Issuu

Migelančo Prado

Tangente

Beograd, 2015.

Migelančo Prado Tangente Edicija: SVETSKI TRAGOVI #2 Drugo izdanje Izdavač: Modesty stripovi, www.modestystripovi.com Za izdavača: Jugoslav Gorunović Urednik: Živojin Tamburić Prava za ovo izdanje: © Živojin Tamburić Prava u celini: © NORMA Editorial Naziv originala: Tangencias Autor: Miguelanxo Prado Prevod: Vuk Šećerović Lektor: Vasa Pavković Predgovor: Matko Vladanović Grafički dizajn: Omnibus, Beograd Tiraž: 100 Štampa: Romeo print, Beograd ISBN: 978-86-80306-05-6

Sadržaj

Dodirne tačke Matko Vladanović ODSJAJ NA STAKLU TANGENTE

...............................................................................................................

...................................................................................................................

.............................................................................................

POPODNEVNA KAFICA

..........................................................................................................

TROMI OKTOBARSKI DAN

15 19

..................................................................................................

OD SAD PA UBUDUĆE

.............................................................................................

DOKONA BOŽANSTVA

.............................................................................................

................................................................................................................

ZLATNE PRIVILEGIJE

BALADA ZA SAKSOFON I SVETLO NEONA Crteži Migelančo Prado

......................................................

.....................................................................................................................

Dodirne tačke

Tangenta je pravac koji dodiruje krivulju u jednoj točki. Na svaku je krivulju moguće položiti beskonačno mnogo tangenata, ali kroz svaku točku glatke krivulje prolazi samo jedna tangenta.

proizvođač. U onom segmentu koji nas ovdje zanima, to je značilo da je Prado od najranije mladosti bio zatrpan stripovima. I to ne bilo kakvim stripovima. Prisjećajući se tog razdoblja u nekom intervjuu, Prado spominje da su ga stripu privukli radovi Huga Pratta, Sergia Toppija i Moebiusa, a kad bi se zasitio velikih imena svjetskog stripa, odušak je mogao pronaći u brojnim časopisima i fanzinima koji su tih godina harali Španjolskom. No, Prado nije krenuo naglavačke u strip. Najprije se okušao u arhitekturi, slikanju i pisanju da bi tek u osamdesetima postao stalnim suradnikom časopisâ „Creepy“, „Comix Internacional“, „Zona 84“, „El Jueves“, „Cairo“ i „Cimoc“. Kao literarne uzore iz tog razdoblja, Prado navodi Borgesa, Julia Cortazara i Garciu Marqueza. Ovih šest imena (tri stripovska, tri književna) koja su utjecala na mladog Prada imaju nekoliko zajedničkih osobina. Svi oni su bili dio „obavezne lektire“ mladih europskih intelektualaca stasalih u osamdesetima i svi su koketirali s fantastikom kao glavnim modusom pripovijedanja. Fantastični svjetovi Jorgea Luisa Borgesa, nepostojeći Macondo Garcie Marqueza, magija, mistika i duhovnost Huga Pratta i fantastični vizualni svjetovi Toppija i Moebiusa – svi ti autorski rukopisi bili su u harmoniji s duhom vremena koje je nanovo otkrivalo indijsku filozofiju, okretalo se Istočnim tradicijama inspiriranoj spiritualnosti i probavljalo

Samo nekoliko godina prije Pradovog rođenja, Španjolska se nalazila u političkoj izolaciji i u stanju ekonomskog kolapsa. Pobjednici Drugog svjetskog rata nisu bili oduševljeni činjenicom da je Francova Španjolska, premda neutralna, simpatizirala sa silama Osovine pa su joj odredili politički i ekonomski embargo ne dopuštajući joj da pristupi Ujedinjenim narodima. Uskoro se novi neprijatelj pojavio na istočnom horizontu, a američka je vojna mašinerija, nekako u isto vrijeme, uvidjela potrebu za izgradnjom vojne baze u Španjolskoj koja bi bila u stanju promptno reagirati ukoliko Sovjetski savez pokaže neke sumnjive namjere na Mediteranu. Suradnja sa Sjedinjenim Američkim Državama i potpisivanje ugovora s Vatikanom otvorili su Francovoj Španjolskoj vrata Svjetske banke i Ujedinjenih naroda rezultat čega je bio ogroman ekonomski rast u razdoblju od 1959. do 1973. godine. Ekonomski procvat rezultirao je stvaranjem srednjeg građanskog sloja, urbanizacijom, iseljavanjem sela i svim ostalim posljedicama ubrzane modernizacije. Naravno, sve ovo je pomalo pojednostavljena slika povijesnih prilika u Španjolskoj od prije pola stoljeća no čak i takva je dovoljna da shvatimo kontekst unutar kojega se formirao jedan od velikana devete umjetnosti – Miguelanxo Prado. Miguelanxo Prado rodio se 1959. godine u La Coruñi. Depresija poslijeratne Španjolske za njega je bila tek jedna od priča koje je slušao u kući i na ulici. U njegovom slučaju stvari su se mogle dogoditi na tisuću različitih načina, no dogodile su se upravo ovako. Ekonomski procvat rezultirao je stvaranjem srednjeg sloja građana. Sloja koji je bio dovoljno obrazovan, relativno mobilan i relativno bogat te je svoj višak prihoda mogao usmjeriti na zadovoljavanje kulturnih potreba. Bilo kao konzument kulturnih proizvoda, bilo kao njihov

SOFIJINA POZA SPUŠTENIH RAMENA I BLAGO POGNUTE GLAVE NIJE POZA ZAVODNICE I LIŠENA JE SVAKE EROTIKE. PRADO OVDJE SUPROTSTAVLJA DVIJE IDEJE LJUBAVI – LJUBAV KAO POTREBU I LJUBAV KAO ŽANR

pouke američke seksualne revolucije. Ta i takva literatura bila je privilegija građanskog sloja kojemu nije odgovarao status quo koji je forsirala elita i filozofija preživljavanja koju je forsirao osiromašeni narod. Građanski sloj je funkcionirao kao svojevrsni filter, postavljen na granici dva svijeta – onog radničko-seljačkog i onog u kojem su boravili krupni veleposjednici, korporativni šefovi, diplomati, političari i ostaci starog plemstva. Na granicama je uvijek burno i rijetko kad ima mira, a fantastična literatura Pradovih uzora hranila je i raspirivala taj nemir koji je vodio ka otkrivanju novih svjetova, formuliranju novih političkih programa i kritičkom sučeljavanju s tradicijom i svijetom oko sebe.

početkom devedesetih u „Tragu kredom“, no prije svega se formira jedan cinični, deziluzionirani Prado koji prezire svijet oko sebe, precizno ga secira i dekonstruira i unutar kojega traga za naznakama ideala iz mladosti. Svijet „Tangenti“ obilježava hladni utilitarizam međuljudskih odnosa, pragmatička kopulacija lišena erosa i duhovno siromaštvo njegovih likova. Svijet „Tangenti“ svijet je jednoličnih, pastelnih boja tamnih tonova u kojemu intenzivniji kolorit zadobivaju tek sporadični predmeti koji simboliziraju trenutačnu i kratkotrajnu požudu. „Tangente“ se otvaraju pričom „Odsjaj na staklu“, malom komornom dramom u kojoj u glavnim ulogama nastupaju pisac Rohelio i tajnica Sofija. Rohelio je sav u manirizmima. Njegove ideje o ljubavi i književnosti ispunjene su suhoparnim, školničkim patosom i o njima ne propušta govoriti s visoka, bilo na gala-primanjima bilo u intimnim trenucima. Rohelio citira, tj. oponaša vlastite literarne uzore i svijet nasilno gura unutar okvira njihovih svjetonazora. Opterećen formom, samodopadno fokusiran na boju vlastitog glasa, Rohelio je apsolutno nesposoban osjetiti život oko sebe. Kad ga Sofija napokon razotkrije kao kukavnog narcisa, Rohelio jad i gorčinu manifestira stupajući u još jednu maniristički intoniranu ulogu – onu ostavljenog i ogorčenog pisca kojega svijet ne razumije i koji u njemu nema što tražiti.

Strip koji držite u rukama nije nastao na duhu tog vremena. Nastao je kao reakcija na ono što je došlo poslije. Duhovni se preporod ispuhao, a njegovi su protagonisti krajem osamdesetih postali cinične individue bez ideala i iluzija koje su se našle u darvinističkom svijetu malog poduzetništva, sitnog činovništva i galopirajućih karijera. Od kraja šezdesetih do kraja osamdesetih svijet se nije stigao promijeniti, ili se barem nije promijenio na onaj

SJETNI UGOĐAJ „TANGENTI“ PRADO DODATNO POJAČAVA VJEŠTOM KOREOGRAFIJOM SCENE. PLAŽA BEZ KUPAČA, U PRIOBALNOM GRADIĆU U POST-SEZONI. JESENSKA PALETA BOJA I JARKO PLAVETNILO „BUBE“ KOJE KONTRASTIRA PROŠLOST I SADAŠNJOST

način na koji su to zamišljale ondašnje generacije. Španjolsko se ekonomsko čudo ispuhalo, stripčasopisi se počeli gasiti, a na kulturnom obzoru se počeli pojavljivati neki drugi i drugačiji ljudi. Taj novi svijet leži u središtu pozornosti Pradovih „Tangenti“.

Na simboličkoj razini Rohelio je predstavnik cinične generacije postmodernih intelektualaca koja je svjedočila neuspjehu šezdesetosmaša i koja je zbog toga postala ogorčena na sve one koji život nisu promatrali kroz isključivu prizmu političkog aktivizma i Teorije. Ovakvi su likovi bili isuviše dobro poznati Pradovoj generaciji koja je još uvijek čitala stripove za odrasle u strip-revijama na izdisaju. Motivi ogorčenosti, gubitka iluzija i nesklada između ideologija i stvarnosti provlačit će se kroz ostatak radova okupljenih u „Tangentama“.

Čistiji, svjetliji i nešto precizniji crtež „Tangenti“ druge priče ove zbirke - navodi nas na pomisao kako se pouka prve neće ponoviti. I doista, „Tangente“ su možda i najoptimističnija priča ove zbirke. Priča od čijih se biografskih konotacija teško odvojiti. Pablo je anonimni službenik u banci koji je htio biti arhitekt (da bi nakon tri godine odustao od studija), a Marta bibliotekarka koja je htjela postati glumicom. Pablo i Marta u mladosti su mislili da mogu osvojiti svijet. Slijedeći vlastite snove, udovoljavajući potrebama ambicije, odustali su jedno od drugoga. Dvanaest

„Tangente“ su nastale kao serija stripova objavljivanih u časopisima „Cairo“ i „Cimoc“ u razdoblju od 1987. do 1995. godine. U njima se nazire vizualni, slikovni, Prado koji će zabljesnuti

godina kasnije, Pablo i Marta se susreću i u tom susretu na trenutak obnavljaju prošlost. No, umjesto mladog zaljubljenog para kakvi su nekada bili, ovaj put na plaži ljubav vode iskusniji i stariji ljudi. O potrazi za izgubljenim vremenom Proust je pisao na stotinama stranica, fokusirajući se na najsitnije detalje. Prado je istoj tematici pristupio na nonšalantniji način, stvarajući svijet slike i teksta koji na nekoliko kratkih stranica uspješno rekreira centralni motiv Proustovog kapitalnog djela. Za razliku od prve priče, u „Tangentama“ nema ogorčenosti, a dominantni osjećaj koji se POGLED S PROZORA NA KIŠOM NATOPLJENU ULICU I ŽENU KOJA ODLAZI – PRIMJEREN KRAJ ZA PRIČU O ESTETSKIM KLIŠEJIMA proteže stripom osjećaj je sjete. Prado razumije svoje protagoniste i premda od njih ponovno čini egom obilježene ljude, ovaj ih put ne osuđuje. „Tromi oktobarski suton“ je najslabija priča u Stvarajući „Tangente“ na kraju osamdestih ovom kaleidoskopu ljudskih sudbina. Priča je to godina dvadesetog stoljeća, Prado si ne može koja obnavlja problematiku „Odsjaja na staklu“ dopustiti napraviti od njih holivudski ep u kojem samo što se ovaj put umjesto postmodernog protagonisti spoznaju grijehe mladosti i nalaze intelektualca u glavnoj ulozi našao bajronovski lik sreću u zajednici. Pradov svijet je svijet bez iluzija i melankoličnog slikara koji pati i biva depresivan autor je svjestan kako takav razvoj događaja ne bi zato što mu to nalaže estetski ideal u koji neupitno bio prihvatljiv njegovim čitateljima. Marta i Pablo vjeruje. Za razliku od prethodnih likova koji su bili se, poput pravca i kružnice, dodiruju u jednoj simbolički protagonisti Pradove suvremenosti, lik točki nakon čega nastavljaju svojim putem. Prado melankoličnog slikara je izmješten iz vremena i će ovdje biti neobično optimističan, ostavljajući može se promatrati kao odjek prevladane estetike Marti i Pablu mogućnost ponovnog susreta. No, u susretu s pragmatičnim utilitarizmom modernog raspad ideala i izostanak fantazije još uvijek su vremena. Bez većih ambicija i bez dublje dominantni motivi koji će se, kako strip odmiče, simbolike, „Tromi oktobarski suton“ je relativno neprestano ponavljati. neuspjela varijanta priče o egocentričnom čovjeku opsjednutom manirizmima nekih prošlih vremena. U „Popodnevnoj kafici“ Prado se ponovno vraća pripadnicima cinične generacije. Ovaj put članovima visokog društva – Viktoru, uspješnom U arkadijskom krajoliku, u postkoitalnom piscu i novinaru i Lusiji, uspješnoj ekonomistici razgovoru muškarca i žene, odvija se čitava priča udanoj za bogatog odvjetnika. Njihovi su odnosi najambicioznije Pradove pripovijesti. U kratkom prikazani kroz prizmu ekonomije u kojoj ljubavnik dijalogu „Od sad pa ubuduće“ kristalizira se i ljubavnica postaju statusni simboli čiji je pedigre suštinski problem Pradove poetike. I Ramon i od iznimne važnosti. U svijetu kojim upravljaju Marta svoje su mladenačke godine proveli lebdeći spin-doktori i PR-menadžeri – u svijetu kojeg na idejama kulturne revolucije šezdesetih (ona nastanjuju bogati i poznati ljudi – nema mjesta je „nosila dugačke suknje, dugu kosu i ogrlice, a sentimentalnosti, a svaki je odnos svojevrsna on nikada nije nosio firmirana odijela i kravate“). poslovna transakcija. U prve dvije priče Prado Petnaest godina kasnije, Marta je direktorica sajma je svoje kritičko oko držao upereno na likove. knjiga, a Ramon političar s bračnim problemima. U „Popodnevnoj kafici“ ono je još uvijek tamo, Šezdesetosmaški polet nošen na krilima aktivnog no ovaj mu put pogled bježi i prema društvu u građanstva, polet koji je počivao na mladenačkoj cjelini. U Pradovom diskursu biti uspješan ne znači energiji, ispuhao se u susretu sa svakodnevnicom. stvoriti kvalitetne međuljudske odnose, već znači No, dok je Ramon ostao vjeran weberovskoj ideji o politici kao pozivu, zbog čega mu u konačnici stvoriti kvalitetnu i prihvatljivu sliku o sebi. Pravila i propada brak, Marta se udaljila od bilo kakve za stvaranje takve slike određena su Sustavom, ideje aktivnog političkog angažmana. Za nju su a biti dio Sustava više se ne percipira kao nešto ljudi poput Ramona „samo činovnici koji treba da nepoželjno.

valjano obave svoj posao, a ne nekakve mesije ili izbavitelji“. Ta rečenica ocrtava obrise problema s zeitgeistom kraja osamdesetih. Paradigma suvremenosti, osnažena postmodernim cinizmom, ne dopušta lik heroja, a još manje lik Mesije. Mesijanske se figure nemilice dekonstruiraju ne bi li im se narušila vjerodostojnost. Postojanje mesijanske figure kršilo bi se sa primarnom zapovijedi novoga doba koja se da dočarati maksimom egzistencija prije esencije. U takvom su sustavu idealisti prikazani kao lude kojima je dopušteno postojati samo zbog toga što je svakom kralju potrebna luda. Onog trenutka kad luda počini transgresiju i pokuša u svoje ludilo regrutirati pasivne članove na kojima sustav opstaje, ludi se kresaju krila i prepušta ga se polaganoj smrti unutar nezainteresirane i otupjele zajednice.

je potrebno odgovoriti na pitanje kako Pradova analiza društva funkcionira danas, dvadeset godina kasnije. Na mikrorazini, stripovi okupljeni u „Tangentama“ sjajne su studije ljudskih odnosa, vješto režirane i ispričane u maniri svojstvenoj stripovskom mediju. Kratka forma ovih priča, uvjetovana politikom časopisâ u kojima su prvotno bile objavljivane, primjerena je njihovoj lirici i aluzivnom karakteru. Premda se odvijaju na pozadini nekih od najzanimljivijih događanja dvadesetog stoljeća, „Tangente“ ni u kom smislu nisu politički traktat i kao takve jednako dobro funkcioniraju izvan konteksta vremena u kojem su nastale. No, dogodila se nepredviđena stvar. Pradove se „Tangente“ u Srbiji objavljuju u trenutku dok se Europom širi mladenački bunt koji glavnog neprijatelja vidi u neoliberalističkoj ideologiji. Građanski nemiri u Grčkoj, Parizu i Londonu, Sve priče „Tangenti“ u sebi okupacija Wall Streeta u nose klicu tog problema Americi, okupacije fakulteta – razočaranost je nužna, a i borba za besplatno idealizam ne može postojati školovanje, kao i pojačana osim kao besadržajna poza. retorika europske ljevice, Do kraja ove zbirke Prado će potencirana galopirajućom nadograđivati ovaj osnovni ekonomskom krizom i motiv. Najprije će, nakon što urušavanjem monetarnih je demaskirao suvremenog POGLED S NOVOG OLIMPA tržišta, koja je napokon našla Mesiju, prikazati nova božanstva „dostojnog neprijatelja“, bacili su novo svjetlo („Dokona božanstva“) koja će ga zamijeniti. na razumijevanje Pradovog stripa. U tom svjetlu Potom će (u „Zlatnim privilegijama“) istražiti „Tangente“ postaju pismo iz prošlosti iz kojega se radikalne posljedice susreta između ciničkog može iščitati upozorenje starijih generacija koje i idealističkog, da bi u su borbu koja se tek ima dogoditi vodile i izgubile. konačnici (u priči „Balada Pradovo minuciozno razlaganje degradacije za saksofon i svetlo neona“) europskog građanstva, današnjim bi probuđenim potpuno razorio svaku aktivistima moglo izgledati kao jalova kuknjava fantaziju stavljajući fantasta nad prolivenim mlijekom. Možemo se samo nadati oči u oči s Istinom. A istina da današnji aktivisti nakon kojeg desetljeća neće Pradovih „Tangenti“ nije u „Tangentama“ prepoznati priče o samima sebi. nešto što bi mi čitatelji, U tom smislu na „Tangente“ treba gledati kao na i sami pomalo fantasti, točku dodira dvaju svjetova, točku koja poprima mogli olako progutati. karakteristike Borgesovog Alepha. U njima vidimo Istina je vrlo jednostavna i svijet kakav je nekad bio i kakav je u najvećoj mjeri i u konačnici porazna – ako danas. Čak i ako se nova kulturna revolucija izjalovi, je nekad i postojala, čarolija njeni protagnositi neće moći reći da ih njihovi očevi je definitivno nestala iz na to nisu upozorili. Pradove su „Tangente“ živi ovog svijeta. Evolucija je dokaz za to. One su trezven, inteligentan i pomalo ispravila slučajnu omašku melankoličan prikaz jednog prostor-vremena i vratila društvo njegovim ispričan bez truna patetike i kao takve su veliko dostignuće europskog stripa. Bez obzira na to darvinističkim korijenima. koliko poražavajuće one u konačnici bile. Tu se ipak ne završava sva Matko Vladanović, strip kritičar priča o „Tangentama“ jer KONAČNI GUBITAK ILUZIJA

ODSJAJ NA STAKLU JA MISLIM DA JE TO POTPUNO MEDIOKRITETSKA KNJIGA. OTKAKO SE ZABAVLJA S ONOM TORENTOVOM IZGUBIO JE I ONO MALO PRONICLJIVOSTI OD RANIJE. I TI SI NEKO VREME BIO U VEZI S ONOM PLAVUŠOM… BEŠE SOFIJA, JE L’ TAKO?

ˇ ZANESENJAK, ALBERTO BIO BI U TI SI ROMANTICNI . ˇ STANJU DA SE ZALJUBIŠ CAK I U ROÐENU ŽENU.

ˇ ˇ ONA JE TAKO ZANOSNA JA DAJ, COVECE, . SAM JE UPOZNAO KADA MI JE PREKUCAVALA POSLEDNJU KNJIGU, ALI DELOVALA MI JE…

SLUŠAJ, U OVIM GODINAMA JE POTREBNO NEŠTO VIŠE OD LEPOG IZGLEDA DA BIH SE VEZAO ZA NEKU ŽENU. NISAM MISLIO NA VEZIVANJE… PROSTO…

DOBRO, NIJE LOŠA, MORAM DA KAŽEM, ALI NIŠTA OZBILJNO. IMA DOBRO TELO I TO JE TO. VIÐAMO SE S VREMENA NA VREME.

ZAJEDNO STE VEC DOSTA DUGO, PA SAM POMISLIO…

TAKO JE, ALBERTO, VRLO PROSTO. NEGO, ˇ HINESTINA KNJIŽICA…? KAKO TI SE CINI

NARAVNO… ALI AKO HOCEŠ MALO DA PROMENIŠ MISLI, SVRAˇ TI DO MENE, MOŽEMO DA VECERAMO… NE BRINI, SUTRA CU MALO DUŽE DA RADIM I GOTOVO… ONDA SE VIDIMO USKORO.

SOFIJA? ZDRAVO, LEPOTICE. RADIŠ…? DA… I JA ISTO…

ˇ …NEMA NICEGA, KAO NI U NJIHOVIM KNJIGAMA.

… SVAKO PIŠE ONAKO KAKO ŽIVI, PA ZATO ˇ I NEMAJU O CEMU DA PIŠU! NJIHOVI SU ŽIVOTI BESADRŽAJNI, CIFTINSKI… U NJIMA NEMA UZLETA, NEMA PONORA, NEMA… ަ

HOCU DA TE VIDIM GOLU.

PIŠU ONAKO KAKO VODE LJUBAV, BEZ DUHA, KAO ŠTO TO RADE BAKALIN I KASIRKA…

NASTAVI, DOK NAM SIPAM PICE…

ˇ CEKAJ… NEMOJ TAKO DA ŽURIŠ…

TVOJA RASPUŠTENA KOSA, TVOJA KOŽA ŠTO SE BELASA, ˇ ODSJAJ U CAŠI SA PICEM…

HAJDE SAD… NASTAVI.

OKRENI SE S LEÐA, MOLIM TE, SOFIJA… STANI TU, ETO TU, NA TOM SVETLU.

A TI? NECEŠ DA SE SKINEŠ?

PA… NARAVNO… ALI KASNIJE…

ROHELIO… DA LI TI… MENE VOLIŠ? DAJ, SOFIJA, NEMOJ DA SE PONAŠAŠ KAO IZ NEKE SRCEPARATELJNE SAPUNICE…

ZNAŠ ŠTA, ROHELIO? NE ZNAM KAKO VODE LJUBAV BAKALIN I KASIRKA, ˇ ALI TI MOGU RECI DA TVOJ NACIN VOÐENJA LJUBAVI NIJE NIŠTA BOLJI. ަ

ˇ ZNAM DA SI OBRAZOVAN I UGLAÐEN COVEK, A JA ˇ OBICNA SEKRETARICA, ALI ONO ŠTO MENI TREBA JE DA MI BUDEŠ LJUBAVNIK, A NE PROFESOR ILI DEKORATER.

MISLIM DA SVO TO PRENEMAGANJE SKRIVA DA SI NESPOSOBAN DA OSETIŠ BILO KAKVU STRAST. MOŽDA JE TVOJE POIMANJE LJUBAVI RAFINIRANO, ALI MENE TO UOPŠTE NE UZBUÐUJE NITI ME ZADOVOLJAVA.

TO MI JE DOSADNO I TUGALJIVO.

NE ZNAM JESI LI SI SE U MENE ZALJUBIO, JESAM LI TI STVARNO POTREBNA, ILI TI POVREMENO SAMO DOBRO DOÐEM KAO JOŠ JEDNA RAZONODA ZA TVOJE IGRE PRETVARANJA.

TO SAM TE VEC PITALA, ALI MI NISI ODGOVORIO. SAD ME NI NE ZANIMA.

ˇ „Meškolji se u fotelji, glumacki, isprazno, ali ne uspeva da ˇ odagna osecaj jeda i gorcine, koji navire poput neprijatnog žamora iz pozadine, ostavljajuci mu bljutav i gadan ukus ˇ poraza, bez ikakve epske velicine, rezak poput odsjaja na ˇ staklu caše u njegovoj ruci.“

“Rohelio sad igra poslednju scenu iz jednog od onih filmova kojih se toliko ˇ je on jedini gledalac “ gnuša, a ciji .

ZBOGOM, ROHELIO. NEMOJ VIŠE DA ME ZOVEŠ, MOLIM TE.

TANGENTE NEMA NIKOG. ŠTA VAM TREBA?

DANAS JE VAZDUH MLAK I LEPLJIV KAO SMOLA, ˇ OD KOJE SVE POSTAJE USPORENO I NEOBICNO MIRNO, KAO ZATIŠJE KOJE PREDSKAZUJE BURU.

TRAŽIM GAZDARICU. MARTU? OTIŠLA JE AUTOM.

KUDA JE OTIŠLA? ETO NA TU STRANU.

HVALA.

ZDRAVO, MARTA.

TU SAM U PROLAZU. REKLI SU MI DA SI SE VRATILA I PREUZELA BRIGU O KUCI TVOJIH TETAKA. KAKO TE TAMO NISAM NAŠAO, POMISLIO SAM DA BI MOGLA DA BUDEŠ OVDE. ަ

PABLO…?

DVANAEST GODINA…

JESI LI POSTAO POZNATI ARHITEKTA? NE. PREKINUO SAM ŠKOLOVANJE POSLE TRI GODINE. ˇ RADIM KAO OBICAN ANONIMNI SLUŽBENIK U BANCI, ISTINA VEOMA SAM DOBRO PLACEN… A TI? ަ

NIJE MI DUGO TREBALO DA SHVATIM DA NIKAD NECU POSTATI GLUMICA, NI DOBRA NI LOŠA. STUDIRALA SAM ISTORIJU, PRIJAVILA SE ZA DRŽAVNU SLUŽBU I SAD RADIM KAO BIBLIOTEKARKA U NARODNOJ.

DAKLE, POŠTO SMO NAŠU LJUBAV ŽRTVOVALI ZATO DA BISMO ZADOVOLJILI SVOJE GOLEME I NEPRIKOSNOVENE AMBICIJE, EVO NAS PONOVO, DVANAEST GODINA KASNIJE, TU GDE SMO SE RASTALI I ODAKLE SMO KRENULI DA OSVOJIMO SVET… MEDIOKRITETI SA PLATICAMA.

NE SPRDAJ SE…

TAJAC. VREME ISCRTAVA TANGENTE: ISKUŠENJE PONOVNOG OŽIVLJAVANJA PROŠLOSTI I STRAH DA ˇ SE TA ŽELJA IZRAZI RECIMA .

DA… MOŽE BITI.

UOPŠTE SE NE SPRDAM. SAMO MISLIM DA SMO OVOGA RADI MOGLI SEBI DA UŠTEDIMO VELIKE ODLUKE I DA NAPROSTO BUDEMO SRECNI.

HOCEŠ OSTATI ˇ NA RUCKU? NE MOGU. MORAM NA SASTANAK U JEDAN… ˇ CEKAJU ME INVESTITORI…

BICE JOŠ PRILIKA DA SE OPET VIDIMO. JA CU DOLAZITI S VREMENA NA VREME DA PROVEDEM VIKEND U KUCI. ަ

NECU BITI TU. ODLAZIM SUTRA.

PONOVO TAJAC. TRAJE TEK TOLIKO KOLIKO JE POTREBNO DA SE PREUREDI STVARNOST, DA SE ˇ ZAKLOPI KNJIGA IZ KOJE SMO PONOVO PROCITALI NEKI PASUS KOJEG SMO SE NAMAH SETILI.

… ALI CU U SREDU PROCI OVUDA NA POVRATKU.

DA… IMACEMO TOLIKO ˇ TOGA DA PRICAMO .

VIDIMO SE, MARTA. ZOVNI ME NA BIBLIOTEKU, PA CEMO SE NACI OVDE. ަ

VAŽI.

ˇ VETAR POCINJE DA PIRKA. IZA LEÐA JOJ DOPIRE ZVUK MOTORA KOJI BRUJI, DOK IZ DALJINE POTMULO ROMORI OLUJA KOJA SE SVE VIŠE PRIBLIŽAVA.

DOBRO ONDA, VREME JE DA ˇ CU ZAKASNITI POÐEM, INACE .