SLAVOMIR C. MILJEVIĆ Centar za strateško upravljanje, Zagreb s.c. miljevic@inet.hr KREŠIMIR BUNTAK Centar za strateško upravljanje, Zagreb kresimir.buntak@inet.hr Sažetak Zakon o hrani iz 2007 godine donijet s ciljem da bude tzv. «strukturni zakon» na važnom području sigurnosti hrane, ali i da ispravi neke od propusta učinjenih prethodnim zakonom iz 2006 godine. Koliko god je on najvećim dijelom u uspio ispraviti neke od njih, ipak nije do kraja nije polučio željeni cilj. Temeljni propust učinjen je na relaciji njegove strukture na jednoj, i Codex Alimentarius-a, na drugoj strani. Naime, Codex Alimentarius, kao diljem svijeta prihvaćena stručna i sadržajna podloga sustava poznatijeg kao HACCP, premda je po logici stvari takvo što bilo za očekivati, nije prenijet u sam Zakon. To je rezultiralo s činjenicom da se sam Zakon tek poziva na HACCP ali ga vlastitim sadržajem ne slijedi. Kako se radi o uskom specijalističkom području širokog dosega, takvo što bi bilo više nego logično očekivati. Sve je, stoga, rezultiralo negativnom posljedicom, da se težište Zakona, umjesto na neophodnu «sigurnost hrane» prebaci na «higijenu hrane, koja je, zapravo dijelom strukture sigurnosti i već kao takva svojim značajem niže rangirana od sigurnosti kao općeg pojma. Ako se, uz to, doda kako je i na području uvoza propušteno naglasiti neophodnost «specifikacije», u njenoj ulozi temeljnog kontrolnog dokumenta usmjerenog k povećanju stupnja zaštite krajnjih korisnika, sve se više izvjesnom čini potreba dogradnje i ovog zakona. Ključne riječi: Sustav, sigurnost, podloga, sukladnost
FUNKCIONALNI I STRUKTURNI NESUKLAD IZMEĐU ZAKONA O HRANI I HACCP-a 1. UVOD U okviru općeprihvaćenih nastojanja za što skorijim uključenjem Hrvatske u zajednicu europskih država, dio zakonodavnog usklađenja s njenim zahtjevima, aspekt je kojemu se pridaje posebna pažnja. Usklađenje hrvatsko zakonodavstva sa zahtjevima EU, nije, međutim, jedini razlog zbog kojega se stručni timovi u zakonodavnoj praksi bave ovim područjem. Činjenica višegodišnjeg iskustva u pojedinim zakonodavnim zonama, ne samo europskih država, zapravo je dodatni motiv za one zemlje koje takav visoki iskustveni standard nemaju. Hrvatska također pripada ovoj grupi. Započetim procesi usklađivanja u postupku predstojećeg pridruživanja, događaju se na način, ne samo uspostavljanja neophodne normativne kompatibilnosti između novih i starih članova