Nehemija 1 Riječi Nehemije, sina Hakalijina. U mjesecu Kislevu, dvadesete godine, dok sam bio u dvorcu Šušanu, 2 Dođe Hanani, jedan od moje braće, on i neki ljudi iz Judeje; i ja ih upitah o Židovima koji su pobjegli, koji su ostali od ropstva, i o Jeruzalemu. 3 I rekoše mi: “Ostatak koji je preostao od ropstva ondje u pokrajini u velikoj je nevolji i sramoti. Jeruzalemski zid je srušen, a vrata su mu spaljena vatrom.” 4 Kad sam čuo te riječi, sjedoh i plakah, tugovah nekoliko dana, postih i molih se pred Bogom nebeskim, 5 I reče: “Molim te, Gospodine, Bože nebeski, Bože veliki i strašni, koji čuvaš savez i milosrđe onima koji te ljube i čuvaju zapovijedi tvoje!” 6 Neka uho tvoje bude pažljivo i oči tvoje otvorene da uslišiš molitvu sluge svoga, koju sada danju i noću izgovaram pred tobom za Izraelce, sluge tvoje, i da priznaš grijehe Izraelaca kojima smo sagriješili protiv tebe; sagriješili smo i ja i dom oca moga. 7 Vrlo smo se pokvarili protiv tebe i nismo čuvali zapovijedi, ni uredbe, ni odredbe koje si naredio svome slugi Mojsiju. 8 Sjeti se, molim te, riječi koju si zapovjedio Mojsiju, sluzi svome: ‘Ako prestupite, raspršit ću vas među narode.’ 9 Ali ako se obratite k meni i budete čuvali moje zapovijedi i vršili ih, čak i ako među vama bude prognanih do kraja neba, ja ću ih i odande skupiti i dovesti ih na mjesto koje sam odabrao da ondje prebivam svoje ime. 10 A ovo su tvoji sluge i tvoj narod, koje si otkupio svojom velikom snagom i svojom snažnom rukom. 11 Molim te, Gospodine, neka uho tvoje bude pažljivo na molitvu sluge tvoga i na molitvu slugu tvojih koji se boje tvoga imena! Daj, molim te, danas svome sluzi sreću i udijeli mu milost u očima ovog čovjeka! Jer ja sam bio kraljev peharnik.
8 I pismo Asafu, čuvaru kraljevske šume, da mi da drvo za izradu greda za vrata palače koja pripadaju kući, i za gradski zid i za kuću u koju ću ući. I kralj mi je dao, jer je dobra ruka Boga mojega bila nada mnom. 9 Tada sam došao k upraviteljima s one strane rijeke i predao im kraljeva pisma. Kralj je sa mnom poslao vojskovođe i konjanike. 10 Kad su to čuli Sanbalat Horonac i Tobija, sluga Amonac, vrlo ih je ražalostilo što je došao čovjek da se brine za dobrobit Izraelovih sinova. 11 Tako sam došao u Jeruzalem i ostao ondje tri dana. 12 Ustao sam noću, ja i nekoliko ljudi sa mnom; nikome nisam rekao što mi je Bog moj stavio na srce da učinim u Jeruzalemu; niti je sa mnom bilo ikakve životinje osim životinje na kojoj sam jahao. 13 I izađoh noću kroz vrata doline, čak pred zmajevim studencem, i do vrata za gnojište, i pogledah zidine Jeruzalema, koje bijahu srušene, a vrata njegova bijahu spaljena vatrom. 14 Zatim sam otišao do vrata izvora i do kraljevskog ribnjaka, ali nije bilo mjesta da zvijer koja je bila podo mnom prođe. 15 Tada sam se noću popeo uz potok i pregledao zid, pa se okrenuo i ušao kroz vrata doline te se tako vratio. 16 A vladari nisu znali kamo sam išao ni što sam radio; niti sam to još bio rekao Židovima, ni svećenicima, ni velikašima, ni vladarima, ni ostalima koji su obavljali posao. 17 Tada im rekoh: “Vidite u kakvoj smo nevolji, kako je Jeruzalem pustošen i kako su mu vrata spaljena. Dođite i obnovimo jeruzalemski zid da više ne budemo na ruglo!” 18 Tada im ispričah o ruci Boga svoga koja je bila dobra nada mnom, kao i o kraljevim riječima koje mi je rekao. A oni rekoše: "Ustanimo i gradimo!" Tako ojačaše ruke svoje za ovo dobro djelo. 19 Kad su to čuli Sanbalat Horonac, Tobija, sluga Amonac, i Gešem Arapin, ismijali su nas i prezreli govoreći: “Što to radite? Zar se bunite protiv kralja?” 20 Tada im odgovorih i rekoh: “Bog nebeski, on će nam donijeti sreću; zato ćemo mi, sluge njegove, ustati i graditi. Ali vi nemate udjela, ni prava, ni spomena u Jeruzalemu.”
POGLAVLJE 2
POGLAVLJE 3
1 U mjesecu Nisanu, dvadesete godine kralja Artakserksa, vino je bilo pred njim. Uzeh vino i dadoh ga kralju. Prije nisam bio žalostan u njegovoj prisutnosti. 2 Zato mi kralj reče: “Zašto ti je lice tužno, kad nisi bolestan? To nije ništa drugo nego tuga u srcu.” Tada se jako prestraših. 3 I reče kralju: “Neka kralj živi dovijeka! Zašto mi lice ne bi bilo tužno kad grad, mjesto grobova mojih otaca, leži pustoš, a vrata njegova izgorjela su vatrom?” 4 Tada mi kralj reče: “Što tražiš?” Pomolio sam se Bogu nebeskom. 5 I rekoh kralju: “Ako je kralju milo i ako je tvoj sluga našao milost u tvojim očima, pošalji me u Judu, u grad grobova mojih otaca, da ga obnovim.” 6 Kralj me upita (a kraljica je sjedila pokraj njega): "Koliko će dugo trajati tvoje putovanje i kada se vraćaš?" Kralju se svidjelo poslati me, a ja sam mu odredio vrijeme. 7 Nadalje rekoh kralju: “Ako je kralju milo, neka mi se daju pisma upraviteljima s one strane rijeke da me prevedu dok ne dođem u Judeju;
1 Tada ustade veliki svećenik Elijašib sa svojom braćom svećenicima i sagradiše Ovčja vrata; posvetiše ih i postaviše im vrata; posvetiše ih do kule Mea, do kule Hananeel. 2 A pokraj njega gradili su ljudi iz Jerihona. A pokraj njih gradio je Zakur, sin Imrijev. 3 Riblja vrata sagradili su Hasenaini sinovi, koji su postavili grede i ugradili vrata, brave i prijevornice. 4 A do njih je popravljao Meremot, sin Urije, sina Kozova. A do njih je popravljao Mešulam, sin Berekje, sina Mešezabelova. A do njih je popravljao Zadok, sin Baanov. 5 A pokraj njih popravljali su Tekoanci, ali njihovi velikaši nisu priklonili svoje vratove djelu Gospodara svoga. 6 Stara vrata popravili su Jojada, sin Paseahov, i Mešulam, sin Besodejin; oni su postavili grede i ugradili vrata, brave i prijevornice. 7 A do njih su popravljali Melatja Gibeonac i Jadon Meronoćanin, ljudi iz Gibeona i Mispe, do prijestolja upravitelja s ove strane rijeke.
POGLAVLJE 1