Pisma Herodu i Pilatu HERODOVO PISMO GUVERNERU PILATU. Herod Ponciju Pilatu, upravitelju Jeruzalema: Mir. U velikoj sam brizi. Pišem ti ovo da, kad ovo čuješ, tuguješ za mnom. Jer dok se moja kći Herodijada, koja mi je draga, igrala na ledenoj lokvi, led se pod njom slomio i cijelo joj je tijelo palo, a glava joj je odsječena i ostala na površini leda. I gle, majka joj drži glavu na koljenima u krilu, a cijela je moja kuća u velikoj žalosti. Jer ja, kad sam čuo za čovjeka Isusa, htio sam doći k tebi da ga vidim nasamo i čujem njegovu riječ, je li ona kao riječ sinova ljudskih. I sigurno je da zbog mnogih zlih djela koja sam učinio Ivanu Krstitelju i jer sam se rugao Kristu, evo, primam nagradu pravednosti, jer sam prolio mnogo krvi tuđe djece na zemlji. Stoga su sudovi Božji pravedni; jer svaki čovjek prima prema svojoj misli. Ali budući da si bio dostojan vidjeti tog Bogočovjeka, stoga ti priliči da moliš za mene. I moj sin Azbonius je u agoniji smrtnog časa. I ja sam u nevolji i velikoj kušnji jer imam vodenu bolest i u velikoj sam nevolji jer sam progonio onoga koji je uveo krštenje vodom, a to je bio Ivan. Stoga, brate moj, sudovi Božji su pravedni. I moja žena, opet, kroz svu tugu za kćeri, oslijepi na lijevo oko, jer smo htjeli zaslijepiti Oko pravednosti. Nema mira zlotvorima, govori Gospodin. Jer već velika nevolja dolazi na svećenike i na pisce Zakona jer su ti predali Pravednika. Jer ovo je svršetak svijeta, da su pristali da pogani postanu baštinici. Jer djeca svjetla bit će izbačena, jer nisu čuvala ono što je propovijedano o Gospodinu i o Sinu njegovu. Zato opaši svoje bokove i primi pravednost, ti sa svojom ženom sjećajući se Isusa noću i danju; i kraljevstvo će pripasti vama, poganima, jer mi, (izabrani) narod, ismijali smo Pravednika. Ako je sada mjesto za našu molbu, Pilate, budući da smo nekoć bili na vlasti, pokopaj moju obitelj pažljivo; jer je pravedno da nas ti pokopaš, a ne svećenici, koje će, nakon malo vremena, kako kaže Pismo, o dolasku Isusa Krista stići osveta. Zbogom tebi, Prokla, tvoja žena. Šaljem ti naušnice svoje kćeri i svoj prsten da ti budu uspomena na moju smrt. Jer crvi već počinju izlaziti iz moga tijela i evo, primam vremeniti sud i bojim se suda koji dolazi. Jer u oba slučaja stojimo pred djelima živoga Boga; ali ovaj sud, koji je vremenit, je za vrijeme, dok je onaj koji dolazi sud zauvijek. Kraj pisma upravitelju Pilatu. PILATOVO PISMO HERODU.
Pilat Herodu tetrarhu: Mir. Znaj i vidi, da sam se u dan kad si mi predao Isusa sažalio na sebe i posvjedočio pranjem ruku (da sam nevin) o onome koji je uskrsnuo iz groba nakon tri dana i izvršio tvoju volju u njemu, jer si htio da budem s tobom povezan u njegovu raspeću. Ali sada saznajem od krvnika i od vojnika koji su čuvali njegov grob da je uskrsnuo od mrtvih. I posebno sam potvrdio ono što mi je rečeno, da se tjelesno pojavio u Galileji, u istom liku, i istim glasom, i istom naukom, i sa zdravim učenicima, ne mijenjajući se ni u čemu, nego propovijedajući smjelo svoje uskrsnuće i vječno kraljevstvo. I gle, nebo i zemlja se raduju; i gle, Prokla, žena moja, vjeruje u viđenja koja su joj se ukazala kad si poslao da predam Isusa narodu Izraelovom zbog njihove zlobe. Kad je moja žena Prokla čula da je Isus uskrsnuo i da se pojavio u Galileji, uze sa sobom stotnika Longina i dvanaest vojnika, onih koji su bdjeli kod groba, te ode pozdraviti lice Kristovo kao da ide na neki veliki prizor i vidje ga s njegovim učenicima. Dok su oni stajali, čudili se i promatrali ga, on ih pogleda i reče im: "Što je to? Vjerujete li u mene?" Prokletstvo, znaj da je u savezu koji je Bog dao ocima rečeno da će svako tijelo koje je propalo živjeti mojom smrću, koju ste vidjeli. I sada vidite da živim ja, kojega ste vi razapeli. I mnogo sam pretrpio dok nisam položen u grob. Ali sada me poslušajte i vjerujte u moga Oca, Boga koji je u meni. Jer sam razvezao uzice smrti i razlomio vrata Šeola; i moj dolazak bit će poslije. A kad su moja žena Prokla i Rimljani čuli to, došli su i javili mi to plačući; jer su i oni bili protiv njega kad su smišljali zla koja su mu nanijeli. Tako da sam i ja bio na svojoj postelji u nevolji, obukao sam haljinu žalosti i uzeo sa sobom pedeset Rimljana sa svojom ženom te otišao u Galileju. I dok sam išao putem, svjedočio sam o ovome: da je Herod to učinio po meni, da se sa mnom savjetovao i prisilio me da naoružam ruke protiv njega i da sudi onome koji sudi sve, i da bičujem Pravednika, Gospodina pravednika. I kad smo se približili k njemu, o Herode, začuo se s neba snažan glas i strašna grmljavina, i zemlja se zatresla i ispuštala je sladak miris kakav se nikada nije osjetio čak ni u jeruzalemskom hramu. Dok sam stajao na putu, Gospodin me ugledao gdje stojim i razgovaram sa svojim učenicima. Ali ja sam se u srcu pomolio jer sam znao da je to onaj kojega ste mi predali, da je on Gospodar stvorenja i Stvoritelj svega. Ali mi, kad smo ga vidjeli, svi smo pali ničice pred njegove noge. I rekao sam jakim glasom: "Sagriješio sam, Gospodine, što sam sjeo i sudio tebi, koji sve osvećuješ u istini. I evo, znam da si ti Bog, Sin Božji, i vidio sam tvoju ljudsku prirodu, a ne tvoju božansku prirodu." Ali Herod me s Izraelcima prisilio da ti učinim zlo. Smiluj mi se, dakle, Bože Izraelov! A moja žena, u velikoj muci, reče: Bože neba i zemlje, Bože Izraelov, ne nagradi me po djelima Poncija Pilata, ni