Dječak za zatvor pripovijest je o jednom samotnom odrastanju na zagrebačkoj Trešnjevci. Dječak Žiža – rođen sredinom 1950-ih – dijete je rastavljenih roditelja i živi s ocem, bakom i djedom, a potom i s maćehom. On uporište prvo nalazi u novoj obitelji, potom u crkvi, kao ministrant, i naposljetku u književnosti i kazalištu, najprije kao član školske recitatorsko-literarne sekcije, a kasnije i u druženju s poznatim piscima Cesarićem i Lovrakom. „Nestvarni“ vršnjaci i susjedi, jednako kao i „stvarni“ pisci, obilježit će Žižino sazrijevanje, no odlučujući moment dogodit će se 1971., kad Žiža bude priveden na demonstracijama.
