Skip to main content

Poruka u boci

Page 1

Moj svet


Naslov originala Maria Parr KEEPEREN OG HAVET Copyright © Det Norske Samlaget 2017 Norwegian edition published by Det Norske Samlaget, Oslo Published by agreement with Hagen Agency, Oslo Sva prava zadržana. Nijedan deo ove knjige ne sme biti reprodukovan – mehanički, elektronski ili na drugi način, uključujući i fotokopiranje – bez pismene saglasnosti izdavača. Marija Par Poruka u boci © Kreativni centar, 2020 Biblioteka Moj svet knjiga osma prvo izdanje Prevod s norveškog: Marija Čolić, Mateja Dimitrijević, Milica Dobrnjac, Mina Đakov, Jovana Milošević, Antonija Petrovski, Tamara Pokrajac, Nevena Veličković, Bojana Vivod, Jelena Vojinović, Danijela Živković Redaktor Nataša Ristivojević Rajković Ilustracije Lea Embeli Urednik Anđelka Ružić Lektura Mirjana Delić Priprema za štampu Tatjana Valjarević Izdavač Kreativni centar, Beograd, Gradištanska 8 tel.: 011 / 38 20 464, 38 20 483, 24 40 659 www.kreativnicentar.rs e-mail: info@kreativnicentar.rs Za izdavača mr Ljiljana Marinković, direktorka Štampa Kaligraf, Beograd Godina štampe 2020 Tiraž 1500 ISBN 978-86-529-0790-8 Prevođenje ove knjige je deo projekta Prevodilačka radionica organizovanog na Grupi za skandinavistiku Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu, pod rukovodstvom Nataše Ristivojević Rajković

Knjiga je objavljena uz finansijsku podršku Agencije

CIP – Каталогизација у публикацији

Народна библиотека Србије, Београд 821.113.5-93-31 ПАР, Марија, 1981 Poruka u boci / Marija Par ; [prevod s norveškog Marija Čolić ... [et al.]] ; [ilustracije Lea Embeli]. - 1. izd. – Beograd : Kreativni centar, 2020 ([Beograd] : Kaligraf). – 171 str. : ilustr. ; 21 cm. – (Biblioteka Moj svet ; knj. 8) Prevod dela: Keeperen og havet / Maria Parr. – Tiraž 1.500. ISBN 978-86-529-0790-8 COBISS.SR-ID 14613001


Deo prvi: Leto i morska voda


1. Skok s mola

U

lazna vrata se zalupiše tako jako da se cela kuća zatresla, a potom se začuše neka strašna buka i dreka. – Idi u peršun! Sav ošamućen, izašao sam iz svoje sobe u hodnik na potkrovlju. Tu su već stajali ostali članovi moje porodice, raščupani i pospani, zbunjenih izraza lica. Minda, moja starija sestra, bila je otvorila samo jedno oko. Tata je izgledao kao da ne zna da li je čovek ili jorgan. – Bam! – uzviknu Kovrdžica. – Šta to bi? – upita Magnus, moj stariji brat. – Ili je neka prirodna katastrofa – reče mama – ili se Lena Lid vratila s mora. Nije bila u pitanju nikakva prirodna katastrofa. Kada sam sišao niz stepenice, u hodniku je stajala Lena, moja draga drugarica i komšinica. – Ćao, Trile – uzdahnu razočarano. – Ćao. Šta je to? – To je poklon za tebe. Protrljah oči. – Hvala. Ali šta je to u stvari? – Gomilica štapića i slomljenog stakla, vidiš valjda! Ali to je bio jedrenjak u boci – Lena se sva snuždila. – Možda može da se popravi? – rekoh.

7


Da se popravi? To bi bio najbolji poklon na svetu, ali mu nije bilo spasa! – Nije mi jasno kako su uspeli da ubace brod u bocu, Trile. Jedro je bilo skroz uspravljeno i bilo je mnogo šire od grlića boce. Mama nam je pomogla da raspremimo ovaj brodolom. Htela je da baci celu gomilicu u đubre, ali sam ja sakupio sve štapiće i komadiće stakla u kutiju od sladoleda i odneo je u svoju sobu. Ipak je to bio poklon. Lena je sela da doručkuje s nama. Morao sam nekoliko puta dobro da je osmotrim. Ošišala se i uplela je u kosu neke šarene tračice. A i pocrnela je. S druge strane, ja sam sebi previše ličio na starog sebe, čak sam i sedeo u istom šortsu koji sam nosio kad je Lena otputovala. Mi skoro nikad nismo išli na letovanje. Bar ne u inostranstvo. Imamo mnogo posla oko imanja. Ali je Lena, srećnica, provela dve duge nedelje na Kritu sa svojom mamom i Isakom. Dok sam jeo paštetu, pričala mi je o tome kako je pila smutije ukrašene kišobrančićima. I pokrivala se samo čaršavom i kupala se u toplom moru. Tamo je bilo na stotine prodavničica s milion kul stvari koje je mogla sebi da priušti. Kao onu bocu, na primer. Za ručak je svakog dana jela čips. A na Kritu je oko podneva bilo toliko vruće da se osećaš kao da sve vreme stojiš tik uz logorsku vatru. – Trile, moraš da osetiš koliko je toplo! – Aha – rekoh i nastavih da žvaćem. Nerviralo me je što nikad nisam letovao na moru. Ali imao sam i ja štošta da ispričam. Nestrpljivo sam čekao da me Lena pita da li ima nešto novo na staroj adresi. Ali ništa od toga. Na Kritu se i vozila do nekog ostrva gliserom, koji je vukao njenu mamu s padobranom. – E da, jesam ti rekla koliko je bilo toplo? – upita me. Klimnuh glavom. Lena je nastavila da brblja o psu lutalici po imenu Porto, koji je možda imao besnilo, o nekim devoj-

8


čicama s kojima se igrala, a koje skoro uopšte nisu smele da se pentraju, i o palačinkama za doručak. Na kraju više nisam mogao da izdržim: – Skočio sam s najviše tačke na molu. Lena napokon prestade da priča i sumnjičavo začkilji. – Zezaš me?! Odmahnuh glavom. Moja komšinica ustade od stola. Postalo mi je jasno da je ovo jedna od onih stvari koje mora da vidi da bi poverovala. E, pa to će, bogami, i dobiti! – Hvala na doručku – promumlah punih usta i uzeh svoj peškir za plažu s gelendera. U jednom zavijutku mola u Lom Matildi postoji mesto za kupanje. Tokom zime oluje tu nanesu fini pesak, od kojeg se mogu praviti zamkovi i tvrđave. Ali kad je Lena ovog leta otputovala na more, počeo sam da provodim vreme s Mindom i Magnusom i njihovim prijateljima na drugoj strani mola, gde je sve visoko i duboko i hladno. Skoro kao da sam započeo nov život. Kada je u pitanju skakanje s visokih mesta, Leni nema ravne u Lom Matildi. Niko nema tako malo straha u srcu kao ona. Ili tako malo pameti u tintari, kao što Magnus često kaže. Ali Lena nikada nije skočila s mola; plutanje joj baš loše ide. Što bi rekao deda, baciti Lenu u more skoro je isto kao i baciti sidro. Bilo je pravo čudo što je postojalo neko mesto odakle sam ja mogao da skočim, a ona nije. Činilo mi se da se to Leni nimalo nije dopalo. Stajao sam na najvišoj tački mola. Bio je cik zore i samo 16 stepeni. – Jesi li siguran da si psihički spreman na ovo? – upita me Lena ozbiljno. Nagla se preko jedne od stena, u jakni i marami koju je kupila na moru. Klimnuh glavom. Uradio sam to mnogo puta dok ona nije bila tu. Ali je svaki put bila plima. Sada je bila oseka

9


i nivo vode je bio niži. Mogao sam da vidim dno. Kupaće gaće su mi lepršale na vetru. Na trenutak sam pomislio da ipak nije vredno rizika, ali onda sam video Lenu Krićanku kako stoji tu, nagnuta preko stene, i kako mi ne veruje. Zatvorih oči i udahnuh duboko: Jedan. Dva. TRI! Začulo se jedno pljus kada sam tresnuo o površinu vode, a onda je sve zagrgoljalo kada me je more preklopilo. Prvi put kada sam potonuo ovoliko duboko mislio sam da ću se udaviti. Sada sam znao da samo treba da se koprcaš kao ludak i zadržiš dah. – Puh! – izdahnuh vazduh kada sam izronio iz vode u letnje jutro. Lena se popela na kamen i gledala me je s nevericom. Osmehnuo sam se pobednički. Eto joj na! Baš kada sam to pomislio, Lena zakorači napred, lupi se po obrazu i urliknu: – A-i-a-i-aaaaaaaaaa!! I prolete kroz vazduh u pantalonama, džemperu, jakni, marami i patikama. Pljus!  Izgleda da je skok s mola bilo ono što je Lenu konačno vratilo u realnost posle letovanja. Jednostavno nije više isto pričati o smutijima na Kritu nakon što si se upravo zamalo udavio u Lom Matildi. Bila joj je potrebna čitava večnost da izroni na površinu, a onda je, uz jedno buć, opet nestala. Da deda nije stigao s ribarskom kukom, ko zna kako bi se to završilo. Izvukao ju je na kopno kao neku veliku ribu dok je Lena kašljala i krkljala gore nego ikad ranije. – Stvarno sam se udavila na trenutak – rekla je Lena kasnije. – Videla sam svetlost.

10


Popili smo dve šolje Isakovog vrelog julskog kakaoa, a Lena se i dalje tresla kao kosilica za travu koja zvrji u prazno. – Pff – rekoh. – Ne možeš da se udaviš i onda da nastaviš da živiš. To je bilo samo Sunce, tako izgleda kad ga gledaš dok si pod vodom. – Ne pitaš se ti! More u Lom Matildi je hladnije od ledenog čaja. Ljudi s Krita bi sto posto umrli ako bi se okupali ovde! Ne rekoh ništa. Pa mi smo se uvek ovde kupali! – Dobro, ajde – reče Lena. – Svakako više nikad u životu neću skočiti s mola, sad kad sam to uradila. Zadovoljno zabaci glavu unazad i iskapi poslednji gutljaj kakaoa.

11


2. Ljudi na imanju Zabrđanina Juna

K

ada je mama čula za kupanjac, oboma nam je dodelila po jednu ogromnu kantu. ― Ko je dovoljno veliki za skakanje s mola, taj mora početi više da pomaže oko kućnih poslova. Nemojte mi dolaziti kući dok do vrha ne napunite kante borovnicama! ― zapovedi nam. Lena je šokirano gledala u kante. ― Ali, Kari, ja ne živim u tvojoj kući. ― Treba li da te podsetim na to sledeći put kad budemo imali palačinke sa džemom od borovnica a ti se slučajno zatekneš kod nas? ― upita mama. Video sam da je Lena zaustila da odgovori. Ali čak se ni Lena ne usuđuje da prkosi mami. Moja majka je stroga kao neki stari direktor. Magnus je krišom zove diktator. Ako pitate Lenu, ništa drugo se ne može ni očekivati. Ona misli da je porodica Danijelsen Itergor izvan svake kontrole. Minda i Magnus toliko lupaju vratima da nam kuća neprestano podrhtava. A Kovrdžica toliko dosađuje da se jedino šlemom možemo zaštititi od nje. ― A ti, lenjivče, samo dangubiš u svom svetu i nikad ne pospremiš za sobom nakon jela. Nije ni čudo što Kari mora da vas pritegne. Samo je šteta što ispaštaju nedužni ljudi čija je jedina greška to što žive u kući do vaše. Leni je drago što ima svoju mirnu porodicu u kojoj može da se opusti. Nakon što se Isak pridružio njoj i njenoj majci,

12


stvari su se kod njih smirile. On samo tumara unaokolo raščupane kose i nikad se ne ljuti. Pitam se da li je tako smiren zato što je lekar ― toliko je navikao na bolest i dramu da mu to što živi s Lenom ne predstavlja nikakav problem. Ponekad ga Lena nazove tata, ali to kaže brzo i malo postiđeno, gotovo kao da se plaši da će on nestati ako to čuje.  Kada smo tog dana stigli do šume s borovnicama iza imanja Zabrđanina Juna, već nas je bila prošla hladnoća od kupanja. Lena zabi glavu u svoju kantu i iz sveg glasa dreknu: Izrabljivanje dece! ― Trile, ovde unutra odzvanja. Kari je mogla bez problema da nam dâ i kadu da u nju skupljamo borovnice. Smestih se pored nekog krtičnjaka i počeh da berem borovnice. Sunčevi zraci su se šunjali među hiljadama listova i bacali tačkaste senke po mojoj majici. Malo dalje odatle sedela je Lena i ubacivala šišarke u kantu. Na trenutak je bilo potpuno mirno i lepo, kako samo leti ume da bude, a onda ona reče: ― Jednog običnog mlađeg brata, Trile. Misliš li da tražim previše? Iskreno? Uzdahnuh. Moja najbolja drugarica nije neko ko samo priželjkuje. Ona odlučuje. I još pre dve godine, odmah nakon što se njena majka udala za Isaka, Lena je odlučila da će oni dobiti bebu i da će to biti dečak. ― Potrebno je malo vremena ― rekla je tada dedi i meni. ― Ali uskoro ću imati brata, koji će da vrišti i kaki u gaće i da liči na mene. Lena je bila potpuno sigurna u to, a deda i ja smo toliko navikli na to da uvek bude kako Lena kaže da smo rođenje tog njenog brata maltene odmah uzeli zdravo za gotovo. Ali od tada su prošle dve duge godine. Lena i ja smo kretali u sedmi

13


razred, a u komšijskoj kući još nije bilo ni traga ni glasa od bilo kakvog brata. ― Nije kao da bebe mogu da se naruče ― rekoh. ― Tako kaže mama. ― Šta joj to znači? Ti sada imaš toliko braće i sestara da se sudaraju na vratima. Nastavio sam da berem borovnice. Leni je nakon nekog vremena ponestalo šišarki. Zato je, umesto toga, počela da čupa komade mahovine. Uredno ih je slagala u svoju kantu, a kada ju je skoro napunila, pridružila mi se u branju borovnica. ― Leno! ― rekoh prekorno. ― Kanta napunjena dok si rekô keks. I ti treba da probaš, Trile. Neće ništa primetiti. ― Nego šta nego će primetiti ― rekoh. ― Primetiće kad budu počeli da ih peru. ― Da, ali ja tada neću biti tu ― uveravala me je Lena. ― Pssst, šta se to čulo? Neko očajničko cviljenje preseče letnju tišinu u šumi. Okrenusmo se i počesmo da čkiljimo prema drveću. Isprva nismo ništa videli, ali se onda cviljenje začu ponovo. ― Pa to je pas! ― uzviknu Lena i pohrli ka njemu. ― Povodac mu se zaglavio! Jadničak. Zamisli da pronađeš psa usred šume! I to ne Šaponju, ni Džekija, ni Švrću, niti bilo kog drugog psa iz sela. Ovo je bio neki potpuno nov pas, kog ni Lena ni ja nismo ranije videli. Imao je smeđu dlaku koja je tako lepo sijala na suncu i tužno nas je gledao. ― Mislim da je ovo znak ― reče Lena ozbiljno dok smo oprezno pokušavali da ga oslobodimo. ― Mislim da je ovaj pas došao u Lom Matildu s namerom da ostane. U tom slučaju bih mogla i da sačekam s bratom još godinu dana. Bilo bi previše… Spazih dugi povodac. ― Leno, on ima vlasnika. Lena na to ne odgovori.

14


― Hajde, dođi! ― pozva ga. Zatim istrča iz šume i nastavi da trči kroz naraslu travu na imanju Zabrđanina Juna ― čas unazad, čas unapred, dok se radosno smejala svom novom drugaru za igru. Leni je pristajalo da ima psa. Ali sreća nije dugo trajala. Na imanju Zabrđanina Juna stajao je jedan ogroman beo kombi, a ispred njega gomila ljudi. ― Hase! ― vikali su svi uglas. Pas se otrže, a Lena ljosnu u blatnjavi trag traktorskih gu­ ma. Kada je ustala, izgledala je kao neko govance. Dve sekunde je stajala potpuno ukrućena, raširenih ruku i streljala te ljude pogledom. A onda je odmarširala nizbrdo. ― Uopšte ne paze dobro na svog psa! ― prasnu. Ljudi su nas zaprepašćeno gledali ― pogotovo blatnjavu Lenu. Ja sam se nervozno premeštao s noge na nogu. Skroz iza njih video sam jednu devojčicu čije je lice gotovo ličilo na sunce koje se probijalo kroz oblak svetlih kovrdža. Stidljivo se osmehivala dok je češkala psa iza uva. A onda su počeli da govore na engleskom. U školi mi engleski ide mnogo bolje nego Leni. Lena ne razume kakvu korist ima od engleskog kad već zna norveški. Ali, otkako je bila na Kritu, shvatila je poentu. Pre nego što sam išta izustio, ona je već navalila: – The dog was fast in a tree! – Ah! Thank you, thank you! ― reče čovek koji je izgledao kao otac porodice. Lena je ljutito zurila u njega. Izgledala je opasno po život dok je s nje kapalo blato. – The ferry is that way! ― objasni kratko i pokaza prstom. – Hajde, Trile. Postiđeno se osmehnuh devojčici sa svetlim kovrdžama, pa pođoh za Lenom. – Prokleti turisti! ― ispljunu. – Zamisli da toliko skreneš s puta da na kraju završiš skroz ovde gore, na planini. Trebalo bi im svima kolektivno nakačiti znakove opasnosti.

15


3. Poruka u boci koja je završila kod jednog stranca Trile i Lena su oduvek najbolji prijatelji. Zajedno su prošli kroz raznorazne avanture zahvaljujući Leninim šašavim idejama, ali sada, kadbilo supreko napunili godina, ošto je Leni kopna glave,dvanaest sutradan smo odlučili u njihov svet odjednom je ušetala da pošaljemo poruku u boci. Ranije smo ihjedna slali na zlatokosa devojčica. Trile bacili je prestao se tone, međutim, ovog leta smo u more samoda nekoliko obazires na mukei svoje najbolje komada. Jednom trajekta jednom s mola.drugarice: Ali kao da je Lom Matilda privlačila te boce. Uvek su se vraćale to što Lena nije dobila mlađeg brata i štotokom su oseke, pa su nas svi sismevali. Jedna prava porukatima u boci je izbacili mesta golmana školskog otplovila binajednom do Engleske ili Islanda. Krita,važno. naravno. je prestalo da Ili mudobude Krenuli smo u pet i pridružili se dedi. On je pošao čak do Ipak, jedna stara poruka u boci podsetiće Kobholmena sa udicama koja je stajala u gada naizvuče to šta strunu znači pravo prijateljstvo.

P

vodi preko noći. – Može li ovaj tvoj brodić da ide malo brže? – reče Lena čim smo se udaljili od kopna. – Na Kritu sam se vozila gliserom koji… – Samo o Kritu kokodačeš! – reče deda. – Ti misliš da je ovo neki običan brod? – upita i lupi pesnicom o zid kabine. Mislim da ne postoji niko ko više od dede voli svoj brod. Zove se Trol i deda ga ima oduvek. – Zar ne možeš bar da nabaviš motor od malo više konja i ugradiš ga u ovog Trolića? – dosađivala je Lena. – Ovako će nam trebati ceo dan da dovoljno odmaknemo. – Ja imam ceo dan – objasni deda. Smestih se na palubu. Zamisli da naša poruka u boci uspe da otpluta preko mora. Napisali smo na engleskom kako se zovemo, gde živimo i broj telefona. Čak smo i našu sliku uba-

16

9 788652 907908


Turn static files into dynamic content formats.

Create a flipbook
Poruka u boci by Kreativni centar - Issuu