Svojim beskrajno konfuznim, ali često duhovitim tokom misli, klijent E. Busken lebdi između sadašnjosti i prošlosti i opisuje jedan dan u svom domskom životu u fragmentiranim sjećanjima na istinite i izmišljene događaje. Njegova jezičavost svjedočanstvo je njegove erudicije! Klijent E. Busken susreće novu mladu njegovateljicu koja raspaljuje ostatke njegove erotske mašte, suočava se sa sanitarnim nezgodama i dosadnim starcima. Na kraju dana slijedi roštilj i žeđ za cigaretom, no klijent E. Busken bjesni jer pacijenti više ne postoje u nizozemskom zdravstvenom sustavu (već „klijenti”), bjesni na davno umrlu majku, bjesni na osoblje staračkog doma u koji je doveden protiv svoje volje, bjesni na ostale štićenike i na čitav svijet. Busken se pretvara da je gluh i nijem kako bi mogao ignorirati osoblje koje se prema njemu ponaša kao prema djetetu i lišava ga svake privatnosti.
