Pomalo - 5. izdanje (Ožujak 2026)

SADRŽAJ

04 Pismo urednice

06 ZLATKO BARILOVIĆ: Od informacija do kompetencija: obrazovanje koje priprema za budućnost

18 ALFONSO BUCERO: Increasing your knowledge by using Passion, Persistence, and Patience

28 KRUNOSLAV JOSIP ČAČIĆ: Mi to radimo malo drugačije 37

MIRJANA ŠTRBAC: Odrasli profesionalci biraju rast bez izgovora

BRANISLAV ZOBENICA: Kako trenirati um kao Ironman atleta: model adaptivnog učenja za budućnost

LIAM DILLON: How to Develop Your Career Like an International Project Coach: Lessons from Liam Dillon’s Journey 54

VIKTOR VETTURELLI: Zavodljivo opasna privlačnost umjetne inteligencije (UI) 60

VEDRAN BUBALO: Inovacijski ekosustav u praksi: kako Techpark povezuje ljude, ideje i tržište?

82 BORNA LULIĆ: Projekt koji želi postati Pokret

94 IVANA SILIĆ: Zajednica koja zna: kako znanje raste kada se dijeli pomalo, ali s namjerom

100 VEDRAN SAJEVIĆ: Psihologija profesionalne tranzicije u projektnom menadžmentu

112 TANJA DŽIDO: Osobni brend kao karijerni kasko

POMALO

IZDAVAČ

PM4YOU

GLAVNA UREDNICA

TATJANA KOTARSKI

UREDNICA SADRŽAJA

SIMONA BEARA

FOTOGRAFIJE

AUTORSKE CANVA

DISTRIBUCIJA IZDANJE NO. 5, OŽUJAK, 2026.

Pismo urednice

Dragi čitatelji,

Dobrodošli u novo izdanje časopisa Pomalo, u kojem se bavimo temom koja se često podrazumijeva, ali rijetko propituje - znanjem. Ovoga puta ne promatramo ga kao skup informacija niti kao nešto što se jednostavno akumulira, već ga pokušavamo razumjeti u njegovoj punoj vrijednosti: kako nastaje, kako se razvija i što znači kada ga dijelimo s namjerom.

U vremenu u kojem su informacije dostupnije nego ikad, pravi izazov više nije kako doći do znanja, nego kako ga povezati, interpretirati i pretvoriti u stvarnu kompetenciju. Upravo zato u središte ovog broja stavljamo zajednicu, jer znanje ne raste izolirano, već u odnosu, dijalogu i razmjeni.

U ovom broju donosimo perspektive koje povezuju obrazovanje i praksu, inovacijske ekosustave i karijerne putove, osobni razvoj i odgovornost u donošenju odluka. Razgovaramo s onima koji znanje primjenjuju, propituju i dijele sa svjesnošću da njegova vrijednost ne leži u količini, već u načinu na koji ga koristimo.

Nadamo se da će vas ovaj broj potaknuti da vlastitom znanju pristupite s više promišljanja, a zajednici s više otvorenosti. Jer znanje ne postaje vrijedno samo time što ga imamo, već onog trenutka kada ga počnemo dijeliti – pomalo, ali s namjerom

Ugodno čitanje!

Glavna urednica

Nadolazeće pm4you edukacije

Tajči i Suzi pričaju o projektima - serija online radionica

3 virtualna susreta (3 sata po susretu).

Početak: 8.4.2026 | Završetak: 2.6.2026. Broj mjesta ograničen na 10 sudionika.

Program certifikacije za profesionalnog voditelja projekta (PMI-PMP)

6 virtualnih susreta (4 sata po susretu).

Početak: 13.5.2026. | Završetak: 17.6.2026. Broj mjesta ograničen na 5 sudionika.

Onsite radionica, 2 dana

Početak: 10.6.2026. | Završetak: 11.6.2026. Lokacija: Kraš - Ravnice, Zagreb Praktično vođenje projektata

OD INFORMACIJA DO

KOMPETENCIJA:

OBRAZOVANJE KOJE PROJEKTNE

MENADŽERE PRIPREMA ZA

BUDU Ć NOST

Razgovor sa dr.sc. Zlatkom Barilovi ć em, voditeljem stru č nog diplomskog studija

Projektni menadžment na Veleu č ilištu

Baltazar Zapreši ć

Razgovarala

TATJANA KOTARSKI

Znanje nikada nije bilo dostupnije, a istovremeno nikada zahtjevnije za pretvoriti u stvarnu kompetenciju.

U svijetu u kojem se alati, metodologije i tehnologije mijenjaju brže nego studijski programi, pitanje obrazovanja za budućnost postaje ključno, osobito u području projektnog menadžmenta.

O tome kako danas obrazovati projektne menadžere, koja znanja zaista traju i zašto formalno obrazovanje mora ići dalje od ispita i certifikata, razgovarali smo sa dr. sc. Zlatkom Barilovićem, prof. struč. stud., voditeljem stručnog diplomskog studija Projektni menadžment na Veleučilištu Baltazar Zaprešić (VBZ).

Veleu č ilište

koje u č i uz tržište

Veleučilište Baltazar Zaprešić obilježava 25 godina djelovanja u području visokog obrazovanja. Do danas je obrazovalo više od 9.000 diplomanata te razvilo prepoznatljiv model obrazovanja. Ovu obljetnicu upravo ove godine obilježavamo posebnim događanjima, radionicama i kulturnim aktivnostima.

Glavna lokacija VBZ-a se nalazi u Zaprešiću, a veleučilište svoje centre ima u Zagrebu, Biogradu na Moru i Osijeku, iako svoje studijske programe izvodi većinom u online obliku, čime je studiranje dostupno neovisno o mjestu stanovanja. Veleučilište nudi akreditirane studijske programe iz područja ekonomije i poslovanja, menadžmenta, informacijskih tehnologija, sociologije, komunikacija, projektnog menadžmenta te turizma i ugostiteljstva.

Prijediplomski stručni studiji obuhvaćaju Poslovanje i upravljanje (online), Informacijske tehnologije (online), Menadžment u turizmu i ugostiteljstvu (Biograd na Moru) te Poslovanje i upravljanje - poslovna ekonomija i financije (Biograd na Moru).

Na diplomskoj razini izvode se stručni studiji Projektni menadžment (online ili Osijek), Menadžment javnog sektora (online), Primijenjene informacijske tehnologije (online), Komunikacijski menadžment (online), te Financije i investicije (online). Od akademske godine 2026./2027. uvodimo i nove studijske programe. Kratki stručni online studij Primijenjena ekonomija, namijenjen pristupnicima sa završenim strukovnim srednjoškolskim obrazovanjem, ne zahtijeva polaganje državne mature, traje dvije godine i završava stjecanjem kvalifikacije pristupnika ekonomije. Istodobno se pokreće i stručni prijediplomski online studij Društvena i kulturna integracija, prvi primijenjeni sociološki studij u Hrvatskoj, usmjeren na pitanja migracija i integracije, društvene raznolikosti i digitalne transformacije, uz naglasak na praktičnu primjenu znanja u stvarnim društvenim kontekstima.

Projektni menadžment

kao primjenjiva kompetencija

Studij Projektnog menadžmenta na Veleučilištu Baltazar Zaprešić je stručni diplomski studij usmjeren na razvoj konkretnih i primjenjivih kompetencija potrebnih za uspješno vođenje projekata u različitim sektorima. Prvi je cjeloviti interdisciplinaran studijski program ove tematike na našim prostorima te je namijenjen prvenstveno osobama koje već imaju završeno visoko obrazovanje i žele se dodatno profesionalno usmjeriti prema projektnom menadžmentu, bilo u gospodarstvu, javnoj upravi ili organizacijama civilnog društva.

Ono što ovaj studij čini posebno prepoznatljivim jest i fleksibilnost izvođenja. Studij se izvodi u dva oblika, u potpunosti online ili kao klasični oblik studiranja u Osijeku, pri čemu studenti sami mogu odabrati model koji im više odgovara.

Time omogućujemo studiranje i onima koji su zaposleni, ali i onima koji zbog profesionalnih ili privatnih obveza ne mogu redovito fizički dolaziti na nastavu.

Studenti završetkom stječu 120 ECTS bodova i stručni naziv stručnih magistara projektnog menadžmenta.

“Projektni menadžment nije samo profesija – to je način razmišljanja.”

Za razliku od klasičnih obrazovnih programa, naglasak nije samo na teoriji, već na praktičnoj primjeni znanja. Studenti rade na stvarnim projektnim zadacima, koriste profesionalne alate i razvijaju vještine upravljanja projektima kroz konkretne primjere iz prakse, što im omogućuje da stečena znanja odmah primijene u svom radnom okruženju.

Važno je naglasiti da je studij snažno povezan s relevantnim profesionalnim i strukovnim organizacijama. Studij Projektni menadžment na VBZ je međunarodno registrirani program u Hrvatskoj usklađen s pravilima International Project Management Association (IPMA), a naši studenti uz diplomu stječu i IPMA CPD potvrde te mogućnost pojednostavljenog pristupa međunarodnoj IPMA certifikaciji. Studenti i njihovi nastavnici sudjeluju i u brojnim zajedničkim aktivnostima te projektima kroz IPMA Hrvatska i IPMA Young Crew Croatia, koji okuplja mlade projektne menadžere iz cijele Hrvatske i šire.

Uz to, imamo aktivnu suradnju s Project Management Institute Croatia (PMI Croatia), kroz koju studenti sudjeluju u projektima i prate najnovije trendove struke. Ta suradnja se dodatno ogleda i u aktivnom uključivanju studenata i nastavnika u PMI događaje, volonterske inicijative i stručne forume Program je partner PM² Alliance, međunarodne organizacije koja promovira PM² metodologiju Europske komisije i potiče dijeljenje znanja unutar akademske i profesionalne zajednice.

Na razini tehnoloških partnerstava, VBZ je ponosni ORACLE Academy Member Institution, što studentima omogućuje pristup modernim ICT alatima za upravljanje projektima poput Oracle Primavera P6 i Primavera Risk Analysis i time ih dodatno osnažuje za rad u digitalnom poslovnom okruženju. Također u suradnji s Udrugom multitasking menadžera - poslovnim klubom, studentima nudimo i Program mentoringa. Program mentoringa studenata kroz specijalističke radionice, koje vode iskusni poduzetnici i menadžeri, ima veliku ulogu u razvoju budućih stručnjaka i lidera. Ovaj program pruža studentima jedinstvenu priliku za stjecanje praktičnih znanja, vještina i uvida u poslovni svijet te nadopunjuje njihovo formalno obrazovanje.

Posebno cijenimo i suradnju s inicijativom “Scrum masteri za scrum mastere”, kroz koju zajednički organiziramo panele i događaje posvećene agilnim pristupima u vođenju projekata. Takvi susreti studentima omogućuju da iz prve ruke čuju iskustva Scrum Mastera, razumiju stvarne izazove agilnih timova i raspravljaju o primjeni agilnog pristupa u različitim kontekstima. Ova vrsta suradnje dodatno mijenja učenje iz teorije u dinamičnu razmjenu znanja i iskustava, što je iznimno vrijedno u pripremi za izazove suvremenog poslovnog okruženja.

Kroz suradnju s Hrvatskim uredom za kreativnost i inovacije (HUKI) i druge partnere, naši nastavnici i studenti sudjeluju i na značajnim događanjima poput TEDx Zagreb, LEAP Summita, Game Changer konferencije i ostalih inicijativa usmjerenih na inovativno razmišljanje i kreativne pristupe rješavanju problema. To studentima omogućuje da osim formalnog znanja steknu i iskustvo sudjelovanja u širim dijalozima o inovacijama i kreativnosti, što dodatno obogaćuje njihove profesionalne perspektive.

Sve ove suradnje sklapaju naš program u povezanu zajednicu učenja, gdje teorija nije sama sebi svrha, nego se kontinuirano povezuje s praksom, standardima industrije i međunarodnim profesionalnim okruženjima.

Što je zapravo

“znanje za budu ć nost”?

“Znanje za

budućnost nije ono

koje se mjeri ispitima, nego ono koje omogućuje

snalaženje u promjenama.”

Kada govorimo o „znanju za budućnost“, po meni to nije znanje koje se mjeri isključivo ocjenama ili brojem položenih ispita. To je znanje koje ljudima daje sposobnost snalaženja u promjenama, donošenja odluka u neizvjesnim okolnostima i preuzimanja odgovornosti za vlastiti profesionalni razvoj. Znanje za budućnost podrazumijeva razumijevanje šireg konteksta, sposobnost kritičkog razmišljanja, rješavanja problema i rada s drugim ljudima.

Te se vještine ne uče napamet i ne provjeravaju klasičnim ispitima, nego se razvijaju kroz iskustvo, raspravu, timski rad i suočavanje s konkretnim izazovima.

Iz tog razloga, obrazovanje ne bi trebalo studente pripremati samo za ono što danas znamo da postoji, nego za situacije koje još ne možemo u potpunosti predvidjeti.

Ako studenta naučimo kako učiti, kako povezivati informacije i kako preuzeti inicijativu, tada smo ga pripremili ne samo za prvi posao, nego za cijeli profesionalni put koji će se sigurno mijenjati.

Formalno obrazovanje u doba umjetne inteligencije

Najveći izazov formalnog obrazovanja danas, osobito u vremenu digitalizacije, agilnosti i umjetne inteligencije, jest održati relevantnost znanja i kompetencija koje studentima prenosimo. Tehnologije i tržište rada mijenjaju se izuzetno brzo pa obrazovanje ne smije biti statično, već mora razvijati sposobnost prilagodbe, kritičkog razmišljanja i praktične primjene.

Na VBZ-u se s tim izazovima nosimo kroz fleksibilan i praksom vođen pristup. Studenti rade na stvarnim projektima, koriste moderne alate i metode upravljanja projektima te razvijaju agilni mindset. Odličan i konkretan primjer toga je projekt SING – Sinergija znanja Grada Zaprešića i Veleučilišta, kroz koji studenti izravno sudjeluju u razvoju projekata za razvoj lokalne zajednice, primjenjujući teoriju u stvarnim situacijama i stječući iskustvo koje im omogućuje da budu odmah spremni za profesionalni rad.

Osim toga, studenti imaju pristup suradnji s ključnim profesionalnim i strukovnim organizacijama te partnerima iz industrije. Takve suradnje omogućuju im da znanje koje stječu ne ostane apstraktno, nego da se razvije u konkretne vještine i kompetencije koje ih pripremaju za dinamično profesionalno okruženje.

Kako izgleda priru č nik za budu ć e projektne

menadžere?

Da danas pišem priručnik za buduće projektne menadžere svakako bih naglasak stavio ne samo na formalne metode i striktne procedure već na agilnost, digitalnu pismenost i sposobnost upravljanja promjenama, koji više nisu „nice to have“, nego apsolutno nužne vještine. Upravljanje projektima danas znači znati brzo reagirati, surađivati u virtualnim timovima, koristiti moderne alate za planiranje i praćenje projekata te razumjeti potencijal umjetne inteligencije i digitalnih rješenja u donošenju odluka.

S druge strane, u priručniku bih značajno smanjio prostor posvećen isključivo formalnoj teoriji, koja se često uči napamet, a ima ograničenu primjenjivost u stvarnom životu. Fokus bi trebalo staviti na kontekstualno znanje, praktična iskustva i razvoj kompetencija koje omogućuju studentima da u svakom trenutku znaju kako postupiti, a ne samo kako slijediti upute.

Budući priručnik bi trebao biti više alat za rješavanje konkretnih problema nego teorijska knjiga, s naglaskom na fleksibilnost, timski rad i kontinuirano učenje, budući da upravo te vještine danas razlikuju uspješne projektne menadžere od prosječnih.

Kako znanje

pretvoriti u kompetenciju?

Danas studenti imaju pristup gotovo neograničenom broju informacija: online tečajevima, certifikatima, AI alatima… Problem nije nedostatak informacija, nego kako ih pretvoriti u stvarno znanje i kompetenciju. Tu ključnu ulogu imaju nastavnici/mentori ali i strukovne te ostale organizacije koje okupljaju praktičare. Oni pomažu studentima da informacije strukturiraju, kritički analiziraju i primijene u konkretnim situacijama, umjesto da ih samo pasivno upijaju. Na VBZ-u to radimo kroz kombinaciju teorije i prakse.

Nastavnici ne prenose samo znanje, nego ga povezuju s realnim projektima i primjerima iz industrije te pružaju individualnu podršku i pomažu studentima da razviju kompetencije kroz vođene zadatke i stvarne izazove. Zajednice praktičara, bilo kroz suradnju s lokalnim tvrtkama, projektima ili alumni mrežom omogućuju našim studentima da vide kako se znanje primjenjuje u stvarnom svijetu i da uče od iskusnih profesionalaca. Na taj način studenti ne samo da uče, nego stvarno razvijaju vještine i samopouzdanje koje će im trebati u profesionalnom životu.

“Problem danas nije manjak informacija, nego kako ih pretvoriti u kompetenciju.”

Projektni menadžment

kao mindset

Projektni menadžment se može i treba učiti kao način razmišljanja (eng. mindset), a ne samo kao profesija. Radi se o pristupu koji uči ljude kako jasno definirati ciljeve, planirati resurse, predvidjeti rizike i donositi odluke u složenim situacijama. Te vještine su svakako vrijedne u gotovo svakom kontekstu. U obrazovanju budućih lidera, projektni menadžment ima posebno mjesto jer razvija strateški način razmišljanja i odgovornost za rezultate. Budući lideri koji razumiju proces vođenja projekata bolje upravljaju timovima, komuniciraju jasnije i mogu inicirati promjene.

Na VBZ-u se trudimo da studenti kroz praktične projekte, simulacije i mentorski rad usvoje ovaj način razmišljanja, tako da znaju ne samo kako tehnički voditi projekt, nego i kako voditi ljude te donositi promišljene odluke u dinamičnom okruženju.

“Obrazovanje mora pripremati studente za situacije koje još ne možemo predvidjeti.”

Poruka studentima koji tek

dolaze

Studentima bih poručio da se ne fokusiraju samo na to što je trenutno popularno ili koje su današnje “trend vještine”. Umjesto toga, najvažnije je razvijati sposobnost učenja, prilagodljivost i kritičko razmišljanje. To su vještine koje vas održavaju relevantnima bez obzira na to kako tržište rada bude izgledalo za pet ili deset godina. Također, važno je graditi sposobnost rješavanja problema u stvarnim situacijama, raditi u timovima i učiti iz iskustava mentora i praktičara.

Oni trenuci kada znanje primijenite u praksi, a ne samo učite iz knjige, oblikuju vašu dugoročnu kompetenciju. Ukratko, fokus bi trebao biti na kontinuiranom učenju, praktičnoj primjeni i razvijanju fleksibilnog mindseta jer upravo ti elementi čine razliku između onih koji samo prate promjene i onih koji ih aktivno oblikuju.

Kad pogledam vlastiti profesionalni put, volio bih da sam ranije detaljnije savladao procese upravljanja promjenama i agilni način razmišljanja. To su vještine koje se danas pokazuju ključnima, ne samo za uspješno vođenje projekata, nego i za prilagodbu nepredvidivim situacijama i tehnologijama koje stalno mijenjaju način rada.

Također, s vremenom sam shvatio da tehničke vještine i znanje o procesima mogu brzo zastarjeti, ali sposobnost da se analizira situacija, prepozna prilika i donese ispravna odluka, ostaje trajna vrijednost kako za mene, tako i za studente koje danas vodim.

Odgovorno dijeljenje znanja u obrazovanju

budu ć nosti

Odgovorno dijeljenje znanja znači više od pukog prenošenja informacija. Riječ je o tome da ono što prenesemo studentima bude primjenjivo, relevantno i prilagođeno kontekstu u kojem će ga koristiti. To znači i poticati studente da kritički razmišljaju, postavljaju pitanja i sami traže rješenja, umjesto da budu pasivni primatelji znanja.

Na VBZ-u to prakticiramo kroz interaktivnu nastavu, mentorski rad i suradnju s praktičarima, gdje svaki student dobiva priliku učiti kroz iskustvo i refleksiju.

Odgovorno dijeljenje znanja znači i usmjeravati studente prema pravim prioritetima, a ne pretrpavati ih informacijama, već ih učiti kako koristiti znanje s namjerom i svrhom, kako bi ono zaista imalo utjecaj u njihovom profesionalnom i osobnom razvoju.

Poruka

obrazovnom sustavu

Obrazovanje budućnosti neće se mjeriti brojem položenih ispita, već sposobnošću ljudi da uče, prilagođavaju se i stvaraju vrijednost u svijetu stalnih promjena. Pomalo, ali s namjerom.

Increasing your knowledge by using Passion, Persistence, and Patience

ALFONSO BUCERO

PROJECT MANAGEMENT

CONSULTANT, AUTHOR, AND SPEAKER

BUCERO PM CONSULTING

PASSION

Fuel for Lifelong Learning

In a world that is constantly evolving, knowledge has become one of the most valuable assets we can cultivate. Yet, increasing our knowledge is not simply about reading more books or attending more courses. Authentic learning requires a mindset rooted in passion, persistence, and patience - the three pillars I explore in my book Passion, Persistence, and Patience. I defend the sentence "you could be my teacher" in every project I manage.

I believe that you, as a project manager, need to open your eyes and ears by watching and listening to what is happening in your project environment, and take action in consequence. Be an observer, and you will learn a lot, increase your enthusiasm, understand your aims, be persistent, and develop your patience because it takes time, but it is not impossible.

As I was confident in myself, I found enough arguments to sell the benefits and advantages of implementing project management in an organization. Initially, some managers looked at me as a fool who believed in project management and was a project defender. Still, I used that confidence to have many face-to-face and virtual meetings, not only with my project management colleagues but also with various managers across the organization.

I created a guided coalition with a couple of project management believers and used my enthusiasm to explain what project management could do for them and what it could offer them. It took me nearly 6 months to sell that project to upper management, but your mind generates enthusiasm and ideas when you believe in it.

Suggested action plan

Identify the topics that excite you most and create a learning plan around them in a month from now. Your enthusiasm will sustain you even when the learning gets challenging.

PERSISTENCE Overcoming Challenges on the Path to Knowledge

Knowledge acquisition is rarely linear. We encounter complex concepts, failed experiments, and moments of doubt. This situation may arise in which persistence becomes essential. Persistence allows us to push through obstacles, stay committed to our learning goals, and continuously build on what we know.

Actual persistence is not about stubbornly forcing progress but about consistently taking small, deliberate steps toward improvement. Reading one chapter a day, practicing a new skill regularly, or reflecting on experiencesall these actions accumulate into

For example, some years ago, I was assigned as a project manager to create and implement a Project Management Office (PMO). Still, my management team was not very supportive because they did not see the need for one in the organization. I used my persistence day by day to build allies among project managers supporting my project. I prepared a sales presentation I used when meeting with my management team, based on the features, benefits, and advantages of creating and implementing a PMO. I asked the head of my department to include me in their management's monthly meeting to pitch my project. I also connected with my organization's sales department to convince them that having a PMO would help them sell better projects. Finally, after almost eight months of persistence, the PMO began to deliver the first small deliverable by improving project proposals through its participation.

PATIENCE Embracing the Long-Term Perspective

While passion fuels our curiosity and persistence keeps us moving forward, patience allows us to appreciate the long-term nature of learning. We gain knowledge rarely overnight. Actual expertise develops through sustained effort, reflection, and repeated practice.

Patience teaches us to value gradual growth and to celebrate small achievements along the way. By maintaining a patient approach, we avoid the frustration that comes from comparing ourselves to others or expecting immediate results. Over time, patience transforms consistent effort into mastery.

A real example of the importance of patience in my professional life has been my PhD. I started my PhD many years ago, but I had to stop several times for various reasons (lack of time, lack of focus, poor supervision). In 2019, I found the right University and the right supervisors, and I dedicated 5 years part-time to my PhD studies. And finally, I successfully defended my dissertation on January 23rd, 2024, at ISM University in Vilnius, Lithuania. It was not a path of roses; I needed to read a lot of articles and books, and I needed to fail several times when submitting papers and presentations. I was used to writing as a project practitioner, not as an academic, and I finally achieved my goals. It was a great learning experience and an opportunity to acquire valuable knowledge to add to my professional experience. Be patient and succeed.

Bringing It All Together

When passion, persistence, and patience work together, they create a powerful synergy for increasing knowledge. Passion keeps your curiosity alive, persistence helps you navigate challenges, and patience ensures you remain committed to the long-term journey. By embracing these three principles, you can transform your approach to learning, develop deeper insights, and ultimately achieve expertise in your chosen field. Knowledge is not just about accumulating information - it is about growing as a person, thinking critically, and applying what you learn to create real impact.

Passion is part of my life because I am blessed to work in the field that I love, project management, in a world where project management is a need for our society, in an environment with great colleagues to learn from. I firmly believe passion makes the difference between success and failure in our lives. Passion is essential. Following your passion is the secret to overcoming the setbacks all entrepreneurs face, and it builds resistance against the inevitable naysayers who will question your vision. Passion is about believing in what you do, inspiring others to believe in it, and loving why you do what you do. Passion requires courage, even youthful energy, to keep your eyes on your goal and do all you can to achieve it. If you want to see enthusiasm as one of your goals, you also need to decide how you will measure it. When you have the facts on which factors increase passion, and why, it is time to consider the obstacles standing in the way of inspiration

Persistence is one of my principles. It isn't easy to achieve your goals on your first try, at least for me it usually was. Being persistent is a skill that can help you achieve a goal, get what you want, and even assert yourself in the face of stubborn or difficult people. The greater the achievement you seek, the more likely you are to persist in achieving it. Persistence is vital in your life. It will indicate how well you accomplish the tasks you set for yourself. Those who persist end up with the health, fitness, and vitality we were striving for at the beginning, when motivation was high, and the weather was warm.

Patience is sometimes the most challenging skill for dreamers to develop. Having patience means being able to wait, especially in the face of frustration or adversity, so wherever there is frustration or adversity, we have the opportunity to practice it. Patience helps us achieve our goals, which in turn supports good health. Patient people are better team members and colleagues. I believe there is a link between patience and trust, hope, faith, love, and good character. My passion, persistence, and patience are needed more than ever. I need full energy to achieve my goals. Some people admire how I put a lot of energy into every day, and it is easy to explain: it happens because my mind believes I need it. That energy keeps me alive. Remember: with passion, persistence, and patience, every day is an opportunity to grow, learn, and move closer to your full potential.

Mitoradimomalo drugačije

Krunoslav JosipČačić

Poduzetničkiinkubator Vinkovci-nezgodnovrijeme?

Akadajezgodnovrijemeza poduzetništvo?

Da je nešto lagano, sigurno ne bi mene dopalo . No dobro, to je tako, a uostalom ja sam poznat po tome da volim izazove.

Poduzetnički inkubator Vinkovci projekt je sufinanciran sredstvima Europske unije i otvoren 25. veljače 2020. godine. Nekako volim naglasiti točan datum otvaranja čisto iz razloga jer je taj dan zabilježen i prvi slučaj COVID-19 u Hrvatskoj. Svi se sjećamo tog razdoblja naših života. Ja baš u tom nezgodnom vremenu imam poprilično visoko postavljene ciljeve u poduzetništvu koje moramo ispuniti kako Grad Vinkovci ne bi morao platiti penale.

Uglavnom, da skratim priču, svi zadani ciljevi u zadanom vremenskom roku su u potpunosti ispunjeni. da odmah budem jasan, to nije samo moja zasluga, nego cijelog mog tima.

Kada me je Tatjana pitala da li bih htio napisati članak za sljedeći broj časopisa POMALO, a ključna misao bi bila „Znanje raste kada se dijeli POMALO, ali s namjerom“, odmah sam i bez puno razmišljanja prihvatio. Što ću kada znam da Tatjana radi izvrsne stvari, pa mi čisto bilo drago što me se sjetila. HVALA Tatjana. Eto, sada kada sam obavio uvod, vrijeme je da kažem ponešto i o tome što radimo u Poduzetničkom inkubatoru Vinkovci.

Naš je posao pomoći mladim, i onim malo manje mladim, ljudima da što bezbolnije zakorače i opstanu u svijetu poduzetništva, da slavimo njihove poslovne, kao i privatne uspjehe, da im u teškim trenutcima budemo rame za plakanje, ali da im i otključamo vrata za koja oni misle da su čvrsto zaključana.

U ovih šest godina postojanja Inkubatora, kroz Inkubator je prošlo preko četrdeset tvrtki. Nimalo skromno, ali moram naglasiti da sam iznimno ponosan na činjenicu da svi koji su napustili Inkubator, učinili su to jer su nas prerasli i svi oni i danas uspješno posluju te se rado sjete svojih početničkih poduzetničkih koraka u Inkubatoru. Za naše poduzetnike, ali i sve druge zainteresirane organiziramo razna predavanja, panele i radionice na kojima se trudimo uvijek obrađivati aktualne teme. Često propitkujemo naše poduzetnike o tome što ih zanima pa sukladno njihovim potrebama i željama organiziramo radionice. S obzirom na to da je tim ljudi u Inkubatoru šarolik, puno toga odrađujemo sami, a za teme s kojima nismo baš na „ti“ angažiramo vanjske predavače. Neke od uvijek aktualnih tema koje redovno obrađujemo su: Završni račun poduzetnika, Marketing, Poslovni plan, Plaće, Porezi, EU fondovi, Digitalizacija poslovanja, Umjetna inteligencija...

Naravno da smo u studenom i prosincu prošle godine u više navrata imali

„žustre“ rasprave na radionicama koje smo organizirali na temu Fiskalizacija

2.0. No, ima li išta bolje za organizatora i predavača nego kada predvidite trajanje radionice 60 minuta, a ona potraje 120. Nama se to često događa. Znam, sada ćete reći da ne znam kontrolirati vrijeme, ali ja se držim onoga što je jedan moj profesor davno rekao: „Dok držiš predavanje promatraj sudionike, kada počnu gledati na sat, skraćuj predavanje, a kada počnu zijevati istog trena završavaj predavanje.“ Dakle, dokle god imamo „žustre“ rasprave na našim predavanjima i radionicama držat ćemo se one: „Ma pusti nek' traje.“

Kakoizgleda putodučionice do

tržišta?

Naš primaran fokus su poduzetnici, ali isto tako mišljenja sam da je potrebno razvijati i zdravu poduzetničku klimu. Osobno sam mišljenja da je potrebno mladim ljudima ubaciti „bubu u uho“ kako bi počeli razmišljati da po završetku svog školovanja skupe hrabrosti i odvaže se ući u poduzetničke vode. Tu ne smije biti laganja, treba im iskreno reći koji su izazovi i koje su sve prepreke na koje će naići na svom poduzetničkom putu. Isto tako treba im objasniti tko i kako im može pomoći kako bi na što jednostavniji način savladali prepreke. .

Da se razumijemo, biti poduzetnik nije lako, biti poduzetnik u Slavoniji još je teže. Upravo zbog toga, sve više surađujemo sa srednjim školama iz našeg grada.

Srednjoškolci dolaze kod nas u Inkubator, ali i mi odlazimo u njihove učionice. Organiziramo susrete sa poduzetnicima koji im iz prve ruke ispričaju svoju priču o tome kako su se odlučili ući u svijet poduzetništva, gdje su zapinjali, kako su uspjeli, što ih je motiviralo i koliko malo su imali podrške od svoje obitelji kada su se odlučili otvoriti nešto svoje. Učenici iz prve ruke doznaju kako je to padati i ustajati, kako pronaći dobre radnike, kako, kako, kako? Bude tu uistinu jako puno pitanja od strane učenika na koje dobiju odgovore iz prve ruke.

Kao jedan od onih koji i sam predaje, održava radionice, sudjeluje u panelima zanimljivo mi je bilo kada smo pokrenuli suradnju s našom Srednjom strukovnom školom.

Na prvo predavanje došlo ih je tridesetak. Bilo je zanimljivo, manje-više sam stao pred njih i pustio da me rešetaju svojim pitanjima. Dva dana nakon toga nazvala me njihova profesorica i rekla mi da su učenici oduševljeni, da se po hodnicima priča o tome i da jedva čekaju sljedeći susret, ali da budem spreman na to da će odaziv učenika biti daleko veći nego prvi put. Odmah smo dogovorili datum, vrijeme i temu - panel rasprava sa institucijama koje im mogu i hoće pomoći pri ulasku u svijet poduzetništva, a i kasnije kod izrastanja u veće igrače u poduzetništvu. Ovaj put došlo ih je sedamdeset. Učenici i profesori oduševljeni. Reakcija panelista - U što si nas to Kruno uvalio? Gospodo draga, to vam je tek početak priče

Kako ne bi ispalo da je sve krasno i bajno, jer nije, a pitanje je hoće li mi nakon ovoga

Tatjana ikada više dati priliku da nešto napišem , pa da ja to odmah riješim.

Imam potrebu iskreno reći svoje mišljenje o tome što sam shvatio kada sam učenicima jedne naše srednje škole držao predavanje vezano za umjetnu inteligenciju. Naziv prezentacije bio je Kako složiti upit umjetnoj inteligenciji za najbolji odgovor?

Ok, trenutno vrlo popularna tema, pripremio sam se, ponešto znam o tome, pomalo se služim s tim, imam nekakvog životnog iskustva da znam razlučiti bitno od nebitnog, Inkubator je član Hrvatske udruge za umjetnu inteligenciju, ali kao i uvijek, trema je prisutna sve do trenutka dok ne izađem pred publiku i predstavim se. Naravno uvijek iskreno i skromno (mlad, lijep, zgodan, sretno dijete rastavljenih roditelja, ponosni tata dvije na majku uvrnute kćeri, papučar koji bespogovorno sluša svoju bolju polovicu). Nakon takvog predstavljanja sve je lakše.

No, da se vratim na temu. U samom startu postavio sam im pitanje na koje sam unaprijed znao odgovor. Koliko vas koristi neki od LLM-ova? Isprva nisu znali što je LLM, ali kada sam im objasnio da su to ChatGPT, Gemini, Perplexity, i slični alati, naravno da je odgovor bio - SVI. Isto tako svi najčešće koriste ChatGPT. Ono što me jako neugodno iznenadilo je njihov odgovor na moje sljedeće pitanje. On je svaki put bio isti, a radi se o gotovo 90 učenika. „Koliko vas provjerava odgovor koji dobije od nekog od LLM alata?“ Odgovor je NITKO. Također me je iznenadila spoznaja da profesori ne provjeravaju je li esej koji im je učenik predao, napisao učenik ili ChatGPT.

Vjerujem da ste i vi koji čitate ovaj tekst iznenađeni tim činjenicama.

Tu sam, već na prvom predavanju shvatio da zapravo učenicima ne treba tehničko predavanje o upitima umjetnoj inteligenciji; njima treba brutalno iskreno i iskustveno predavanje o životu.

Znaš da si posao odradio kako treba kada u jednom trenutku iznad učeničkih glava vidiš upitnike, a već u drugom olakšanje i kao da sami sebi govore, sad mi je jasno kako to ide. Uz zadanu temu, koju smo kvalitetno obradili, porazgovarali smo i o drugim temama, životnim.

Učimoli kritički razmišljati?

Kako vam uopće pada na pamet predati profesorima nekakav tekst, a da prije toga niste provjerili je li odgovor točan i ima li to uopće nekog smisla. „Ja sam glup, molim vas objasnite mi to?“ Najčešći odgovor je: „Ionako nam masa toga što nas tjeraju da učimo u školi kasnije u životu nikada neće trebati.“ Jednostavno, ide se linijom manjeg otpora. Kritički način razmišljanja kod djece i mladih ne postoji.

Jeste li sigurni da vam to baš nikada u životu neće trebati? Ne mislite li da bi bilo zgodno kada se igrom slučaja nađete u nekom društvu i započne se neka tema vi ipak imate ponešto za reći na tu temu, a da nije vaša struka u pitanju. Ne mislite li da je zgodno znati barem elementarno plivati, igrati nogomet, košarku, rolati, klizati, skijati, igrati tenis, igrati golf? „Naravno da jest, ali to nas ne uče u školi.“ U školi učite o povijesti, geografiji, književnosti, matematici. Uvjeren sam da vam integrali vrlo vjerovatno većini nikada neće trebati na poslu, ali znate li kada će vam sigurno trebati? Kada vaše dijete dođe u vašu sadašnju dob pa počne razgovarati s vama na tu temu.

Mislite li da će te u životu raditi samo posao za koji ste se školovali, da u svom radnom vijeku nećete mijenjati profesije, nećete morati učiti i da vam baš nikada neće zatrebati nešto od onoga za što sada tvrdite da vam nikada u životu neće trebati? I prije njihovog odgovora ispričao sam im svoju priču. Upravo gledate u čovjeka koji je nakon završene gimnazije upisao Ekonomski fakultet, ali ga nije završio. Da, puno sam skitao, kartao s ekipom, zabavljao se i faks mi nije bio prioritet, bez obzira što su mi i mama i tata govorili, ja sam tada bio najpametniji na svijetu. A onda sam počeo raditi. Kao i svakom mladom čovjeku prvi posao mi je bio konobarenje. Jako puno sam zarađivao, ali sam jako puno i trošio i nije mi žao. Potom sam radio u IT firmi pa sam prešao u Zavod za javno zdravstvo. Tu sam shvatio da mi je za napredovanje osim znanja potreban i papir (čitaj: fakultet).

Završavam stručni studiji informatike, i gle čuda, napredujem. Nakon toga završavam specijalistički diplomski studiji zaštite okoliša, i gle čuda, opet napredujem. Završavam još i pedagoške kompetencije, i gle čuda, počinjem dodatno raditi na učilištima. Je li bilo lagano? Nije. Je li se isplatilo? Itekako je. Bih li danas drugačije? Iskreno, nemam pojma. Želim vam samo reći, nije fakultet taj koji je presudan za uspjeh i nije fakultet garancija uspjeha. Za uspjeh je bitno da ono što radite, radite najbolje što znate, da stalno učite kako bi posao obavljali još bolje, da učite kako bi posao obavljali lakše, da učite kako bi vama i vašoj obitelji sutra bilo lakše. Ali to nije sve, ne zaboravite da vam je uz formalno obrazovanje itekako potrebno i ulično obrazovanje.

Jedan bivši harmonikaš, koji svoju harmoniku i danas drži u kući i gle čuda, koji upravo stoji ispred vas će vam iskustveno reći da je novac potrošen u birtiji, novac uložen u sjećanje. I molim vas, nikada nemojte zaboraviti živjeti, uživajte u životu.

Par trenutaka tišina a onda pljesak. Gdje ćeš većeg zadovoljstva za predavača.

Kamo idemo dalje?

Razvijati poduzetničku kulturu, pojačati suradnju sa srednjim školama, povezati se s fakultetima, biti spoj starih i mladih poduzetnika, biti HUB poduzetničkih ideja, gurati ovaj naš grad i našu Slavoniju naprijed, biti drugačiji od ostalih, biti svoji.

PODUZETNIK I SUOSNIVAČ TECH

PLATFORME

QOHUBS

Zavodljivo opasna privlačnost umjetne inteligencije (UI)

VIKTOR VETTURELLI

Umjetna inteligencija sve više postaje dio naše nove stvarnosti. Može nas podržati i učiniti produktivnijima te bi nas trebala rasteretiti. No, ako promatramo kako se koristi i rasprave koje se o njoj vode, postavlja se pitanje: što se zapravo događa?

Vodi li korištenje UI-ja prema nečemu posve drugom - nečemu što je manje smisleno, pa čak i štetno za ljude i organizacije?

Ako je to doista tako, kakve opasnosti iz toga proizlaze i što možemo učiniti kako bismo joj se suprotstavili?

Prije nego što nastavite čitati, želim nešto razjasniti: i sam koristim umjetnu inteligenciju. I sve češće primjećujem koliko je lako prepustiti se njezinoj ugodnosti i koliko je zahtjevno sačuvati vlastito razmišljanje.

Koju razliku stvara umjetna inteligencija?

Krenimo redom: koja je funkcija UI-ja, odnosno LLM-a (Large Language Model)?

Kao što je već spomenuto, UI bi nas trebala rasteretiti, preuzeti zadatke koji se mogu automatizirati. Time bi se ljudi u organizacijama mogli posvetiti kompleksnim problemima, npr. koordinaciji ljudi i donošenju odluka, zadacima koji zahtijevaju kritičko razmišljanje, kreativnost i komunikaciju.

Ako promatramo kako se o UI-ju komunicira i kako se koristi, čini se da njezina funkcija nije jasna ili se svrstava u pogrešnu kategoriju. Moj sud je da organizacije sve češće koriste UI kako bi ubrzale i pojednostavile odluke i pritom, gotovo neprimjetno, razmišljanje prepustile tehnologiji. U tome leži paradoks: dok učimo koristiti UI, izlazimo iz prakse razmišljanja, kreativnosti i komunikacije.

Aktualno istraživanje MIT-a postavlja neugodno, ali važno pitanje: kako redovita upotreba alata poput ChatGPT-a mijenja naše razmišljanje? U četveromjesečnom eksperimentu s praćenjem moždane aktivnosti pokazalo se: Sudionici koji su intenzivno pisali uz pomoć UI-ja ubrzo se više nisu mogli prisjetiti vlastitih tekstova. Neuronska aktivnost se znatno smanjila. Tekstovi su bili formalno ispravni, ali često uglađeni, bez osobnosti i dubine. Istodobno, produktivnost je porasla za 60 %, a kognitivni napor pao za 32 %.

No upravo su te sposobnosti preduvjet za snalaženje u neizvjesnosti i uspjeh u današnjoj kompleksnosti i društvu znanja. Umjetna inteligencija ih ne može zamijeniti. Može nas podržati, ali novi uvidi i time komparativna prednost pred konkurencijom, proizlaze iz socijalnog kapitala organizacije.

UI je napredak u visoko automatiziranim procesima. Njemački Institut za istraživanje tržišta rada i zanimanja razvio je alat Futuromat koji prikazuje buduću održivost zanimanja. Prema tom alatu, zanimanja poput računovodstva i prevođenja gotovo su u potpunosti automatizirana i bit će preuzeta od strane UI-ja. Prognoze za ljude u automatiziranim zanimanjima nisu optimistične. No postoje i pozitivne strane jer se ne radi samo o nestanku radnih mjesta, nego prije svega o pomaku i transformaciji.

Bajka o društvu znanja

I prije nego što je UI postala mainstream, govorilo se da živimo u društvu znanja. Genijalni mislilac menadžmenta Peter Drucker, koji se u poslovnom svijetu često citira površno, ali čije se ideje rijetko operativno provode, još je 1959. govorio o ”knowledge worker-u“, radu čija je primarna sirovina znanje i koji je kao proizvodni faktor važniji od klasičnih kapitalnih faktora.

No što je zapravo znanje? Bez prevelike akademske rasprave, znanje je sposobnost razlikovanja različitih konteksta, što nam daje orijentaciju i sposobnost djelovanja. Dobra vijest je da mi ljudi već imamo preduvjete za to, poput sposobnosti komunikacije, kreativnosti, kritičkog razmišljanja i učenja.

Ako polazimo od toga, ne trebamo se fokusirati na čovjeka kao problem, što je uobičajen narativ u organizacijama, nego možemo ići dublje i znanje više ne promatrati kao posjed ili objekt koji imamo. Znanje je sposobnost, a kao i svaka sposobnost nastaje kroz praksu u određenim kontekstima i u interakciju među ljudima, kroz promatranje, interpretaciju, djelovanje i povratnu informaciju. Znanje je uvijek kontekstualno, situacijsko i privremeno. To je i razlog zašto su „best practices“ često put prema neuspjehu. One nas uvode u zamku linearnosti u smislu ”kod njih je funkcioniralo, pa će funkcionirati i kod nas”.

Znanje je sposobnost

razlikovanja različitih konteksta, što nam daje orijentaciju i sposobnost

Stvaranje znanja u organizacijama je proces, a ne individualna kompetencija

Upravo to čini razliku - razliku koja je temelj uspjeha. Organizacija koja napetost zamijeni brzinom, dugoročno gubi sposobnost prosuđivanja, a brzina bez razumijevanja put je do propasti.

I na kraju, volio bih da razmislite o pitanju: ”Ako bi umjetna inteligencija sutra preuzela vaše strateške dokumente, bi li organizacija i dalje znala zašto radi to što radi?”

ODRASLI PROFESIONALCI BIRAJU RAST BEZ IZGOVORA

U jednom trenutku profesionalnog sazrijevanja dolazimo do spoznaje koja nije nimalo ugodna, ali je oslobađajuća: stopostotna odgovornost za naš razvoj uvijek je, bez iznimke, na nama. Ne na organizaciji, ne na menadžeru, ne na budžetu za edukacije.

Ta istina ruši mnoge izgovore koji spadaju u našu zonu komfora, ali istodobno nam vraća kontrolu nad vlastitim putem. Dokle god čekamo da nas netko „pošalje“, „prepozna“ ili „plati“, ostajemo u pasivnoj ulozi. Odrasli profesionalci biraju drukčije: biraju rast.

Rast, međutim, ne znači stalno dokazivanje snage. Upravo suprotno. On počinje u trenutku kada si dopustimo priznati da nešto ne znamo, da u nečemu nismo dobri ili da nam je potrebna pomoć.

Tu na scenu stupa mentorstvo. Pravi mentor nije samo izvor znanja, već siguran prostor povjerenja. U takvom odnosu ne moramo nositi masku nepogrešivosti koju često pokazujemo prema van. Možemo biti iskreni, ranjivi i otvoreni, a upravo to ubrzava učenje više nego bilo koji seminar ili certifikat.

MIRJANA

ŠTRBAC

ZAMJENICA VODITELJICE

LOKACIJE/POGONA

Wauwiler

Champignons Ag

Rast nije nešto što nam se događa, to je izbor koji donosimo svaki dan.

U trenutku kada preuzmemo punu odgovornost za vlastiti razvoj, mijenja se i naš unutarnji dijalog. Umjesto frustracije zbog onoga što nam nije dano, javlja se znatiželja za onim što sami možemo stvoriti. Prestajemo uspoređivati svoj put s tuđim i počinjemo graditi vlastiti, u skladu sa svojim vrijednostima, tempom i ciljevima.

Put rasta rijetko je linearan i gotovo nikada spektakularan. Zato mi je blizak koncept Kaizena- filozofije kontinuiranog unapređenja kroz male, svakodnevne korake. Veliki ciljevi mogu inspirirati, ali često i paralizirati. Mali koraci, s druge strane, djeluju ostvarivo. Jedan razgovor, jedno pitanje, deset minuta učenja dnevno. Ne mijenjaju sve odjednom, ali mijenjaju smjer. A smjer je ono što dugoročno određuje gdje ćemo završiti.

Cjeloživotno učenje nije trend niti prolazna potreba modernog tržišta rada; ono je normalno stanje svakog profesionalca koji želi ostati relevantan, motiviran i ispunjen.

Kada to prihvatimo, prestajemo se žaliti na okolnosti i počinjemo koristiti ono što imamo: vrijeme, znatiželju i odgovornost. Bez izgovora. Jer rast nije nešto što nam se događa, to je izbor koji donosimo svaki dan.

Kako trenirati um kao Ironman

Koja je životinja najstarija na svetu?

Dobro, jedna od najstarijih i najdugovečnijih na svetu? Većina ljudi bi rekla kornjača, krokodil ili možda ajkula. Ali pravi odgovor je - sunđer. To jednostavno morsko biće postoji više od 500 miliona godina i preživelo je više masovnih izumiranja. Njegova tajna nije inteligencija, brzina ili snaga. Njegova tajna je adaptacija. Sunđer ne pokušava da kontroliše okean. On filtrira ono što mu treba, odbacuje ono što ne treba i stalno se prilagođava okruženju. Upravo ta logika postaje ključna paradigma obrazovanja budućnosti. U svetu u kome se informacije multipliciraju brže nego ikada u istoriji, nova znanja stvaranju a prethodna postaju manje relevantna (ili potpuno nerelevantna), više nije presudno koliko znamo, već koliko brzo učimo, koliko precizno biramo informacije i koliko efikasno pretvaramo znanje u vrednost za svoje okruženje. Drugim rečima, budućnost ne pripada najinteligentnijima – već najadaptivnijima.

Adaptivnost kao veština koja se uči i trenira

Tradicionalni obrazovni sistemi nastali su u eri kada su stabilnost i standardizacija bile prednost. Danas živimo u vremenu eksponencijalnih promena: tehnologije se menjaju, profesije nestaju a nove nastaju brže nego što obrazovni programi mogu da se ažuriraju. U takvom okruženju jedna od najvažnijih veština postaje sposobnost kontinuiranog prilagođavanja. Adaptivnost više nije osobina - ona je veština koja se trenira.

Kao triatlonac, projektni menadžer i lider profesionalne zajednice, imao sam priliku da posmatram isti princip u tri potpuno različita sveta: sportu, projektnom menadžmentu i profesionalnom razvoju. U sva tri slučaja uspeh ne zavisi od toga ko ima najviše informacija, već ko najbrže uči, filtrira, vraća vrednost u okruženje i primenjuje.

Model adaptivnog učenja sastoji se od tri stuba: apsorpcija, filtriranje i vraćanje vrednosti.

Apsorpcija

- učenje i stvaranje znanja za sebe

Prvi stub je sposobnost brzog i kvalitetnog usvajanja znanja. Međutim, učenje danas nije pasivno primanje informacija, već aktivna selekcija izvora. Informacije su svuda ali pažnja je ograničen resurs. Adaptivni učenik ne konzumira sadržaj nasumično - on bira. Sunđer, kao kralj adaptacija, može dnevno da apsorbuje količinu vode koja je 20.000 puta veća od zapremine svog tela. Ali i da pažljivo bira šta će apsorbovati.

Kao u sportu gde trening mora imati cilj, strukturu i progresiju, tako i učenje mora imati strategiju. Bez nje, lako je provesti sate čitajući i gledajući sadržaj koji stvara osećaj produktivnosti, ali ne donosi realan napredak. Pravo pitanje više nije „Koliko učim?“ već „Da li ono što učim ono što je potrebno i da li tako povećavam moju sposobnost prilagođavanja?“

Kao i sunđer… razvijam kapacitet da apsorbujem mnogo, ali biram šta.

Treći stub je direktno deljenje znanja i posvećen rad na deljenju tzv. “giving back”. Znanje koje ostaje zatvoreno u pojedincu ima ograničen domet. Znanje koje se deli postaje multiplikator vrednosti. Znanje koje mi usvajamo danas, neko je nesebično podelio „juče“.

Ovaj stub adaptivnog učenja dolazi stvaranjem ili osvešćivanjem dela sistema vrednosti koji je rezultat holističkog razumevanja naše pozicije i uloge u karijernom i životnom učenju i stvaranja potrebe da i mi vratimo znanje nazad. Najuspešniji profesionalci nisu oni koji akumuliraju znanje, već oni koji ga transformišu u rast svog okruženja. Mentorstvo, saradnja i zajednice učenja nisu sporedni elementi razvoja - oni su njegovo ubrzanje. U sportu, nijedan vrhunski atletičar ne napreduje sam. Treneri, sparing partneri, timska podrškasvi oni doprinose performansu. Znanje koje sam stekao kao atleta i Ironman je velikim delom znanje koje su u zajednicu vratili oni koji su bili uspešni pre mene. Isto važi i za profesionalni razvoj. Zajednice znanja postaju nova infrastruktura obrazovanja.

Vraćanje zajednicivrednost za okruženje

i dugoročni giving back

Projektni menadžment: adaptivnost kao profesionalna disciplina

Ako je triatlon test fizičke adaptacije, projekti su test mentalne adaptacije. Projektni menadžment se često pogrešno doživljava kao disciplina planiranja. U stvarnosti, to je disciplina prilagođavanja, adaptivnosti. Planovi postoje da bi se menjali. Okruženje projekata danas je nepredvidivo: zahtevi se menjaju, tržište se pomera, tehnologije evoluiraju, a očekivanja stejkholdera rastu. U takvom svetu uspešan projektni menadžer nije onaj koji slepo prati plan, već onaj koji ume da ga prilagodi bez gubitka pravca. Na kraju, svaki projekat je jedinstven poduhvat zar ne? To znači se svakom projektu, u manjoj ili većoj meri, potrebno prilagoditi.

Tu se ponovo pojavljuje model tri stuba adaptivnosti.

Apsorpcija u projektnom menadžmentu - brzina učenja kao prednost

Projektni menadžer svakodnevno prima ogromnu količinu informacija: zahteve klijenata, tehničke detalje, rizike, finansijske parametre, međuljudske dinamike. Međutim, razlika između prosečnog i vrhunskog PM-a nije u količini informacija koju primi, već u brzini kojom razume šta te informacije znače.

Najbolji projektni lideri uče u realnom vremenu. Oni slušaju aktivno, postavljaju precizna pitanja i povezuju signale koji drugima deluju nepovezano. Na taj način stvaraju znanje.

U eri veštačke inteligencije, gde alati mogu generisati planove, izveštaje i analize, upravo ova sposobnost - brzo razumevanje konteksta i stvaranja znanja - postaje ključna prednost projekt menadžera.

Filtriranje u projektima - filtriranje, fokus prioritizacije

Jedna od najpotcenjenijih veština u projektima jeste sposobnost filtriranja.

Projekti retko propadaju zato što tim radi premalo.

Mnogo češće propadaju zato što rade pogrešne stvari.

Projektni menadžer mora svakodnevno odlučivati:

koji zadatak ima najveći uticaj

koji rizik zahteva pažnju sada koji zahtev treba odložiti koji problem uopšte ne treba rešavati itd

Kroz ove odluke, lider vraća informacije i znanje timu i na taj način kreira fokus tima i povećava timsko znanje.

To je mentalni ekvivalent sportskog tempa.

Kao što triatlonac ne može sprintati celu trku i tako ni projekat ne može imati maksimalan intenzitet u svakom trenutku.

Kao što triatlonac treba menjati fokus svoje trke (sa kontrole tempa, ili preispitivanja plana, do upravljanja prehranom ili razumevanjem problema koji se pojavio) tako i projekt menadžer definiše fokus i prioritizaciju čime se tim bavi.

Filtriranje nije prosto biranje sledeće radne aktivnosti. Filtriranje

Vraćanje projektnoj zajednici

- vrednost za okruženje

Ovde dolazimo do jednog od motiva zašto sam odlučio da se priključim PMI Chapter-u Srbija i poželeo da budem predsednik udruženja. Kada shvatite da je veliki deo onoga što ste apsorbovali i filtrirali kao znanje sa sebe i tim, i to što vas je učinilo uspešnim projektnim menadžerom i vaš tim učinilo uspešnim timom, zapravo ono što je neko pre vas ostavio kao znanje, iskustvo, model, framework ili grešku koju vi ne treba da ponovite, shvatite vrednost vraćanja u zajednicu. Shvatite da ste i vi karika u lancu stvaranja znanja koji ima mnogo veći i širi kontekst od onoga šta sam danas naučio. Taj kontekst je - mogu li ostaviti nešto vredno i doprineti zajednici koja će učiti kada ja možda više i ne budem deo nje.

Projekti kao mentalni triatlon

Ako triatlon zahteva brze tranzicije između disciplina, projekti zahtevaju brze tranzicije između konteksta. Projektni menadžer u jednom satu može biti strateg, pregovarač, analitičar, psiholog i fasilitator. Ta sposobnost mentalne promene brzina upravo je definicija adaptivnosti. Zato projektni menadžment nije samo profesija. Svaki projekat je nova staza, novi kontekst. Svaki tim je nova dinamika. Svaki izazov je nova disciplina. I kao u sportu, pobednici nisu oni koji se najsporije umaraju, već oni koji se najbrže prilagođavaju. Obzirom da je fokus ovog teksta čovek, nećemo detaljno elaborirati uticaj veštačke inteligencije. Samo ćemo napomenuti da je velik i značajan.

Adaptivnost i Ironman

Triatlon je ekstremni test adaptivnosti. Plivanje, biciklizam i trčanje zahtevaju potpuno različite fiziološke i mentalne strategije. Prelazak iz jedne discipline u drugu zahteva brzu promenu ritma, tehnike i fokusa. Najbolji takmičari nisu oni koji su najjači u jednoj disciplini, već oni koji se najbrže prilagođavaju svakoj disciplini u momentu kada je to potrebno tokom treninga i/ili trke. Oni koji imaju veliku moć apsorpcije znanja i spremni su za neprestan rad; oni koji uspešno filtriraju i vraćaju nazad. Uspešno sam završio Ironman trku (3.8 km plivanja, 180 km vožnje bicikla i 42.2 km trčanja u jednom danu) u Kalmaru u Švedskoj u avgustu 2025.

Pobednici nisu oni koji se najsporije umaraju, već oni koji se najbrže prilagođavaju.

Da bih uspeo na tom putu, bilo je potrebno da stvorim veliku moć apsorpcije znanja, mentalnog i fizičkog izazova i da to izbalansiram kroz filtriranje potrebnog od manje potrebnog. Ono što za mene radi od onoga što za mene ne radi. Onog što treba da bude moj fokus od onoga što ne treba da bude moj fokus. A veliki deo toga sam uspeo jer mi je bilo dostupno znanje koje je neko nesebično vratio u zajednicu i tako mene motivisao da nastavim da radim isto.

Kako razviti adaptivnost u praksi?

Postoji nekoliko jednostavnih, ali moćnih koraka:

Učite brzo, budite beskrajno radoznali, konzumirajte raznovrsne informacije, ali nikada bez razmišljanja. Apsorpcija je aktivna, a ne pasivna.

Preispitajte svoje izvore informacija. Ako

Svet se menja brže nego ikada. Talasi promena dolaze u sve kraćim intervalima: tehnološki, društveni, profesionalni. Ne možemo ih zaustaviti, ali možemo naučiti da plivamo kroz njih, sa njima ili kako već svaki talas zahteva da bismo ga savladali. Obrazovanje budućnosti neće se meriti količinom zapamćenih informacija, već sposobnošću prilagođavanja novim realnostima. U tom svetu najuspešniji neće biti oni koji su naučili najviše, već oni koji u datom momentu vremena imaju adaptiran pristup učenju potreban da se usvoji potrebno znanje.

Sunđeri su preživeli milione godina jer su savladali umetnost adaptacije i znali šta treba da (od)uče kako bi opstali unutar okeana. Ljudi koji razviju tu istu veštinu neće samo preživeti promene - oni će ih predvoditi. Nije pitanje da li će se talas promeniti. Pitanje je: da li ćeš se promeniti i evoluirati s njim.

How to Develop Your Career Like an International Project Coach: Lessons from Liam Dillon’s Journey

CONSULTANT, TRAINER & COACH

If you are ambitious about advancing your career, my path from engineer to project manager to project trainer/consultant, and now to project coach/trainer, can offer a powerful blueprint. My name is Laim Dillon, and you can find me here: https://www.linkedin.com/in/liamdillon0/

This article is not about self-admiration; it is about application. I believe my experience demonstrates how you can intentionally shape your career, especially if you're moving into leadership, consulting, or coaching on a global stage. So come along and read, take your notes, make your observations and give me your feedback.

Like every great engineer, we are going to think logically, so here is a step-bystep guide to building professional mastery in an international environment

StepOne: Build Credibility Through Mastery

My career did not begin with coaching; it started with competence. As a Project Management Consultant, the focus was relentlessly on mastering delivery: understanding governance, managing risk, leading teams, and navigating complex stakeholder environments. To succeed, I realised the importance of committing to excellence in my engineering/project discipline. My focus was to build my credibility through consistently meeting my commitment. This could be as simple as arriving on time and being transparent about my actions. Before you try to lead, coach, or influence others, become someone people trust to deliver results.

StepTwo: Recognise When Technical SkillsAre NotEnough

As experience was gained, I began to notice something critical: projects rarely failed because of tools or templates. They failed because leaders struggled with communication, alignment, and decision-making under pressure.

This insight marked a turning point. Instead of asking, “How do I improve the process?” I began asking, “How do I help people overcome the barriers in the process?” From this, paying attention to patterns such as recurring people-related challenges and problems patterns, start to treat them as signals. Career growth often begins when you shift from solving tasks to developing other people's capabilities.

StepThree: InvestinYourself BeforeExpecting OtherstoChange

Transitioning into coaching required me to look inward. Coaching demanded self-awareness and the ability to listen without judgment. This was not a skills upgrade; it was a skill shift and a total mindset transformation. Did I invest in coaching education? The simple answer is no. I invested in understanding myself more through reflective practice, feedback, leadership, and, more importantly, my own strengths and weaknesses.

StepFour: ExpandYour Perspective Beyond Borders

My move into international work accelerated my growth. Coaching across cultures challenged my assumptions and forced adaptability. Rather than exporting a single “right way,” he learned to meet people where they were. I strove to expose myself to diverse environments and unfamiliar industries. My bottom line centred on accelerating growth and stepping outside my comfort zone. A simple example is that I would have striven to network with those I didn’t know; it is always easier to network with those you do know.

Becoming an International Project Coach, for me, was not about status; it has always been about VALUE. My focus shifted from being the expert with answers to a facilitator of insight, here to provide solutions without predetermined answers. The value is about helping project leaders navigate complexity with confidence. To achieve this, it was vital for me to pursue titles and focus on the value I could create.

StepFive: Redefine Successas Impact,Not Position

Lastly, here are my five career development lessons that I can take from my journey and give back to you.

Master your craft before expanding your role - Believe that excellence in what you do will always create opportunity.

Focus on developing people skills alongside technical skills – Look to points of interaction and patterns that exist in what we do and how to do better at these points

Commit to continuous self-reflection – Don’t have pre-mediated answers and don’t become lazy. Growth starts internally, which puts the focus on me to do rather than be served.

Seek discomfort through new contexts and culture – Look for the unknown and the uncomfortable and create a mentality of adaptability, and this is a fundamental career multiplier.

Measure success by others – Your momentum is based on what others say rather than what you think. Sustainable careers are built on the impact of value.

My journey shows that career development is not a straight line; it is a practice. By combining professional mastery with intentional self-development, you can evolve from delivering outcomes to shaping leaders, teams, and organisations.

The question is no longer “What role do I want next?”

It is “Who do I need to become to have the impact I want?”

Answer that, and your career will follow.

VEDRAN BUBALO

Inovacijski ekosustav u praksi: kako Techpark povezuje ljude, ideje

i tržište?

Razgovarala

U vremenu kada se od obrazovanja očekuje više od teorije, a od poduzetništva više od same ideje, Techpark Varaždin pozicionirao se kao mjesto gdje se znanje pretvara u praksu, a potencijal u održive poslovne priče. Kao poduzetnički kampus znanja, Techpark aktivno povezuje studente, poduzetnike, akademsku zajednicu i tržište rada, stvarajući okruženje u kojem se uči, eksperimentira i raste – pomalo, ali s jasnom namjerom.

Kroz inkubacijske programe, edukacije, međunarodne projekte i suradnju s fakultetima, Techpark gradi most između obrazovanja i poduzetništva te odgovara na jedno od ključnih pitanja današnjice: kako mlade pripremiti za tržište rada koje se stalno mijenja?

U ovom intervjuu razgovaramo o ulozi Techparka u razvoju poduzetničkog mindseta, konkretnim primjerima suradnje sa studentima i startupovima, izazovima povezivanja znanosti i tržišta te praktičnim savjetima za one koji tek razmišljaju o svom poduzetničkom putu.

Kroz moj mandat nastojim dodatno učvrstiti ono što Techpark u svojoj srži jest – aktivna poveznica između poduzetničke i akademske zajednice. Vjerujem da bez tog “mosta” teško možemo govoriti o stvarnom inovacijskom iskoraku, jer inovacije ne nastaju izolirano, unutar četiri zida. Zato nam je jedna od ključnih razvojnih smjernica upravo sustavno povezivanje znanosti, obrazovanja i tržišta, kroz projekte i programe koji imaju jasnu svrhu i mjerljiv učinak. Naša vizija je ambiciozna, ali realna: želimo postati vodeći poduzetnički kampus u Hrvatskoj i pouzdan partner u razvoju inovativnog i konkurentnog poduzetništva.

U tom smislu, Techpark ne vidim kao “još jednu instituciju” ili poslovnu zonu, nego kao platformu koja stvara uvjete za rast ljudi, timova i ideja – uz jasno postavljene standarde, podršku i zajednicu.

Uloga Techparka danas u regiji je višeslojna, ali bih je sažeo u tri ključne dimenzije: razvoj poduzetništva, jačanje znanja i ubrzanje inovacija. S jedne strane, želimo direktno doprinositi zapošljivosti i otvaranju novih radnih mjesta u Varaždinu i okolici. S druge strane, sustavno gradimo i unaprjeđujemo poduzetnički ekosustav koji je posebno usmjeren na tehnološki inovativne tvrtke.

Naša vizija je ambiciozna, ali realna: želimo postati vodeći poduzetnički kampus u Hrvatskoj i pouzdan partner u razvoju inovativnog i konkurentnog poduzetništva.

Techpark djeluje kao inkubator i poduzetnički kampus.

Kako konkretno pomažete startupima i mladim tvrtkama u prijelazu od ideje do održivog poslovnog modela i tržišta?

Techpark je zamišljen kao mjesto gdje startup ne ostaje samo “dobra ideja”, nego dobiva strukturu, podršku i okruženje koje ga vodi prema održivom poslovnom modelu i izlasku na tržište. Zato smo naš inkubacijski program postavili kao prvi, najvažniji korak za poduzetnike početnike koji ulaze u Techpark zajednicu. Konkretno, poduzetnici u program inkubacije ulaze u fazi kada su najranjiviji – kada su tek registrirali firmu ili obrt, još nemaju stabilne prihode i često nemaju dovoljno iskustva u svim segmentima poslovanja. Upravo zato inkubacija traje tri godine od registracije, jer želimo da u tom razdoblju dobiju dovoljno vremena, sigurnosti i usmjerenja da “prežive” početni period i izgrade temelje na kojima mogu rasti.

Techpark snažno povezuje akademsku zajednicu i gospodarstvo.

Možete li navesti

konkretne primjere suradnje s fakultetima, studentima ili

studentskim startupima koji su vam posebno značajni?

Povezivanje akademske zajednice i gospodarstva jedna je od temeljnih uloga Techparka, jer vjerujemo da se najkvalitetniji inovacijski iskoraci događaju upravo onda kada znanje izlazi iz učionice i dobije priliku testirati se u stvarnom tržišnom okruženju. Zato nam je posebno važno graditi suradnje koje nisu samo formalne, nego imaju konkretan učinak na studente, poduzetnike i poslodavce.

Jedan od najočitijih i najznačajnijih primjera takve suradnje je Voogle akcelerator – program koji Techpark provodi jednom godišnje. Voogle je za nas izuzetno važan jer u njemu istovremeno okupljamo sve ključne dionike ekosustava: startup timove, mentore iz prakse, ali i predavače s fakulteta suosnivača, koji sudjeluju kao mentori i pružaju stručnu podršku timovima kroz razvoj poslovnog i tržišnog dijela ideje.

Posebno nam je vrijedno što u programu sudjeluju i studenti s tih fakulteta, koji se uključuju kao natjecatelji i tako iz prve ruke prolaze realan proces razvoja startup projekta – od ideje do prezentacije pred publikom i stručnim žirijem. Tu bih izdvojio pobjednike zadnjeg Voogle akceleratora, studente sa Sveučilišta Sjever, koji su krajem godine otvorili firmu i aktivno rade na razvoju svoje ideje, posluju već u Techpark zajednici, a mi se trudimo pomoći kad i gdje god možemo. Osim Vooglea, fokusirani smo i na to da suradnja s akademskom zajednicom postane još sustavnija i dugoročnija. Trenutno nam je jedan od ključnih planova formalizirati odnos Techparka i FOI Centra za predinkubaciju u pametnoj industriji, gdje želimo uspostaviti jasniji “pipeline” razvoja poduzetnika. Ideja je jednostavna, ali strateški vrlo važna: poduzetnike početnike pratiti od faze predinkubacije na fakultetu, te im omogućiti prirodan i kontinuiran prelazak u Techparkov inkubacijski program, kada za to dođe vrijeme. Na taj način student ili mladi poduzetnik ne ostaje prepušten sam sebi u trenutku kada projekt počinje prerastati akademski okvir, nego dobiva jasnu sljedeću stepenicu podrške.

Jedan od najvećih izazova današnjeg obrazovanja je kako teorijsko znanje pretvoriti u konkretne vještine koje su primjenjive u stvarnom poslovnom okruženju. Techparktu nastoji stvoriti okruženje gdje studenti i mladi stručnjaci mogu testirati ideje, učiti kroz praksu i razvijati kompetencije koje izravno povećavaju njihovu zapošljivost, ali i spremnost za samostalni poduzetnički put.

Uvijek pa i tu ću izdvojiti Voogle akcelerator, jer je to program koji studentima omogućuje ono što im klasični edukacijski sustav često ne može dati u dovoljnoj mjeri, a to je iskustvo rada na realnom projektu, uz mentorsku podršku i jasne rokove. Kroz taj proces studenti prolaze sve ključne korake razvoja startup ideje – od početnog oblikovanja problema i rješenja, preko razrade vrijednosne ponude i tržišta, pa sve do pripreme za prezentaciju i validaciju ideje. Osim toga, sa studentima Sveučilišta Sjever smo protekle dvije godine radili na konkretnim projektima pripreme i organizacije eSports turnira, gdje uz vrlo malo uplitanje s naše strane, studenti samostalno pripremaju i organiziraju online kampanje, prikupljaju natjecatelje i organiziraju turnir.

Cilj Boot Campa nije “još jedna teorijska edukacija”, nego upravo suprotno – sudionici dobivaju konkretna, primjenjiva znanja i alate koji su im odmah korisni. Fokus je na temama kao što su poduzetništvo i razvoj poslovnog modela, inovacije i način razmišljanja, ali i na vještinama koje su često presudne za uspjeh, a rijetko se sustavno razvijaju tijekom formalnog obrazovanja – poput prezentacijskih vještina, pitchanja, komunikacije i jasnog strukturiranja ideje.Ono što se u praksi pokazalo posebno uspješnim je činjenica da sudionici tijekom programa ne uče “izvan konteksta”, nego sve što prolaze odmah primjenjuju na vlastiti projekt ili ideju.

Time se znanje vrlo brzo pretvara u kompetenciju, a kompetencija u rezultat – bilo da se radi o jasnijoj poslovnoj strategiji, konkretnijem nastupu prema tržištu ili boljoj spremnosti za razgovor s poslodavcima i partnerima.

Za mene je ključna vrijednost ovakvih programa u tome što studentima daju realno iskustvo i samopouzdanje.

Ne samo da nauče kako razviti ideju, nego i kako razmišljati poduzetnički, kako rješavati probleme, kako raditi u timu i kako komunicirati svoju vrijednost.

A to su upravo vještine koje tržište rada danas prepoznaje i traži.

Imate li primjer studenta, studentskog tima ili mladog poduzetnika koji je kroz

Techpark napravio značajan iskorak? Što je, po vašem iskustvu, presudno za taj “klik” između obrazovanja i poduzetništva?

Jedan primjer koji mi je posebno drag, jer vrlo jasno pokazuje kako izgleda taj “klik” između obrazovanja i poduzetništva, dolazi upravo s FOI-a. Riječ je o timu koji je prošao kroz Startup@FOI, a zatim nastavio svoj razvojni put i kroz Techpark – tvrtki DoMore.

DoMore je dobar primjer zato što nisu ostali na početnoj, najčešćoj putanji mladih IT timova, a to je isključivo agencijski model poslovanja. Krenuli su iz IT agencijskog okvira, što je potpuno logično jer je to često najbrži način da mladi tim stekne prva tržišna iskustva i stabilnije prihode. Međutim, ono što ih izdvaja je to što su u jednom trenutku napravili strateški pomak i krenuli se razvijati u smjeru produktne kompanije.

Danas već imaju nekoliko vlastitih proizvoda, među kojima bih istaknuo Ikisaki, travel planner, i Evento, web platformu koja okuplja aktualna događanja na području Hrvatske.

To je značajan iskorak jer prijelaz s uslužnog na produktni model nije jednostavan – zahtijeva promjenu načina razmišljanja, drugačiju organizaciju rada i puno veću dugoročnu disciplinu. Ali upravo u tome se vidi zrelost tima i sposobnost da od znanja i vještina naprave održiv poslovni smjer.

Po mom iskustvu, presudno za taj “klik” između obrazovanja i poduzetništva nije samo znanje, nego kombinacija tri stvari.

Prvo, to je želja za rastom – trenutak kada osoba ili tim odluči da ne želi ostati u zoni komfora, nego stvarno graditi nešto svoje i dugoročno. Drugo, tu je ambicija, ali ona prava ambicija koja nije samo ideja ili entuzijazam, nego spremnost da se preuzme odgovornost za odluke, rezultate i rizik.

I treće, možda najvažnije, to je volja za suradnjom i otvorenost prema savjetu. U startup svijetu je teško uspjeti ako misliš da sve znaš. Timovi koji najbrže rastu su oni koji znaju slušati, koji žele mentorsku povratnu informaciju, koji su spremni testirati svoje pretpostavke i napraviti promjene kada tržište pokaže da je to potrebno.

Zato mi je DoMore odličan primjer – jer su pokazali upravo tu kombinaciju: znanje i tehničku sposobnost, ali i mindset rasta, ambiciju, te spremnost da uče i surađuju. I to je, po meni, temelj svake ozbiljne poduzetničke priče koja kreće iz akademskog okruženja.

Koje vještine i inicijative danas prevladavaju kod

startupova i poduzetnika koji dolaze u Techpark?

Što biste poručili

studentima koji se još traže između struke i poduzetništva?

Startupovi i poduzetnici koji danas dolaze u Techpark vrlo su diverzificirani i to smatram velikom prednošću – jer pokazuje da se poduzetništvo u regiji više ne veže samo uz jednu industriju ili jedan tip poslovanja. Upravo suprotno, vidimo sve širi raspon inicijativa i sve zreliji pristup tržištu. Ako usporedim situaciju s prije nekoliko godina, primjetan je i pomak u strukturi djelatnosti. Danas je, primjerice, nešto manje poduzetnika koji su primarno usmjereni na digitalni marketing i oglašavanje, a sve više onih koji rade na projektima u realnom sektoru – posebno u područjima poput projektiranja i izgradnje, te u domenama koje prate ključne razvojne trendove kao što su obnovljivi izvori energije, održiva mobilnost i srodne industrije.

To je vrlo dobar signal, jer pokazuje da poduzetnici sve više razmišljaju dugoročno, tržišno i razvojno, u smjeru rješenja koja imaju jasnu primjenu i potencijal rasta.

Što se vještina tiče, najviše se ističu one koje su zapravo preduvjet za svaku ozbiljniju poslovnu priču – bez obzira na industriju. To su sposobnost rješavanja problema, spremnost na učenje i prilagodbu, komunikacija s tržištem i klijentima te organizacija rada u uvjetima kada nema “gotove strukture” kao u klasičnom zaposlenju. Kod uspješnijih timova vidimo i sve izraženiju kompetenciju u upravljanju projektima, jasnijem definiranju vrijednosti proizvoda ili usluge te fokus na isporuku i rezultate, a ne samo na ideju.

Techpark organizira brojne edukacije, radionice i događaje. Kako birate teme (AI, digitalne vještine, poslovni razvoj…) i kako one odgovaraju stvarnim potrebama tržišta?

Fokus nam je prvenstveno na sadržajima koji poduzetnicima i mladim stručnjacima daju konkretne alate za rast.

Tijekom planiranja edukacija i radionica vodimo se jednostavnim principom: biramo teme koje su aktualne, tržišno relevantne i primjenjive u praksi. Fokus nam je prvenstveno na sadržajima koji poduzetnicima i mladim stručnjacima daju konkretne alate za rast – bilo da se radi o razvoju poslovanja, digitalnim vještinama ili novim tehnologijama.

Zato su teme poput umjetne inteligencije, digitalizacije, kibernetičke sigurnosti i razvoja proizvoda prirodan izbor, jer direktno prate potrebe poduzetništva i IT sektora. Uz to, kontinuirano pratimo trendove i razgovaramo s korisnicima Techparka kako bismo program prilagodili stvarnim izazovima s kojima se susreću na tržištu.

Ako bih trebao sažeti tri konkretna savjeta za studente, mlade poduzetnike na početku puta te one koji žele spojiti karijeru i poduzetništvo, rekao bih sljedeće.

Krenite ranije nego što mislite da ste “spremni”jer upravo kroz praksu najbrže učite.

Studenti su danas često puno operativno spremniji nego što sami pretpostavljaju. Ako imate ideju i znate što vas zanima, velika je vjerojatnost da upravo vi najbolje razumijete problem koji želite rješavati i područje u kojem se želite razvijati. Ne morate znati sve unaprijed – ali trebate napraviti prvi korak: testirati ideju, razgovarati s potencijalnim korisnicima i krenuti u realizaciju. Poduzetništvo nije nešto što se “nauči pa tek onda krene”, nego proces u kojem se uči kroz rad i iskustvo.

Fokusirajte se na tržište, a ne samo na proizvod ili ideju.

Jedna od najčešćih grešaka koje vidimo da se dešavaju je zaljubiti se u rješenje, a preskočiti pitanje: tko će to koristiti i zašto bi netko to platio? Zato je važno vrlo rano provjeriti ima li ideja realnu vrijednost na tržištu. To ne znači da morate odmah imati gotov proizvod, ali znači da morate razumjeti korisnika, problem i vrijednost koju nudite.

Što

ranije dobijete povratnu informaciju iz stvarnog okruženja, to ćete brže doći do održivog poslovnog

modela.

U tom smjeru smo već krenuli –primjerice s edukacijama iz područja razvoja videoigara, koje provodimo u suradnji sa Sveučilištem Sjever. To je dobar pokazatelj kako Techpark može biti platforma gdje se akademsko znanje povezuje s konkretnim vještinama, tehnologijama i industrijama koje rastu.

U narednom razdoblju želja mi je da taj model značajno proširimo i da provodimo puno veći broj edukacija, posebno dok su dostupna sredstva kroz HZZ vaučere, jer to otvara priliku da se kvalitetni programi približe većem broju ljudi.

Techpark budućnosti vidim kao

poduzetnički kampus znanja u punom smislu te riječi – mjesto gdje se uči, razvija i raste, uz jasnu svrhu: stvaranje

inovativne, konkurentne i održive regionalne ekonomije.

ZAJEDNICAKOJAZNA

Projektkojiželipostati

Pokret

BornaLulić

POSLOVNI TRENER, FACILITATOR & COACH

EUROPSKI INSTITUT ZA LJUDSKE VRIJEDNOSTI

“I koliko košta jedan obrok?” – upitao sam glavnog menadžera tvornice hrane SaiSure.

Scena1: čuđenje postaje namjera

“2 centa!” – odgovara mi Hani s osmijehom.

“Ma daj?” – kažem u nevjerici. – Hoćeš reći da s 2 eura mogu nahraniti 100 djece?

“Upravo tako!” – potvrđuje mi Hani dok ručamo kraj jezera Forggensee, s prekrasnim pogledom na Alpe.

“Slušaj, Hani! Doći ću do tebe u srpnju u Indiju i hoću da me provedeš i kroz tvornicu i da mi ispričaš sve o 10 milijuna djece koje hranite svakoga jutra” – rekao sam svom novostečenom indijskom prijatelju koji se cijelo vrijeme ljupko i mirno smješkao dok je pola sata odgovarao na moja pitanja.

Scenadruga: namjerapostaje nadahnuće

Hani je zaista bio oduševljen što me 4 mjeseca poslije mogao provesti kroz cijeli kompleks. I dok sam obilazio 5 katova tvornice hrane, primjećujem njezinu savršenu čistoću iznutra koja tako rapidno odudara od okoliša izvana. Hanijeva Indija oko nas baš je takva, izrazito kontrastna, u potpunosti nalik na djecu koju hrane, čije su čiste, vesele, tople i nasmiješene oči u istom takvom kontrastu s musavim licima, malim crnim noktima i prljavim dječjim rukama. Sličan kontrast doživio sam i dok sam dva dana kasnije promatrao dolazak 800-tinjak poniznih i natiskanih indijskih seljaka koji su došli na veliki sastanak kojem su s druge strane nazočili predstavnici japanske kompanije čija poljoprivredna inovacija ima za cilj da ragi (vrsta prosa) kojeg farmeri proizvode (a tvornica koristi za proizvodnju dječje hrane jer je bogat kalcijem, željezom i vlaknima) i ostane nutritivno što bogatiji jer je ekološki uzgojen.

- “Anand” – pitam CEO-a Annaporna Trusta - “kako je moguće da ste u tako kratkom razdoblju, od 13 godina, došli do tako velikih brojki, od jedne škole s 50 djece pa do 10 milijuna učenika koje svakoga jutra koje nahranite s doručkom?

U Indiji ima puno NGO-ova koji se bave prehranom gladnih, ali Anapoorna Trust je vrlo brzo postao uvjerljivo najveći. Koja je tajna uspjeha? Kako ste se tako brzo proširili?”

- “Imamo visoko povjerenje seljaka, škola i države s jedne strane te korporacija koje podržavaju naš rad s druge strane. Poslujemo s izrazito visokim etičkim i financijskim standardima, a napravili smo i tako učinkovit poslovni sustav da od dobivenih sredstava 20% ide na troškove proizvodnje, prijevoza i plaća, a čak 80 % odlazi za dječje doručke.”

Cijeli bih članak mogao pisati o nevjerojatno učinkovitom sustavu gdje malen broj od 60-ak ljudi koordinira cijelo tvorničko postrojenje, kao i komunikaciju sa 147.000 škola u 25 država, 3.000 dobavljača i na tisuće firmi i pojedinaca koje uplaćuju svoje donacije Anapoorna Trustu.

Zaista sam bio nadahnut. Istovremeno, glavom su mi najviše prolazila ona dva centa s kojima nahraniš jedno dijete. Znači 2 eura100 djece! Za 20 eura nahraniš 1.000 djece – kalkuliram u svojoj glavi. Pa jedan najobičniji plišanac kojeg klinci imaju na desetke u svojim sobama košta 20 eura...

I - baaam! Tu je munja sijevnula, a ideja se spustila kao zlatna kugla iz svijeta nadahnuća i suosjećanja. Umjesto da djeci kupimo 37. medvjedića možemo nahraniti 1.000 djece!!

Medvjedić kao most suosjećanja. Medvjedić kao valuta. Medvjedić kao štednja. Medvjedić kao investicija u svijet empatije! Medvjedić kao hrana gladnima. Medvjedić kao jedinica nove valute kojom će se mjeriti smanjivanje gladi u zemljama trećeg svijeta. Pa to je Teddy revolution –kako je tu ideju odmah prozvao moj prijatelj dr. Grish iz Engleske.

Jedva sam čekao da se vratim kući i da to ispričam svojoj djeci. Moram svoje klince uključiti u akciju. A preko njih trebam uključiti i druge klince…

Scenatreća: nadahnućepostaje akcija

Nije samo 10 milijuna djece svakoga jutra nahranjeno. Pod sustavom koji se naziva One World One family, postoji i 15 besplatnih bolnica u kojima se besplatno liječe i operiraju najsiromašniji. Od tih 15 bolnica, djeluje čak 7 besplatnih pedijatrijskih kardioloških bolnica Sri Sathya Sai Sanjeevani hospitals – i to, ne samo u Indiji, već i u Africi, Sri Lanci, Fijiju. Ova potonja pokriva čak 5.000 otoka Oceanije. I tu pada moja odluka da ću za proslavu svog 50. rođendana svojim prijateljima napisati – Poklone ne primam! Samo anonimne kuverte koje idu u donacijske kutije za novu bolnicu koja se gradi. Printam liste na kojima su imena i slike djece koja se svakoga dana besplatno operiraju u tim bolnicama.

Paralelno s pripremama za proslavu svog 50. rođendana i moji sinovi pripremaju svoju prvu poslovnu donacijsku večeru. Prvo su se danima opraštali, a onda i oprali, zamotali i donijeli 50-ak plišanaca. Priključila su im se i druga djeca, djeca mojih prijatelja, dvojica bratića iz Rijeke… Cilj je prodati što više plišanaca i te novce uplatiti za gladnu djecu. Ispisuju cijene – 10 eura, 15, 30 eura, neki veći plišanci procijenjeni su na čak 50 eura. Uzbuđenje prije početka i za vrijeme prodaje je veliko, ali još je veće kada se na kraju broje pare - 100, 250, 570, 620, 800 eura je prikupljano na prodajnom štandu plišanaca!

Vlada euforija i nevjerica. Moji dječaci su oduševljeni.

I malo je puno!

Poslije i vidno razočarani kada shvate da nema provizije u ovome poslu. Nema čak ni plaće ili satnice. Shvaćaju što je dobrotvorni rad. Uče na vlastitom primjeru što zapravo znači odricanje, požrtvovnost, nesebičnost… No, zadovoljni su kada nakon uplate dobivaju informaciju da su nahranili 28.000 djece. Moji prijatelji su prikupili gotovo 10.000 eura za bolnicu, i svi odlaze zadovoljni s rođendana s malim papirićem kojeg smo tog jutra izrađivali, lijepivši 2 centa na njima i ispisujući poruku: I malo je puno!

Uvertira preddrugičin:

svjesnost iakcija

Razmišljam o djeci Istoka i Zapada.

Prvi uopće i ne znaju što je plišanac. Drugi ih imaju na desetke, pa i pedesetke. Djeca Istoka (i Juga planete!) okružena su oskudicom. Djeca Zapada preobiljem. Prvi su gladni. Drugi su pretili. Prvi su zaista nasmijani. Drugi su stalno nezadovoljni.

Prvi traže samo jednu, prvu priliku. Drugi su nesvjesni da su okruženi sa stotinu prilika.

Za prve je potrebna akcija. Za druge svjesnost.

Međutim, tako su potrebni jedni drugima. Ne samo zato što su polovi pa trebaju ravnotežu, već i zbog učenja, zbog rasta i razvoja, zbog napretka, a najviše zbog transformacije.

Razmišljam i dalje o djeci Istoka i Zapada. Svakoga dana zbog gladi umre 8220 djece na svijetu.

Na Zapadu pak prosječno 82 djece dnevno oboli od dijabetesa. Razmišljam i dalje pa pitam chatgpt da mi izračuna od tih 150 milijuna djece i mladih u Europi i SAD-u, koliko ih u prosjeku dnevno dobije dijagnozu anksioznog ili depresivnog poremećaja? I dok čitam zastrašujuće brojke od preko 10.000 djece dnevno –prestajem razmišljati i tražiti daljnje usporedbe. Tuga me preplavljuje. I kao roditelja. I kao profesora. I kao čovjeka. Osjećam golemu tugu jer nam djeca na obje polutke planete umiru od gladi. I kao da je u konačnici bitno jel' uzrok smrti fizička, emocionalna ili duhovna glad.

Drugičin, scenaprva: odčisteideje…

U svijetu ideja – stvari su nevjerojatno čiste i jednostavne. I sve se začas odigra. U višim sferama, u carstvima Duha, odakle i dolaze Ideje, kako nema uma, tako nema ni dualnosti pa je zato sve tako brzo i jasno, čisto i sveto! A ideja glasi ovako - klinci trebaju kod kuće izdvojiti bar jednog plišnaca i odnijeti ga u školu. To će isto napraviti i njihovi prijatelji iz razreda. Potom će ih staviti na školski stol koji će postati štand i prodat će ihroditeljima, drugoj djeci iz škole, putnicima namjernicima, kome god…

A poslije će u školi otići do tete u računovodstvo i tih 200, 300 eura koliko su zaradili uplatiti na račun Annapoorna trusta koji će im poslati potvrdu o uplati, a s njom i povratnu informaciju koliko su desetaka tisuća djece nahranili.

I mislim si – dovoljno je da akciju ovog proljeća napravimo u desetak škola u Hrvatskoj. A onda ćemo fotografije i izvještaje o tim akcijama poslati njihovim partnerskim školama s kojima su surađivale preko Erasmusa, u Dansku, Austriju, Finsku…

Dovoljan je samo jedan razred, jedan stol i 10-ak plišanaca.

Dovoljan je samo jedan razred, jedan stol i 10-ak plišanaca.

Dovoljan je samo jedan grad u Slovačkoj, ili jedan razred u Španjolskoj, ili jedna proaktivna učiteljica u Francuskoj… Za početak ne treba puno.

Dovoljna je samo jedna mala gruda snijega u francuskim Alpama, španjolskim Pirinejima ili slovačkim Karpatima pa da pokrenemo lavinu diljem Europe.

A onda ćemo na jesen te fotke iz europskih zemalja proširiti na USA, Kanadu, Japan i Australiju. Glavna ideja je da za Božić 2026. imamo pravu lavinu dječje dobrote diljem svih kontinenata, akciju pod nazivom - Djeca za djecu. Neka nijedno dijete ne ide gladno u školu. Teddy revolution. Glavni cilj je da utječemo na mindset naše djece na Zapadu, da kada odrastu, da oni budu prva generacija koja je zaustavila glad na svijetu. To je konačni i najvažniji cilj!

Da više nijedno dijete ne samo da ne ide gladno u školu, već i da ne više nitko ne umire od gladi na ovoj planeti obilja…

Drugičin, scenadruga: …doulaskau gustušumu

Krajem siječnja, organizirali smo sastanak na kojeg smo pozvali kolege nastavnike, ali i drage prijatelje iz poslovnih i korporativnih voda –stručnjake za strategiju, školstvo, project management, ljudske potencijale, komunikacije i PR, pravo i kontroling, ljude koji su gradili mreže poslovnica, bavili se fundraisingom u velikim globalnim organizacijama, ili dobivali prve nagrade na međunarodnim projektima…

Cjelodnevna radionica imala je temeljnu ideju da razradimo projekt iz različitih dimenzija i da ga postavimo na noge. Da udarimo temelje svim dijelovima tako da sve bude AAA. Naime, projekt će ići pod vodstvom Europskog instituta za ljudske vrijednosti čiji sam ja predsjednik i sve što u njemu radimo želimo da nosi potpis principa iz kojih djelujemo – istine i ispravnog djelovanja, poštenja, plemenitosti, nesebičnog pomaganja, dobrote… i zato sve što potpisujemo u javnom djelovanju mora imati pečat transparentnosti, izvrsnosti i potpunog povjerenja.

Dakle, u 9 smo se okupili i sve je bilo spremno da projektna bajka može biti ispisana po flipchartima, a kasnije na Trellu.

I - kao što to biva u svim bajkama, junak vrlo brzo mora ući u mračnu šumu koja vrvi opasnostima i pogibeljima. I tako je naravno bilo.

Na samome ulasku u šumu, javio se glas moje prijateljice iz

Ministarstva rada i socijalne politike koja nam je rekla da smo, ako želimo pokrenuti ovu humanitarnu akciju, upravo zašli u nepreglednu šumu zakona i pravilnika, uredbi i propisa, službenih uputa i smjernica, te naravno obrazaca i evidencija i da na ovome mjestu svi malodušni i kolebljivi odmah pobjegnu, neoprezni stradaju, a oni smioni, proaktivni i neustrašivi – odmah završe u prijestupu.

Pred vama su scile i haribde, argonauti dragi – čuli smo njezin glas kako odzvanja preko ZOOM-a, a ovome iskušenju prolaska kroz mračnu šumu zakona mogu odoljeti samo oni strpljiva, oprezna i odlučna koraka, junaci koji su nadišli ljutnju i nevjericu.

Drugičin, scenatreća: tobe continued

Scena treća se upravo piše, dragi čitatelji. Iako smo već u ovome, ožujskom broju, planirali objaviti slike medvjedića s prodajnih akcija iz hrvatskih škola, fotografije će morati pričekati na ispunjavanje brojnih obrazaca iz pravilnika o Zakonu o prikupljanju humanitarne pomoći koje upravo sada ispunjavamo. No, u ovoj akciji zaista nema žurbe.

Ona ima za cilj da kada krene, da više nikad ne stane…

Ova akcija ima za cilj da pokrene ne samo prodaju medvjedića, već primarno da utječe na naš mindset, da osvijestimo da ne donosi sreću gomilanje predmeta, već gomilanje dobrih djela. Da ova akcija prodaje medvjedića, paralelno pokrene i mikro štednje u razredima, gdje će učenici u razredima učiti kako „s malo, negdje možemo učiniti puno!“, kako samo jedan učenik s dva eura ušteđena mjesečno može nahraniti stotinu svojih vršnjaka.

A u trećem činu ovog projekta, vidimo kako se akcija zaista širi iz Hrvatske na okolne europske zemlje, a vidimo i da projekt Medvjedića zaista i postaje globalni Pokret.

Vidimo i to da se već ove godine u prosincu održava na stotine i stotine božićnih sajmova diljem škola i da su medvjedići glavni akteri jednog mnogo svjesnijeg Božića, kojim zaista vlada, ne samo duh potrošnje i konzumerizma, već duh dijeljenja, pomaganja i pravog, ljudskog zajedništva. Pravi One World One Family.

Pridružite nam se svojim refrenom i slobodno zapjevajte s nama na: institute.human.values@gmail.com

Mi već sada čujemo pjesmu Imagine Johna Lennona kako svira…

https://annapoorna.org.in/participate/

https://www.oneworldonefamily.foundation/

https://srisathyasaisanjeevani.org/

https://eihv.org

IVANA SILIĆ

PREDAVAČICA

SWISS SCHOOL OF BUSINESS AND MANAGEMENT GENEVA

ZAJEDNICA KOJA ZNA: Kako znanje raste kada

se dijeli POMALO, ali s namjerom

Upravljanje projektima, organizacijama i ljudima danas se odvija u kontekstu stalnih promjena. Novi alati, metodologije i tehnologije pojavljuju se gotovo svakodnevno, no istodobno postaje sve jasnije da dugoročnu vrijednost ne donosi količina informacija, već način na koji se znanje usvaja, dijeli i primjenjuje. Upravo zato tema „zajednice koja zna“ zauzima važno mjesto u suvremenom promišljanju obrazovanja i cjeloživotnog učenja. Kao predavač u međunarodnom obrazovnom okruženju, svakodnevno svjedočim činjenici da znanje danas rijetko nastaje izolirano. Ono se razvija u interakciji - kroz razmjenu iskustava, rasprave, zajedničkog rješavanja problema i primjene u stvarnim poslovnim situacijama. Znanje koje ima stvarnu vrijednost raste postupno, promišljeno i s jasnom namjerom.

Cjeloživotno obrazovanje kao strateška potreba

Za profesionalce u području upravljanja projektima i poslovanja, cjeloživotno učenje više nije dodatna opcija, već strateška potreba. Poslodavci očekuju fleksibilnost, sposobnost donošenja odluka u neizvjesnim situacijama i razumijevanje šireg poslovnog konteksta. To podrazumijeva obrazovne programe koji nadilaze teorijske okvire i omogućuju neposrednu primjenu znanja. Međutim, zaposleni profesionalci suočavaju se s vrlo konkretnim ograničenjima: nedostatkom vremena, geografskom udaljenošću i potrebom da učenje usklade s poslovnim i privatnim obvezama. Upravo zato fleksibilni modeli obrazovanja, temeljeni na kvalitetnom sadržaju i snažnoj zajednici sudionika, postaju ključni.

Primjerizprakse: kakotoradimo naSSBM-u?

Swiss School of Business and Management Geneva (SSBM Geneva), međunarodna poslovna škola sa sjedištem u Ženevi, razvila je obrazovni model koji cjeloživotno učenje promatra kao dugoročni proces izgradnje kompetencija i profesionalne zajednice. Programi se izvode na kampusu u Ženevi i Zagrebu, ali i kroz snažnu online komponentu, čime znanje postaje dostupno globalnoj ciljnoj publici.

Danas SSBM okuplja studente iz više od 160 zemalja, različitih struka, industrija i kulturnih pozadina. Takva raznolikost stvara okruženje u kojem učenje ne proizlazi samo iz nastavnog sadržaja, već i iz iskustava samih polaznika. Upravo tu nastaje „zajednica koja zna“ - zajednica u kojoj se znanje dijeli promišljeno i s jasnim ciljem.

Fleksibilni programiza stvarni poslovni svijet

U kontekstu programa cjeloživotnog obrazovanja, SSBM trenutno nudi više od 15 online MBA programa, koji se mogu pohađati kao samostalni studiji ili kao zajedničke diplome (dual degree) u suradnji s međunarodnim obrazovnim partnerima. Uz to, dostupni su i MBA programi koji se izvode uživo na kampusu u Ženevi i

Zagrebu, namijenjeni polaznicima koji cijene neposrednu interakciju i rad u manjim grupama.

Na doktorskoj razini, SSBM nudi pet online DBA programa, tri Double DBA Programa, kao i postdoktorski program, čime se cjeloživotno učenje nastavlja i u fazi naprednog akademskog i stručnog razvoja. SSBM također nudi certifikate koji omogućuju stručnu specijalizaciju u ključnim područjima poslovnog upravljanja, ljudskih resursa, marketinga, odnosa s javnošću, IT-a, zdravstva i srodnih disciplina.

Trenutno je dostupno gotovo 30 certifikata, a programi se fokusiraju na primijenjene vještine, upoznavanje s poslovnim disciplinama i razvoj kompetencija poput kritičkog razmišljanja, rješavanja problema, timskog rada i jasne komunikacije. Certifikati predstavljaju odskočnu dasku za profesionalce koji žele produbiti znanje u određenom području i pripremiti se za napredovanje u karijeri. Online programi temelje se na unaprijed snimljenim nastavnim sadržajima, što omogućuje maksimalnu fleksibilnost učenja. Polaznici sami upravljaju vremenom i mjestom studiranja, što je osobito važno s obzirom na različite vremenske zone iz kojih dolaze. Istodobno, programi su strukturirani tako da potiču aktivnu uključenost, raspravu i suradnju.

Struktura studenata dodatno potvrđuje usmjerenost na cjeloživotno učenje.

zajednice iučenje kroz praksu

Prosječna dob MBA studenata iznosi 32 godine, uz prosječno sedam godina radnog iskustva, dok DBA studenti u prosjeku imaju 42 godine i 14 godina profesionalnog iskustva. Kao predavaču, upravo mi ta razina iskustva omogućuje da se nastava pretvori u prostor razmjene konkretnih poslovnih situacija, a ne samo teorijskih koncepata. Programi SSBM-a razvijeni su u partnerstvu s više od 30 industrijskih partnera, s naglaskom na praktične vještine, analizu stvarnih slučajeva i pripremu za realne izazove upravljanja projektima i organizacijama. SSBM Geneva ključna je institucija unutar S-Group, jedne od najistaknutijih švicarskih obrazovnih grupa, s mrežom od više od 10.000 alumnija diljem svijeta.

Istraživanje, umrežavanje idugoročna vrijednost

Istraživačka kultura na SSBM-u temelji se na inovaciji i primijenjenim istraživanjima u području poslovanja i menadžmenta. Studenti i nastavnici aktivno sudjeluju u istraživačkim projektima koji imaju izravan utjecaj na praksu, čime se dodatno jača povezanost akademskog i poslovnog svijeta. Ženeva, kao jedno od najvažnijih međunarodnih središta, pruža dodatni kontekst za razvoj takvih zajednica znanja, dok kampusi u Ženevi i Zagrebu omogućuju neposredan kontakt, suradnju i profesionalno umrežavanje.

U kontekstu upravljanja projektima i organizacijama, znanje koje ima stvarnu vrijednost ne nastaje preko noći. Ono se gradi postupno, kroz zajednicu koja zna učiti, dijeliti i primjenjivati znanje u praksi. Iskustvo SSBM-a pokazuje da cjeloživotno učenje ima najveći učinak onda kada se odvija pomalo, ali s namjerom, unutar međunarodne, raznolike i povezane zajednice profesionalaca.

Psihologija profesionalne tranzicije u projektnom menadžmentu: evolucija kroz prizmu teorije

identiteta

VEDRAN SAJEVIĆ

Organizacijska promjenai profesionalna uloga

U projektnom menadžmentu promjene najčešće promatramo kroz mijenjanje procesa ili uvođenje novih alata. Raspravljamo o tome kako implementirati nove metode, kako osigurati usklađenost s organizacijskim standardima i kako povećati učinkovitost.

Način na koji profesionalci doživljavaju i prihvaćaju promjene uvelike ovisi o organizacijskom kontekstu.

Organizacije koje su naviknute na promjene i agilni način razmišljanja drugačije reagiraju od onih koje teže stabilnosti i opreznijem tempu transformacije. Jednako je važan i način predstavljanja promjena; jesu li ljudi pravovremeno uključeni i pripremljeni ili se promjene komuniciraju formalno i u posljednjem trenutku.

Iako su ovi elementi upravljanja promjenama dobro poznati, rjeđe zastajemo nad pitanjem kako promjene doživljavaju profesionalci od kojih očekujemo da ih integriraju u vlastitu praksu. Promjenu planiramo organizacijski, ali je rijetko analiziramo na razini profesionalnog identiteta. Kroz psihološku Teoriju identiteta (Burke i Stets, 2009), oslanjajući se na primjere iz prakse, nastojimo rasvijetliti kako profesionalne promjene utječu na unutarnju sliku o sebi te kako različiti psihološki ishodi oblikuju obrasce profesionalnog ponašanja. Fokus pritom nije samo na prihvaćanju ili odbijanju organizacijskih promjena, nego na dubljem procesu kroz koji projektni menadžer tumači vlastitu ulogu, reagira na nove zahtjeve i ponekad intuitivno brani obrasce ponašanja koji su ga godinama činili uspješnim. Upravo u tom prostoru, između organizacijskog konteksta i identitetskog standarda, kristalizira se da li će promjena ostati samo formalna prilagodba ili prerasti u stvarnu evoluciju profesionalne uloge i razumijevanja osobnog razvoja tijekom karijere.

Unutarnji standard profesionalne uloge

Identitetski standard je

referentna točka prema kojoj pojedinac procjenjuje vlastito ponašanje.

Uzmimo za primjer karijeru projektnog menadžeria s više od deset godina iskustva u tradicionalnom, planom vođenom projektnom okruženju, takozvanom Waterfall pristupu. Tijekom godina vodio je kompleksne projekte i izgradio reputaciju pouzdane, strukturirane i visoko profesionalne osobe. U organizaciji ga doživljavaju kao nekoga tko “drži projekt pod kontrolom” (uloga koja ga ispunjava ponosom i snažnim osjećajem zadovoljstva). S vremenom takva uloga nije utjecala samo na razvoj njegovih vještina i kompetencija, već je snažno oblikovala njegov profesionalni identitet. Prema Burkeu (1991), identitet funkcionira kao regulacijski mehanizam. Svaka profesionalna uloga sadrži identitetski standard - unutarnji skup značenja o tome kakva osoba u toj ulozi treba biti. Taj standard služi kao referentna točka prema kojoj pojedinac procjenjuje vlastito ponašanje. Prema Burke i Stets (2009), pojedinci kontinuirano uspoređuju percepciju vlastitog djelovanja s tim unutarnjim standardom. Kada su ta dva elementa usklađena, javlja se osjećaj koherentnosti i stabilnosti. Kada postoji razlika između identitetskog standarda i aktualnog konteksta, nastaje identitetska napetost.

Promjene u organizaciji stoga ne predstavljaju samo postupak usvajanja novih metodologija, nego obuhvataju i proces usklađivanja između unutarnjeg, identitetskog standarda i novog organizacijskog konteksta.

Kada organizacija odluči prijeći na agilni način rada, za projektnog menadžera promjena se ne događa samo na razini procesa. Mijenjaju se očekivanja vezana uz ishode, u središtu pozornosti se sada nalaze koncepti poput iterativnosti, kontinuiranog učenja i dijeljenje odgovornosti s timom. Očigledno je da dolazi do redefiniranja značenja uspješnog vođenja projekta.

Strategije smanjenja identitetske napetosti

Sa metodološkog aspekta, predstavljena tranzicija je jasna i razumljiva. Međutim, na identitetskoj razini tranzicija može proizvesti identitetsku napetost. Teorija identiteta predviđa da će pojedinac, kada osjeti tu razliku, pokušati smanjiti napetost na jedan od dva načina. Prvi način uključuje reinterpretaciju ili umanjivanje novog konteksta. Umjesto prilagodbe identiteta, pojedinac zadržava postojeći identitetski standard i promjenu čini manje relevantnom ili manje primjenjivom.

Kada je profesionalni identitet snažno vezan uz određeni način rada, promjena metodologije može se doživjeti kao prijetnja kompetenciji i statusu.

Prvi način uključuje reinterpretaciju ili umanjivanje novog konteksta. Umjesto prilagodbe identiteta, pojedinac zadržava postojeći identitetski standard i promjenu čini manje relevantnom ili manje primjenjivom.

To se može očitovati u izjavama poput “Agilni pristup je primjenjiv samo na manje projekte” ili u formalnom prihvaćanju novih metoda, ali uz zadržavanje stare logike upravljanja. Metodologija se mijenja na papiru, ali radne prakse (iako preoblikovane u nove motedološke postupke) prate stare obrasce ponašanja.

Tako postojeći identitetski standard ostaje otporan na promjene.

Opisane reakcije predstavljaju pokušaj očuvanja identitetske koherentnosti. Kada je profesionalni identitet snažno vezan uz određeni način rada, promjena

metodologije može se doživjeti kao prijetnja kompetenciji i statusu.

U tom smislu, umanjivanje novog pristupa može biti kratkoročno korisno, jer služi kao adaptivni oblik ponašanja, posebno ako organizacija uvodi promjene površno ili bez jasne strategije. Međutim, dugoročno takav obrazac može dovesti do pasivne rezistencije i umanjene profesionalne relevantnosti.

Primjerice, projektni menadžer može formalno provoditi redovne agilne iteracije (sprint), ali i dalje sve bitne odluke nastoji donositi samostalno, bez uključivanja tima. Tako se zadržava osjećaj kontrole, ali tim ne razvija autonomiju, a agilni okvir u velikoj mjeri ostaje neiskorišten. Posljedica može biti ne samo slabija implementacija metodologije, već i postupna erozija povjerenja. U ovom slučaju identitet projektnog menadžera ostaje stabilan (zaštićen), ali po cijenu ograničenog timskog razvoja.

Drugi način uključuje prilagodbu identitetskog standarda. Osoba postupno mijenja značenje koje pridaje vlastitoj ulozi. Identitet se ne napušta, već se širi i integrira nove elemente u skladu s kontekstom. Riječ je o identitetskom pomaku - razvojnoj promjeni u načinu na koji pojedinac razumije sebe.

Ključni trenutak nastupa kada postane moguće odvojiti profesionalnu vrijednost od metodologije. Pitanje više nije “Jesam li dobar Projekt menadžer?", ili "Da li ću biti dobar Agilni lider?”, nego “Koju temeljnu vrijednost donosim projektu, bez obzira na pristup?”

Primjerice, u agilnom okruženju sprint može kasniti jer tim tijekom razvoja otkriva tehničku složenost koja inicijalno nije bila vidljiva. Umjesto da kašnjenje doživi kao gubitak kontrole i inzistira na povratku na inicijalni plan, projektni menadžer će inicirati otvorenu raspravu o uzrocima, revidirati prioritete s Product Ownerom i zajedno s timom prilagoditi opseg djelovanja. Fokus više nije na obrani plana, već na na očuvanju onoga što projekt zaista treba da ostvarisuštinsku vrijednost koju donosi organizaciji.

Uloga projektnog menadžera pritom ne slabi; i dalje osigurava smjer, jasnoću i odgovornost, ali kroz facilitaciju, transparentnost i informirano odlučivanje umjesto rigidne kontrole.

U tom trenutku promjena prestaje biti prijetnja i postaje prostor profesionalne evolucije.

Iz perspektive Teorije identiteta, upravo ovdje započinje dublji lični razvoj. Kada identitetski standard postane dovoljno fleksibilan da integrira nove kontekste, profesionalac više ne ovisi o jednoj metodologiji kako bi potvrdio vlastitu vrijednost. Reputacija se tada ne štiti očuvanjem forme, nego sposobnošću učenja i prilagodbe u promjenjivim okolnostima. Razvoj više ne predstavlja samo usvajanje novih alata, nego podrazumijeva širenje identitetskog okvira tako da promjene postanu prirodan dio profesionalne uloge. Upravo sposobnost integracije novih obrazaca djelovanja bez gubitka unutarnje koherentnosti predstavlja važan korak u profesionalnom sazrijevanju.

Profesionalna evolucijakao svjestanizbor: praktične smjernice

Razumijevanje identitetske dinamike ima smisla samo ako ga prevedemo u praksu. Ako profesionalni razvoj ovisi o fleksibilnosti identitetskog standarda, tada se postavlja pitanje: što projektni menadžer može svjesno učiniti kako bi osigurao vlastitu evoluciju, a što organizacija može učiniti kako bi taj proces podržala?

Štoprojektni

menadžeri moguučiniti: svjesno oblikovanje vlastitog identiteta

Redefiniranjevlastite vrijednosti

Umjesto poistovjećivanja s određenom metodologijom, profesionalci mogu nastojati definirati temeljnu vrijednost koju donose projektu (upravljanje prioritetima u kriznim situacijama, procjena i upravljanje projektnim rizicima, podstjecanje razvoja tima). Kada se profesionalni identitet veže uz temeljnu svrhu, a ne uz specifičan okvir rada, lakše je integrirati nove pristupe bez osjećaja gubitka stručnosti. Time identitet postaje širi, a profesionalna relevantnost dugoročnija.

Uvođenjeredovite identitetskerefleksije

Kao što analiziramo rizike i performanse projekta, korisno je povremeno analizirati i vlastiti profesionalni razvoj. Pitanja poput:

“Koji dio mog identiteta mi danas najviše pomaže?”

“Koji dio me možda ograničava?”

“Reagiram li obrambeno ili razvojno kada se uvede nova praksa?”

Takva refleksija smanjuje nesvjesnu obranu identiteta i omogućuje svjesniji identitetski pomak.

Razvojadaptivnih kompetencija,ane samometodološke stručnosti

Profesionalna zrelost ne ogleda se samo u dubini znanja, nego u sposobnosti prilagodbe kontekstu. Primjerice, iskusni projektni menadžer može zadržati disciplinu planiranja, ali je prilagoditi iterativnom okruženju.

Adaptivna kompetencija znači sposobnost kombiniranja predvidljivosti i fleksibilnosti bez osjećaja gubitka kontrole.

Upravo ta integracija predstavlja zreliji identitetski okvir.

Razvojadaptivnih kompetencija,ane samometodološke stručnosti

Profesionalni identitet ne razvija se samo kroz potvrđivanje postojećih snaga, nego i kroz svjesno prihvaćanje novih uloga. Preuzimanje drugačijih odgovornosti, rad u različitim metodološkim okvirima ili izlazak iz ustaljenog načina vođenja projekata može proširiti identitetski okvir bez gubitka profesionalne koherentnosti. Kada projektni menadžer svjesno testira nove obrasce ponašanja, identitet postaje fleksibilniji, a identitetski pomak prirodan dio profesionalnog razvoja, a ne prijetnja postojećoj stručnosti.

Štoorganizacijemogu učiniti:komuniciranje promjenakroz identitetskikontekst

Organizacije najčešće uvode promjene kroz tehničku logiku: novi alat, nova metodologija, novi proces. No takva promjena implicitno zadire u profesionalni identitetski standard projektnih menadžera. Promjena metodologije nije samo operativna korekcija; ona može mijenjati značenje uloge, percepciju kompetencije i osjećaj profesionalnog statusa. Zato identitetski osviješten Change management ne započinje pitanjem što uvodimo, nego pitanjem što ta promjena znači za profesionalnu ulogu.

Eksplicitno priznati postojeći profesionalni identitet

Prije uvođenja nove metodologije poželjno je jasno komunicirati koje od postojećih kompetencija i dalje imaju ključnu važnost. Primjerice, umjesto poruke da se “mora prijeći na novi pristup jer trenutni nije dovoljno učinkovit”, moguće je naglasiti da iskustvo u strukturiranju kompleksnih projekata predstavlja temelj na kojem se gradi nova praksa. Takva validacija smanjuje potrebu za obrambenim reakcijama i omogućuje da se promjena doživi kao nadogradnja, a ne kao negacija prethodnog rada.

Promjenupovezatis

rastomprofesionalne uloge-proširenje identitetskogstandarda

Promjena se često komunicira kao optimizacija procesa ili korekcija nedostataka. No identitetska perspektiva sugerira da je ključno objasniti kako nova praksa proširuje domet projektnih menadžera.

Ako se nova metodologija predstavi kao alat koji projektne menadžere pomiče prema većem strateškom utjecaju, snažnijem poslovnom doprinosu ili razvoju liderskih kompetencija, tada se ne narušava postojeći identitetski standard, nego se on nadograđuje. Tako promjena postaje sredstvo profesionalne evolucije, a ne implicitna poruka da dosadašnji način rada više nije vrijedan.

Uključitiprojektne menadžereupostupak dizajniranja

promjena

Uključitiprojektne menadžereu postupakdizajniranja promjena

Ne samo informirati, nego uključiti. Pilot-projekti, radne skupine za prilagodbu metodologije i facilitirane rasprave o redefiniciji uspjeha omogućuju profesionalcima da sudjeluju u oblikovanju novog okvira.

Kada postanu suautori promjene, projektni menadžeri zadržavaju osjećaj adekvatne profesionalne uloge i kontinuiteta. Identitet se tada ne ruši, nego postupno evoluira.

Skepticizam iskusnih profesionalaca ne mora značiti otpor, nego signalizira da vjerojatno osjećaju kako nova metoda zadire u njihov profesionalni identitet. Primjerice, ako projektni menadžeri izražavaju zabrinutost da agilni pristup “umanjuje kontrolu”, korisnije je otvoriti dijalog o tome kako se odgovornost i struktura ostvaruju u novom okviru, nego reakciju odmah tumačiti kao negativan stav. Takav pristup pretvara skepticizam u dijagnostički signal i početak profesionalnog dijaloga, čime se smanjuje identitetska napetost i povećava vjerojatnost stvarne integracije promjene.

Značajteorija identitetau današnjem kontekstu

Iskustva koja stječemo tijekom karijere postupno postaju neodvojiv dio našeg profesionalnog identiteta, oblikujući način na koji razumijemo vlastitu ulogu i kompetenciju. Upravo zato svaka promjena metodologije zahvaća više od načina rada; ona dotiče unutarnju sliku o sebi koju svaki profesionalac formira. Današnji projektni menadžer rijetko ostaje u istom metodološkom okviru kroz cijelu karijeru.

Hibridni modeli, digitalna transformacija, umjetna inteligencija i globalni timovi zahtijevaju stalnu adaptaciju. U takvom kontekstu profesionalna stabilnost više ne može počivati na jednoj metodologiji ili jednoj definiciji uloge. Ona počiva na fleksibilnom, ali koherentnom identitetu. Upravo zato Teorija identiteta nije samo psihološki koncept, nego praktičan alat za razumijevanje profesionalne zrelosti u 21. stoljeću.

Literatura

TANJA DŽIDO

PERSONAL BRANDING AND LINKEIDIN STATEGIST, AI FOR BUSINESS TRAINER

OSOBNI BREND KAO KARIJERNI KASKO

Postoji jedna iluzija koju smo godinama kolektivno gradili: da će nas znanje, iskustvo, sjajna pozicija i lojalnost sustavu dugoročno zaštititi. Da će uspješna organizacija, respektabilna pozicija i nadmašeni KPI-jevi biti dovoljni da nam osiguraju stabilnost i uspješnu karijeru. Danas znamo da to više nije tako. Tržište se mijenja brže nego ikad, tehnologija redefinira pravila igre, a sigurnost više nije nešto što nam organizacija može garantirati, nego je rezultat naše sposobnosti prilagodbe, širine razmišljanja i jasnoće oko vlastite tržišne vrijednosti.

Upravo u tom kontekstu, osobni brend dobiva svoju pravu, stratešku dimenziju. On više nije pitanje ega, estetike LinkedIn profila ili povremenog javnog nastupa, nego svjesnog upravljanja karijerom.

Osobni brend postaje naš karijerni kasko - ne zato što pomaže spriječiti promjene, nego zato što može ublažiti njihove posljedice i omogućiti vam da izgradite veću otpornost. Kada organizacija prolazi kroz restrukturiranje, kada se redefinira vaša uloga ili kada tehnologija promijeni pravila igre, ono što ostaje nije vaša titula, nego reputacijapercepcija vaše stručnosti, integriteta, načina na koji razmišljate i odluka koje donosite. To je kapital koji nosite sa sobom, neovisno o adresi na vašoj vizitki ili logotipu u potpisu e-maila.

Osobni brend zato nadilazi funkciju i hijerarhiju. On predstavlja reputacijski okvir unutar kojeg tržište razumije tko

ste, što znate i kakav utjecaj stvarate. Ne nastaje slučajno niti isključivo marljivim radom u sjeni, koliko god taj rad bio kvalitetan, već dugoročnim i promišljenim ulaganjem u relevantnost - u kompetencije koje razvijate, perspektivu koju oblikujete i način na koji svoju vrijednost artikulirate. Upravo ta kombinacija strateške jasnoće i reputacijskog kapitala čini temelj održive karijere.

Osobni brend postaje

naš karijerni kaskone zato što pomaže

spriječiti promjene, nego zato što može ublažiti njihove posljedice i omogućiti da izgradite veću otpornost.

Strateški pristup upravljanja karijerom

Većina profesionalaca danas svoju karijeru razvija operativno, sa snažnim fokusom na projekte, rokove, budžete i rezultate, što je odgovoran i profesionalan pristup, ali stalno gašenje požara često nam ne daje dovoljno odmaka da sagledamo širu sliku.

Rijetko si postavljamo pitanja koja izlaze iz okvira trenutačne pozicije.

Kako me tržište percipira izvan moje organizacije?

Bi li moje ime imalo težinu kada bi sutra nestala moja titula?

Prepoznaju li me po poziciji ili po vrijednosti koju stvaram?

Strateško upravljanje karijerom znači izaći iz dnevne operativne dinamike i promatrati sebe iz perspektive tržišta. To podrazumijeva svjesno i kontinuirano komuniciranje koje probleme rješavate, kakvu vrijednost donosite i kakav poslovni učinak ostavljate iza sebe. Profesionalci koji svjesno upravljaju svojim brendom ne čekaju da ih vanjske okolnosti prisile na promjenu. Oni kontinuirano grade reputaciju, mrežu i vidljivost, ne iz potrebe za pažnjom, nego iz razumijevanja da je percepcija dio tržišne vrijednosti. Kada promjena dođe, a doći će, oni tada ne kreću iz nule, nego iz iskustva i već izgrađenog kredibiliteta.

Vidljivost kao profesionalna odgovornost

Mnogi marljivi profesionalci danas zaziru od javnog izlaganja jer ga poistovjećuju s pretjeranom samopromocijom i „iskakanjem iz paštete“. Ne žele kroz pojačanu vidljivost narušiti svoju percepciju vrijednosti te i dalje smatraju da je marljivost u sjeni najbolja strategija da nas tržište vrednuje. Međutim, tržište rijetko ima luksuz da intuitivno prepozna vrijednost koja ostaje skrivena. Strateška vidljivost nije pitanje ega, nego odgovornosti.

Ako posjedujete znanje, iskustvo i perspektivu koja može doprinijeti drugima, dijeljenje tih uvida dio je profesionalne zrelosti i odgovornosti da se pojavite za druge koji vaše usluge trebaju. Vidljivost ne znači biti nametljiv i najglasniji na sastancima nego biti prepoznat kao autoritet u svom području stručnosti.

Svoj autoritet možete kvalitetno graditi kroz promišljene stručne osvrte, sudjelovanje na relevantnim konferencijama, mentorstva i inicijative koje imaju smisla i težinu za vašu industriju. Ne morate ići u krajnost da biste bili vidljivi jer dosljedna i umjerena prisutnost dugoročno gradi reputaciju koja nadilazi „iskakanje iz paštete“.

Diferencijacija u vremenu generičkih kompetencija

Nikada u povijesti tržišta rada nije bilo više obrazovanih, certificiranih i formalno kvalificiranih stručnjaka nego danas. Diplome, međunarodni certifikati i dodatne edukacije postali su gotovo očekivani standard, svojevrsna ulaznica za igru, ali više ne predstavljaju stvarnu diferencijaciju. Upravo zato tržišna vrijednost sve se manje temelji na samoj činjenici da nešto znate, a sve više na tome kako to znanje povezujete, u kojem ga kontekstu primjenjujete i kakvu širu perspektivu iz njega gradite.

Profesionalac koji istodobno razumije tehnologiju i poslovnu strategiju, koji zna čitati financijske izvještaje, ali i upravljati ljudima kroz promjene, ima daleko veću težinu na tržištu od onoga koji ostaje unutar uskog funkcionalnog okvira.

Razlika se danas ne mjeri količinom informacija koje posjedujete, nego dubinom razumijevanja i sposobnošću da različite domene spojite u smislen, integriran pogled na poslovanje. Upravo ta sposobnost da vidite širu sliku, ali i razumijete detalj postaje ključna konkurentska prednost.

Osobni brend u tom procesu oblikuje narativ koji pomaže tržištu da razumije vašu specifičnu kombinaciju iskustava, kompetencija i perspektiva.

Bez tog narativa, čak i najbogatije profesionalno iskustvo može ostati fragmentirano, razlomljeno u niz nepovezanih uloga i projekata, umjesto da bude prepoznat kao tržišni autoritet.

Gdje onda ulagati vrijeme, znanje i vještine?

Znanje nikada nije bilo dostupnije; edukacije, online programi, certifikati i specijalizacije nalaze se doslovno na nekoliko klikova udaljenosti, a ponuda je toliko široka da lako stvara iluziju da je rješenje uvijek u još jednom programu, još jednoj diplomi ili još jednoj potvrdi kompetentnosti. Upravo zato pitanje razvoja danas više nije pitanje dostupnosti, nego selekcije. Nije svako znanje jednako strateški relevantno, niti svaka edukacija jednako doprinosi vašoj dugoročnoj tržišnoj otpornosti.

Ulaganje u vlastiti razvoj korisno je promatrati kroz tri međusobno povezane razine.

Prva razina odnosi se na operativne vještine koje vam omogućuju da kvalitetno i pouzdano obavljate trenutačne zadatke. One su temelj profesionalne stabilnosti, jer bez operativne izvrsnosti nema kredibiliteta ni povjerenja.

Druga razina obuhvaća strateške kompetencije, koje vas pomiču iz zone izvršavanja u zonu odlučivanja.

To su sposobnosti razumijevanja šire poslovne slike, povezivanja različitih funkcija, upravljanja kompleksnošću i preuzimanja odgovornosti u situacijama neizvjesnosti. Upravo na toj razini nastaje razlika između onih koji kvalitetno provode odluke i onih koji ih oblikuju.

Treća razina, često zanemarena, odnosi se na sposobnost artikulacije vlastite vrijednosti i svjesno upravljanje svojom reputacijom. Možete imati znanje i stratešku širinu, ali ako tržište ne razumije što znate i kakav doprinos stvarate, vaša ekspertiza ostaje skrivena. Digitalni trag koji ostavljate kroz stručne članke, javne nastupe, sudjelovanje u profesionalnim raspravama i kvalitetno umrežavanje nije pitanje promocije, nego dokaz relevantnosti. On omogućuje da vaša vrijednost bude prepoznata izvan neposrednog radnog okruženja.

Zato ključno pitanje više nije: “Što još mogu naučiti?”, nego: “Koje znanje dugoročno povećava moju tržišnu otpornost i stratešku vrijednost?”.

Učenje bez jasnog smjera lako vodi u disperziju energije i skupljanje certifikata bez stvarne diferencijacije. Strateško učenje, s druge strane, gradi konkurentsku prednost jer je usmjereno na ono što vas dugoročno pozicionira, a ne samo na ono što je trenutačno popularno.

Psihologija promjene i iluzija uloženog

Koliko god imali danas karijernih opcija, nekada je teško pomaknuti se s mjesta, iako znamo da na njemu nismo sretni niti tu možemo ikada

ostvariti svoji potencijal. Karijerne odluke rijetko su racionalne jer su isprepletene s našim profesionalnim identitetom i godinama ulaganja u određenu ulogu, organizaciju ili profesionalni smjer.

Fenomen poznat kao sunk cost fallacy precizno opisuje tu dinamiku: sklonost da nastavljamo ulagati u nešto isključivo zato što smo već mnogo uložili, iako racionalno znamo da budući potencijal više nije proporcionalan tom ulaganju. Problem je u tome što tržište rada ne vrednuje našu prošlu investiciju vremena i odricanja, nego našu trenutačnu relevantnost i sposobnost stvaranja vrijednosti u sadašnjem kontekstu.

Zato promjena karijernog smjera ne znači da morate krenuti ispočetka, kao da brišete sve što ste do sada izgradili. Mnogo češće znači da trebate izgraditi novi narativ - onaj koji jasno povezuje vaše dosadašnje iskustvo s novim smjerom u kojem želite ići. U tom procesu ključnu ulogu imaju vaše prenosive vještine (transferable skills) jer upravo one dokazuju da vaše znanje i iskustvo imaju vrijednost i izvan konteksta u kojem su nastali.

AI kao prijetnja ili akcelerator vašeg brenda?

Umjetna inteligencija automatizira rutinske zadatke, optimizira procese i postupno pomiče fokus s operativnog izvršavanja prema kvaliteti odlučivanja.

Zato pitanje više nije hoće li AI promijeniti način rada, nego koliko ćemo brzo prilagoditi način razmišljanja i koliko smo spremni redefinirati vlastitu profesionalnu ulogu. Razlika između onih koji umjetnu inteligenciju doživljavaju kao prijetnju i onih koji je koriste kao podršku vlastitom razvoju često nije u razini tehničkog znanja, nego u širini perspektive.

Pitanje više nije hoće

li AI promijeniti način

rada, nego koliko

ćemo brzo prilagoditi

način razmišljanja i koliko smo spremni

redefinirati vlastitu

profesionalnu ulogu.

Oni koji ostanu na razini operativne primjene alata dugoročno će se suočiti s činjenicom da je efikasnost lako replicirati. S druge strane, profesionalci koji razvijaju sposobnost interpretacije, razumijevanja konteksta i promišljenog donošenja odluka stvaraju vrijednost koju je znatno teže automatizirati.

U takvom okruženju osobni brend dobiva dodatnu dimenziju jer pokazuje da niste samo korisnik tehnologije, nego profesionalac koji razumije kako je povezati s poslovnim ciljevima i širim utjecajem. Način na koji se pozicionirate u odnosu na AI - kako ga koristite, kako o njemu razmišljate i kako ga integrirate u svoj rad - postaje odraz vaše spremnosti da rastete zajedno s promjenama koje oblikuju tržište.

Investicija u relevantnost

Osobni brend danas više nije luksuz niti komunikacijska taktika kojom se bavimo kada za to „imamo vremena“. U vremenu trajne transformacije on postaje strateški alat upravljanja karijernim rizicima i svjesnog oblikovanja vlastite tržišne pozicije. Diferencijacija se sve manje temelji na titulama, a sve više na jasnoći vaše vrijednosti, relevantnosti vašeg doprinosa i povjerenju koje se dugoročno veže uz vaše ime. Preuzeti aktivnu ulogu u upravljanju vlastitom percepcijom znači preuzeti odgovornost za vlastitu budućnost.

To podrazumijeva razumijevanje kako vas tržište vidi, ali i svjesnu odluku da tu percepciju ne prepuštate slučaju, okolnostima ili tuđim interpretacijama.

U okruženju u kojem je promjena jedina konstanta, pasivnost postaje tihi, ali skupi rizik, jer dopušta da drugi definiraju vašu poziciju, potencijal i vrijednost.

Budućnost neće nužno pripadati onima s najdužim stažem, nego onima koji kontinuirano ulažu u svoju relevantnost i razumiju kako svoju stručnost učiniti vidljivom, razumljivom i primjenjivom u novim kontekstima. U tome leži prava snaga osobnog brenda - ne u glasnoći ni u površnoj prisutnosti, nego u strateškoj jasnoći, dosljednosti i otpornosti koja vam omogućuje da ostanete prepoznati i vrijedni bez obzira na promjene koje dolaze.

Tu sam da vas podržim u tome.

otpornosti.