Nehemija POGLAVLJE 1 1 Riječi Nehemije, sina Hakalijina. I dogodi se u mjesecu Kislevu, dvadesete godine, dok sam bio u dvorcu Susanu, 2 Dođe Hanani, jedan od moje braće, on i neki ljudi iz Judeje; i ja ih upitah o Židovima koji su pobjegli, koji su ostali od ropstva, i o Jeruzalemu. 3 I rekoše mi: “Ostatak koji je preostao od ropstva ondje u pokrajini nalazi se u velikoj nevolji i sramoti. Zidine Jeruzalema su srušene, a vrata njegova spaljena su vatrom.” 4 I dogodi se, kad čuh te riječi, da sjedoh i plakah, i tugovah nekoliko dana, i postih i molih se pred Bogom nebeskim, 5 I reče: "Molim te, Gospode Bože nebeski, Bože veliki i strašni, koji čuvaš savez i milost onima koji te ljube i drže se tvojih zapovijedi, 6 Neka uho tvoje bude pažljivo i oči tvoje otvorene da čuješ molitvu sluge svoga, koju sada molim pred tobom, danju i noću, za sinove Izraelove, sluge tvoje, i da priznaš grijehe sinova Izraelovih, koje smo sagriješili protiv tebe; sagriješili smo i ja i dom oca moga. 7 Vrlo smo se pokvarili protiv tebe i nismo čuvali zapovijedi, ni uredbe, ni zakone koje si zapovjedio Mojsiju, slugi svome. 8 Sjeti se, molim te, riječi koju si zapovjedio Mojsiju, slugi svome, govoreći: Ako prestupite, rasijat ću vas među narode. 9 Ali ako se obratite k meni i budete čuvali moje zapovijedi i vršili ih, čak i ako među vama bude prognanih do kraja neba, ja ću ih i odande sakupiti i dovesti ih na mjesto koje sam izabrao da ondje nastanim ime svoje. 10 A ovo su tvoje sluge i tvoj narod, koje si otkupio svojom velikom snagom i svojom snažnom rukom. 11 Gospode, molim te, neka uho tvoje bude pažljivo na molitvu sluge tvoga i na molitvu slugu tvojih koji se boje imena tvoga. I učini da danas sluga tvoj bude uspješan i daj mu milost pred ovim čovjekom. Jer ja sam bio kraljev peharnik. POGLAVLJE 2 1 U mjesecu Nisanu, dvadesete godine kralja Artakserksa, vino je bilo pred njim. Uzeh vino i dadoh ga kralju. Prije nisam bio tužan u njegovom prisustvu. 2 Zato mi kralj reče: "Zašto ti je lice tužno, kad nisi bolestan? To nije ništa drugo nego tuga u srcu." Tada se jako uplaših, 3 I reče kralju: "Neka kralj živi dovijeka! Zašto mi lice ne bi bilo tužno kad grad, mjesto grobova mojih otaca, leži pustoš, a vrata njegova izgorjela su vatrom?" 4 Tada mi kralj reče: "Za šta tražiš?" Pomolih se Bogu nebeskom. 5 I rekoh kralju: Ako je kralju drago i ako je tvoj sluga našao milost u tvojim očima, pošalji me u Judu, u grad grobova mojih otaca, da ga obnovim. 6 A kralj mi reče (a kraljica je sjedila pored njega): "Koliko će dugo trajati tvoje putovanje i kada ćeš se vratiti?" Kralju se svidjelo da me pošalje, i ja sam mu odredio vrijeme.
7 I rekoh kralju: Ako je kralju milo, neka mi se daju pisma upraviteljima s one strane rijeke da me provedu dok ne dođem u Judu; 8 I pismo Asafu, čuvaru kraljevske šume, da mi da drvo za izradu greda za vrata palače koja pripadaju kući, i za gradski zid i za kuću u koju ću ući. I kralj mi je dao, jer je dobra ruka Boga moga bila nada mnom. 9 Tada sam došao k upraviteljima s one strane rijeke i predao im kraljeva pisma. Kralj je sa mnom poslao vojskovođe i konjanike. 10 Kad su to čuli Sanbalat Horonac i Tobija, sluga Amonac, vrlo ih je ražalostilo što je došao čovjek da se brine za dobrobit Izraelovih sinova. 11 Tako sam došao u Jeruzalem i ostao ondje tri dana. 12 Ustadoh noću, ja i nekoliko ljudi sa mnom; nikome ne kazah šta mi je Bog moj stavio na srce da učinim u Jeruzalemu; niti je sa mnom bilo ikakve životinje osim životinje na kojoj sam jahao. 13 I izađoh noću kroz vrata doline, čak pred zmajevim bunarenom, i do vrata za gnojivo, i pogledah zidine Jeruzalema, koje bijahu srušene, a vrata njegova spaljena vatrom. 14 Zatim sam otišao do vrata izvora i do kraljevskog bazena, ali nije bilo mjesta da zvijer koja je bila ispod mene prođe. 15 Tada sam se noću popeo uz potok i pogledao zid, pa se okrenuo i ušao kroz vrata doline, i tako se vratio. 16 A vladari nisu znali kuda sam išao niti šta sam radio; niti sam to još rekao Židovima, ni svećenicima, ni velikašima, ni vladarima, ni ostalima koji su obavljali posao. 17 Tada im rekoh: "Vidite u kakvoj smo nevolji, kako je Jerusalem opustošen i kako su mu vrata spaljena. Hajde da obnovimo zidine Jerusalema da više ne budemo na ruglo." 18 Tada im ispričah o ruci Boga moga koja je bila dobra nada mnom, kao i o kraljevim riječima koje mi je rekao. A oni rekoše: "Ustanimo i gradimo!" Tako ojačaše ruke svoje za ovo dobro djelo. 19 Ali kad to čuše Sanbalat Horonac, i Tobija, sluga Amonac, i Gešem Arapin, ismijaše nam se i prezreše nas govoreći: "Šta to radite? Zar ćete se pobuniti protiv kralja?" 20 Tada im odgovorih i rekoh im: "Bog nebeski, on će nam donijeti sreću; zato ćemo mi, sluge njegove, ustati i graditi; a vi nemate udjela, ni prava, ni spomena u Jeruzalemu." POGLAVLJE 3 1 Tada ustade Elijašib, veliki svećenik, sa svojom braćom svećenicima i sagradiše Ovčja vrata; posvetiše ih i postaviše im vrata; posvetiše ih do kule Mea, do kule Hananeel. 2 A pored njega su gradili ljudi iz Jerihona. A pored njih je gradio Zakur, sin Imrijev. 3 Ali Riblja vrata sagradiše sinovi Hasenahini, koji su također postavili grede i ugradili vrata, brave i prečke. 4 A do njih je popravljao Meremot, sin Urije, sina Kozova. A do njih je popravljao Mešulam, sin Berekje, sina Mešezabelova. A do njih je popravljao Zadok, sin Baanov. 5 A do njih su Tekoanci popravljali, ali njihovi velikaši nisu priklonili svoje vratove djelu Gospodara svoga. 6 Stara vrata popraviše Jojada, sin Paseahov, i Mešulam, sin Besodejin; oni postaviše grede i umetnuše vrata, brave i prečke.