama poduzetnicama u projektu BOND HAMAGBICRO-a. Iz tog iskustva posebno pamtim jednu svoju mentijku. Razgovarale smo o poslovanju, izazovima i odlukama koje je trebala donijeti, ali jedna moja rečenica ostala joj je u posebnom sjećanju. „Nemoj sama sebi stajati na putu.“ Kasnije mi ju je više puta spomenula. Zanimljivo je da ja, kada sam je izgovorila, nisam mogla znati da će upravo tih nekoliko riječi postati nešto što će ponijeti iz našeg mentorskog odnosa. Za mene je to bio dio jednog razgovora. Za nju je očito značilo mnogo više. Ta me situacija često podsjeti na nešto što smatram iznimno važnim u radu s ljudima: ponekad nije presudno nekome dati odgovor. Ponekad mu treba pomoći da se usudi napraviti ono za što već ima znanje i sposobnosti. Jer prepreka nije uvijek nedostatak kompetencija. Kroz rad sa ženama često susrećem sposobne, obrazovane i odgovorne žene koje prije sljedećeg profesionalnog koraka još jednom preispituju jesu li dovoljno spremne. Trebaju li još nešto naučiti? Imaju li dovoljno iskustva? Jesu li zaista dorasle novoj ulozi? Ponekad je zato potrebno da netko drugi prvo vjeruje u nas.

Pomalo

Ponekad nekome treba „posuditi“ vjeru u sebe To iskustvo prepoznajem i danas kroz programe osnaživanja žena koje provodim, a koji u sebi imaju mnogo elemenata mentorstva i usmjereni su, među ostalim, na razvoj liderskih vještina. Žene s kojima radim ne trebaju nekoga tko će im govoriti što trebaju raditi. Najčešće imaju znanje, iskustvo i sposobnosti. Ono što im ponekad nedostaje jest sigurnost da mogu napraviti sljedeći korak: preuzeti veću odgovornost, zauzeti se za svoju odluku, postaviti granice, voditi zahtjevan razgovor, delegirati, javno iznijeti svoj stav ili prihvatiti lidersku poziciju. U takvim situacijama vjerujem u njih. I kažem im to. Ne zato da bih im dala neutemeljeno samopouzdanje, nego zato što ponekad sa strane jasnije vidimo sposobnosti druge osobe nego što ih ona u tom trenutku vidi sama. Možda je upravo to jedan od najljepših aspekata mentorstva: na neko vrijeme nekome možemo „posuditi“ svoju vjeru u njega, dok ne izgradi vlastitu.

Jedan od najljepših aspekata mentorstva jest mogućnost da nekome na neko vrijeme „posudimo” vjeru u njega, dok ne izgradi vlastitu.

Kada mentorstvo postane društvena odgovornost

MENTORSKO NASLJEĐE

Još jednu dimenziju mentorstva upoznala sam kroz Međunarodnu mrežu poslovnih žena, u kojoj smo pokrenule nekoliko mentorskih programa usmjerenih na žene iz manjinskih skupina. Naše članice u tim su programima preuzele uloge mentorica i svoje poslovno iskustvo, znanje i vrijeme stavile na raspolaganje drugim ženama. U takvim programima posebno postaje vidljivo da mentorstvo nije samo prijenos poslovnog znanja. Nekome tko nema jednaku dostupnost poslovnim mrežama, uzorima ili prilikama mentor može otvoriti perspektivu koja mu je do tada bila nedostupna. Može ga povezati s ljudima, pomoći mu da bolje razumije poslovno okruženje ili jednostavno pokazati da postoji put kojim može krenuti. Time se prenose znanje i iskustvo, ali i nešto što je puno teže izmjeriti: osjećaj pripadnosti, samopouzdanje i spoznaja da je određeni profesionalni put moguć. Zato mentorstvo vidim i kao oblik društvene odgovornosti. Posebno kada svoje vrijeme i iskustvo usmjerimo prema ljudima koji možda nisu imali iste početne prilike kao mi.

Pomalo

Održivost nije samo pitanje resursa

Danas mnogo govorimo o održivosti. Najčešće pritom mislimo na okoliš, resurse i odgovorno poslovanje. Međutim, postoji i održivost znanja. Organizacija koja ovisi o nekoliko ljudi koji „sve znaju“ dugoročno nije održiva. Lider koji oko sebe ne razvija druge ljude također ne gradi održiv sustav. Zato pravo pitanje nije samo: “Koliko znanja imam?” Puno je važnije: “Koliko je tog znanja ostalo u ljudima s kojima sam radila?” I pritom ne trebamo prenositi samo svoje uspjehe. Možda su još vrjednije naše pogreške. Odluke koje danas ne bismo donijeli. Situacije u kojima smo predugo čekali. Razgovori koje smo trebali voditi ranije. Prilike koje nismo prepoznali. Generacijama koje dolaze poslije nas ne treba naše savršenstvo. Treba im naše iskustvo.

Generacijama koje dolaze poslije nas ne treba naše savršenstvo. Treba im naše iskustvo.

MENTORSKO NASLJEĐE

Postoji još nešto posebno u mentorstvu: rezultat često nećemo moći pripisati sebi. Osoba koju smo mentorirali možda će nekoliko godina kasnije postati direktorica, razviti vlastiti posao, preuzeti novi tim, pokrenuti projekt ili donijeti važnu životnu odluku. Možda se neće sjećati svega o čemu smo razgovarali. Ali možda će se sjetiti jedne rečenice. I možda će je jednoga dana izgovoriti nekome drugome.

Najvrjednije nasljeđe možda neće nositi naše ime

Upravo zato vjerujem da se vrijednost profesionalne karijere ne može mjeriti samo funkcijama, projektima, prihodima ili priznanjima. U jednom trenutku trebali bismo se zapitati i koliko smo ljudi tijekom tog puta osnažili. Jesmo li svoje znanje čuvali kao osobnu prednost ili smo ga pretvarali u priliku za druge? Jesmo li iza sebe ostavili ljude koji su zbog suradnje s nama postali sigurniji, sposobniji i spremniji preuzeti odgovornost? I jesmo li ih potaknuli da jednoga dana naprave isto za nekoga drugoga? Jer tada mentorstvo prestaje biti samo odnos između dvoje ljudi. Postaje lanac prijenosa znanja, iskustva, povjerenja i vrijednosti. A možda je upravo to vrijednost koja najdulje traje.

Pomalo

Ne moramo ostaviti nešto VELIKO. Samo nešto ŽIVO.

HELENA STEPIĆ IT ANALITIČARKA U CU-BIT I OSNIVAČICA ZAGREB OFFLINE CLUBA

ZAJEDNIČKI TRAG

Moj put je krenuo tako što sam od malih nogu bila aktivna, krenulo je od vijeća mladih, preko volontiranja u različitim udrugama u svojoj lokalnoj zajednici, do sudjelovanja u internacionalnim projektima gdje sam imala priliku putovati i upoznati ljude iz cijeloga svijeta. Možda su to sve bili indikatori da ću jednoga dana postati sociologinja. Volim istraživati, uspoređivati, analizirati i upravo me je ta znatiželja spontano odvela do uloge projektne menadžerice, gdje radim na projektima koji spajaju sve što volim. A ono što volim najviše jest pružiti priliku, posebno mladim ljudima koji se prečesto marginaliziraju i podcjenjuju. Željela sam potaknuti jednu struju misli da su mladi BUDUĆNOST I SADAŠNJOST. Tako je nastao moj prvi veliki projekt, Simulacija lokalnih izbora. Okupila sam šezdesetak divnih mladih ljudi i dala im priliku, kao što je netko davno dao meni i otkrio mi cijeli svijet novih mogućnosti i dao mi vjetar u leđa da vjerujem u sebe. Kad projekt završi, kao da se vratiš kući s dugog putovanja. Osjećaš veliku ispunjenost, aspiraciju, ali i vrstu umora, jer izlazak iz svakodnevne rutine zahtijeva veliku dozu snalaženja u novim situacijama. Ono što je predivno jesu uspomene i iskustvo koje te transformiralo. Tako je bilo i s mojom Simulacijom. Projekt je službeno završio: dvodnevna edukacija je provedena, sudionici su otišli svojim kućama, mentori se vratili svojim obavezama, fotografije su spremljene, evaluacije ispunjene. Na papiru je sve gotovo.

A onda sam počela čitati što su sudionici napisali. Jedna osoba rekla je da je stekla mnogo novih znanja i vještina, ali i nova prijateljstva. Druga je napisala da joj je bilo posebno vrijedno upoznati ljude različitih mišljenja i ideologija i pritom shvatiti da mogu biti složni. Netko je prvi put imao priliku biti mentor i prenositi svoje znanje drugima. Netko je kroz projekt stekao iskustvo koje će mu trebati za buduću karijeru. Netko je napisao da mu je projekt dao smisao onome što studira. A jedna rečenica bila je gotovo sasvim jednostavna: “Znam nešto više…” Možda upravo u toj jednostavnosti leži odgovor na pitanje što zapravo ostaje iza jednog projekta.

Pomalo

Kada sam pokretala Simulaciju lokalnih

Nismo im samo govorili kako demokracija funkcionira Dali smo im alate da oni budu demokracija.

izbora, nisam razmišljala o nasljeđu. Razmišljala sam o mladima o srednjoškolcima koji često odrastaju u svijetu u kojem se politika pojavljuje uglavnom kao nešto što se događa na televiziji, u predizbornim kampanjama i među odraslima. O činjenici da imamo pravo glasa, ali ne nužno i dovoljno znanja ili prilika da budemo aktivni dionici. O tome koliko je teško očekivati od mladih da budu aktivni građani ako im nikad nismo dali priliku da vide kako aktivno sudjelovanje uopće izgleda. Htjeli smo napraviti nešto drugačije od klasičnog predavanja. Željela sam da rade na stvarnim problemima, da se njihovo mišljenje pita i čuje. Zato su mladi tijekom projekta preuzimali različite uloge. Netko je postao političar i morao osmisliti program za mlade. Netko novinar, pa je postavljao pitanja, intervjuirao, oblikovao priču. Netko građanin koji treba prepoznati problem i razmisliti kako ga riješiti. Netko aktivist koji treba pronaći način da na taj problem upozori i pokrene promjenu. Nismo im samo govorili kako demokracija funkcionira. Dali smo im alate da oni budu demokracija. Dali smo im priliku da je iskuse. I možda je upravo to najvažnija stvar koju možemo dati mladom čovjeku ne samo odgovor, nego prostor da sam postavi pitanje i riješi problem.

ZAJEDNIČKI TRAG

Najljepši dio projekta nije bio ono što smo mi naučili njih

Ponekad je dovoljno da netko samo nekoliko koraka ispred tebe kaže: "Dođi, pokazat ću ti kako sam ja."

Kao sociologinja, često sam razmišljala o društvu kroz istraživanja, teorije i brojke. No

Jedna od sudionica napisala je da joj je bilo posebno vrijedno to što je prvi put

svaki put kad bih se našla u stvarnom projektu s ljudima, shvatila bih koliko je društvo zapravo živo. Ne postoje samo

imala priliku nekome biti mentor i prenositi svoje znanje, iako je i sama bila tek na prvoj godini studija. Ta mi je

“sudionici”. Postoje osobe. Netko tko je prvi put javno progovorio. Netko tko je do tada

rečenica ostala u glavi. Jer znanje često zamišljamo kao nešto što ide odozgo

možda mislio da nije dovoljno dobar da preuzme odgovornost. Netko tko je otkrio da

prema dolje stariji podučavaju mlađe, iskusniji podučavaju manje iskusne,

mu se sviđa novinarstvo. Netko tko je prvi put nekome bio mentor. U evaluacijama projekta počele su se

netko tko “zna” stoji ispred nekoga tko “tek treba naučiti”. Ali stvarnost je puno ljepša. Ponekad je dovoljno da netko

pojavljivati stvari koje nismo mogli unaprijed upisati u projektni plan: nova prijateljstva. Samopouzdanje. Iskustvo. Mentorstvo.

samo nekoliko koraka ispred tebe kaže: “Dođi, pokazat ću ti kako sam ja.” A onda jednoga dana ti postaneš ta

Osjećaj pripadnosti. I ono možda najvažnije: osjećaj da možeš nešto napraviti.

osoba za nekoga drugoga. Tako znanje zapravo živi.

Pomalo

Godinama kasnije ponovno sam počela stvarati prostore za ljude

Danas radim u IT-u. Bavim se poslovnim analizama, projektima, poslovnim procesima i digitalnom transformacijom. Na prvi pogled nema puno veze sa strukom ali kad pogledam malo dublje, shvaćam da se kroz sve što radim provlači ista stvar: znatiželja, istraživanje problema, pitanje kako nešto funkcionira. No, jedan posao mi nije bio dovoljan falio mi je balans. Tako sam došla na ideju da pokrenem prostor u kojem se ljudi osjećaju dovoljno sigurno da sudjeluju, svojevrsnu zajednicu i predah od ovog modernog, ubrzanog i individualiziranog društva. Tako je nastao Zagreb Offline Club. U svijetu u kojem nikad nije bilo jednostavnije biti povezan, sve sam više primjećivala koliko ljudima zapravo nedostaje stvarna povezanost. Imamo kontakte, pratitelje, grupe, poruke i notifikacije. Ali ponekad nemamo kome reći: “Idemo na kavu.” Iz te jednostavne potrebe nastao je Zagreb Offline Club, inicijativa koja okuplja ljude uživo, izvan ekrana, kroz druženja, događanja i aktivnosti. I opet sam se našla u ulozi u kojoj nešto organiziram. Ali što više organiziram takve događaje, to manje mislim da je najvažniji sam događaj. Piknik završi. Party završi. Radionica završi. Ljudi odu kući. Ali možda dvoje ljudi nastavi razgovarati. Možda netko upozna prijatelja. Možda netko prvi put dođe sam na događaj i shvati da može. Možda se rodi neka nova suradnja. Možda netko tko se taj dan osjećao usamljeno ode kući s osjećajem da ipak negdje pripada. To nisu rezultati koje uvijek možemo izmjeriti. Ali oni postoje.

ZAJEDNIČKI TRAG

Kada projekt više nije naš Tek kroz godine počela sam shvaćati jednu pomalo neobičnu stvar o projektima: najbolji projekti su oni koji u jednom trenutku prestanu biti naši. Dok ih stvaramo, prirodno je da ih povezujemo sa sobom, to je naša ideja, naš trud, naše vrijeme, naše ime. Ali ako sve ovisi o nama, onda možda nismo stvorili zajednicu. Stvorili smo projekt koji nas treba. Prava vrijednost nastaje kada ljudi koje smo okupili mogu nastaviti bez nas. Kada sudionik postane mentor. Kada netko tko je došao učiti jednoga dana sam počne podučavati druge. Kada ideja koju smo pokrenuli dobije novi život u rukama nekog drugog. Kada ljudi koje smo povezali nastave povezivati druge. Tada se događa nešto prekrasno, vrijednost više ne ide od nas prema drugima. Počinje kružiti.

Što zapravo ostavljamo? Kada razmišljamo o nasljeđu, često zamišljamo velike stvari nešto što će nositi naše ime, veliki projekt, uspješnu kompaniju, knjigu, instituciju. Nešto

Ideja koju je netko drugi nastavio. Razgovor koji je nekome promijenio pogled na svijet. Prijateljstvo koje ne bi nastalo da se dvoje ljudi nisu slučajno našli u istom prostoru. Možda je to mlada osoba koja nakon jednog projekta odluči da želi biti aktivnija u svojoj zajednici. Možda je to student koji prvi put postane mentor. Možda je to netko tko se usudi doći sam na događaj jer je jednom negdje osjetio da je dobrodošao. I možda nikad nećemo znati sve posljedice onoga što smo pokrenuli. To je istovremeno

trajno i vidljivo. Ali sve više vjerujem da nasljeđe često izgleda puno jednostavnije.

zastrašujuće i prekrasno jer ne možemo

Možda je to osoba kojoj smo dali priliku. Znanje koje smo nekome prenijeli.

što možemo: Znanje. Vrijeme. Povjerenje.

kontrolirati što će ljudi napraviti s onim što im damo. Možemo samo dati najbolje Prostor. Priliku. I malo hrabrosti.

Pomalo

Ne moramo ostaviti nešto veliko. Samo nešto živo. Danas, kada započinjem neki novi projekt, više se ne pitam samo što želimo napraviti, nego koga želim uključiti, hoće li se ideja nastaviti razvijati kad ja više ne budem njezin dio, tko je bolji od mene da ga uključim i učim od njega ili nje, kome mogu dati priliku jer

A možda je upravo u tome odgovor na pitanje što ostavljamo ljudima koji dolaze poslije nas. Ne ostavljamo im samo ono što smo napravili. Ostavljamo im ono što mogu nastaviti graditi. I ako imamo sreće, jednoga dana ćemo se maknuti korak unatrag i gledati kako nešto što je nekada bila samo

vidim koliko se trudi. Jer možda je to najveća vrijednost koju možemo ostaviti ljudima koji dolaze poslije nas. Ne gotov svijet. Ne savršen projekt. Ne nešto što će zauvijek nositi naš potpis. Nego nešto

naša ideja živi kroz ljude koji su je učinili svojom. Tada znamo da je vrijedilo. Jer najvrjednije nasljeđe možda nije ono što ostane iza našeg imena. Možda je to ono što ostane među ljudima - vizija da zajedno

dovoljno dobro, dovoljno otvoreno i dovoljno živo. Kad se vratim na evaluacije Simulacije

možemo puno, puno više. Zato danas više ne želim nužno ostaviti nešto veliko.

lokalnih izbora, shvaćam da su sudionici zapravo sami napisali nastavak tog projekta. Nisu govorili samo o tome što su naučili govorili su o ljudima koje su upoznali, o prijateljstvima, o mentorstvu, o različitostima koje nisu bile prepreka da rade zajedno, o osjećaju da su napravili nešto korisno za svoju budućnost i budućnost svojih vršnjaka. Tada shvatim da projekt možda nikad nije bio samo dvodnevna edukacija. Bio je početak. Neki od njih su danas uspješni političari, učitelji, poslovni ljudi.

Želim ostaviti nešto što će činiti dobro, kako ljudima tako i ovom predivnom planetu. Ne moramo ostaviti nešto veliko. Samo nešto živo.

U IDUĆEM IZDANJU POMALO

Sigurnost u fokusu

Tko je ostavio vrata otvorena?

www.pm4you.eu

Pomalo

Što ostavljamo mlađim generacijama iz aspekta borilačkih vještina? KREŠIMIR CRNKO

AUTOR KNJIGE “JAPANSKI POSLOVNI KODEKS POBIJEDITE NA POSLOVNOM BOJNOM POLJU UZ HRABROST, PREDANOST, ISKRENOST I ČAST” LICENCIRANI TRENER ZA AIKIDO I KARATE

PUT KARAKTERA

“Postoji samo jedan način da stignemo na cilj: KRENIMO!“ - Sri Chinmoy Što ostavljamo u nasljedstvo budućim generacijama? Odluke koje donosimo u sadašnjem trenutku imaju duboki emocionalni i duhovni utjecaj na mnoge generacije. Većina nije svjesna toga da u velikoj mjeri mi stvaramo temelj njihove budućnosti svojim sadašnjim odlukama. Svaka generacija ostavlja trag. Pitanje nije hoćemo li ga mi ostaviti, nego kakav će on biti. Hoće li buduće generacije naslijediti samo sportske dvorane, kvalitetnu opremu i suvremene metode treninga ili će naslijediti nešto daleko vrjednije, a to je sustav vrijednosti koji oblikuje čovjeka? Borilačke vještine podrazumijevaju sustav vježbi temeljen na tradicionalnim načelima koja uključuju pripremu tijela i uma za borbu.

Izvorne vrijednosti borilačkih vještina često možemo povezati s trpljenjem, svakodnevnim napornim vježbanjem, skromnosti i poniznosti, ljubavi prema životu onakvom kakav je, duhovnoj smirenosti, ne pridavanju velike važnosti materijalnim dobrima, te pridržavanjem etičkih i moralnih načela. Borilačke vještine od svojih početaka nisu bile usmjerene isključivo na razvijanje borbene sposobnosti, već i na odgoj čovjeka kroz razvoj karaktera, samodiscipline, poštovanja i odgovornosti. Tehnika je bila “sredstvo”, a čovjek “cilj”.

Pomalo

Vježbajući borilačke vještine, potičemo samodisciplinu, samokontrolu, razvijamo usredotočenost i svijest, te učimo pravilima ponašanja. Iako treninzi traže puno discipline, njihova interaktivna narav nudi temelj za učenje i vježbanje životnih vještina poput skromnosti, uzajamnog poštovanja, iskrenosti i pozitivnog stava. Bavljenje borilačkim vještinama, osim fizičke aktivnosti, imaju i značajan utjecaj na mentalno zdravlje, a to su razvijanje pozitivnih psihofizičkih osobina, smanjenje stresa, napetosti i anksioznosti. Suprotno predrasudama gdje se borilačke vještine karakteriziraju nasilnim, one svojim vježbačima primarno nude disciplinu, poštovanje i samokontrolu kao osnovne pretpostavke za njihovim bavljenjem. Osnovni cilj vježbača borilačkih vještina je nadvladati “suparnika” vještinom, a ne “uništiti“ ga, slijeđenjem “Puta“ do njegove realizacije gdje svaki vježbač vježbajući usvaja određeni program i prolazi kroz svoj razvojni “Put“. “Put” u borilačkim vještinama označava “način života”. Put ne znači “put borbe”. To je Put, kojim “putujemo“ kako bi spoznali svoj unutarnji mir i harmoniju.

“Krajnji cilj borilačkih vještina je da ih ne moraš koristiti.“ - Miyamoto Musashi Jedna od čestih zabluda jest da borilačke vještine potiču agresivnost. Iskustvo pokazuje upravo suprotno. Vježbač koji stječe sigurnost kroz trening ima manju potrebu “dokazivati“ se nasiljem ili sukobima. Pravo samopouzdanje proizlazi iz spoznaje vlastitih sposobnosti, ali i svijesti o vlastitim granicama. Takve osobe znaju kontrolirati emocije, donositi racionalne odluke i izbjeći sukob kad god je to moguće. Borilačke vještine potiču redovitu tjelesnu aktivnost, razvijaju motoričke sposobnosti, koordinaciju, izdržljivost i zdravlje u cjelini. Jednako važan je njihov pozitivan utjecaj na mentalno zdravlje. Trening smanjuje stres, razvija koncentraciju i pomaže vježbačima da se lakše nose s pritiscima svakodnevnog života. U vremenu kada se sve više vremena provodi pred ekranima, ovakva navika predstavlja neprocjenjivu vrijednost.

PUT KARAKTERA

“Nije važno da li smo bolji od nekog drugog, već od jučerašnjeg sebe.“ - Jigoro Kano Od vježbača se traži da održavaju visoke standarde discipline koja će postati dijelom njihove svakodnevice. Prihvaćanjem pozitivnog razmišljanja olakšat ćemo napredak u savladavanju tehnika. Također, pozitivan stav i razmišljanje povećavaju samopouzdanje, olakšavaju reakciju i prilagodbu na novonastalu situaciju bez obzira da li je riječ o onoj u dvorani za vježbanje ili u svakodnevnom životu. O rezultatu “borbe“ često odlučuju stavovi i trenutno stanje duha. Čast i vjernost su dva najvažnija principa. Ništa manje značajni nisu ni pravednost, hrabrost, dobrota, ljubaznost, iskrenost i skromnost, a naročito samokontrola u svim prilikama. Ove vrijednosti neophodne su za život u zajednici. One čine čovjekov duhovni i mentalni sklop, ali se, nažalost, u modernom društvu često izgube. Zadatak svih vježbača borilačkih vještina je obnavljanje tih principa i predstavljanje njihovog živog primjera. Na treningu, jedan od načina na koji nesvjesno razvijamo visoku toleranciju na frustraciju je rad s različitim partnerima. Ne možemo kontrolirati što se događa oko nas, niti kako drugi rade, ali možemo steći mogućnost odabira kako ćemo odgovoriti na određeni “napad“ kroz zadanu ili slobodnu “tehniku“. Trening nas uči da prihvatimo nesavršenost kod drugih, a posebno nesavršenost u nama samima.

Pomalo

Trener ima jednu od najodgovornijih uloga u životu vježbača. Roditelji su mu dali život. Učitelji znanje. Trener pomaže u izgradnji karaktera. Vježbač možda neće zapamtiti svaki trening, ali će cijeloga života pamtiti način na koji je trener razgovarao s njima, gledao ga i vjerovao onda kada oni sami nisu vjerovali u sebe. Trener je često osoba koja provede stotine sati s vježbačima u razdoblju njihova odrastanja. U tim godinama ne razvija se samo tijelo nego i karakter. Trener je autoritet koji ne proizlazi iz funkcije, niti iz medalja koje je osvojio. Njegov autoritet proizlazi iz osobnog primjera. Vježbač promatra što trener radi. Ako trener pokazuje poštovanje, vježbač pokazuje poštovanje. Ako pokazuje pravednost, vježbač razvija osjećaj pravednosti. Ako ostaje smiren u porazu i skroman u pobjedi, poštuje protivnika, način kako rješava sukobe i kako se odnosi prema slabijima. Upravo kroz te primjere uče što znači biti odgovoran, pravedan i dosljedan. Upravo je to obrazac ponašanja I odgoja koji želimo prenijeti novim generacijama. Poštovanje je jedna od prvih stvari koju vježbač nauči ulaskom u dvoranu. Naklon treneru, partneru ili “protivniku“ nije formalnost, nego simbol međusobnog uvažavanja. U tradicionalnim borilačkim vještinama “protivnik“ nije “neprijatelj.“ On je osoba koja nam omogućuje da napredujemo. Bez kvalitetnog partnera nema ni kvalitetnog treninga. Takvo razumijevanje razvija empatiju, samokontrolu i svijest da prava snaga nije u dominaciji, nego u odgovornom korištenju vlastitih sposobnosti.

“Ne govorite loše o sebi, jer ratnik koji je u nama čuje naše riječi i one nas slabe.“ - Samurajska izreka U društvu koje je često obilježeno netrpeljivošću i podjelama, upravo ovakve vrijednosti postaju dragocjene. Kada se govori o uspjehu, najčešće se spominju medalje, prva mjesta, rekordi, međutim najveći uspjeh jednog trenera ne može se izmjeriti brojem osvojenih odličja.

PUT KARAKTERA

“Na putu karatea nije važna pobjeda ni poraz njegovih sudionika, već jedino formiranje njihova karaktera.“ - Gichin Funakoshi Najvažnija ostavština koju prenosimo mlađim generacijama jest sustav vrijednosti. U dvorani se vrlo brzo nauči da uspjeh ne dolazi preko noći. Svaki napredak rezultat je rada, discipline, ponavljanja tehnika i strpljenja. Vježbači uče kako se prepreke ne zaobilaze nego savladavaju, a neuspjeh postaje prilika za učenje, a ne razlog za odustajanje. Takav način razmišljanja prenosi se na školovanje, budući posao, te svakodnevni život. U svakom slučaju borilačke vještine i trening u odgojnom smislu trebali bi vježbaču omogućiti da se u potpunosti ostvaruje, upotpunjuje, razvija i izrasta u kompletnu, zdravu i pozitivnu ličnost. U tom odgojnom procesu trener je onaj koji to potiče.

U borilačkim vještinama nitko ne može trenirati umjesto nas. Napredak ovisi isključivo o nama samima. Redovitost dolazaka na trening, izvršavanje obveza i prihvaćanje odgovornosti za vlastite postupke razvijaju radne navike koje ostaju za cijeli život. Klub nije samo mjesto treninga nego zajednica u kojoj nastaju prijateljstva, podrška i osjećaj pripadnosti. “Stariji“ pomažu “mlađima“, iskusniji prenose znanje početnicima, a trener postaje “odgojna“ figura koja svojim primjerom oblikuje generacije. Mlađe generacije time dobivaju važnu životnu lekciju, a to je da uspjeh nije slučajnost nego posljedica kontinuiranog rada. Na taj način nastaje kontinuitet u kojem svaka generacija ostavlja “nešto“ sljedećoj.

Pomalo

“Bushidō“, “Put ratnika“, etički kodeks samuraja, ima veliki utjecaj na borilačke vještine, a njegova temeljna načela, vrline su: ispravnost, pravednost, hrabrost, dobrohotnost, suosjećanje, uglađenost, poštovanje, iskrenost, čast, lojalnost, odanost. Navedene vrline su bezvremenske i jednako su vrijedne danas kao i prije nekoliko stoljeća. Najveća pobjeda jest ovladati vlastitim emocijama, postupcima i odlukama. Zato, borilačke vještine nikada nisu promicale nasilje. One su učile odgovornosti prema vlastitoj snazi.

“Najvažnije … nije pobijediti, nego sudjelovati, kao što ni u životu nije najvažnija pobjeda nego borba. Velik je čovjek onaj tko ne osvaja nešto bez časne borbe.“ - Pierre de Coubertin

Što ostavljamo mlađim generacijama? Kada govorimo o ostavštini borilačkih vještina, one predstavljaju put cjeloživotnog učenja, osobnog razvoja i razvoja karaktera. Naša odgovornost kao trenera, učitelja nije samo prenositi tehniku, već je naša odgovornost i “odgajati”. Na kraju, najveća ostavština nije ono što ostavimo iza sebe u materijalnom smislu, jer kada posljednja medalja izgubi sjaj, kada se završi posljednje natjecanje i kada se zatvore stranice sportskih rezultata, ostat će samo karakter vježbača, a to je bez sumnje, najveća pobjeda kojoj jedan trener može težiti: ostavljamo primjer, ostavljamo radne navike, ostavljamo disciplinu koja će ih vodi kroz život, ostavljamo poštovanje prema drugima i prema sebi, ostavljamo hrabrost i odgovornost za vlastite odluke, ostavljamo ustrajnost pred izazovima, ostavljamo samopouzdanje bez oholosti, ostavljamo skromnost u pobjedi i dostojanstvo u porazu, ostavljamo zdrav način života, ostavljamo sposobnost kontrole emocija, ostavljamo osjećaj zajedništva i pripadnosti, ostavljamo sustav vrijednosti baziran na etici i moralu, ostavljamo način razmišljanja kako pobjeda nije pobjeda nad “protivnikom“, nego nad vlastitim slabostima.

PUT KARAKTERA

“Prava pobjeda je pobjeda nad samim sobom.“ - Morihei Ueshiba To su vrijednosti koje ostavljamo u nasljeđe, vrline koje ne zastarijevaju i imaju daleko veću vrijednost od bilo kojeg rezultata. Borilačke vještine predstavljaju odgojni alat koji oblikuje karakter, razvija moralne vrijednosti i priprema vježbače za izazove budućeg života. Naša odgovornost je da budućim generacijama ne ostavimo samo bolje uvjete za trening ili modernije dvorane, nego prije svega primjer ponašanja, kulturu poštovanja i uvjerenje da se pravi uspjeh gradi radom, poštenjem i ustrajnošću. Medalje i trofeji pripadaju vremenu. Karakter pripada vječnosti. U tome je istinska snaga borilačkih vještina i najveća ostavština budućim generacijama. Ako kroz borilačke vještine “odgojimo“ mlade osobe koje će biti odgovorne, časne, hrabre i spremne pomoći drugima, tada smo ostvarili cilj koji daleko nadilazi svaki sportski rezultat. Takve vrijednosti postaju nasljeđe koje će svaka nova generacija nastaviti prenositi, čineći društvo boljim, snažnijim i humanijim.

“Ono što činimo za života - odjekuje u vječnosti.“ - film Gladijator

Pomalo

PROJEKT “POZDRAVI SVEMIR”: NAJVEĆA SVEMIRSKA MISIJA POČINJE ZNATIŽELJOM Razgovor sa dr.sc. Hrvojem Meštrićem, ravnateljem Uprave za znanost i tehnologiju u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih Razgovarala PETRA HABDELIĆ

Svemirske tehnologije prisutne su u našoj svakodnevici mnogo više nego što primjećujemo. Na njih se oslanjamo kada koristimo internet i navigaciju, pratimo vremenske prilike, planiramo prostor ili razvijamo nova rješenja u poljoprivredi, prometu, pomorstvu i zaštiti okoliša. U Hrvatskoj ih danas razvija ili koristi više od 50 poduzeća, a suradnja s Europskom svemirskom agencijom domaćim institucijama i tvrtkama otvara pristup europskim projektima, znanju i tehnologijama. Projekt „Pozdravi svemir“ nastao je iz ESA-ina poziva usmjerenog na podizanje svijesti o važnosti svemira u široj javnosti.

POZDRAVI SVEMIR

Kroz edukativne programe, radionice, eksperimente i VR iskustva mladima približava ESA-ine misije, svemirsku znanost i njezinu primjenu te im predstavlja obrazovne i profesionalne mogućnosti u sektoru koji traži istraživače, inženjere, programere, poduzetnike i stručnjake brojnih drugih profila. O tome kako projekt „Pozdravi svemir“ budi znatiželju novih generacija i zašto upravo ona može biti najvrjednije nasljeđe koje ostavljamo budućnosti razgovarali smo s dr. sc. Hrvojem Meštrićem, ravnateljem Uprave za znanost i tehnologiju Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih.

Predstavljanje projekta ”Pozdravi svemir”

Projekt je nastao iz poziva Europske svemirske agencije (ESA) za projekt koji podiže svijest o važnosti svemira u široj javnosti. Ciljevi su jasni: približiti ESA-ine aktivnosti i misije, svemirsku znanost, tehnologije i takozvane downstream primjene te motivirati mlade za obrazovanje i karijere povezane sa svemirom. Želimo da svemir ne ostane tema samo za stručnu zajednicu. Svemirska tehnologija dio je naše svakodnevice – od interneta i navigacije, preko prostornog planiranja i nadzora u javnoj upravi, do inovacija u prometu, poljoprivredi, turizmu i pomorstvu.

Pomalo

Jedan od glavnih ciljeva projekta jest približiti svemir mladima. Zašto je važno da djeca i mladi već danas razvijaju interes za svemirsku znanost i tehnologiju?

Zato što svemirske tehnologije sve snažnije oblikuju našu budućnost. Svemirski sektor nije rezerviran samo za astronaute ili astrofizičare. Svemir ima prostora i za inovatore, poduzetnike, istraživače, inženjere, programere i stručnjake brojnih drugih profila. Želimo da mladi u Hrvatskoj prepoznaju te mogućnosti i osvijeste da svojim znanjem i idejama mogu biti dio razvoja svemirskih tehnologija. Da bi se takav interes razvio, svemirske tehnologije i mogućnosti treba predstaviti razumljivo i interaktivno. Kada učenik doživi tehnologiju kroz eksperiment ili razgovor sa stručnjakom, ona prestaje biti apstraktna. Postaje stvarna, dostupna i uzbudljiva. Takva iskustva bude znatiželju i kritičko razmišljanje te mogu biti prvi korak prema karijeri u znanosti i tehnologiji.

Projekt uključuje brojne aktivnosti poput Space Daya, Space Nighta, radionica, eksperimenata i VR iskustava. Postoji li neka aktivnost ili susret s učenicima koji vas je posebno uvjerio da projekt već ostavlja trag?

POZDRAVI SVEMIR

Istaknuo bih Dan svemira koji je održan u nekoliko škola u Hrvatskoj kao završna aktivnost programa kojeg provodimo u osnovnim i srednjim školama diljem Hrvatske. Nakon desetak dana tijekom kojih je u školama postavljena edukativna izložba o svemiru, Dan svemira predstavljao je svojevrsno finale – dan posvećen znanosti, učenju, istraživanju i otkrivanju svemira. U programu je sudjelovalo više stotina učenika, a upravo njihov interes i aktivno sudjelovanje pokazuju da projekt ostavlja trag. Kroz radionice „Što teleskopi i sateliti vide?“ i „Sunčev ciklus aktivnosti i svemirsko vrijeme“ učenici otkrivaju kako funkcionira svemir i što sve možemo naučiti zahvaljujući misijama ESA-e. Upravo ta kombinacija znatiželje, pitanja, aktivnog sudjelovanja i kreativnosti učenika za nas je najbolja potvrda da projekt ne ostaje samo na prenošenju informacija, nego uspijeva probuditi stvaran interes za znanost i svemir.

Pomalo

Često ističete važnost razvijanja kritičkog mišljenja i postavljanja pitanja. Je li najveća vrijednost ovakvih projekata upravo u tome da ne stvaraju samo buduće znanstvenike, nego ljude koji znaju razmišljati, propitivati i donositi vlastite zaključke?

Svemir prirodno poziva na pitanja. Istodobno pokazuje koliko su svemirske tehnologije već prisutne u našem životu – od komunikacije i navigacije do praćenja klimatskih promjena i upravljanja kriznim situacijama. Vrijednost ovakvih projekata nije samo u prenošenju znanja, nego i u tome da mladi postavljaju pitanja, provjeravaju informacije i samostalno donose zaključke. To su vještine koje trebaju svima, neovisno o tome hoće li se odlučiti za znanost, tehnologiju ili neko posve drugo područje. Dakle, cilj je dvostruk. Želimo povećati interes za karijere u svemirskom sektoru i pokazati da u njemu postoje brojne profesionalne mogućnosti. No jednako je važno razvijati generacije koje razmišljaju kritički, problemima pristupaju istraživački i razumiju ulogu znanosti u društvu.

Početni interes mladih za svemir treba povezati s konkretnim mogućnostima za obrazovanje, istraživanje i profesionalni razvoj u Hrvatskoj. Popularizacija znanosti može biti prvi korak, ali iza nje mora postojati sustav koji mladima omogućuje da taj interes dalje razvijaju. Uz financiranje projekata važno je stvoriti okruženje u kojem će mladi stručnjaci vidjeti perspektivu za svoj daljnji razvoj. Zato se radi na snažnijem povezivanju znanstvene zajednice i privatnog sektora, jačanju međunarodne vidljivosti Republike Hrvatske u području svemira te uključivanju hrvatskih organizacija u međunarodne projekte. Važnu ulogu u tome ima suradnja Republike Hrvatske s ESA-om, kroz koju se hrvatskim znanstvenim institucijama i poduzećima otvaraju mogućnosti za razvoj projekata, tehnologija i stručnih kompetencija te uključivanje u europski svemirski sektor. Dugoročni je cilj izgraditi konkurentan hrvatski svemirski ekosustav u kojem će mladi moći svoje znanje i ideje razvijati i primjenjivati upravo u Hrvatskoj. Tek tada početno oduševljenje svemirom može prerasti u stvarnu obrazovnu i profesionalnu perspektivu.

POZDRAVI SVEMIR

Kako osigurati da početno oduševljenje svemirom ne ostane samo lijepa uspomena iz školskih dana, nego preraste u stvarne prilike za obrazovanje, karijeru i ostanak mladih stručnjaka u Hrvatskoj?

Pomalo

Svemirska industrija posljednjih godina prolazi kroz velike promjene. Gdje danas vidite najveće prilike za Europu, ali i za Hrvatsku?

Budućnost sektora oblikuje nekoliko sila: tehnološki napredak, geopolitičke ambicije, komercijalizacija i rastući interes privatnog sektora. Tomu se pridružuje i razvoj zajedničkog europskog regulatornog okvira kroz Akt o svemiru, o kojem i dalje pregovaramo na Vijeću EU-a i Europskom parlamentu. Primjene svemirskih tehnologija danas idu daleko izvan istraživanja svemira – od komunikacija i promatranja Zemlje do sigurnosti, zaštite okoliša, poljoprivrede i upravljanja resursima. Prilike za Europu vidim u jačanju vlastitih tehnoloških kapaciteta, tješnjoj suradnji akademskog i privatnog sektora, razvoju novih vještina i prijenosu znanja te u jačanju sigurnosti i strateške autonomije.

POZDRAVI SVEMIR

Uz to, otvaraju se i novi tržišni modeli – od

Ističu se šumarstvo, poljoprivreda,

komercijalnih lansirnih usluga (ESA je upravo potpisala ugovore s 4 komercijalna launchera) i malih satelitskih platformi, sve do usluga temeljenih na satelitskim podacima, gdje je ulazna barijera za manje tvrtke i startupove danas znatno niža nego prije. Europa ima priliku nadoknaditi tehnološki zaostatak i postati predvodnik u

meteorologija, pomorstvo i zaštita okoliša. U upstream segmentu naša se poduzeća bave razvojem sustava za satelitsku navigaciju. Ukupno, preko 50 poduzeća u Hrvatskoj aktivno razvija ili koristi svemirske tehnologije.

održivom i sigurnom korištenju svemira. Dosadašnji rezultati na ESA-inim natječajima za industriju pokazuju da su u Hrvatskoj najzastupljenije downstreamtehnologije, odnosno korištenje satelitskih podataka i

Naše prilike leže u daljnjem razvoju tih kompetencija, snažnijem povezivanju znanosti i gospodarstva te uključivanju istraživača i poduzeća u europske svemirske programe. Suradnja s ESA-om

promatranja Zemlje.

pritom je ključan instrument.

Pomalo

Koliko je za razvoj hrvatskog svemirskog sektora važna suradnja između obrazovnih institucija, znanstvenika, privatnih tvrtki i Europske svemirske agencije? Ta suradnja povezuje znanje, istraživanje i tehnološki razvoj s potrebama tržišta. Bez nje nema ozbiljnog razvoja sektora. Suradnja Hrvatske i ESA-e započela je 2018. Sporazumom o svemirskoj suradnji u mirnodopske svrhe, a 2020. na snagu je stupio Provedbeni dogovor o tehničkoj i stručnoj pomoći. U ožujku 2023. potpisan je Sporazum o europskoj državi sudionici, a u kolovozu iste godine stupila je na snagu PECS Povelja, koja ostaje na snazi do 2028.. Do sada smo proveli pet poziva za projektne prijedloge, a šesti je u pripremi. Od 118 prijavljenih prijedloga, 58 je odobreno za financiranje. Ukupno ESA-i uplaćujemo godišnju članarinu od 2,1 milijuna eura i sva se ta sredstva ulažu u odabrane projekte u Hrvatskoj.

Istraživanje svemira suočava se s brojnim izazovima, od svemirskog otpada i sigurnosti do geopolitičkih odnosa. Koji će izazovi najviše oblikovati razvoj svemirskog sektora u idućem desetljeću?

POZDRAVI SVEMIR

Istraživanje i razvoj svemira i svemirska industrija danas je složenije nego ikad prije. Iako su tehnologije napredovale, s njima su narasli i izazovi koji dolaze u nekoliko područja: znanstveni, tehnički i politički/geopolitički. U idućem desetljeću razvoj svemirskog sektora ponajprije će oblikovati pitanja sigurnosti, održivosti i upravljanja sve intenzivnijim aktivnostima u orbiti. Kao jedan od izazova u kontekstu istraživanja svemira istaknuo bih svemirski otpad, ali i upravljanje svemirskim prometom. U zaključcima Vijeća EU još 2023. postavljen je okvir za koordinirani pristup upravljanja orbitalnim prometom i smanjenje otpada. Međutim, zbog rastućeg broja satelita i komercijalnih misija u idućem će desetljeću biti nužni jasniji međunarodni standardi i odgovornije korištenje orbitalnog prostora. Drugi izazov je geopolitički. Svemirska infrastruktura danas je temelj komunikacija, navigacije, sigurnosti i obrane. Njezina strateška važnost raste, a s njom i izloženost sukobima i sigurnosnim prijetnjama. Dodatan problem jest to što je pristup ključnim tehnologijama i lansirnim kapacitetima koncentriran u malom broju država i kompanija. Za Europu će poseban izazov biti i smanjenje fragmentacije između država članica te stvaranje usklađenijeg regulatornog i tržišnog okvira. Upravo zato inicijative poput europskog Akta o svemiru mogu imati važnu ulogu u uspostavi zajedničkih pravila o sigurnosti, otpornosti infrastrukture i smanjenju svemirskog otpada. Cilj je pronaći ravnotežu između ubrzanog tehnološkog i komercijalnog razvoja te sigurnog, održivog i odgovornog korištenja svemira.

Pomalo

Razvoj svemirskog sektora zahtijeva dugoročnu viziju koja nadilazi trajanje pojedinog projekta ili mandata.

Za dugoročan razvoj hrvatskog svemirskog sektora potreban je ponajprije jasan strateški okvir koji će definirati nacionalne prioritete, ciljeve i područja u kojima RH ima najveći potencijal. Takav okvir bi trebao nadilaziti pojedinačne projekte i političke mandate te osigurati kontinuitet ulaganja, razvoja kapaciteta i međunarodne suradnje. Važno je pritom graditi na postojećim

Što je potrebno da Hrvatska zadrži kontinuitet i jasno postavljene prioritete u ovom području?

temeljima, odnosno suradnji s ESAom, kapacitetima hrvatskih svemirskih tehnologija te kompetencijama koje već postoje u znanstvenoj zajednici i gospodarstvu. To podrazumijeva i stabilno financiranje, sustavno uključivanje hrvatskih institucija i tvrtki u dostupne europske programe te daljnje povezivanje znanosti, obrazovanja i privatnog sektora.

POZDRAVI SVEMIR Jednako je važna koordinacija među državnim tijelima. Svemirske tehnologije nisu samo pitanje znanosti. Povezane su s gospodarstvom, sigurnošću, digitalizacijom i zaštitom okoliša. Zato međuresornu suradnju i izradu nacionalne strategije za svemir treba usmjeriti na jasno određivanje odgovornosti, prioriteta i dugoročnih ciljeva. Zaključno, kontinuitet se osigurava samo ako se istodobno razvijaju projekti, infrastruktura i ljudi. Trebamo stvarati prilike za nove generacije stručnjaka i okruženje u kojem će svoje znanje primijeniti u Hrvatskoj. Tako se sektor razvija planski, a ne kao niz nepovezanih inicijativa.

Tema ovog broja Pomalo glasi "Vrijednost koja traje - što ostavljamo ljudima koji dolaze poslije?"

Ali znatiželja koju probudite u jednom desetogodišnjaku ostaje s njim cijeli život. Ona se prenosi dalje – na njegove kolege, studente, možda i vlastitu djecu. Zato je za mene vrijednost koja traje sposobnost postavljanja pitanja i inovacija. Društvo koje zna pitati „Kako da riješimo neki problem?" i „Može li se to provjeriti?" i otpornije je na dezinformacije, solidarnije je i sposobnije za inovacije… Svemir je u tome poseban.

Kada razmišljam o toj temi, uvijek se vratim na jedno: najtrajnije nasljeđe nisu

On nas istodobno uči poniznosti i ambiciji. Pokazuje nam koliko smo mali,

dokumenti, sporazumi ni infrastruktura nego ljudi. Sporazumi se obnavljaju, tehnologije

a onda nas tjera da ipak pokušamo

zastarijevaju, programi se mijenjaju.

dosegnuti dalje. Naraštaji prije nas ostavili su nam znanje na kojem gradimo.

Pomalo

Naša je odgovornost ostaviti nešto na čemu će drugi moći graditi dalje. I institucije koje traju, i ljude koji ih znaju voditi. Ako za dvadeset godina neko hrvatsko poduzeće bude razvijalo instrument za ESAinu misiju, a na njegovu čelu bude netko tko je kao učenik sudjelovao na Danu svemira, to će biti vrijednost koja je doista potrajala.

Kada biste za deset godina pogledali unatrag, kako biste znali da je projekt "Pozdravi svemir" ispunio svoju misiju? I zbog čega biste voljeli da Vas jednog dana pamte ljudi s kojima ste radili?

Prava mjera bila bi da za deset godina sretnem npr. mladu inženjerku ili istraživača koji kaže: „Prvi put sam o svemiru ozbiljno razmišljao na hackatonu organiziranim kroz projekt Pozdravi svemir." Da hrvatske tvrtke i instituti tada budu redovni partneri u europskim svemirskim projektima. I da nam nacionalna strategija za svemir bude nešto samorazumljivo, a ne tema o kojoj se još raspravlja. Bio bih zadovoljan i ako svemir do tada prestane biti egzotična tema. Ako postane normalan dio razgovora o gospodarstvu, sigurnosti i obrazovanju u Hrvatskoj, naš posao jačanja ekosustava za svemir u Hrvatskoj je učinio svoje. U javnoj upravi rijetko se radi na stvarima koje se dovrše u jednom mandatu. Zato mislim da je najveći kompliment koji netko može dobiti taj da je ostavio sustav u boljem stanju nego što ga je našao – i tim ljudi koji ga zna nastaviti bez njega.

POZDRAVI SVEMIR

Velike misije ne počinju uvijek lansiranjem. Projekt „Pozdravi svemir“ mladima pokazuje da svemirska znanost i tehnologija nisu nešto daleko i nedostupno te da u njihovu razvoju ima mjesta za različita znanja i zanimanja. Hoće li se tim područjem jednoga dana moći baviti i u Hrvatskoj, ovisi o prilikama koje za njih stvaramo već danas. Zato znatiželji probuđenoj u školi treba omogućiti nastavak kroz obrazovanje, istraživačke programe, suradnju s ESA-om i povezivanje s domaćim tvrtkama. Jer jedno naizgled obično pitanje postavljeno u učionici može postati prvi korak prema budućoj karijeri, istraživanju ili tehnologiji koja će nastati upravo u Hrvatskoj.

JELENA BENJAK

Pomalo

SAVJETNICA ZA STRATEŠKI RAZVOJ, ESG I UNAPRJEĐENJE POSLOVANJA MALIH I SREDNJIH PODUZEĆA PROSPERIA

PRVI PROJEKT

Najvažniji projekt koji vodimo počinje kod kuće Kako vrijednosti koje danas prenosimo djeci oblikuju ljude, organizacije i svijet koji dolazi poslije nas? Dugo sam razmišljala kako napisati ovaj tekst. Ne zbog teme. Tema mi nikada nije predstavljala problem. Tijekom godina nakupilo se dovoljno iskustava, projekata, uspjeha i pogrešaka iz kojih se uvijek može ispričati neka nova priča. Dok sam razmišljala, stalno sam se vraćala jednoj riječi. Pomalo. Bez obzira na riječi iza akronima, Promjena, Orkestracija, Motivacija, Akcija, Liderstvo i Otvorenost i dalje najviše odzvanja sama riječ i ostavlja snažan dojam na mene.

Ja sam oduvijek bila “po'puno”. Dugo mi je trebalo da razumijem pravo značenje same riječi pomalo. Ako nešto radim, želim to napraviti najbolje što znam, stajati iza toga i to, po mogućnosti, što prije. Godinama sam vjerovala da se vrijednost mjeri količinom uloženog truda i brzinom kojom dolazimo do cilja. "Pomalo" mi je zvučalo kao usporavanje, kao odgađanje, gotovo kao odustajanje od izvrsnosti. Onda mi je profesor na studiju, onako usput, pri gotovo svakom našem razgovoru ponavljao istu riječ. “Pomalo”.

Fotografija: Božidar Banov za Veleučilište Baltazar Zaprešić.

Pomalo

U početku mi je ta njegova poštapalica bila simpatična pa mi je počela ići na živce. Danas mislim da je bila jedna od važnijih lekcija koje sam dobila. Nije on usporavao, on je govorio o vremenu koje je potrebno da nastane ono što doista vrijedi. Povjerenje se gradi pomalo. Znanje se gradi pomalo. Vrijednosti se grade pomalo. Odnosi se grade pomalo. I možda najvažnije jest to da se i ljudi grade pomalo.

Održivost počinje puno prije poslovnog svijeta

Zato vjerujem da najveće nasljeđe koje ostavljamo iza sebe ne nastaje odjednom. Ono nastaje svakoga dana, često i onda kada toga uopće nismo svjesni. Sve me to dovelo do jedne misli. Možda vrijednost koja traje nije samo ono što ostavljamo ljudima koji dolaze poslije nas. Možda je još važnije ono što ostavljamo u ljudima.

Prije nego što smo naučili govoriti o održivosti u poslovanju, trebali smo naučiti živjeti održivost u životu. Jer budućnost ne stvaraju tehnologije, strategije ili poslovni modeli. Budućnost stvaraju ljudi. A ljudi svoje vrijednosti ne usvajaju kada prvi put sjednu za uredski stol ili preuzmu vodeću poziciju. One nastaju puno ranije. Nastaju u obitelji, u odnosima, u svakodnevnim razgovorima i u primjerima koje gledaju.

PRVI PROJEKT

Održivost počinje puno prije poslovnog svijeta. Kada danas govorimo o vrijednosti koja traje, često razmišljamo o onome što ostavljamo iza sebe. O projektima koje smo završili, kućama koje smo izgradili, proizvodima koje smo stvorili ili poslovnim rezultatima koje smo ostvarili. Ali kada maknemo sve ono što je mjerljivo, ostaje jedno puno važnije pitanje: “Kakve smo ljude svojim primjerom pomogli oblikovati?” Posljednjih godina održivost je postala jedna od najčešće korištenih poslovnih riječi. Govorimo o ESG-u, strategijama, regulativi, izvještajima, KPI-evima. Sve je to važno, ali ponekad imam osjećaj da smo toliko usavršili način na koji govorimo o održivosti da smo pomalo zaboravili gdje ona zapravo počinje. Ne počinje u poduzeću, niti u zakonima. Počinje puno ranije, kod kuće. Djeci vrlo vjerojatno nikada nećemo objašnjavati što znači kratica ESG, ali ih svakoga dana učimo odgovornosti. Učimo ih da čuvaju ono što imaju, da ne bacaju hranu, da poštuju tuđe vrijeme, da poštuju sebe, da održe riječ, da priznaju pogrešku, da rade kako treba i kad nitko ne gleda, da pomognu kada mogu i da razmišljaju o posljedicama svojih odluka. U svim tim malim, gotovo neprimjetnim situacijama stvaramo temelje za njihove buduće životne i poslovne odluke. Jednoga će dana možda voditi timove, tvrtke ili zajednice, ali način na koji će donositi odluke neće nastati tada. Donijet će ga sa sobom.

Pomalo

Ljudi ne postaju drugačiji kada uđu u poslovni svijet

Tijekom godina rada često sam ulazila u poduzeća uvjerena da ćemo razgovarati o procesima, strategijama ili organizaciji poslovanja. Nakon nekoliko sati razgovora gotovo uvijek bih došla do istog zaključka. Procesi rijetko kada predstavljaju najveći izazov. Najveći problem gotovo uvijek nastaje ondje gdje nema povjerenja, gdje ljudi ne razumiju zašto nešto rade ili gdje strah od promjene postane jači od želje za napretkom. Kada ljudi ponovno pronađu zajednički cilj i povjerenje, procesi se počnu mijenjati gotovo sami od sebe. Stvarne promjene počinju onog trenutka kada ljudi razumiju zašto nešto rade. Kada odluče vjerovati jedni drugima. Kada prihvate da promjena nije prijetnja nego prilika. Zbog toga danas vjerujem da održive organizacije ne nastaju zato što su napisale dobru strategiju. Nastaju zato što ih vode ljudi koji određene vrijednosti nose u sebi mnogo prije nego što postanu direktori, poduzetnici ili voditelji timova. Ljudi ne postaju drugačiji kada uđu u poslovni svijet. Samo prenesu ono što već nose u sebi.

PRVI PROJEKT

Kritičko razmišljanje – vještina budućnosti

Kritičko razmišljanje je vrlo vjerojatno jedna od važnijih vrijednosti budućnosti. Ako bih danas morala izdvojiti jednu vještinu koju bih poželjela svakoj mladoj osobi, to ne bi bilo poznavanje umjetne inteligencije, programiranja ili financija. Poželjela bih joj vještinu kritičkog razmišljanja. Živimo u vremenu u kojem informacije nikada nisu bile dostupnije, ali istovremeno nikada nije bilo više šumova. Upravo zato danas više nego ikada vjerujem da djecu ne trebamo učiti samo činjenicama. Trebamo ih učiti razmišljati. U vremenu u kojem odgovore možemo pronaći u nekoliko sekundi, možda je važnije znati postaviti pravo pitanje. Zašto? Može li drugačije? Što propuštamo vidjeti? Kome ova odluka koristi? Hoće li koristiti i za deset godina? Kritičko razmišljanje nije osporavanje svega oko sebe. Ono je spremnost da ne prihvatimo prvo ponuđeno rješenje samo zato što je najjednostavnije ili zato što se “to oduvijek tako radi”.

Pomalo

Kritičko razmišljanje nije bunt buntovništva radi. Ono je odgovornost da prije donošenja zaključka pokušamo razumjeti širu sliku. Upravo iz takvog načina razmišljanja nastaju inovacije, odgovorne odluke i društvo koje ima snage mijenjati se. Jednako je važno djecu učiti znatiželji. Vjerujem da čovjek raste onoliko koliko je spreman otvoriti vrata novom znanju. Svi učimo svakoga dana, bez obzira na godine, iskustvo ili titule. Pitanje nije imamo li još što naučiti, nego jesmo li dovoljno otvoreni da to prepoznamo. Znanje nije nešto što posjedujemo, nego nešto što neprestano razmjenjujemo. Često govorimo o tome što ćemo ostaviti budućim generacijama, ali puno rjeđe zastanemo i zapitamo se što možemo naučiti od njih. Moje kćeri svijet promatraju drukčije nego što sam ga ja promatrala u njihovim godinama. Prirodnije prihvaćaju različitosti, hrabrije postavljaju pitanja, manje ih opterećuje mišljenje okoline i puno brže usvajaju nove načine razmišljanja.

Vjerujem da čovjek raste onoliko koliko je spreman otvoriti vrata novom znanju. Nerijetko me upravo one podsjete da preispitam vlastite obrasce i uvjerenja. To smatram jednim od najljepših oblika međugeneracijskog prijenosa znanja. Nasljeđe nije jednosmjerna ulica. Svaka generacija ostavlja nešto onoj koja dolazi, ali od nje istovremeno prima nešto jednako vrijedno.

PRVI PROJEKT

Poniznost je tiha snaga liderstva S godinama sam naučila još jednu stvar. Dugo sam vjerovala da uspjeh proizlazi prvenstveno iz znanja i marljivog rada. Danas vjerujem da postoji još jedna osobina bez koje ni znanje ni iskustvo ne mogu ostvariti svoj puni smisao. Poniznost. Ne ona koja umanjuje vlastitu vrijednost, nego ona koja ostavlja prostor da učimo, slušamo i prihvatimo da nemamo uvijek sve odgovore. Samopouzdanje je važno. Ali poniznost je nezamjenjiva. Poniznost nije nesigurnost.

Poniznost je sposobnost da saslušaš prije nego odgovoriš, da promijeniš mišljenje kada shvatiš da postoji bolje rješenje, da priznaš pogrešku i da ne dopustiš egu da uništi odnos koji je godinama građen. Koliko sam samo puta u poslu vidjela da nije problem bio nedostatak znanja. Problem je bio ego. A svaki put kada ego pobijedi, izgube obje strane. Upravo poniznost omogućuje ono što održivost zapravo traži – dugoročno razmišljanje ispred kratkoročnog dokazivanja. Mislim da i tome trebamo učiti svoju djecu.

Pomalo

Pismo s porukom

Vrijednosti ne zastarijevaju. One samo mijenjaju kontekst u kojem ih živimo.

Prije više od dvanaest godina napisala sam pismo svojim kćerima. Od tada ih svake godine na njihov rođendan ponovno podsjetim na moje želje njima i na tada napisano pismo. Ne zato što očekujem da će ga svaki put pročitati na isti način, nego zato što vjerujem da neke poruke dobivaju svoje pravo značenje tek kada ih život stavi pred nas u pravom trenutku. Nisam tada razmišljala o održivosti, već sam pisala o onome što sam željela da ih vodi kroz život. Poželjela sam im da putuju, da ostanu znatiželjne, da vole ljude, da ostanu vjerne sebi, da pomažu, da ne izgube dijete u sebi, da budu hrabre, ali i dobre, da nikada ne prestanu dijeliti znanje, ali i stjecati novo. Danas shvaćam da u tom pismu nema nijedne riječi o ESG-u, ali ono sadrži gotovo sve što je potrebno da jednoga dana postanu ljudi koji će donositi odgovorne odluke. Vrijednosti ne zastarijevaju. One samo mijenjaju kontekst u kojem ih živimo.

PRVI PROJEKT

Možda je odgovor na sva ta pitanja jednostavniji nego što mislimo. Sve više vjerujem da odgovor na ta pitanja nije u veličini projekata koje smo realizirali, niti u rezultatima koje smo postigli. Ono što ostaje, manje je vidljivo, ali traje mnogo dulje. To su vrijednosti koje smo živjeli, povjerenje koje smo gradili, znanje koje smo dijelili i ljudi koje smo svojim primjerom ohrabrili da nastave graditi dalje. Ako im ostavimo način razmišljanja, temeljne vrijednosti, povjerenje, znanje, hrabrost da propitkuju, otvorenost da uče, spremnost da surađuju, tada im ostavljamo pravo nasljeđe, pravu poruku za budućnost.

Nasljeđe Kao roditelji trebamo se zapitati što ćemo ostaviti svojoj djeci. Kao lideri trebamo razmišljati kakvu ćemo organizaciju ostaviti iza sebe. Kao društvo trebamo se pitati kakav ćemo svijet ostaviti budućim generacijama.

Možda buduće generacije neće pamtiti naše strategije, projekte ni prezentacije. Možda neće znati niti što je značila kratica ESG. Ali svakoga će dana živjeti posljedice vrijednosti koje smo im prenijeli ili propustili prenijeti. Zato vjerujem da najveća vrijednost koju možemo ostaviti nije savršen sustav, završeni projekt ili gotov proizvod, već vjera u ljude, u ljude koji će jednoga dana biti bolji od nas i koji će nastaviti graditi, učiti, propitkivati i mijenjati svijet oko sebe. Živote često uspoređujem s projektima. Možemo ih pažljivo planirati, ali njihova se prava vrijednost uvijek pokaže u tome kako reagiramo kada stvari ne krenu prema planu i što iz toga naučimo i odlučimo prenijeti dalje. Možda budućnost ne gradimo velikim riječima ni velikim obećanjima. Možda je gradimo upravo onako kako nastaje sve što vrijedi. Jednim razgovorom. Jednim primjerom. Jednom odlukom. Svakoga dana.

Pomalo

PREDRAG KVOLIK

HR STRUČNJAK POZITIVNI POMAK

Odiseja genzijevaca 2026, između „safe“, „brave“ i „stvarnog svijeta“

Svijet se oko nas promijenio. To možete osjetiti u vodi, zraku i okolišu. Ako Vas ova uvodna rečenica podsjeća na filmski LOTR, u pravu ste. Svijet se promijenio. Ali kako da to neka osoba zna, ako nikad nije vidjela kako je svijet nekad izgledao? Svijet je bio skup država sa čvrstim granicama. Osnovna ćelija društva je bila obitelj. Rodne ideologije i nebinarni, jednostavno nisu postojali. A onda se uspon psihologije iz sveučilišnih laboratorija USA počeo putem interneta prelijevati preko cijelog svijeta. Svijet je u početku (ako promatramo od pada Berlinskog zida) bio unipolaran, sa dominantnom ulogom USA. No, to se počelo mijenjati naglim ekonomskim razvojem Kine i nešto sporije Indije, a onda se pojavio Putin. Da, da, nestrpljivi ste, zašto sad idemo kroz povijest, skoro 35 god. unazad?

GENERACIJSKA ODISEJA

Baš ta nestrpljivost jedna je od obilježja novih generacija. Strpljenja, strpljenja. Strpljen, spašen. Europa je od 85 godina živjela u blaženom polusnu, okrenuta poslovima i bez ratova. To je dovelo do: 1) Ukidanja vojne obaveze 2) Jačanje osobnih prava 3) Velike slobode izražavanja 4) Dominantnog utjecaja globalizacije kroz Internet i „pametne“ telefone 5) Pada novorođenih

Pomalo Generacije z ima manje nego milenijaca i znatno manje nego baby boomera. Što je dovelo do toga da su genzijevci u startu bili dočekani sa velikom brigom i pažnjom. Nekako u doba početka generacije z (1996. naovamo), psihološki koncepti „sigurnog“ mjesta počeli su prevladavati u psihologiji.

U takvom okruženju, genzijevac/genzijevka se osjeća sigurnom, ne postoji nesigurnost, sumnja ili zbunjenost.

Odražava se to na govor koji umjesto izraza crnac i bijelac uvodi afroamerikanac i kavkazijanac. Morski pas, Veliki Bijeli, ono zubato stvorenje koje zna zabunom pojesti daskaša postao je morska životinjica, umjereno dobroćudna riba. Sve kako ne bi potaklo najsnažniju od svih emocija, strah! Novogovor „safe places“ su eufemizmi!

Pitate se, zašto genzijevci „zablokiraju“ kad brzo trebaju odlučiti između više opcija? Odlučivanje je „opasna“ stvar, jer, što ako odaberete krivo? Ako odaberete krivo, preplavit će Vas cijela lepeza neugodnih osjećaja, tipa tjeskoba i zbunjenost, a to je nešto, što po logici „safe place“ treba izbjegavati.

U takvom okruženju, generacija z je, u stvari, u mjehuriću od sapunice, koji samo što se nije rasprsnuo. Značajke „sigurnog mjesta“ je neutralni govor, izbjegavanje odrednica krajnosti, tako da svijet nije više muško-ženski, nego cijeli niz (ne)rodnih pojavnosti, tipa nebinarnosti i sve ostalo.

Što nas dovodi do osjećaja presnažnog izdvajanja iz društvenog okoliša, tj. nepripadanja širim skupinama po rođenju.

No, svijet nije „safe“ mjesto gdje se s polica izbacuje Čiča Tomina koliba i Mobi Dick, jer se tu vidi da svijet, bar prijašnji, nije „cvjetna livada“ sa leptirićima i pčelicama.

GENERACIJSKA ODISEJA

Svijet je „brave place“ gdje je normalno postojanje opasnosti, jakih emocija tipa požude (a na svijetu sve više incela), ulazimo u sferu jakih geopolitičkih razdvajanja, sve je skuplje, neizvjesnije i nesigurnije. Pa što generacija z može napraviti po tom pitanju? Može se sučeliti sa stresom, glavom u glavu! (Brrr, sama psihološka slika otvorenog sukoba može baciti genzijevce u depru i povlačenje.) Stres, sam po sebi, niti je pozitivan, niti negativan. To je biološka reakcija tijela i psihe na osjećaj ugroze. A to se najbolje „liječi“ na način kako to radi zebra, ili pripadnici afričkih plemena, kad uspiju pobjeći lavu. Kad zebra uspije pobjeći lavu i ne završi kao lavlji ručak, počinje se nekontrolirano tresti.

Svi mišići joj se snažno grče, ubrzano diše i smiri se poslije 10-15 min, te mirno nastavi pasti travu. Afrikanac uleti u svoje selo, svi seljani se skupe da bi čuli priču sa sretnim završetkom, dodiruju ga, grle i zahvalni su što se suseljan spasio i preživio bliski susret sa smrću! Genzijevcima je to strano, jer se osjećaju vrlo sigurno u svome svijetu. A za taj isti svijet nisu se spremni žrtvovati, služeći u javnim službama tipa vojska, vatrogasci ili druge „hitne“ službe, sad se to zove „first responders“. Jer „second responders“ ne postoji, ono građani i turisti udruže se da bi obranili kuće i kampove od vatre. Vidjeli smo strašne prizore Omiša noću, gdje vjetar prenosi žeravice od drveta do drveta i pali stabla, kuće i automobile! Što bi mi bez vatrogasaca?

Pomalo Taj rascjep, između „sigurne“ stvarnosti i stvarne stvarnosti, pogotovo što dolazi u vrijeme nepostojanja istine, nego stanovišta i uvjerenja, čini genzijevce nesigurnim i plašljivim, baš ono što su u startu htjeli izbjeći. Tako da će radije otići kod psihologa ili pitati AI, nego potražiti savjet od prijatelja ili obitelji. Ovi, pitanje AI-ja, pogotovo po pitanju zdravlja i cijepljenja, a ne savjetovanja s doktorima, makar privatnim, dovodi do toga da gube povjerenje u „establishment” i „duboku“ državu. Možda je klasičan primjer tko kome treba dati znak uvažavanja i poštovanja? Mlađi starijima, zaposlenici direktoru ili studenti učiteljima/profesorima? Ispada da je stav genzijevcima da su „ostali“ dužni njima, mlađima, ponašati se, ne s uvažavanjem, nego s dubokim poštovanjem. Svaki nesporazum ih duboko uznemiruje, jer je usmjeren na „njih“. To, da vjerojatno nitko nije o tome „namjerno“ mislio, nego da najvjerojatnije, nitko ništa nije mislio jer su svi zaokupljeni nekim „svojim“ borbama, i problemima ne mogu zamisliti. Što nas dovodi da u USA, genzijevci nisu „poželjni“ zaposlenici, pa iako ima primjera da se netko brzo uklopi u radnu sredinu, većina je sklona mijenjati mjesto brzo i bez pretjeranog razmišljanja. Dobra okolnost je da genzijevaca generacijski ima manje nego drugih, pa nalaze posao bez većih problema. Ispada da generacija z i nema problema, nego drugi imaju s njima problema. Što nije potpuno istinita činjenica.

GENERACIJSKA ODISEJA

Tipičan primjer da se mladi z generacije (pre)dugo zadržavaju u domu svojih roditelja. Više je uzroka tome, a jedan je poznato okruženje, drugi, niski materijalni troškovi jer sve ili većinu troškova snose roditelji, treće, ne traže poslove, jer im novci ne trebaju, i last, but not least, izbjegavaju razgovor licem u lice, nego više vole Internet. Zašto? Preko interneta, Vibera, WhatsApp-a i drugih aplikacija suženo je polje čulnih podražaja, ono, ništa miris, ni okus, ni dodir. Čak slika i zvuk ne moraju biti izvorni, nego podešeni. Pod kontrolom. Ne stresni. Sigurni. No, sve to ima posljedica. Jer iza zeovaca dolaze alfe. Sve one nezgodne značajke zeovaca, nedostatak emocionalne osvještenosti, traženje potvrde i pažnje, poštovanja i uvažavanje, kod alfera će biti bar dvostruko pojačane, tako da imamo dva jarca na brvnu, koji moraju jedni drugom dokazati što zaslužuju. A priča o dva jarca na brvnu i pad u duboku i brzu vodu, ne priča se više djeci prije spavanja. A trebala bi. Obitelj ne možete zamijeniti ničim, jer Vas tamo uvažavaju i cijene, baš takve kakvi jeste. Pa dajte malo! Uzvratite istom mjerom! Posljedica? Bezizražajni netremičan pogled, blizak zurenju.

Pomalo

SVAKA EPOHA IMA SVOJU METLU Kapital ličnosti kao nasleđe za vreme u kojem AI radi u naše ime Ljiljana Milanović

Autorica koncepta “Kapital ličnosti u doba AI-a”

KAPITAL LIČNOSTI

U vremenu u kojem AI agenti sve češće rade u naše ime, vrijednost čovjeka sve manje ovisi samo o onome što zna izvršiti, a sve više o tome kako procjenjuje, komunicira, preuzima odgovornost i gradi povjerenje. Ljiljana Milanović piše o Kapitalu ličnosti kao nasljeđu za novu podjelu rada.

FOTO IZVOR: Disney Fantasia

Postoje priče koje prežive vekove zato što se u njima menja samo scenografija, a čovek ostaje iznenađujuće isti. Jedna od njih je priča o čarobnjakovom šegrtu. Većina nas je pamti kroz Mikija Mausa iz Diznijeve Fantazije: šegrt ostaje sam, čarobnjak nije tu, posao ga čeka. On samo želi da skrati posao. Priča je, naravno, starija od crtanog filma. Pre Diznija bila je muzika Pola Dukasa. Pre muzike bila je Geteova balada. A pre svega toga postojala je stara ljudska potreba da sebi ispričamo istu opomenu: čovek stalno pronalazi načine da uveća svoju moć, ali mnogo sporije razvija mudrost da tu moć nosi. Zato ta priča traje. Treba doneti vodu. Posao je dosadan. Naporan. Ponavlja se. Oduzima vreme. Šegrt zna deo čarolije i pomisli ono što je tako ljudski: zašto bih ja radio ako već postoji neko ili nešto što to može da uradi umesto mene? Na trenutak, šegrt izgleda kao vizionar. Metla oživi. Voda stiže. Sve funkcioniše.

Pomalo

Danas, umesto metle, imamo nešto što zvuči modernije i skuplje se prodaje: AI.

A onda voda nastavlja da nadolazi. Metla ne može da stane. Šegrt ne ume da je zaustavi. Ono što je izgledalo kao oslobođenje od rada i što je trebalo da bude pomoć, pretvara se u poplavu. Scena je komična dok je gledamo kao crtani film. Manje je komična kada je prepoznamo u kancelariji, projektu, timu, inboxu, strategiji, odluci ili reputacionoj krizi. Danas, umesto metle, imamo nešto što zvuči modernije i skuplje se prodaje: AI. AI priprema izveštaj, piše odgovor klijentu, izrađuje nacrt strategije, priprema analizu, poredi podatke, pravi registar rizika, predlaže odluku, pravi plan kampanje, predlaže organizacionu promenu, sumira sastanak, kreira objavu, izvlači zaključke, predlaže sledeći korak... (nastavite niz). Sve je brzo. Sve je uredno. Sve zvuči kao da zna šta radi. Ali baš tu počinje zaplet - kada se postavi pitanje budućnosti rada. Da li čovek koji je pokrenuo AI zna šta je uradio? Ko je postavio cilj? Ko je dao kontekst? Ko je odredio kriterijum? Ko razume posledice? Ko zna šta nije smelo da se delegira? Ko sme da potpiše rezultat koji nije sam napravio, ali ga je pokrenuo, odobrio i pustio dalje? Tu prestaje priča o tehnologiji i počinje priča o čoveku.

KAPITAL LIČNOSTI

Velike promene u istoriji nikada nisu bile samo tehničke. Pismo je promenilo pamćenje, zakon, trgovinu, obrazovanje i autoritet, a ne samo “ljudi su počeli da zapisuju reči”. Štampa je promenila pristup znanju, moć tumačenja i brzinu kojom se ideje šire. Nije bila samo mašina za umnožavanje stranica. Industrijska revolucija je donela fabrike i mašine, ali i nova pitanja rada, discipline, dostojanstva, organizacije i društvene odgovornosti. Internet je, pored informacija na klik, doneo ekonomiju pažnje, identiteta, poverenja i manipulacije. Ljudi su tokom epoha dobijali alat koji obećava više moći. A onda društva moraju da razviju ljude koji tu moć umeju da nose.

Svaka epoha ima svoju metlu

To je deo koji često preskačemo kada pričamo o AI eri – između hajpa i “uzeće nam poslove”. Mnogo brže se zaljubimo u alat, nego u disciplinu koja je potrebna da bismo ga koristili. Alat ima demo verziju, cenu, funkcionalnosti i lepu stranicu za prodaju. Zrelost nema “free trial”. Nema ni dugmeta “upgrade now” (a nije da ne bi bilo korisno).

Pomalo

Zato su društvima u vremenima velikih promena uvek bili potrebni tumači. Nekada su to bili filozofi, mudraci, učitelji, proroci, državnici, naučnici, ljudi za koje se verovalo da vide dalje od svakodnevice. Danas ih zovemo liderima, mentorima, istraživačima, futuristima, stručnjacima za promene. Nazivi se menjaju. Potreba ostaje. Njihova uloga nije samo da predvide šta dolazi. Predviđanje budućnosti je inače vrlo nezahvalan posao. Ako pogodite, svi kažu da je bilo očigledno. Ako promašite, ostaje internet da vas čuva kao edukativni primer samopouzdanja bez pokrića. Mnogo važnija uloga je da ljudima pomognu da razumeju šta nova stvarnost traži od njih.

Lider koji komunicira promenu - daje orijentaciju. Ako ljudima kaže samo šta se uvodi, dobiće poslušnost, otpor ili površno prihvatanje. Ako im pomogne da razumeju zašto se svet menja, šta se od njih očekuje i kakvi ljudi treba da postanu da bi u toj promeni ostali vredni poverenja, tada promena dobija dublji smisao. To je razlika između uputstva i orijentacije. Uputstvo kaže: “Kliknite ovde”. A orijentir komunicira zašto se menja način na koji radimo, šta time dobijamo, šta možemo izgubiti ako ne budemo pažljivi i kakvu odgovornost sada imamo. U mnogim razgovorima o AI upravo ta orijentacija nedostaje. Previše govorimo o alatima. Premalo o čoveku koji ih koristi. Previše o brzini. Premalo o kriterijumu. Previše o produktivnosti. Premalo o posledicama. Previše o tome šta će AI moći. Premalo o tome kakav čovek mora da bude da bi ta moć postala vrednost.

KAPITAL LIČNOSTI

Pa, kakva su predviđanja? Različita istraživanja i profesionalni radari već dugo pokazuju isti pravac: menjaće se radna mesta, veštine, način saradnje, sadržaj poslova i odnos između čoveka i tehnologije. Ta slika se ne vidi iz jednog izveštaja, nego iz mnogo izvora koji se, svaki iz svog ugla, približavaju istoj tvrdnji. World Economic Forum u izveštaju The Future of Jobs 2025 procenjuje da će se do 2030. promeniti oko 39% postojećih skupova veština radnika. U istom okviru ostaju visoko vrednovani analitičko mišljenje, kreativno mišljenje, otpornost, fleksibilnost, liderstvo, saradnja i društveni uticaj. OECD govori o AI pismenosti kao o skupu znanja, veština i stavova koji ljudima omogućavaju da razumeju kako AI sistemi funkcionišu, kritički procenjuju njihove rezultate i koriste ih etički i kreativno. Dakle, ne samo da “znaju alat”, nego da znaju šta sa njim rade.

World Economic Forum u izveštaju The Future of Jobs 2025 procenjuje da će se do 2030. promeniti oko 39% postojećih skupova veština radnika.

Pomalo McKinsey promenu rada opisuje kroz partnerstvo ljudi, agenata i robota: mašine mogu preuzimati rutinske zadatke, ali ljudi ostaju ključni u postavljanju pitanja, davanju smernica, interpretaciji rezultata, proceni kvaliteta i donošenju odluka. Microsoft već koristi jezik human-agent timova i “agent boss” uloge, odnosno ljudi koji će sve češće upravljati digitalnim saradnicima. To je industrijski signal i to vrlo važan: pokazuje kuda velika tehnološka infrastruktura pokušava da pomeri svakodnevni rad. U mom istraživačkom radaru takvi izvori su deo šire slike.

Istraživanja o budućim veštinama, izveštaji o tržištu rada, razgovori o upskillingu, analize profesionalnih profila, rasprave o AI pismenosti i primeri iz prakse sve češće ukazuju na isto: menja se čovekova odgovornost u radu. Možemo se sporiti oko procenata, scenarija i tempa. I dobro je da se sporimo. Futuristički izveštaji nisu Sveto pismo, iako ih ponekad tako citiramo na konferencijama, uz obaveznu ozbiljnu facu i grafikon u plavoj boji. Ali pravac je dovoljno jasan: čovek će se sve više vrednovati po tome šta ume da razume, poveže, proceni, usmeri, proveri, komunicira i, na kraju, potpiše. Drugim rečima, ulazimo u vreme u kojem neće biti dovoljno znati koristiti alat. Moraćemo da znamo šta radimo sa moći koju nam alat daje. A ta razlika je ogromna.

Promena se uvek proverava u ponašanju Svaka organizacija ima lepe reči za promene. Transformacija. Inovacija. Optimizacija. Digitalizacija. Agilnost. Nova kultura. Novi način rada. Na prezentaciji sve deluje razumno. U fontu 32 i sa fotografijom nasmejanog tima sve deluje gotovo dirljivo. Čovek bi rekao: evo, promenu smo skoro rešili, još samo da ljudi ne smetaju. A onda dođe ponedeljak ujutru. Neko treba da objasni timu zašto se uvodi AI alat. Neko treba da prizna da ga ne razume. Neko treba da proveri rezultat koji je agent pripremio. Neko treba da kaže klijentu da analiza izgleda dobro, ali da još nije dovoljno proverena. Neko treba da zaustavi odluku koja je brza, ali nije mudra. Neko treba da vodi razgovor sa osobom koja se plaši da postaje suvišna. Tu se vidi promena. Ne u strategiji, nego u razgovoru. Ne u alatu, nego u ponašanju. Ne u obećanju budućnosti, nego u sposobnosti čoveka da danas odluči odgovorno.

KAPITAL LIČNOSTI

Ako menadžer ne zna da čita ono što nije u tabeli, on ni ne zna da mu agent nije dao upravljanje rizikom, nego lepo formatiranu iluziju kontrole.

Zamislimo projektnog menadžera koji od AI agenta traži registar rizika. Za nekoliko minuta dobija tabelu: rizik, verovatnoća, uticaj, mere ublažavanja. Sve je čisto, pregledno, profesionalno. Idealno za slajd. Skoro da čovek poželi da zaplače od urednosti. Ali agent ne zna da dva odeljenja već mesecima ne razgovaraju otvoreno. Ne zna da sponzor projekta javno podržava inicijativu, a privatno je usporava. Ne zna da je jedna ključna osoba pred burnout-om, ali to prikriva jer ne želi da izgleda slabo. Ne zna da je “mali komunikacioni rizik” u toj organizaciji, zapravo, velika politička mina. Ako menadžer ne zna da čita ono što nije u tabeli, on ni ne zna da mu agent nije dao upravljanje rizikom, nego lepo formatiranu iluziju kontrole. Zamislimo liderku koja koristi AI da napiše poruku zaposlenima nakon reorganizacije. Tekst je topao, smiren, empatičan. Sadrži sve prave reči: razumevanje, zahvalnost, podrška, budućnost, zajednički put. Nema gramatičkih grešaka. Nema grubosti. Nema viška emocije. U prevodu: savršeno za intranet, nedovoljno za poverenje.

Pomalo

Nije dovoljno imati veštinu. Još manje je dovoljno imati pristup informacijama. Potreban je KAPITAL koji čoveku omogućava da sve navedeno pretvori u vrednost kojoj drugi mogu da veruju.

Ljudi ne čitaju samo reči, pamte i istoriju odnosa. Sećaju se šta je ranije obećano. Primećuju šta nije rečeno. Pitaju se ko je znao, ko je ćutao, ko je zaštićen, ko plaća cenu. Ako liderka nema reputacioni kapital, najbolji tekst će uraditi potpuno suprotno, proizvesti pristojno nepoverenje. A to je posebna vrsta one korporativne tišine: svi klimaju glavom, niko ne veruje. Zamislimo stručnjaka koji uz pomoć AI pripremi odličnu analizu. Podaci su dobri, argumenti stoje, zaključak je tačan. Ali on ne ume da objasni vrednost svega toga ljudima koji nisu iz njegove oblasti. Ne ume da prevede stručnost na jezik odluke. Ne ume da uđe u razgovor sa finansijama, marketingom, HR-om, upravom ili klijentom. Znanje postoji. Uticaj izostaje. Zamislimo mladu profesionalnu osobu koja koristi AI da napiše LinkedIn objavu. (Zapravo, ne moramo mnogo da zamišljamo.) Dobije tekst koji zvuči zrelo, samouvereno i strateški na mestu. Objavi ga. Ljudi lajkuju. Sve deluje uspešno. Ali kada je neko direktno pita za stav, iskustvo ili razlog iza tvrdnje, vidi se da je tekst bio bolji od njenog unutrašnjeg oslonca, pa brže-bolje u komentarima odgovara opet AI, iz kog se očitava neizgrađen profesionalni identitet. Nesporno je da vidljivost postoji. Ovo su svakodnevne situacije. Nisu naučna fantastika. Nisu futuristička spekulacija. To je već tu, u malim odlukama koje se donose svakog dana. I u svakoj od njih vidi se isto: nije dovoljno imati alat. Nije dovoljno imati veštinu. Još manje je dovoljno imati pristup informacijama. Potreban je kapital koji čoveku omogućava da sve navedeno pretvori u vrednost kojoj drugi mogu da veruju.

KAPITAL LIČNOSTI

Veština kaže šta umemo. Kapital pokazuje šta vredimo u promeni. Veština odgovara na pitanje: šta čovek ume da uradi? Kapital ličnosti postavlja šire pitanje: šta čovek sa svojim znanjem, ponašanjem, procenom, komunikacijom i reputacijom može da stvori kao vrednost? Kapitalom ga nazivam zato što se u njega ulaže, zato što može da raste ili slabi, zato što proizvodi vrednost, zato što se prepoznaje u odnosima i zato što utiče na to koliko nam drugi ljudi veruju kada dobijemo odgovornost. Ovde ne mislim samo na lični brend. Lični brend je važan, ali je uglavnom vidljivi deo. Kapital ličnosti je dublji sloj: ono što određuje da li iza vidljivosti postoji znanje, iza znanja odgovornost, iza komunikacije integritet, iza imidža doslednost, iza ambicije zrelost. Kapital ličnosti je koncept koji razvijam kroz istraživanje, individualni rad sa profesionalcima i liderima, i kroz promišljanje kako bi se ovakav razvojni okvir mogao primeniti i u kompanijama. Nastaje iz oblasti kojima se dugo bavim: profesionalnog identiteta, komunikacije, profesionalnog imidža, reputacije, pozicioniranja, ponašanja, ličnog brenda i načina na koji AI može da bude razvojni alat, a ne samo još jedan program u nizu koji će završiti u folderu “Learning & Development 2027”, zajedno sa svim materijalima koji su otvoreni jednom i nikada više.

Već kao način da razvoj ljudi ne ostane sveden na obuke za alate, pojedinačne veštine i trenutne potrebe pozicije. U ovom trenutku taj koncept posmatram kroz dva povezana sloja. Prvi je primarni sloj. On je unutrašnji i nosi čoveka iznutra: profesionalni identitet, znanje, kriterijum, integritet, psihološka otpornost, emocionalna zrelost, sposobnost učenja, sposobnost procene i odgovornost za odluke. Drugi je sekundarni sloj. Sekundarni ne znači manje važan. Znači vidljiviji. To je sloj kroz koji drugi ljudi prepoznaju naš kapital: komunikacija, ponašanje, profesionalni imidž, reputacija, odnosi, lični brend, digitalna prisutnost i način na koji koristimo AI. Primarni sloj odgovara na pitanje: ko sam, šta znam, kako mislim, kako odlučujem i gde su moje granice? Sekundarni sloj odgovara na pitanje: kako se to vidi, čuje, oseća i pamti u odnosu sa drugim ljudima? U primeru projektnog menadžera, primarni sloj je njegov kriterijum da razlikuje stvarni rizik od uredne tabele. Sekundarni sloj je način na koji komunicira taj rizik timu, sponzoru i ljudima koje promena pogađa.

Pomalo

U primeru liderke koja šalje poruku zaposlenima, primarni sloj je njena odgovornost da razume kontekst i posledice reorganizacije. Sekundarni sloj je komunikacija kroz koju ljudi procenjuju da li joj mogu verovati. U primeru stručnjaka, primarni sloj je njegovo znanje i profesionalni identitet. Sekundarni sloj je sposobnost da to znanje postane razumljivo, korisno i uticajno u razgovoru sa drugima. U primeru osobe koja koristi AI da napiše objavu, primarni sloj je stav koji još treba razvijati. Sekundarni sloj je vidljivost koja može da porani, pa da na kratko izgleda kao kredibilitet. To je ono što čovek nosi kada se promeni funkcija, tržište, platforma, alat ili tim. To je ono što ostaje kada prođe obuka. To je ono što se vidi kada pritisak poraste. To je ono po čemu ljudi odlučuju da li nekome mogu da povere odgovornost.

Neko može imati znanje, ali ne i jezik kojim to znanje postaje korisno drugima. Neko može imati vidljivost, ali ne i reputaciju. Neko može imati besprekoran imidž, ali slab integritet. To je, uzgred, najskuplji kostim koji čovek može da obuče, jer račun uvek stigne kasnije. Neko može imati ambiciju, ali ne i stabilnost da podnese promenu, kritiku ili odgovornost. Neko ima AI alat, ali ne i kriterijum. Kapital ličnosti je infrastruktura poverenja. AI može da poveća kapacitet rada. Može da ubrza pisanje, istraživanje, pripremu, organizaciju, analizu… Ali AI pojačava ono što je već u čoveku. Pojačava i vrlinu i haos. U jasnim mislima pojačava jasnoću. U zbrkanim namerama pojačava haos. U odgovornim rukama ubrzava vrednost. U površnim rukama ubrzava privid. U nečijim rukama šibica je svetlo. U nečijim je požar. Kapital ličnosti odlučuje šta će biti.

KAPITAL LIČNOSTI

Tradicionalno mentorstvo čuva iskustvo. Razvojno mentorstvo razvija kriterijum. U vremenu brzih promena lako je pomešati razvoj sa dodavanjem veština. Još jedan kurs. Još jedan sertifikat. Još jedan alat. Još jedna metoda. Još jedan “how to”. Sve to, nesumnjivo, može biti korisno. Ali čovek ne postaje spreman za promenu samo zato što je naučio novu funkcionalnost ili dodao još jednu stavku u svoj portfolio. Postaje spremniji kada razume sebe u novim okolnostima. U mnogim kompanijama mentorstvo i dalje znači da iskusnija osoba prenosi znanje mlađoj: kako sistem funkcioniše, gde su zamke, kome se obratiti, šta ne piše u proceduri, kako preživeti sastanak koji je mogao biti mejl, i kako razumeti organizacionu kulturu (koja se često najtačnije vidi u onome o čemu se ćuti). To mentorstvo je vredno. Ne treba ga potcenjivati. Ono čuva organizaciono pamćenje. Pomaže ljudima da ne uče sve kroz sopstvene modrice. A učenje kroz modrice, iako pamtljivo, nije baš najefikasniji model razvoja. Ali era AI agenata traži nešto više od prenosa iskustva. Razvojno mentorstvo ne daje osobi samo odgovor za sledeći korak.

Ono razvija sposobnost da sledeći put sama prepozna šta je korak, šta je stranputica, a šta samo lepo upakovana prečica. Zamislimo mladog projektnog menadžera koji dolazi kod mentorke sa registrom rizika koji je napravio AI agent. Tabela je uredna. Kategorije su logične. Predlozi mera deluju razumno. Tradicionalni mentor bi možda rekao: “Dobro je. Dodaj još stakeholder management, komunikacione rizike i zavisnosti između timova”. Korisno. Konkretno. Iskustvo govori. Razvojna mentorka bi uradila nešto drugo. Pogledala bi tabelu i pitala: “Ko nije govorio na poslednjem sastanku?” “Ko ima interes da ova promena uspori, ali to neće reći javno?” “Ko će platiti cenu ako je ova pretpostavka pogrešna?” “Šta je, po tvom mišljenju, u ovoj tabeli apsolutno tačno, ali nedovoljno istaknuto?” “Šta bi od ovoga potpisao svojim imenom?” Vidite razliku? Tradicionalno mentorstvo dopunjava sadržaj. Razvojno mentorstvo razvija kriterijum.

Pomalo

Tradicionalno mentorstvo prenosi mapu. Razvojno mentorstvo razvija sposobnost orijentacije kada mapa više ne važi. Tradicionalno mentorstvo kaže: “Iz mog iskustva, uradi ovako”. Razvojno mentorstvo pita: “Na osnovu kog kriterijuma ti biraš da uradiš baš tako?” To je velika razlika, naročito sada kada će ljudi sve češće upravljati ne samo ljudima, već i agentima. Agentu ne treba motivacioni razgovor. Ne treba mu priznanje. Neće se uvrediti ako mu vratite zadatak. Neće vas pogledati onim pogledom koji jasno kaže: “Niste mi objasnili šta zapravo hoćete.” Ali će zato bez mnogo otpora izvršiti loše postavljen zahtev. Ako mu date pogrešan kontekst, dobićete dobro oblikovanu grešku. Ako mu ne date kriterijum, zameniće ga statističkom verovatnoćom. Ako mu ne postavite granice, može predložiti ono što je moguće, ali nije primereno.

Ako ne znate šta tražite, vrlo brzo ćete dobiti nešto što liči na odgovor. A ima li šta zavodljivije od odgovora koji lepo zvuči, dok još nismo proverili da li išta vredi? Ljudi se ne mogu razvijati po istom kalupu. Neko ima dubinu bez uticaja. Neko ima širinu bez fokusa. Neko ima vidljivost bez poverenja. Neko ima znanje bez jezika. Neko ima ambiciju bez emocionalne stabilnosti. Neko ima iskustvo, ali ga ne ume pretvoriti u prepoznatljivu vrednost.

Razvojno mentorstvo počinje upravo tu: da čovek, tu gde jeste, počne jasnije da vidi šta već nosi, šta mu nedostaje i kakav profesionalac postaje kroz svoje izbore.

KAPITAL LIČNOSTI

Pre nego što pokrenemo metlu Za eru AI agenata biće nam potrebna nova svakodnevna disciplina. Jednostavna. Praktična. Dovoljno mala da je možemo koristiti sutra. Dovoljno važna da promeni kvalitet odluka. Pre nego što zadatak poverimo agentu, pre nego što prihvatimo njegov rezultat, pre nego što pošaljemo tekst, odluku, analizu ili preporuku dalje, vredi zastati i postaviti bar ovih šest pitanja: Šta je stvarni cilj? Koji kontekst alat ne može znati ako mu ga ne dam? Po čemu ću prepoznati da je rezultat dobar, a ne samo uverljiv? Ko može biti pogođen ovim rezultatom? Šta ovde mora ostati ljudska/moja odluka?

Da li bih ovo potpisao ili potpisala svojim imenom? Ova pitanja traže profesionalni identitet: da znam iz koje odgovornosti delujem. Traže komunikacioni kapital: da jasno postavim nameru, kontekst i kriterijum. Traže reputacioni kapital: da razumem da se poverenje gradi i kroz ono što odobravam, ne samo kroz ono što sam ili sama napravila. Traže psihološku stabilnost: da ne prihvatim prvi lep rezultat samo zato što mi štedi vreme. Traže integritet: da znam da se odgovornost ne delegira zajedno sa zadatkom. Tih šest pitanja spajaju primarni i sekundarni sloj Kapitala ličnosti. Prvo proveravaju šta čovek zaista razume, kako misli i gde postavlja granicu. Zatim proveravaju kako će to prevesti u komunikaciju, odluku, odnos i reputaciju. U novoj podeli rada čovek ne nestaje, samo se njegov trag pomera. Nekada je bio vidljiv u izvršenju. Sve češće će biti vidljiv u izboru, kriterijumu, kontekstu, proveri, odluci i potpisu.

Pomalo

Nasleđe je ono što ljudi nastave da nose

Kada govorimo o nasleđu, često pomislimo na velike reči. Trag. Vrednosti. Generacije. Ono što ostaje iza nas. U svakodnevnom radu nasleđe je mnogo konkretnije. To je pitanje koje neko počne da postavlja, jer ga je naučio od nas. To je kriterijum koji usvoji. To je način na koji vodi težak razgovor. To je odgovornost koju preuzima kada niko ne proverava svaki korak. To je sposobnost da u promeni ne traži odmah gotov recept, već prvo razume kontekst. U projektima često zapisujemo “lessons learned”. Dobro je da ih zapisujemo. Još bolje je kada ih neko pročita. Ipak, najvažnije lekcije promena nisu uvek u dokumentima. One žive u ljudima koji sledeći put ranije prepoznaju otpor, pažljivije komuniciraju rizik, bolje čuju tišinu u timu, odgovornije koriste alat, jasnije objasne odluku i zrelije nose posledice. Ako posle projekta ostane samo isporuka, dobili smo rezultat. Ako posle projekta ostanu razvijeniji ljudi, dobili smo kapital. A kapital može da se prenosi.

Čovek koji je razvio svoj kapital ličnosti nosi sa sobom znanje, ali i način da to znanje pretvori u vrednost. Nosi sposobnost da komunicira sa različitim ljudima. Nosi reputaciju koja mu otvara vrata. Nosi integritet koji ga zaustavlja kada bi bilo lakše preći granicu. Nosi adaptivnost da uči bez gubitka identiteta. To je nasleđe koje ne zavisi od jednog alata, jedne funkcije ili jedne epohe.

KAPITAL LIČNOSTI

Ljudi kojima možemo verovati dok koriste moć Za budućnost nemamo kristalnu kuglu. Imamo kriterijum. Možda ljudima koji dolaze posle nas ne možemo ostaviti stabilne profesije. Ne možemo im obećati da će alati koje danas učimo trajati. Ne možemo im nacrtati karijernu mapu koja će važiti trideset godina. Ne možemo znati sa kakvim agentima će raditi, koje odluke će donositi i koje promene će njima biti normalne. Ali možemo razvijati ljude koji ne brkaju brzinu sa vrednošću, informaciju sa razumevanjem, vidljivost sa reputacijom, uverljiv tekst sa promišljenim stavom, delegiranje sa odricanjem od odgovornosti. Možemo razvijati ljude koji umeju da uče, ali i da procene. Da govore, ali i da slušaju. Da koriste AI, ali i da znaju kada treba stati. Da budu prisutni u digitalnom svetu, ali ne prazni iza slike. Da grade mrežu, ali i poverenje. Da imaju znanje, ali i meru. Na kraju priče o čarobnjakovom šegrtu, poplavu ne zaustavlja šegrt, nego čarobnjak. I tu je možda najvažniji deo priče. Šegrt je znao kako da pokrene moć. Nije znao kako da je obuzda. Znao je formulu za početak, ali nije imao zrelost za posledice. To je razlika između imitacije znanja i stvarnog razumevanja.

U stvarnom životu, međutim, ne možemo uvek računati na čarobnjaka koji će se pojaviti u poslednjem trenutku. U organizacijama, projektima i društvima često nema nekoga ko mirno ulazi u prostoriju, izgovara pravu formulu i zaustavlja vodu. Mnogo češće ostajemo sa posledicama onoga što smo sami pokrenuli pre nego što smo razumeli. Pored toga šta ćemo ostaviti ljudima, kao još važnije pitanje nasledja nameće se kakve ljude razvijamo za svet koji im ostavljamo. Ako ljudima ostavimo samo alate, ostavili smo im mogućnost da pokrenu poplavu. Ako u njima razvijamo kapital ličnosti, ostavljamo im sposobnost da razumeju moć pre nego što je upotrebe, da postave kriterijum pre nego što delegiraju i da preuzmu odgovornost pre nego što potpišu rezultat. Možda ne možemo sprečiti svaku poplavu, ali možemo razvijati ljude koji će ranije čuti kada voda počne da nadolazi. I koji će umeti da se zapitaju da li baš svaka metla treba da bude pokrenuta. To je vrednost koja traje.

Pomalo

100

IVAN BUČA 2052. 𝗛𝗼𝗰́𝗲𝗺𝗼 𝗹𝗶 𝘁𝗮𝗱𝗮 𝗷𝗼𝘀̌ 𝘇𝗻𝗮𝘁𝗶 “𝗽𝗶𝘃𝗮𝘁𝗶 𝗽𝗼 𝗰𝗶𝗹𝗶 𝗱𝗮𝗻”?

GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK 24SATA

101

SVIJET 2052.

Dvi iljade i druge, sve bit će automatik, a onda nam neće tribat radit. Kompjuteri će mislit za nas, a mi ćemo samo pivat po cili dan. Nisu ove proročanske stihove zapisali ni Nostradamus ni slijepa proročica Baba Vanga, nego čuveni Momčilo Popadić čije su riječi Zdenko Runjić i Oliver Dragojević pretvorili u ljetni hit još davne 1975. godine. Danas nije Oliverova 2002., nego naša 2026., ali evo nas, s kojim desetljećem zakašnjenja, na pragu ostvarenja Popadićeve vizije budućnosti. Brojni suvremeni proroci uvjeravaju nas kako već sad kompjuteri, odnosno umjetna inteligencija, misle za nas, a i sam koncept rada vide suvišnim kroz desetljeće ili dva.

Ali hoće li to biti baš tako? Zagovornici AI revolucije prizivaju da nas digitalna budućnost proguta što prije, uvjeravajući sve kako nema razloga za brigu i strah. Skeptici, pak, strahuju od crnih scenarija - totalne invazije privatnosti, gubitka kontrole nad digitalnom sferom i moguće tehnološke apokalipse. Istina je, vjerojatno negdje u sredini, ali ključno pitanje kojim se proroci uglavnom ne bave je kako živjeti, razvijati se, educirati, odgajati djecu i poslovati u takvom svijetu?

Pomalo

102

Odnosno, ako do apokalipse ipak ne dođe i Skynet iz “Terminatora” ne uništi svijet, kako će izgledati naša svakodnevica, recimo, 2052.? Razmislite: ljudi koji će tada voditi kompanije već su rođeni. Neki od njih danas sjede u školskim klupama. Tvrtke koje će tada oblikovati gospodarstvo možda upravo nastaju. Generacije koje danas ulaze u škole možda će jednog dana raditi s tehnologijom koju još nismo ni zamislili. A odluke o tome kakav će biti odnos čovjeka i tehnologije donosimo već sada. Jesmo li stvorili svijet u kojem se čovjek mora prilagođavati stroju ili smo napravili strojeve koji omogućuju čovjeku da bude bolji? Jesmo li tehnologijom samo ubrzali posao ili smo njome ljudima vratili vrijeme? Naravno da se naša budućnost ne može svesti samo na tehnološki okvir. Mnogo je nepoznanica i varijabli koje danas ne možemo ni pojmiti. Na primjer, prije samo deset godina, u ljeto 2016., Donald Trump još nije bio ni prvi put izabran za predsjednika SAD-a. Mogućnost globalne pandemije zbog koje je čitavo čovječanstvo zatvoreno u domovima postojala je samo u SF filmovima. Ratovi poput onog između Rusije i Ukrajine bili su teško zamislivi. Nije bilo TikToka ili influensera, hranu ili taksi još niste tako učestalo naručivali putem aplikacija. Rad od kuće? Kakav rad od kuće? A opet, sve se to u jednom desetljeću ostvarilo i ispreplelo s navodno najmoćnijom od svih tehnologija umjetnom inteligencijom. Kakve varijable su pred nama u sljedećim desetljećima?

Ne znamo, ali jedno je sigurno - naša sposobnost adaptacije morat će biti velika. Uz sve to, nimalo usputno, trebamo paziti da ne izgubimo ono što nas čini ljudima. Socijalni kontakt, druženje uživo, razmjenu mišljenja izvan online svijeta, toleranciju prema drugačijim stavovima, spremnost da preispitujemo vlastite. Ne smijemo zanemariti čitanje, tu vječnu i neiscrpnu teretanu za naše moždane vijuge. Kao ni kretanje, vježbu, boravak u prirodi, sport, igru.

103

SVIJET 2052.

Moramo se boriti da u potencijalnom robotskom svijetu ostanemo kreativni, maštoviti, zaigrani i radoznali. Da, te 2052. možda će nam sve biti potpuno automatik, možda nećemo više nikako trebati raditi, možda će kompjuteri stvarno mislit za sve nas. Ali, vjerujte, najvažnije će biti da i dalje znamo “pivati po cili dan”.

Pomalo

RUJAN, 2026. IZDANJE NO.07.

Pomalo 7. izdanje (rujan 2026)