HRVATSKI ŠPORTSKI MUZEJ • broj 204 • godina LIII / 2025. • UDK 796/799(091) • CODEN: PHSPFG • ISSN 1330-948X
NOGOMET:
Formiranje nogometnog prvenstva FNRJ
IVICA KOSTELIĆ:
Dnevnički zapisi sa ZOI Torino 2006.
SOKOLSTVO:
Povijesni razvoj sokolskog pokreta u Hrvatskoj i na Sušaku
MAČEVANJE: Mačevački dvoboji u Zagrebu
ORLOVSTVO: Hrvatsko Orlovstvo na krilima vjere i snage
SPORT
I MODA:
ženski trendovi u hrvatskom tisku s kraja 19. stoljeća do pedesetih godina 20. stoljeća
RAZGOVOR: Drago Rukljač Legendarni zagrebački nogometaš, „gospodin u kopačkama“, utjelovio je ideju da se stil i elegantna izvedba cijene jednako kao i rezultat
TRADICIJA: Sport Hrvata u Subotici
Povijesno i kulturno središte Hrvata u Vojvodini krije priču o bogatoj sportskoj tradiciji koja nadilazi lokalne okvire
KOŠARKA : Gostovanje NBA All-Star momčadi u Hrvatskoj 1964. godine
POVIJEST HRVATSKOG SPORTA
IZDAVAČ • PUBLISHER
Hrvatski športski muzej
SUIZDAVAČI • CO-PUBLISHERS
Hrvatski olimpijski odbor
Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Kineziološki fakultet Sveučilišta u Splitu
Kineziološki fakultet Osijek Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku
Hrvatska olimpijska akademija Hrvatski institut za povijest
Hrvatski državni arhiv
Hrvatsko društvo za povijest sporta
Leksikografski zavod Miroslav Krleža
UREDNIČKO VIJEĆE • EDITORIAL BOARD
Ratko Cvetnić
Jurica Gizdić
Vladimir Iveta
Davor Kovačić
Marinko Lazzarich
Tomaž Pavlin
Gordan Ravančić
Marijan Sutlović
Dario Škegro
Luka Marin Vuco
GLAVNA UREDNICA • EDITOR-IN-CHIEF
Ana Popovčić
LEKTURA I KOREKTURA • LANGUAGE EDITING AND PROOFREADING
Nika Vuksanović
DIZAJN I GRAFIČKO OBLIKOVANJE • DESIGN AND LAYOUT
Marin Stojić
PRIJEVOD NA ENGLESKI JEZIK • ENGLISH TRANSLATION
Marija Budimir
TISAK • PRINTED BY
Denona d.o.o.
NAKLADA • EDITION
200 primjeraka
Časopis izlazi jednom godišnje. • The journal is published annually. Rukopise slati na e-adresu: phs@hoo.hr • Manuscripts should be sent to: phs@hoo.hr Rukopisi se ne vraćaju. • Manuscripts will not be returned.
Uredništvo ne odgovara za navode i gledišta iznesena u pojedinim prilozima. • The Editorial Board is not responsible for the opinions and statements expressed in individual contributions.
POVIJEST hrvatskog sporta
Dragi čitatelji,
nakon 25 godina časopis „Povijest hrvatskog sporta “ ponovno izlazi kao samostalno izdanje – obnovljen, ali s istom misijom – čuvati i popularizirati sportsku prošlost, ispričati priče koje govore puno više od samih rezultata. Naša je tradicija duga. Prvi broj časopisa „Povijest sporta “ objavljen je 1970., a ideja o njegovu pokretanju rođena je još 1964. u sklopu priprema za Enciklopediju fizičke kulture. Tijekom desetljeća časopis je mijenjao naziv, izdavače i opseg, ali je uvijek okupljao entuzijaste, istraživače i ljubitelje sporta. Posljednjih godina izlazio je unutar „Olimpa “ (službenog časopisa Hrvatskoga olimpijskog odbora) kao podlistak, a sada se, nakon stanke, pod okriljem Hrvatskoga športskog muzeja i partnerskih ustanova, vraća u samostalan format. Novi broj donosi i novi koncept. Povezujemo znanstvene, stručne i publicističke tekstove. Uvode se rubrike o muzejskoj građi, sportskoj fotografiji, osobna sjećanja i intervjui. U ovom broju posebno izdvajamo dnevnički zapis Ivice Kostelića iz dana kad je osvojio svoju prvu olimpijsku medalju. Iako u naslovu nosimo „hrvatski sport“, gledamo šire – sport je univerzalna priča o društvu, vremenu i ljudima. Vjerujemo da postoji bezbroj važnih tema koje tek čekaju da budu istražene i ispričane, a ovaj časopis neka bude mjesto gdje počinju.
Povijest sporta više je od nostalgičnog prisjećanja – ona je alat za razumijevanje društvenih odnosa, identiteta, uspjeha, ali i sukoba i prijepora. U vremenu kada se sport promatra kroz brojke i spektakl, cilj nam je vratiti pažnju na njegove korijene, ljude i priče koje često ostaju na marginama. Ovaj časopis želimo oblikovati kao prostor otvoren za sve koji sport promišljaju šire – kroz kontekst, arhive, osobna iskustva i javnu memoriju. Zahvaljujemo svim autorima, suradnicima i ustanovama koje su podržale ovaj povratak. Veselimo se novim brojevima, novim pričama – i vama, našim čitateljima.
Uredništvo
Mačevalački dvoboji u Zagrebu krajem 19.
i početkom 20. stoljeća
Ana Popovčić
Hrvatska olimpijska akademija
UDK 796.86(497.5 Zagreb)“18/19“
394.8(497.5 Zagreb)“18/19“
Izvorni znanstveni članak
Predmet ovog rada su mačevalački dvoboji koji su u Zagrebu organizirani krajem 19. i početkom 20. stoljeća te analiza njihova društvenog, političkog i kulturnog konteksta. Istraživanje će objasniti ulogu koju su navedeni dvoboji imali, prvenstveno u smislu simboličkog potvrđivanja statusa (često uz demonstraciju domoljublja i otpora prema austrougarskim vlastima) te kao uobičajena praksa za rješavanje trivijalnih razmirica. Budući da su svi dvoboji bili ilegalni, vrlo je mali broj pisanih izvještaja koji opisuju ovu praksu dvoboja u Zagrebu na prijelazu stoljeća. Zbog toga se članak prvenstveno oslanja na protokole dvoboja koji su napisani prije i nakon svakog dvoboja kao i na pisana svjedočanstva sudionika dvoboja zabilježena 1960-ih koja se nalaze u Hrvatskome športskom muzeju.
Ključne riječi: mačevanje, Zagreb, dvoboji, 19. stoljeće, 20. stoljeće
Uvod
Sve do Prvoga svjetskog rata mačevalački dvoboji bili su uobičajena pojava kod srednjih i viših društvenih slojeva u većem dijelu Europe, a posebno u središnjoj Europi. Jedina iznimka u tom smislu bile su skandinavske zemlje u kojima se već u tom razdoblju na mačevanje gleda isključivo kao na sport, čak oblik tjelovježbe, pa se iz tog razloga (radi ravnomjernog i simetričnog razvoja tijela) u jednakoj mjeri mačuje i desnom i lijevom rukom.1 Situacija povezana s mačevanjem i dvobojima u Zagrebu krajem 19. i početkom 20. stoljeća uvjetovana je općom društvenom klimom te činjenicom da je Zagreb u tom razdoblju već u višestoljetnoj zajednici s Ugarskom i Austrijom, kao jedno od manjih središta, pod snažnim kulturnim utjecajima Beča i Budimpešte. Prvenstveno, u Monarhiji je mačevanje bilo obvezan dio vojne obuke za časnike (ali i šire društvene kulture) i svaka pukovnija u državi, pa tako i na području Hrvatske, imala je svojeg učitelja mačevanja. Ti učitelji osposobljavali su se u Bečkome Novom Mjestu, odnosno na tamošnjem Tečaju za učitelje tjelovježbe i mačevanja (Turn-und Fechtlehrer-Kurs2).
U većim gradovima časnici su otvarali škole mačevanja, a potreba za podukom iz mačevanja proizlazila je iz, u ono vrijeme relativno čestih dvoboja. U skladu s navedenim povijesni izvori kazuju da je službeno prvi učitelj mačevanja (za građanstvo, izvan vojne obuke) bio časnik Adalbert Vanino pedesetih godina 19. stoljeća, a šezdesetih godina istog stoljeća učitelj je bio natporučnik Herman Rosa.3 Godine 1859. u Zagreb je došao Austrijanac Friedrich Singer, koji počinje raditi kao učitelj tjelovježbe, a podučavao je i mačevanje.4 Početak sportskog mačevanja u Zagrebu veže se također uz umirovljenoga austrougarskog majora Augusta Piazzu, Talijana iz časničke obitelji rođenog u Slovačkoj.5 Kako bi se bolje shvatila situacija s mačevanjem u Zagrebu tog doba, treba naglasiti da je Ugarska imala vrlo
1 Franjo BUČAR, „U spomen dr. Isidoru Kršnjavome“, Hrv. sokol, 9/1927., br. 3, 90.
2 Turn-und Fechtlehrer-Kurs bila je mačevalačka škola povezana s Terezijanskom vojnom akademijom (Theresianische Militärakademie), jednom od najprestižnijih vojnih obrazovnih ustanova Habsburške Monarhije. Glavni cilj bio je obučiti instruktore gimnastike i mačevanja za vojsku, ali i za civilne škole. Škola je imala značajan utjecaj na standardizaciju metoda mačevanja unutar oružanih snaga Austro-Ugarske. Također, bila je dio širega reformskog pokreta u kojem se naglašavala tjelesna priprema i sportski odgoj, čime se mačevanje promoviralo i u civilnim krugovima, posebice u kontekstu razvoja Turnvereina (gimnastičkih društava) u 19. stoljeću. Usp. Erich Hillbrand Die Theresianische Militärakademie und ihre Geschichte, Beč, 1995.
3 Franjo BUČAR, Mačevanje: Sokolska knjižica, svezak XVIII, Zagreb, 1912.
4 Usp. Bogomir JAMBROŠIĆ, 90 godina Prvog hrvatskog mačevalačkog kluba.
5 Usp. Milivoj RADOVIĆ, „Učitelji mačevanja u Zagrebu od 1856. do danas“, Povijest sporta, 2/1971., br. 5, 457–460.
Giuseppe Galante, 1903. HŠPOM-30066
razvijenu mačevalačku tradiciju, posebno u sablji, koja je tradicionalno oružje konjanika. Austrija, iako sama nije generirala značajnu mačevalačku tradiciju, bila je pod utjecajem talijanskih učitelja koji su tamo djelovali s jedne strane (naročito Luigija Barbassetija 6), a s druge strane postojao je, još značajniji, njemački utjecaj. U Njemačkoj je potkraj 19. stoljeća bio vrlo razvijen poseban oblik mačevalačkih dvoboja, tzv. studentsko ili akademsko mačevanje, odnosno menzura kojom su se bavile brojne studentske družine u germanskim zemljama, a ta posebna varijanta dvoboja imala je utjecaja i na zagrebačke dvoboje.
Cilj je ovog rada obrada arhivske građe iz Hrvatskoga športskog muzeja koja je povezana s tematikom dvoboja te analiza društvenog, političkog i kulturnog konteksta mačevalačkih dvoboja u Zagrebu krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Analizirana građa pripada Osobnom fondu Milivoja Radovića iz Zbirke arhivskog gradiva Hrvatskoga športskog muzeja. Milivoj Radović bio je zagrebački mačevalac, publicist i muzealac, jedan od osnivača Muzeja te neumoran i iznimno plodan amaterski istraživač
6 Luigi Barbasetti (1859. – 1948.) bio je talijanski mačevalac i učitelj mačevanja, poznat kao jedan od najvažnijih figura u razvoju modernog mačevanja. Usavršio je svoj zanat pod utjecajem tradicionalne talijanske škole mačevanja, a kasnije se preselio u Beč gdje je prilagodio talijanski stil lokalnim uvjetima i učinio ga popularnim širom Europe. Usp. https://historicalfencing.at/barbasetti-and-the-ideal-human/.
Ana Popovčić: Mačevalački dvoboji u Zagrebu krajem 19. i početkom 20. stoljeća
povijesti sporta, a posebno mačevanja. U mačevalačkom sportu aktivno je sudjelovao u razdoblju između 1931. i 1973. godine (nastupio je i na Olimpijskim igrama 1936. kao član mačevalačke reprezentacije), a u kontekstu mačevalačkih borbi izuzetno su vrijedna svjedočanstva i razgovori s tada živućim sudionicima dvoboja koje je Radović prikupio i zapisao.
Mačevanje u zagrebačkim srednjim školama
Kada je Izidor Kršnjavi postao predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu u Zemaljskoj vladi Hrvatske i Slavonije (1891.), jedan od njegovih prvih poteza na području tjelesnog odgoja u školama bilo je uvođenje obvezne nastave mačevanja 1893. godine u 7. i 8. razrede gimnazija, i to po dva sata tjedno.7
Glavni motiv Kršnjavome bila je kulturna i društvena dimenzija koju je mačevanje u to vrijeme imalo te upravo priprema učenika za mačevalačke dvoboje koji su, iako zakonom zabranjeni, bili raširena praksa u višim društvenim krugovima kao častan i civiliziran način rješavanja nesuglasica. U obrazloženju koje je naveo za uvođenje mačevanja u nastavu gimnastike, Kršnjavi među ostalim kaže: „ [...] neka se đaci, kada dođu na sveučilište, međusobno i viteški ogledaju, a ne da si po krčmama razbijaju glave bocama.“8
Mačevanje je u školama u Banskoj Hrvatskoj bilo obvezan predmet u sastavu tjelovježbe, ali se uspjeh u mačevanju nije ocjenjivao posebno nego u jednoj rubrici: gimnastika. Prve škole u kojima se uvodi mačevanje bile su Kraljevska velika realka i Kraljevska gornjogradska velika gimnazija. U godišnjim izvješćima tih škola mačevanje se prvi put spominje školske godine 1893./1894., no moguće je da je u Gornjogradskoj gimnaziji postojalo i ranije jer prva opaska o mačevanju glasi: „mačovanje će se nastaviti sa VII. i VIII. razredom“.9
Godine 1897. uređena je dvorana za mačevanje u novoizgrađenoj zgradi za Donjogradsku i Realnu gimnaziju nakon čega se mačevanje uvodi i u Donjogradsku gimnaziju.10 Floret (oružje za poduku, a ne za borbu) se najčešće učio u 5. i 6. razredu, a sablja (uobičajeno oružje za mačevalačke dvoboje) u 7. i 8. razredu. O novoj dvorani vrlo pohvalno se izrazio August Piazza, učitelj mačevanja koji je u to doba radio u Zagrebu, a koji je kao vrstan mačevalac dobro poznavao i mnoge druge mačevalačke dvorane u Europi. U pismu Franji Bučaru datiranom 6. rujna 1908. Piazza kaže:
7 Naredba Kr. zemalj. vlade od 7. ožujka 1893., br. 2700. Prema: Živko RADAN, Franjo Bučar i gimnastički i sportski pokret u Hrvatskoj, Zagreb, 1966., 138.
8 Franjo BUČAR, „U spomen dr. Isidoru Kršnjavome“, Hrv. sokol, 9/1927., br. 3, 90.
9 Izvješće kr. velike gimnazije u Zagrebu za školsku godinu 1893./1894., Zagreb, 1894., 36.
10 Franjo BUČAR, Mačevanje, Zagreb, 1912., 61.
Demonstracija mačevanja u fotoatelijeru A. Bruner, Zagreb, Ilica 35, 1903. Mačevaoci na fotografijama su Bogdan Malec, Giuseppe Galante, Sigfrid Bogat i Milan Šenk
„Tako dobro uređena dvorana za mačevanje ne postoji u cijeloj Austro-Ugarskoj Monarhiji, a uz to učenici su imali potpuno besplatnu poduku u mačevanju.“11
Godine 1906. mačevanje se uvodi i u Plemićkom konviktu kod Kamenitih vrata (Habdelićeva ulica 1).12
U razdoblju do Prvoga svjetskog rata kao učitelji mačevanja u zagrebačkim školama djelovali su August Piazza, Franjo Bučar, Ivan Trstenjak, Josip Prikril, Ferdo Krizmanić i Luigi Martinenghi. Nakon Prvoga svjetskog rata mačevanje u školama se ukida i ne postoji više ni kao obvezni ni kao neobvezni predmet. Profesor tjelesnog odgoja Ferdo Krizmanić pokušao ga je obnoviti u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, tako da je školske godine 1937./1938. podučavao svoje učenike u mačevanju sabljom, ali taj pokušaj nije zaživio.13
Iako je mačevanje bilo obvezan predmet u zagrebačkim školama, nekih većih sportskih rezultata nije bilo. O tom problemu piše Franjo Bučar u svojoj knjižici Mačevanje iz 1902., ali izdvaja i podatak da zagrebački stu-
11 Osobni fond Milivoja Radovića iz Zbirke arhivskog gradiva Hrvatskoga športskog muzeja.
12 Isto.
13 Isto.
HŠPOM-FT 006805
HŠPOM-FT 006804
Demonstracija mačevanja u fotoatelijeru A. Bruner, Zagreb, Ilica 35, 1903. Lijevo je učitelj mačevanja Giuseppe Galante, a desno dr. Bogdan Malec HŠPOM-FT 006803
denti očito dovoljno vladaju mačevanjem jer ih njemački studenti više ne izazivaju tako slobodno na dvoboje:
„Svake godine izuči se nekoliko vrsnih učenika koji prešavši na sveučilište doskora sve zaborave. U Zagrebu nemaju prilike ni da se vježbaju u Sokolu ili na sveučilištu, gdje nemaju posebnog učitelja, a na drugim sveučilištima ne mogu se, naravno, priključiti buršima14, koji osim toga vježbaju na sasvim drugi način, a u posebne mačilačke klubove rijetko će se koji upisati, već poradi vječite djačke financijalne mizerije. I tako imade malo koji od toga koristi bud kao sportsman ili ako hoće vježbati za zdravlje. Jedino je istina, da se u novije doba njemački burši rado ugibaju zagrebačkih djaka...“15
Prvi mačevalački klubovi, dvoboji i studentsko mačevanje (menzura)
U Zagrebu nije postojalo mačevalačko društvo koje bi okupljalo gimnazijalce koji su maturirali i dalje radilo na njihovu usavršavanju. To je postignuto tek dolaskom u Zagreb Giuseppea Galantea i osnivanjem prvih zagre-
14 Članovi njemačkoga studentskog društva Burschenschaft. Op. aut.
15 Franjo BUČAR, Mačevanje, Zagreb, 1912., 62.
bačkih klubova.16 Prije Prvoga svjetskog rata redom su osnovani: Prvi hrvatski mačilački klub 1902., Hrvatski akademski športski klub (HAŠK) 1903., Hrvatski akademski klub Styx (kasnije Hrvatski sveučilišni klub Academia) 1903., Srednjoškolski športski klub Concordia 1906., Srednjoškolski lakoatletski klub Maraton 1913. (mačevalačka sekcija osnovana je 1918.) i Vojnički mačevalački klub 1908.17 Hrvatska mladež koja je studirala izvan Zagreba također osniva mačevalačke klubove. U Beču od 1905. godine postoji Hrvatski akademski mačevalački klub Svačić, a u Innsbrucku Akademsko društvo Velebit, čiji članovi su također prakticirali mačevanje.18
Treba naglasiti da sve do Prvoga svjetskog rata u Zagrebu nema još strogog razgraničavanja između borbenog (dvoboji) i sportskog mačevanja. Tako da ne samo da su u svim klubovima pojedini članovi izlazili na dvoboje već je u nekim od klubova glavna aktivnost bila
16 Živko RADAN, Franjo Bučar i gimnastički i sportski pokret u Hrvatskoj, Zagreb, 1966., 141.
17 Osobni fond Milivoja Radovića iz Zbirke arhivskog gradiva Hrvatskoga športskog muzeja.
18 Franjo BUČAR, Mačevanje, Zagreb, 1912., 62.
upravo priprema i uvježbavanje članova za sudjelovanje u dvobojima – tu se u prvom redu misli na Hrvatski akademski klub Styx, koji je kasnije promijenio ime u Academia.19
Glavni sport u Hrvatskome sveučilišnom klubu Academia bilo je mačevanje. 20 Vježbalo se mačevanje floretom i sabljom, ali i poseban način studentskog mačevanja zvan menzura, u kojem se koristi inačica sablje zvana šleger (njem. Schläger ). 21 Navedeno studentsko mačevanje poseban je oblik mačevanja nastao u Njemačkoj, koje nije ni sport ni dvoboj, već način izgrađivanja karaktera. U skladu s tim ne gleda se tko je pobijedio – nema pobjednika ni poraženog. Također, za razliku od sportskog mačevanja, sudionici stoje na mjestu, na fiksnim pozicijama udaljeni za dužinu ispružene ruke (odatle i naziv menzura , od latinskog dimensio što znači mjera).
Cilj je pogoditi nezaštićeni dio suparnikove glave ili lica. Izmicanje ili saginjanje nije dopušteno, jer cilj nije toliko niti da se nanese niti da se izbjegne ozljeda, već da ju se stoički podnese i da se na taj način razvijaju osobne vrline poput hrabrosti, samokontrole i odlučnosti. Ideja je da se karakter osobe može iščitati prema načinu kako se ophodi u strogo reguliranoj borbi hladnim oružjem, pa su brojna studentska udruženja zahtijevala da njihovi članovi sudjeluju u barem jednom dvoboju za vrijeme studija. Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća ožiljci dobiveni na ovaj način smatrani su znakom osobite časti. 22 Iako je riječ o dvjema potpuno različitim formama mačevalačke borbe, zagrebački dvoboji imaju neke sličnosti sa studentskim mačevanjem – menzurom. Načelno, ta dva oblika mačevalačke borbe nemaju gotovo ništa zajedničko (glavna od mnogih razlika je ta da se u dvoboju gleda tko je pobijedio, a u menzuri nema pobjednika), a poznato je da su i zagrebački mačevaoci radili strogu distinkciju između tih dvaju načina mačevanja, pa su baš iz tog razloga zanimljive sličnosti između
19 Usp. Milivoj RADOVIĆ, „Prilog poznavanju osnivanja i rada HAK Styx i Academia 1904. – 1909.“, Povijest sporta, 11/1980., br. 42, 31–43.
20 U većini klubova u prošlosti prakticiralo se više različitih sportova. Op. aut.
21 Milivoj RADOVIĆ, „Prilog poznavanju osnivanja i rada HAK Styx i Academia 1904. – 1909.“, Povijest sporta, 11/1980., br. 42, 31–43.
22 Ovakav oblik mačevanja i danas se prakticira u četiristotinjak studentskih udruženja srednje Europe, a prije Drugoga svjetskog rata postojao je i u većini zemalja istočne Europe. Više o studentskom mačevanju (menzuri) vidi: Martin BIASTOCH, Duell und Mensur im Kaiserreich (am Beispiel der Tübinger Corps Franconia, Rhenania, Suevia und Borussia zwischen 1871 und 1895), Vierow, 1995.; Wilhelm FABRICIUS, Die Deutchen Corps: Eine historische Darstellung mit besonderer Berücksichtigung des Mensurwesens, Berlin, 1892. (2. izdanje 1926.); Hermann RINK, „Vom studentischen Fechten bis zur Mensur“, Handbuch des Kösener Corpsstudenten, sv. 1, Würzburg, 1985., 151–171.; Hermann RINK, „Die Mensur, ein wesentliches Merkmal des Verbandes“, „Wir wollen Männer, wir wollen Taten!“ Deutsche Corpsstudenten 1848 bis heute, Berlin, 1998., 383–402.
njih. Na njemačkom jeziku sudionici studentskog mačevanja nazivaju se Paukanten , a u Zagrebu su za ljude koji nisu bili mačevaoci, ali su u mačevalački klub došli isključivo radi pripreme za dvoboj govorili „uvježbava paukanje“.23 Osim toga, zagrebački studenti su, uz časnike, bili najčešći sudionici dvoboja. I konačno, svi sudionici dvoboja s kojima je Milivoj Radović razgovarao s posebnom su pozornošću i ponosom govorili o svojim ožiljcima iz dvoboja. Općenito, iz svih razgovora i izvora stječe se dojam da su ožiljci iz dvoboja bili na neki način časna oznaka, slično kao u studentskom mačevanju. 24 Članovi Academije manje su trenirali sportsko mačevanje, a više su se pripremali za dvoboje oštrim sabljama i studentsko mačevanje. Mnogi članovi Academije sudjelovali su u dvobojima, bilo kao borci ili djeveri (sekundanti). Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće dvoboji su bili relativno česta pojava u Zagrebu, tako da sudjelovanje akademičara nije neobično, no klub je bio poznat po tome što se u prvom redu orijentirao na mačevanje za dvoboje, dok je HAŠK više njegovao sportsko mačevanje. Članovi Hrvatskoga sveučilišnog kluba Academia Franjo Galjuf i Ljudevit Rakoš imali su čak i međusoban dvoboj.25 Poznato je i da je član kluba Milivoj Obajdin bio djever Erwina Weissa u dvoboju s haškovcem Stjepanom Mlinarićem kao i da je akademičar Ljudevit Gaj sudjelovao u jednom dvoboju na kojem je zadobio posjekotinu na prstu.26 To su tek slučajno izdvojeni događaji s obzirom na to da su dvoboji bili česti. Kako je navedeno, članovi HAŠK-a više su bili orijen-
23 Osobni fond Milivoja Radovića iz Zbirke arhivskog gradiva Hrvatskoga športskog muzeja.
24 Na njemačkom jeziku postoji poseban izraz za ožiljak iz studentskoga mačevalačkog dvoboja menzure – Schmisse ili Renommierschmiss. Takvi ožiljci bili su vrlo popularni među Austrijancima i Nijemcima iz više klase na početku 20. stoljeća. Budući da su zadobiveni u specifičnome elitnom društvenom okruženju koje se povezuje sa sveučilišnom institucijom, ožiljci iz menzure bili su znak hrabrosti i pripadnosti višoj klasi. Otto von Bismarck smatrao je da se hrabrost muškarca može procijeniti po broju ožiljaka na njegovu obrazu – s obzirom na to da su se najčešće nalazili upravo na obrazu, i to lijevom obrazu kako bi desni profil ostao netaknut. Kako su ožiljci iz menzure bili iznimno popularni zbog svojih konotacija, ozlijeđeni su katkad dodatno iritirali ranu stavljajući na nju konjsku dlaku i ostavljajući je otvorenom, kako bi u konačnici izgledala ozbiljnija. Osim toga, poneki studenti koji se nisu mačevali ozlijedili bi sami sebe britvom i nakon toga iritirali ranu vinom ili konjskom dlakom, ili bi pak platili doktoru da im načini rez na obrazu, a sve u svrhu imitiranja ožiljka iz menzure. Usp. Margo DEMELLO, Encyclopedia of body adornment, Greenwood Publishing Group, 2007.; „Dueling in Berlin“, The Galveston Daily News, 9. studenoga 1889.; Kevin MCALEER, Dueling: The Cult of Honor in Fin-de siècle Germany, Princeton University Press, 1994.; Scott J. TURNER, The Tinkerer’s Accomplice: How Design Emerges from Life Itself, Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, 2006.
25 Kazivanje jednog od sudionika dvoboja Ljudevita Rakoša. Osobni fond Milivoja Radovića iz Zbirke arhivskog gradiva Hrvatskoga športskog muzeja.
26 Osobni fond Milivoja Radovića iz Zbirke arhivskog gradiva Hrvatskoga športskog muzeja.
August Piazza, 1898. HŠPOM-FT 006809
tirani na sportsko mačevanje, no s obzirom na učestalost i prihvaćenost dvoboja, borbeno mačevanje također se prakticiralo. Prema riječima dr. Milovana Zoričića, haškovci su mačevanje forsirali i radi toga da se među studentima (a i prema ostalim građanima) uvede red u međusobnom ophođenju. Haškovci koji su bili vješti mačevaoci pozivali su izgrednike „na biljeg“ (na odgovornost), a zatim na pravi dvoboj. Tako je u roku od nekoliko mjeseci nastao potpuni red na Sveučilištu.27 Također, bilo je to vrijeme izraženih nacionalnih osjećaja i sukoba s austrofilima, pa su se austrougarski časnici često sukobljavali sa studentima što je katkad završavalo dvobojima.
Budući da je floret oružje na bod, i kao takav strogo zabranjen u dvobojima kod nas, u HAŠK-u su postojala samo dva para floreta. U klubu se uglavnom treniralo mačevanje sabljom jer se u dvobojima i borilo oštrim sabljama, 28 a članovi su osim praktičnog mačevanja učili i Kodeks časti (Ehren-Codex, pravilnik dvoboja). Poznato je da su na dvoboje izlazili članovi HAŠK-a
27 Isto.
28 Isto.
Ljudevit Rakoš i Stjepan Mlinarić, a kao djeveri Drago Perović u Beču i Milovan Zoričić u Zagrebu. Poznati su i međusobni dvoboji članova Academije i HAŠK-a (ti klubovi bili su svojevrsni gradski rivali), mada se, kako je spomenuto, općenito smatralo da se u HAŠK-u prakticira prije svega sportsko mačevanje, dok su akademičari imali reputaciju vježbanja baš za dvoboje.29
Pravila dvoboja
Treba razlikovati dvoboje oštrim sabljama, oružjem na bod (floret ili mač) i dvoboje pištoljima.30 Dvoboji oružjem na bod i pištoljima bili su najstrože zabranjeni jer je posljedica takvih dvoboja najčešće smrt. Dvoboji oštrim sabljama teško mogu nanijeti smrtonosnu ranu jer je sablja oružje kojim se siječe, a ne bode, probada. Pravilo je uglavnom bilo da je zadovoljština dobivena čim poteče krv, što je u praksi značilo nakon prve posjekotine. Iako su dvoboji bili zabranjeni, dvoboji oštrim sabljama bili su česti i vlast ih je tolerirala, za razliku od dvoboja oružjem na bod i pištoljima, koji su bili najstrože zabranjeni i nisu se održavali u Zagrebu.31 Javnost je bila upoznata s dvobojima. Uostalom, dvoboji su se rijetko održavali u strogoj tajnosti. Najčešće se o njima raspravljalo u kuloarima – o nekima manje, o drugima više.
Društvena pravila nalagala su i izazivaču i izazvanome da se odazovu na dvoboj. Neodazivanje na dvoboj značilo je za časnika gubitak časničkog čina, za studenta gubitak časnih prava u klubu studenata, a za građanina isključenje iz društva. Za sudjelovanje u dvoboju na oštre sablje nije bilo dovoljno biti samo vješt mačevalac, već je bilo nužno i dobro poznavati pravila dvoboja. Pravilnika je bilo na više jezika. Franjo pl. Bolgar napisao je Die Regeln des Duels, a Luigi Barbasetti Ehren-Codex 32 I jedan i drugi pravilnik oslanjaju se na stari zakonik za dvoboje francuskoga grofa Chatauvillarda Essai sur le duel (Pariz, 1836.), djelo koje je odražavalo vrijednosti europske aristokracije 19. stoljeća i njihov složeni odnos prema časti, ugledu i društvenom položaju. U svoje vrijeme bio je poznat i Hergsellov Duel Codex te Die Regeln
29 Isto.
30 Osim navedenih, postojali su i drugi, manje uobičajeni oblici dvoboja, kao npr. dvoboj na konjima, dvoboj s karabinkama itd. Ljudevit SORLINI, Zbornik časnih pravila za mejdane, Pula, 1913., 84.
31 Zagrepčani su zbog stroge zabrane na dvoboje pištoljima odlazili preko granice, u mađarski Gyekenes. Izuzeci su postojali, pa je poznat i jedan dvoboj na pištolje održan u Zagrebu, u šumi na Kajzerici. Duelanti su bili sudac Franjo Weinert i dugogodišnji predsjednik HAŠK-a dr. Stjepan Mlinarić, koji su inače bili prijatelji do kraja života. Na dvoboju su osim duelanata bili sekundanti. Weinertovi sekundanti bili su Hinko Würth i Rukavina, a Mlinarićevi Gustav Frank i Juraj Tomičić te liječnici dr. Antun Gottlieb i dr. Cornel Tusk. Na dvoboju nitko nije ranjen. Milivoj RADOVIĆ, „Mušketiri časti: Sve do krajnjih granica“, Večernji list, 5. VIII. 1966., 12.
32 Ferenz BOLGAR, Die Regeln des Duels, Beč, 1903.
des Zweikampfes Louisa Chapona, no i ti pravilnici imaju korijen u Chatauvillardovu djelu koje je u prijevodu obišlo cijelu Europu, a svuda je modificirano samo u pojedinostima koje je diktirao temperament pojedinog naroda. Kod nas je učitelj mačevanja i tjelovježbe Ljudevit Sorlini (rođen u Varaždinu, umro u Zagrebu) napisao Zbornik časnih pravila za mejdane . U predgovoru Sorlini navodi:„Spominjem još i to, da je ovaj zakonik za mejdane pregledao i o njemu se povoljno izrazio predsjednik ‘Prvoga mačevalačkoga kluba u Zagrebu’, profesor dr. Franjo Bučar, kojemu zahvaljujem na uputi i na mnogomu dobromu savjetu.“33
U pravilima uz ostalo stoji:
„U našim krajevima nikada se u dvoboju nije borilo mačevima, nego sabljama ili pištoljima. Sablje moraju biti čiste, svjetle, nezarđane, prije upotrebe dobro raskužene.34 Oštrice sabalja su različite širine a time i debljine, svrstane u pet kategorija, i to: broj IV, VI, VIII, X i XII. Broj četiri je najlakša, a XII – konjanička – najteža. U dvobojima se ponajviše rabi šestica (zekserica), za srednje uvrede osmica, a za teške desetica (cenerica).“35
„Kada se neuljudnost uzvrati neuljudnošću, oba se protivnika smatraju uvrijeđenima... Od uvrijeđene cijele obitelji, društva ili udruženja, samo jedan član može tražiti zadovoljštinu. Ako je otac uvreditelj, sin ga ne može zamijeniti. Unuk može zamijeniti uvrijeđenog djeda, ako djed nema sina sposobna za mejdan. Otac ili brat preuzimaju odgovornost za neodrasle, bili oni uvreditelji ili uvrijeđeni. Prijatelj može zamijeniti prijatelja, ako je uvređenik neodrasao, ako uvređenik nema oca ili brata, ni kojeg člana obitelji, koji bi ga mogao zamijeniti. Uvrijedi li tko suprugu, ili bilo kojeg ženskog člana obitelji, zamjenjuje ih muž, brat, otac, sin, unuk, šurjak, kavalir ili kućedomaćin. Uvrijedi li koga ženska osoba, to za nanesenu uvredu preuzimaju odgovornost gore navedeni članovi obitelji. Sin ili zet može zamijeniti uvrijeđenog oca ili brata, ako je ovaj nemoćan ili stariji od 60 godina.“36
Protokoli dvoboja
Bez obzira na to što nisu bili stroga tajna i što se o njima pričalo, dvoboji su službeno bili zabranjeni, tako da,
33 Ljudevit SORLINI, Zbornik časnih pravila za mejdane, Pula, 1913., V.
34 Liječnik je prije dvoboja sablje dobro očistio alkoholom, i za vrijeme dvoboja svaki put kada bi koja oštrica dotaknula pod liječnik bi je ponovno dezinficirao. Usp. Milivoj RADOVIĆ, „Mušketiri časti: Pahuljica spasila glavu“, Večernji list, 6. VIII. 1966., 14.
35 Izvadak iz pravilnika Ehren-Codex. Milivoj RADOVIĆ, „Mušketiri časti: Sve do krajnjih granica“, Večernji list, 5. VIII. 1966., 12.
36 Treba napomenuti da, iako to nije bio čest slučaj, žene su se također borile u dvobojima – i s muškarcima, no najčešće s drugim ženama. Ti dvoboji također su znali biti ili pištoljima ili hladnim oružjem, i sve bi bilo organizirano prema pravilima. U našim krajevima nije poznat slučaj ženskog dvoboja. Izvadak iz pravilnika Ehren-Codex Milivoj RADOVIĆ, „Mušketiri časti: Riječ ima veteran“, Večernji list, 13. VIII. 1966., 12.
nažalost, nema puno pisanih podataka o njima. U novinama uopće nema zapisa o dvobojima. Jedini pisani tragovi o zagrebačkim dvobojima su dvadeset tri zapisnika koja se čuvaju u Hrvatskome športskom muzeju.37 Naime, prije svakog dvoboja sastavljen je zapisnik. Do kraja 19. stoljeća zapisnici su uglavnom bili pisani na njemačkom jeziku i u tom slučaju nazivaju se Protokoll . Od 20. stoljeća češći su zapisnici na hrvatskom jeziku. Zapisnik je nakon usmenog dogovora u najvećem broju slučajeva pisao jedan od sekundanata, a potpisali su ga sa svake strane po dvojica sekundanata. U zapisniku se navode sudionici i sekundanti, koja strana od koje traži zadovoljštinu i zbog čega – ukratko je opisan incident. Nadalje se navode uvjeti dvoboja. Uvjeti dvoboja su oružje (sablje), način borbe (obično „na udar bez boda“, odnosno samo sječivom na rez), kakva će biti zaštita, odnosno bandaže (sudionici su najčešće bili goli do pasa, dakle bez košulje, mogu biti bez bandaže, imati potpunu bandažu ili djelomičnu – bandaže na ruci ili vratu, trbušna bandaža itd.) te što će označiti kraj dvoboja (obično „do iznemoglosti“ ili „do nesposobnosti“, s time da se obično nesposobnost konstatira dogovorno s oba liječnika, uz pravo prosvjeda sekundanata, a može i bez konzultacija s liječnicima). U zapisniku se navodi tko je voditelj dvoboja, mjesto i vrijeme dvoboja. Dakako, zapisnici nisu obrasci i nisu unificirani kao što je običaj za današnje dokumente, tako da se mogu dosta razlikovati. Nakon završenog dvoboja sekundanti bi se ponovno sastali te, po mogućnosti na istom papiru, u zapisnik unijeli tijek i ishod dvoboja. U nekim zapisnicima navedeno je točno koja mačevalačka akcija je rezultirala ranom protivnika (npr. terc-udarac po desnoj ruci nad laktom). To je zanimljivo jer je još jedan dokaz o tome koliko je mačevalačka vještina bila sveprisutna i dio opće kulture. Često je zapisano i točno koliko je mačevalačkih akcija „gangova“ bilo.38 Ako bi sudionici bili izjednačeni i nijedan nije određenim brojem gangova uspijevao raniti protivnika, sekundanti bi se dogovorili za određen broj počasnih gangova (nešto kao produžeci u modernom sportu), nakon kojih dvoboj završava, bez obzira na to što nitko nije ranjen. Iznimno sastavljač i potpisnici nisu bili i sekundanti na dvoboju (za sekundante su određene neke druge osobe). Zapisnici su najčešće pisani tintom, a u slučaju velike žurbe – običnom olovkom. Stariji zapisnici uglavnom su pisani na njemačkom jeziku, a oni koji da-
37 Dvadeset tri zapisnika koja se čuvaju u Hrvatskome športskom muzeju bila su u posjedu Milice Simović, kćeri pravnika Zlatka Hafnera, koji je po svemu sudeći bio jedan od nekolicine koji su nastupili u najvećem broju dvoboja na sablje. Milivoj RADOVIĆ, „Mušketiri časti: Dokumenti uvreda i zadovoljština“, Večernji list, 9. VIII. 1966., 12; Osobni fond Milivoja Radovića iz Zbirke arhivskog gradiva Hrvatskoga športskog muzeja.
38 „Gang“ je bio naziv za mačevalačku akciju koja se sastoji od navale i obrane. Op. aut.
Sudionici velike mačevalačke akademije Giuseppea Galantea (četvrti slijeva u prvom redu) održane 7. 6. 1902. u dvorani Hrvatskog sokola u Zagrebu. U prvom redu treći slijeva je Milan Neralić, prvi Hrvat osvajač olimpijskog odličja, a u sredini srednjeg reda je Franjo Bučar HŠPOM-FT 006814
tiraju nakon 1900. godine uglavnom su na hrvatskom.39 Osim sačuvanih zapisnika koji su veliki raritet, u Hrvatskome športskom muzeju sačuvana su i svjedočanstva nekih sudionika dvoboja.40 Zapisana su svjedočanstva Ljudevita Rakoša i Stjepana Mlinarića te više ljudi koji su u Zagrebu ili Beču sudjelovali u dvobojima kao sekundanti: dr. Dragan Rajaković, pravnik Jurica Dolovčak, sveučilišni profesor dr. Drago Perović (bio je sekundant više puta u Beču), pukovnik Milutin Stipetić, dr. Milivoj Obajdin, Roman Rosmanith, Miroslav Štiglić, dr. Milovan Zoričić (bio je sekundant više puta u Zagrebu), dr. Milan Dečak, pukovnik Miroslav Haitvogel. U istom muzeju čuva se i jedina pronađena fotografija zagrebačkog dvoboja koji se održao u jednoj prostoriji kavane Pruckner u Ilici na broju 44. Na poleđini fotografije ispisani su svi sudionici, pa je poznato da su borci bili Torkapić i Limbersky, sekundanti Hafner i pukovnik Micoli, liječnici (baderi) Bleiweiss i Prikril te gledatelji Jambrišak, Lukatello i Trotzel. Najviše zagrebačkih dvoboja održano je u šumici na Kajzerici, no poznata su i neka druga poprišta. U go -
39 Osobni fond Milivoja Radovića iz Zbirke arhivskog gradiva Hrvatskoga športskog muzeja.
40 Isto.
stionici u Varšavskoj (točno na mjestu današnjeg kina Europa) održano je četrnaest dvoboja.41 U zagrebačkoj ulici Rim (koja u prošlosti nije smatrana dijelom grada, već su tamo bili vinogradi, a neki postoje i danas), na broju 84 bio je vinograd haškovca dr. Stjepana Mlinarića, također omiljeno mjesto dvoboja. Haškovci su znali imati dvoboje i u kućici uz nekadašnje HAŠK-ovo igralište kao i u gostionici Gupčeva lipa na Ksaveru. U vojnoj dvorani za mačevanje Fechtsaal in der Kronprinz Rudolf Kasarne na današnjem Trgu Franje Tuđmana najčešće su sporove između sebe rješavali časnici. Dvoboji su također održavani u mačevalačkoj dvorani Giuseppea Galantea na streljani na Tuškancu (danas kino Tuškanac), Dolovčakovoj gostionici Kamenjak na Svetom Duhu, šumici na Vrhovcu te u mnogim privatnim stanovima po Zagrebu.42
Poznata su imena i nekih zagrebačkih liječnika koji su prali i šivali rane nakon dvoboja. U tom kontekstu spominju se sljedeća imena: dr. Milan Figatner – gradski
41 Kazivanje profesora Ferde Krizmanića čiji je otac Josip držao spomenutu gostionicu. Milivoj RADOVIĆ, „Mušketiri časti: Zagrebačka poprišta dvoboja“, Večernji list, 15. VIII. 1966., 12.
liječnik, dr. Milivoj Milček Jambrišak, dr. Bogdan Malec – gradski fizik, ginekolog i kazališni liječnik, dr. Antun Gottlieb – kirurg, dr. Ivo Herzog – psihijatar. Bilo je Zagrepčana koji su i više od sto puta bili sekundanti.43
Povodi za dvoboje
Povodi za dvoboje bili su različiti, a često sasvim banalni. Tako je na primjer g. Konschay izazvao na dvoboj gospodu Danila i Giromattu jer su njih dvojica razgovarali na talijanskom jeziku 3. prosinca 1900. u Kazališnoj kavani, što je Konschay držao demonstracijom ili kakvim isticanjem pred ostalim studentima. Određeni su i sekundanti (za Konschaya Hinko Würth i Zlatko Hafner, a za Danila i Giromattu I. Dončević i drugi sekundant čiji potpis nije čitljiv na zapisniku), no do dvoboja po svemu sudeći nije došlo s obzirom na to da na zapisniku stoji „Izjava: [...] razgovaranje na talijanskom jeziku nije bilo zlonamjerno.“ Na poleđini zapisnika je i bilješka: „vino 34, duhan 65, večera 1 f., gabel 50“.44
Formalno se izazivalo i prihvaćalo izazov na dvoboj razmjenom posjetnica. Neki studenti bili su poznati izazivači koji bi i prečesto tražili dvoboj. Dobili su i nadimak na njemačkom štenkeri ili na francuskom krakeleri, a bilo je i onih koje je sveučilišni sud časti zbog toga kaznio isključenjem iz studentskog udruženja. Poznati izazivači bili su Zlatko Hafner Šišo, Stjepan Manjkas Hrga te Emanuel Gagliardi Manko, a bili su posebno usmjereni na časnike.45 Prepirke između tih dviju zaraćenih strana nisu imale toliko karakter osobnog izazivanja koliko političkog prosvjeda, a gotovo da nije bilo dana bez nekog incidenta. Zapravo je jedina stvarna mogućnost za izražavanje negodovanja vladajućim režimom bila izazivanje časnika na dvoboj, a s obzirom na to da se samo tražio izgovor, dovoljna je bila i jedna riječ kao povod. Jedan od brojnih incidenata te vrste bio je svojedobno glavna gradska tema i trebao je završiti višestrukim dvobojem. Incident je započeo gužvom na ulazu u kavanu Corso na uglu Ilice i Gundulićeve ulice.46 Tom prigodom poručnik Sunko i spomenuti izazivač, student Stjepan Manjkas, razmijenili su, za današnje pojmove, banalne opaske, no dovoljno za sukob. Poručnik Sunko isukao je sablju na licu mjesta, a Manjkas se zaletio i golom rukom uhvatio oštricu. Sunko je povukao sablju i porezao Manjkasu kažiprst koji mu je do kraja života ostao ukočen.
44 Osobni fond Milivoja Radovića iz Zbirke arhivskog gradiva Hrvatskoga športskog muzeja, zapisnik dvoboja.
45 Osobni fond Milivoja Radovića iz Zbirke arhivskog gradiva Hrvatskoga športskog muzeja.
46 Nova kavana Corso koju je 1908. godine otvorio Bernard Kastl bila je sastajalište i časnika i studenata. Milivoj RADOVIĆ, „Mušketiri časti: Incident u kavani Corso“, Večernji list, 8. 1966., 12. Ana Popovčić: Mačevalački dvoboji u Zagrebu krajem 19. i početkom 20. stoljeća
Milovan Zoričić, 1901. HŠPOM-FT 006810
Prisutni su rastavili protivnike, no sljedeće jutro kada je Sunko s još dvojicom časnika sjedio u kavani, prišao im je student Josip Reberski koji je Sunku otrgnuo pojas zajedno sa sabljom. Oteta sablja i cijeli incident bili su velika neugodnost za cijeli časnički zbor nakon kojeg je vojni disciplinski sud zabranio časnicima da posjećuju kavanu i druže se s civilima. Da se incident zataška i da ne dođe do još neugodnijih situacija, vojne vlasti nisu dopuštale časnicima niti da izađu na dvoboj.47 Spomenuti student Josip Reberski sudjelovao je i u dvoboju koji je posebno zanimljiv jer se odvijao pred publikom, pozvanom posebno na dvoboj. Dvoboj se odigrao pred lugarskom kućicom kod HAŠK-ova igrališta, sudionici su bili Branko Arko i Josip Reberski, a oružje su bile lagane sablje. Dvadesetak drugih ljudi dobilo je pozivnicu da kao publika prisustvuje dvoboju, što se nazivalo „corona“, odnosno „s coronom“ – s publikom, ili „bez corone“ – bez publike.48
47 Milivoj RADOVIĆ, „Mušketiri časti: Incident u kavani Corso“, Večernji list, 8. VIII. 1966., 12.
48 Kazivanje Dragana Kastla i Dragana Rajakovića, koji su dobili pozivnice i kao publika prisustvovali spomenutom dvoboju. Milivoj RADOVIĆ, „Mušketiri časti: Protiv sablje – kišobran“, Večernji list, 17. VIII. 1966., 12., i Milivoj RADOVIĆ, „Mušketiri časti: Tajne se teško odaju...“, Večernji list, 18. VIII. 1966., 12.
Dvoboji su se najčešće odigravali s određenim vremenskim razmakom od nanesene uvrede, odnosno incidenta koji je bio povod za dvoboj. Radilo se obično o danu ili nekoliko dana koliko je trebalo da se sekundanti dogovore o uvjetima i da se dotični dvoboj organizira. No katkad se dvoboj odigrao na licu mjesta odmah nakon incidenta. Jedan takav dvoboj održan je 1916. godine za vrijeme plesa u streljani na Tuškancu. Sudionici, koji se dotada nisu poznavali, bili su pravnik Milan Vidman i poznati sportski djelatnik i pravnik Milan Dečak, koji je u vrijeme incidenta bio tajnik u Hrvatskome sokolskom savezu Zagreba. Prisutan je bio i Jovica Otovčević, koji je bio poznat kao višestruki voditelj dvoboja i sve je organizirano na licu mjesta. Uvrijeđeni su našli sekundante, pozvan je liječnik dr. Herzog i pronađene su naoštrene sablje.49 Dogovor sekundanata bio je: dvoboj na teške sablje, do obnemoglosti, bez bandaža, goli do pojasa.
I dok se ples u dvorani normalno odvijao, započeo je dvoboj u istoj dvorani na balkonu.50 Dvoboj na plesu zanimljiv je jer su sabljama intervenirali i sekundanti. Naime, prema pravilima, i sekundanti i vođa dvoboja bili su naoružani sabljama, a sekundanti su smjeli intervenirati ako su smatrali da bi neki potez mogao imati kobne posljedice (što je bio slučaj na spomenutom dvoboju).
Takve intervencije, ako nisu izvedene u dobroj namjeri, smatraju se nekorektnima.51
Jedan od Zagrepčana koji su najčešće sudjelovali u dvobojima, i to kao student koji je izazivao časnike, bio je Zlatko Hafner Šišo.52 Nakon Prvoga svjetskog rata o njemu je Jutarnji list 1920. godine napisao: „Šetalac po Mirogoju naići će i na jedan neznatan grob u kojem počiva Zlatko Hafner, perovodni pristav grada Zagreba. Visok, vitak, snažan, najbolji mačevalac, pun humora, radovao se životu i društvu. Zlatko je iz generacije koja se zanosila idejom slobode i ujedinjenja južnih Slavena. Pokosila ga jedna od prvih granata. Odnijela mu obje noge. Sin prvog zagrebačkog zubara, pravne nauke studirao je u Innsbrucku. Odlučna koraka, ponosne pojave, nikada nije prezao od onoga što je rekao. Isticao se kao rijetko koji od ondašnjih sportaša, naročito kao biciklist. U jednom danu imao je tri dvoboja.“53 Tri dvoboja koja se spominju u tekstu Jutarnjeg lista odigrala su se ipak u dva, a ne u jednom danu kako je navedeno i kako je originalno bilo planirano.
49 Činjenica da su na licu mjesta, na večernjem plesu pronađene sablje za dvoboj, još je jedan pokazatelj o učestalosti dvoboja i sveprisutnosti mačevanja u društvu u to vrijeme. Op. aut.
52 Upravo je kći Zlatka Hafnera, Milica Simović, sačuvala zapisnike s dvoboja koji se danas čuvaju kao dio Osobnog fonda Milivoja Radovića u Hrvatskome športskom muzeju. Osobni fond Milivoja Radovića iz Zbirke arhivskog gradiva Hrvatskoga športskog muzeja.
53 Jutarnji list, 1. XI. 1920., 10.
Naime, u trećem dvoboju protiv natporučnika Franje Türka Hafner je tražio promjenu uvjeta, odnosno htio se boriti bez trbušne bandaže na što njegovi zastupnici u tom dvoboju Hinko Würth i Šandor Kranjc nisu pristali, pa je Hafner imenovao nove zastupnike: dr. Lava Mazzuru i dr. Lava Franka. Zbog traženja promjene uvjeta i smjene zastupnika treći dvoboj bio je odgođen za sutradan.
Prvi dvoboj koji je Hafner imao s natporučnikom Tomićem i drugi s natporučnikom Slavkom pl. Georgijevićem održani su isti dan, 27. travnja 1902. u Rudolfovoj vojarni jedan nakon drugog. U oba dvoboja Hafner je ranio svoje protivnike. U trećem dvoboju, koji je bio 28. travnja 1902. u Domobranskoj vojarni, Türk je ranio Hafnera. Tri dvoboja koja su se trebala odigrati isti dan bila su dugo glavna tema u zagrebačkim kavanama (što se može zaključiti već i iz teksta u Jutarnjem listu ), a privukli su i brojnu publiku – treći dvoboj još više nego prva dva.54
Židovi, mačevanje i dvoboji
U skladu s nekadašnjim društvenim formama dvobojem se imala dati zadovoljština i zbog antisemitskog ispada. O jednome takvom zagrebačkom dvoboju svjedoči zapisnik „in der Ehrenaffaire des Cadetten in der Reserve, Herren J. H. Gegen dr. Albert Baum“, u kojem je ukratko opisan incident koji se dogodio u novogodišnjoj noći na 1901. godinu kada se u 4 sata ujutro u kavani Corso pojavio gospodin J. H.55 J. H. je stao uza stol za kojim je sjedilo nekoliko časnika i prema susjednom stolu doviknuo: „Saujud!“, na što je, prema zapisniku, dr. Albert Baum ustao i rekao: „Umirite se. Zar ste to doista izgovorili? Ja sam dr. Baum.“ J. H. je odgovorio: „Da! I vi ste Saujud!“, na što mu je Baum opalio nekoliko ćuški i izišao iz lokala. Obojica su zapisali svoje sekundante –za J. H. natporučnik Johan Dratt i poručnik Julius von Iczay, a za Bauma dr. Petar Belobrk i dr. Jovan Jovanić. O daljnjem tijeku spora nema podataka.56
Da bi se jasnije sagledao kontekst dvoboja kojima je povod bio antisemitizam, na umu treba imati specifičan odnos koji je židovska zajednica u prošlosti imala prema mačevanju. U drugoj polovini 19. stoljeća židovska zajednica postupno se i nepovratno transformirala iz isključivo vjerske u zajednicu koja ima i svoj prepoznatljivi etničko-kulturni identitet. Posebnu ulogu u toj transformaciji, a još više u procesu uspona i etabliranja
54 Milivoj RADOVIĆ, „Mušketiri časti: Jedan protiv trojice“, Večernji list, 11. VIII. 1966., 12. i Milivoj RADOVIĆ, „Mušketiri časti: Junak dana: Šišo...“, Večernji list, 12. VIII. 1966., 12.
55 Stara kavana Corso prije 1908. godine nalazila se u Ilici na uglu s Bregovitom (danas Tomićevom) ulicom. Tamo se odigrao spomenuti incident. Op. aut.
56 Osobni fond Milivoja Radovića iz Zbirke arhivskog gradiva Hrvatskoga športskog muzeja.
židovske zajednice iz niže u srednju klasu, odnosno pripadnike imućnijeg građanstva, odigrao je sport, i to posebno u središnjoj Europi.57
Dosta je povjesničara koji su se bavili i još se uvijek bave židovskom povijesti sporta i kompleksnim odnosom židovske kulture koja naglašava svoju intelektualnu komponentu, a zanemaruje sportske uspjehe koji su izvanredno veliki, ali iz različitih razloga marginalizirani unutar same zajednice.58 U tom smislu, čak je i u židovskoj svijesti relativno nepoznata činjenica da su Židovi jedna od najuspješnijih, ako ne najuspješnija etnička skupina u povijesti modernih olimpijskih igara, a sport u kojem su ostvarili najveće uspjehe je upravo mačevanje.59 Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća Židovi su se u Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj i Francuskoj u velikoj mjeri ozbiljno počeli baviti mačevanjem. Budući da se radi o borilačkom sportu kojem je podrijetlo elegantna aristokratska vještina, stoljećima zabranjena Židovima, nije neobično da je baš ta vještina neodoljivo privlačila novooslobođeno punopravno židovsko građanstvo i bila način i socijalne i psihološke integracije u društvo. Vjerski židovski autoriteti (jednako kao i kršćanski) osuđivali su dvoboje, no posljedica emancipacije Židova od svoje tradicije i otvaranja prema ostatku društva bila je i rapidna ekspanzija dvoboja u svim slojevima židovskog društva. U relativno kratkom razdoblju velik broj Židova priključio se njemačkim, austrijskim i mađarskim mačevalačkim bratovštinama koje su njegovale dvoboje – Burschenschaften i Landsmannschaften. U početku masovni priljev židovskih studenata u europska sveučilišta omogućio im je upis u studentske klubove kojima je mačevanje bilo integralni i važan dio.60 Kao posljedica velikog broja Židova, već 1890. godine gotovo sve studentske udruge uvode antisemitske odredbe o primanju članova. Velik broj tih udruga/bratstava smatrao je dvoboje, odnosno ožiljke po licu koji
57 George EISEN, „Jewish History and the Ideology of Modern Sport: Approaches and Interpretations“, Journal of Sport History, 25/1998., 482–531.
58 Značajniji radovi o židovskoj povijesti sporta su: Allen BODNER, When boxing was a Jewish sport, New York, 1997.; George EISEN, „Jewish History and the Ideology of Modern Sport. Approaches and Interpretations“, Journal of Sport History, 25/1998., 482–531.; Peter LEVINE, Ellis Island to Ebbets Field. Sport and the American Jewish Experience, New York, 1992.; Bernard POSTAL, Encyclopedia of Jews in Sport, Jacksonville, 1965.; Steven A. REISS, Sports and the American Jew, Syracuse, 1998.; International Seminar on Physical Education and Sport in the Jewish History and Culture, Wingate Institute, Izrael, 1973.
59 Jews in Sports, Jewish Olympic Medalist (http://www.jewishvirtuallibrary.org/jsource/History/jewishmedalists.html)
60 Na Sveučilištu u Beču 1885. godine 23 % studenata bili su Židovi (među studentima medicine bilo je čak 41,1 % Židova), dok su u isto vrijeme Židovi činili samo 8,6 % stanovnika Beča. U Mađarskoj su brojke bile jednako značajne – čak 31,33 % od cjelokupnog broja studenata činili su Židovi. Wiliam O. McCAGG ml., Jewish Nobles and Geniuses in Modern Hungary, New York, 1792.
su bili posljedica takvih studentskih dvoboja sabljama, ulaznicom u željene društvene i kulturne krugove.61 Istodobno su Židovi sustavno bili isključivani, i dakako, vrlo brzo počeli su osnivati vlastite klubove za dvoboje, te su u kratkom razdoblju stekli reputaciju vrsnih mačevaoca i duelista.62 Postoji još jedna okolnost koja je pogodovala mačevalačkoj vještini unutar židovske populacije. Sredinom 19. stoljeća brojni Židovi postali su časnici u različitim vojskama gdje je mačevanje bilo obvezno.63
Zbog navedenih razloga mačevanje je postalo općeprihvaćen i najučinkovitiji oblik borbe protiv antisemitskih uvreda, čak i onih ne toliko otvorenih, jer za dvoboj je bilo koji razlog bio prihvatljiv.64 U tom svjetlu treba uzimati i podatak da je većina židovskih olimpijskih mačevalačkih pobjeda ostvarena u disciplini sablja, jer je sablja bila uobičajeno oružje za dvoboje. U prvoj polovini 20. stoljeća Židovi su osvojili više mačevalačkih
61 Postojao je čak poseban termin „Satisfaktionfahig“ koji označava osobu koja je vrijedna zadovoljštine dvobojem. George EISEN, „Jewish History and the Ideology of Modern Sport: Approaches and Interpretations“, Journal of Sport History, 25/1998., 508.
62 Nakon što su članovi Kadimaha, prve i vrlo cijenjene židovske studentske udruge u Beču, potkraj 19. stoljeća isključeni iz austrijskih bratovština, uspješno su izazvali na dvoboje svoje bivše kolege. Taj je potez čak bio pozdravljen od obično suzdržanoga vjerskog establišmenta. Robert S. WISTRICH, The Jews of Vienna in the Age of Franz Joseph, New York, 1989., 347–376.
63 Godine 1900. u austrougarskoj vojsci bilo je 18,3 % pričuvnih časnika Židova (ne računajući vojne doktore u pričuvi), dok je u isto vrijeme tek 4,5 % od ukupnog stanovništva Austro-Ugarske Monarhije bilo židovskog podrijetla. Zato su čak i najžešći antisemiti u Monarhiji morali paziti da ne vrijeđaju Židove, jer je postojala velika vjerojatnost da je dotični časnik i vješt mačevalac koji bi ga mogao izazvati na dvoboj. István DEÁK, „Beyond Nationalism, a Social and Political History of the Habsburg Officer Corps, 1848-1918“, New York, 1990., 133. 64 Tome u prilog govore i statistički podaci prema kojima je u Budimpešti na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće bilo 4,5 % Židova. U isto vrijeme je među sedamdeset jednom osobom koje su bile osuđene zbog sudjelovanja u dvoboju (jer dvoboji sabljama službeno su bili protuzakoniti, mada široko rasprostranjeni i društveno ne samo prihvatljivi već i poželjni), bilo devet Židova, dakle 13 %, a riječ je samo o sudionicima dvoboja za koje su vlasti saznale. Slični podaci vrijede i za Njemačku, dok su i na poznatom i medijski jako praćenom suđenju Alfredu Dreyfusu citirane jednako impresivne brojke koje se odnose na dvoboje u Francuskoj. Poznato je da su u dvobojima sudjelovale i neke istaknute javne ličnosti židovskog podrijetla koje se nimalo ne vezuju uz sport, kao na primjer Heinrich Heine ili Karl Marx. Theodor Herzl, osnivač modernoga političkog cionističkog pokreta, bio je vrstan mačevalac i svojedobno član bečke bratovštine Albia koja je prakticirala mačevalačke dvoboje. Herzl je napustio Albiju jer je branila Židovima sudjelovanje u dvobojima, a svojedobno je u dnevnik napisao da smatra kako bi već „šest dvoboja jako poboljšalo društveni položaj Židova“. Taj njegov stav otkriva svijest o tome da je već za samo sudjelovanje u dvoboju potrebna društvena prihvaćenost zahtjeva za poštovanjem i ravnopravnosti. Poznato je da su se i u Zagrebu održavali dvoboji kojima su povod bile antisemitske uvrede. George EISEN, „Jewish History and the Ideology of Modern Sport: Approaches and Interpretations“, Journal of Sport History, 25/1998., 509; Milivoj RADOVIĆ, „Mušketiri časti: Megdani starih Zagrepčana“, Večernji list, 10. VIII. 1966., 12.
medalja na olimpijskim igrama od bilo koje druge nacije ili etničke skupine (uzevši u obzir njihov broj u odnosu na opću populaciju).65
Zaključak
Istraživanje pokazuje da su dvoboji u Zagrebu krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kao i u većini drugih europskih gradova, predstavljali prepoznatljiv društveni fenomen, unatoč tome što su bili službeno zabranjeni. Zagrebački dvoboji bili su velikim dijelom rezultat kulturnog utjecaja Austro-Ugarske, pri čemu su pokazivali sličnosti s germanskim studentskim mačevanjem –menzurom.
To potvrđuje činjenica da su sudionici dvoboja u Zagrebu, uz časnike, uglavnom bili studenti, što je uspore-
65 U tom smislu posebno se ističu mađarski Židovi koji su od 1908. do 1936. godine osvojili dvadeset jednu mačevalačku olimpijsku medalju. Židovski mačevaoci iz Engleske, Francuske, i nešto kasnije iz Sovjetskog Saveza, nastavili su taj uspješni niz. Ivan Osiier, predsjednik Židovske zajednice u Kopenhagenu, osvojio je srebro na Olimpijskim igrama 1912. u Stockholmu i ušao u povijest kao sudionik šest Igara. George EISEN, „Jewish History and the Ideology of Modern Sport: Approaches and Interpretations“, Journal of Sport History, 25/1998., 482–531.
divo sa stanjem u Njemačkoj, dok su na primjer u Francuskoj sudionici dvoboja u istom razdoblju većinom bili intelektualci i političari.66
Veliki dio zagrebačkih dvoboja imao je simboličko značenje te se odvijao u kontekstu „ritualizirane agresije“ – gdje je fizičko sukobljavanje način na koji mladi muškarci dokazuju svoju pripadnost i snagu unutar grupe, često uz prešutno odobravanje zajednice, a potvrda za to je i činjenica da su ožiljci bili na cijeni. U tom kontekstu, najveći broj dvoboja odnosio se na hrvatske domoljube koji su se željeli suprotstaviti ili izazvati svjetonazorske i nacionalne rivale. U pravilu su hrvatski studenti izazivali vojne časnike drugih nacionalnosti Monarhije. Zapravo, nekoliko mačevalačkih klubova osnovali su hrvatski (i drugi slavenski) studenti izvan Hrvatske, uključujući Beč i Innsbruck, s jedinom svrhom pripreme studenata za dvoboje sa suparnički raspoloženim austrijskim studentima. Na neki način, ova
66 Posljednji službeni mačevalački dvoboj u povijesti Francuske dogodio se 21. travnja 1967. godine između Gastona Defferrea, gradonačelnika Marseillea i kasnije ministra unutarnjih poslova u vladi Françoisa Mitterranda i Renéa Ribièrea, obojice zastupnika u Nacionalnoj skupštini. Taj dvoboj dobro je dokumentiran, a fotografije s dvoboja čuvaju se u Biblioteque nationale de France u Parizu.
Kraljevska velika realna gimnazija, 1905. (izvor: Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu)
Milan Neralić - prvi Hrvat s olimpijskom medaljom u mačevanju. Iako nema podataka o Neralićevu sudjelovanju u dvobojima, njegov uspjeh simbolizira važnu ulogu mačevanja u društvenom životu na prijelazu stoljeća, 1911.
HŠPOM-FT 007361
praksa dvoboja koja je zaživjela kao rezultat austrijskih kulturnih utjecaja, vremenom je postala oblik otpora protiv te iste strane vlasti i njezine kulture.
Osim nacionalizma dvoboji su često služili za rješavanje manjih sukoba, a ponekad i kao odgovor na antisemitizam. Međutim, nakon Prvoga svjetskog rata dvoboji su u Hrvatskoj naglo prestali. Za to ima više razloga koji se odnose i na ostatak Europe – prvenstveno promjene društvenih normi i vrijednosti, rastuća osuda nasilja nakon trauma rata, strože pravne zabrane, porast pravnog rješavanja sporova i veći utjecaj medija u kojima su dvoboji sve češće javno osuđivani kao neodgovorni i opasni.
Dodatno, Hrvatska je postala dio nove južnoslavenske monarhije koja nije imala mačevalačku tradiciju.
Izvori:
Hrvatski športski muzej, Osobni fond Milivoja Radovića Izvješća kraljevske donjogradske velike gimnazije u Zagrebu za školske godine: 1896./1897., 1897./1898., 1898./1899., 1899./1900., 1900./1901., 1901./1902., 1902./1903., 1903./1904., 1904./1905., 1905./1906., 1906./1907., 1907./1908., 1909./1910., 1910./1911., 1911./1912., 1912./1913., 1913./1914., 1915./1916.
Izvješća kraljevske gornjogradske velike gimnazije u Zagrebu za školske godine: 1893./1894., 1894./1895., 1895./1896., 1896./1897., 1897./1898., 1898./1899., 1899./1900., 1900./1901., 1901./1902., 1902./1903., 1903./1904., 1904./1905., 1905./1906., 1906./1907., 1907./1908., 1908./1909., 1909./1910., 1910./1911., 1912./1913., 1915./1916., 1916./1917.
Izvješća kraljevske velike realke i spojene s njom Više trgovačke škole u Zagrebu za školske godine: 1893./1894., 1894./1895., 1895./1896., 1896./1897., 1897./1898., 1898./1899., 1899./1900., 1900./1901., 1901./1902., 1902./1903., 1903./1904., 1904./1905., 1905./1906., 1906./1907., 1907./1908.
Izvješća kraljevske realne gimnazije za školske godine: 1911./1912., 1912./1913., 1913./1914., 1914./1915.
Literatura:
AA.VV. Enciklopedija fizičke kulture, sv. 1. i 2., Zagreb, 1975.
BIASTOCH, Martin. Duell und Mensur im Kaiserreich (am Beispiel der Tübinger Corps Franconia, Rhenania, Suevia und Borussia zwischen 1871 und 1895). Schernfeld: SH-Verlag, 1995.
BODNER, Allen. When boxing was a Jewish sport. New York: Excelsior Editions, 1997.
BOLGAR, Ferenz. Die Regeln des Duels. Beč, 1903. (prvo izdanje 1898.)
BUČAR, Franjo. Mačevanje. Zagreb: Hrvatska tiskara, 1912.
BUČAR, Franjo. „U spomen dr. Isidoru Kršnjavome.“ Hrvatski sokol, br. 3 (rujan 1927.): 85–89.
DEÁK, István. Beyond Nationalism, a Social and Political History of the Habsburg Officer Corps 1848-1918. New York: Oxford University Press, 1990.
DEMELLO, Margo. Encyclopedia of body adornment. Santa Barbara: Greenwood Publishing Group, 2007.
EISEN, George. „Jewish History and the Ideology of Modern Sport: Approaches and Interpretations.“ Journal of Sport History, vol. 25, br. 3 (jesen 1998.): 482–531.
FABRICIUS, Wilhelm. Die Deutchen Corps: Eine historische Darstellung mit Besonderer Berücksichtigung des Mensurwesens. London: Forgotten Books, 2018. (prvo izdanje 1892.)
HILLBRAND, Erich. Die Theresianische Militärakademie und ihre Geschichte. Beč, 1995.
JAMBROŠIĆ, Bogomir. 90 godina Prvog hrvatskog mačevalačkog kluba. Zagreb, 1993.
LEVINE, Peter. Ellis Island to Ebbets Field, Sport and the American Jewish Experience. New York: Oxford University Press, 1992.
McALEER, Kevin. Dueling: The Cult of Honor in Fin-de siècle Germany. Princeton: Princeton University Press, 1994.
McCAGG ml., Wiliam O. Jewish Nobles and Geniuses in Modern Hungary. New York: Columbia University Press, 1972.
POSTAL, Bernard. Encyclopedia of Jews in Sport. Jacksonville: Bloch Pub. Co, 1965.
RADOVIĆ, Milivoj. „Mušketiri časti“, feljton Večernji list, 9. – 16. kolovoza 1966., Zagreb
RADOVIĆ, Milivoj. „Prilog poznavanju osnivanja i rada HAK Styx i Academia 1904. – 1909.“ Povijest sporta br. 42 (studeni 1980.), 31–43.
RADOVIĆ, Milivoj. „Učitelji mačevanja u Zagrebu od 1856. do danas.“ Povijest sporta br. 5 (veljača 1971.), 457–460.
RADAN, Živko. Franjo Bučar i gimnastički i sportski pokret u Hrvatskoj. Zagreb: Savezna komisija za historiju fizičke kulture, 1966.
REISS, Steven (ur.). Sports and the American Jew. Syracuse: Syracuse University Press, 1998.
RINK, Hermann. „Die Mensur, ein wesentliches Merkmal des Verbandes.“ „Wir wollen Männer, wir wollen Taten!“ Deutsche Corpsstudenten 1848 bis heute. Berlin, 1998., 383–402.
RINK, Hermann. „Vom studentischen Fechten bis zur Mensur“, Handbuch des Kösener Corpsstudenten. sv. 1, Würzburg: Verband Alter Corpsstudenten, 1985., 151–171.
SORLINI, Ljudevit. Zbornik časnih pravila za mejdane. Pula: Narodna tiskara Laginja i dr., 1913.
TURNER, Scott J. The Tinkerer’s Accomplice: How Design Emerges from Life Itself. Cambridge Massachusetts: Harvard University Press, 2006.
WISTRICH, Robert S. The Jews of Vienna in the Age of Franz Joseph, New York: The Littman Library of Jewish Civilization, 1989. Jutarnji list, 1. XI. 1920., 10.
Mrežne stranice: Barbasetti & The Ideal Human https://historicalfencing.at/barbasetti-and-the-ideal-human/ Jews in Sports: Jewish Olimpic Medalists http://www.jewishvirtuallibrary.org/jsource/History/jewishmedalists.html
Ana Popovčić povjesničarka je sporta i voditeljica Odbora za promicanje tekovina olimpizma, olimpijskog pokreta i znanstvenih dostignuća u sportu Hrvatske olimpijske akademije. Bivša nacionalna prvakinja i licencirana trenerica mačevanja, doktorirala je na povijesti mačevanja u Zagrebu te ima magisterij iz povijesti umjetnosti i muzeologije. Autorica je nagrađene „Olimpijske početnice“ (HZSN).
Fencing Duels in Zagreb in the Late 19th and Early 20th Century
The article explores the phenomenon of fencing duels in Zagreb at the end of the 19th and the beginning of the 20th century, analyzing their social, political, and cultural context. Despite being illegal, these duels were common among Zagreb’s upper and middle classes, serving as both a way to defend personal honour and as an expression of national sentiment, especially in resistance to Austro-Hungarian authorities.
The text highlights the role of fencing in schools, where it was introduced as mandatory training to prepare students for such duels, and it details the development of fencing clubs in Za-
greb and abroad, notably in Vienna and Innsbruck, which were established specifically by Croatian students to train for duels against Austrian student opponents. The article also draws comparisons with German student fencing practices, particularly Mensur, emphasizing the importance of scars as honourable marks of courage and resilience.
The research is based on a total of 23 preserved protocols of Zagreb duels, housed in the Croatian Sports Museum, which provide detailed insight into the participants, rules, and circumstances of these encounters.
The article further examines the
involvement of Jewish participants in fencing and duelling, situating this within the broader trend of Jewish integration into European middle-class society through sports, especially fencing, which historically had been closed to them.
In conclusion, the practice of duelling in Zagreb reflected broader European traditions but also had unique local meanings, especially as a form of resistance and identity expression. After World War I, duelling culture rapidly declined due to changing social values, legal prohibitions, and the influence of the new political order in the Kingdom of Serbs, Croats, and Slovenes.
Sport i moda - ženski trendovi u hrvatskom tisku s kraja
19. stoljeća do pedesetih godina 20. stoljeća
Katarina Nina Simončič
Sveučilište u Zagrebu • Tekstilno-tehnološki fakultet
Cilj je rada analizirati hrvatski tisak od kraja 19. stoljeća do pedesetih godina 20. stoljeća te ukazati i vremenski odrediti tijek razvoja i implementacije sportskog stila u hrvatskoj modi. Navedena analiza razjasnit će ulogu sporta u stvaranju ležernije ženske mode, ali i istražiti postupnu primjenu hlača u ženskome sportskom odijevanju, koje će krajem pedesetih godina postati proizvodni asortiman ženske konfekcijske mode. U navedenom razdoblju pratit će se pojavljivanje ženske sportske uniforme u novinama koje obuhvaćaju modne teme, očitati pridjev "sportski" u prilozima i legendama modnih ilustracija i fotografija te slijediti razvojni intervali sportskog trenda. Analiza hrvatskog tiska temeljit će se na tekstualnim modnim prilozima, modnoj ilustraciji te modnoj i uličnoj fotografiji.
Ključne riječi: moda, sport, sportski stil, uniforma, hrvatski tisak
Uvod
Tijekom povijesti ženski odjevni predmeti bili su predmet restriktivnih mjera i zakona (lat. sūmptuāriae lēgēs ). Propisi, ovisno o društvenom statusu nositelja, ograničavali su formu, sirovinu i boju odjevnog predmeta te zabranjivali nošenje karakterističnih odjevnih kodova suprotnog spola (npr. hlače za žene).1 Međutim, krajem 19. stoljeća, zahvaljujući sve aktivnijoj ulozi žena u društvenom životu, proizašloj iz šire društveno-političke borbe sufražetkinja za jednakopravnost, pomaci u postupnom oslobođenju jasno propisanih statusnih i spolnih odjevnih granica odrazili su se na dotadašnje trendove.
U tim procesima promjene vrlo značajnu zaslugu imao je sport i aktivna uloga žena u njemu. Naime, sport je tijekom povijesti bio muška djelatnost, te su primjerice atletika i muškost postali sinonimi. 2 Povijesno gle-
1 RIELLO, RUBLACK , The Right to Dress: Sumptuary Laws in a Global Perspective, c.1200–1800, 96-120.
2 WHISENANT, PEDERSON, OBENOUR , „Success and gender: determining the rate of advancement for intercollegiate athletic directors“, 486.
dano, ženama nije bilo dopušteno gledati antičke olimpijske igre na kojima su sudjelovali isključivo muški natjecatelji.3
U Europi i Sjedinjenim Američkim Državama sudjelovanje žena u sportskim aktivnostima započelo je krajem 19. stoljeća, a 1900. ženama je prvi put dopušteno sudjelovanje na modernim olimpijskim igrama, međutim samo u određenim sportovima.4 Svjedok svih faza sve aktivnije uloge žena u sportu predstavlja i odjeća. Analizirajući patente sportske ženske odjeće unutar razdoblja od 1890. do 1940., Jungnickel (2023) ukazuje na dvije važne činjenice. Prvo, da su žene na samom početku 20. stoljeća bile aktivne sudionice natjecanja u atletici te, drugo, da je njihova sportska angažiranost posljedično utjecala na razvoj ženskih sportskih unifor-
4 PFISTER , „Women in sport–gender relations and future perspectives. Sport in Society“, 236; Pyper, „Style Sportive: Fashion, Sport and Modernity in France, 1923-1930“
mi i pojavu novih modnih trendova.5 Naime, odjeća pred kraj 19. stoljeća morala se prilagoditi novim aktivnostima, koje su postale sastavni dio svakodnevice dama, poput tenisa, biciklizma i kupanja. Slobodne dnevne aktivnosti iziskivale su pojednostavljene krojeve te prozračnije materijale. Londonski kreator John Redfern (1820. – 1895.) među prvima uočava sve snažniju tržišnu potražnju za sportskom odjećom. Počinje oblikovati ženske modele za tenis, jahanje i streličarstvo, izvedene iz dnevnoga odjevnog asortimana, ali djelomično prilagođenog potrebi slobodnijeg pokreta.6 Nakon Redferna, modni kreatori sportske ženske odjeće nadahnuli su se muškim odijelom te oblikovali troslojno žensko odijelo, koje čine gornji haljetak, strukirana košulja i suknja A-kroja. Estetski temelji sportskog stila bili su jednostavnost, perfekcija i čistoća kroja preuzeti iz smjernica muške mode.
Nova estetika zamijenila je secesijsku raskoš i luksuz ženske mode karakteristične za dokoličarsku klasu s kraja 19. stoljeća. Dvadesetih godina 20. stoljeća glavna predstavnica sportske specijalizirane ženske odjeće je Madame Balouzet Tillard de Tigny, koja pod pseudonimom Jane Régny otvara modnu kuću u Parizu. Osim modne kreatorice, bila je aktivna tenisačica, što joj je pomoglo u oblikovanju kraćih suknji za tenis. Njih će promovirati francuska tenisačica Suzanne Lenglen, za koju su odvažne „kratke“ suknje te majice kratkih rukava oblikovali pariški kreatori Jean Patou (1887. – 1936.) i Coco Chanel (1883. – 1971.). Chanel je za sportsku odjeću koristila žersej (pletivo), što je u to vrijeme bilo inovativno jer je pletivo bilo namijenjeno prije svega za muški odjevni asortiman. Osim toga, u krojeve je unijela modne smjernice dvadesetih godina 20. stoljeća, tzv. garçonne (franc. dječačku) siluetu, koju američki modni tisak naziva sportski šik 7 Američke kreatorice Clare Potter (1903. – 1999.) i Claire McCardell (1905. – 1958.) tridesetih godina razvijaju prepoznatljiv inovativni dizajn odjeće temeljen na lakim materijalima (sirovina pamuk), ugodnim za nošenje. Pritom kombiniraju elemente sportske neformalne ili ležerne odjeće (poput džempera) s dugom drapiranom suknjom, oblikujući jedinstven sportski stil. Kako se rukopis američke mode temeljio na jednostavnosti i ležernosti, upravo njihovi kreatori nakon Drugoga svjetskog rata, osluškujući tržišne zahtjeve i želje potrošača, pridonijet će revoluciji sportske mode. Međutim, utjecaj Diorova new looka (1947.) obilježit će sportski stil elementima ženstvenosti, dok će pedesetih godina u kreiranju sportskog asortimana naglasak biti na inova-
5 JUNGNICKEL , „Convertible, multiple and hidden: The inventive lives of women’s sport and activewear 1890–1940”, 1-23.
6 NORTH , „Redfern Limited, 1892 to 1940“, 92
7 MARTIN , „All American: A Sportswear Tradition“, 8–21.
tivnosti, proizašloj iz novih tehnologija izrade i razvoja sintetskih materijala.8
Ciljevi i metodologija istraživanja
Cilj je istraživanja analizirati prisutnost ženskoga sportskog stila i sportske uniforme u hrvatskim ženskim časopisima u razdoblju od pojave prvoga modnog magazina na hrvatskom jeziku 1895. godine do pedesetih godina 20. stoljeća. Dva odjevna izraza koja pritom susrećemo su sportska uniforma i sportska moda ili sportski stil . Uniforma je, prema Hrvatskoj enciklopediji , posebno, točno propisana odjeća ili odijelo (određene tkanine, boje, kroja i pojedinosti) koje javno pokazuje pripadnost. 9 Prema podjeli engleskog psihoanalitičara Johna Carla Flügela, sportska uniforma, s obzirom na svoj nepromijenjen karakter i propisan kod, pripada tipu fiksne (engl. fixed ) odjeće. Drugi tip, po značajkama suprotan, Flügel naziva pomodna (engl. modish ) odjeća.10 Prema njegovoj definiciji, fiksna odjeća mijenja se sporo, a pomodna je promjenjivog značaja, ubrzano se mijenja i masovno širi. Upravo navedenu podjelu u hrvatskome modnom tisku već 1920. godine ističe Josip Pest. U prilogu Socijalno znamenovanje odijevanja Pest opisuje razliku između odijevanja (kao primjer navodi nošnju, uniformu ) i mode, a koja odgovara kasnijoj Flügelovoj definiciji.11 Godine 1978. Flügelovu podjelu osnažuje američki antropolog i sociolog Ted Polhemus, definirajući prvi tip odjeće antimodom (engl. anti–fashion ), a drugi modom (engl. fashion ) . 12
Pojavljivanje dvaju suprotnih odjevnih izraza pratit ćem o u hrvatskome modnom tisku, koji je u vrijeme izlaženja sadržajno uvjetovan društveno-političkim okolnostima i modnim stremljenjima. Unutar vremenskih odrednica istraživanja Hrvatska od 1868. do 1918. dio je Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, zatim postaje dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918. – 1929.), Kraljevine Jugoslavije (1929. – 1941.), Nezavisne Države Hrvatske (1941. – 1945.) te dio Narodne Republike Jugoslavije (1945. – 1963.).13 U tome intenzivnom razdoblju političkih promjena domaći tisak prati modne smjernice preuzete iz austrijskih, mađarskih, pariških, pa i američkih žurnala. Metodom istraživanja i uspoređivanja tekstualnih i vizualnih priloga sportske tematike u hrvatskom tisku nastojat će se ukazati na vremenske odrednice promoviranja sporta za žene i asimilacije sportskog stila, putem pisane riječi,
8 Najlon, prvo sintetsko vlakno, predstavljen je 1938. godine, a pedesetih godina lycra, elastansko vlakno (spandex), orlon, terylen, neopren
9 „Uniforma“.
10 FLÜEGEL , The Psychology of Clothes, 129-130.
11 PEST, „Socijalno znamenovanje odijevanja“, 4.
12 POLHEMUS , Fashion and Anti-fashion; POLHEMUS, PROCTER, „Moda i anti-moda“, 209-239.
13 GOLDSTEIN, Hrvatska 1918 – 2008., 49-62.
Katarina Nina Simončič: Sport i moda - ženski trendovi u hrvatskom tisku od kraja 19. stoljeća do pedesetih godina 20. stoljeća
„Oprava za šetnju“, Dom i sviet, 1889.
modnih ilustracija i fotografije, a koje su bile analogne trendovima u svijetu.
Analizom je obuhvaćeno osam hrvatskih časopisa koji obrađuju temu mode. Prvi modni časopis na hrvatskom jeziku je Parižka moda, zatim Praktični modni list, Ženski list, Novi ženski list, Hrvatski ženski list, Hrvatica i Svijet. Na ovom mjestu istaknut ćemo i dvotjednik Ilustrirani list Dom i sviet (1888. – 1923.), urednika Stjepana Kuglija, koji opredijeljenošću ne pripada modnoj tiskovini, već donosi dnevne vijesti i zabavne događaje. Međutim, to je ujedno prvi časopis koji na posljednjoj stranici izdanja, u razdoblju od 1888. do 1891. godine, smješta prilog Moda i sport 14 urednika N. Kokotovića. Uz kratke modne i društveno-kulturne informacije iz svijeta donosi modnu ilustraciju (s jednim ili dva lika) ženske ili dječje jednostavne nošnje 15, odiela 16 ili oprave (haljine). Ilustracija je preuzeta iz inozemnih modnih časopisa, njemačkog Der Bazar 17 ili bečkog Wiener Mode 18. Kako se u to vrijeme ženskom sportskom aktivnošću smatra šetnja, u prilogu se sveukupno nalaze
14 Naslov priloga Moda i sport godine 1891. u prvom broju mijenja se u Iz ženskog svieta, u broju 2. vraća se naslov Moda i sport, u broju 10. ponovno naslov Iz ženskog svieta, a u broju 11. postaje Svaštica
15 KOKOTOVIĆ , „Moda i sport“ 1888: 96.
16 KOKOTOVIĆ , „Moda i sport“ 1888: 224.
17 KOKOTOVIĆ , „Moda i sport“ 1889: 24.
18 KOKOTOVIĆ , „Moda i sport“ 1889: 72.
„Odjeća za tenis“, Parižka moda, 1895.
dvije oprave za šetnju (Slika 1).19 Unatoč jasnoj tematskoj odrednici naslova priloga, koja pripada cilju istraživanja ovog rada, navedeni dvotjednik ne pridonosi znatnijoj mjeri afirmacije sportskog stila i razvoju sportske uniforme u Hrvatskoj s kraja 19. stoljeća, stoga je u daljnjoj analizi izostavljen.
Parižka moda: list za žensku i dječju odjeću i za ženski ručni rad (1895. – 1907.) i Pariška moda: Ilustrovani mjesečnik za dom i društvo (1920. – 1938.)
Parižka moda je prvi modni časopis na hrvatskom jeziku, koji je izlazio od 1895. do 1907. godine. Iz podnaslova List za žensku i dječju odjeću i za ženski ručni rad razvidna je njegova struktura i namjena. Bio je usredotočen na modno savjetovanje i obrazovanje dobrostojećih dama. Tekstualni opisi bili su popraćeni modnim ilustracijama, krojevima, reklamama, tekstualnim prilozima i uputama, a mjesečno su se povremeno objavljivale modne slike u boji. Urednica Parižke mode Draginja Savić svoj urednički rad nastavila je i u magazinu Pariška moda: Ilustrovani mjesečnik za dom i društvo , koji izlazi od 1920. do 1938. godine. U njemu uz modne ilustracije pratimo i modne fotografije.
Francuskinje su prednjačile u njegovanju novog trenda ležernije mode, koja posljedično nastaje aktivnijim sportskim životom kojim je ispunjena svakodnevica dama.20 Ekskluzivna sportska odjeća pripadnica više klase nadahnula je trendove moderne dnevne odjeće. Tako se začeci sportskog stila uočavaju prvo u visokoj modi, da
19 KOKOTOVIĆ , „Moda i sport“ 1889: 186.
20 JAMAIN - SAMSON , „Sportswear During the Interwar Years: A Testimony to the Modernisation of French Sport“1944-1967.
bi se zatim u kratkom vremenu spustili i na konfekcijsku modu.21 Već u prvim brojevima Parižke mode tijekom 1895. godine modnom ilustracijom predstavljene su oprave, haljine, kostimi i odijela za omiljene ženske sportske aktivnosti: tenis, biciklizam, klizanje. Odlikuju ih prozračne tkanine i jednostavan uzorak, a odjeća je sašivena bez podstave, ali krojem analogna građanskoj dnevnoj odjeći (Slika 2).22 Pritom su korišteni sljedeći odjevni termini: haljetak za klizanje, kostim za sklizanje,23 odijelo sa dimijama sa koturaškinje (biciklistkinje). 24 Odijela označavaju komplet od suknje, gornjeg haljetka i košulje, kostim odjevni predmet s više ukrasa, a haljetak odjevni predmet jednostavnije forme. Termin hlače, neizostavan pojam muškoga odjevnog asortimana, u ženskom odijevanju još nije uvriježen. No prihvaćen je termin dimije, turski izraz za široke hlače uobičajene u tradicijskom odijevanju muslimanki.25 U prilozima Parižke mode tijekom 1895. godine ne zamjećujemo još termin sportska odjeća, ali se znatna pažnja posvećuje opisima forme odjeće namijenjene za sport te njima podređenih materijala: […] preporuča se s zdravstvenog gledišta i udobnosti, da budu odijela za sklizanje od mekana fina vunena lakta (op. a. tkanina) da štite od zime a da ne smetaju tije-
21 HAYES , „The Victorian Paradox. Sport for the Wealthy to Sport for the Masses: A Conflict of Class and Ideals“ 141-156.
22 Parižka moda: list za žensku i dječju odjeću i za ženski ručni rad 11 (1895): 82.
23 Parižka moda 23 (1895): 183.
24 Parižka moda 13 (1895): 98.
25 Dimije će u modi biti predstavljene tek 1906. godine, zahvaljujući kolekciji nadahnutoj orijentalizmom pariškoga modnog kreatora Paula Poireta.
lu u svom kretanju i gibanju. Prosti su laci teški, dok su fini laki te svojom težinom ne smetaju gibanju – već se prilagode tijelu i time štite od studeni. Gibanje i kretanje tijela kod sklizanja ne smije da umori tijelo a u prvom je redu odijelo koje nam ovo otežavati može. 26
Tijekom 1896. godine kostim za bicikliranje, koji se sastojao od suknje te širokih hlača dimija (gumbima se mogu podići i pričvrstiti za suknju)27, proživljava svoju transformaciju. Suknja, a time i hlače, se skraćuje, 28 dok se struk (steznik) oslobađa krutosti (Slika 3). Prvi put bilježimo termine sportska košulja, sportski steznik, sportski haljinac i sportsko odijelo. 29 Na orukavlje sportske košulje i na porubu dimija ušivala se elastična traka, kako bi odjeća bolje prianjala uz tijelo. Srodan koncept primjenjivao se i na sportskom stezniku od gaze i tronitke (pletiva), u koji se ušivala elastika.30 Predstavljena su i ženska odijela za kupanje, u formi kombinezona dosežu do ispod koljena i bez rukava su. 31 Do 1907. godine sportski ženski trendovi i dalje su prilagođeni formi elegantnih haljina iz kojih je razvidan status nositeljice. Osim navedenih sportskih aktivnosti 1906. godine predstavljeno je inovativno športsko odijelo za vožnju automobilom, koje se sastojalo od kabanice s kukuljicom. Primarna funkcija odijela bila je zaštititi donju opravu od prašnjavih cesta.32 Međutim, 1907. godine modna ilustracija donosi dva
„Kostim za bicikliranje“, Parižka moda, 1896. „Odijela za tjelovježbu“, Parižka moda, 1896.
Katarina Nina Simončič:
specijalizirana ženska odijela za tjelovježbu (Slika 4) nadahnuta mornarskim stilom Jedno se sastojalo od suknje i dolame (tur. vrsta muškog haljetka s ukrasom), a drugo od dimija i košulje. Za oba se savjetuje koristiti modro platno (5 m), gumiju (elastiku) te ga ukrasiti šujtašem (ukrasom ošivke).33
Stil odijevanja, koji će se sredinom dvadesetih godina u modnom tisku opisati kao sportski pratit ćemo u drugoj fazi izlaženja časopisa od 1920. do 1938. godine, pod nazivom Pariška moda: Ilustrovani mjesečnik za dom i društvo . Na nasljeđu raskošne S-siluete te zatim cjevaste siluete (uska suknja)34 iz prve dekade 20. stoljeća, formiraju se modni jednostavni garçonne trendovi od žerseja. Vuneni ili svileni žersej, dotad rezerviran isključivo za mušku odjeću i donje rublje, u ženskoj modi promovira Coco Chanel. U kolekcijama ga koristi od 1916. godine.35 Taj lagani, prozračni materijal savršeno će odgovoriti na potrošačke zahtjeve za odjećom koja ne sputava pokret. Uz jednostavan kroj postat će sinonimom sportskog stila, koji je zahvatio hrvatski modni tisak.36 Francuski modni magazin Fémina na samom početku dvadesetih godina sportskom stilu predviđa modnu dominaciju narednih pet godina, a ženski sportski izgled definira dvodijelnim ili višedijelnim kompletom, od džempera, plisirane suknje do koljena, odgovarajuće jakne ili tričetvrt kaputa. Boje i tekstilni motivi nadahnuti su teniskim temama ili mornarskim stilom.37 Pariška moda dvadesetih godina posvećuje svoje priloge i specijaliziranoj sportskoj odjeći poput skijaških odijela: ski-odijelo od obojena vunena ripsa (engl. rib , vrsta tkanja, tkanina rebrastog uzorka) sa zatvorenom bluzom, zatim elegantno športsko odijelo za skijanje od svjetla sukna u trodijelnom obliku, sastojeći se od svijetlog haljetka za provlačenje i tamno modre plisirane suknje od vunenog ripsa. 38 Uz modnu ilustraciju te umanjeni tehnički crtež tekstualni opis predočen je na francuskom jeziku, a hrvatski prijevod smješten je na zadnjoj stranici (Slika 5). Tridesetih godina znatan broj modnih ilustracija promovira sportski modni stil, koji čine kompleti od žerseja (gornji haljetak, majica, suknja ili hlače).
Pariška moda u svoje dvije faze izlaženja svjedoči o kontinuitetu promocije pariških modnih trendova u hrvatskom tisku. Ujedno ukazuje na vremenski analogan ritam asimilacije sportskog stila i specijalizirane ženske odjeće za vježbu, koje donosi pariški modni tisak
33 Parižka moda 8 (1907): 59.
34 Praktični modni list 1-18 (1920).
35 DE LA HAYE , TOBIN , Chanel: The Couturière at Work, 24.
36 PYPER , „Style Sportive: Fashion, Sport and Modernity in France, 1923-1930“
37 Isto.
38 Parižka moda: Ilustrovani mjesečnik za dom i društvo (1928): 14.
( Fémina, Vogue ). Za razliku od francuskog tiska, Pariška moda donosi manji broj modnih ilustracija i fotografija.
Praktični modni list (1919. – 1921.)
List s dvanaest stranica izlazio je dvaput mjesečno od 1919. do 1921. godine U prvom broju glavni urednik Josip Pest, modni krojač i vlasnik krojačke škole iz Zagreba, ističe kako će list izvještavati o francuskim i engleskim modnim trendovima.39 Zadaća je Praktičnoga modnog lista , navodi Pest, u općoj ekonomskoj krizi kada su cijene odijela dosegle jedne visine, o koj nije nikada niko ni sanjao da bi mogle doći, želimo omogućiti domaćicama da samostalno sašiju građanske oprave te odjeću za muža i djecu 40 Kako bi se čitateljice savjetovalo i informiralo o modi, objavljuju se tekstualni prilozi, ilustracije, fotografije i krojevi. Crno-bijele ilustracije preuzete su iz pariškoga modnog tiska, a od 1920. godine bilježimo i modnu ilustraciju u boji, rad domaćega (nepoznatog) autora (litografija Asir – radione Zagreb, Duga ul. 26). Likovne kompozicije od više likova predočavaju modu s gradskih ulica, ali i različitih sportskih aktivnosti.41 Na
39 Praktični modni list 1 (1919): 4.
40 Praktični modni list 1 (1919): 3.
41 „Razni zimski sportovi“, 2, 6.
„Sportska odjeća“, Parižka moda, 1928.
„Oprema za tenis“, Praktični modni list, 1919.
naslovnici prvog broja nalazi se dama u jahaćoj opravi od meltona, prikazana s prednje i stražnje strane. Jahaće odijelo čine haljetak jednorednog kopčanja dužine do bedara te suknja do gležnja šireg kroja, nalik engleskim ženskim jahačkim opravama. Moderan jahaći kostim s hlačama od engleskog štofa, s ilustracijom i uputama o izradi bilježimo u sedmom broju 1919. godine. U prilozima se čitateljice potiče na sportske aktivnosti (tjelovježba, tenis, trčanje) i boravak u prirodi.42 Predlaže se ruho za kupanje iz klota i svilenog listera. Iz ilustracije i opisa razvidno je da ga čini široka haljina do koljena, remen i džepovi te hlače koje se nose ispod haljine, dužine do ispod koljena.43 Oprava za tenis bila je košulja dugih rukava na koju je prikopčana kraća suknja s gumbima, kako se navodi u opisu slike u tisku (Slika 6).44
Ilustracije prikazuju i izgled skijaškoga ženskog odijela te odjeće za planinarenje ( planinarski kostim ), koji se sastoje od suknje dužine ispod koljena i gornjeg haljetka.45 Na sportsku odjeću utječu i modni trendovi, pa se za klizanje savjetuje odjenuti modni ogrtač iz ševiota
42 „Kupanje u vazduhu, svjetlu i suncu“, 3; „O koristi trčanja“, 8
43 Praktični modni list 5 (1921): 7, 11.
44 Praktični modni list 3 (1919).
45 Praktični modni list 12 (1919): 3.
ukrašen svilenim bortama, s ovratnikom i orukavljem od kunina krzna.46 Kako je to bilo razdoblje tržišnih restrikcija izazvanih Prvim svjetskim ratom, čitateljice se upućuje i na postupke redizajniranja muških odijela u ženski i dječji asortiman ili izradu odjevnih artikala tehnikom pletenja.47 Novine stručno predočavaju smjernice za sportski modni stil, donoseći upute o kroju te vrsti i količini materijala. Fenomen odijevanja i mode dotiče se i kroz slojevita značenja, a naročito kao artikulaciju društvenih navika. U svome kratkom izlaženju Praktični modni list značajan je svjedok hrvatskoga modnog izvještavanja, za koji u najvećoj mjeri treba zahvaliti uredniku Josipu Pestu, po profesiji školovanom modnom krojaču.
Svijet: ilustrovani tjednik (1926. – 1936.)
U godinama nakon Prvoga svjetskog rata aktivan sportski život, koji je uključivao tenis, golf, jedrenje, plivanje ili sunčanje – postaje iznimno popularan i promoviran, naročito za moderne žene dobrostojećeg građanskog razreda . Francuski Vogue obalna odmarališta Deauville, Biarritz, Le Touquet, a pred kraj dvadesetih godina čitavu francusku rivijeru ocjenjuje mjestima glamurozne pozornice bogatih i slavnih. Skloni rekreaciji na otvorenom, postaju glavni promotori ležerne odjeće, o čemu povremeno izvještava i Svijet. Trend započet u luksuznim ljetnim i zimskim odmaralištima nastavit će jačati sportski stil pariške visoke mode, o kojem piše u razdoblju od 1926. do 1936. godine tjednik Svijet: ilustrovani tjednik . 48 Glavni i likovni urednik Otto Antonini (1892. – 1952.) svojim crtežima i grafičkim rješenjima izgradio je prepoznatljiv vizualni art deco identitet tom tjedniku. Antonini je osim vrlo zrelih modnih ilustracija autor tekstualnih modnih priloga. Odjevni trendovi, osim ilustracijom, u Svijetu se predočavaju modnom te uličnom fotografijom. Tema sporta u tjedniku znatnije je zastupljena u odnosu na druge hrvatske časopise tog vremena. Donose se vijesti o muškim i ženskim sportskim uspjesima, čitateljice se potiče na tjelovježbu49, zalaže se za primjenu tjelesne kulture u školama50, a modne ilustracije i fotografije prikazuju specijaliziranu sportsku odjeću (kupanje, skijanje, klizanje) te modni športski stil. Na naslovnicama Svijeta modne ilustracije predstavljaju skijašice, tenisačice51 i kupačice.52 Poput francuskih modnih časopisa tog vremena,
pro moviraju se ljetna odmarališta Opatija, Crikvenica, Split, Hvar, Dubrovnik, Makarska, Omišalj te gradska kupališta Sisak i obala Save. Spominju se i zimska skijališta Sušak53, Plješivica, Tuškanac, Šestine te klizališta iza Podvožnjaka, gornje maksimirsko jezero i terasa hotela Esplanada…54 Za žensku skijašku opravu savjetuje se odjenuti vunene hlače i jaknu s pojasom (ili dolčevite).55 Tridesetih godina pod utjecajem pariških trendova skijaške vunene hlače postat će šire, a gornji vuneni haljetak kraći (Slika 7 a, Slika 7 b).56 Žensku klizačku opravu činila je vunena pletena haljina do koljena.57
Reklame u Svijetu upućuju čitateljice na posjet I. katu robne kuće Kastner i Öhler u Zagrebu (Ilica), gdje će naći svu potrebnu žensku zimsku odjeću za skijanje i klizanje.58 Časopis Naše najbolje sportašice 1926. godine izvještava o ženskim profesionalnim uspjesima u atletici . godine izvještava o ženskim profesionalnim uspjesima u atletici. Fotografije svjedoče o ženskoj sportskoj uniformi za rukomet, koju čini tamna pli-
53 Svijet 4 (1926).
54 „Davno očekivano doba za skijanje na Plješivici“; „Naši zimski sportovi“.
55 Svijet 8 (1930): 193.
56 Svijet 6 (1935): 120.
57 Svijet 9 (1930): 214.
58 Svijet 1 (1935).
„Oprema za skijanje“, Svijet, 1935.
sirana suknja do pola bedara, majica kratkih rukava, čarape i kožna visoka uska obuća. Oprema za žensko trčanje bile su kratke tamne hlačice i majice kratkih rukava, čarape i niska uska kožna obuća.59 Ženska sportska uniforma na međunarodnim natjecanjima nije se razlikovala oblikom, već bojom.60 Autor priloga navodi da je prije rata šport kod naših mladih dama bio vrlo slabo razvijen. Igrao se jedino tenis. Nakon rata razmahao se šport kod dama u Čehoslovačkoj. U Pragu su osnovali mnogi klubovi svoje ženske sekcije, koje su započele gojiti rukomet ili tzv. Hazenu… Godine 1921. prodro je taj sport i kod nas […] u rukometu najbolja igračica je gdjica. Tomljenović, studentica slikarske akademije ujedno izvrsna trkačica i bacačice diska . Autor zaključuje: dobro je, da se naše mlade dame oduševljavaju za šport. Svaka športašica biti će danas sutra dobra žena i zdrava majka, koja će biti na uzor i korist svojoj djeci i našoj domovini. 61 U narednim prilozima fotografije predočavaju sportske uniforme za vježbanje i natjecanje u jahanju (natjecanja su se održavala na Črnomercu), mačevanju, tenisu (turnir se održavao u Zagrebu), košarci, motociklizmu. Na temelju njih, zaključujemo kako se sportska odje-
59 „Naše najbolje sportašice“, 128.
60 Svijet 2 (1926): 38.
61 „Naše najbolje sportašice“, 128.
„Sanda Horvat, jahačica preko prepona“, Svijet, 1926. (gore)
„Slavica Lotar, pobjednica na utrci motociklima u Vinkovcima“, Svijet, 1927.
ća ili uniforma (odijelo) za jahanje sastojala od tamnoga gornjeg haljetka, tamnih suknja-hlača, oglavlja, visokih čizmi. Bilo je to nasljeđe viktorijanske ladanjske mode (Slika 8).62 Žensku opravu za mačevanje činila je majica dugih rukava, podložen prsluk s bočnim kopčanjem, kratke široke hlačice, pletene duge čarape, platnena obuća (Slika 9)63, a jednostavna haljina ravnog kroja spuštenog struka u stilu art deco mode služila je kao oprava za tenis (Slika 10).64
Ženska košarkaška oprema sastojala se od majica s kratkim rukavima, kratkih hlača ili suknje, čarapa te platnene ili kožne obuće (Slika 11).65 Motociklistički sportski komplet činila je pletena dolčevita dugih rukava, široke hlače do ispod koljena učvršćene elastikom, duge čarape te jednostavne platnene ili kožne sandale (Slika 12).66
62 „Concours hippique u Zagrebu“, 289. Prikazana fotografija jahaćeg natjecanja koje se održalo 23. svibnja na trkalištu na Črnomercu; Svijet
7 (1926): 135.
63 Svijet 16 (1927): 349.
64 Svijet 4 (1927): 37.
65 Svijet 10 (1926).
66 Svijet 2 (1926): 54; Svijet 5 (1927): 113.
„Oprema za mačevanje“, Svijet, 1927.
„Oprava za tenis“, Svijet, 1927.
„Košarkaški dres“, Svijet, 1926.
Sportsku obuću proizvodila je Bata iz Češke, koja svoje proizvode reklamira u Svijetu . 67
Kupanje te sportovi na vodi bili su osobito omiljena razbibriga tijekom dvadesetih i tridesetih godina te su česta tema Svijeta 68 Međutim, kostim za kupanje je za razliku od primjerice sportske uniforme za jahanje, koja je zadržala trendove viktorijanskog razdoblja, bio pod snažnim utjecajem onodobnih modnih trendova (Slika 13).69
U Svijetu se tako navodi: športski kostim podređen je modnim trendovima koji utječu na dominirajuću boju, latku (vrstu tkanine), kao i u kroju.70 U modnom se prilogu iz 1927. godine zaključuje: moda kostima za kupanje jako se promijenila od haljina ostao je samo triko […] s vremenom muški i ženski kostim će se izjednačiti. 71 U to vrijeme jednodijelni kostimi od pletiva (triotka ) žerseja, intenzivnog uzorka, za razliku od prethodne dekade, ipak su otkrili donekle više ženskog tijela. Dvodijelni kupaći kostim prvi put spominje se 1930. godine, kada Svijet izvještava o senzacionalnom kostimu iz Deauvilleua u Francuskoj.72 Modna kreativnost koja se poigravala ženskim kupaćim kostimima navodi uredništvo Svijeta da 1927. godine pokrene natječaj za dame u kostimu za kupanje, a zatim i natječaj za najljepšu damu u kostimu. Osim fizičke ljepote natjecateljica ocjenjivali su se i maštoviti pleteni i platneni kupaći jednodijelni kostimi. 73 Kako je tijelo postalo očima promatrača sve dostupnije, reklamiraju se i kozmetički
67 Svijet 8 (1930): 197.
68 Svijet 6 (1926): 108-113.
69 Svijet 6 (1926): 104.
70 „Najnoviji kostimi za kupanje“, 361; „Športska proljetna moda“, 193.
71 Svijet ? (1927): 17.
72 Svijet 25 (1930): 699.
73 Svijet 21 (1926): 418.
proizvodi – kreme Nivea74 , za zaštitu nježne puti za vrijeme ljetnih i zimskih sportskih aktivnosti te preparati protiv dlačica, Taky75 i Dulmin76 . Tridesetih godina nastavlja se izvještavati o svjetskim uspjesima žena u sportu. Osim atletičarki i jahačica fotografijom su predstavljene najbolje avijatičarke, veslačice, boksačice77, bacačice kugle kao i neke nove ženske sportske aktivnosti, poput regate, kuglanja, gađanja sulicom, lukom uvis, natjecanja u obručima, trčanja preko zapreka.78 Ženski dres, osim što je podređen vrsti sporta, postaje i sredstvom važnog isticanja nacionalnog identiteta. Svijet posvećuje poseban prilog njemačkomu olimpijskom dresu: za njemačke olimpijske borce državni savez odobrio je za tjelovježbu jedinstveno odijelo, za muškarce i žene. Sweater je iz vune, a može se nositi otvoreno i zatvoreno; k tome nose športaši duge bijele hlače, a sportašice suknju do koljena, bijele cipele i bijele čarape (Slika 14).79
Profesionalno bavljenje žena sportom doprinosi usvajanju novih estetskih smjernica u modu. Uz nove termine športsko odijelo 80 i športski kostim 81 uočavamo i pridjeve elegantno, ležerno, luksuzno, jednostavno , ujedno sinonime sportske estetike promovirane u Svijetu . Tridesetih godina dame se povremeno savjetuje u ljetnim mjesecima koristiti lagane hlače ili kombinezon (s hlačama).
Sportski stil postaje dominantan modni trend, pa francuski modni časopis Fémina u veljači 1925. godine
74 Svijet 2 (1930): 48.
75 Svijet 7-12 (1927).
76 Svijet 7 (1935): 135.
77 Svijet 16 (1930): 399.
78 Svijet 14 (1930): 351.
79 Svijet 1 (1935): 42.
80 Svijet 18 (1926): 358.
81 Svijet (1927).
„Njemački olimpijski dres“, Svijet, 1935.
„Kupaći jednodijelni kostimi“, Svijet, 1926.
„Jednostavna športska ljetna haljina od pepita uzorka“, Novi ženski list, 1938.
„Pariški sportski stil u modi“, Svijet, 1926. navodi: sve istinski moderne žene bave se sportom [...] ili se pretvaraju da su sportske. 82
O novom trendu izvještava i Svijet, koji 1926. godine upozorava: kao što inače u životu, tako je neugledno vidjeti damu i na športskom polju u toaleti kojoj je moda rekla: adieu. Isto vrijedi i za damu, koja dolazi na športske arene kao gledalica. Modele koje donosimo najnoviji su iz Pariza. Ilustracija prikazuje dva modela proljetne športske haljine pariške modne kuće Poiret i jedan model Suzanne Talbot, specijaliziran za auto 83 (Slika 15). Odjeću i tkanine za novi sportski trend Svijet savjetuje pronaći u proizvodnom asortimanu tekstilne tvornice tkanine Tivar iz Varaždina.84
Približavanjem Drugoga svjetskog rata broj vijesti o sportskim uspjesima se smanjuje, kao i ilustracija modela nadahnutih sportskim stilom. Svijet je u razdoblju od 1926. do 1936. godine u odnosu na ostale modne sadržaje u hrvatskim časopisima najopširnije izvještavao o sportskim uniformama i modnome sportskom stilu.
Ženski list (1925. – 1938.) i Novi ženski list (1938. – 1939.)
Mjesečni časopis Ženski list uređivala je Marija Jurić Zagorka.85 Bavio se modom i ručnim radom, donosio modne ilustracije, modne fotografije te krojeve, a obuhvaćao je i novosti iz kulture te rubriku „pisma čitateljica“. Zubac (2016) u svom radu posvećenom tom časopisu kao zanimljivost ističe kako je na želju čitateljice 1925.
82 PYPER , „Style Sportive: Fashion, Sport and Modernity in France, 1923-1930“
83 „Športska proljetna moda“, 193.
84 Svijet 11 (1935).
85 Za kratko razdoblje, u travnju i svibnju 1934. godine (br. 4 i 5) odgovorna urednica bila je Olga Baldić.
„Prslučić za tenis, od sirove svile, prošiven sa vezenom ogrlicom“, Novi ženski list, 1933. 16b 16a
godine da se objave dojmovi svečanosti u čast hrvatskog Društva tjelovježbe i športa Sokol uredništvo od društva primilo zabranu časopisu – mediju da dođe do informacija. Pritom Zubac navodi očitovanje časopisa: Po svoj prilici je odbor Sokola imao veliki naročiti razlog, da onemogući i nama i drugim revijama sakupiti impresije i snimati prizore te ih ovjekovječiti – pa se tom nepoznatom razlogu moramo pokoriti i mi i vi . 86 Mjesečnik nije izvještavao o sportskim vijestima i donosio fotografije uniformi, no informirao je o aktualnim modnim trendovima. Marija Jurić Zagorka bila je urednica i mjesečnika Novi ženski list (1938. – 1939.), koji je od 1938. godine nastavio izvještavati i savjetovati o modi. Donosi i smjernice za sportski stil, koji odlikuje jednostavan kroj te uzorak. Oslikavaju ga modne ilustracije naslova ukusna športska haljina od prugaste tkanine, jednostavna športska džemper haljina, športska haljina od uzorkovane svile, haljina športskog stila izvezena cvjetnim kiticama 87 te modne fotografije naslova jednostavne športske haljine od pepita uzorka , športski pleteni haljetak, prslučić za tenis (Slika 16 a i Slika 16 b).88 Pomodna kuća Lebinec i drug, koja se nalazila u Radićevoj ulici 1, te dućan M. Bačić u Ilici 7 (Zagreb) u tom časopisu reklamiraju tkanine za sportski asortiman.
Hrvatski ženski list (1939. – 1944.) Mjesečnik Hrvatski ženski list uređivale su Sida Košutić i Mara Schwel.89 Iako je izlazio za vrijeme Drugoga
86 Ženski list: Za modu, zabavu i kućanstvo 1 (1925): 26; ZUBAC , „Kultura javne riječi ženskih časopisa od 1840. do 1970. godine“, 80.
87 Novi ženski list 1 (1938).
88 Novi ženski list 3 (1933): 8.
89 Od šestog broja 1943. godine.
Katarina Nina Simončič: Sport i moda - ženski trendovi u hrvatskom tisku od kraja 19. stoljeća do pedesetih godina 20. stoljeća
„ Ženski modni komplet s hlačama pod utjecajem sportskog stila“, Svijet, 1954.
„Interpretacija sportskog stila u pariškoj visokoj modi“, Svijet, 1955.
svjetskog rata, uz sadržaje iz kulturno-društvenog života, modne teme popraćene su crno-bijelim ilustracijama i kratkim osvrtima. Čitateljice se informira o korisnosti aktivnoga sportskog života, predstavljaju se odijela za skijanje 90, biciklizam, golf, tenis. Koriste se nazivi poput sportski kostim koji obuhvaća bluzu, hlačastu suknju (suknja-hlače) ili šorts (kratke hlače). Materijali za specijaliziranu sportsku odjeću su flanel, toal , žersej. Mjesečnik objavljuje i priloge o sportskom stilu u svakodnevnom odijevanju91, ukazujući na važnost capsule garderobe. 92 Taj koncept tridesetih godina razvila je američka dizajnerica ležerne i sportske mode Claire McCardell (1905. – 1985.). U tom duhu Hrvatski ženski list savjetuje modu za plažu od elegantnog ansambla, ogrtača, bluze od bijelog pikeja (franc. pike, pamučna tkanina), shorts izrađen od plavog toala (franc. toal , lanena ili pamučna tkanina) 93 Sportski stil prezentira se i na svakodnevnim jednobojnim kompletima i haljinama, oslobođenima suvišnih dekorativnih aplikacija, s malim brojem dugmadi. Uz pridjeve
90 Hrvatski ženski list (1939): 24.
91 Hrvatski ženski list, lipanj (1940); Hrvatski ženski list 2 (1942).
92 Trend tridesetih godina 20. stoljeća definira racionalan i moderan pristup odijevanju te se temelji na ideji male količine odjevnih predmeta, koji se međusobno lako kombiniraju. McCardell je oblikovala kolekcije od pet do sedam odjevnih predmeta, neophodnih za poslovne i slobodne trenutke dama. Kolekciju su činile haljine, kratke hlače, jakna, majica, suknja i pleteni top.
93 Hrvatski ženski list, srpanj (1940).
športski, dodaju se i termini šik, jednostavno, lijepo. 94 Od 1944. godine više nema modnih priloga, izostavljeni su opisi, ilustracije i fotografije, zamijenjeni su prikazima tradicijske odjevne baštine (japanske, kineske i južnoameričke).
Hrvatica (1939. – 1941.)
Marija Jurić Zagorka bila je urednica mjesečnika Hrvatica. Izlazio je u Zagrebu na početku Drugoga svjetskog rata. Podnaslovom Časopis za ženu i dom ukazivao je na namjenu, a izlazio je u dva izdanja: Plava Hrvatica za modu, ručni rad i krojeve, dok je Crvena Hrvatica donosila književna štiva i novosti iz kulture. Prilozi su obuhvaćali teme obrazovanja, domaćinstva, tradicijske kulture i obitelji, ukazivali na važnost tjelovježbe 95, promovirali ljetna i zimska odmarališta. Modnim ilustracijama i fotografijama promovirali su se francuski modni trendovi, pa su opisi haljina ostavljeni na francuskom jeziku, a prijevod se smještao na zadnjoj stranici novina. Specijalizirani sportski asortiman nije obuhvaćen, no razvidni su trendovi nadahnuti sportskom jednostavnošću u legendama ilustracija, npr. praktični športski kostim, mladoliki ogrtač polu-športskog oblika 96 , dvodijelna sportska haljina ili shorts-hlače koje se nose za ku-
94 Hrvatski ženski list, kolovoz (1940); Hrvatski ženski list, rujan (1940); Hrvatski ženski list, ožujak (1941); Hrvatski ženski list, kolovoz (1941); Hrvatski ženski list 2 (1942); Hrvatski ženski list 11 (1942).
paći kostim, odjeća za tenis 97 U odnosu na Parižku modu, Praktični modni list te Svijet , moda i sportski stil u Hrvatici zastupljeni su u znatno manjoj mjeri.
Svijet: moda, kozmetika, kazalište, film, roman (1953. – 1992.)
Glavna urednica tog mjesečnika, koji 1959. godine postaje tjednik, bila je Smilja Dončević. Vrlo značajnu ulogu za određivanje vizualnog identiteta časopisa imao je grafički umjetnik Aleksandar Srnec, koji svoj opus ostvaruje u razdoblju od 1953. do 1963. godine. Izvještavanje o modi, u odnosu na prvu fazu izlaženja Svijeta od 1926. do 1936. godine, nije se znatno promijenilo. I dalje se donose pariški trendovi putem tekstualnih priloga, fotografija, ilustracija, krojeva te oglasa, koji pružaju uvid u dostupne tržišno-modne ponude Zagreba. Primjećujemo i praćenja te isticanje tehnoloških inovacija u modi, poput nepromočivih sintetskih tkanina, patentnog zatvarača i povremeno ženskih hlača u svakodnevnom odijevanju (Slika 17).98 Međutim, u odnosu na prvu fazu Svijeta (1926. – 1936.) izostalo je izvještavanje o uspjesima u ženskome profesionalnom sportu. Elementi sportskog stila utkani su u modne trendove H, A, T, I i Y linije, koje diktiraju svojim kolekcijama pariški kreatori Christian Dior, Cristobal Balenciaga, Pierre Balmain, Hubert de Givenchy i Pierre Cardin.99
Pedesetih godina u odnosu na ranija razdoblja u Svijetu zamjećujemo modni zaokret, povratak ženstvene te elegantne siluete. Naime, ona je tijekom Drugoga svjetskog rata, zbog krize i aktivne uloge žena u postojećoj proizvodnji, potisnuta.100 Stoga ćemo u prvim brojevima Svijeta , od 1953. do 1955. godine, vrlo rijetko susresti pridjev sportski stil ili sportska haljina u legendama modnih ilustracija. Asortiman sportskog stila atribuiran je sljedećim terminima: praktično , ukusno i jednostavno
Termin sportski pronalazimo na samo dva mjesta 1955. godine – prvi put u opisu haljina: iako su ove haljine jednostavne i pretežno sportskog kroja, ipak su ženstvene, lijepo ističu formu tijela i mladenački djeluju. Na ovim haljinama sve mirno djeluje, ukrasi su diskretni. 101; drugi put za tri modela u prilogu Pepita-kocke: ova su tri modela od krupnih i sitnih kockastih tkanina. Po kroju i tkanini imaju izričito sportski izgled (Slika 18) 102 Možemo zaključiti da je moda početkom pedesetih godina bila zasićena sportskim jednostavnim stilom za vrijeme rata te željna novih trendova usredotočenih na postizanje graciozne i profinjene siluete.
100 Svijet: moda, kozmetika, kazalište, film, roman 6 (1955).
101 Svijet 11 (1955).
102 Svijet 12 (1955).
Međutim, kako poslijeratna hrvatska dama otežano konzumira parišku visoku modu, a njezina društveno aktivna uloga iziskuje jednostavan odjevni asortiman, sportski stil povremeno se počinje promovirati tijekom 1956. i 1957. godine. O tome se izvještava i u Svijetu : Svakodnevni život usmjeruje našu modu i izbor naših odjevnih predmeta prema jednostavnoj sportskoj liniji. Sportski odjevena žena je uvijek ukusno i praktično obučena. 103 Autor priloga Sport pojašnjava: ovaj naslov ne znači da su ovi modeli određeni samo za sport. Ovo su praktični modeli za radnu ženu, kako bi bila uvijek uredna i prikladno obučena za odlazak za svog radnog mjesta. 104 U narednim brojevima sportski stil haljina od pamučne, vunene tkanine ili pletiva bit će učestalije zastupljen.105 No čitateljice se upozorava i na zamke tumačenja sportskog izraza u modi: sve više se viđaju žene, odjevene potpuno sportski, iako se ne bave zimskim sportovima. Tako odijevanje može biti i veoma zgodno, ali treba pri tome ipak voditi računa o tome, da nije kancelarijska soba skijaški teren. 106
Kao primjeri kvalitetno estetski produciranih sportsko-modnih izraza predstavljeni su modeli zagrebačke kreatorice Žuži Jelinek (1920. – 2016.). Njezina kolekcija s elementima sportskog stila bila je prikazana zagrebačkoj publici na modnoj reviji, a zatim zabilježena u časopisu Svijet 1959. godine. Za realizaciju modela Jelinek je koristila tkanine sljedećih domaćih tvornica: Osječke tkaonice svile, „Zora“ Zagreb, „Varteks“ Varaždin, „Krateks“ Krapina (Slika 19).107 Navedena kolekcija uz pomoć tadašnjeg konzulata i trgovačkog predstavnika iste godine predstavljena je na Međunarodnom sajmu u New Yorku. Bila je to prva jugoslavenska modna revija u Americi , koju je činilo četrdeset modela za proljeće i ljeto. Iz izvještaja u tadašnjem tisku saznajemo kako je bila obojena jednostavnošću i elegancijom te imala malošta zajedničko s pretjeranostima velikih modnih centara Francuske i Italije . 108 Modni trendovi 1959. godine afirmiraju formu vreće , empire linije i vojni stil, dok se tragovi sportskog stila još samo naziru u detaljima ( sportski ovratnik ) i jednostavnom kroju.109
Međutim, veliki povratak sportske mode dogodit će se osamdesetih godina 20. stoljeća, kada sintetski materijali (akrilno vlakno, likra, frotir, poliuretan) i aerobik postaju izvori modnih nadahnuća. Pjesma Physical (1981.) i popratni video u izvedbi Olivije Newton John simbolično će obilježiti početak dekade snažnog prožimanja mode i sporta.
103 Svijet 3 (1959).
104 Isto.
105 Svijet 4 (1956); Svijet 4 (1957); Svijet 9 (1957); Svijet 10 (1957).
106 Svijet 1 (1958).
107 Svijet 4-5 (1959); Svijet 11 (1959).
108 Svijet 7-8 (1959).
109 Svijet 9 (1958); Svijet 1 (1959).
Zaključak
Analiza hrvatskih časopisa od kraja 19. stoljeća do pedesetih godina 20. stoljeća koji obuhvaćaju modnu tematiku ukazala je na vremenski analogna informiranja pariškim modnim žurnalima o sportskom stilu i sportskoj uniformi. Nadalje istražujući ulogu sporta u ženskim modnim trendovima na primjeru hlača i žerseja, zaključujemo da su do 19. stoljeća karakteristični elementi muškog asortimana, koji pod utjecajem sporta postupno ulaze u žensku modu.
Osim obrade sportske mode obuhvaćena je i ženska sportska uniforma o kojoj dvadesetih i tridesetih godina u najvećoj mjeri izvještavaju Pariška moda: Ilustrovani mjesečnik za dom i društvo (1920. – 1938.) i Svijet: ilustrovani tjednik (1926. – 1936.).
Iako je sportski stil zastupljen u svim istraženim tjednicima i mjesečnicima, po obujmu u najvećoj mjeri prisutan je u časopisima Parižka moda: list za žensku i dječju odjeću i za ženski ručni rad (1895. – 1907.) i Hrvatske ženski list (1939. – 1944.), dok se u časopisuc Svijet: moda, kozmetika, kazalište, film, roman (1953. – 1992.) primjenjuje njegova inačica uvjetovana pariškim elegantnim siluetama pedesetih (H, A, Y, T, I). Istražujući hrvatske tiskovine, posebno smo istaknuli vrijednost Praktičnoga modnog lista (1919. – 1921.), kao primjer kvalitetnog izvještavanja o modi te sagledavanja njezina sociološkog i modno-tehnološkog aspekta.
Pratili smo i razvoj modno-sportske terminologije, te ukazali na male pomake u značenju sportskog stila. Početkom 20. stoljeća taj termin označava jednostavan i praktičan odjevni izraz, tridesetih godina višedijelni odjevni ansambl (komplet), a pedesetih godina odjeću obilježenu sportskom elegancijom, tj. sinergijski izraz pariških trendova visoke mode i estetskog minimalizma.
Zaključujemo kako je razvoj ženske sportske uniforme i sportskog stila tijekom prve polovine 20. stoljeća stvorio temelje za pojavu unisex mode šezdesetih godina, a zatim osamdesetih i prvu dekadu najsnažnijeg prožimanja mode i sporta u 20. stoljeću, o kojima će izvještavati i domaći modni tisak.
Literatura:
„Concours hippique u Zagrebu“. Svijet: ilustrovani tjednik 15 (1926), 289.
„Davno očekivano doba za skijanje na Plješivici“. Svijet: ilustrovani tjednik 1 (1926).
DE LA HAYE, Amy i TOBIN, Shelley. Chanel: The Couturière at Work. London: Victoria & Albert Museum, 1994.
FLÜGEL, John Carl. The Psychology of Clothes. Hogarth Press, 1930.
GOLDSTEIN, Ivo. Hrvatska 1918. - 2008. Zagreb: Europapress holding: Novi Liber, 2008.
HAYES, Win. „The Victorian Paradox. Sport for the Wealthy to Sport for the Masses: A Conflict of Class and Ideals“, 141-156. U: Paradoxe(s) victorien(s) – Victorian Paradox(es), ur. William Findlay. Presses universitaires François-Rabelais, 2005.
Hrvatica, ur. Marija Jurić Zagorka. Zagreb: Tipografija, 1939.1941.
Hrvatski ženski list, ur. Sida Košutić. Zagreb: Konzorcij Hrvatski ženski list, 1939.-1944.
JAMAIN-SAMSON, Sandrine. „Sportswear During the Interwar Years: A Testimony to the Modernisation of French Sport“. The International Journal of the History of Sport 28, br. 14 (2011): 1944-1967.
JANEČEK-STROPNIK, Mirjana D. „Tjelesno-umni odgoj mladeži“. Hrvatica 3 (1941), 22.
JUNGNICKEL, Kat. „Convertible, multiple and hidden: The inventive lives of women’s sport and activewear 1890–1940“. The Sociological Review 0 (2023): 1-23.
KOKOTOVIĆ, N (?). „Moda i sport“. Dom i sviet: ilustrovani list za zabavu, pouku i viesti o dnevnih dogadjajih, javnom i družtvenom životu, umjetnosti i znanosti, trgovini i obrtu, glasbi, kazalištu i modi, 1888.
„Kupanje u vazduhu, svjetlu i suncu“, Praktični modni list 2 (1919), 3.
MARTIN, Richard. „All American: A Sportswear Tradition“, 8-21. U: All-American: A Sportswear Tradition, ur. Martin Richard. New York: Fashion Institute of Technology.
„Najnoviji kostimi za kupanje“. Svijet: ilustrovani tjednik 18 (1926), 361.
„Naši model za zimski sport“. Svijet: moda, kozmetika, kazalište, film, roman 1 (1954).
„Naše najbolje sportašice“. Svijet: ilustrovani tjednik 7 (1926), 128.
„Naši novi zimski modeli pletiva za sport“. Svijet: moda, kozmetika, kazalište, film, roman 12 (1954).
PFISTER, Gertrud. „Women in sport–gender relations and future perspectives“. Sport in Society 13, br. 2 (2010): 234-248.
POLHEMUS, Ted. Fashion and Anti-fashion. London: Thames and Hudson, 1978.
POLHEMUS, Ted i PROCTER, Lynn. „Moda i anti-moda“, 209239. U: Moda, povijest, sociologija i teorija mode, ur. Mirna Cvitan Černelić, Djurdja Bartlett, Ante Tonči Vladislavić. Zagreb: Školska knjiga, 2002.
Praktični modni list, ur. Josip Pest. Zagreb: tisak Braće Kralj, 1919.-1921.
PYPER, Jaclyn. „Style Sportive: Fashion, Sport and Modernity in France, 1923-1930“. Apparence(s), 2017. http://journals.openedition.org/apparences/1361 (pristupljeno 20. lipnja 2024.).
„Razni zimski sportovi“. Praktična moda 1 (1921), 2 i 6. RIELLO, Giorgio; RUBLACK, Ulinka (ur.). The Right to Dress: Sumptuary Laws in a Global Perspective, c.1200–1800. Cambridge University Press, 2019.
SCHEADLER, Travis i WAGSTAFF, Audrey. „Exposure to women’s sports: Changing attitudes toward female athletes“. The Sport Journal 19 (2018): 1-17.
Svijet: ilustrovani tjednik, ur. Otto Antonini. Zagreb: Tipografija, 1926.-1936.
Svijet: moda, kozmetika, kazalište, film, roman, ur. Smilja Dončević. Zagreb: Vjesnik, 1953.-1992. „Športska proljetna moda“. Svijet: ilustrovani tjednik 10 (1926), 193. „Uniforma“. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. https://www.enciklopedija.hr/clanak/uniforma (pristupljeno 16. lipnja 2024.)
Vogue, 15. 6. 1920., Condé nast (Paris).
WHISENANT, A. Warren, PEDERSON, M. Paul, OBENOUR, L. Bill. „Success and gender: determining the rate of advancement for intercollegiate athletic directors“. Sex Roles 47, br. 9 (2002): 485-491.
ZUBAC, Andreja. „Kultura javne riječi ženskih časopisa od 1840. do 1970. godine“. Glasnik Društva knjižničara Slavonije, Baranje i Srijema, XX, br. 2 (2016), 71-98.
Ženski list, ur. Marija Jurić Zagorka. Zagreb: Konzorcij za izdavanje tiskopisa, 1925.-1938.
Katarina Nina Simončič redovita je profesorica na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Predaje kolegije iz područja povijesti odijevanja i mode, antropologije mode i muzealizacije mode. Autorica je prve knjige o povijesti mode na tlu Hrvatske.
Sport and Fashion: Women’s Trends in the Croatian Press from the Late 19th Century to the 1950s
The article analyses the presence and development of sportswear and the sports-inspired fashion style for women in Croatian print media from the late 19th century to the 1950s. It explores how sport contributed to the evolution of women’s fashion, particularly focusing on the gradual introduction of trousers and jersey fabrics into women’s wardrobes — elements traditionally associated with menswear — and how they became part of mainstream women’s fashion by the mid-20th century.
Through the examination of eight Croatian women’s magazines and fashion periodicals, the study traces references to “sports uniforms” and “sports fashion” in articles, illustrations, and photographs. It identifies
how these publications reflected the trends and terminology of international fashion centres such as Paris, and how they adapted these influences to local social and political contexts.
The research highlights how sportswear evolved from functional attire for leisure activities like tennis, cycling, and bathing into a broader fashion trend that encompassed elegance, practicality, and a modern silhouette. Particular attention is given to Pariška moda and Svijet, two magazines that most extensively reported on sports fashion and women’s sports uniforms during the interwar period.
The article also discusses how certain socio-political circumstances,
such as the economic restrictions following World War I and changing perceptions of women’s roles, influenced the visibility and popularity of sportswear in the press. While the “sporty” aesthetic dominated during specific periods, especially in the 1920s and 1930s, it gave way to more feminine and elegant silhouettes in the post-war years of the 1950s, before experiencing a significant revival in the 1980s.
The study concludes that the evolution of women’s sports fashion in Croatia mirrored global trends and laid the foundation for later unisex fashion developments and the deep integration of sportswear into everyday fashion culture.
Formiranje nogometnog prvenstva Federativne Narodne Republike Jugoslavije
Rad se bavi procesom stvaranja nogometnog prvenstva Federativne Narodne Republike Jugoslavije za sezonu 1946./1947., u kontekstu poslijeratnih društveno-političkih okolnosti. Naglasak je na kvalifikacijskom procesu kojim su fiskulturna društva pristupala Saveznoj ligi kao i na političkim odlukama koje su utjecale na sastav lige. Prikazuje se uloga nogometa kao sredstva društvene mobilizacije i izgradnje novoga državnog identiteta, a analiza uključuje i konkretne incidente, nerede i neregularnosti u kvalifikacijama. Autor koristi povijesnu metodu, uz kombinaciju arhivskih i novinskih izvora, čime se stvara uvid u kompleksnu dinamiku ranoga jugoslavenskog sporta.
Ključne riječi: nogomet, FNRJ, Savezna liga, poslijeratno razdoblje, politika i sport, 1946./1947.
Uvod
Jedan od najutjecajnijih društvenih fenomena 20. stoljeća svakako je sport, a na području Hrvatske neupitno najveći utjecaj na društvo ostvario je nogomet. Iako su nogomet u nekoliko hrvatskih gradova sporadično i ranije igrali, najčešće strani radnici, početak organiziranog nogometa na području Hrvatske bilježi se početkom 20. stoljeća, a centar nogometnih početaka bio je Zagreb.
Već 1903. godine u Zagrebu su osnovana tri sportska kluba, od kojih su dva ostavili dubok trag na nogometnu povijest. Prvi nogometni i športski klub (PNIŠK) i Akademski športski klub (AŠK) osnovani su upravo te 1903. godine te su tri godine kasnije odigrali i prvu nogometnu utakmicu hrvatskih klubova. AŠK će 1904. godine promijeniti ime u Hrvatski akademski športski klub (HAŠK). Uz ova dva kluba u Zagrebu je 1903. godine osnovan i Hrvatski akademski klub Styx, a novi sport će se, poput požara, proširiti i na okolne gradove. U Karlovcu su tako iste godine osnovani đački klubovi Trenk i Panonija, a u Samoboru Šišmiš. Do osnivanja sportskih
klubova u Zagrebu nogomet su igrali Talijani u Istri i Dalmaciji, a u Puli je 1899. godine osnovan i biciklistički klub Veloce Club Polese, koji je imao i nogometnu sekciju.1
Društveno-politička zbivanja nerijetko su utjecala na nogomet, tvoreći njegov identitet izgradnjom igrališta, osnivanjem nogometnih sekcija te organizacijom natjecanja. Simbioza nogometa i hrvatskog društva toliko je uočljiva da prilikom proučavanja određenoga nogometnog fenomena pojedinog razdoblja istraživač nerijetko proučava i same društveno-političke procese. Ivica Šute u svojem se djelu bavio fenomenom najvatrenijih navijača Prvoga hrvatskog građanskog športskog kluba. Neizostavan dio ovog djela su i društveno-politička pozadina tadašnjeg društva te uloga Istočnjaka u povijesnim zbivanjima. 2 Postoje brojni primjeri utjecaja politike na hrvatski
nogomet. Nebojša Jakovljević u svojem je djelu obrađivao natjecanja svih razreda Jugoslavije do početka Drugoga svjetskog rata. Iz navedene knjige jasno je vidljivo da na području Hrvatske, u navedenom razdoblju, postoje brojni sportski klubovi, promotori različitih političkih ideja.
U Daruvaru tako djeluje RŠK „Karl Marx“, primjer socijalističkog kluba. U Splitu pak djeluje sportsko društvo naziva Jugoslavenski radnički sportski klub „Split“. Identitet međuratnih klubova nerijetko se može iščitati iz njihovih naziva. Radnički klubovi svojim imenom naznačuju radničku pozadinu svojih članova, izvrstan primjer pruža Šoferski iz Zagreba.3
Jedan od najznačajnijih, a svakako najočitijih primjera utjecaja politike na nogomet, predstavlja proces stvaranja Federativne Narodne Republike Jugoslavije, do kojeg dolazi završetkom Drugoga svjetskog rata. Uspostavom FNRJ započinje novo razdoblje hrvatske povijesti, a samim time i nogometa. prvenstvo Jugoslavije 1946./1947. predstavlja obnovu klupskih nogometnih natjecanja na razini Jugoslavije, a samim time prvenstvo nije zanimljivo isključivo iz sportskih već i iz društveno-političkih razloga.
Prvenstvo je više puta obrađivano u dosadašnjim znanstvenim istraživanjima. Prilikom obrađivanja ovog prvenstva Davor Kovačić fokus je stavio na pozivanje Ponziane, momčadi iz okolice Trsta, odnosno jedine nogometne momčadi jugoslavenske lige koja nije djelovala unutar njezinih državnih teritorija.4 Richard Mills u svojem je djelu također značajnu pažnju priključio Ponziani, naglasivši i kako je Savez namjerno osigurao mjesto za predstavnika svake federalne države. Autor je također zabilježio i da riječki Kvarner, prvak prvenstva dijela Hrvatske oslobođene od talijanske okupacije, službeno ne spada pod NR Hrvatsku, već pod područje okolice Trsta, izvan službenih granica FNRJ, nad kojim su jugoslavenski partizani uspostavili kontrolu krajem rata. Ponziana i Kvarner tako predstavljaju ponovno pripojene ili prijeporne teritorije Istre, Rijeke i okolice Trsta, dok su ostale nogometne sekcije predstavnici vojske ili neke od postojećih federalnih država.5 Najveći dio podataka i informacija, korištenih u ovom istraživanju, dobiven je analizom novinskih članaka i službenih glasnika promatranog perioda. U ovom radu proces odabira sudionika prve odigrane sezone prvenstva FNRJ u nogometu bit će pojašnjen koristeći upravo navedene, suvremene listove. Prilikom pisanja ovog rada korištena je historijska metoda. Historijska
4 Davor KOVAČIĆ , Hrvatski nogomet u doba cara, kralja, poglavnika i maršala, Zagreb, 2019.
5 Richard MILLS , Nogomet i politika u Jugoslaviji, Zagreb, 2018.
metoda dopušta objavu rezultata istraživanja, razmjerno istinitih u usporedbi s povijesnom zbiljom. Također su korištene i metoda proučavanja literature, metoda analize, induktivna i deduktivna metoda te deskriptivna metoda. Navedene metode uključuju prikupljanje i proučavanje podataka, njihovo opisivanje, donošenje zaključaka na temelju proučavanja izvora, analizu određenih bitnih činjenica vezanih uz ciljeve rada te korištenje literature i izvora koji su dosad obrađivali navedenu tematiku.6
Stanje nogometa nakon Drugoga svjetskog rata
Drugi svjetski rat jedna je od najvećih katastrofa 20. stoljeća. Tijekom rata najveći dio hrvatskog teritorija spada pod Nezavisnu Državu Hrvatsku, državu pod utjecajem sila Osovine. Državom je upravljao ustaški režim, a odluke ustaškog pokreta značajno su utjecale na nogometnu mapu Hrvatske. Ustaše su utjecale na prisilno gašenje klubova, koji su okupljali brojne neistomišljenike vlasti. Tijekom NDH tako su ugašeni brojni židovski, radnički i projugoslavenski sportski klubovi.7
Završetkom rata Hrvatska, sada pod nazivom Federalna Država Hrvatska, ulazi u sastav Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Dotadašnji sport ulazi u sastav fiskulture, čiji je primarni cilj promocija masovne fizičke aktivnosti, koja će uz odgoj fizički aktivne populacije imati i cilj promocije jugoslavenskog nacionalizma te prijateljskih odnosa nedavno zaraćenih naroda.8
Nova vlast ugasila je brojna sportska društva koja su djelovala na području FNRJ do 1945. godine, a na njihova mjesta u pravilu dolaze radnička i vojna fiskulturna društva, čija se sindikalna pozadina nerijetko može iščitati iz njihova naziva. U Zagrebu se tako osnivaju fiskulturna društva naziva Grafičar, Građevinar, Vatrogasac, Poštar itd. Jugoslavenskom fiskulturnom mapom tako u ranome poslijeratnom razdoblju dominiraju radnička i vojna društva, a prisutna su i brojna omladinska i akademska fiskulturna društva.
Gotovo od same uspostave kontrole nad određenim teritorijem nova vlast potiče obnovu sportskih, a posebice nogometnih utakmica. Već tijekom 1945. godine uzduž Jugoslavije započinju gradska i kotarska natjecanja, čiji je cilj promocija najkvalitetnijih nogometnih sekcija u viši stupanj natjecanja.9
Obnova natjecanja
Od uspostave kontrole nad određenim teritorijem nova vlast potiče obnovu sportskih, a posebice nogometnih
6 Mirjana GROSS , Suvremena historiografija, Zagreb, 2001.
7 Fran ĐURANAC , „Zagrebački nogomet u okviru fiskulturnog pokreta 1945. godine.“ Diplomski rad, Sveučilište u Zagrebu, 2023.
8 Isto.
9 Isto.
Fran Đuranac: Formiranje nogometnog prvenstva Federativne Narodne Republike Jugoslavije
utakmica.10 Najviši stupanj natjecanja predstavljala je Savezna liga Jugoslavije, a odluka o odigravanju iste donesena je 17. prosinca 1945. u Beogradu na zasjedanju Fiskulturnog odbora Jugoslavije (FOJ-a). Saveznu ligu trebali su činiti Centralni dom Jugoslavenske armije (CDJA) Partizan, po dva predstavnika Hrvatske i Srbije te po jedan predstavnik ostalih federalnih jedinica i Vojvodine. Ovom odlukom, teoretski, svako je fiskulturno društvo, osim Partizana koji je izravno uvršten u natjecanje, dobilo priliku kvalificirati se u najviši rang jugoslavenskog nogometa. Na istom zasjedanju FOJ mijenja naziv u Fiskulturni savez Jugoslavije (FISAJ).11
Završetkom rata FOJ se nalazi u nezavidnoj situaciji. Veliki broj sportskih klubova je ugašen te je potrebno iznova rangirati sportske sekcije novoosnovanih fiskulturnih društava. Sport je praktički pokrenut iznova, a nogometna natjecanja započinju od najniže, lokalne razine. Najuspješnije momčadi svake razine natjecanja svoj su put nastavljale u idućem, višem rangu.12
Kako bi ovaj sustav natjecanja bio jasniji, uzmimo primjer nogometne sekcije zagrebačkog Dinama. Dinamo je svoje kvalifikacije započeo u skupini B prvenstva Zagreba 1945. godine. Navedeno prvenstvo igrano je u dvije skupine, a četiri najuspješnije momčadi svake skupine svoj su put nastavile u prvenstvu Zagreba 1946. godine.13
Dinamo je 1945. godinu završio kao prvoplasirana momčad skupine B te je potom osvojio i prvenstvo Zagreba u 1946. godini.14
Kao prvoplasirana zagrebačka momčad, Dinamo je ušao u prvenstvo NR Hrvatske za 1946. godinu, gdje je završio na drugom mjestu. Odlukom FISAJ-a dvije prvoplasirane momčadi NR Hrvatske ulaze u sastav Savezne lige, čime je Dinamo osigurao izravan plasman u Saveznu ligu za sezonu 1946./1947.15
Za razliku od Dinama, zagrebačka Lokomotiva imala je dvije dodatne stepenice kako bi pristupila Saveznoj ligi. Budući da nije osvojila prvenstvo Zagreba, Lokomotiva je igrala dodatne kvalifikacije za ligu NR Hrvatske. 16
Potom je kao trećeplasirana momčad Hrvatske igrala dodatne kvalifikacije za ulazak u Saveznu ligu. Dinamo
10 Isto.
11 „Prvenstvo države za godinu 1946. u svim sportskim granama“, Vjesnik Narodnog fronta Hrvatske, 19. 12. 1945.
12 Fran ĐURANAC , „Zagrebački nogomet u okviru fiskulturnog pokreta 1945. godine.“ Diplomski rad, Sveučilište u Zagrebu, 2023.
13 „Lokomotiva i Dinamo prvaci uspješnog kvalifikacionog natjecanja“, Narodni sport, 31. 12. 1945.
14 „Amater je pobijedio Tekstilac i osvojio četvrto mjesto prvenstva Zagreba“, Narodni list, 5. 3. 1946.
15 „Sistem prvenstva FNRJ u futbalu“, Bilten Fiskulturnog saveza Jugoslavije, 31. 7. 1946.
16 „Lokomotiva član lige NR Hrvatske“, Narodni list, 14. 5. 1946.
je tako, kako bi nastupio u Saveznoj ligi, trebao prijeći tri stepenice, a Lokomotiva čak pet.17
Problem kvalifikacija
Kao što je već zapisano, nogometne sekcije fiskulturnih društava prolazile su kroz nekoliko različitih etapa kvalifikacija, počevši od geografski najužeg područja. Najuspješnije momčadi prvenstava gradova, odnosno kotara, svoj su put nastavljale u prvenstvu federalnih država da bi tek tada osigurale svoje mjesto u Saveznoj ligi. Svaka etapa ovih natjecanja imala je svoje specifičnosti, samim time i probleme, a kvalifikacije su trebale biti odrađene u manje od godinu dana. Zagrebačke momčadi, primjerice, u svega deset mjeseci prošle su put od prve poslijeratne službene utakmice do prve odigrane utakmice Savezne lige.
Kotarska, odnosno gradska prvenstva, odigrana tijekom 1945. godine, jedna su od najspecifičnijih nogometnih natjecanja odigranih na području Hrvatske. Budući da su nogometna natjecanja praktički pokrenuta iznova, nogometne sekcije fiskulturnih društava trebalo je iznova rangirati. Iz tog razloga na travnjacima kotarskih i gradskih prvenstava tijekom 1945. godine za loptom istovremeno trče nekadašnji reprezentativci i nogometni početnici.18
Kotarska i gradska, pa i državna natjecanja iz 1945. i 1946. godine nude pregršt dogodovština s nogometnih travnjaka. Nesvakidašnje, a ponekad i komične situacije, nerijetko su zapisane u izvještajima s utakmica, a glavni akteri su, uz igrače, ponekad bili i navijači. Nasilje na stadionima kako na tribinama tako i na samome nogometnom terenu bilo je prisutno gotovo svakog tjedna. U 51 službenoj utakmici odigranoj u prvenstvu Zagreba 1945. godine zagrebački listovi zabilježili su čak 20 isključenja igrača. Treneri i suci, registrirani za određeno fiskulturno društvo, sudionika prvenstva, sudili su ili vodili utakmice prvenstva koje su mogle izravno odlučiti o plasmanu njihove momčadi.19
Možda je Savez progledao kroz prste ovakvim potencijalnim primjerima sukoba interesa zbog manjka stručnog osoblja i igrača. U prvenstvu Zagreba nije bilo strano ni započinjanje susreta s manjkom igrača. Momčad 32. divizije slavila je u susretu s Milicijom, iako je nastupila s igračem manje.20 Problemi se javljaju i u samoj organizaciji, pa je tako Lokomotiva odbila vratiti novac za ulaznice navijačima, iako je njezin susret s Narodnom obranom
17 Fran ĐURANAC , „Zagrebački nogomet u okviru fiskulturnog pokreta 1945. godine.“ Diplomski rad, Sveučilište u Zagrebu, 2023.
18 Isto.
19 Isto.
20 „Vrijedni ‘Milicionari’ još se nisu snašli u prvenstvu“, Ilustrirane fizkulturne novine, 27. 11. 1945.
odgođen.21 Tijekom 1946. godine najbolje kotarske momčadi nastavljaju put u prvenstvu Hrvatske, gdje su zabilježeni navijački neredi u Splitu, na utakmici Hajduka i Dinama. Nakon što je Hajduk slavio u gruboj utakmici, igrači Dinama morali su bježati iz svlačionice pred splitskim navijačima. Valja naglasiti i da ovo nije prvi takav incident na utakmicama ovih momčadi te sezone. 22
U utakmici sušačkog Jedinstva i zagrebačkog Dinama, odigranoj 14. srpnja 1946., nastupio je suspendirani igrač, koji je pritom postigao i izjednačujući pogodak za Jedinstvo. Dinamu je stoga naknadno upisana pobjeda. 23
Svega dva tjedna kasnije sušačko Jedinstvo ponovno gubi utakmicu za „zelenim stolom“ jer su njegovi igrači iz protesta napustili travnjak prije sučeva zadnjeg zvižduka, nakon što je sudac dosudio kazneni udarac za Lokomotivu.24
21 „II. kolo kvalifikacionih nogometnih utakmica za zagrebačko nogometno prvenstvo“, Ilustrirane fizkulturne novine, 30. 10. 1945.
22 Leo LEMEŠIĆ , „‘Hajduk’ je i u Splitu pobijedio ‘Dinamo’“, Narodni sport – Ilustrirane fiskulturne novine, 8. 7. 1946.
23 „‘Dinamo’ ima jedan bod više od ‘Lokomotive’“, Vjesnik Narodnog sporta hrvatske, 1. 8. 1946.
24 „Utakmica ‘Lokomotiva’ – ‘Jedinstvo’ nije završena“, Narodni sport –Ilustrirane fiskulturne novine, 30. 7. 1946.
Jedna od najistaknutijih kvalifikacijskih utakmica odigrana na teritoriju Hrvatske svakako je ona između zagrebačke Lokomotive i beogradskog Metalca, odigrana u Zagrebu 18. kolovoza 1946. godine. Ovaj susret odlučivao je sudionika Savezne lige, a navijačka napetost pretvorila se u psihozu te je zagrebačka publika srpske igrače gađala kamenjem. Prema izvorima iz dnevnih listova četiri navijača privedena su te im je određen prisilni rad. 25
Prvotna vizija prvenstva Jugoslavije sezone 1946./1947.
Prema članku iz službenog biltena FISAJ-a objavljenog uoči početka prve natjecateljske sezone Federativne Narodne Republike Jugoslavije, može se zaključiti da je primarni cilj za pokretanje jugoslavenske lige podizanje kvalitete nogometnog sporta na području Republike.26
Primarna ideja organizatora bila je organizacija ligaške sezone s deset sudionika. Srbija je pritom trebala imati tri sudionika, Hrvatska dva, ostale federalne države po
25 Fran ĐURANAC , „Zagrebački nogomet u okviru fiskulturnog pokreta 1945. godine.“ Diplomski rad, Sveučilište u Zagrebu, 2023.
26 „Sistem prvenstva FNRJ u futbalu“, Bilten Fiskulturnog saveza Jugoslavije, 31. 7. 1946.
Slika 1. Trenutak s utakmice Lokomotiva – Hajduk, odigrane na igralištu Pobjeda 27. 10. 1946., Ilustrirani vjesnik, 3. 11. 1946.
Fran Đuranac: Formiranje nogometnog prvenstva Federativne Narodne Republike Jugoslavije
jednog, a jedno mjesto bilo je unaprijed rezervirano za Partizan, predstavnika Jugoslavenske armije, koji djeluje na području Beograda.
Prema prvotnom planu sudionici prve sezone Savezne lige tako su trebali biti: Partizan (Beograd), Crvena zvezda (Beograd), Železničar (Niš), Spartak (Subotica), Hajduk (Split), Dinamo (Zagreb), Pobeda (Skoplje), Željezničar (Sarajevo), Budućnost (Titograd) i Nafta (Donja Lendava).
Prvih deset mjesta u Saveznom nogometnom prvenstvu neravnomjerno je raspodijeljeno među narodnim republikama. Pritom je najviše mjesta rezervirano za Narodnu Republiku Srbiju, a slijedi je Hrvatska s dva predstavnika. Ostale narodne republike u prvenstvo su ušle s jednim predstavnikom.
Na Slici 1 nalazi se fotografija Hajdukova kaznenog prostora s utakmice Savezne lige Jugoslavije. Susret je odigran na bivšem igralištu Građanskog, a teren je bio natopljen kišom i snijegom, što je značajno otežalo odigravanje susreta.
Prvo proširenje broja sudionika
U Beogradu je 7. i 8. srpnja 1946. godine održano zasjedanje predstavnika nogometnih saveza narodnih republika i Jugoslavenske armije. Na zasjedanju je odlučeno da se Savezna liga proširi na dvanaest mjesta, umjesto na dotad dogovorenih deset. 27
Dodatna dva mjesta bila su osigurana za prvaka Istre i za još jednu dodatnu momčad, koja će biti određena nakon kvalifikacijskog turnira drugoplasiranih i trećeplasiranih momčadi iz prvenstava narodnih republika. U finalu navedenog turnira, kako je već spomenuto, sudarili su se beogradski Metalac i zagrebačka Lokomotiva, a u dvije utakmice Metalac je bio uspješniji.
Iz političkih razloga, na početku prvenstva sudjelovanje prvaka Istre, riječkog Kvarnera, bilo je upitno te je umjesto Kvarnera kao dvanaesti sudionik prvenstva ipak uvrštena zagrebačka Lokomotiva.
Drugo proširenje broja sudionika
Tijekom listopada 1946. godine liga se još jednom proširuje, ovog puta na konačnih četrnaest mjesta. Prvo je odlukom FISAJ-a riječki Kvarner primljen u ligu kao gost. Kvarner je trebao pristupiti ligi prilikom prvog proširenja, ali je zbog politički zahtjevne situacije Kvarnerov ulazak u ligu odgođen.28 Kao zadnji član lige, prvenstvu se priključuje Ponziana. Sudjelovanje Ponziane u Saveznoj ligi jednoglasno je odobreno na plenarnom sastanku FISAJ-a 22. listo -
27 „Nogometni predstavnik Istre i Julijske krajine u državnoj ligi“, Vjesnik Narodnog fronta Hrvatske, 10. 7. 1946.
28 „Riječki ‘Kvarner’ igra u Saveznoj ligi“, Vjesnik Narodnog fronta Hrvatske, 4. 10. 1946.
pada 1946. Ponziana je društvo iz istoimenog predgrađa Trsta koje se, prema izvorima iz Vjesnika , borilo za prava proletarijata čak i za vrijeme fašističke vladavine u Italiji. Sudjelovanjem Ponziane u Saveznoj ligi šalje se snažna politička poruka. U prvenstvu Jugoslavije tako sudjeluje nogometna momčad koja djeluje na teritoriju „ničije zemlje“, odnosno područja oko kojeg se spore Jugoslavija i Italija. 29
Jugoslavenske su vlasti Ponziani obećale visoke financijske naknade u zamjenu za sudjelovanje u jugoslavenskoj ligi. Gostovanja Ponziane uzduž Jugoslavije nerijetko su popraćena političkim parolama, promovirajući ideju pripojenja Slobodnog Teritorija Trsta Jugoslaviji. 30
Analiza krajnjeg popisa sudionika
U prvenstvu Jugoslavije sezone 1946./1947. sudjelovalo je četrnaest momčadi, a broj momčadi nije bio ravnomjerno raspodijeljen po narodnim republikama. Jasno je da primarni cilj FISAJ-a stoga nije bio ravnomjerna raspodjela nogometne moći po republikama, već stvaranje što kvalitetnije i kompetitivnije nogometne lige. U ranome poslijeratnom razdoblju očigledno postoji veliki jaz u kvaliteti nogometa između Hrvatske i Srbije te ostalih narodnih republika. Pobeda iz Skoplja, kao osmoplasirana momčad, bila je najuspješnija momčad izvan granica Hrvatske i Srbije u promatranom prvenstvu.
Pregledom popisa četrnaest sudionika natjecanja postaje jasno da je politički vrh imao utjecaj na odabir sudionika. Partizan i Ponziana prvenstvu su pristupili bez kvalifikacija, Partizan kao predstavnik Jugoslavenske armije, a Ponziana kao gost FISAJ-a te kao predstavnik prijepornog teritorija okolice Trsta. Riječki Kvarner sudjelovao je kao predstavnik ponovno pripojenih teritorija, ali za razliku od Partizana i Ponziane, Kvarner je sudjelovao kao prvak Istre, odnosno prolazio je kroz proces kvalifikacija. Ovaj podatak dodatno dobiva na težini uzmemo li u obzir da je Partizan sezonu 1946./1947. završio kao prvak. Moguće je da su igrači Partizana, pošteđeni procesa kvalifikacija, bili odmorniji od ostalih momčadi lige.
U Tablici 1 vidljiva je razlika u plasmanu momčadi iz Srbije i Hrvatske te preostalih narodnih republika. Najuspješnija momčad nakon navedenih republika zauzima tek osmo mjesto. Niški Železničar tijekom prvenstva fuzirao se s Jedinstvom i Radničkim u novo fiskulturno društvo 14. oktobar.
U prvenstvu je sudjelovao i prvak Autonomne pokrajine Vojvodine, subotički Spartak. Prema članku iz bil-
29 „‘Ponziana’, fiskulturno društvo tršćanskog proletarijata igrat će u saveznoj ligi“, Vjesnik Narodnog fronta Hrvatske, 23. 10. 1946.
30 Davor KOVAČIĆ , „Ponziana“ u jugoslavenskoj nogometnoj ligi, Povijest hrvatskog sporta vol. 194
Tablica 1. Konačna tablica Savezne lige Jugoslavije za sezonu 1946./1947.
tena FISAJ-a, objavljenog 31. srpnja 1946., prvak Vojvodine gleda se kao predstavnik Srbije.31
Međutim, treba naglasiti i da je u kasnijem broju istog biltena, objavljenom 5. rujna 1946., Spartak službeno postao član FISAJ-a kao predstavnik Autonomne pokrajine Vojvodine, a ne Narodne Republike Srbije.32
Partizan i Spartak dvije su momčadi čija se pripadnost može svrstavati pod više skupina, ovisno o pristupu istraživača. Partizan je predstavnik vojske, odnosno JA, a zemljopisno gledano djeluje na području NR Srbije, dok Spartak možemo smatrati predstavnikom Vojvodine kao i predstavnikom Srbije. Računaju li se ove dvije momčadi kao predstavnici Srbije, broj srpskih predstavnika u prvoj sezoni prvenstva FNRJ raste na čak pet, odnosno na 36 % ukupnog broja sudionika.
Na Grafičkom prikazu 1 vidljivo je da čak 58 %, odnosno natpolovičnu većinu sudionika prvenstva, čine sekcije koje djeluju na području Hrvatske i Srbije. Također, više od petine, odnosno 21,43 % momčadi, djeluje na području Beograda. Preostale narodne republike dobile su po jednog predstavnika, a Ponziana i Kvarner uvršteni su u zasebnu kategoriju jer se ne nalaze unutar službenih granica narodnih republika u trenutku početka prvenstva.
Više faktora zasigurno je utjecalo na ovu podjelu. Prvenstvo započinje svega godinu dana nakon završetka
31 „Sistem prvenstva FNRJ u futbalu“, Bilten Fiskulturnog saveza Jugoslavije, 31. 7. 1946.
32 „Registracija fiskulturnih društava“, Bilten Fiskulturnog saveza Jugoslavije, 5. 9. 1946.
NR Hrvatska NR Slovenija
NR Bosna i Hercegovina NR Srbija
NR Crna Gora NR Makedonija nedavno osvojeni i prijeporni teritoriji
Grafički prikaz 1. Udio zastupljenosti društava pojedine narodne republike u Saveznoj ligi Jugoslavije tijekom sezone 1946./1947.
Drugoga svjetskog rata te kvaliteta nogometa nije jednaka u svim narodnim republikama. Tijekom rata najkvalitetniji nogomet na području Hrvatske igrao se u Zagrebu, gdje je natjecateljski slijed praktički neprekinut. Jugoslavenska politika svjesna je ove činjenice te na temeljima zagrebačkog nogometa, odnosno prvenstveno na temelju nogometne sekcije ugašenoga Prvog Hrvatskog građanskog sportskog kluba, gradi nogometnu momčad Partizana.
Fran
Formiranje nogometnog prvenstva Federativne Narodne Republike Jugoslavije
Na Slici 2 vidi se trenutak slavlja 18 000 Zagrepčana nakon vodećeg pogotka Dinamovca Đure Strugara u 18. minuti. Partizan je bio ogroman magnet za zagrebačku publiku, koja je s nestrpljenjem dočekala veliki broj igrača, donedavnih članova zagrebačkih nogometnih momčadi, ponajviše Građanskog. Ulaznice za utakmicu rasprodane su nekoliko dana prije susreta, a Vjesnik je zabilježio i pojavu crnog tržišta, odnosno preprodaje ulaznica.
Izgledno je da je ovakav pristup vlasti rezultirao uspješno održanim prvenstvom. Da je vlast ravnomjerno raspodijelila ligaška mjesta narodnim republikama, pitanje je bi li se prvenstvo održalo s jednakim uspjehom. Slovenska Nafta odustala je od natjecanja zbog
Slika 2. Gledatelji na utakmici Dinamo –Partizan, odigranoj na igralištu Pobjeda 30. 3 1947., Ilustrirani vjesnik, 6. 4. 1947.
tehničkih razloga te su sve njezine utakmice unaprijed upisivane kao pobjede protivnika.33
S druge strane, sve narodne republike bile su uključene u prvo odigrano nogometno prvenstvo FNRJ. Više je faktora utjecalo na ovu odluku, najvažniji je onaj političke naravi. Vlast je ovom odlukom poslala poruku o jednakosti svih narodnih republika. Valja napomenuti i da su nogometna natjecanja iznova pokrenuta te je jedini relevantan način za objektivnu selekciju sudionika Savezne lige bio upotpunjavanje elitnog ranga prvacima narodnih republika.
U Tablici 2 prikazan je popis sudionika prvenstva te
33 „FD ‘Nafta’ ne sudjeluje više u Saveznoj ligi“, Bilten Fiskulturnog saveza Jugoslavije, 5. 5. 1947.
Tablica 2. Popis sudionika Savezne lige Jugoslavije 1946./1947. te njihov način kvalifikacije
momčad
način kvalifikacije
FD Crvena zvezda Beograd prvak NR Srbije
prva utakmica
25. 8. 1946.
FD Železničar Niš doprvak NR Srbije 25. 8. 1946.
FD Hajduk Split prvak NR Hrvatske 25. 8. 1946.
FD Dinamo Zagreb doprvak NR Hrvatske 25. 8.1946.
FD Spartak Subotica prvak AP Vojvodine 25. 8. 1946.
FD Željezničar Sarajevo
prvak NR Bosne i Hercegovine 25. 8. 1946.
FD Nafta Donja Lendava prvak NR Slovenije 25. 8. 1946.
FD Budućnost Titograd prvak NR Crne Gore 25. 8. 1946.
FD Pobeda Skoplje prvak NR Makedonije 25. 8. 1946.
CDJA Partizan Beograd izravan plasman 25. 8. 1946.
FD Metalac Beograd pobjednik dodatnih kvalifikacija 25. 8. 1946.
FD Lokomotiva Zagreb finalist dodatnih kvalifikacija 1. 9. 1946.
način njihove kvalifikacije kao i datum prvoga odigranog susreta u sklopu prvenstva. Treba naglasiti kako je Kvarner svoju prvu verificiranu utakmicu odigrao tek 6. listopada 1946., kada je poražen od zagrebačke Lokomotive.
Kasnije je kao službena utakmica Kvarnera verificiran prijateljski susret Železničar – Kvarner, odigran 25. kolovoza 1946., iako su na navedenoj utakmici korištene zamjene igrača, usprkos činjenici da u to doba zamjene nisu bile dopuštene tijekom natjecateljskih utakmica. Lokomotiva i Ponziana naknadno su započele sa svojim prvenstvenim utakmicama.
Krajnja raspodjela mjesta u natjecanju prema narodnim republikama izgledala je ovako: NR Srbija imala je pet predstavnika, NR Hrvatska tri, NR Crna Gora jednog, NR Slovenija jednog, NR Bosna i Hercegovina jednog, NR Makedonija jednog, a dva predstavnika, Kvarner i Ponziana, službeno nisu spadali pod granice FNRJ te su bili predstavnici ponovno pripojenih i prijepornih teritorija.
Utjecaj prvenstva FNRJ 1946./1947. na jugoslavensko nogometno prvenstvo
Nije moguće precizno odrediti koliki je utjecaj odabir sudionika za sezonu 1946./1947. prvenstva Jugoslavije imao na razvoj Jugoslavenske nogometne lige. Više faktora moglo je utjecati na uspjeh pojedinih momčadi te općenito na nogometni sport (primjerice, broj stanovnika te ekonomska razvijenost grada u kojem društvo djeluje kao i politička pozadina društva).
Značajan utjecaj na novoosnovana društva imao je radnički sindikat koji je bio zadužen za njih. Na fiskulturna društva nerijetko utječe i ljudski i materijalni kapital ugašenih prijeratnih sportskih klubova te sama tradicija prijeratnog nogometa. Najuspješniji klubovi jugoslavenskog nogometa iz perioda prije Drugoga svjetskog rata djelovali su na području Hrvatske i Srbije. Vjerojatno pod utjecajem te tradicije, FISAJ je najviše mjesta rezervirao za društva iz tih republika. Veliki broj novoosnovanih fiskulturnih društava nastao je na temelju sportskih društava koja su u prijeratnom periodu nastupala u prvenstvu Jugoslavije. Brojni igrači nastupali su u oba prvenstva, nerijetko u fiskulturnom društvu nastalom pod utjecajem sportskog društva, čiji su članovi bili prije rata.
Ipak, ne treba zanemariti da su nogometne sekcije fiskulturnih društava koja su sudjelovala u ovom prvenstvu, ostavile neizbrisivi trag na jugoslavenski nogomet. Crvena zvezda, Partizan, Dinamo i Hajduk četiri su najuspješnija nogometna kluba na prostoru bivše Jugoslavije. Nogometne sekcije ovih društava sudjelovale su u prvenstvu 1946./1947. te su zauzele prve četiri pozicije.
Dinamo Hajduk
Crvena zvezda
Partizan
Željezničar
ostali
Grafički prikaz 2. Broj osvojenih naslova prvaka Jugoslavije u razdoblju od Drugoga svjetskog rata do Domovinskog rata, podijeljenih prema klubovima osvajačima
Prema Grafičkom prikazu 2, od odigranih 45 sezona Jugoslavije, računajući razdoblje od kraja Drugoga svjetskog rata do početka Domovinskog rata, u svega četiri sezone prvak je bila momčad koja nije sudjelovala u prvenstvu 1946./1947., po dva naslova prvaka osvojili su Sarajevo i Vojvodina. Čak 91,11 % naslova prvaka osvojili su sudionici sezone 1946./1947.
Na Grafičkom prikazu 3 vidljiva je podjela sudionika prvenstva Jugoslavije u razdoblju između Drugoga svjetskog rata i Domovinskog rata. Za potrebe ovoga grafičkog prikaza Ponziana je pripisana Italiji, a Kvarner Hrvatskoj. Čak 63,83 % sudionika djelovalo je na području Srbije i Hrvatske, a čak 44,68 %, odnosno gotovo polovicu sudionika, čine srpski klubovi.
Hrvatska
Srbija
Bosna i Hercegovina
Makedonija
Slovenija
Crna Gora
Italija
Grafički prikaz 3. Sudionici prvenstva Jugoslavije u razdoblju od Drugoga svjetskog rata do Domovinskog rata podijeljeni u narodne republike unutar čijih granica su djelovali
Fran Đuranac: Formiranje nogometnog prvenstva Federativne Narodne Republike Jugoslavije
Zaključak
Sezona 1946./1947. Savezne lige Jugoslavije predstavlja ponovni početak klupskih nogometnih natjecanja na području cjelovite Jugoslavije, odnosno FNRJ. Iz tog razloga ovo prvenstvo nije zanimljivo isključivo iz sportskih već i iz društveno-političkih razloga. Fiskulturni savez Jugoslavije procijenio je da cilj prve sezone Prvenstva Jugoslavije ne treba biti ravnomjerna raspodjela mjesta u Saveznoj ligi po narodnim republikama, već je najviše mjesta, njih pet, rezervirao za nogometne sekcije srpskih fiskulturnih društava, dok su hrvatski predstavnici dobili tri mjesta u Saveznoj ligi. Preostale narodne republike imale su jednog predstavnika, a iz političkih razloga prvenstvu su prisustvovali Kvarner i Ponziana, predstavnici ponovno pripojenih i prijepornih teritorija Istre, Rijeke i okolice Trsta. Ovaj potez FISAJ-a omogućio je uspješno održavanje nogometne sezone jer u ranome poslijeratnom razdoblju postoji očita razlika u kvaliteti nogometa između narodnih republika, a slovenski prvak, Nafta, odustao je od natjecanja iz tehničkih razloga. Treba naglasiti i da je prvenstvo započelo nedugo nakon obnove klupskih natjecanja na području FNRJ te su u kvalifikacijskim susretima zabilježeni brojni organizacijski propusti te nedolično ponašanje igrača i publike.
Kroz kvalifikacijska natjecanja prolazilo je dvanaest sudionika prvenstva, a šest sudionika svoje je mjesto u natjecanju izborilo osvojivši prvenstvo svoje narodne republike. Zagrebački Dinamo i niški Železničar u prvenstvo su ušli kao doprvaci svojih republika, a riječki Kvarner svoje je mjesto izborio kao prvak Istre. Nakon dodatnih kvalifikacija prvenstvu je pristupio i beogradski Metalac, svladavši zagrebačku Lokomotivu u dva odlučujuća susreta, međutim, Lokomotiva je natjecanju pristupila naknadno kako bi broj natjecatelja bio paran. Kako je već spomenuto, Ponziana i beogradski Partizan, prvak Jugoslavije za obrađenu sezonu, prvenstvu su pristupili bez odigranih kvalifikacija, političkom intervencijom.
Smatramo li Spartak srpskim društvom, Srbi su na ovom prvenstvu imali pet predstavnika, odnosno na njihovu teritoriju djelovalo je 36 % sudionika Prvenstva. Uz srpske u prednost nad ostalim narodnim republikama imali su i hrvatski predstavnici, koji su činili 22 % sudionika Prvenstva.
Nije moguće utvrditi koliko je ovakva raspodjela moći utjecala na kasniju ligašku nadmoć srpskih i hrvatskih nogometnih klubova. Na uspješnost nogometnih momčadi utječu brojni faktori, poput političke pozadine, broj stanovnika i ekonomske razvijenosti grada te nogo -
Slika 3. Vođa navale Dinama Božidar Senčar pogađa vratara Lokomotive Ladislava Žmaru loptom u lice na utakmici za pokal Sindikata transportnih i željezničarskih radnika i namještenika. Utakmica je odigrana na igralištu Pobjeda 19. 1. 1947., Ilustrirani vjesnik, broj 75
metne tradicije, koja je usprkos dvama totalitarnim režimima bila sveprisutna na ovom natjecanju. Usprkos tome, činjenica je da srpske i hrvatske momčadi započinju nogometnu eru FNRJ s očiglednom brojčanom prednošću nad ostalim republikama, a tu su prednost i zadržale, upisavši najveći broj sudionika u svim sezonama natjecanja te osvojivši najviše naslova prvaka.
Literatura:
ĐURANAC, Fran. Zagrebački nogomet u okviru fiskulturnog pokreta 1945. godine. Diplomski rad, Sveučilište u Zagrebu, Kineziološki fakultet, 2023.
GROSS, Mirjana, Suvremena historiografija. Zagreb, Hrvatska: Novi Liber 2001.
JAKOVLJEVIĆ, Nebojša. Fudbalska takmičenja južnih Slovena 1873-1941. Subotica, Srbija: Visoka škola strukovnih studija za obrazovanje vaspitača i trenera Subotica, 2018.
KOVAČIĆ, Davor. „Ponziana“ u jugoslavenskoj nogometnoj ligi, Povijest hrvatskog športa vol. 194 (2020.): 5-7.
KOVAČIĆ, Davor. Hrvatski nogomet u doba cara, kralja, poglavnika i maršala. Zagreb, Hrvatska: Hrvatski institut za povijest, AGM d.o.o. za izdavaštvo i usluge, 2019.
LEMEŠIĆ, Leo. „‘Hajduk’ je i u Splitu pobijedio ‘Dinamo’“. Narodni sport – Ilustrirane fiskulturne novine, 8. srpnja 1946., 5. MILLS, Richard, Nogomet i politika u Jugoslaviji - Sport, nacionalizam i država. Zagreb, Hrvatska: Profil knjiga, 2018.
ŠUTE, Ivica. Kibici „Purgera“ - Fenomen „Građanski“ i njegovi kibici: između masovne zabave, strasti i svjetonazora u međuratnome Zagrebu. Zagreb, Hrvatska: Filozofski fakultet u Zagrebu FF-press, 2022.
„‘Dinamo’ ima jedan bod više od ‘Lokomotive’.“ Vjesnik Narodnog fronta Hrvatske, 1. kolovoza 1946., 3.
„‘Ponziana’, fiskulturno društvo tršćanskog proletarijata igrat će u saveznoj ligi.“ Vjesnik Narodnog fronta Hrvatske, 23. listopada 1946., 3.
„Amater je pobijedio Tekstilac i osvojio četvrto mjesto prvenstva Zagreba.“ Narodni list, 5. 3. 1946., 8.
„FD ‘Nafta’ ne sudjeluje više u Saveznoj ligi.“ Bilten Fiskulturnog saveza Jugoslavije, 5. svibnja 1947., 3.
„II. kolo kvalifikacionih nogometnih utakmica za zagrebačko nogometno prvenstvo.“ Ilustrirane fizkulturne novine, 30. listopada 1945., 1.
„Lokomotiva član lige NR Hrvatske.“ Narodni list, 14. 5. 1946., 6. „Lokomotiva i Dinamo prvaci uspješnog kvalifikacionog natjecanja.“ Narodni sport, 31. 12. 1945., 4.
„Nogometni predstavnik Istre i Julijske krajine u državnoj ligi.“
Vjesnik Narodnog fronta Hrvatske, 10. srpnja 1946., 5.
„Prvenstvo države za godinu 1946. u svim sportskim granama.“
Vjesnik narodnog fronta Hrvatske, 19. prosinca 1945., 4.
„Registracija fiskulturnih društava.“ Bilten Fiskulturnog saveza Jugoslavije, 5. rujna 1946., 2-3.
„Riječki ‘Kvarner’ igra u Saveznoj ligi.“ Vjesnik Narodnog fronta Hrvatske, 4. listopada 1946., 5.
„Sistem prvenstva FNRJ u futbalu.“ Bilten Fiskulturnog saveza Jugoslavije, 31. srpnja 1946., 3.
„Utakmica ‘Lokomotiva’ – ‘Jedinstvo’ nije završena.“ Narodni sport – Ilustrirane fiskulturne novine, 30. srpnja 1946., 6.
„Vrijedni ‘Milicionari’ još se nisu snašli u prvenstvu.“ Ilustrirane fizkulturne novine, 27. studenoga 1945., 2-3.
Fran Đuranac magistar je kineziologije u edukaciji i kineziterapiji. Trenutačno radi kao odgajatelj u Kući za zbrinjavanje djece i odraslih osoba s tjelesnim i mentalnim oštećenjem „Bl. Alojzije Stepinac“. Također je vanjski suradnik na kolegiju Povijest sporta na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, glavni tajnik HDPŠ-a i skupštinar i povjerenik GNK Dinamo. Redovito radi na projektu izdavanja Revije „d“, Dinamovog časopisa koji izlazi na mjesečnoj bazi. Proučava povijest zagrebačkog nogometa.
The Formation of the Football Championship in the Federal People’s Republic of Yugoslavia (1946/1947): Sport, Politics and Nation-Building in the Early Postwar Period
This paper explores the creation of the first postwar national football championship in the Federal People’s Republic of Yugoslavia, with a particular focus on the 1946/1947 season. The championship marked not only the revival of football competitions after the devastation of the Second World War, but also a conscious political effort to shape a new Yugoslav identity through sport. Drawing on historical sources, including official bulletins, newspaper articles, and
archival data, the paper analyses the multi-stage qualification system that included city, regional, and republic-level competitions, culminating in the formation of the Federal League.
Beyond the sporting results, the process was deeply influenced by political priorities, including the symbolic inclusion of teams from contested or newly annexed territories such as Istria and the Free Territory of Trieste. The participation of army clubs like Partizan and the political mes-
saging around clubs such as Ponziana reveal how football was strategically used to reinforce ideological and territorial claims. Incidents of violence, organisational inconsistencies, and uneven representation of the republics further illustrate the tensions of the time. The study sheds light on how football served as both a means of entertainment and a tool of statecraft during a formative period in Yugoslav history.
Tradicija higijenskih, rekreacijskih i sportskih aktivnosti zadarskog puka u moru do Rapalskog ugovora
Od rimskih termi do narodnih regata
Piše: Romano Meštrović
Fotografije: Zvonko Kucelin
Višestoljetna tradicija higijenskih, rekreacijskih i sportskih aktivnosti zadarskog puka u moru počinje u rimsko doba izgradnjom terme te razvijanjem kulture plivanja i kupanja, a kroz stoljeća se nastavila tradicija pomorskih svečanosti, veslačkih nadmetanja i higijenskih kupelji. Zadrani su od pamtivijeka „objema nogama u moru“, more ih je hranilo, more ih je štitilo, razvedena obala i prostrano zaleđe Zadar su učinili tisućljetnom metropolom.
Zadar, grad izniknuo na hridi, od svojih je liburnskih i rimskih početaka oblikovan u suživotu s morem, koje mu je donosilo sigurnost, blagostanje i svakodnevnu životnu dinamiku. U njegovim su se vodama još u rimsko doba gradile terme, razvijala se kultura plivanja i kupanja, a kroz stoljeća se nastavila tradicija pomorskih svečanosti, veslačkih nadmetanja i higijenskih kupelji. Zadrani su od pamtivijeka „objema nogama u moru“, more ih je hranilo, more ih je štitilo, razvedena obala i prostrano zaleđe Zadar su učinili tisućljetnom metropolom. Upravo to životno jedinstvo s morem postaje nit vodilja u ovom tekstu koji prati tragove tjelesne kulture, higijene i sporta zadarskog puka – sve do početka 20. stoljeća i vremena Rapalskog ugovora.
Pomorske svečanosti i veslačka nadmetanja u srednjem vijeku
Prijelaz iz antike u srednji vijek Zadar je dočekao kao živi organizam, iz antike je ponio svoje ime, romansko i romanizirano stanovništvo, latinski jezik, kulturu, običaje, navike i dakako, pomorske vještine. Više je primjera koji ukazuju na učestale pomorske svečanosti, rekreacijske i natjecateljske aktivnosti i u srednjem vijeku. Za ovu prigodu opisat ću jedan likovni prikaz pomorske svečanosti i veslačkog natjecanja koji su se zbili u Zadru, koji je uprizorio zadarski zlatar Frane (Franciscus) iz Milana na velebnoj škrinji sv. Šime. Na posljednjem od triju reljefa vanjske strane vratnice škrinje zlatar Frane uprizorio je u prvom planu reljefa zadarske dostojanstvenike kako ponizno dočekuju okrunjenoga hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika Anžuvinca i njegovu pratnju pred ondašnjim kopnenim vratima 18. veljače 1358. godine, a u povodu potpisivanja sporazuma o miru između Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva i Venecije, nazvanog Zadarski mir (ostaci onodobnih kopnenih
vrata vide se i danas na Trgu Petra Zoranića). Na istom reljefu, krajnje desno, umjetnik je u realnom vremenu i krajoliku prikazao jedrenjak koji napetim trokutnim jedrom plovi duž luke i koji na vrhu jarbola vijori ukrasnu (slavljeničku) zastavu. Ako imamo na umu da u to doba jedrenjaci namijenjeni prekomorskoj plovidbi nisu plovili zimi, postoji mogućnost da prikazani jedrenjak jedri kako bi uveličao kraljev dolazak u Zadar i proslavio tako velik događaj kao što je bilo potpisivanje Zadarskog mira.
Na istom reljefu krajnje desno vodoravno majstor Frane uprizorio je lijevi bok dviju transportnih lađa ( lembus ) napunjenih veslačima u pučkim odijelima. Oni iz pravca (danas nasute i urbanizirane) uvale Gubavac veslaju prema obali, točno u pravcu kopnenih vrata gdje u tom času zadarski dostojanstvenici dočekuju kralja i njegovu pratnju. Napredan umjetnik, kakav je zlatar Frane bio, prikazao je u punoj dužini lijevi bok prednje lađe i u njoj šest veslača s kormilarom, oblikovane suvremenicima do prepoznatljivosti, te oko dvije trećine lijevog boka druge lađe i u njoj prva četiri veslača i pola glave petog s kormilarom, točno onoliko za koliko ta lađa u povorci zaostaje za prvom. Prikazani veslači sjede u veslačkom poretku s lijeve strane klupe i bez vesala. Kormilar prve lađe, koji stoji u sredini zadnje trećine lađe, ispružene desne ruke prema ciljnoj crti i okrenute glave prema naprijed kao da želi reći: gotovo je, doveslali smo do cilja kao pobjednici! U drugoj lađi pored trećeg i četvrtog veslača stoji kormilar ispružene desne ruke prema ciljnoj crti i okrenute glave prema natrag kao da želi obodriti svoje veslače da ne posustaju jer je do cilja ostalo još samo nekoliko zaveslaja.
Umjetnik je te iste lađe zorno prikazao dovoljno razmaknute jednu od druge, kako veslači ne bi jedni druge ometali dok u povorci veslaju. I to nije sve, umjetnik je pomoću usađenih jarbola (katarki) kojima se na vrhu
vijore ukrasne (slavljeničke) zastave prikazao još dvije lađe koje su također sudjelovale u povorci kao i njihov poredak.
O spomenutom reljefu, njegovim pojedinostima i uopće Franinu remek-djelu, škrinji sv. Šime raspravljali su i još uvijek raspravljaju brojni znanstvenici iz različitih područja znanosti, a često se neki od prizora prikazanih na škrinji koriste i kao povijesni izvor (ponekad i kao jedini), poput zadarskih srednjovjekovnih zidina i kula, jedrenjaka, odjeće, obuće te i nekih od uprizorenih ljudskih likova. Koliko znam, u sportskoj znanstvenoj literaturi škrinja sv. Šime i spomenuti reljef nigdje se ne spominju, a možda bi trebalo, kao dio naše sportske baštine.
Veslanje i rekreacija u renesansnom i ranonovovjekovnom Zadru
Godine 1444. Mlečani su na istočnoj kopnenoj strani zadarskog poluotoka prokopali obrambeni kanal (na mjestu današnjeg Trga 5 bunara pa prema luci). Tom su prigodom uništili višestoljetno strelište za samostrijel (balistu) te ložu za rekreaciju plemića. Tu je činjenicu iskoristio Zadranin Manzin, te je 1447. kupio imanje tik
uz more u Gaženici i „od njega napravio prostor za rekreaciju“. Bez sumnje, zadarska su gospoda u Gaženicu odlazila na rekreaciju u plovilima na vesla. U to vrijeme i kasnije Mlečani su, iz strateških razloga, zapuštali kopnene putove ili ih uopće nije bilo. Nažalost, prostor za rekreaciju i sam odlazak u Gaženicu nije istražen. Možda bi se mogla povući paralela Gaženice sa sprudom Lido u Veneciji, kamo su Mlečani učestalo odlazili na vježbe i izlučna natjecanja u streličarstvu.
O zadarskome dokoličarskom veslanju, možda i plivanju, ronjenju i ribanju neizravno nam je zasvjedočio Pietro Casola, milanski kanonik, putopisac i hodočasnik u Svetu Zemlju 1494. godine. On između ostalog piše: „kada smo u nedjelju 8. lipnja u 11 sati doplovili u Zadarsku luku, s velikom radošću, vidjevši brojne lađice, iskrcasmo se svi i otiđosmo slušati misu.“ Naime, galije koje su pristizale u zadarsku luku nisu mogle pristati uz obalu zbog pličine mora, pa su se pristigli putnici iz usidrene galije do obale prevozili malim barkama na vesla. U pravilu to su radili zadarski mladići, koji su često, osim prijevoza putnika, razmjenjivali robu s mornarima na samoj galiji. Pa ipak, brojne lađice koje su hodočasnici vidjeli na moru i u kojima su ih prevezli zadarski lađari
Okrunjeni kralj Ludovik Anžuvinac pred kopnenim vratima 18. 2. 1358.
na kopno sigurno nisu isplovile zbog prijevoza hodočasnika u nedjelju 8. lipnja u jutarnjim satima. Tada se još uvijek nije moglo ni približno znati hoće li i kada će neka galija s hodočasnicima iz Venecije doploviti u zadarsku luku. Njihovo uplovljavanje u luku ovisilo je o nizu faktora – u Veneciji se trebao skupiti dovoljan broj hodočasnika pristiglih iz raznih zemalja, plovidba je ovisila o kvaliteti vjetra, odnosno utihama koje su mogle potrajati i po nekoliko dana, olujama, havarijama broda itd. U spomenutom slučaju čini se smislenijim zaključiti da su zadarski mladići u svojim brojnim lađicama isplovili u nedjelju prijepodne u lipnju radi dokoličarskog veslanja, možda i ribanja, plivanja i ronjenja. Takvih je izlazaka na more u ljetnim mjesecima bilo i prije i kasnije, ali o tome povijesna znanost još uvijek nije izrekla svoj konačan sud. U prilog višestoljetnomu dokoličarskom veslanju pjeva i zadarski pjesnik, kanonik i hodočasnik Juraj Baraković (1548. – 1628).
On u „Vili Slovinki“ pjeva: „Želja me upreže da skusim (iskušam) ča sam jak, / kako se poteže (vesla) sideći nauznak. / Tad sedoh naopak na sridnji driven sad (okrenut krmi na srednju veslačku klupu) / i pojdoh kako rak ki noge ima zad.“ Pa, iako Barakovićevo pjevanje i jest fikcija i sanjarenje pod krošnjom u vrijeme ljetne žege, nije sâmo puki plod mašte, jer se jezgra priče odnosi na realan život našeg čovjeka u Barakovićevo doba.
Zdravstvena i higijenska vrijednost kupanja u 19. stoljeću
Zadarski su liječnici kroz cijelo 19. stoljeće i kasnije pridavali veliki higijensko-terapeutski i rekreacijski značaj morskoj i zračnoj kupelji te plivanju i sunčanju. Možda o tome najbolje svjedoče braća Orazio (Horacije) i Tom-
maso (Toma) Pinelli, padovanski studenti, zadarski liječnici i sveučilišni predavači na onodobnome zadarskom medicinskom fakultetu, koji je djelovao između 1806. i 1811. godine u sklopu onodobnoga zadarskog sveučilišta.
Njih su dvojica napisali „Higijenski vodič o kupanju u moru” ( Guida igienica ai bagni di mare ) . Vodič je tiskan u Veneciji 1880. godine, ali napisan je prije 1843. godine jer je Orazio Pinelli umro 1843. godine. Na posljednjoj stranici službenog glasila Gazzetta di Zara iz 1842. godine naišao sam na jedan oglas u kojem izvjesni Pietro Negovetich obavještava svekoliko zadarsko pučanstvo kako će on od danas, tj. od 14. lipnja iste godine započeti
Jedrenjak s vratnice škrinje sv. Šimuna koji jedri duž zadarske luke u kraljevu čast povodom potpisivanja Zadarskog mira
sezonu kupanja i plivanja u moru, i to prema pravilima utvrđenim 7. srpnja prethodne godine, dakle prema pravilima iz 1841. godine. (Zara 14 giugno. Si previene il publico che col giorno di oggi andrà in piena atività il bagno marittiimo galleggiante a comodo diquesti abitanti e colle norme fissate nel regolamento provvisorio 7 luglio anno passato.) Svi zainteresirani trebali su se javiti na Negovetićevu adresu na Piazzi Marina (danas ispred Vrata sv. Krševana). Navedena pravila iz 1841. godine nisam uspio pronaći, ali očito je 1841. godine Negovetich imao uspjeha u organizaciji kupališnih i plivačkih aktivnosti te financijsku korist. Sredinom 19. stoljeća na jugozapadnom dijelu zadarske obale postojalo je kupalište u kojem se mogao kupati svatko, bez obzira na spolnu i dobnu pripadnost, a 1854. godine vlasti su, iz praktičnih razloga, donijele propis prema kojem su se u ljetnim mjesecima ondje mogla kupati, dva sata dnevno, isključivo ženska čeljad. Početkom 1873., piše Narodni list, na dijelu jugozapadnog žala postojalo je Kupališno poduzeće čije su usluge mogli koristiti svi Zadrani i njihovi gosti.
Naime, 17. svibnja 1884. godine zadarski poduzetni liječnik Giuseppe (Josip) Manzin na obali nove rive otvorio je Kupališno poduzeće , čije su se usluge temeljile na najnovijim higijensko-zdravstvenim osnovama ( uno Stabilimento di Bagni igienici e medicamentosi dʼ ogni specie, regolato secondo i moderni sistemi ). Nakon što je 1868. godine Zadar proglašen otvorenim gradom i nakon što je otpočelo rušenje jugozapadnih bastiona i zidina te nasipavanje mora, uvjeti za masovno i organizirano kupanje i plivanje na tom su mjestu nestali. Nakon 1988. godine nova gradska kupališna poduzeća počela su se osnivati s onu stranu luke, na Brodarici ( Barcagna ), potom i na Kolovarama i Puntamici, a s njima i natjecanja u plivanju.
Veslačka natjecanja zadarskih pučana i pučanki u 19. stoljeću
Kako piše službeno glasilo Gazzetta di Zara 1841. u broju 59. na prvoj stranici, u Zadru je održana jedna regata lađica ( una corsa di barchette ) povodom posjeta jednog dostojanstvenika iz Beča. Kada je godinu dana kasnije Zadar posjetio nadvojvoda Franjo Karlo (otac budućeg kralja Franje Josipa), njemu u čast također je održana veslačka regata teretnih lađa, izvijestilo je isto službeno glasilo u broju 83. Sličnih je veslačkih natjecanja i pomorskih svečanosti bilo i prije i kasnije, osobito prigodom posjeta Zadru kralja Franje II. 1818. te Franje Josipa 1875. godine. U nedjelju 14. svibnja 1882. u šest sati popodne u Zadru je na novoj rivi održana po mnogočemu posebna veslačka regata ( voženje , kako su se tada u Zadru imenovala veslačka natjecanja). Prvi su startali školjari s obližnjih zadarskih otoka, u čak
12 gajeta (poznat mi je poredak prvih triju lađa i imena njihovih kormilara). Zatim su startale dvije četvorke s kormilarom dvaju zadarskih sportskih društava (gimnastičkog i streljačkog). Pobijedio je četverac gimnastičkog društva . Koliko mi je poznato, bila je to prva veslačka regata između posada sportskih društava kod nas (poznata su mi imena obiju posada). U trećoj skupini, ujedno i najzanimljivijoj, natjecale su se otočanke sa susjednih otoka u čak deset gajeta (i u ovoj regati poznat mi je poredak prvih triju lađa i imena njihovih kormilarki).
O spomenutoj regati opširno su pisali Narodni list na hrvatskom i Il Dalmata na talijanskom jeziku u čak tri broja. Natjecanje je održano u korist zaklade za siromašne učenike srednjih škola, a inicijativu za održavanje regate pokrenuo je utjecajni zadarski slikar i konzervator Ivan Smirić (Žmurić), tada profesor crtanja u zadarskoj gimnaziji. Promičući spomenutu regatu, Narodni list je u jednom od priloga prije održane regate, između ostalog, pisao: „Naši se stari, spominju sličnih natjecanja dapače u nekih crkava po zadarskim otocima vise još zastave koje bi slavodobitnik darovao crkvi.“ Istim povodom Narodni list piše kako je u Zadru održana jedna pučka veslačka regata 1817. godine, domeće kako veslanje u našem kraju ima dugu i bogatu tradiciju te navodi: „evo dakle iza 65 godina u Zadru ove narodne zabave najprikladnije našim pomorskim gradovima.“
Plivanje, veslanje i jedrenje u zadarskim sportskim društvima
Nakon što su zadarske vlasti, iz političkih razloga, raspustile Gimnastičko i mačevalačko društvo 2. svibnja 1885. godine, iste godine zadarski su Hrvati osnovali Gimnastičko društvo Sokol, a Talijani Veslačko društvo Dalmacija (Società dei Canottieri Dalmazia). U međuvremenu su zadarska sportska društva nastajala i nestajala, a ono što je gotovo svima zajedničko, bez obzira na ime društva ili nacionalni predznak, bila je osobita briga oko stvaranja povoljnih uvjeta za bavljenje tjelovježbom i vodenim sportovima, osobito veslanjem.
Gimnastičko društvo Sokol
Antonio Bajamonti, autonomaški vođa iz Splita, kao gost na jednoj privatnoj zabavi u Zadru 19. 3. 1885. godine (na Josipovo) pozvao je zadarsku talijansku mladež da, iz dotad u svemu uzornoga Gimnastičkog i mačevalačkog društva , istjera strance, tj. Hrvate. Ne čekajući reakciju ondašnjih vlasti, zadarska je hrvatska mladež stala istupati iz društva, istovremeno radeći na osnivanju svoga gimnastičkog društva Dalmatinsko namjesništvo odobrilo je pravila društva 15. svibnja iste godine, pod imenom Gimnastičko društvo Sokol te je na temelju te odluke već za 23. svibnja sazvana
Zadarski veslači prikazani na vratnici škrinje sv. Šimuna kako
veslaju u kraljevu čast povodom potpisivanja
Zadarskog mira
izborna skupština na kojoj je izabran prvi Upravni odbor od pet članova, a za starostu (kako se u Sokolu zvao predsjednik društva) izabran je iskusni knez Hubert Borelli Vranski.
U drugom članku navedenih pravila naznačena je svrha društva, u kojima piše: „Svrha je društva ta, da svojim članovima pruži prigodu i sredstva da goje gimnastičke vježbe uopće, mačevanje, voženje (brodarenje), strijeljanje, jahanje, glazbu i ples napose, te po mogućnosti oživotvori naše stare narodne igre, i pruži svojim družinarima ugodnih zabava.“ Ono po čemu se zadarski Sokol razlikovao od svih hrvatskih društava i ustanova bila je njegova demokratičnost, a time i slobodan pristup svim slojevima zadarskog društva, na čemu je zadarski Sokol do kraja ustrajao i time se ponosio. Osobitu je pozornost Sokol pridavao Vozarskom (brodarskom) odjelu (od 1906. Veslačkom odjelu) zbog, kako su govorili, iznimno bogate zadarske pomorske prošlosti, razvedene obale i interesa zadarske mladeži za vodene sportove, osobito veslanje, jedrenje i plivanje. Unatoč novčanoj i materijalnoj oskudici u nabavi lađa i opreme Sokol je imao uspjeha.
U konačnici, imao je zavidnu i raznoliku flotu od čak deset lađa sportske namjene te jedne veće za prijevoz veslača s jedne obale na drugu i za ribanje. Godine 1906. Veslački odjel dosegnuo je svoju punu zrelost te je pokazao iznimno živu sportsku i promidžbenu aktivnost među seoskim pukom. Ta je aktivnost zamijećena i izvan Sokola, pa tako npr. tršćanski list Lloyd o Veslačkom odjelu zadarskog Sokola uz ostalo piše (a prenosi Narodni list ): „od toliko hrvatskih Sokola na moru, duž ciele obale, ovo je jedini veslački odjel, jedini hrvatski klub za gojenje ovog liepog i korisnog športa. Bilo ovo nekoliko redaka od pobude našim sokolskim društvima, da se u Zadarski ugledaju, a zadarskom odjelu kličemo: Crescat, et floreat!“ Iste, 1906. godine u zadarskom Sokolu odlučeno je da sljedeće, 1907. godine na svesokolskom sletu u Pragu Sokol nastupi u veslanju i plivanju.
Nažalost, nije mi poznato je li se nastup plivača i veslača u Pragu ostvario, no vjerojatno nije, ali sama činjenica što je odlučeno o nastupu veslača i plivača na tako značajnoj međunarodnoj smotri dovoljno govori o njihovim aktivnostima i spremnosti za nastup. Tada je Veslački odjel zadarskog Sokola imao preko 70 članova, svoju upravu, zasebnog blagajnika, zasebne karnevalske plesove itd., te je među veslačkom mladeži, toliko željnoj natjecanja, sazrela inicijativa za osnivanjem samostalnoga veslačkog kluba, što nije naišlo na odobravanje većeg broja članova uprave Sokola. Pa ipak, veslačka mladež, podržana dijelom uprave društva, ustrajala je u svojoj nakani o izdvajanju u samostalni klub i u tom je naumu uspjela.
Veslački klub Jadran
Dalmatinsko namjesništvo u Zadru odobrilo je pravila Veslačkog kluba Jadran 31. kolovoza 1908. godine, a osnivačku skupštinu klub je održao 20. rujna iste godine. Prema 1. članku Pravila: „Sjedište je kluba u Zadru, a ime mu je veslački klub Jadran.“ U drugom članku navodi se kako je svrha kluba „gojiti i promicati gimnastiku na moru, te sve nautičke vježbe a osobito veslanje“. Lako je uočiti da se pod gimnastikom na moru podrazumijeva plivanje, skokovi u vodu, ronjenje i sl., a pod nautičkim vježbama jedrenje i veslanje. Zatim se navodi da će „Jadran priređivati utrke i natjecanja, zabave na moru, te će sudjelovati u svečanostima drugih sličnih društava i ustanova. Članovima je zabranjeno, da bez osobite dozvole Uprave prisustvuju pomorskim vježbama kojeg drugog društva.“ (Prije svih, zabrana se odnosila na talijanska društva u Zadru).
Veslački klub Jadran bio je prvi hrvatski veslački klub na jadranskoj obali, bio je izvrsno ustrojen i vođen i nikad nije zaboravio na svoje rodoljubne obveze koje je ispunjavao kao odjel pri Sokolu, te je kao takav privukao brojne simpatije i donatore. Jedan od donatora bio je i danas zaboravljeni zadarski nadbiskup i dalmatinski metropolit, glagoljaš Mate Dujam Dvornik. On je Jadranu darovao krasnu yolu (yol de mer) četvorku s kormilarom nabavljenu u glasovitom brodogradilištu Gallinari u Livornu. Nakon brojnih nesporazuma i dugih pregovora uprava Hrvatskog sokola i Veslačkog kluba Jadran uspješno su 1911. godine prevladale međusobne nesuglasice, uz neke uvjete koje je postavila uprava Sokola, a koje Jadranu nije bilo teško prihvatiti.
Među najvažnijim uvjetima bila je promjena dotadašnjeg imena Veslački klub Jadran u Hrvatsko veslačko društvo Jadran „kojemu je poslovni jezik hrvatski“. Društveni znak (plamenac) je „trokutna bijela zastava, preko koje ide tamno modri križ, a u gornjem bijelom polju su hrvatske narodne boje. Društvo će vijati na svojoj veslaoni, uz društveni znak, i hrvatsku narodnu trobojnicu.“ Zauzvrat će Sokol ugasiti svoj veslački odjel, a sve sokolske lađe pripast će Jadranu
Jadran je početkom Prvoga svjetskog rata, kao i ostala društava, bio ometan u radu, a zatim i zabranjen. Nakon svršetka rata i talijanske okupacije 4. studenoga 1918. godine, svi pokušaji uprave Jadrana da se obnovi rad društva (tada preimenovanog u Jugoslavensko veslačko društvo Jadran) nisu urodili plodom, a pritisci talijanskih Zadrana, potpomognutih prijetnjama talijanskih okupacijskih vlasti i vojske bili su svakodnevna pojava. U noći s 15. na 16. srpnja 1920. godine veslaona s tri starije lađe četvorke te 28 vesala s ostalom opremom i raznim potrepštinama za jedrenje bili su spaljeni. Srećom u nesreći, pravovremenom dojavom o nakani neprijatelja, većina novijih lađa s veslima i drugom opremom
bila je potajice sklonjena u skladište trgovca i hrvatskog rodoljuba Dalibora Čorka. Zbog pogibelji u kojoj se mogao naći trgovac Čorak i iz straha za sudbinu sklonjenih lađa uprava Jadrana odlučila je 17. rujna pod okriljem noći prebaciti sklonjene lađe i opremu u ljetnikovac kneza Huberta Borellija, također hrvatskog rodoljuba i dugogodišnjeg starostu zadarskog Sokola, u Sveti Filip i Jakov. U međuvremenu su uslijedile brojne prepiske između uprave Jadrana u Zadru i brojnih izbjeglih Jadranovih veslača, trenera i stručnih djelatnika. Oni su, zajedno s upravom splitskog Gusara, upregnuli sve sile da se lađe iz Svetog Filipa i Jakova prebace u Split. Naposljetku, pod čudnim i još uvijek nerazjašnjenim okolnostima, Gusar se dokopao tih lađa zanemarivši ranija obećanja i uvjete koje je uprava Jadrana postavljala Gusaru. Andro Žeželj, Jadranov veslač početnik, a kasnije Gusarev reprezentativac piše da je Gusar od svih uvjeta koje mu je uprava Jadrana postavila prihvatila sve ono što se moglo prihvatiti: primio je Jadranovog vođu Franu Dominisa te njegove iskusne dužnosnike i veslače: Antu Danila, Dinka Buzolića, Petra Nizetea, dr. Edu Bulata, braću Krešu i Dalibora Čorak, Milana Milanovića, Miru Lukića, Peru Pavlovića, Aleksandra Vukića, Andru i Duška Žeželj i druge. Za razliku od Žeželja, Čedo Škorić piše da je Gusar prihvatio sve ono što mu je bilo od koristi. Istine radi, Gusar je preuzeo i Jadranov plamenac koji i danas vije kao svoj službeni znak te je jednoj lađi četvorki nadjenuo ime nadbiskup Mate Dujam Dvornik. Kako bilo, većina veslača, trenera i dužnosnika poniklih u Jadranu, u prvom desetljeću nakon Velikog rata, svojim je sportskim rezultatima proslavila splitski Gusar.
Società dei Canottieri Dalmazia
Pokrajinsko namjesništvo odobrilo je društvu dorađeni statut 27. listopada 1885. godine, a utemeljiteljska skupština društva održana je 20. prosinca iste godine. Program društva bio je sličan onom prethodnom, kojem su vlasti zabranile rad, s time što se u novom društvu naglasak stavljao na veslanje i jedrenje. Godine 1886. društvo je nabavilo jedno veće plovilo (lancun, lancia) na vesla i dva usadna jarbola s latinskim jedrima, a od ranijeg društva naslijedilo je jednu malu barku četvorku s kormilarom (istu onu koja se 1882. godine natjecala protiv streljačkog i pobijedila). Godine 1887. društvo je nabavilo još dvije lađe četvorke te je 14. kolovoza iste godine organiziralo izlet u Ždrelac na otoku Pašmanu s preko četiri stotine izletnika nabijenih iredentističkim motivom. Društvo je na tom izletu upriličilo svoju prvu veslačku regatu s dva lancuna. Očito iz neznanja, to je natjecanje u Zadru 1987. godine obilježeno kao stota godišnjica organiziranoga sportskog veslanja u Zadru, što dakako nije istina, jer, kako smo
već naveli, dva su se zadarska sportska društva, gimnastičko i streljačko, natjecala u četvorkama s kormilarom već u svibnju 1882. godine.
Veslači Dalmacije , poput veslača Sokolskoga Vozarskog (brodarskog) odjela, napravili su više vježbi i izleta u promidžbene (nacionalne) svrhe do Preka, Ošljaka, Kalija, Kukljice, Ždrelca, Banja, Ugljana, Kolovara, Puntamike, Dikla, Bibinja, Sukošana itd., gdje su, kao i veslači Sokola, srdačno i sa znatiželjom dočekivani. Početkom 1891. godine društvo je prestalo s radom zbog međusobnih nesuglasica.
Circolo Canottieri Diadora
Godine 1900. zadarski su Talijani osnovali veslačko društvo pod imenom Circolo Canottieri Diadora. Svoju prvu veslačku regatu društvo je izvelo u rujnu 1901. godine ispred Preka, kako se kaže, pred mnoštvom svijeta. Natjecale su se dvije yole četvorke na stazi dugoj 1750 metara. Godine 1903. Diadorin svestrani član Venceslao Stermich nastupio je na međunarodnoj jedriličarskoj regati u Malom Lošinju sa svojom privatnom jedrilicom. U rujnu 1906. godine mladi veslači Diadore nastupili su u yoli četvorki na međunarodnoj regati u Trstu. Koliko mi je poznato, to je bio prvi međunarodni nastup neke od zadarskih posada u veslanju. U kasnijim godinama veslači Diadore nastupali su redovito na međunarodnim regatama u Trstu s dosta uspjeha i s više prvih mjesta u juniorskoj i seniorskoj konkurenciji.
Godine 1908. Diadora je na Brodarici dobila nove, veoma funkcionalne društvene prostorije, točno ispred nadaleko poznate tvornice likera Luxsardo, a te je godine s radom počela i ženska veslačka sekcija, prva te vrste u Zadru. Godine 1910. veslači Diadore nastupili su u juniorskoj i seniorskoj konkurenciji na međunarodnoj veslačkoj regati u Anconi s odličnim uspjehom. Osobito se istaknuo zadarski seniorski osmerac pobjedom nad dotad nepobjedivim osmercem Bucintoro iz Venecije. Godinu dana kasnije Diadorin osmerac potvrdio je svoju premoć nad Bucintorom u Firenzi, na rijeci Arno. Odmah nakon Prvoga svjetskog rata Diadora je obnovila svoj rad, a njezini veslači više su puta bili neslužbeni prvaci Italije (Talijani su ih iz zavisti podrugljivo zvali Austrijanci).
Nakon potpisivanja Rapalskog ugovora osmerac Diadore postao je europski prvak, i kao takav predstavljao je Italiju na Olimpijskim igrama u Parizu 1924. godine. Oni su se u sastavu: Vittorio Gliubich, Pietro Ivanov, Simeone Cattalinich, Carlo Toniati, Giuseppe Crivelli, Antonio Cattalinich, Bruno Sorich i kormilar Latino Galasso, 17. srpnja okitili brončanom medaljom. (Ne ulazeći u ničije nacionalne, političke i slične osjećaje i opredjeljenja, pogotovo ako su nastala njihovom slobodnom voljom, mahom su to etnički bili Hrvati, otac trojice braće Ka-
talinić doselio se u Zadar iz Omiša, a Petar Ivanov nešto kasnije iselio se iz Italije, bio je trener šibenske Krke, zatim i splitskog Gusara.)
Nakon Drugoga svjetskog rata Diadora je nastavila rad u Veneciji. Skupno gledano u prvoj trećini dvadesetog stoljeća u Veslačkom društvu Jadran i Veslačkom društvu Diadora izrasli su ponajbolji, ako ne i najbolji veslači na svijetu. Kod nas se o tome malo zna, a trebalo bi se znati, jer je i to dio zadarske baštine u kojoj se zorno zrcali sva sreća i nesreća grada
Literatura:
BIANCHI, Carlo Federico. Fasti di Zara. Zara, 1888.
BIANCHI, Carlo Federico. Kršćanski Zadar II. Zadarska nadbiskupija. Zadar: Matica hrvatska, 2011.
KLAIĆ, Nada i PETRICIOLI, Ivo. Zadar u srednjem vijeku do 1409. (Prošlost Zadra 2). Zadar: Filozofski fakultet Zadar, 1976.
LE GOFF, Jacques. Civilizacija srednjovjekovnog zapada. Zagreb: Golden market, 1998.
MARIĆ, Drago i MEŠTROVIĆ, Romano. Baština zadarskog sporta. Zadar: Športska zajednica Grada Zadra, 2013.
MEŠTROVIĆ, Romano. U Zadar putovi vode: iz života srednjovjekovnog Grada. Zadar: Vlastita naklada, 2017.
MEŠTROVIĆ, Romano. Zadar kao predziđe Zapada: iz života Grada pod posljednjom mletačkom upravom, Vlastita naklada, Zadar, 2019.
MEŠTROVIĆ, Romano. Zadar od sumraka do mraka: iz života Grada od Campoformijskog mira do Rapallskog sporazuma, Zadar: Vlastita naklada, 2020.
PERIČIĆ, Šime et al. Zadar za austrijske uprave (Prošlost Zadra 4). Zadar: Matica hrvatska Zadar, 2011.
PETRICIOLI, Ivo. Stari Zadar u slici i riječi. Zadar: Narodni muzej Zadar, 1990.
RAUKAR, Tomislav et al. Zadar pod mletačkom upravom 1409-1797. (Prošlost Zadra 3). Zadar: Narodni list/Filozofski fakultet Zadar, 1987.
SUIĆ, Mate. Zadar u starom vijeku, Zadar: Filozofski fakultet Zadar, 1981.
ŠKORIĆ, Čedo i MARIĆ, Drago. Povijest Veslanja u Zadru 1885.-1997., Zadar: Veslački klub Jadran Zadar, 1998.
TALPO, Oddone. Centenario – Società Ginnastica Zara, Rim: Pokrovitelj Olimpijski komitet Italije u Rimu, 1976.
ZORANIĆ, Petar Zoranić i BARAKOVIĆ, Juraj. Planine – Vila Slovinka , Zagreb: Zora - Matica Hrvatska Zagreb, 1964.
Romano Meštrović profesor je povijesti i filozofije u mirovini. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a tijekom karijere bio je aktivan u političkom i društvenom životu. Obnašao je dužnost zastupnika u Hrvatskom saboru (2000. – 2003.). Autor je knjige „U Zadar putovi vode“ o srednjovjekovnoj povijesti Zadra te suautor monografije „Baština zadarskog sporta“.
From Roman Baths to Rowing Regattas: Maritime Recreation and Sports in Zadar until the Treaty of Rapallo
This article explores the long-standing tradition of recreational, hygienic, and sporting activities related to the sea among the people of Zadar, from antiquity up to the Treaty of Rapallo in 1920. Drawing on archival, literary, and artistic sources, the study traces the development of sea-related practices such as swimming, rowing, and bathing from Roman thermae and medieval maritime festivities to the rise of rowing clubs and competitive sports in the 19th and early 20th centuries. Particular attention is given to the role of local initiatives, civic engagement, and national identity in shaping Zadar’s aquatic culture. The article also highlights lesser-known aspects of cultural heritage, such as the depiction of rowing scenes on the 14th-century chest of St. Simeon, and the pioneering activities of both Croatian and Italian rowing societies in Zadar. These practices reflect the city’s unique relationship with the sea as both a source of livelihood and a space for communal life, physical culture, and political expression.
Igre u starom Zagrebu (Gradecu)
Promotivna utrka održana 1925. na igralištu Željezničara u Miramarskoj ulici 1925. povodom tisuću godina Hrvatskoga Kraljevstva
Preteča alke u Zagrebu
Piše: Damir Škarpa
Igra koja je zaokupljala građane Gradeca, ali i mnoge njihove goste iz Mađarske, Češke, Njemačke, Austrije i Italije, naročito u vrijeme poklada, imala je naziv igra na prstenac. Riječ je o igri bacanja koplja koja je imala viteške značajke.
Igra s viteškim značajkama
U srednjem vijeku u slobodnome kraljevskom gradu Gradecu njegovalo se nešto što bi se uvjetno moglo nazvati – sportom. Termin i značajke ovog naziva bit će poznate tek kasnije, polovinom 19. stoljeća, no osnovne paradigme bile su tu – fizičko natjecanje između pojedinaca sa svrhom pobjede, u ovom slučaju i s nagradama.
Igra koja je zaokupljala građane Gradeca, ali i mnoge njihove goste iz Mađarske, Češke, Njemačke, Austrije i Italije, naročito u vrijeme poklada, imala je naziv igra na prstenac. Riječ je o igri bacanja koplja (lat. hastiludium ) koja je imala viteške značajke. Kopljem se gađala sredina željeznog koluta ili prstena, po čemu je igra i dobila naziv.
Prvi zapisi još iz 1363.
O pravilima zagrebačkog „persztenecza“ – kako ga oslovljava hrvatski pisac, leksikograf i pavlin Ivan Belostenec (1593. – 1675.) u svome kapitalnom rječniku Gazophylaciumu izdanom 1740. godine – dugo se nije
znalo mnogo, no neki podaci o tome ipak su pronađeni. Prvo bilježenje ove igre u Gradecu (Zagrebu) je iz 1363. godine preko parnice „jokulatora“, u nekim zapisima „histriona“ Klementa protiv anonimnog kolege. U sudskom dokumentu opisuju se razlozi svađe između dvojice igrača na prstenac, po Klementovoj tužbi u kojoj spomenuti optužuje protivnika za varanje. Iz dokumenata tako saznajemo da se igra na prstenac održavala svake godine na dan izbora novoga gradskog suca ( judex civitatis – dužnost koja bi u današnje doba otprilike odgovarala statusu gradonačelnika) uobičajeno početkom veljače na pokladni utorak za svetkovine sv. Blaža pred crkvom sv. Marka.
Igra se smatrala honestissimum hastiludium , odnosno vrlo časnom. Okupilo bi se mnoštvo građana, stranih namjernika čak i iz okolnih sela i s uzbuđenjem promatralo natjecanje mladića (ne nužno „plave“ krvi). Oni su trčeći kopljem nastojali pogoditi u centar prstena ovješenog o konop i razapetog između dvaju stupova te ga skinuti. Tko bi promašio, automatski bi ispao iz igre, a pobijedio bi onaj natjecatelj koji bi ostao sam na poprištu.
Prstenac postaje konjanička igra
S vremenom se, koncem 14. stoljeća, natjecanje promijenilo na način da se izvodilo s konjima. Tako je svaki građanin „konjanik“ koji se želio prijaviti morao imati dobro opremljenog konja, biti obuven u čizme, s rukavicama, ostrugama i klobukom. Na poziv imenom i prezimenom te zvukom trube natjecatelj je s početnog mjesta krenuo punim galopom prema mjestu gdje je bio obješen prstenac. Nakon svake utrke, ako je postigao pogodak, morao je doći pred suce zbog provjere pogotka.
Mjesto održavanja utrke s konjima na prstenac nije pouzdano poznato. Pretpostavlja se da zbog nužne širine prostora nije mogao biti održavan na Markovu trgu, već južnije kod zdenca Manduševca. Na tome
Manduševac u 19. st. – na platou ispred vrela vode održavane su utrke na prstenac s konjima na mjestu na kojem je uobičajeno bilo sajmište
mjestu Grad je dao napraviti veći prostor kako bi se moglo sagraditi sajmište.
Pravila slična Sinjskoj alki
Tko su bili suci, pouzdano se ne zna, ali se pretpostavlja da su dolazili iz redova „gospode“ iz Magistrature kraljevskoga grada Gradeca. Prstenac se, vrlo slično alki koja se koristila u Sinju, sastojao od dvaju željeznih koncentričnih prstena koji su bili unakrsno spojeni tako da je središnji prsten bio prazan slično kao alka. Pogodak u sredinu nosio je tri boda, iznad sredine dva, ispod jedan, a lijevo i desno pola boda. Promašaj je značio i trenutačnu diskvalifikaciju. Koplje koje su konjanici nosili bilo je dugačko 2,80 m, a na vrhu je bilo šiljasto.
Tko je uveo ovu vitešku igru, kada i kojim povodom, ne može se precizno reći. Prema dokumentiranim zapisima, prstenac ili „igra kopljem“ u Zagrebu izvodila i u 15. stoljeću. U sudskim knjigama gričkog „magistratuša“ spominje se parnica iz veljače 1472. u kojoj su se zbog događaja oko prstenca parničili stanoviti Gregor i služnik Marka Mlečanina. Natjecatelj Gregor, naime, tužio je Markova slugu da je pao s konja jer mu je ovaj namjerno olabavio spone na njegovu sedlu.
Obnovljena vrlo časna igra kopljem zvana prstenac na slavu Božju i utjehu i veselje građana
Koncem 16. stoljeća igra na prstenac prestaje se održavati. Uzroci napuštanja ove viteške igre u Gradecu moguće su odraz ratnih događanja na turskoj granici posebice tijekom 16. i 17. stoljeća koja su izmučila hrvatski narod. Također treba imati na umu i da je povijest drevnoga Gradeca protkana brojnim sukobima sa susjednim Kaptolom, no i unutar samoga grada postojali su brojni građanski sukobi. Uslijed tih čestih razmirica na razonodu i zabavu nije se moglo ni pomisliti. Sukobi unutar samoga grada Gradeca osobito su bili žestoki oko 1703. godine. Tako je navedene godine na blagdan sv. Blaža buknula teška svađa između gradskih otaca i građanske „purgarije“. Zbog siline i dugotrajnosti sukoba u rješavanje istoga morao se uplesti i sam kralj Leopold I. Habsburški. On je pismom iz Beča 31. prosinca 1704. pozvao tadašnjega gradskog suca Podvinskog i čitavu zagrebačku općinu pod prijetnjom kraljevske nemilosti da odlučno postupaju protiv rušitelja mira i poretka grada. Međutim, sukobi se zaredaše i sljedećih godina, sve do 1709. kada je gradski notaruš (bilježnik) zapisao: „Tekuće godine 1709. po milosti svemogućeg Boga i osobitoj slozi gospode sudaca magistrata i općine s građanima opet bi hvalevrijedan nekadašnji običaj da dan uoči Bogojavljanja priredi obred za one ko to prati. Jednako bi tako posljednji dan poklada, u utorak, obnovljena vrlo časna igra kopljem zvana „prstenac“, što sve služi na slavu Božju, za utjehu, veselje i probitak građana.“
Tako su građani Gradeca anno Domini 1709. ponovno mogli uživati u vještini baratanja kopljem, slaveći pobjednike. Slavodobitnici su dobivali darove raznih oblika, čak i hranu, primjerice pečenog vola. S prstencem Zagreb je postao grad u koji se ide „na rekreatiu“. Pouzdano se zna i to da je ova popularna igra među zagrebačkim građanstvom potrajala sve do konca 18. stoljeća kada se gubi svaki trag o njezinu daljnjem održavanju. Mogući uzrok ponovnog napuštanja ove viteške igre u Gradecu ovog puta leži u društvenim promjenama koje se događaju u tom razdoblju koje teži modernosti, pa srednjovjekovna igra prestaje biti zanimljiva.
Zadnja igra na prstenac u Zagrebu 1925. U Zagrebu se igra ipak nije posve zaboravila. Naime, 1925. godine prilikom proslave tisuću godina Hrvatskoga Kraljevstva održana je prigodna promotivna utrka na prstenac, a mjesto održavanja bilo je na igralištu Športskog kluba Željezničar, u današnjoj Miramarskoj ulici. Zagrebački prstenac prva je takva igra na hrvatskom tlu, tek kasnije u Barbanu (Istra) 1696. počinje istarski prstenac, a u Sinju 1715. znamenita alka. No za razliku od sličnih utrka u Hrvatskoj jedino je zagrebačka potpuno ukinuta.
Literatura:
BATUŠIĆ, Zoran. „Viteške igre u Gradecu“. Iz starog i novog Zagreba, sv. 6. 73–77.
BONIFAČIĆ ROŽIN, Nikola. Pokladne igre u starom Zagrebu Beograd: Narodno stvaralaštvo, 1972.
KLAIĆ, Vjekoslav. „Viteška igra prstenac u Zagrebu.“ Stari i novi Zagreb. Zagreb, 1994. 21–22.
TKALČIĆ, Ivan. Povijesni spomenici slobodnog kraljevskog grada Zagreba . Zagreb, 1902.
Muzej grada Zagreba, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb
Damir Škarpa sportski je novinar, publicist i povjesničar sporta. Autor je „Leksikona najznačajnijih hrvatskih sportaša“ te knjige „Povijest zagrebačkog sporta“. Dugogodišnji je kroničar hrvatskog sporta, s posebnim fokusom na biografije sportaša i razvoj sportskih institucija.
The Zagreb Ring Joust: A Forgotten Medieval Equestrian Tradition
In medieval Zagreb (Gradec), a knightly competition known as prstenac (the ring joust) was held annually during Carnival and became a popular spectacle that drew participants and visitors from across Central Europe. The game involved horseback riders aiming lances at a suspended iron ring, with rules remarkably similar to those of the Sinj Alka. First documented in 1363, prstenac was considered a highly honorable contest and symbol of civic pride. Despite interruptions due to wars and internal conflicts, the tradition was revived in 1709 before fading again by the late 18th century. The final commemorative ring joust took place in 1925 during the celebration of 1000 years of the Croatian Kingdom. This article traces the rich but largely forgotten history of prstenac, Zagreb’s earliest recorded sporting tradition and a forerunner of other Croatian equestrian games.
Trg sv. Marka na kojem su se u početku (14. st.) održavale utrke na prstenac u vrijeme poklada u veljači svake godine (izvor: TZGZ / M. Gašparović)
Povijesni razvoj sokolskog pokreta u Hrvatskoj
i na Sušaku
Piše: Marinko Lazzarich
Fotografije: privatne arhive Željka Ševerdije, Božidara Hera i Line Lazzarich, Archiv sportu (Prag)
Prošle godine obilježene su važne obljetnice povezane s djelovanjem sokolskog pokreta, jedne od najstarijih institucionalnih sportskih organizacija u našoj zemlji: 150 godina od osnivanja Hrvatskog sokola i 120. obljetnica Hrvatskoga sokolskog saveza. Kroz prizmu povijesnog razvoja sokolskog pokreta u našim krajevima možemo motriti složenost društvenih i političkih prilika u Hrvatskoj krajem 19. i u prvoj polovini 20. stoljeća. Osim kratkog pregleda razvoja pokreta u Češkoj i u Hrvatskoj u ovom članku opširnije ćemo se osvrnuti na djelovanje sušačke organizacije jer je 2024. godine obilježena 120. godišnjica utemeljenja sokolskog pokreta na Sušaku.
Korijeni sokolskog pokreta u Europi i Hrvatskoj
Povoljnije društveno-političko ozračje nakon ukidanja Bachova apsolutizma 1860. godine omogućilo je slobodnije kulturno i političko djelovanje slavenskih naroda u okviru Austro-Ugarske Monarhije. U drugoj polovini 19. stoljeća sportska gimnastička društva imala su važnu ulogu u razvijanju nacionalne svijesti, stoga u Monarhiji dolazi do izražaja politizacija tjelesne kulture. Sokolski je pokret nastao na nacionalno-političkoj osnovi s ciljem da djeluje na buđenje nacionalne svijesti slavenskih naroda i mobilizira ih u borbi za veća politička prava.
Podržavajući uz tjelovježbu i borbeni duh naroda, pokret se povodio liberalnim načelima francuske revolucije: „Sloboda, bratstvo i jednakost!“ Slaveni u sklopu Monarhije nisu mogli organizirati vojne formacije, pa su idejni začetnici sokolstva smatrali kako se povezivanjem slavenskih naroda mogu oduprijeti aktualnoj vlasti i ostvariti duhovnu i teritorijalnu slobodu.
Češka je kolijevka sokolskog pokreta. Praško tjelovježbeno društvo (Telocvična jednota praška) osnovano je 1862. godine, a dvije godine kasnije mijenja naziv u Sokol. Za načelnika je izabran Miroslav Tyrš. Prva javna sokolska vježba održana je 1864. godine u Kutnoj Gori. Donošenjem pravilnika i terminologije postavljeni su temelji prosvjetiteljskom radu sokolstva. Tyrš je isticao osnovno načelo: „Sokolstvo k slobodi, sokolstvom slavenstvu, slavenstvom čovječanstvu!“ Pored gimnastike sokolski je pokret promovirao tjelesni i moralni preporod naroda, podizanje nacionalne i kulturne svijesti, demokraciju, zajedništvo, bratstvo i jedinstvo slavenskih naroda. Odrasli članovi međusobno su se oslovljavali „brate“ i „sestro“, pozdravljajući se pozdravom „Zdravo!“.
Iz Praga se sokolski pokret širio po cijeloj Češkoj, Moravskoj i Slovačkoj. Legalni oblik rada u kojem se najbolje manifestirala ideja sveslavenstva bili su sletovi. Na sletovima je dolazio do izražaja odgojni karakter pokreta, nacionalni i ideološki sustav sokolstva. Sletovi su bili masovne pokazne smotre sokolskog rada, tjelovježbe, tjelesne i tehničke spremnosti, sokolske svijesti i discipline po uzoru na antička natjecanja, a održavali su se u Pragu. Sokolaši su izvodili vježbe kategorizirane po nižim i višim razredima, a osim vježbi po spravama u natjecanja je bila uključena i atletika.
Uskoro se sokolski pokret počeo širiti i po ostalim slavenskim zemljama. U Sloveniji je 1867. godine osnovan Ljubljanski sokol, a 1905. godine Slovenska sokolska zveza. Povodom dvadesete godišnjice osnivanja praškog sokola 1882. godine održan je u Pragu Svesokolski slet.
Počeci sokolstva u Hrvatskoj – sport, nacionalna svijest i politički kontekst
Sokolski je pokret u Hrvatskoj nastao pod utjecajem društveno-političkih prilika koje su vladale u drugim slavenskim zemljama Monarhije, posebice u Češkoj i u Sloveniji. Hrvatsko sokolstvo nastalo je s težnjom
dr. Miroslav Tyrš
oslobođenja i konačnog obračuna s Habsburgovcima te ujedinjenja svih Hrvata. Bio je to najmasovniji društveni pokret hrvatskog naroda krajem 19. i u prvoj polovini 20. stoljeća. Nastao je u vrlo nepovoljnim društveno-političkim okolnostima. Nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. situacija u zemlji nije se nimalo poboljšala. Mađarska je vlada Nagodbu sustavno kršila, ne dopuštajući razvoj državne autonomije. Sokolski je pokret, stoga, bio od nacionalnog značaja.
Pokret je odigrao važnu ulogu u razvoju sporta u Hrvatskoj. Sportske aktivnosti počele su se provoditi organiziranije kada je u doba bana Ivana Mažuranića tjelesni odgoj uveden u nastavu. Zagrebačko (pjevačko) društvo „Kolo“ organiziralo je 1867. godine za svoje članove izlet u Postojnu i Ljubljanu. U Ljubljani su nazočili skupnoj vježbi Slovenskog sokola, nakon čega su čelnici Kola na inicijalnoj skupštini 5. lipnja 1874. godine osnovali društvo pod nazivom Hrvatski sokol. Prvi predsjednik Privremenog odbora bio je ravnatelj gimnazije Josip Torbar. Sokolstvo pored kulturnog dobiva i politički karakter, ne samo u nacionalnim okvirima već se hrvatski sokolaši nastoje povezati sa slovenskim i srpskim sokolašima. Na skupštini 27. prosinca 1847. za predsjednika je izabran Ivan Vončina, a za potpredsjednika Josip Fon. U početku su zagrebački sokolaši vježbali u Singerovoj gimnastičkoj školi, u zgradi tadašnje realne gimnazije. Svoju zgradu Hrvatski je sokol dobio 1883. godine na tadašnjem Sajmištu. Tada započinje nagli razvoj sokolskog pokreta u Hrvatskoj. Sokolski djelatnici sklopili su dogovor sa zemaljskom vladom u Zagrebu da će sokolska organizacija preuzeti brigu o nastavi gimnastike – tako pokret dobiva istaknutu poziciju u odnosu na druga sportska društva u kulturnom i političkom životu Hrvatske.
Širenje pokreta i osnivanje Hrvatskoga sokolskog saveza
Na inicijativu zagrebačkoga Hrvatskog sokola počela
su se osnivati društva diljem Hrvatske. Drugo sokolsko društvo osnovano je u Zadru 1885. godine, zatim iste godine u Senju i Bjelovaru, nakon čega se pokret počinje širiti po Dalmaciji, Slavoniji, Istri i Hrvatskom primorju. Hrvatski sokolski savez osnovan je 6. studenoga 1904. godine na Sušaku.
Osnivanje Saveza smatra se jednim od najvažnijih datuma u povijesti hrvatske tjelovježbe i sporta. Nakon donošenja Riječke i Zadarske rezolucije, u nešto povoljnijoj političkoj situaciji, osnivaju se brojna sokolska društva – 1904. godine u Dubrovniku, 1905. godine na Korčuli, 1906. godine u Betini. Sokolska su društva djelovala na domoljubnim osnovama, s ciljem očuvanja nacionalnog identiteta i njegovanja narodnog jezika. Društva su se, međutim, suočavala s brojnim poteškoćama, neprimjerenim prostorima za vježbanje, nedostatkom kvalificiranih voditelja i nedostatnim financijskim sredstvima. Sokolstvo je 1908. godine ponovno uvedeno u škole.
Političke prepreke i zabrane sokolskog djelovanja kroz povijest
Državna vlast nije blagonaklono doživljavala širenje sokolskog pokreta. Uredbom Kraljevske zemaljske vlade u rujnu 1909. godine srednjoškolskoj je mladeži zabranjeno vježbanje u Sokolu. Privremeno je razvoj sokolstva prekinut političkim zabranama jer je Khuen Héderváry nastojao suzbiti sokolski društveni utjecaj, no sokolska društva osnivaju se diljem Hrvatske.
Osim tjelovježbi društva su bila aktivna i u drugim aktivnostima, organiziranju javnih plesova, humanitarnih akcija i prikupljanju sredstava za kulturne i prosvjetne aktivnosti. U Hrvatskoj je pred Prvi svjetski rat u 17 župa djelovalo više od 150 sokolskih društava s 15 000 članova. Nakon rata sokolska je organizacija djelovala u novoformiranoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Do 1929. godine Hrvatskim sokolom nazivalo se 425 društava u 22 sokolske župe.
Za razliku od nekih slavenskih naroda koji su nakon rata dobili svoju državu, Hrvati su se našli u višenacionalnoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. U Novom Sadu je 28. lipnja 1919. utemeljen Sokolski savez Srba, Hrvata i Slovenaca, koji je na skupštini u Mariboru 1920. godine preimenovan u Jugoslavenski sokolski savez sa sjedištem u Ljubljani. Početkom dvadesetih godina nastavljen je organizirani rad na osnivanju novih društava. Jugoslavenski sokolski savez uglavnom je propagirao strojeve vježbe i vježbe na spravama, što nije bilo pristupačno širem pučanstvu. Hrvatski su sokolaši bili nezadovoljni stanjem u jedinstvenoj sokolskoj organizaciji, stoga 1922. godine ponovno osnivaju Hrvatski sokolski savez kao posebnu samostalnu organizaciju. Nekoliko su godina istovremeno djelovala oba saveza. Hrvatski
Sokolsko društvo Baška
Sokolski slet Sušak-Rijeka 1933.
sokolski savez organizirao je brojne aktivnosti diljem zemlje, a u kolovozu 1925. godine i 3. hrvatski svesokolski slet. Sljedećih godina politička situacija u Kraljevini izravno će utjecati na djelovanje sportskih društava u Hrvatskoj. Jugoslavenski sokoli imali su ključnu ulogu pri provođenju jugoslavenske nacionalne ideologije. Objavljivanjem Zakona o osnivanju viteške organizacije Sokol Kraljevine Jugoslavije 5. prosinca 1929. godine raspuštene su organizacije s nacionalnim nazivljem. Dakle, u razdoblju diktature kralja Aleksandra ukinuto je djelovanje Hrvatskog sokola. Nakon austrougarske vlasti sokolski je pokret doživio zabranu djelovanja i u Kraljevini Jugoslaviji. Na posljednjoj izvanrednoj skupštini Hrvatskoga sokolskog saveza jednoglasno je donesena odluka o nepristupanju novoosnovanomu državnom savezu. Mnoga hrvatska društva raspuštena su pod pritiskom velikosrpske vlasti, no mnogi su sportski klubovi i društva nastavili tradiciju Hrvatskog sokola u međuraću.
Bilo je više pokušaja obnavljanja organizacije Hrvatskog sokola, primjerice, u kolovozu 1941. godine kada je poglavnik odbio molbu sokolaša i organiziranu tjelovježbu povjerio Hrvatskom junaku. Savez nije obnovljen ni nakon 1991. godine. U samostalnoj Hrvatskoj tradiciju njegovanja gimnastičke tjelovježbe nastavio je Hrvatski sokol u Zagrebu, Osijeku i Vinkovcima.
Sokolstvo na Sušaku – povijesni razvoj i značaj za lokalnu zajednicu
Kako je 2024. godine obilježena 120. godišnjica utemeljenja sokolskog pokreta na Sušaku, prigoda je to za analizu povijesnog razvoja sokolstva u Hrvatskom primorju u kojem se zrcali i kulturološki razvoj ovoga primorskog grada.
Sokolstvo je na Sušaku imalo plodno tlo zbog autonomaškog pokreta u susjednoj Rijeci (Fiume) i talijanskih pretenzija na mali ali prosperitetni hrvatski grad. Iako je Rijeka geografski bila povezana s hrvatskim zaleđem, riječki vlastodršci su se 1848. godine opredijelili za mađarsku stranu. Istočni dio grada – Trsat, Sušak, Draga te Bakar i Vinodol, ostatak tzv. Ugarskog primorja, priključio se Banskoj Hrvatskoj. Područje na lijevoj strani Rječine tada još nije imalo gradsku cjelinu. U tome se očitovala suprotnost između riječkog urbaniteta i pretežno ruralnog zaleđa. Sušak je kao podopćina potpadao pod Bakarski municipij.
U podopćinama Trsat, Sušak, Draga i Podvežica živjelo je 1852. godine 2420 stanovnika. Naknadnom mađarskom intervencijom nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine, tzv. „riječkom krpicom“, grad, luka i riječki kotar postaju corpus separatum (zasebno tijelo) u nadležnosti Mađarske. Riječki je provizorij trajao sve do sloma dvojne carevine. Kada je Sabor 1874. godine
Sokolski slet Sušak-Rijeka 1908.
izglasao zakonski akt o razvrgnuću Bakarskog municipija kao upravne jedinice, Sušak postaje dijelom općine Trsat. U drugoj polovini sedamdesetih godina nastavlja se urbani razvoj tog dijela grada i 1877. godine sjedište upravne općine premješta se s Trsata na Sušak. Općina je preuzela dotadašnju pomorsku i upravnu ulogu Bakra.
Krajem 19. stoljeća na Sušak su u potrazi za poslom pristizali ljudi iz svih dijelova Hrvatske i grad se razvijao više nego ikad. Osim željeznice uređivale su se prilazne ceste, gradski komunalni objekti, a sušačka je luka iz godine u godinu bilježila veći promet tereta. Nekadašnje slabo naseljeno trsatsko mjestašce postalo je važno hrvatsko urbano središte, prepoznatljivo po svome trsatskom Svetištu, lijepim kupalištima, hotelima i slavnoj gimnaziji. Na razmeđu stoljeća Sušak broji oko 4000 stanovnika.
Osnivanje Primorskog sokola
Na Sušaku je 1888. godine utemeljeno Hrvatsko planinarsko društvo (Planinarsko društvo za Hrvatsko primorje) na čijem je čelu bio tadašnji sušački gradonačelnik Hinko Vitez Bačić. Društvo je organiziralo izlete po primorskim mjestima i uz Pjevačko društvo „Jadranska vila“ postalo središtem društvenog i kulturnog života Sušaka. Članovi Hrvatskoga planinarskog društva odigrali su važnu ulogu u osnivanju Primorskog sokola. Naime, s vremenom dolazi do stagnacije rada Planinarskog društva i na odborskoj sjednici u rujnu 1903. godine usvaja se prijedlog o promjeni imena društva u Primorski sokol, po uzoru na slična društva diljem zemlje koja su trebala buditi nacionalnu svijest. Nakon što su državne vlasti odobrile novi Pravilnik, na izvanrednoj glavnoj skupštini 29. svibnja 1904. godine on je potvrđen te je izabran prvi Odbor na čelu sa starostom (starješinom) dr. Rikardom Lencem. Podstarosta je bio Josip Linić, a odbornici Cezar Akačić, Franjo Brelić, Milo Cin-
Sokolska zastava
Sušak-Rijeka
Hrvatski sokol Sušak-Rijeka
drić, Oskar Durbešić, Anđelo Gjurski, Joso Grubić i Mato J. Mihletić. Osim Sušačana Primorski sokol imao je i članove iz susjedne Rijeke, iako je u Rijeci dio građanstva bio izrazito netrpeljiv prema sokolskom pokretu zbog njegova jasnog izražavanja nacionalne pripadnosti. Na području Hrvatskog primorja djelovalo je 11 društava u sljedećim mjestima: Senju, Sušaku, Bakru, Kraljevici, Dragi, Hreljinu, Crikvenici, Bribiru, Grižanama, Krasici i Novom Vinodolskom. Sokolaši su u svečanim prigodama ponosno nosili sokolske uniforme i odore.
Rad sokolskog društva sa Sušaka dijeli se u nekoliko razdoblja: pripravno, predratno i poratno. U pripravnom razdoblju aktivnosti Sokola temeljile su se uglavnom na tjelovježbi i organiziranim izletima jer članovi novoosnovanog društva nisu bili dovoljno upoznati s načinom djelovanja, sustavom i ideologijom sokolstva. Kao i sva ostala društva Primorski sokol je u svome začetku imao isključivo karakter društva za tjelovježbu. Prva sokolska javna vježba održala se na Sušaku 28. kolovoza 1904. godine. Tada je dvadesetak sušačkih sokolaša samo prodefiliralo u odorama jer još uvijek nisu bili uvježbani za nastup, dok su tjelovježbu izvodili članovi Hrvatskog sokola iz Senja i Pule.
Promjena imena u Hrvatski sokol Sušak-Rijeka
Na skupštini svih hrvatskih sokolskih društava održanoj u Hrvatskoj čitaonici na Trsatu 6. studenoga 1904. godine osnovan je Savez hrvatskih sokolskih društava. Osim domaćina na skupštini su sudjelovali predstavnici još 14 društava: iz Gospića, Karlovca, Makarske, Opatije-Voloska, Osijeka, Pazina, Sarajeva, Senja, Splita, Šibenika, Varaždina, Vukovara, Zadra i Zagreba. U prvu upravu Saveza uz starostu Stjepana Miletića i tajnika Franju Bučara izabran je Sušačanin Cezar Akačić u funkciji revizora. Sudionici skupštine usvojili su prijedlog da sva društva u okviru Saveza hrvatskih sokolskih društava trebaju u nazivu imati pridjev „hrvatski“.
Primorski sokol tada je preimenovan u Hrvatski sokol Sušak-Rijeka. Sjedište Saveza bilo je u Zagrebu. Prvi starješina bio je dr. Stjepan Miletić, prvi sokolski vođa Dragutin Šulce, a tajnik dr. Franjo Bučar. Uz osnivanje Saveza izvršeno je konstituiranje Saveznoga prednjačkog zbora na kojem su bili predstavnici iz Zagreba, Karlovca, Senja, Sušaka, Osijeka, Gospića i Šibenika. Sušački prednjaci bili su Lukšić, Prapotnik i Ramer. Osnivanje Hrvatskoga sokolskog saveza smatra se pretečom današnjega Hrvatskog gimnastičkog saveza. Početkom rujna 1906. godine u Zagrebu je održan I. hrvatski sveslavenski slet na kojem su sudjelovali i članovi Hrvatskog sokola Sušak-Rijeka, što je bio njihov prvi službeni nastup.
Savez hrvatskih sokolskih društava 1907. godine mijenja naziv u Hrvatski sokolski savez sa sjedištem u Zagrebu. Rastući broj društava dovodi do reorganizacije sustava prema teritorijalnom ustroju. Kako su sokolska društva bila organizirana po župama, na Sušaku je iste godine osnovana Sokolska župa Zrinjsko-Frankopanska, koja je obuhvaćala 30 društava. Na čelu župne udruge bio je starosta Cezar Akačić.
Djelovanje do Prvoga svjetskog rata
Hrvatski sokol Sušak-Rijeka imao je nekoliko sekcija, među kojima gombalačku (gimnastičku) i mačevalačku. Prvi voditelj gimnastičke sekcije bio je Šime Dorić, uz Franju Bučara jedini osposobljeni gimnastičar u Hrvatskoj. Franjo Bučar bio je vrlo aktivan u zagrebačkome Hrvatskom sokolu, najprije kao tajnik, a potom i kao starješina. Hrvatski sokolski savez postao je 1907. godine članom Međunarodne gimnastičke federacije, pa je reprezentacija Saveza mogla sudjelovati na sportskim natjecanjima. Članovi hrvatske reprezentacije prvi put su nastupili na 4. Svjetskom gimnastičkom prvenstvu u Torinu 1911. godine. Nakon Dorića najveći je trag u vođenju sokolaša ostavio Adolf Šohaj, koji je bio učitelj ali i vođa sekcije od 1908. do 1918. godine. Mačevalački odsjek vodio je Ivan Herman. Društveni se rad sokolaša polako intenzivirao te je 1907. godine društvo dobi-
lo i ženski odjel, a osim sokolaša u sokolani su počeli vježbati i srednjoškolci te učenice više djevojačke škole. Članovi Sokola sudjelovali su na javnim vježbama u Crikvenici, Ogulinu, Opatiji i Delnicama. Desetak sušačkih sokolaša sudjelovalo je i na Svesokolskom sletu u Pragu. Prvi javni sokolski slet župe na Sušaku održan je 7. i 8. rujna 1908. godine i tom je prigodom svečano razvijen prvi sokolski barjak. Na sletu su uz domaće vježbače sudjelovali sokolaši iz Zagreba, Križevaca, Bjelovara, Koprivnice, Siska i Pule. Slet je u potpunosti uspio privukavši pozornost brojnih građana. Javna vježba održana je pred 4000 gledatelja. U prvom nastupu pred domaćom publikom sušačka je vrsta između osam ekipa osvojila šesto mjesto u Nižem odjelu. Pobjedu je odnijela vrsta iz Zagreba, a drugi su bili Karlovčani. Najuspješniji natjecatelj bio je Zagrepčanin Ferdo Krizmanić, tadašnji prednjak dubrovačkoga Hrvatskog sokola. Osim barjaka prigodno su izrađene značka i dojmljiva dopisnica. Autor ilustracije na dopisnici bio je češki slikar Jan Karel Janovsky, koji je u to vrijeme predavao u Kraljevskoj realnoj gimnaziji i Kraljevskoj trgovačkoj školi na Sušaku. Nakon sleta upriličen je večernji koncert na terasi hotela Kontinental.
Sokolski je rad Sušačana dobivao priznanja iz svih dijelova Hrvatske. Ipak, nakon petogodišnjega uspješnog djelovanja Sokola dolazi do blage stagnacije rada čemu su doprinijele nesuglasice u upravi društva. Ni učestale promjene starješina i članstva u upravi nisu rezultirale željenim poboljšanjima. Kako su pojedina sokolska društva imala i svoje limene glazbe, tzv. fanfare, u rujnu 1909. godine osnovana je nova sekcija Fanfara. Orkestri limene glazbe izvodili su hrvatske budnice i koračnice, a glazbene sekcije također su se natjecale na sletovima. Uprava sušačkog Sokola nabavila je glazbala, a svirače je vodio Tomo Bradičić. Orkestar je najčešće nastupao na sokolskim zabavama u hotelu Kontinental.
Istaknuti članovi i sokolstvo u kontekstu nacionalne borbe
Hrvatski sokol Sušak-Rijeka otpočetka je okupljao naprednu mladež i intelektualni sloj građanstva, među kojima nekoliko znamenitih ličnosti, poput trsatskog župnika dr. Andrije Račkog, uglednog odvjetnika i budućeg bana Savske banovine Viktora Ružića te Jakova Supila, brata Frana Supila. Upravo je Jakov sudjelovao u incidentu uzrokovanom nacionalnim nesuglasicama u gradu na Rječini. Naime, vlasti su u Rijeci 1906. godine zabranile dalmatinskim sudionicima I. hrvatskoga svesokolskog sleta u Zagrebu prolazak kroz grad u sokolskim uniformama sa sokolskim znakovljem. Na povratku iz Zagreba talijanski su iredentisti i mađaroni napali dalmatinske sokolaše te vandalskim divljanjem oštetili radnje hrvatskih trgovaca. Sokolašima je oduze-
Granica na Sušaku
ta sokolska zastava koju je nosio Jakov Supilo. Novinski izvještaji navode kako se Jakov junački borio, no teško je ozlijeđen, ranjen u desnu ruku i uboden u lijevo stegno. Hrvatski sokol dodijelio je Supilu poseban spomen-dar zbog iskazane požrtvovnosti. Poslije tog incidenta policija je zabranila sokolašima nošenje sokolske odore u gradu Rijeci.
S otetom sokolskom zastavom povezana je jedna slabije istražena povijesna zgoda. Godinu dana nakon burnih događaja primorski je grad posjetio legendarni Ličanin Marijan Matijević kako bi nazočio sokolskom sletu u Rijeci. Tom prigodom upriličena je borba između Matijevića i šestorice poznatih talijanskih hrvača, koje je lički snagator redom pobijedio. Navodno je vratio sokolsku zastavu, nakon čega je napadnut od razularene svjetine i ranjen.
Primorski se grad sve više razvija, pa Sušak 1910. broji 13 200 stanovnika. Te su godine članovi društva sudjelovali na dvama značajnim međunarodnim sletovima – u Beogradu i u Sofiji. U Beogradu su sokolaši izvodili javnu vježbu na Kalemegdanu, a u Sofiji su se posebno istaknula devetorica vježbača Hrvatskog sokola Sušak-Rijeka na čelu s Marijanom Borasom. Tadašnji starosta Ante Bačić bio je počašćen prijamom u Kraljev paviljon u Sofiji gdje je među brojnim uglednicima bio predstavljen prijestolonasljedniku Srbije i budućem kralju Aleksandru.
Osnivanje nogometnog odjela
Sljedeće je godine oživjela akcija za podizanje Sokolskog doma na Sušaku, prvenstveno lociranjem zemljišta za izgradnju zgrade. Krajem travnja 1911. sokolaši su osnovali nogometni odjel. Ništa neobično jer kada je Franjo Bučar uveo u Hrvatski sokol i nogomet, po uzoru na Prag gdje je ova igra već zaživjela, zagrebački su sokolaši započeli loptanjem na livadi iza zgrade Hrvatskog sokola. Ubrzo su sušački dječaci i mladići počeli naganjati krpenjaču na gimnazijskom trgu. Poznati pedagog i predratni sušački gimnastičar Rafael Ban slikovito je opisao nogometne početke na Trsatu: „Kad smo imeli pravu balu, bili smo presretni, a nekako smo svi zajedno našparali i kupili pravi dresi. Ja san prvu prvacatu balu donesal z Zagreba, a to je bilo kod danaska spušćat se na Misec.“
Nogometaši Hrvatskog sokola odigrali su više službenih utakmica s riječkim i sušačkim klubovima. Posebno je bio zanimljiv susret s riječkom Concordijom, odigran početkom listopada 1911. godine. Sušačani su ostvarili pobjedu rezultatom 5:3. Susret je odigran po velikom nevremenu što igračima u žaru borbe nije nimalo smetalo. Iako su članovi nogometne sekcije u početku bili veoma aktivni, već nakon dvije godine ona je raspuštena zbog brojnih nesuglasica među sokolašima i vođama nogometnog odjela. Valja naglasiti kako stariji i konzervativniji Sušačani nisu blagonaklono doživljavali
Sokolski slet 1925.
ovu igru koja je bila sve popularnija među mladima. Teren na gimnazijskom trgu bio je ravan, ali nedovoljno prostran za prakticiranje velikog nogometa. Proći će čitavo desetljeće prije nego što će Sušak dobiti prvi nogometni stadion na Krimeji. Ipak, upravo su sušački mladići i studenti okupljeni u klubu Victoria prvi uvidjeli potencijal bivšega kamenoloma na Kantridi iniciravši njegovu prenamjenu u sportski teren. U postupku ishodovanja potrebne papirologije i dopuštenja prenamjene terena veliku podršku i pomoć viktorijašima pružio je građevinski poduzetnik i starosta Hrvatskog sokola za Kantridu-Zamet Josip Bačić. On je inzistirao na dobivanju dopusnice ugarske tvrtke Schwarz & Gregerson u čijem je vlasništvu bilo zemljište. Predanim radom mladići su uspjeli osposobiti teren pod stijenama i urediti zemljano igralište. Svečano otvorenje stadiona na Kantridi obilježeno je 1913. godine utakmicom između sušačke Victorije i zagrebačkoga Građanskog.
Uspjesi na javnim nastupima i zadnje aktivnosti prije Prvoga svjetskog rata U međuvremenu su sokolaši sa Sušaka 1911. godine sudjelovali na II. hrvatskom sveslavenskom sletu u Zagrebu postigavši lijep uspjeh: među 40 odjela koji su se natjecali vježbači Hrvatskog sokola Sušak-Rijeka osvojili su treće mjesto u Nižem odjelu i pobjednički vijenac. Na sletu su sudjelovala 364 člana, od kojih 50 izvršujućih. Sušačke je sokolaše vodio Marijan Boras. Hrvatski
sokolski savez tada je brojio oko 13 000 članova u 17 sokolskih župa. Lijep uspjeh ponovili su Sušačani i sljedeće godine na Sveslavenskom sletu u Pragu. Smotra je održana na impozantnom prostoru veličine 14 hektara, pred tribinama na kojima se natisnulo gotovo 100 000 ljudi. Na sletu je sudjelovalo 17 212 sokolaša iz mnogih europskih i svjetskih zemalja. Vrsta od šest sušačkih vježbača uspjelim nastupom priskrbila je 80 % mogućih bodova i prvu nagradu u rangu Nižih odjela. Lovorov vijenac sa srebrnim monogramom bio je najviše odličje koje je društvo dobilo od svog osnutka. Starješina župe i Hrvatskog sokola Sušak-Rijeka tada je bio Ante Vitez Bačić, a vođa župe dr. Julije Matković.
Posljednja javna vježba koju je Hrvatski sokol Sušak-Rijeka priredio uoči početka ratnih razaranja bila je 17. siječnja 1914. godine u prostorijama Hrvatske čitaonice na Trsatu, dok je posljednja sjednica Sokola održana 22. srpnja iste godine. Državnoj vlasti nije bilo u interesu da sokolski pokret nastavi s djelovanjem zbog težnje za nezavisnošću hrvatskog naroda.
Sušački sokol između dvaju svjetskih ratova – promjene političkih okolnosti Završetkom Prvoga svjetskog rata i raspadom Monarhije dolazi do velikih društvenih i političkih promjena. U novoj državi Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca sva se društva udružuju u Jugoslavenski sokolski savez. S time je usklađen i novi naziv društva – Sokolsko
Posvećenje novog barjaka 1924. godine
društvo Sušak-Rijeka. Ukazom Petra I. Sušak 23. listopada 1919. godine postaje samostalnim gradom. Administrativno je grad do 1922. godine bio u sastavu Modruško-senjske županije, a do 1929. godine u sastavu Primorsko-krajiške oblasti. Unatoč želji da se pokrenu sokolske aktivnosti, političke okolnosti i previranja u susjednoj Rijeci nisu dopuštale sokolašima nastavak nesmetanog djelovanja. Između Sušaka i Rijeke postavljena je državna granica, iako su talijanski odredi držali zaposjednutim taj teritorij Kraljevine SHS. Talijanske vojne jedinice 20. studenoga 1918. godine okupirale su Sušak, a pogranični su dijelovi najdulje ostali pod talijanskom okupacijom. Kada je između Kraljevine SHS i Italije 12. studenoga 1920. godine potpisan Rapalski ugovor, nije riješeno pitanje Sušaka. Rimskim ugovorom od 27. siječnja 1924. godine okončana je petogodišnja okupacija grada. D’Annunzijevo i fašističko nasilje potaknulo je među Sušačanima filojugoslavenstvo, ali su građani u prvom redu bili prohrvatski nastrojeni. Iako su Rijeka i Sušak prirodno sačinjavali istu gradsku cjelinu u međuratnom razdoblju, bili su razdvojeni između dviju kraljevina –Italije, Savojaca i Jugoslavije, Karađorđevića. Nakon višegodišnje stanke uzrokovane nepovoljnim društveno-političkim okolnostima Sokolsko društvo Sušak-Rijeka nastavlja sa svojim aktivnostima: organiziranim akcijama za potrebite na Sušaku, sudjelovanjem na županijskim sletovima u Ogulinu, Otočcu i u Zagrebu. Društvo je okupljalo sve više mladića i djevojaka. Najveći problem za nesmetani razvoj Sokola predstavljao je nedostatak primjerenih prostora za tjelovježbu i rad ostalih sekcija. Godinama se raspravljalo o izgradnji sokolskog doma, no čelni ljudi društva nisu uspijevali realizirati tu zamisao.
sandar odlikovao Marijana Borasa Redom sv. Save 4. stupnja.
Zbog nezadovoljstva stanjem u jedinstvenoj sokolskoj organizaciji u svibnju 1922. godine ponovno se osniva samostalni Hrvatski sokolski savez.
Na Sušaku je 1924. godine povodom dvadesete godišnjice postanka društva organiziran 5. župski slet. Svečanost je upriličena na Regentovu trgu gdje je svečano razvijen novi društveni barjak. Zastavu je uime kralja Aleksandra posvetio njegov izaslanik pukovnik Dragutin Stamenković. Godinu dana kasnije sokolaši su na svečan način obilježili tisućljetnu obljetnicu krunidbe prvoga hrvatskog kralja Tomislava. Povodom tog jubileja Hrvatski sokolski savez izgradio je spomen-humak u park-šumi Maksimir – Mogilu. Hrvatski sokol 1925. godine broji oko 25 000 članova koji su organizirani u više od 170 društava. Važno je naglasiti da od 1926. godine na Sušaku raste utjecaj Hrvatske seljačke stranke.
Sušačani su nazočili i VIII. sveslavenskom sokolskom sletu u Pragu 1926. godine. Muški i ženski odjel zajednički su pod vodstvom prednjaka Vitomira Vranića, Milutina Kušćere i Rafaela Bana izveli slikovita narodna kola postigavši lijep uspjeh.
Kako se politička situacija na Sušaku stabilizirala, u gradu dolazi do značajnih građevinskih radova: ulice se betoniraju i popločuju granitnim kockama, grade se zgrade Prve hrvatske štedionice, Gradske vijećnice i Banovinske bolnice. Godine 1927. započeli su radovi na restauraciji i prenamjeni nekadašnjeg hotela Sušak, novoga Sokolskog doma. Sušak je postao druga luka po važnosti u Kraljevini SHS, a iste je godine otvorena i slobodna carinska zona.
Nastavak organiziranog djelovanja i otvaranje novoga Sokolskog doma
Kako je početkom dvadesetih godina u Hrvatskoj nastavljen organizirani rad na osnivanju novih društava i održavanju sletova u većim hrvatskim gradovima, prvi jugoslavenski svesokolski slet održan je u kolovozu 1922. godine u Ljubljani. Dakako, i vježbači sa Sušaka predvođeni načelnikom Marijanom Borasom nazočili su tom sletu. Boras je inzistirao na disciplini i redovitim treninzima gimnastičara, prvi je uključio vojnike u sokolski rad. Sokolaši su 1923. godine s članovima vojnog odreda 4. puka Stevana Nemanje izveli javnu vježbu na Martinšćici pred oduševljenim mnoštvom. Suradnja vojske i Sokola bila je dobro primljena, pa je kralj Alek-
U srpnju 1927. Župa Zrinjsko-Frankopanska je u svom sklopu imala 30 gradova, a čak 19 mjesta imalo je svoje sokolsko društvo. Starosta župe bio je Josip Bačić, a vođa Stjepan Boras. Nakon Zagreba i Osijeka međusletska natjecanja održana su i na Sušaku 1928. godine. Iste je godine održan 6. pokrajinski slet u Skoplju, na kojem je sudjelovalo 45 sušačkih vježbača. Sokolaši su plijenili efektnom izvedbom Scene na Marsu. Među gimnastičarima posebno su se isticali Dragutin Ciotti i Rafael Ban, rođeni Sušačani. Ciotti (1905. – 1974.) je kao član jugoslavenske reprezentacije na Olimpijskim igrama u Amsterdamu 1928. godine osvojio brončanu medalju, čime je postao jedini hrvatski sportaš u Kraljevini ovjenčan olimpijskim odličjem. I Rafael Ban (1906. – 1987.), sokolski prednjak i gimnastičar, ostvario
Oslobođenje Sušaka
je uspješnu sportsku karijeru. Kao član jugoslavenske reprezentacije sudjelovao je 1930. godine na Svjetskom prvenstvu u gimnastici u Luksemburgu i osvojio brončanu medalju u ekipnom višeboju. I Ciotti i Ban odlikovani su Spomenicom Prednjačkog zbora Sokolskog društva Sušak-Rijeka povodom 25. godišnjice osnivanja Društva.
Sušak je od 1929. do 1939. bio u sastavu Savske banovine.
Nakon dugogodišnjeg planiranja, traganja za primjerenom lokacijom i ishodovanja potrebne građevinske dokumentacije 1929. godine otvoren je novi Sokolski dom. Zgrada nekadašnjeg hotela potpuno je preuređena. U njoj se nalazila velika gombaona s garderobama, podzemna dvorana, kinodvorana, čitaonica i društvene prostorije. Prigodom otvorenja Sokolskog doma pjesnik Rikard Katalinić Jeretov napisao je pjesmu „Pozdrav Sokolu“, koja započinje dvostihom: „Sokole, diži svoj dom, / Da budeš svoj na svom!“ Sokolski je dom bio kruna dvadesetpetogodišnjeg rada Sokolskog društva i velik poticaj za njegov daljnji razvoj.
Ukidanje Hrvatskog sokola i djelovanje sušačkog Sokola do Drugoga svjetskog rata
Prigodom proslave tisućgodišnjice Hrvatskoga Kraljevstva na Mogilu u park-šumi Maksimir trebao je biti postavljen brončani kip sokola koji je izradio kipar Ivo Kerdić. No 1927. godine kip je u atelijeru kipara razbijen. Mnogi su taj čin doživjeli kao nagovještaj ukidanja hrvatskog sokolarstva, što će se dvije godine kasnije i dogoditi.
Nakon što je kralj Aleksandar 6. siječnja 1929. godine uveo diktaturu, u listopadu iste godine održana je u Zagrebu glavna skupština Hrvatskoga sokolskog saveza. Na skupštini je izabrano novo rukovodstvo na čelu s Milanom Praunspergerom. Savez je tada koordinirao radom 228 sokolskih društava u Hrvatskoj. Ubrzo nakon toga, 5. prosinca 1929. godine zakonskom je uredbom osnovan Sokol Kraljevine Jugoslavije s pravnim statusom poludržavne organizacije. Svim tjelovježbenim društvima sugerirano je da se uključe u novu organizaciju sa svrhom provedbe nacionalne integracije stanovništva, u duhu promicanja jugoslavenstva. Na posljednjoj sjednici skupštine Hrvatskoga sokolskog saveza 15. prosinca 1929. godine delegati su donijeli odluku da se ne pristupa novoosnovanom Sokolu Kraljevine Jugoslavije i da se sva društva Hrvatskog sokola raspuste. Kako vodstvo Hrvatskoga sokolskog saveza nije prihvatilo političku koncepciju, državna vlast ukinula je hrvatsko sokolstvo koje je prestalo djelovati. Temeljni postulat liberalizma i panslavizma sokolskog pokreta u slavenskim zemljama Habsburške Monarhije sveo se u Kraljevini Jugoslaviji na sekularizam i jugounitarizam. Dio
članstva Hrvatskoga sokolskog saveza nastavio je djelovati pod nazivom Sokol, rijetki su prihvatili pridjevak „jugoslavenski“, kako je glasila naredba. Tridesetih godina jača uloga Hrvatske seljačke stranke kao najjače građanske oporbene snage u zemlji. Filojugoslavenstvo određenih društvenih slojeva na Sušaku može se obrazložiti dvama čimbenicima: pritiskom stranaka na vlasti i raznim mjerama za pridobivanje glasača, s jedne strane, te težnjom za akumulacijom kapitala onih slojeva društva koji su podržavali režim. Kako u većem dijelu Banovine Hrvatske nije bio prihvaćen jugoslavenski format sokolske organizacije, sokolska društva u okviru Sokola Kraljevine Jugoslavije sporadično su sudjelovala na organiziranim manifestacijama i sletovima u zemlji.
Primjerice, u kolovozu 1931. godine održana je u Samoboru javna vježba Samoborskog sokola u vrtu restauracije Gaj. Dvije godine kasnije na Sušaku je održan II. slet sokolstva u Hrvatskom primorju, ujedno i VIII. slet sokolske Župe Rijeka-Sušak, povodom 25. obljetnice rada župe. Sletu je nazočila kraljica Marija sa sinovima, prijestolonasljednikom Petrom i kraljevićem Tomislavom.
Na Sušaku je 15. i 16. srpnja 1939. godine održan veliki sokolski slet uz sudjelovanje 7000 sudionika iz svih dijelova Kraljevine. U organizaciji sokolskih društava Župa Sušak-Rijeka, Split i Šibenik-Zadar, pod pokroviteljstvom kneza Pavla, sletu su nazočili sokolaši iz Karlovca, Zagreba, Maribora, Celja, Ljubljane, Banje Luke, Cetinja i Beograda. Institucije državne vlasti uložile su ogroman napor kako ne bi došlo do sukobljavanja i eskalacije nasilja među suprotstavljenim političkim grupacijama građanstva.
Prvog dana održana su natjecanja vježbača na stadionu Krimeja nakon čega je uslijedila svečana akademija na gimnazijskom trgu. Na skupu je govorio starosta Župe Sušak-Rijeka Ivo Polić. U tisku je zabilježeno da je tijekom održavanja sportskih natjecanja pored tribina stadiona prolazila povorka pristaša Hrvatske seljačke stranke s upaljenim bakljama povodom rođendana dr. Vlatka Mačeka, klikćući slobodnoj Hrvatskoj i hrvatskom Sušaku. U sušačkom listu Istina 30. srpnja 1939. godine objavljen je članak u kojem se kritizira ova manifestacija: „Povampireni se centralizam u obliku neke „viteštine“ htio još „jednom“ (valjda zadnji put) plasirati na obalama Hrvatskog primorja.“ Zagrebačke Jugoslovenske novine , dakako, u hvalospjevima su izvještavale o sletu.
Nešto više od mjesec dana nakon toga sleta na Sušaku je osnovan Stijeg Hrvatskog junaka, specifična lokalna organizacija čije je djelovanje osim vježbanja podrazumijevalo politički i ideološki rad s omladinom. Od nacionalne svijesti do sportskog organiziranja – sokolstvo kao kulturni i politički fenomen
Sokolska tradicija u modernim sportskim društvima
Povijest sokolskog pokreta u Hrvatskoj obilježena je brojnim zabranama, u različitim državnim tvorevinama u čijem se sastavu Hrvatska nalazila: u Austro-Ugarskoj Monarhiji, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca te u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. I danas, međutim, u Hrvatskoj postoje mnoga sportska društva i udruge koje nose sokolsko ime, primjerice atletski klub Hrvatski sokol iz Osijeka, košarkaški klub iz Virovitice, teniski klub iz Splita i boksački klub iz Rijeke. U Vinkovcima se posebno njeguje tradicija sokolaštva, pa osim nošenja svečanih odora i podizanja sokolske zastave prigodom raznih svečanosti Hrvatski sokol Vinkovci čest je organizator državnih prvenstava u džudu. U prostorijama nekadašnjega Hrvatskog sokola danas djeluje Zagrebačko tjelovježbeno društvo „Hrvatski sokol“. Tradicija Hrvatskog sokola na taj se način zadržala u fiskulturi i sportu do današnjih dana.
Literatura:
BARTULOVIĆ, Željko. Sušak 1919. - 1947. Državnopravni položaj grada. Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci. Adamić. Posebno izdanje Državnog arhiva u Rijeci. Rijeka, 2004.
BISTROVIĆ, Željko. „Hrvatski sokol u Rijeci i okolici.“ Primorski Hrvat, Riječki pabirci, Hrvatski_sokol_u_Rijeci_i_okolici.pdf, 2021., preuzeto 2. 2. 2024.
BROZOVIĆ, Ante. Soko Kraljevine Jugoslavije. Biblioteka „Venac“, Beograd, 1930.
PAAR, Adolf. Hrvatski sokol. Društvo za športsku rekreaciju „Šport za sve“, Samobor, 2011.
PAŠKVAN, I. „Sjećanje na zaboravljeni jubilej JŠK Slavija Trsat, 1905.-2005.“, Trsatika, br. 14, 2006., 43–44
RAČKI, Andrija. Prilozi k povijesti grada Sušaka. Primorski vjesnik, Sušak, 1947.
„Sokolski slet na Sušaku“, revija Svijet, br. 25., god. VIII., 17. 6. 1933.
ŽUTIĆ, Nikola. Sokoli. Angrotrade, Beograd, 1991.
Marinko Lazzarich je kroatist i redoviti profesor na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Uz filološke teme bavi se i istraživanjem povijesti sporta, posebno nogometa. Autor je knjige „Kantrida bijelih snova“ i „Neka bude Orijent 1919. - 2019.“ te brojnih radova o sportu i njegovoj društvenoj ulozi. Dobitnik je nekoliko nagrada za doprinos znanosti i obrazovanju.
The Historical Development of the Sokol Movement in Croatia and Sušak
The development of the Sokol movement in Sušak and Rijeka reflects its transformation from a Central European physical education initiative into a cultural and political force in the region until World War II. Originally rooted in the Czech lands, Sokol in Croatia became a key expression of national identity and political solidarity, particularly under Austro-Hungarian rule.
Local Sokol societies fostered community cohesion, organised major national gatherings, and engaged youth through sport and civic activities. Internal political tensions and the dramatic changes of the late 1930s eventually led to the movement’s fragmentation.
Far beyond a sports association, Sokol emerged as a significant cultural and political phenomenon that helped shape national consciousness in Sušak and Rijeka.
Povijesni prikaz razvoja i djelovanja katoličkoga omladinskog pokreta u Hrvatskoj
Hrvatsko Orlovstvo – na krilima vjere i snage
Piše: Saša Ceraj
Fotografije: Arhiv Ivana Merza
Začeci Orlovstva vidljivi su krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Češkoj i Slovačkoj gdje ono predstavlja svojevrstan odgovor na pojavu i utjecaj liberalnih strujanja i sokolske organizacije te se započinje širiti prema Sloveniji odakle dolazi do Hrvatske.
Kako bi se što bolje sagledao fenomen snažnog razvoja Orlovstva, potrebno je uzeti u obzir kontekst prilika u svijetu tog vremena. Značajan utjecaj na društva u cjelini izvršio je Prvi svjetski rat, koji je – opustošivši Europu na svim poljima, posebice onome ekonomskom i moralnom – inducirao veliki broj kriza i uveo promatranje čovjeka s diskursa „ekonomsko-moralnog sloma i tehničke koncepcije života“. U navedenim uvjetima počinje se razvijati Orlovstvo koje čovjeka sagledava u njegovoj punini, kreativnom izričaju i humanističko-umjetničkom sagledavanju života utemeljenom na visokim moralnim i trajnim vrijednostima. Začeci Orlovstva vidljivi su krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Češkoj i Slovačkoj gdje ono predstavlja svojevrstan odgovor na pojavu i utjecaj liberalnih strujanja i sokolske organizacije te se započinje širiti prema Sloveniji odakle dolazi do Hrvatske gdje će – osobito pod utjecajem dr. Ivana Merza doživjeti temeljite promjene i novo usmjerenje, stvarajući hrvatski specifikum i jedinstvenu prepoznatljivost. Jedna od temeljnih odrednica i značajki Orlovstva bilo je tjelesno vježbanje koje je iniciralo okup-
ljanje i djelovanje gimnastičkih odsjeka i omladinskih društava iz kojih se potom razvila orlovska organizacija u svim svojim segmentima. Naime, u sklopu programa djelovanja navedena su društva često povezivala tjelesno vježbanje s prosvjetnim i kulturnim radom, naglašavajući tjelesni odgoj kao sredstvo odgoja i organiziranog okupljanja mladih.
Temelji organizacijske strukture stvaranja hrvatskog Orlovstva Hrvatsko Orlovstvo kao odgovor na liberalizam i sokolsku organizaciju nadovezuje se i na Hrvatski katolički pokret, predvođen krčkim biskupom dr. Antunom Mahnićem, koji se odlučno usprotivio novonastalim pojavama u društvu putem osnivanja časopisa Hrvatska straža 1903. godine što se može promatrati kao svojevrstan početni zamašnjak društvenog organiziranja, slijedom kojeg se u Beču iste godine osniva prvo akademsko društvo Hrvatska. Nadalje, dvije godine kasnije, 1906. godine, uslijedilo je tiskanje đačkog lista Luč i osnivanje društva Domagoj u Zagrebu što je moguće promatrati u kontekstu stvaranja organizacijske infrastrukture na kojoj će se kasnije razviti hrvatsko Orlovstvo. Sljedeća faza društvenog organiziranja ponajviše okuplja omladinu koja će predstavljati potporne odrednice stvaranja novog pokreta temeljenog na đaštvu kojem će se pridružiti mladi i visokoobrazovani ljudi te radnici, a što će predstavljati temelj osnivanja „jedinstvene organizacije mladeži“ staleške i klasne jednakosti. Time započinje formiranje omladinske organizacije putem osnivanja omladinskih društava koja se u Dalmaciji vrlo brzo šire rezultirajući tiskanjem lista za seosku i radničku omladinu Mladost u Splitu te održavanjem brojnih društvenih aktivnosti, poput različitih kongresa i sastanaka. Unatoč novonastalom poletu na polju društvenih gibanja i formiranju omladinskih društava jasno se prepoznaje izostanak organizacije utemeljene na čvrstim odrednicama. Međutim, iako je navedene pokušaje društvenog organiziranja Prvi svjetski rat dokinuo, potrebno je istaknuti da su upravo oni predstavljali početke organiziranja koji će po završetku rata dovesti do obnove rada omladinskih društava, prethodnice i buduće bitne sastavnice hrvatskog Orlovstva.
dr. Ivan Merz
Orlovska legitimacija
Po završetku Prvoga svjetskog rata poticaj za obnovu omladinskih društava dolazi od Hrvatskoga katoličkog narodnog saveza u Zagrebu, međutim, na organizacijskom planu brigu o omladinskim društvima preuzima Narodni savez uvodeći u navedena društva sustav i organizaciju rada. Posljedica uvođenja sustava i programa rada vidljiva je putem osnivanja omladinskih sekcija Narodnog saveza te obnavljanjem već postojećih omladinskih društava i formiranjem novih, što će u konačnici dovesti do osnivanja Omladinskog podsaveza. Navedena organizacijska struktura utjecat će na daljnji razvoj omladinske organizacije što će rezultirati bitnim promjenama na polju izdavaštva, te dovesti do ponovnog tiskanja časopisa Mladost i organizacije omladinskih zborova što će kasnije biti značajno za razvoj Orlovstva. Po završetku Prvoga svjetskog rata ponovno se stvaraju uvjeti za provedbu društvenih aktivnosti koje su organizacijsku strukturu stekli putem omladinske organizacije. U skladu s paralelnim procesom revitalizacije omladinskih društava javlja se orlovska misao koja sustavno okupljajući već postojeća đačka i omladinska društva prerasta u organizaciju temeljenu na „jedinstvenom programu [...] i definiranom sistemu rada.“ Upravo će đačka organizacija predstavljati razvojni put stvaranja hrvatskog Orlovstva na što će uvelike utjecati Dragutin Kniewald, koji 1919. godine u Orlovstvo uvodi đačke organizacije, nastojeći od samog početka postići političku neovisnost. Poticaj i konačnu odluku uvođenja Orlovstva u Hrvatsku Kniewald donosi nakon što je prisustvovao „tečaju hrvatske katoličke inteligencije koji se od 1. do 5. kolovoza 1919. godine održao u Homcu gdje je istaknuta misao o osnivanju Orlovstva“ u Hrvatskoj. Tečaj u Homcu predstavljao je i mjesto upoznavanja Dragutina Kniewalda s radom slovenskih Orlova što će upotrijebiti u budućem radu u hrvatskom Orlovstvu. Po završetku tečaja u Homcu Kniewald dolazi u Senj i pristupa „osnivanju đačke orlovske i orlićke sekcije“, a u isto vri-
jeme u Zagrebu Pavao Jesih naglašava potrebu „oformljivanja orlovske ideje u sklopu hrvatske omladine.“ Organizacijski počeci Kniewalda i Jesiha mogu se promatrati kao počeci Orlovstva u Hrvatskoj u formi gimnastičkih odsjeka prosvjetnih društava, ne uvodeći pritom orlovsko ime i znakovlje. Na temelju novog poticaja u rujnu 1919. godine u Senju započinju s radom prvi gimnastički odjeci uz uvođenje tjelovježbe i osmišljavanje odora, a iste godine u Zagrebu s radom započinju omladinska društva.
Utjecaj slovenskog Orlovstva na razvoj hrvatskog Orlovstva
Posebno značenje za hrvatsko Orlovstvo imalo je održavanje Mariborskog tabora održanog od 29. srpnja do 1. kolovoza 1920. godine čime će Orlovstvo demonstrirati ponovno uspostavljenu snagu. Na njemu je nastupilo 5000 Hrvata kojima se u nastupu pridružilo „500 čehoslovačkih Orlova“, te se može promatrati kao odrednica prvih formalnih temelja hrvatskog Orlovstva. U sklopu manifestacija koje su prethodile Mariborskom taboru održan je veliki sveslavenski skup kao dio sveukupnih aktivnosti koje je izazvala mariborska inicijativa, a na kojem je 3. srpnja 1920. godine dr. Ivan Merz održao predavanje pod nazivom „Katolička đačka internacionalna unija“. Iznesene Merzove misli temeljene su na prethodno objavljenom članku u Luči pod naslovom „Novo doba“, koji se može promatrati u kontekstu označavanja budućega razvojnog puta hrvatskog Orlovstva i programa djelovanja samog Merza. Važno je ustvrditi kako je prilikom Mariborskog tabora predavanje održao i Ivo Protulipac, budući predsjednik Hrvatskoga orlovskog saveza i bliski suradnik Ivana Merza te su upravo navedena predavanja i Mariborski tabor predstavljali trenutak predstavljanja dvojice budućih voditelja hrvatskog Orlovstva i mjesto gdje su utvrđeni „prvi idejni, organizacijski i tehnički temelji orlovske organizacije“ u Hrvatskoj. Unatoč intenzivnom radu i popularnosti hrvatsko će se Orlovstvo
Slet u Pragu
suočiti s izraženim otporom, posebice prilikom osnivanja i učlanjivanja školske populacije u orlovska društva što je uvelike sprječavala i onemogućavala službena državna politika te Jugoslavenska katolička đačka liga.
Jugoslavenska katolička đačka liga i separacija đačkog pokreta
Osnutak Lige veže se za 1919. godinu čime je ostvareno „povezivanje hrvatskog i slovenskog Saveza katoličkog narodnog đaštva“ u organizaciju sveukupnoga katoličkog đaštva predstavljajući time „važnu granu tadašnjeg Katoličkog pokreta“, ali i savez jugoslavenskih katoličkih đačkih društava sa svrhom jedinstvenog organiziranja đaštva na katoličkim i demokratskim principima narodnog jedinstva.
Statutom Lige nije predviđeno političko djelovanje društva, već je interes bio usmjeren na proučavanje vjerskih, kulturnih i socijalnih pitanja, aktivno sudjelovanje u kulturnom životu i socijalnom radu, pružanje podrške đačkom pokretu te izdavačkoj djelatnosti. Začetke promjena i obrise novog smjera djelovanja omladinskih organizacija može se prepoznati u predavanju koje je održao Merz 1923. godine na tečaju Lige čime je označio novi put temeljen na provedbi Katoličke akcije te osamostaljenja i ujedinjenja hrvatskog Orlovstva. U skladu s Merzovim odrednicama i značajnijim širenjem hrvatskog Orlovstva,
članice Hrvatskoga orlovskog saveza. Đački orlovski tečaj na Krapnju moguće je promatrati u svjetlu finaliziranja ideje koja je već neko vrijeme egzistirala u đačkom pokretu i predstavljala potrebu koja je „živjela u tisućama duša jedne mlade generacije“, naglašavajući time da „đaci Orlovi žele i moraju biti potpuni Orlovi i po duhu, odgoju i organizaciji.“ Razlozi napuštanja Lige vidljivi su u istaknutoj želji đačkog pokreta za prelaskom u Orlovstvo čime bi se ostvarilo jedinstvo pokreta i ukinulo dvostruko članstvo što je Merz u više navrata isticao, a dodatno je apostrofirano na sastanku đaka u Požegi. Također, dodatni je razlog napuštanja Lige vidljiv i u nestabilnosti Lige što se očitovalo u čestoj izmjeni vodstva, neaktivnosti i neispunjavanju svrhe njezina prvotna osnivanja.
Osnivanje Saveza gimnastičkih odsjeka
koje izrazitu popularnost ostvaruje upravo kod đačke populacije, započet će masovna učlanjivanja đaka u orlovske sekcije koje će se s vremenom ujediniti u organizaciju pod nazivom Mahnićevo đačko orlovsko okružje. Upravo tim postupkom dolazi do paralelnog djelovanja đačkog pokreta u Ligi i Orlovstvu čime će se rad đačkog pokreta nepotrebno duplirati. U skladu s organizacijskim poteškoćama uvjetovanim dvostrukim djelovanjem javlja se ideja o napuštanju Lige i potpunom prelasku đaštva u hrvatsko Orlovstvo što je i učinjeno prilikom đačkoga orlovskog tečaja na Krapnju 1925. godine, kada su izglasane „Krapanjske rezolucije“, koje će poslužiti kao temelj novog razvoja idejne i organizacijske cjelovitosti orlovskog đaštva unutar Mahnićeva đačkog orlovskog okružja kao
Iako i dalje bez orlovskog nazivlja i financijskih sredstava, funkcionirajući isključivo na idealističkom poletu, Savez gimnastičkih odsjeka, osnovan 4. kolovoza 1920. godine, moguće je promatrati kao početak rada prve orlovske središnjice koja je okupljala gimnastičke odsjeke organizirane u sklopu „tadašnjih đačkih organizacija Lige.“ Približavanje Saveza gimnastičkih odsjeka Orlovstvu vidljivo je 12. prosinca 1920. godine, kada Savez pristupa slovenskoj orlovskoj svezi što će dovesti do ubrzanog razvoja orlovskog pokreta u Hrvatskoj, ali i početka „ideoloških razlika“, posebice na polju „vjersko-ćudorednog odgoja“. Na temelju postojećih razlika te različitog pristupa i daljnjeg razvoja sve je izraženija želja za osamostaljenjem hrvatskog Orlovstva što se posebice očituje 1921. godine, kada započinje rad na stvaranju organizacijske strukture i uređenju područja budućeg djelovanja, a dodatne poteškoće proizlazile su iz još uvijek aktualne zabrane orlovskog nazivlja. Unatoč zabrani orlovskog nazivlja đačka i omladinska društva učlanjivala su se u Savez gimnastičkih odsjeka djelujući kao gimnastički odsjeci s orlovskim predznakom, a stvaranje uvjeta za prihvaćanje orlovskog nazivlja ostvareno je putem javnih tjelovježbenih nastupa.
Osnivanje Orlovskog podsaveza u Zagrebu Nakon višegodišnjeg rada na uvođenju Orlovstva službeno orlovsko nazivlje dočekano je s velikim zanosom, ali ne i bez poteškoća koje su dodatno otežale rad hrvatskog Orlovstva. Posebnu zapreku predstavljala je službena politika koja je početkom siječnja 1922. godine putem Povjereništva za prosvjetu i vjeru Kraljevine SHS
Slet u Brnu
u Zagrebu izdala zabranu sudjelovanja đaštva u Orlovstvu, na što hrvatsko Orlovstvo odgovara člankom „Pred novu borbu“, definirajući navedenu odluku kao nasilan čin kojim se želi ugušiti razvoj hrvatskog Orlovstva. Težinu zabrane potrebno je sagledati u kontekstu đačkog pokreta kao brojnog dijela novoosnovanoga Orlovskog podsaveza te je na taj način zabrana trebala dokinuti cijelu orlovsku organizaciju. Uz zabranu rada teškoće u napretku Orlovskog podsaveza ogledale su se u manjku materijalnih sredstava i adekvatnih prosvjetnih radnika čime je komunikacija među orlovskim odsjecima bila znatno otežana. Poteškoće u radu rezultirat će osnivanjem orlovskih okružja u Osijeku, Đakovu, Splitu i Sinju, međutim ubrzo su državne vlasti i navedenim odsjecima onemogućile rad te su bili prisiljeni rasformirati se. Nakon višekratnih nastojanja hrvatsko Orlovstvo ponovno ostvaruje legalitet rada slijedom povlačenja zabrane čime se orlovski rad pokreće u punom opsegu, a što će vrlo brzo rezultirati napretkom Orlovskog podsaveza posebno vidljivog na polju izdavaštva, putem časopisa Mladost i rubrike Orlovski pokret, koja objavljuje „pobudne članke, prijevod dijelova slovenske Zlatne knjige, te osnivanjem novinarske sekcije sa svrhom širenja orlovske ideje“. U daljnjem radu Orlovstvo se nastojalo učvrstiti kao prosvjetno-odgojna organizacija te je u tu svrhu intenziviralo rad na prosvjetno-odgojnom polju putem tiskanja i distribuiranja predavanja o Orlovstvu, prijevoda slovenskog Poslovnika, tiskanja osječkog Vježbovnika, rješavanja pitanja orlovskih odora i znakovlja, učestalih gimnastičkih nastupa, jačanja komunikacije među društvima te održavanjem 20 manjih priredaba koje su poslužile kao priprema za orlovski nastup u Brnu. Međutim, unatoč povlačenju zabrane primanja đaka u Orlovstvo Orlovski podsavez i dalje je predstavljao „uglavnom đačku organizaciju“ uz paralelno egzistiranje Hrvatskoga katoličkog omladinskog saveza kao samostalne organizacije, čime nije ostvarena ideja o Orlovstvu kao organizaciji cjelokupne omladine. Proces okupljanja cjelokupne omladine započet će na glavnoj skupštini Orlovskog podsaveza gdje je i službeno iznesena ideja o udruživanju omladinske i đačke organizacije kao integralnog dijela hrvatskog Orlovstva.
Osnivanje Jugoslavenske orlovske sveze
predstavljala je jedinstvenu organizaciju hrvatskoga Orlovskog podsaveza sa sjedištem u Zagrebu i slovenskoga Orlovskog podsaveza sa sjedištem u Ljubljani, a djelokrug nove organizacije protezao se na „područje Kraljevine SHS“, dok je zadaća obuhvaćala promicanje tjelovježbe i sporta, skrb o tjelesnom i vjersko-ćudorednom odgoju članova te „zbližavanje svih dijelova jugoslavenskih naroda.“ Jugoslavenskom orlovskom svezom upravljalo je predsjedništvo koje se sastojalo od predsjednika, dvaju potpredsjednika, tajnika, blagajnika, načelnika, podnačelnika, nadzornog odbora, društvenog suda i zbora delegata u kojem je svako društvo bilo zastupljeno s jednim glasom, a dužnost prvog predsjednika obnašao je hrvatski predstavnik „dr. Vladmir Megler, industrijalac na radu u Ljubljani“. Jugoslavenska orlovska sveza 1923. godine tiska Priručnik koji Orlovstvo definira kao „kulturno-odgojnu organizaciju bez političkih ambicija te je u tom smislu Orlovima bilo zabranjeno sazivati i nastupati na političkim zborovima.“
Kako bi se osigurao daljnji razvoj Orlovstva, 23. listopada 1921. godine u Ljubljani pristupilo se osnivanju zajedničke organizacije hrvatskog i slovenskog Orlovstva pod nazivom Jugoslavenska orlovska sveza te se odredila Ljubljana kao sjedište organizacije za prve dvije godine djelovanja. Jugoslavenska orlovska sveza po uređenju
Hrvatski katolički omladinski savez i dr. Ivan Merz Hrvatski katolički omladinski savez osnovan 1922. godine u Zagrebu, jednako kao i Orlovski podsavez, bio je učlanjen u Jugoslavensku orlovsku svezu, a njegovo osnivanje može se promatrati kao „produkt I. hrvatskog katoličkog (omladinskog) kongresa održanog 3. prosinca 1922. godine u Zagrebu“ te jačanja i razvoja omladinskih društava. U Omladinskom savezu vidljiv je dio odrednica koje će Merz prenijeti u Hrvatski orlovski savez, a djelomično će se oslanjati na iskustvo koje je stekao u Parizu gdje je diplomirao na Sveučilištu Sorbonne te se u ljeto 1922. godine vratio u Zagreb kao izgrađena osoba s jasnom vizijom daljnjeg djelovanja koju je stekao krećući se u središtu francuskoga intelektualnog i kulturnog kruga. Merz se i prije studija u Parizu uključio u rad Hrvatskoga katoličkog pokreta u Beču putem studentskoga katoličkog društva Hrvatska kojem je bio tajnik i glavni pokretač nakon Prvoga svjetskog rata. Stoga se o Beču može govoriti kao mjestu gdje je započeo Merzov interes za udruge i pokrete namijenjene mladima, dok se u Parizu taj interes produbljuje i intenzivira. Nakon povratka u Hrvatsku
dr. Ivan Protulipac Legitimacija Orlovskog saveza Brno
Povijesni prikaz razvoja i djelovanja katoličkoga omladinskog pokreta u Hrvatskoj
Merz se aktivno uključuje u rad Omladinskog saveza kojemu „3. prosinca 1922. godine postaje predsjednikom“ te paralelno izražava interes za Orlovstvo i proučava odrednice slovenske Zlatne knjige
U radu Merza kao predsjednika Omladinskog saveza mogu se prepoznati smjernice budućeg djelovanja, posebice zalaganjem da Omladinski savez „bude impostiran na načelima Katoličke akcije, predstavljane po duhovnom savjetniku kojeg je trebala imati svaka organizacija“. Provedba ideje o ujedinjenju bit će realizirana 16. prosinca 1923. godine na izvanrednoj skupštini Upravnog odbora Omladinskog saveza, koja je uslijedila nakon konstituirajuće sjednice Hrvatskoga katoličkog orlovskog saveza. U skladu s jasnom vizijom, prepoznavanjem znakova vremena i Merzovom inicijativom Omladinski će se savez raspustiti i ujediniti u jednu orlovsku organizaciju čime započinje vrijeme intenzivnoga orlovskog rada i razvoja u Hrvatskoj.
Osamostaljenje i ujedinjenje hrvatskog Orlovstva
S obzirom na to da je omladinski pokret s vremenom postao ekstenzivan i uz pokušaje „stvaranja inteligencije ipak nije uspio postati narodnim pokretom“, organizacijski odgovor okupljanja preuzela je orlovska ideja koja je ozbiljnim programom rada ostvarila značajne rezultate. Usmjerenje hrvatskog Orlovstva već je na samim počecima obilježio dr. Ivan Merz ističući kako pokret nije „organizacija masa koji bi imao svoje zajedničke ciljeve, već izgradnja mnogo velikih pojedinaca što će oni znati upotrijebiti za svoje visoke ideje i neizgrađene mase.“ Merz je smatrao kako je unifikacija hrvatskog Orlovstva nužnost i potreba nove orijentacije omladinske organizacije koja je zahtijevala hitnu reformu upravo zbog paralelnog funkcioniranja s Orlovstvom, čime su „dvije centrale upravljale istim društvima“. U skladu s tim postignut je dogovor o egzistiranju samo jedne „vjersko omladinske organizacije koja mora biti bitan dio Katoličke akcije u hrvatskim zemljama i imati svoje središte u Zagrebu“, a rezultirat će osnivanjem Hrvatskoga orlovskog saveza čime će se hrvatsko Orlovstvo izdignuti na novu razinu.
Osnivanje Hrvatskoga orlovskog saveza
Ujedinjenje Omladinskog saveza i Orlovskog podsaveza organizirano je na zajedničkoj sjednici obaju vodstava, čemu je prethodila konstituirajuća skupština Hrvatskoga orlovskog saveza, kao „samostalne i jedine centralne organizacije za sva orlovska i omladinska društva“ i „središte cjelokupne omladinske akcije u hrvatskim zemljama“. Na „konstituirajuću skupštinu“ Hrvatskoga orlovskog saveza pozvana su hrvatska katolička omladinska i prosvjetna društva, orlovska društva, orlovski odsjeci i druga društva s ciljem ujedinjavanja Orlovstva u jednu centralnu organizaciju pod „prvotnim imenom Hrvatski katolički
orlovski savez“, koje će se na istoj sjednici promijeniti u Hrvatski orlovski savez.
Konstituirajuća skupština Hrvatskoga orlovskog saveza odredila je privremeno predsjedništvo, kojem je povjeren zadatak izrade novog poslovnika društva, a do donošenja novih propozicija na snazi su ostala pravila Poslovnika Jugoslavenske orlovske sveze, isključujući odredbe u suprotnosti s novim odredbama orlovskih društva i Hrvatskoga orlovskog saveza. Na taj je način Hrvatski orlovski savez osigurao legitimitet poslovanja i djelovanja do sljedeće skupštine kada su donesena nova, vlastita pravila rada društva. Osnivanje Hrvatskoga orlovskog saveza predstavljalo je značajan organizacijski element za hrvatsko Orlovstvo, kojem je uz raspršenost nedostajala jedinstvenost što je na ovaj način i postignuto. Ujedinjenje koje je obuhvatilo sva omladinska i orlovska društva preuzelo je u cijelosti i sav „vjersko-prosvjetni program Omladinskog saveza, a tjelovježbeni rad slovenskog Orlovstva postao je akcidentalnim sastavnim dijelom hrvatskog Orlovstva.“ S obzirom na to da je proces ujedinjenja obuhvatio društva koja su se „razlikovala prema ustroju organizacije“, nužno je bilo prilagoditi i izmijeniti pravila prema odrednicama Hrvatskoga orlovskog saveza što je jamčilo jedinstvenost pokreta, ali i jednostavnije djelovanje i centralno vodstvo. U skladu s tim omladinska društva koja su željela pristupiti u Hrvatski orlovski savez bila su obvezna provesti reorganizaciju u jedinstvena orlovska društva, dok su zatečena orlovska društva, zbog usklađenih pravila s orlovskom organizacijom, primana aklamacijom.
Novitet koji je Hrvatski orlovski savez unio na polje omladinsko-orlovskog rada ogledao se u uključivanju onih društava koja nisu imala tjelovježbeni odsjek, za razliku od Orlovskog podsaveza u koji su mogla biti učlanjena samo ona društva koja su njegovala tjelovježbu. U skladu s tim u novoosnovani Hrvatski orlovski savez „stupilo je uz 40 omladinskih i 20 đačkih orlovskih društava“, zadržavajući „posebni đački odio koji će se kasnije formirati kao dio Hrvatskoga orlovskog saveza pod imenom Mahnićevo đačko orlovsko okružje“ te orlovska društva, katolička omladinska društva i orlovski odsjeci. Uz već učlanjena orlovska društva Hrvatski je orlovski savez formirao nova orlovska društva koja su provodila organizirano vjersko, prosvjetno, obrazovno i tjelesno obrazovanje mladih putem sastanaka, tečajeva, vjerskih, prosvjetnih, tjelovježbenih i zabavnih manifestacija te različitog raspona poduka. Također, osnivanje Hrvatskoga orlovskog saveza predstavljalo je i golemi dobitak na idejnom planu, jer je Savez kao dio programa preveo, preuredio i tiskao Zlatnu knjigu, koja je precizno određivala vjerske i kulturne dužnosti članova društva, definirajući Orlovstvo kao „katoličku organizaciju hrvatske omladine“ sa svrhom njezina udruživanja i odgoja u vjerskom,
obrazovnom, umnom, ćudorednom, društvenom i tjelesnom pogledu. Samim time Zlatna knjiga predstavljala je „idejno-duhovni priručnik hrvatskog Orlovstva sadržavajući sva vjerska i moralna načela kojih se član organizacije trebao držati i provoditi ih u životu.“
Osim navedenih smjernica Zlatna knjiga odredila je i „kompetenciju vrhovne crkvene vlasti (hrvatskog episkopata)“ nad Hrvatskim orlovskim savezom i ustoličenje funkcije vrhovnog duhovnika u sklopu Hrvatskoga orlovskog saveza te duhovnike u orlovskim društvima koji će se brinuti za vjerski i moralni odgoj omladine. Time je Hrvatski orlovski savez Zlatnoj knjizi odredio potpuno novo usmjerenje uz izostanak odredbi o slovenskom Orlovstvu što je Merz objasnio novom samostalnošću hrvatskog Orlovstva, posebice u vjersko-prosvjetnom radu, dok je u „gimnastičko-tehničkom pogledu hrvatsko Orlovstvo nastavilo raditi u sporazumu sa slovenskom orlovskom braćom.“ Iako je Zlatna knjiga predstavljala značajnu odrednicu Hrvatskoga orlovskog saveza, datost hrvatskoga orlovskog specifikuma obilježio je dr. Ivan Merz, koji odmah nakon osnutka i po ovlaštenju Hrvatskoga orlovskog saveza sastavlja cirkularno pismo šaljući ga na adrese svih hrvatskih biskupija, obavještavajući ih o utemeljenju Orlovstva slijedom enciklike Ubi Arcano Dei te posebno ističući ulogu svećenika u Orlovstvu, „ovisnost o biskupu i rad prema načelima Katoličke akcije koju određuje Sveta Stolica.“
Na temelju Merzova prijedloga Hrvatski orlovski savez u orlovska društva uvodi duhovnika kao zastupnika crkvene vlasti, a ne samo kao običnog člana – što je dotad bila praksa u orlovskim organizacijama u drugim europskim zemljama. Merzovo pismo predstavlja novo
usmjerenje i određenje hrvatskog Orlovstva, koje na taj način prerasta iz organizacije ograničene na djelovanje u sklopu uskog polja tjelovježbe u vjersko-kulturno-obrazovno-tjelovježbenu organizaciju sa široko razgranatim poljem aktivnosti. Daljnja presudna značajka koju je Merz uveo u hrvatsko Orlovstvo dosljedna je provedba apolitičnosti Hrvatskoga orlovskog saveza što se ponovno može promatrati kao hrvatski specifikum s obzirom na to da su društva tog vremena značajno inklinirala političkom određenju. U skladu s navedenim specifikumima Hrvatski orlovski savez razlikovao se od ostalih organizacija, posebice na temelju cjelovitog pristupa čovjeku, odgajajući istovremeno duh i tijelo, njegujući obrazovanje, kulturu i provodeći tjelesnu kulturu. Na temelju specifične naravi hrvatskog Orlovstva zahtijevala se samostalnost i tijesna povezanost orlovskih društava kao osnovnih jedinica i nositelja orlovske ideje, a disciplina, jedinstvenost i organiziranost predstavljale su odgojnu komponentu i snagu Hrvatskoga orlovskog saveza.
Osnivanje Sveze hrvatskih orlica – ženske grane hrvatskog Orlovstva Sveza hrvatskih orlica (SHO) predstavljala je samostalnu centralnu organizaciju ženske grane Orlovstva kao dio organizacije pod nazivom Hrvatska katolička orlica, a osnovana je u Šibeniku 7. kolovoza 1925. godine na prijedlog dr. Ivana Merza. Prilikom osnivačke skupštine u Svezu hrvatskih orlica učlanilo se 40 gimnastičkih orličkih odsjeka te je predstavljen program rada koji se jednako kao i ideali naslanjao na postulate Hrvatskoga orlovskog saveza. Unatoč vrlo aktivnom angažmanu u Hrvatskome orlovskom savezu Merz je usko surađivao sa Svezom hrvatskih orlica izrađujući im „program za prosvjetni rad“ te objavljujući životopis „sv. Ivane od Arka koju je postavio za uzor i zaštitnicu ženske orlovske mladeži“. Uz intenzivan i bogati program rada Sveze hrvatskih orlica posebno je bila naglašena karitativna i misijska uloga ženske orlovske organizacije koja je provodila razne društvene akcije te su Orlice u narodu uživale „veliko povjerenje i simpatije“.
Slet u Pragu
Povijesni prikaz razvoja i djelovanja katoličkoga omladinskog pokreta u Hrvatskoj
Zabrana rada i ukidanje Hrvatskoga orlovskog saveza
Nakon što je ukinuo „Vidovdanski ustav i uveo osobnu diktaturu“, kralj Aleksandar I. Karađorđević zabranio je rad političkih stranaka i raznih udruga što je uključivalo i tjelovježbena društva te samim time i Hrvatski orlovski savez. Kralj je u Beogradu 5. prosinca 1929. godine na prijedlog ministara prosvjete, vojske i mornarice i predsjednika ministarskog savjeta propisao i proglasio Zakon o osnivanju Sokola Kraljevine Jugoslavije, odredivši rok od tri dana u kojem su se sva postojeća društva za fizički i moralni odgoj – među kojima se nalazio i Hrvatski orlovski savez – morala ujediniti u Sokol Kraljevine Jugoslavije ili će u protivnom biti ukinuta. Hrvatski su Orlovi „pod pritiskom beogradske vlade i na savjet biskupa“ odlučili raspustiti orlovsku organizaciju u koju je, u trenutku ukidanja, bilo učlanjeno više od 200 društava s oko 11 000 članova.
Međutim, nakon raspuštanja Hrvatskoga orlovskog saveza „na prijedlog o. Josipa Vrbaneka osniva se nova organizacija po uzoru na francuske Križare“ kojoj pristupaju bivši Orlovi i nove generacije mladih, predstavljajući time nastavak djelovanja hrvatskog Orlovstva u okrilju nove organizacije. Ideje i program rada hrvatskih Križara uvelike su se oslanjali na djelovanje i postulate Hrvatskoga orlovskog saveza, a Križarska je organizacija nastavila djelovanje hrvatskog Orlovstva izostavljajući samo tjelovježbu i ime, a zadržavajući članove, ciljeve, usmjerenje i program rada, predstavljajući životno djelo dr. Ivana Merza.
Zaključak
Uz europske nacionalne katoličke pokrete krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Češkoj i Slovačkoj formira se Orlovstvo, koje također predstavlja reakciju na pojavu liberalizma i liberalnog Sokola, ali i pokret povezan slavenskokulturološkim kontekstom i ćirilometodskim diskursom koji stremi orlovskoj uzajamnosti, kulturnom jedinstvu te povezivanju na razini ravnopravnih stvaratelja europske misli i nacionalnog, religijskog, kulturnog i društvenog preporoda. Iako je Orlovstvo nastalo u Češkoj i Slovačkoj, hrvatsko se Orlovstvo promatra kao organizacija koja je djelovala kao dio Hrvatskoga katoličkog pokreta, koji u Hrvatskoj pokreće krčki biskup dr. Antun Mahnić.
Unutar Hrvatskoga katoličkog pokreta – koji djeluje na više razina – dolazi do osnivanja različitih udruga, intenziviranja izdavačke djelatnosti i društvenog djelovanja, kako bi se na taj način zaštitile i propagirale kršćanske vrijednosti u društvu, a Hrvatski orlovski savez predstavljao je organizaciju koja se nadahnjivala istim idejama i koja će pod utjecajem dr. Ivana Merza doživjeti temeljite promjene i novo usmjerenje, stvarajući na taj način hr-
Legitimacija orlovskog saveza
vatski specifikum i jedinstvenu prepoznatljivost. Razvoj hrvatskog Orlovstva obuhvatit će više organizacijskih faza omladinskih i đačkih društava, posebno uočljivih u formiranju društava, poput Saveza gimnastičkih odsjeka, Orlovskog podsaveza u Zagrebu, Jugoslavenske orlovske sveze i na kraju osnivanju Hrvatskoga orlovskog saveza – koje će poslužiti kao infrastrukturna podloga razvoja – čime je određena organizacijska razina daljnjeg razvoja, ali i snažna ekspanzija orlovske misli na ovim prostorima te je upravo na taj način među orlovska društva unesena jedinstvena misao, cilj i ideja o zajedničkoj orlovskoj organizaciji.
Osamostaljenje i unifikacija hrvatskog Orlovstva predstavljali su nužnost, jer dualistički model upravljanja i funkcioniranja omladinske i orlovske organizacije više nije bio održiv, a osim jedinstvene određenosti – osnivanjem Hrvatskoga orlovskog saveza – hrvatsko se Orlovstvo povezalo s drugim zemljama gdje su živjeli Hrvati, održavajući na taj način veze sa susjednim zemljama, ali i Sjedinjenim Američkim Državama, Australijom i Novim Zelandom – čineći time Hrvatski orlovski savez centralnom organizacijom hrvatskog Orlovstva. Nova se orlovska organizacija temeljila na vjerskim, kulturnim i programskim odrednicama, poput odgoja, obrazovanja, tjelesne kulture i zauzetoga društvenog rada, a jedinstveno usmjerenje Hrvatskoga orlovskog saveza odredit će dr. Ivan Merz uvođenjem hrvatskoga orlovskog specifikuma, posebno vidljivog u smjernicama Katoličke akcije, uvođenja svećenika duhovnika, apolitičnosti, novog pristupa tjelesnoj kulturi i cjelovitom razvoju osobnosti. Izrazito razvijena programsko-organizacijska orlovska djelatnost tim više je značajnija kada se u obzir uzme da Hrvatski orlovski savez nije primao nikakvu financijsku pomoć od države kao što je to bio slučaj s drugim tjelovježbeno-kulturnim organizacijama sličnog tipa, poput Sokola. Hrvatski orlovski savez bio je prisiljen potpuno se orijentirati na samofinanciranje, prvenstveno putem članarina i dobrovoljnih prinosa, te je razvio snažnu programsku aktivnost.
Orlovska odora
Putem kulturno-programskih odrednica hrvatsko je Orlovstvo značajno utjecalo na kulturne prilike u društvu, posebice uvođenjem kulturnih djelatnosti u program rada i djelovanjem na mlade, čime se pristupilo odgoju novog naraštaja s osjećajem za tradiciju i očuvanje vrijednosti tradicijskoga kulturnog nasljeđa te nacionalnog identiteta. Najprepoznatljiviju djelatnost Hrvatskoga orlovskog saveza predstavljao je program tjelesne kulture koji podliježe značajnim promjenama i uvođenju noviteta čime se hrvatsko Orlovstvo razlikuje od ostalih tjelovježbenih organizacija tog vremena, a u traženju višeg smisla u tjelovježbi prednjači dr. Ivan Merz, ugrađujući filozofsko-duhovni kontekst u tjelesnu kulturu te odgoj cjelokupne osobnosti i stremljenje k višem smislu utemeljenom na kršćanskoj misli. Tako će Merzova ideja o uvođenju Katoličke akcije u hrvatsko Orlovstvo direktno transferirati Hrvatski orlovski savez iz organizacije određene uskim poljem djelovanja na polju tjelovježbe u vjersko-kulturno-obrazovno-pedagoško-tjelovježbenu organizaciju sa širokim poljem različitih aktivnosti usmjerenih razvoju cjelokupne osobnosti.
Ukidanje Hrvatskoga orlovskog saveza uvođenjem diktature kralja Aleksandra I. Karađorđevića eliminiran je orlovski pokret u Hrvatskoj sa svim razvojnim organizacijskim fazama koje su kulminirale u izrazito uspješnoj i dinamičnoj organizaciji pod nazivom Hrvatski orlovski savez, koji je u trenutku ukidanja već izradio godišnji program rada i natjecanja za 1930. i 1931. godinu. Iz povijesnih izvora vidljivo je kako je Hrvatski orlovski savez – kao najsnažnija faza djelovanja orlovskog pokreta u Hrvatskoj – u programsko-organizacijskom radu te u kratkom, ali vrlo intenzivnom razdoblju, ostvario izrazito značajne rezultate na vjerskom, kulturnom, obrazovnom, pedagoškom, sociološkom i kineziološkom polju rada. Međutim, unatoč nasilnom prestanku rada Hrvatskoga orlovskog saveza nastavak djelovanja orlovske ideje pronaći će smjer u sklopu hrvatskog Križarstva gdje nastavlja djelovanje pod vidom nove organizacije, izostavljajući orlovsko nazivlje i tjelovježbu, predstavljajući se kao „carta magna Ivana Merza“.
Literatura:
CERAJ, Saša. „Šport i kršćanske vrijednosti u hrvatskome društvu početkom XX. stoljeća.“ Crkva u svijetu, Vol. 53. No. 3, 2018, 516–538.
CERAJ, Saša. „Prinos Ivana Merza oblikovanju posebnosti hrvatskoga Orlovstva.“ Obnovljeni život, 69, 2014, 1, 39–51.
CERAJ, Saša. „Comparative analysis of the historical circumstances surrounding the emergence and activities of the Czechoslovak, Slovenian and Croatian Orel/Orao Movements.” Review of the Croatian History, Vol. IX, No 1, 2013, 77–114.
KNIEWALD, Dragutin. Ivan Merz – život i djelovanje. Zagreb, 1932.
NAGY, Božidar. Hrvatsko križarstvo. Križarska organizacija, Postulatura za beatifikaciju Ivana Merza. Zagreb, 1995.
NAGY, Božidar (ur.). Ivan Merz – Sabrana djela, svezak II., Postulatura za kanonizaciju bl. Ivana Merza. Filozofski fakultet Družbe Isusove. Zagreb: Glas Koncila, 2011.
NAGY, Božidar. „Ivan Merz i Hrvatski orlovski savez.“ Hrvatski katolički pokret, Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Zagrebu i Krku od 29. do 31. ožujka 2001. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2002.
NAGY, Božidar. „Uzroci podjele u Hrvatskom katoličkom pokretu (Spor: Jugoslavenska katolička đačka liga – Hrvatski orlovski savez).“ Hrvatski katolički pokret, Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Zagrebu i Krku od 29. do 31. ožujka 2001., Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2002.
PROTULIPAC, Ivan. Hrvatsko orlovstvo. Zagreb: Hrvatski orlovski savez, 1926.
Saša Ceraj je docent i doktor znanosti, magistar kineziologije te ravnatelj Hrvatske olimpijske akademije. Njegovi znanstveni i stručni interesi obuhvaćaju povijest sporta i olimpizma, povijest hrvatskog sporta, povijest europskog i hrvatskog orlovstva, etiku u sportu, fair play, olimpijske vrijednosti te povezanost sporta i antike.
A Historical Overview of the Development and Activities of the Croatian Orao Movement
This paper offers a historical overview of the emergence, development, and organizational structure of the Croatian Orel/Orao movement, a Catholic youth initiative that evolved in the early 20th century. Rooted in the broader Central European tradition originating in the Czech and Slovak regions, the Croatian branch developed distinctive features shaped by national, religious, and cultural circumstances—most notably under the influence of Dr. Ivan Merz. The movement combined physical education with spiritual and intellectual formation, presenting a holistic model of youth development. This study traces the institutional and ideological transformations of the Croatian Orao movement, from its early gymnastic sections and academic circles to the establishment of the Croatian Orao Union (Hrvatski orlovski savez). The paper also explores the role of Catholic Action, the challenges posed by state repression, and the eventual dissolution of the movement under royal dictatorship in 1929. Despite its forced end, the legacy of the Orao movement lived on through subsequent youth organizations, continuing its mission of moral, cultural, and physical formation.
Počeci
nogometa u Rijeci
Ekipa engleskoga kluba Whiteheads, 1893.
Od britanskih mornara do prvih riječkih klubova
Piše: Ferruccio Burburan
Nogomet je danas neupitno najpopularniji sport na svijetu, a njegova pravila i način igranja oblikovani su u Engleskoj tijekom 19. stoljeća. Rijeka, kao jedna od važnih mediteranskih luka, bila je plodno tlo za razvoj ovog sporta, a upravo su britanski mornari i industrijalci donijeli prva pravila i tehniku igranja u grad. Ovaj tekst donosi pregled prvih nogometnih koraka u Rijeci, od neformalnih utakmica na gradskim livadama do osnivanja prvih klubova.
Najveća globalna zabava današnjice – moderni nogomet – nastao je u Engleskoj kao kulturni proizvod svog doba. Općenito je prihvaćeno da su moderni sportovi stvoreni i oblikovani na igralištima britanskih privatnih škola – glasovitih public schools – tijekom 18. i 19. stoljeća.
Sportski model viktorijanske Britanije počeo se širiti izvan svojih granica tijekom druge polovine 19. stoljeća, zajedno s ekspanzijom industrijske revolucije na europski kontinent, a nogomet je, zbog svoje univerzalnosti i dinamike, najbolje od svih sportova prikazivao širenje fenomena sporta u svoj njegovoj kompleksnosti.
Rijeka – luka u kojoj je nogomet brzo pronašao dom
Morske luke bile su jedan od najprikladnijih puteva za izvoz nogometne igre izvan britanskih granica. Među privilegirane luke Sredozemlja svakako je spadala i Rijeka, koja je u to doba bila jedna od deset najvećih europskih pomorskih odredišta. Unutar Austro-Ugarske Monarhije Rijeka je bila glavna ugarska pomorska luka, a iako je imala status corpus separatum (praktički „država u državi“), predstavljala je jedno od najvažnijih gospodarskih središta Hrvatske.
Važnu ulogu u prodoru nogometa u Rijeku imala je brodska kompanija Cunard Line sa sjedištem u Liverpoolu, koja je 1903. godine otvorila redovitu liniju iz riječke luke za New York. Svaki od parobroda te kompanije imao je vlastitu nogometnu momčad sastavljenu od članova posade.
Prema sjećanjima i zapisima mladih riječkih i sušačkih sportaša s početka 20. stoljeća, nogomet je u Rijeci već bio dobro poznat, no moderniji način igranja donijeli su upravo engleski mornari. Prigodom svakog od učestalih pristajanja u riječkoj luci Britanci bi sobom donosili lopte i ostale rekvizite kako bi mogli igrati nogomet. Poznati riječki sportski djelatnik Nikola Bošković (1894. – 1980.) opisao je ove prve susrete: „Gledajući lopte i ostalu nogometnu opremu do koje se u ono vrijeme teško dolazilo, domaća mladež pozivala bi Engleze na jedine raspoložive, nešto veće livade i tratine, bilo u Rijeci, bilo na Sušaku. Tamo bi se brzo improviziralo nogometno igralište, u početku s posebnim vratnicama od hrpe naslaganoga kamenja, a kasnije već napravljenim od drveta. Vratnice nisu bile stabilne jer je gornja prečka bila nategnuto uže tako da su se, kada bi lopta pogodila stativu, srušila cijela vrata, pa je bilo teško prosuditi je li bio gol ili nije. Ipak, najvažnije je bilo igrati.“
Britanci u Rijeci – Robert Whitehead i njegov utjecaj na nogomet
U potrazi za prilikama na novim tržištima mnogi se Britanci tijekom 19. stoljeća počinju naseljavati u važnijim morskim lukama. Među britanskim rezidentima koji su pristigli u Rijeku posebno se isticao inženjer Robert Whitehead, tvorac torpeda i vlasnik tvornice „Silurificio Whitehead & Co“.
Whitehead se u Rijeci toliko udomaćio da je taj grad smatrao svojom drugom domom. Njegova je riječka tvornica torpeda dostigla svjetsku slavu i toliko razvila poslovanje da je 1891. godine otvorio podružnicu i u svojoj matičnoj zemlji. Proizvodne pogone podigao je na lokaciji Ferrybridge, na pola puta između gradića Weymoutha i Portlanda, u grofoviji Dorset u južnoj Engleskoj.
Od samog početka rada engleske tvornice torpeda tamošnji su radnici bili veoma aktivni u raznim sportovima. Nogomet bio najpopularniji od svih sportova i povod za osnivanje tvorničkoga kluba. Joe Townsend, povjesničar i kroničar iz Weymoutha, zabilježio je kako je klub Whiteheads već 12. prosinca 1891. godine odigrao svoju prvu utakmicu protiv kluba Weymouth Second Eleven u obližnjem selu Wyke. Upravo je nogometni klub engleske podružnice Whiteheads važan za buđenje zanimanja za nogometom na Kvarneru.
Naime, početkom 1893. godine, povodom obilježavanja sedamdesetog rođendana Roberta Whiteheada, u Rijeci je upriličena velika svečanost. Za tu priliku u goste su stigli i zaposlenici, igrači tvorničkog kluba Whiteheads te su s domaćim „torpedašima“ odigrali nekoliko utakmica. Za klub engleske podružnice tada su nastupali: Lewis (golman), R. Weaver i J. Weaver (bekovi), J. Tailor, J. Newport, McGinn (halfovi) te napadači Chri-
stmas, J. McHugh, Emsly, Stubbins i Gunsley. Ostalo je zabilježeno kako su, zajedno s engleskim tehničkim osobljem, od domaćih u tim utakmicama zaigrali i Giuseppe Otmarich, Pietro Botrich, Giovanni Chinchella i drugi. Dakle, Fijumani su doista imali od koga upijati saznanja i vještine nogometne igre.
Nogomet u riječkim školama i prvi nogometni klub Veliku ulogu u popularizaciji nogometa među mladima imala je odluka ugarskih vlasti iz 1889. godine kojom se broj sati gimnastike u školama smanjio s 2 sata na 1 sat tjedno, dok je istovremeno uveden 1 sat tjedno sportskih aktivnosti na otvorenom, od kojih je najzastupljeniji bio upravo engleski, odnosno „živi“ nogomet.
Nastavnim planom za osnovne škole iz 1905. godine određen je točan broj sati za odvijanje programa tjelesnog odgoja, a glavni naglasak stavljen je na igranje nove sportske igre association footbal Labdarugas (mađarski naziv za nogomet) se riječkoj mladeži toliko dopao da se sve više počeo igrati i izvan škole, odnosno po ulicama, trgovima i livadama.
Prvi nogometni klub u Rijeci Club Atletico Fiumano / Fiumei Atletikai Club osnovan je na skupštini održanoj 20. veljače 1905., a već 14. travnja i pravno registriran. Službeni naziv kluba bio je dvojezičan iz razloga što su službeni jezici za grad Fiume kako u izvršnoj vlasti tako i u svim državnim i vladinim institucijama, pa i u pravosuđu bili mađarski i talijanski. Natjecateljsku su momčad kluba činili studenti, a jedini izuzetak bio je Amerikanac talijanskog podrijetla, Fiorello Henry La Guardia (1882. – 1947.), u to vrijeme američki konzularni predstavnik u Rijeci. La Guardia je u tri mandata (od 1933. do 1945. godine) bio vrlo uspješan gradonačelnik New Yorka, a po njemu nosi naziv i jedan od triju glavnih njujorških aerodroma.
Prva službena utakmica kluba odigrana je 23. travnja 1905. protiv momčadi Slavonia F.C. s parobroda Cunard Line, a završila je pobjedom Engleza 2:0. Club Atletico Fiumano odigrao je utakmicu i protiv zagrebačkog PNIŠK-a (Prvi nogometni i športski klub) 3. prosinca 1905. godine u Rijeci, a slavili su gosti rezultatom 4:3. Ova dva kluba uzvratnu utakmicu odigrali su u Zagrebu 17. lipnja 1906. godine i tada su, rezultatom 2:0, uspješniji bili gosti iz Rijeke. Nažalost, nakon samo dvije godine klub je prestao s djelovanjem jer su se njegovi članovi razišli po završetku studija.
Širenje nogometa i osnivanje novih klubova
Prvo sportsko društvo u Rijeci, Club Sportivo Olimpia, osnovano je 1904. godine, godinu dana prije prvoga nogometnog kluba. U početku je obuhvaćalo sekcije za plivanje, biciklizam, laku atletiku, boks i tenis, dok je
nogometna sekcija formalno osnovana tek 1906. godine. Prema podacima iz Državnog arhiva u Rijeci, 25. studenoga 1906. godine službeno je registrirana njezina djelatnost.
Nakon pet godina aktivnosti nogometna sekcija prestaje s radom, no ponovno se aktivira i reorganizira početkom listopada 1913. godine. Ipak, zbog izbijanja Prvoga svjetskog rata nogomet – kao i ostale sportske aktivnosti – privremeno zamire. Klub obnavlja svoju djelatnost održavanjem redovne izborne skupštine 9. siječnja 1918. godine, kada donosi odluku o promjeni imena u C. S. Olympia. Od 1906. godine pa sve do početka Velikog rata 1914. u Rijeci i na Sušaku osniva se niz nogometnih klubova. U Rijeci su to bili: Tarsia, Toerekvoes SE, C. S. Doria, Unione Sportiva Fiumana, C. S. Libertas, C. S. Liburnia, SK Jadran (Kantrida) i drugi; na Sušaku, također od 1906. pa nadalje: HNŠK Primorac, SK Velebit, HŠK Sparta, Victoria, ŠK Triglav, Frankopan, SK Slavia, Hrvatski sokol Sušak (nogometna sekcija) i HŠK Zrinjski (Krimeja).
Završetkom Prvoga svjetskog rata 1918. godine dolazi do raspada Austro-Ugarske Monarhije i stvaranja novih državnih entiteta, što je imalo značajan utjecaj na nogometnu scenu Rijeke i okolice. Sušak (istočni dio današnje Rijeke) ulazi u sastav Kraljevine SHS (kasnije Jugoslavije), čime se njegovi klubovi uklapaju u povijest nogometa u Hrvatskoj. S druge strane, klubovi iz grada Fiume (zapadni dio Rijeke) nastavljaju natjecanja unutar ligaškog sustava Kraljevine Italije zbog čega više nisu bili relevantni za hrvatsku nogometnu povijest. Takvo stanje potrajalo je sve do kraja Drugoga svjetskog rata, točnije do 1946. godine.
Nogometna momčad Club Atletico Fiumano snimljena pred početak utakmice sa zagrebačkim klubom PNIŠK 3. 12. 1905. na igralištu Kvassay u Rijeci
Literatura i izvori: BURBURAN, Ferruccio i MORANJEK, Zlatko. VSDR, Rijeka, 2006.
CSANYI, Tamas. History And Development Of The Hungarian School Physical Education, Book One. FIEP Europe, 2015.
HOPPE, Laszlo. Labdarugo bajnoksagaink 1901 - 1969 (Nogometni prvaci od 1901. do 1969.). Sport Lap, Budimpešta, 1970.
LUKEŽIĆ, Irvin. Robert Whitehead: engleski tvorničar torpeda iz Rijeke, ICR, Rijeka, 2010.
Ferruccio Burburan magistar je ekonomije i publicist iz Rijeke. Autor je i suautor nekoliko knjiga s temama iz povijesti sporta, uključujući studiju o počecima nogometa na riječkom području „Rijeka nogometa“ i pregled hrvatskih nogometnih stadiona „Stadioni nogometne Hrvatske“. Sudjelovao je i u izradi monografije „100 godina stadiona Kantrida“.
The Beginnings of Modern Football in Rijeka: From British Sailors to the First Clubs in Rijeka
Football in Rijeka took its first steps through informal matches played by British sailors and industrial workers, who brought both equipment and knowledge of the game to the city’s open fields. Rijeka’s status as a major port and the activities of companies like the Cunard Line and Robert Whitehead’s torpedo factory fostered the sport’s rapid spread. British crew members, alongside local youth, organised matches that quickly captured public interest. The introduction of outdoor sports in school curricula further encouraged the popularity of football among students. In 1905, Club Atletico Fiumano became Rijeka’s first official football club, paving the way for the formation of many others before the First World War. Rijeka’s early embrace of football established the city as an important centre in the sport’s regional history.
Gostovanje NBA All-Star momčadi u Hrvatskoj 1964. godine
Godine 1964. Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a organiziralo je turneju NBA zvijezda po istočnoj Europi, a jedna od država na toj neobičnoj turneji bila je i Jugoslavija. Naime, nakon nekoliko loših rezultata američkih amaterskih momčadi, htjelo se europskoj i svjetskoj javnosti pokazati da se najbolja košarka igra u SAD-u, ali i poboljšati imidž zemlje u istočnoj Europi.
Igralište na Šalati uređeno za utakmicu s NBA zvijezdama
Počeci košarke
Suvremena košarka nastala je 1892. godine na američkome katoličkom učilištu YMCA (Young Men’s Christian Association) u gradu Springfieldu kao „nova igra loptom“, a izumitelj je bio liječnik, Kanađanin James Naismith, predavač na navedenom učilištu. Prva košarkaška utakmica odigrana je u siječnju 1892. godine između sveučilišta Berkeley i Stanford. Košarka je u program olimpijskih igara uvrštena 1936. godine u Berlinu, ali se natjecalo samo u muškoj konkurenciji i bilo je to prvo pojavljivanje košarke na službenome olimpijskom programu, nakon što je bila demonstracijski sport na Olimpijskim igrama u St. Louisu 1904. godine. Povijest košarke u Hrvatskoj započinje dolaskom uglednoga američkog profesora Williama Wielanda u organizaciji američkog YMCA-a, koji je 1923. godine na Katoličkom sveučilištu u Staroj Vlaškoj održao prvo predavanje u Hrvatskoj o novoj igri, a demonstracija same igre održala se u dvorani Kola (iza Hrvatskoga narodnog kazališta). Nova igra dobiva američki naziv basketball i prvi se put u Hrvatskoj spominje u knjizi dr. Franje Bučara „Igre za društva i škole“ 1925. godine.
U paviljonu Zagrebačkog zbora u Martićevoj ulici 27. siječnja 1929. godine odigrana je prva, povijesna košar-
kaška utakmica u Hrvatskoj između ženskih ekipa Akademskoga sportskog kluba i Prvoga hrvatskog građanskog sportskog kluba, koja je završila rezultatom 13:9.
Hrvatski sokol osniva 1932. novo društvo Sokolsko društvo Zagreb II, koje postaje jezgra razvoja i popularizacije nove igre basketballa . Godinu dana kasnije njegovi članovi na Wilsonovu trgu br. 11 (danas Rooseveltov trg) u tadašnjoj gimnaziji postavljaju prve prave koševe. Milan Kobali je 1933. godine u dogovoru s igračima osmislio ime za novu igru koja dobiva hrvatski naziv košarka te je preveo na hrvatski prva košarkaška pravila u Hrvatskoj.
Prvenstvo Saveza sokolova Kraljevine Jugoslavije u košarci 1940. godine bilo je neslužbeno prvenstvo Kraljevine Jugoslavije u košarci. Igrano je 28. i 29. rujna 1940. godine u Borovu. Prvenstvo je odigrano po turnirskom sustavu, a na njemu je sudjelovalo šest ekipa podijeljenih u dvije skupine. Sve ekipe predstavljale su gradske reprezentacije – iz Beograda, Karlovca, Osijeka, Sarajeva, Sušaka, Zagreba i Petrovgrada (Zrenjanin). U finalnoj utakmici Zagreb je pobijedio ekipu sa Sušaka rezultatom 45:12. Sljedeće, 1941. godine trebalo se odigrati prvo službeno prvenstvo Kraljevine Jugoslavije u košarci, ali do toga nije došlo zbog Drugoga svjetskog rata.
Košarka u Jugoslaviji poslije Drugoga svjetskog rata
Poslije Drugoga svjetskog rata socijalistička Jugoslavija bila je relativno siromašna zemlja u kojoj je infrastruktura za sport, pa tako i za košarku, bila u vrlo lošem stanju. Mladi igrači bacali su loptu na koš ne poznajući osnovna pravila košarkaške igre. Tad se osnivaju prvi košarkaški klubovi, utakmice su se igrale na vanjskim terenima, podloga je bila beton, asfalt ili drvo. Rezultati utakmica bili su najčešće rukometni, bez ograničenja vremena trajanja napada koje je uvedeno pedesetih godina dvadesetog stoljeća. Lopte su bile kožne i od vode bi se namočile, bile su teške, a nisu mogle lagano ni kroz obruč. Primarna taktika uvijek je bila ubaciti što je prije moguće nekoliko koševa pa čuvati prednost.
Iz svega navedenog, jasno je da je kvaliteta jugoslavenske košarke u prvim godinama poslije završetka Drugoga svjetskog rata bila na niskoj razini, igrači su trenirali košarku u slobodno vrijeme, najčešće poslije odrađenoga radnog vremena. U tom periodu košarka je bila u velikim materijalnim problemima, neki put su predsjednici klubova ili ljudi iz uprave založili cijelu plaću kako bi klub mogao platiti troškove putovanja. Košarkašima je veliki problem bio nabaviti sportsku opremu, posebno tenisice.
U Subotici je 1945. organizirano prvenstvo republika u košarci na kome je pobijedila ekipa Jugoslavenske na-
Zakucavanje Billa Russella na koš s drvenom pločom u Karlovcu
NBA zvijezde prije utakmice u Karlovcu na igralištu Šanac
rodne armije (JNA). Hrvatska je pobijedila Makedoniju (69:7), ali je izgubila od JNA (41:24), koja je u finalu pobijedila Srbiju (21:18). Prvo službeno prvenstvo Hrvatske odigrano je turnirski u Zadru 1946. godine uz sudjelovanje momčadi Zadra, zagrebačkih klubova Slavije i Mladosti te splitskog Hajduka (kasnije Jugoplastika), koji je ponio naslov prvaka. Prvi ženski prvak Hrvatske bio je pak Zadar. Prvo službeno košarkaško prvenstvo Jugoslavije za klubove održano je 1946. u Beogradu, na Malom Kalemegdanu. Sudjelovalo je je osam momčadi te riječki Kvarner izvan konkurencije (kao predstavnik dijela Hrvatske oslobođene od talijanske okupacije).
Pored Kvarnera od klubova iz Hrvatske sudjelovali su Zadar i zagrebačka Slavija. Prvak je postala momčad Crvene zvezde s 12 osvojenih bodova, a to je bila njihova prva titula prvaka Jugoslavije (od deset uzastopno osvojenih).
Loši međunarodni rezultati
Na prvome velikom natjecanju, EP-u 1947. godine, košarkaška reprezentacija Jugoslavije bila je pretposljednja, trinaesta, ispred posljednje Albanije. Jugoslavenski košarkaši tada su prvi put vidjeli dvoranu za košarku i igrali protiv mnogo razvijenijih zemalja. Košarkaši su dotada igrali samo na vanjskim terenima, bosi ili u cipelama. Primjerice, reprezentativci nisu
znali ni kako da izađu na teren prije utakmice, izlazili su kao nogometna momčad i pozdravljali publiku s obiju strana, iako su se već tada ekipe postrojavale košarkaški, na linijama „reketa“.
Na prvom SP-u u Buenos Airesu 1950. godine jugoslavenska košarkaška reprezentacija okupljena je na brzinu te je bez priprema i trenera (Nebojša Popović bio je i trener i igrač) otputovala u Argentinu gdje je osvojila posljednje, deseto mjesto. Na osmome Europskom prvenstvu u košarci u Moskvi 1953. Jugoslavija se ipak bolje plasirala, pa je zauzela šesto mjesto na turniru na kojem je sudjelovalo 17 reprezentacija. No na drugom SP-u u Brazilu 1954. Jugoslavija je ponovno zauzela pretposljednje mjesto od 12 reprezentacija.
Na EP-u u Budimpešti 1955. godine Jugoslavija je zauzela osmo mjesto, a na EP-u u Sofiji šesto mjesto. Na EP-u u Istanbulu 1959. reprezentacija Jugoslavije osvojila je tek deveto mjesto iako je od sedam utakmica izgubila samo jednu.
Početak uspona jugoslavenske košarke
Jugoslavenski košarkaši prvi put su sudjelovali na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. godine. U susretu s reprezentacijom SAD-a, koja se sastojala od najboljih američkih studenata (Oscar Robertson, Jerry West, Jerry Lucas, Walt Bellamy), Jugoslavija je uvjerljivo izgubila
rezultatom 104:42. Giuseppe Giergia, koji je tada bio član reprezentacije Jugoslavije, smatra da je ta reprezentacija američkih studenata najbolja selekcija koja je ikada išla na olimpijske igre u povijesti i da jugoslavenski košarkaški reprezentativci praktički nisu mogli proći centar.
Jugoslavija je osvojila šesto mjesto jer je u natjecanju za plasman od petog do osmog mjesta pobijedila Čehoslovačku (98:93) i Poljsku (95:81). Od hrvatskih igrača za košarkašku reprezentaciju Jugoslavije na Olimpijskim igrama 1960. u Rimu igrali su spomenuti Giergia i Zvonko Petričević.
Prvi veliki uspjeh košarkaška reprezentacija Jugoslavije postigla je na EP-u u Beogradu 1961. godine. Košarkaška reprezentacija Jugoslavije je na putu do finala izgubila samo od SSSR-a (58:75). U finalu su se u Hali 1 Beogradskog sajma pred 12 000 gledatelja ponovno sastali Jugoslavija i SSSR u kojem je domaća reprezentacija izgubila (53:60) i osvojila drugo mjesto. Cijelo prvenstvo prenosila je Jugoslavenska radiotelevizija, a većinu utakmica preuzimala je i Eurovizija. Od hrvatskih igrača za reprezentaciju Jugoslavije igrali su Zvonko Petričević i Željko Troskot.
Na SP-u u Brazilu 1963. Jugoslavija je osvojila drugo mjesto (iza domaćina) i zaprepastila je američku (amatersku) reprezentaciju pobijedivši ih rezultatom 75:73. Bilo je to veliko iznenađenje među košarkaškim stručnjacima, ali i veliki napredak u afirmaciji jugoslavenske košarke čiji je cilj bio dostići reprezentacije SAD-a i SSSR-a. Na Europskom prvenstvu u Vroclavu 1963.
Jugoslavija je u borbi za treće mjesto osvojila brončanu medalju pobijedivši reprezentaciju Mađarske.
Jugoslavenska košarka od svojih početaka pa do 1960-ih bilježila je konstantno podizanje razine kvalitete te u navedenim godinama jugoslavenski košarkaši počinju osvajati prve medalje na velikim natjecanjima. U takvim okolnostima dočekano je 1964. godine gostovanje NBA All-Star momčadi koju su činili igrači koji su sudjelovali na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. godine kao najbolji američki studenti, a kasnije su postali velike NBA zvijezde.
Gostovanje NBA zvijezda u istočnoj Europi – prvi američki Dream Team
NBA (National Basketball Association), savez koji organizira natjecanja za profesionalne ekipe iz SAD-a i Kanade, osnovan je 1946. godine. Ideja za osnivanje saveza bila je veća popularizacija košarke. NBA je izrastao u ligu koja je po svemu najveća, kako po popularnosti, talentima i zaradi tako i na razini natjecanja. Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a, odnosno Agencija za međunarodni sport, koja je bila pod okriljem State Departmenta, bila je sponzor turneje NBA zvijezda po istočnoj Europi 1964. godine. Nakon nekoliko loših rezultata američkih amaterskih momčadi htjelo se europskoj i svjetskoj javnosti pokazati veliku razliku između profesionalne i amaterske košarke. Prije putovanja predsjednik SAD-a Lyndon Johnson, koji je naslijedio Johna Kennedyja ubijenog u atentatu 1963. godine (čija je i bila zamisao o igranju NBA zvijezda iza „željezne zavjese“) imao je prijam za igrače u Bijeloj kući rekavši im da imaju dvije dužnosti: pokazati svijetu da se najbolja košarka igra u Sjedinjenim Američkim Državama i poboljšati imidž zemlje u inozemstvu. Također su upozoreni na moguće provokacije „u komunističkom svijetu“.
Na turneji 1964. NBA All-Star momčad igrala je prijateljske utakmice i vodila „košarkaške klinike“ u Poljskoj, Rumunjskoj, Jugoslaviji i Egiptu (odnosno Ujedinjenoj Arapskoj Republici, kako se Egipat tada zvao). Trener Red Auerbach, koji je s Boston Celticsima u razdoblju 1957. – 1967. osvojio devet NBA naslova, izabrao je za turneju po Europi i Egiptu osam igrača: tri igrača Boston Celticsa koje je trenirao (Billa Russella, Toma Heinsohna, K. C. Jonesa), Oscara Robertsona i Jerryja Lucasa iz Cincinnati Royalsa, Toma Gola iz New York Knicksa, Boba Pettita iz St. Louis Hawksa te „svježe“ umirovljenog Boba Cousyja iz Boston Celticsa. Svih osam igrača kasnije je izabrano u Košarkašku kuću slavnih (Naismith Memorial Basketball Hall of Fame), koja se nalazi u Springfieldu u saveznoj državi Massachusetts.
Nekoliko je različitih podataka o broju utakmica koje je NBA All-Star momčad odigrala u istočnoj Europi. Prema jednom izvještaju odigrali su 21 utakmicu, a
Giergia u dvoboju sa svojim idolom Cousyjem na Šalati
prema drugom 22 ekshibicijske utakmice u Poljskoj, Rumunjskoj, Jugoslaviji i Egiptu. Svakako, NBA AllStar momčad krenula je za Europu 2. svibnja 1964. iz New Yorka na „Turneju dobre volje“ i prvu utakmicu odigrali su u Poljskoj 4. svibnja 1964. protiv Legije iz Varšave te pobijedili rezultatom 96:76 (41:29). Prvobitni plan uključivao je i posjet SSSR-u u sklopu turneje, ali prema pisanju novinske agencije Associated Press , sovjetske vlasti odbile su pustiti američke košarkaše u zemlju.
Početak jugoslavenske turneje senzacija za javnost i problemi s protokolom Na kraju turneje, početkom lipnja 1964. godine, NBA zvijezde došle su u tadašnju socijalističku Jugoslaviju. Dolazak velikog broja tamnoputih košarkaša bila je „senzacija“ za jugoslavensku javnost koja dotada nije često susretala ljude drugih rasa. NBA zvijezde igrale su dvije utakmice u Beogradu, dvije u Ljubljani, po jednu u Zagrebu i Karlovcu gdje su odigrali dva susreta protiv reprezentacije Hrvatske koju je predvodio Giergia. Američki igrači izazvali su veliki respekt gledatelja, pa čak i neskriveno divljenje već od samog zagrijavanja na svih šest utakmica u tadašnjoj Jugoslaviji. Uoči početka prve utakmice u Beogradu 29. svibnja 1964. odigrane na stadionu Tašmajdan pred 8500 gledatelja pojavio se problem. Naime, Veleposlanstvo SAD-a zatražilo je izvođenje himni, ali organizatori su rekli da je beogradska reprezentacija ta koja igra utakmice, a ne reprezentacija Jugoslavije. Trener Auerbach povukao je igrače s terena i odbio igrati jer nije bila podignuta ni američka nacionalna zastava. Poslije napetih pregovaranja zastava SAD-a je podignuta i odsvirana je himna te je utakmica odigrana. Amerikanci su tada to vidjeli kao nepoštovanje svoje himne, ali su kasnije u analizama i sjećanjima pojedini igrači isticali da su himne mogle prouzročiti unutarnje probleme hrvatskim i slovenskim političkim elitama koje su se bojale srpske dominacije. Amerikanci tada nisu razumjeli međuetničke probleme u višenacionalnoj tvorevini kakva je Jugoslavija bila.
NBA zvijezde pobijedile su reprezentaciju Beograda rezultatom 98:51 (46:23). Tada je jednog od najboljih europskih igrača, ljevorukog Radivoja Koraća, potpuno blokirao Russell. Želeći izbjeći Russella, Korać i suigrači su tada počeli pucati iz velike daljine i promašivali. U nekim izvješćima s utakmice pisalo je da je trener Auerbach, kada je njegova momčad vodila s 50-ak koševa razlike, jeo sladoled na klupi.
U drugoj utakmici igranoj sljedećeg dana ponovno su pobijedile NBA zvijezde rezultatom 100:52 (57:30).
Reprezentaciju Beograda u objema utakmicama predvodio je Radivoj Korać, a od hrvatskih igrača u objema
utakmicama igrao je Dragan Kovačić iz zagrebačke Lokomotive, koji se nalazio na odsluženju vojnog roka u Karlovcu. U drugoj utakmici igrao je Zadranin Giergia, koji se nalazio na odsluženju vojnog roka u Skoplju. Za njega se u novinskim izvješćima navodilo „da je bio najpožrtvovniji član domaćeg tima“.
Prve utakmice u Jugoslaviji bile su, kako su isticale NBA zvijezde, nešto najgrublje što su igrali u životu i skoro su izmaknule kontroli. Trener NBA zvijezda Red Auerbach je u razgovoru s jugoslavenskim košarkašima rekao: „Mi smo tu da pomognemo unaprijediti košarku, a ne da poubijamo jedni druge.“ NBA zvijezde su kasnije u sjećanjima isticale da su nakon toga imale „stvarno dobre i ugodne utakmice“.
Utakmice u Hrvatskoj i respekt igrača prema Amerikancima
Utakmica u Zagrebu NBA All-Star momčad – reprezentacija Hrvatske igrala se 1. lipnja 1964. na Šalati pred oko 8000 gledatelja. U Zagrebu je glavno igralište bilo na Tuškancu, gdje je Lokomotiva igrala svoje ligaške utakmice, međutim, kako bi spektakl vidjelo što više gledatelja, utakmica je priređena na Šalati. Susret se igrao na parketu, odnosno brodskom podu koji je kamionom prebačen iz Ljubljane i montiran na lešom pokrivenoj površini tadašnjega rukometnog igrališta koje
NBA zvijezde s trenerom Redom Auerbachom
je zimi služilo kao klizalište. Pobijedila je NBA All-Star momčad rezultatom 93:71 (55:32). Poraz od „samo“ 22 koša bila je najmanja razlika s kojom su američki košarkaši pobjeđivali suparnike na toj turneji. O utakmici u Zagrebu igrač reprezentacije Hrvatske Petar Skansi istaknuo je: „Ne znam kolika je bila razlika u kvaliteti, ali poštovanje je bilo veliko, kao i strah, ali i stvarna razlika, teško je to razlučiti. Nismo mi bili toliko lošiji. Na Šalati, recimo, duel Robertsona i Giergie, to je bilo nešto za gledati, sjećam se nekih stvari da je to bilo na istom nivou skoro... ali bili smo impresionirani.“
Jedini igrač u reprezentaciji Hrvatske koji nije bio impresioniran i ravnopravno se nosio s NBA zvijezdama bio je Giergia, koji je imao poseban motiv jer je igrao protiv svog idola Cousyja. O tome je poslije Giergia govorio: „Dobio sam 1955. godine 16-milimetarski film od tete Danke iz New Yorka. Zamolio sam prijatelja koji je radio u kinu da mi ujutro pusti film. Razrogačio sam oči kada sam vidio što Cousy radi. Kopirao sam ga danima. Mjesec dana sam probavao leđni dribling, micao noge, lijevu, desnu, a lopta je bježala. Kod njega sam vidio skok-šut sa zadrškom, dodavanje kroz noge, iza leđa.“
Prva zakucavanja u Karlovcu
Sljedeća postaja bio je Karlovac, koji je prema nekim mišljenjima u tom trenutku bio najsnažnije košarkaško središte u Hrvatskoj, jer je Željezničar u košarkaškim
prvenstvima Jugoslavije tada bio najbolje plasirani hrvatski klub. Međutim, još važniji razlog održavanja utakmica i u Karlovcu bio je taj što je tadašnji predsjednik Košarkaškog saveza Hrvatske bio Karlovčanin Željko Cindrić, koji je istovremeno bio i potpredsjednik Košarkaškog saveza Jugoslavije. Usto, nekoliko njegovih suradnika i sugrađanina bili su članovi tih saveza te je njihovim utjecajem i podrškom utakmica NBA All-Star organizirana u Karlovcu.
Utakmica NBA All-Star momčad – reprezentacija Hrvatske u Karlovcu igrana je dan kasnije od zagrebačke na igralištu Željezničara u Šancu, koji je za tu prigodu proširen, pred oko 4000 – 4500 gledatelja. Igralo se na vanjskom, betonskom terenu s drvenim tablama, za razliku od utakmica u drugim gradovima gdje se igralo u dvorani sa staklenim tablama. Kada su Amerikanci vidjeli da se igra na betonu i da su table drvene, odmah su odustali od utakmice.
Nagovaranje je trajalo jedno vrijeme, a onda su ipak odlučili zaigrati i utakmica je završila pobjedom NBA zvijezda rezultatom 110:65 (50:31). Na utakmici se ponovno posebno istaknuo Zadranin Giergia, koji se ravnopravno nosio s NBA zvijezdama. Ista petorka – Giergia, Troskot, Križan, Kovačić i Kasun – počinjala je utakmice i u Zagrebu i u Karlovcu. Igrači koji su igrali bili su impresionirani protivnikom: „Kad smo ušli u reket, nismo vidjeli koš, a kamoli da smo imali mogućnost
Cousy puca na koš
uputiti loptu prema njemu. Njihov razigravač Bob Cousy slobodna bacanja pucao je licem okrenut od koša. Nitko od nas tada nije zakucavao, a tada smo prvi put vidjeli kako Bill Russell to radi, i to tako da mu je lakat bio iznad obruča.“ Treba istaknuti da je zakucavanje predstavljalo opasnost jer obruči s drvenim tablama nisu bili konstruirani za takvu vrstu zabijanja koševa.
Za reprezentaciju Hrvatske u Zagrebu i Karlovcu igrala su i kasnija velika košarkaška imena – Mirko Novosel, Petar Skansi i Matan Rimac. Srpski košarkaš Nemanja Đurić igrao je za reprezentaciju Hrvatske na utakmicama u Zagrebu i Karlovcu zato što je, zajedno s Draganom Kovačićem, služio vojni rok u Karlovcu. Đurić je bio drugi najbolji strijelac Jugoslavije 1963. na Svjetskom prvenstvu u Brazilu (prvi je bio Radivoj Korać s prosjekom od 16,8 koševa, dok je Đurić imao prosjek od 14,6 koševa). Kako je navedeno, Josip Giergia služio je u to vrijeme vojni rok u Makedoniji u Skoplju i on je, na zahtjev trenera reprezentacije Jugoslavije Aleksandra Nikolića, bio među kandidatima za Olimpijske igre 1964., pa je odigrao jednu utakmicu
Igrači koji su bili na širem popisu za utakmice
igrane u Zagrebu i Karlovcu:
Lokomotiva Zagreb: Zvonko Petričević, Boris Lalić, Mirko Novosel, Eduard Bočkaj, Matan Rimac
Željezničar Karlovac: Slobodan Kolaković, Boris Križan, Živko Kasun, Zlatko Kiseljak, Stjepan Ledić
Zadar: Željko Troskot, Marko Ostarčević
Split: Petar Skansi
Republička selekcija (služili vojni rok): Dragan Kovačić, Josip Giergia, Nemanja Đurić.
Boris Križan, Željko Troskot, Dragan Kovačić, Živko Kasun i Giuseppe Giergia
u Beogradu protiv NBA All-Star momčadi te obje u Hrvatskoj i jednu u Ljubljani. Svih šest utakmica odigrali su „vojnici“ Kovačić i Đurić.
U Karlovcu je 2. lipnja 2004. na igralištu Šanac otkrivena spomen-ploča u povodu 40 godina od košarkaške utakmice NBA All-Star momčadi s reprezentacijom Hrvatske. Spomen-ploču s imenima tadašnjih američkih i hrvatskih igrača financiralo je i otkrilo Veleposlanstvo SAD-a u Hrvatskoj.
Završetak turneje u Ljubljani i povratak u SAD
Prva utakmica u Ljubljani između NBA All-Star momčadi i Olimpije odigrana je 3. lipnja 1964. na igralištu u Tivoliju pred oko 2500 gledatelja i završila je pobjedom NBA zvijezda rezultatom 110:82 (59:36). U toj utakmici su za Olimpiju igrali hrvatski igrači Kovačić i Giergia. U drugoj utakmici odigranoj sljedeći dan pred oko 2500 gledatelja NBA All-Star momčad pobijedila je još uvjerljivije rezultatom 134:99 (68:48). Od hrvatskih igrača za ljubljanski klub igrao je Kovačić.
NBA All-Star momčad vratila se u SAD 8. lipnja 1964. godine, ostavivši u gradovima u kojima je igrala veću količinu košarkaške opreme. Turneja NBA zvijezda po istočnoj Europi i Egiptu bila je posebno značajna jer su američki sportaši vrlo rijetko putovali iza „željezne zavjese“. Cousy je govoreći kasnije o toj turneji rekao da su prije polaska na put igrači bili upozoreni da očekuju neka pitanja o građanskim pravima, ali da nikada nije postavljeno nijedno. Cousy je naglašavao da su pokušavali dokazati ništa drugo, osim da američki profesionalci mogu igrati bolju košarku od američkih amaterskih timova koji su išli izvan SAD-a. Cousy je posebno istaknuo „da je turneja zaradila tisuće dolara, možda čak 30 000 dolara po utakmici, za košarkaške saveze u različitim zemljama.“
Važnost turneje za razvoj jugoslavenske i hrvatske košarke
Američki igrači kasnije su govorili da im je igranje u istočnoj Europi bilo fenomenalno iskustvo, iako mediji u SAD-u nisu o tome izvještavali, jedino je nakon turneje objavljen članak u novinama Sports Illustrated . NBA zvijezde isticale su da su, iako je razlika u kvaliteti igranja košarke bila ogromna, unatoč razlikama u pravilima, na najveći otpor naišli u Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji te „da su ljudi s tog vašeg podneblja talentom najbliži nama Amerikancima“. Američki igrači rekli su da su naletjeli na „prokleto“ dobre igrače čija se sposobnost napada i pucanja znatno poboljšala. Isticali su da su naši igrači bili još uvijek slabi u obrambenim zadacima i da na cijeloj turneji nisu vidjeli „pucanje“ s dvjema rukama te da su u „osnovi radili loptu oko otvorenog čovjeka koji je mogao pucati izvana i bili
su prilično dobri vanjski strijelci. Ali nisu bili baš vješti u izvođenju prekršaja, pokreta ili stvaranju udaraca iz driblinga“.
NBA zvijezde isticale su da iz utakmica u Hrvatskoj najviše pamte da su igrane na otvorenom pod reflektorima te drvene table koje nikad prije nisu vidjeli. Zanimljivo je Cousyjevo razmišljanje o košarkašima s ovih prostora koje je usporedio s košarkašima SSSR-a: „Bili smo impresionirani s nekoliko jugoslavenskih igrača, bili su drugi od Brazila na svim svjetskim natjecanjima. Mislim da Rusi nemaju više vještine ili finese od Jugoslavena. Imaju veće ljude“.
Zanimljivo je da se te godine kada su NBA zvijezde gostovale u istočnoj Europi rodio Dražen Petrović, koji je svojim prelaskom u NBA otvorio vrata ostalim europskim igračima. Iste godine rođeni su i Litavci Arvydas Sabonis i Šarūnas Marčiulionis, koji su igrali u američkoj profesionalnoj košarci.
Gostovanje NBA zvijezda 1964. imalo je veliki utjecaj na razvoj košarke u tadašnjoj Jugoslaviji. U to vrijeme dominantne košarkaške sile bile su SAD i SSSR. Čelni ljudi jugoslavenske košarke u čijem su se rukovodstvu nalazili mnogi bivši košarkaši i košarkašice bili su okrenuti prema Zapadu, odnosno SAD-u, pa je od druge polovine 1960-ih reprezentacija redovito odlazila na američku turneju igrati turnire i učiti. U studenome prvenstvo se prekidalo na tri tjedna kako bi reprezentacija otišla na turneju, a s obzirom na to da nisu smjeli igrati s profesionalcima, igrali su protiv sveučilišnih ekipa, tada nepoznatih igrača koji su kasnije postajali velike NBA zvijezde. Time se nastavio još jači uspon jugoslavenske košarke, koja će 1970. godine na SP-u u Ljubljani postati svjetski prvak i sljedećih dvadeset godina uz SAD i SSSR biti najveća košarkaška velesila.
Literatura:
BUČAR, Franjo. Igre za društva i škole. Zagreb: Nacionalna i sveučilišna knjižnica, 2023.
KOSIJER, Jovan i PLEVNIK, Danko. Jedina all star streetball utakmica u povijesti NBA Karlovac. Karlovac: Gradska knjižnica „Ivan Goran Kovačić“, 2005.
NBA OL Star turneja po Evropi i šta joj je prethodilo - KOŠ magazin
SIMOVIĆ, Slobodan, PAVLOVIĆ, Petar, GRGIĆ, Zrinko i PANTELIĆ, Kristina. Prva košarkaška takmičenja u Kraljevini Jugoslaviji, 2010.
Mrežne stranice:
Throwback: 56 godina od gostovanja NBA All-Stars momčadi u Hrvatskoj - Crošarka (crosarka.com)
FOTO: Najveća momčad koja je ikada hodala hrvatskim tlom - Basketball.hr
1964 USA All-Star team in Croatia - apbr.org
30 GODINA Hrvatskog košarkaškog saveza - Hrvatski košarkaški savez (hks-cbf.hr)
Davor Kovačić doktor je znanosti i znanstveni savjetnik na Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu. Njegova istraživačka područja obuhvaćaju povijest sporta, s posebnim naglaskom na nogomet i njegovu društveno-političku ulogu. Autor je nekoliko knjiga, među kojima se ističe „Hrvatski nogomet u doba cara, kralja, poglavnika i maršala“, koja pruža cjelovit pregled razvoja nogometa u Hrvatskoj kroz različite političke režime.
NBA All-Stars Visit Croatia in 1964 – A Historic Encounter in Socialist Yugoslavia
In 1964, the United States Department of State organized a tour of NBA All-Star players across Eastern Europe as part of a diplomatic and promotional mission to showcase American basketball excellence and foster international goodwill. Among the countries visited was Yugoslavia, including Croatia, where the American stars played exhibition matches against local teams in Zagreb and Karlovac.
The team featured future Hall of Famers such as Bill Russell, Bob Cousy, Oscar Robertson, and Jerry Lucas, led by legendary coach Red Auerbach. This marked the first time Croatian players had direct contact with the highest level of basketball talent in the world.
The tour left a deep impression on both spectators and players. It not only elevated the local understanding of the game but also inspired a generation of Yugoslav and Croatian athletes. This encounter, taking place just as the Yugoslav national team began gaining international recognition, played a vital role in the rise of basketball in the region, which culminated in global success in the 1970s and beyond.
The matches in Croatia were especially memorable for their atmosphere, the improvisation of infrastructure (such as the use of wooden backboards and temporary courts), and the mutual respect shown on the court. Notably, Croatian player Josip Giergia stood out for his fearless performance against his idol Bob Cousy.
This unique sporting and cultural exchange significantly contributed to the development of basketball in Southeastern Europe and served as a symbolic bridge between nations during a politically complex period.
Subotica, salaši i sportaši
Piše: Mladen Klemenčić
Fotografije: Uredništvo Leksikona podunavskih Hrvata
Subotica, povijesno i kulturno središte Hrvata u Vojvodini, krije priču o bogatoj sportskoj tradiciji koja nadilazi lokalne okvire. Iako je danas hrvatska zajednica u tom gradu brojčano slabija nego ikada, njezini tragovi u povijesti, kulturi i sportu i dalje su vidljivi, svjedočeći o važnosti tog prostora za hrvatski identitet. Kroz leksikonski projekt "Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca", koji se sustavno bavi poviješću i doprinosom Hrvata na tom području, sportaši i sportski kolektivi zauzimaju istaknuto mjesto. Ovaj članak donosi pregled sportskih postignuća predstavljenih u ovome izvanrednom izdanju, ukazujući na ulogu sporta kao dijela kolektivnog identiteta i zavičajne kulture Hrvata u Subotici i okolici.
Hrvatska nacionalna zajednica na području Srbije, poznato je, uglavnom živi u Vojvodini, a najbrojnija je u sjevernom dijelu te pokrajine i njezine zemljopisne sastavnice Bačke. Tradicionalno središte Hrvata je Subotica, drugi po veličini grad u Vojvodini. U Subotici je sjedište velike većine hrvatskih udruga i ustanova, a u prošlosti grada hrvatska je zajednica imala veliku i važnu ulogu. Mnogi zaslužni građani Subotice bili su u cijelosti ili djelomično hrvatskog podrijetla, a većinom su se tako i osjećali, pa i izjašnjavali. Manje je poznato, a sudbinski važno, da je Subotica početkom 20. stoljeća bila, uz Zagreb, najveći grad u kojem su Hrvati činili većinsko stanovništvo. Dva grada bila su tada, naime, podjednako velika, oba su imala nešto više od 100 000 stanovnika. Primjerice, 1919. Subotica je imala 101 286 stanovnika, a među njima bilo je 65 135 Hrvata, dakle oko dvije trećine. U to poratno vrijeme vodila se velika diplo matska borba oko granice između Mađarske i novouspostavljene južnoslavenske države. Naposljetku je Subotica pripala Kraljevini SHS, ali ne i cijelo područje naseljeno Hrvatima jer je sjeverni dio tog područja i dalje ostao unutar granica Mađarske. Udjel Hrvata u Subotici otada se znatno smanjio. U Subotici danas hrvatska je zajednica brojčano slabija no ikad, a k tome i podijeljena na dvije komponente: na one koji se izjašnjavaju kao Hrvati i one koji se „pišu“ Bunjevcima. Subetnički bunjevački atribut nije novost u hrvatskoj zajednici na tom području, međutim u prošlosti bio je uglavnom sinonim za hrvatsku pripadnost. Od raspada Jugoslavije naovamo, što zbog oportunizma, a što u tome svesrdno potpomognut od srbijanskih vlasti, bunjevački se korpus odvojio od hrvatskoga, nastojeći se
etablirati kao zaseban etnički čimbenik. Prema popisu 2022. Subotica je imala 123 252 stanovnika, među kojima ih se 10 431 izjasnilo Hrvatima, a 9060 Bunjevcima.
Leksikon podunavskih Hrvata
Bačka, 1925.
O položaju Hrvata u Subotici, a to znači i u Vojvodini, pa i Srbiji, moglo bi se naširoko raspravljati, no to nije tema ovog rada. Nekoliko općenitih uvodnih napomena bilo je potrebno tek kao uvod. Mnogo više o povijesti i sadašnjosti hrvatske zajednice može se doznati iz publikacije o kojoj se u Hrvatskoj malo i nedovoljno znade. Riječ je o dugoročnome izdavačkom projektu koji se odvija pod okriljem Hrvatskoga akademskog društva, jedne od hrvatskih ustanova u Subotici. U nakladi tog društva izlazi, naime, enciklopedijsko izdanje nazvano Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca. Već sam naslov izdanja, objedinjujući čak tri etnička imena (hrvatsko, bunjevačko i šokačko) odražava složenost tematike i povijesne mijene, ali pokazuje i namjeru uredništva da sadržajem obuhvati cjelokupnu baštinu.
Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca obrađuje, objašnjava i vrednuje činjenice bitne za hrvatsku narodnu zajednicu u međurječju Dunava i Tise, od Senandrije (mađarski Szentendre) na sjeveru do Novog Sada na jugu. Riječ je o enciklopedičkom izdanju s nacionalnom tematikom, a po prostornom obuhvatu izdanje ima regionalna i prekogranična obilježja. Zemljopisno, Leksikon se bavi ponajprije hrvatskom zajednicom u Bačkoj, no ne zaustavlja se na državnoj granici, nego obuhvaća i sjevernije krajeve u Mađarskoj gdje također žive Hrvati sve do Budimpešte. Pritom valja podsjetiti da je do kraja Prvoga svjetskog rata cijelo to područje
bilo u sastavu Ugarske. Državna ga je granica podijelila Trianonskim mirom 1919., pa je Bačka sa Suboticom pripala Kraljevini SHS. Granice su se mijenjale i za vrijeme Drugoga svjetskog rata, potom nakon rata i posljednji put 1991., kada je nakon raspada Jugoslavije Subotica ponovno, gledano iz Hrvatske, postala inozemstvo.
Po potrebi, Leksikon u nekim natuknicama prelazi i dvije spomenute rijeke koje omeđuju područje obradbe, zahvaćajući pritom pomalo i Baranju (posebice njezin mađarski dio), Srijem i Banat jer su to susjedna područja. Osim osoba, udruga, ustanova i događaja nedvojbene hrvatske naravi Leksikon obrađuje i pojmove opće naravi ili neke druge etničke naravi ako su utjecali na podunavske Hrvate.
Leksikon izlazi u svescima razmjerno malenog opsega, što se pokazalo mudrim potezom uredništva, jer je takav pristup osigurao kontinuitet izlaženja u kraćim vremenskim razmacima. Prvi svezak objavljen je 2004. Slijedeći koncepciju, pa i grafički oblik postavljen prvim sveskom, Leksikon je do 2023. u 16 svezaka obradio više od polovice abecede (A-M). Objavljena su 2203 članka različita opsega, u rasponu od kratkih biografskih i topografskih crtica do opsežnih, višestraničnih makropedijskih članaka. Tekstovi su popraćeni s 1276 crno-bije -
lih ilustracija, među kojima pretežu portreti obrađenih osoba. Krug vanjskih suradnika, autora tekstova, obuhvaća oko 150 osoba iz Mađarske, Hrvatske te ponajviše iz Srbije, poglavito Vojvodine. Uredništvo je malobrojno, trenutačno je šestoročlano. Glavni urednik od samog početka je Slaven Bačić, odvjetnik i pravni povjesničar iz Subotice.
Sportska tematika
Leksikon obrađuje raznovrsnu tematiku i svojevrsna je opća enciklopedija tamošnje hrvatske zajednice, stoga nimalo ne začuđuje da dio natuknica obrađuje i sportsku tematiku, a to je upravo i tema kojoj se u ovom radu želimo detaljnije posvetiti. Pregledali smo svih 16 dosad objavljenih svezaka, koji su osim u tiskanom obliku dostupni i na mrežnim stranicama nakladnika ( https:// www.had.org.rs/leksikon.php ). Iz svakog sveska izdvojili smo natuknice koje obrađuju sportsku tematiku, potom smo ih razvrstali po sportovima kako bi stekli uvid u raširenost i popularnost pojedinih sportova na području koje Leksikon obrađuje te naposljetku, oslanjajući se na vlastito poznavanje tematike, izdvojili smo one natuknice, u pravilu biografske, za koje smo smatrali da obrađuju najistaknutije osobe, klubove i sportove.
Jovan Mikić Spartak Kálmán Markovits
Budući da smo sportsku tematiku analizirali broj po broj, uočili smo da je broj sportskih natuknica veći u kasnijim nego u prvim svescima. Možda je razlog tome abeceda, ali povećanje bi moglo biti i posljedica činjenice da se od devetog sveska kao član uredništva potpisuje Eduard Hemar, a isti je i autor najvećeg broja sportskih članaka od tog sveska nadalje. U prvih osam svezaka autori sportskih članaka bili su različiti suradnici, a u uredništvu nije bilo osobe specijalizirane za sportsku tematiku, pa se može zaključiti da je Hemar, specijalist za povijest sporta, bio pravo „pojačanje“, pridonoseći povećanju broja članaka kao i podizanju razine obradbe sportskih tema.
Sportske teme, već smo rekli, u velikoj su većini biografije pojedinih sportaša. Iako je izdanje naslovljeno leksikonom, biografije nisu, osim iznimno, leksikonski kratke, nego su sličnije opsežnijim, enciklopedijskim člancima. Tekstovi donose obilje podataka, posebice kada je riječ o istaknutijim sportašima, pa se osim o njihovim sportskim rezultatima može štošta doznati i o njihovu životu prije i nakon završetka sportske karijere. U većini biografija, ne samo sportskih, navode se i osnovni podaci o roditeljima, što pomaže razumjeti zašto je neka osoba uopće uvrštena u izdanje, potječe li iz
obitelji koja je u cijelosti ili djelomično hrvatska, odnosno je li riječ o obitelji koja je starinska ili pak doseljenička. Ima i nemali broj osoba koje su bile sportaši, ali su se usto bavile i nečim drugim, pa je dio njihove biografije sportski, a dio pak govori o nekoj drugoj aktivnosti u kojoj je osoba također bila zapažena. Dobar primjer takve osobe, pa onda i leksikonske natuknice, jest Jovan Mikić (1914. – 1944.), obrađen u zasad posljednjem, 16. svesku Leksikona. U glavi članka, gdje se donosi tzv. kvalifikativ ili definicija nosivog pojma, za Mikića je navedeno da je bio „pravnik, atletičar, partizanski borac, pjesnik i pripovjedač“. U tekstu se o svakoj od navedenih odrednica donosi ponešto informacija, pa je cjelokupni tekst enciklopedijski dugačak, a opremljen je i iscrpnim popisom literature. Rođen je u Opovu u Banatu, gdje je i kršten u rimokatoličkoj crkvi. Otac mu je bio učitelj, pa je obitelj 1919. doselila u Suboticu. Za sport Mikić je dvojako bitan, kao istaknuti sportaš za života, ali i kao osoba po kojoj se i danas nazivaju vodeći klubovi subotičkog sporta.
U 1930-im godinama bio je uspješan atletičar, višestruki državni rekorder u skakačkim disciplinama i višeboju te sudionik Olimpijskih igara 1936. u Berlinu. Aktivna sportska karijera trajala je sve do izbijanja Drugoga svjetskog rata. Nakon njemačkog napada na Jugoslaviju
Dragica Mijač Palaversa Luka Lipošinović
Florian Albert
Mikić je zarobljen kao rezervni oficir kraljevske vojske, no budući da je Bačka priključena Mađarskoj, kao mađarski državljanin pušten je iz logora. Partizanski pokret počeo je potpomagati 1942., a potom se priključio i vojsci. Poginuo je 1944. kao partizanski borac u završnim borbama pri oslobađanju Subotice. Po njegovu ratnom nadimku Spartak nazvano je nakon rata subotičko sportsko društvo iz kojeg je kasnije nastalo nekoliko klubova s istim imenom, imenom koje je postalo sinonim za sport u Subotici.
No vratimo se nakratko statističkim podacima do kojih smo došli. Prema analizi koju smo proveli, u dosadašnjih 16 svezaka objavljeno je 158 natuknica koje imaju čisto sportsku ili makar prevladavajuće sportsku tematiku. Daleko najveći broj natuknica biografije su istaknutih sportaša, a manjim dijelom riječ je natuknicama pojedinih klubova ili sportskih društava. Kada se gleda razdioba po vrstama sportova, brojke upućuju na veliku disperziju. Uz nekoliko natuknica opće sportske tematike (zaslužni djelatnici ili novinari) makar jednom natuknicom zastupljeno je čak 26 različitih sportova, što govori o bogatoj sportskoj aktivnosti.
Među 26 različitih sportova koji su dosad zastupljeni, a može se očekivati da će ih do kraja izdanja biti i više, najviše je natuknica posvećeno nogometašima i nogometnim klubovima, pa se može smatrati da je to i najpopularniji sport na tom području, a ujedno i sport s najduljom tradicijom. Od ostalih sportova statistički je na drugom mjestu gimnastika (14 natuknica), slijede atletika i rukomet (po 10 natuknica), a potom dolaze hrvanje (9 natuknica), dizanje utega (7 natuknica) i odbojka (6 natuknica). Ostali su sportovi zastupljeni s po 5 ili manje natuknica, što vjerojatno jest pokazatelj njihove manje popularnosti, no zanimljivo je napomenuti da su među njima i takve sportske discipline koje se u mnogim drugim krajevima nikad nisu prakticirale, primjerice hokej na travi ili konjički sport.
Prednjače nogometaši
Budući da je nogomet najzastupljeniji, najveći broj natuknica koje smo izdvojili odnosi se na nogometaše i nogometne klubove. Već u drugom svesku objavljena je natuknica koja obrađuje sportsko društvo Bačka, „s više klubova i sekcija, od kojih je najpoznatiji nogometni klub, jedan od prvih u Austro-Ugarskoj i najstariji na prostoru bivše Jugoslavije“. Valja istaknuti da su Bačku osnovali subotički Hrvati i da je tradicionalno bila klub oko kojeg su se oni i okupljali, što je vidljivo i na klupskom grbu. Budući da je osnovana 1901., danas je najstariji aktivni nogometni klub u Srbiji te najstariji nogometni klub na svijetu kojem se na bilo koji način može pridodati hrvatski atribut. Kada je 1901. osnovana, puni naziv bio je Subotički
atletski klub Bačka, a kao klupske boje prihvaćene su crvena i bijela. U mađarsko službeno prvenstvo klub je uključen u sezoni 1908./1909. Sve dotad u prvenstvu su nastupali samo klubovi iz Budimpešte, a tada su uključeni i klubovi iz ostalih dijelova zemlje. Prvenstvo se igralo u četiri područna natjecanja, a prvaci su potom razigravali za prvaka. Bačka je nastupala u prvenstvu južne Mađarske i do izbijanja svjetskog rata četiri puta ga je osvojila te se plasirala u završnicu. Najuspješnija je bila u sezoni 1912./1913. kada je osvojila treće mjesto i dala dva mađarska reprezentativca Antuna Copka i Remiju Marcikića starijega. Iz toga najranijeg razdoblja treba spomenuti i Martina Horvackog, jednog od osnivača i prvih igrača kluba te nogometnog djelatnika, svojevrsnoga subotičkog „Kaliternu“.
Nakon Prvoga svjetskog rata Bačka je nastupala u prvenstvima Kraljevine SHS, isprva također organiziranog područno. Najveći uspjeh postigla je 1925. zauzevši četvrto mjesto u državi, nakon što je u polufinalu izgubila od zagrebačkoga Građanskog. Najistaknutiji igrači međuratnog razdoblja bili su državni reprezentativci Andrija Kujundžić Čiča i Remija Marcikić (1893. – 1941). Potonji, Marcikić zvan Kapetan (!), bio je gotovo puna dva desetljeća standardni igrač i najbolji strijelac Bačke te je apsolutna klupska legenda. Nakon Drugoga svjetskog rata Bačka je neko vrijeme bila prisiljena promijeniti ime, a prvotno je ime klubu vraćeno tek 1969. Rezultati, međutim, nisu više nikad bili na razini prijašnjih, klub se uglavnom natjecao na vojvođanskoj razini, a u gradu je bio u sjeni favoriziranog Spartaka. Najistaknutiji igrači Bačke, međutim, i u tom razdoblju nisu anonimna nogometna imena, doduše reputaciju su stekli nakon što su iz Bačke prešli u jače klubove – Tihomir Bata Ognjanov i Ante Rudinski u beogradsku Crvenu zvezdu, a Josip Zemko u novosadsku Vojvodinu. S obzirom na početno slovo prezimena, njihove biografije tek slijede u budućim svescima Leksikona.
Osim biografija spomenutih igrača Bačke u Leksikonu su objavljene i biografije još nekih njihovih klupskih suigrača kao i biografije igrača jačeg, ali mlađega subotičkog kluba Spartaka, no nogometne biografije time nisu iscrpljene. Za istaknuti je još nekoliko zvučnih nogometnih životopisa, uglavnom realiziranih izvan lokalnog okvira. Iz sela Labudnjače kraj Vajske rodom je Zvonko Ivezić, napadač novosadske Vojvodine od 1967. do 1976., dakle u razdoblju kada je klub bio vrlo uspješan. Jedan je od najboljih strijelaca u klupskoj povijesti. Malo stariji od njega klupski mu je suigrač Ivica Brzić, sin doseljenika s otoka Pašmana. Brzić je bio stup obrane, a u dva navrata i jugoslavenski reprezentativac. Subotičanin rodom je i Ivan Budinčević, koji je iz Spartaka prešao u splitski Hajduk te 1976. – 1981. bio prvi vratar splitskog kluba.
U zagrebačkom Dinamu dubok su trag ostavili Luka Lipošinović i Dragan Bošnjak. Lipošinović je rođen u Subotici i nakon što se obitelj preselila u Zagreb, nastupao je za Dinamo od 1951. do 1962. Sudjelovao je u osvajanju dvaju prvenstava i jednog kupa, a s jugoslavenskom reprezentacijom osvojio je zlatnu olimpijsku medalju 1960. u Rimu. I njegov mlađi brat Ivan nastupao je za Dinamo, ali ga je razmjerno brzo i napustio. Bošnjak je rođen u Kanjiži. Igrao je u Spartaku, potom u Vojvodini, a naposljetku je prešao u Dinamo. Bio je važan igrač momčadi koja je 1982. osvojila prvenstvo, a 1980. i 1983. i kup. Zlatko Krmpotić, po majci podrijetlom iz Subotice, a po ocu iz Zemuna, bio je pouzdani branič Crvene zvezde na prijelazu iz 1970-ih u 1980-e godine, jedno vrijeme i kapetan momčadi, a nastupao je i u jugoslavenskoj reprezentaciji.
Nedvojbeno najveće nogometno ime s biografijom u Leksikonu pojavilo se već u prvom svesku, koji obrađuje
slovo A. To je Florian Albert, mađarski reprezentativac rođen 1941. Albert je bio daleko najbolji mađarski igrač u 1960-im godinama i jedini dostojni sljednik sjajne generacije iz 1950-ih koja se žurnalistički nazivala Lakom konjicom. Godine 1967. proglašen je za najboljega europskog igrača u izboru francuskog France Footballa . Cijelu je karijeru nastupao u Ferencvarošu. Otkud Florian Albert u Leksikonu podunavskih Hrvata? Po majci Šokici i Hrvatici iz Santova u južnoj Mađarskoj, mjesta gdje je i sam rođen.
I naposljetku, još jedno nogometno ime apostrofirat ću s osobitim veseljem. U djetinjstvu često sam pohodio Lokomotivine utakmice na Kajzerici. Lokomotiva se tada, potkraj 1960ih godina, natjecala u drugoj saveznoj ligi i polako, ali sigurno tonula sve niže. Momčad je trenirao Franjo Kesejić i o njemu je riječ. Kesejić je rođen u Baču, gdje je i počeo igrati, a nakon dolaska na studij u Zagrebu nastupao je za Lokomotivu u vrijeme kada je bila stabilan prvoligaš. Suigrači u prvoj momčadi Lokomotive bili su mu, primjerice, Ćiro Blažević i Otto Barić.
Olimpijci i olimpijke
Za sportaša, obično se ističe, prestižno je postignuće nastup na olimpijskim igrama, a još veće postignuće od toga jest osvojiti olimpijsku medalju. Neke smo olimpijce već spomenuli, atletičara Mikića, koji je nastupio u Berlinu i nogometaša Lipošinovića, jednog od junaka iz Rima jer je bio član vrste koja je osvojila zlatnu medalju, a na istim Igrama u Rimu nastupio je, ali pod mađarskom zastavom, i Florijan Albert. No među sportašima koje obrađuje Leksikon ima još olimpijaca u različitim sportovima i različitim razdobljima. Tako je, primjerice, gimnastičar Josip Kujundžić Kejo nastupio u višeboju 1948. u Londonu, a već prije bio je kandidat za nastup i 1936. u Berlinu. Marija Ivković-Ivandekić, također gimnastičarka i višebojka, nastupila je 1952. u Helsinkiju, a dizač utega Leopold Herenčić 1972. u Münchenu. Nedostižan s čak tri olimpijska nastupa je hrvač grčko-rimskim stilom Stevan Horvat. Nakon Rima 1960. i Tokija 1964. treći put je nastupio u Ciudad de Méxicu 1968. i osvojio srebrnu medalju. Po mnogima, Horvat je najbolji jugoslavenski hrvač svih
Milan Janjić
vremena. Ne zaostaje mnogo za njim još jedan hrvač, Ivan Frgić, s dva nastupa na Olimpijskim igrama, 1976. u Montrealu i osvojenom srebrnom medaljom te 1980. u Moskvi. K tome, Frgić je 1984. i 1988. bio i pomoćni trener reprezentacije. Od hrvača valja spomenuti i Stipana Doru. Hrvanjem se počeo baviti u somborskom Radniku i nastavio u subotičkom Spartaku, a na Olimpijskim je igrama nastupio 1960. u Rimu. Spomenuti sportaši nastupali su na Olimpijskim igrama pod jugoslavenskom zastavom, no bilo ih je pod zastavama drugih boja.
Po broju nastupa i broju osvojenih medalja prednjači Kálmán Markovits (1931. – 2009.), ponajbolji mađarski vaterpolist u 1950-im godinama. Rođen je u Budimpešti u plemićkoj obitelji, a potomak je Hrvata doseljenih iz Dalmacije. S mađarskom reprezentacijom nastupio je na Olimpijskim igrama 1952. u Helsinkiju, 1956. u Melbourneu gdje je osvojio zlatnu medalju te 1960. u Rimu gdje je osvojio brončanu medalju.
Među najuspješnije sportaše obrađene u Leksikonu svakako se ubrajaju i kajakaši, članovi obitelji Janić, otac Milan (1957. – 2003.), njegovi sinovi Mićo i Stjepan i napose kći Nataša. Milan Janić rođen je u Bačkoj Palanci, gdje je i počeo veslati na Dunavu, a većinu karijere proveo je u Belišću i Vukovaru.
Tijekom karijere bio je čak 37 puta državni prvak u različitim kajakaškim disciplinama. Na Olimpijskim igrama nastupio je 1980. u Moskvi te 1984. u Los Angelesu gdje je osvojio srebrnu medalju u utrci kajaka jednosjeda na 1000 m. Preminuo je od posljedica prometne nesreće. Njegovi sinovi Mićo i Stjepan prvi su dio karijere veslali u SR Jugoslaviji, a od 2005. počeli su nastupati za Hrvatsku kao prvi sportaši koji su u tom smjeru promijenili stranu. Njihova sestra Nataša od 2002. nastupala je za Mađarsku i postigla iznimne rezultate. Na Olimpijskim igrama 2004. u Ateni osvojila je dva zlatna odličja, a 2008. u Pekingu zlatno i srebrno odličje.
Prvakinje i prvaci
Nisu olimpijske igre jedini kriterij izvrsnosti. Vrsnih sportaša, državnih rekordera i prvaka bilo je i u sportovima koji nisu bili zastupljeni na olimpijskim igrama. Gimnastičar Ivan Ivančević bio je državni reprezentativac u 1930-im godinama, a nakon rata bio je istaknuti sportski djelatnik i trener te prvi međunarodni gimnastički sudac. Margita Ica Čović bila je u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata čak 9 puta prvakinja Jugoslavije u stolnom tenisu te stalna reprezentativka. Osim pojedinačno nastupala je i u mješovitim parovima, zajedno sa znamenitom braćom Vilmosem i Tiborom Harangozom. U isto vrijeme vrlo uspješan stolnotenisač bio je i Josip Gabrić, također višestruki prvak i reprezentativac, a od 2007. i počasni građanin Subotice. I Margita Čović i Josip Gabrić karijeru su počeli u subotičkom Spartaku, a nastavili u beogradskom Partizanu.
U atletici se u 1960-im godinama istaknula Julija Gašparović, skakačica udalj i sprinterica, državna prvakinja i reprezentativka. Nadalje, Stevan Gromilović i njegova sestra Vera u to vrijeme bili su među najboljima u zemlji u bacačkim disciplinama. Ona u bacanju kugle i diska, a on u bacanju kladiva. Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata vrsna atletičarka, srednjoprugašica bila je Tereza Cuca Ivanković. S podjednakim uspjehom bavila se i rukometom, i to ne onim kakvog danas poznajemo, nego zaboravljenim velikim rukometom te nastupala za subotičke klubove Slobodu i Spartak. Zvijezda velikog rukometa bila je i Anka Evetović, koja je, čuvajući vrata Spartaka, četiri puta osvajala državno prvenstvo. I ona se uz rukomet bavila i atletikom. Velikim, a potom i malim rukometom, ali s podjednakim uspjehom, u 1960-im godinama bavila se i Marija Jakovetić. Nastupala je za subotički Spartak u vrijeme kada je klub bio među vodećima u zemlji, a bila je i državna reprezentativka. U novije vrijeme u rukometu se istaknula Kri-
Margita Čović
Nataša Janjić Sanja Malagurski
stina Liščević iz Sombora. Nakon što je 2005. započela u beogradskoj Crvenoj zvezdi i nastavila u Max Sportu iz Stare Pazove, veći je dio karijere ostvarila u inozemstvu, igrajući između ostaloga i u najboljim francuskim, mađarskim i danskim klubovima. Sve vrijeme bila je i državna reprezentativka te je s izabranom vrstom Srbije nastupila na nekoliko europskih i svjetskih prvenstava. A od rukometašica svakako treba spomenuti i Dragicu Mijač Palaversa, u 1970-im godinama ponajbolju jugoslavensku rukometašicu. Nastupala je za splitsku Dalmu u saveznoj rukometnoj ligi 1970. – 1985. i bila najbolja igračica i kapetanica svojeg kluba. U četiri sezone bila je i najefikasnija igračica lige te naravno redovita članice državne vrste. U Leksikon podunavskih Hrvata uvrštena je po mjestu rođenja, a rođena je u Stanišiću kraj Sombora gdje je obitelj doselila iz Dalmacije u sklopu kolonizacije nakon Drugoga svjetskog rata.
Kada je o loptačkim sportovima riječ, istaknutih sportašica i sportaša ima i u odbojci i u košarci. Odbojkašica Sanja Malagurski počela je igrati u Subotici, no profesionalnu je karijeru, započetu 2006., ostvarila igrajući za druge klubove u Srbiji, Sloveniji, Italiji, Brazilu, Poljskoj, Turskoj i Rumunjskoj te s većinom njih osvajala i državna prvenstva u tim zemljama. S reprezentacijom Srbije nastupila je na Olimpijskim igrama 2008. u Pekingu te na europskim i svjetskim prvenstvima. Jedna je od najtrofejnijih subotičkih sportašica svih vremena. U odbojci su se istaknuli i Anita Filipović te Tomislav Filipović, oboje rođeni u Budimpešti u obiteljima hrvatskog podrijetla. Anita je, između ostalog, 2006. igrala i za zagrebačku Mladost, a potom je igrala u talijanskoj Novari, u jednom od najboljih klubova na svijetu. Tomislav je pak uglavnom igrao u inozemnim klubovima, ali je bio stalan mađarski reprezentativac u 1980-im godinama. U košarci se istaknula Angela Đelmiš. Igrala je za subotički Spartak, a potom karijeru nastavila u Mađarskoj. Bila je državna reprezentativka u 1990-im godinama, a 1996. proglašena je za najboljeg sportaša Subotice.
Pregled istaknutih sportskih imena, državnih prvaka, rekordera i reprezentativaca zaokružit ćemo s dvojicom predstavnika u nas općenito manje popularnih sportova koji, međutim, baš na području podunavskih Hrvata imaju tradiciju.
Za Elektrovojvodinu iz Novog Sada i Subotičanku, dva vodeća kluba u zemlji u hokeju na travi, nastupao je u 1970-im godinama Josip Ivković, a bio je i redoviti član državne reprezentacije. Mačevalac Lazar Lazo Jaramazović, član subotičkog Spartaka, bio je od 1966. do 1982. reprezentativac u disciplini sablja te ostvario zapažene rezultate na državnim prvenstvima i međunarodnim natjecanjima. Nakon završene natjecateljske karijere posvetio se radu s mlađim naraštajima subotičkih mačevalaca.
Zaključak
U ovom pregledu apostrofirali smo samo najistaknutije sportaše, uglavnom iz Subotice, manjim dijelom i iz Sombora i drugih mjesta. To je samo manji dio cjelokupnoga sportskog personarija predstavljenog u dosadašnjim svescima Leksikona. Oni stariji svoje su sportske karijere uglavnom i ostvarili na području koje obrađuje Leksikon, ponajprije u Subotici, a u novije vrijeme sportaši poniknuli u subotičkim i drugim područnim klubovima svoje su karijere ostvarili u drugim gradovima, nerijetko i u udaljenim zemljama.
Nastupali su za razne državne vrste, u najdaljoj prošlosti za mađarsku, veći dio 20. stoljeća za jugoslavensku, a nakon 1991. bilo ih je pod različitim državnim zastavama. U tome se zrcali sva složenost položaja i statusa hrvatske zajednice na tom području. Iz njihovih životopisa izvukli smo samo najznačajnije dijelove, međutim tekstovi u Leksikonu nude znatno više podataka i zanimljivosti. Većina osoba, ne samo sportaša, predstavljena je cjelovito, pa se osim o njihovim zaslugama zbog kojih su i uvršteni, u leksikonskim tekstovima piše i o drugim zanimljivostima, pa i nevoljama koje su ih u životu sustizale, a neke od njih koštale i glave. Slijedi nekoliko primjera koji pokazuju da politika nije bila nimalo nježna prema sportašima.
Ivan Hatvani bio je istaknuti subotički kuglač u razdoblju nakon Prvoga svjetskog rata. Zaposlen je bio u gradskoj upravi pa je, da bi zadržao zaposlenje, prvo bio prisiljen slavenizirati prezime nakon raspada Austro-Ugarske, a budući da je posao nastavio raditi i za vrijeme ponovne mađarske uprave u 1940-im godinama, netragom je nestao nakon ulaska partizana u grad 1944. Gabor Gavro Čović bio je član uprave nogometnog kluba Bačka u razdoblju prije Drugoga svjetskog rata. Krajem rata zatekao se u Zagrebu i nestao u povlačenju iz grada pred partizanima. Gordan Hatze, u Leksikon uvršten jer se 1962. nakon ženidbe doselio u Sombor i tamo osnovao sportsku ambulantu, započeo je uspješnu plivačku karijeru u rodnom gradu Splitu. Hatzeova je karijera naprasno i prerano prekinuta zbog teške ozljede koju je zadobio nakon što su ga pretukli „svjesni omladinci“ jer je zbog priprema za Olimpijske igre u Londonu 1948. odbio otići na omladinske radne akcije. Orjana Čačić, udana Momčilović, rođena u Riđici kraj Sombora u obitelji koloniziranoj iz Dalmacije, bila je rukometašica u somborskom klubu Vesna odnosno Bane Sekulić. Nakon završene rukometne karijere 1981. posvetila se studiju, diplomirala medicinu i zaposlila se kao liječnica medicine rada. Početkom 1990-ih davala je bolovanja ljudima koji su trebali ići na ratište, a na sastanku zaposlenika ambulante usprotivila se naputku liječnicima koji će ići u rat u Hrvatsku da ne smiju pružiti pomoć zarobljenim pripadnicima Zbora narodne garde. Nakon
toga direktor joj je preporučio da je za nju najbolje da napusti Sombor, što je 1992. i učinila. Leksikon podunavskih Hrvata snažno je i uvjerljivo svjedočanstvo postojanosti, duhovne snage i svekolikih postignuća hrvatske zajednice koju predstavlja i u okviru koje i nastaje. Političke mijene sudbonosno su utjecale na položaj i samobitnost te zajednice, a njezini pripadnici na različite su se načine s njima nosili. Ono što je neupitno jest da su podunavski Hrvati na svim poljima davali velik zavičajni doprinos, a nerijetko su svojim djelovanjem i radom nadilazili lokalne okvire. U jednoj od najpopularnijih svojih pjesama, onoj koja se obraća „salašima na sjeveru Bačke“, sasvim se opravdano kaže „vaša j’ grana mala, al’ je fina“. Isto se može reći i za sportaše poniknule u klubovima i sportskim društvima s tog područja, što smo ovim pregledom, nadamo se, i pokazali.
O Leksikonu podunavskih Hrvata u Hrvatskoj se nedovoljno znade i piše. Povremeno se objavi kakav prikaz, a uredništvo tu i tamo održi i pokoje predstavljanje, ali sve to nije u skladu s golemom važnošću izdanja za identitet i kulturu hrvatske zajednice ponajprije u Srbiji, ali i u Mađarskoj. Sa svakim novim sveskom značaj Leksikona dodatno se povećava jer svaki novi broj donosi mnoge manje poznate ili dosad nepoznate činjenice i podatke. Važan je za jačanje identiteta i podizanje stupnja samopoštovanja same zajednice kao i za podizanje njezina ugleda u okviru životne sredine, u ovom slučaju Srbije i Mađarske, a pridonosi i boljem (pre)poznavanju podunavskih Hrvata u okviru hrvatskoga nacionalnog korpusa.
S objavljenih 16 svezaka kojima je abeceda više nego prepolovljena, a abecedarij izvjesno u još većoj mjeri pretočen u leksikonske članke, projekt je u svojoj zreloj etapi iz koje se nazire i sam kraj. Poželimo urednicima još malo strpljenja i ustrajnosti, a nije naodmet poželjeti, pa i zatražiti više razumijevanja za njihov rad i potrebe na onim adresama koje projekt podupiru, s više ili manje dobre volje.
Literatura:
Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca 1 (A), Subotica, 2004.
Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca 2 (B-Baž), Subotica, 2004.
Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca 3 (Be-Br), Subotica, 2005.
Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca 4 (Bu), Subotica, 2005.
Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca 5 (C-Ć), Subotica, 2006.
Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca 6 (D), Subotica, 2006.
Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca 7 (Dž-F), Subotica, 2007.
Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca 8 (G), Subotica, 2008.
Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca 9 (H), Subotica, 2009.
Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca 10 (I), Subotica, 2010.
Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca 11 (J), Subotica, 2011.
Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca 12 (K-Knj), Subotica, 2013.
Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca 13 (Ko-Kr), Subotica, 2017.
Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca 14 (Ku-Kv), Subotica, 2019.
Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca 15 (L-Mal), Subotica, 2021.
Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca 16 (MaljMu), Subotica, 2023.
Mladen Klemenčić je geograf i leksikograf, urednik Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža i glavni urednik više atlasa i leksikona. Predavao je političku geografiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu i Hrvatskim studijima te surađivao s međunarodnim institucijama na istraživanjima granica.
Sport among Croats in Subotica – Stories of Success and Identity
Subotica, once the largest Croatian-populated city besides Zagreb, holds a rich sports history closely linked to the identity of its Croatian community. The Lexicon of Danubian Croats – Bunjevci and Šokci, published by the Croatian Academic Society in Subotica, dedicates significant space to athletes and clubs, highlighting the diversity and depth of Croatian sports life in the region. Across sixteen volumes, the lexicon features 158 sports entries spanning at least 26 disciplines, with football leading the way. The local club Bačka, founded in 1901 by Croats, remains the oldest active football club in Serbia. Alongside footballers, the lexicon profiles Olympians and champions in wrestling, kayaking, gymnastics, handball, volleyball, athletics, and fencing. Beyond athletic achievements, the lexicon reflects the broader social and political challenges faced by Croatian athletes in Subotica, making it an essential cultural record that preserves the community’s sporting legacy and identity.
Hrvatski ragbi – povijest, uspjesi i amaterska strast
Piše: Luka Marin Vuco
Iako su mnogi sportovi danas obilježeni profesionalizmom, hrvatski ragbi čuva duh amaterizma. Od svojih skromnih početaka 1950-ih do povijesnog uspjeha reprezentacije 2022., ragbi u Hrvatskoj bilježi fascinantnu priču. Ovaj sport, prepun entuzijazma i predanosti, povezuje prošlost i sadašnjost kroz uspjehe klubova, igrača i trenera koji su oblikovali njegovu sudbinu.
Najveći uspjeh postigli amateri
Sport je u 21. stoljeću ušao u blještavi stadij svoje evolucije. Za razliku od većine prethodnog stoljeća kada su dominantne asocijacije uz pojam sportaša bile igra, znoj, blato; u aktualnom razdoblju sportašima se pretežito prišivaju izrazi novac, slava, raskoš. Kako je vrijeme odmicalo, profesionalizam je sve više gutao nekoć posvemašnje amatersku narav sporta, da bi naposljetku sportaši amateri završili u zapećku medijske pozornosti.
Stoga ne čudi da je slabo zapaženo prošla vijest o povijesnom uspjehu hrvatske ragbijaške reprezentacije iz travnja 2022. Hrvatski su ragbijaši, naime, pod vodstvom trenera Anthonyja Poše, koji je u presudnom trenutku mijenjao izbornika Milana Jelavića, gostujućom pobjedom nad Izraelom u Jeruzalemu (27:19) osvojili prvo mjesto u Konferenciji 1-jug ispred Malte, Izraela, Cipra i Slovenije. Tim podvigom Hrvatska se nakon tri desetljeća neu-
Reprezentacija Jugoslavije - pred posljedni susret s Čehoslovačkom (1991.)
Gornji red: Protega (izbornik), D. Uzunović, Jurišić, Jakšić, Nedeljković, Dimitrijević, Jerotijević, Deljkić, Čerim, Kecman (trener); donji red: Vehabović, Hamulić, Prebeg, Grujić, Klarić-Kuruz, M. Uzunović, Grubišić
(izvor: „ Jugoslavenski ragbi: Priča o zaboravljenom Savezu“)
spješnih pokušaja konačno uspjela izboriti za plasman u takozvanu Trophy skupinu, odnosno treći rang europskog ragbija u kojem igraju renomiranije reprezentacije poput Belgije, Poljske, Njemačke, Švicarske, Ukrajine, Litve i Češke. Ovaj uspjeh dodatno dobiva na značaju ako se uzme u obzir to da je sredinom 1990-ih hrvatska reprezentacija bila pojačana hrvatskim iseljenicima s Novog Zelanda, koji su ragbi igrali profesionalno, i svejedno nije uspjela osvojiti diviziju, a u ovom pothvatu to je pošlo za rukom isključivo amaterima iz Hrvatske lige, predvođenima kapetanom Nikom Jurišićem. Naspram blještavih postignuća iz drugih kolektivnih sportova poput nogometa, rukometa i vaterpola, plasman u treći europski rang ne čini se kao nešto čime bi se trebalo naročito ponositi. Međutim, za razliku od svojih kolega profesionalaca koji mogu uživati u blagodatima posljednjeg stadija sportske evolucije, hrvatski se ragbijaši i dandanas bave ovim sportom na isti način kao i onda kada je sve počelo – usklađujući treninge i
utakmice sa svakodnevnim poslovima kojima zarađuju za život. Ragbiju posvećuju mnogo vremena i truda iz čiste zaljubljenosti u ovaj sport, stoga su odličan primjer kako pojam uspjeha može biti relativan.
No to ne znači da je povijest hrvatskog ragbija siromašna. Dapače, ragbi je bio jedan od sportova u kojem su u sklopu bivše Jugoslavije od svih naroda Hrvati ostavili najdublji trag kroz klupske uspjehe u državnim prvenstvima kao i po zastupljenosti u državnoj reprezentaciji te matičnom Savezu.
Dominacija hrvatskih klubova u Jugoslaviji
Ragbi je kao sport u Hrvatsku stigao početkom 1950ih godina kada su francuske ekipe odigrale nekoliko promotivnih susreta diljem Jugoslavije. Dana 20. siječnja 1954. u Zagrebu je osnovan Akademski ragbi klub Mladost, prvi ragbijaški klub u Hrvatskoj, dok je u Splitu 20. veljače 1959. osnovan Ragbi klub Nada, koji se potom prometnuo u najuspješniji hrvatski ragbijaški klub.
Prvenstva Jugoslavije u ragbiju održavala su se od 1957. do 1991. godine, s napomenom da su do 1963. održavana po pravilima ragbija 13, odnosno inačice s 13 igrača, a od 1964. po pravilima ragbija 15, koja se prometnula u globalno dominantnu verziju. Splitska Nada osvojila je rekordnih 11 titula prvaka Jugoslavije, a od hrvatskih klubova državne su naslove osvajali i Zagreb (šest puta) te Mladost (jednom). Ragbijaški Kup Jugoslavije održavao se između 1958. i 1991. godine u različitim formatima (1958. – 1963. ragbi 13, 1964. – 1966. i 1969. – 1991. ragbi 15, 1967. – 1968. ragbi 7). Nada je osvojila devet kupova, Mladost četiri, a Zagreb tri. Dakle, od ukupno 35 jugoslavenskih prvenstava više od pola osvojili su hrvatski klubovi, dok su od 32 održana kup-natjecanja hrvatski klubovi osvojili točno polovicu. Jasno da su hrvatski ragbijaši bili i strašno važan čimbenik u izabranoj vrsti i nacionalnom savezu. Ragbi savez Jugoslavije osnovan je 10. srpnja 1954. godine, a prvu međunarodnu utakmicu seniorska reprezentacija Jugoslavije odigrala je 31. srpnja 1968. protiv Rumunjske
(poraz 3:11) na Svjetskim igrama mladih u Staroj Zagori. Jugoslavija je ukupno odigrala 66 službenih utakmica uz omjer od 20 pobjeda, dva neriješena ishoda i 44 poraza. Kao najbolji rezultati jugoslavenske reprezentacije izdvajaju se dva osma mjesta u Europi u natjecanjima Međunarodne amaterske ragbi federacije (FIRA) u sezonama 1977./1978. i 1979./1980.
Istaknuti igrači
Nekolicina Hrvata statistički se izdvaja po svojem doprinosu u izabranoj vrsti. Vinko Labrović, član Nade, upisao je 62 nastupa za reprezentaciju Jugoslavije, po čemu je na vrhu ljestvice od hrvatskih ragbijaša, a drugi ukupno. Iza njega su na vječnoj ljestvici smješteni Tihomir Vranešević, član Zagreba i Siska, s 57 nastupa te Damir Buzov, član Nade, s 49 nastupa. Što se tiče ljestvice strijelaca, najbolji od hrvatskih ragbijaša i drugi ukupno je Pavle Grubišić, član Nade, sa 128 postignutih poena u samo 14 nastupa za Jugoslaviju. Iza njega su smješteni Vinko Labrović sa 74 poena i Dubravko Gerovac, član Zagreba, sa 68 poena. Neki od hrvatskih ragbijaša po okončanju (pa i tijekom) igračke karijere nastavili su davati doprinos u razvoju ovog sporta kroz druge aktivnosti i funkcije na organizacijsko-stručnoj razini. Branimir Alaupović igrao je ragbi za Mladost, Trešnjevku i Zagreb, a po okončanju igračke karijere bio je predsjednik Zagrebačkog ragbi saveza, tajnik Ragbi saveza Jugoslavije i Ragbi saveza Hrvatske. Također je bio član i potpredsjednik Tehničke komisije FIRA-e, međunarodni ragbijaški sudac te u dva navrata (1969. – 1974. pa 1981. – 1987.) izbornik seniorske reprezentacije Jugoslavije. Dobitnik je brončane medalje FIRA-e za zasluge u ragbiju (1973.).
Marko Protega je kao igrač s Nadom osvojio 10 titula prvaka Jugoslavije, a bio je i kapetan jugoslavenske reprezentacije u sezoni 1972./1973. Nakon okončanja igračke karijere osnovao je RK Sinj, a također je bio suosnivač i inicijator osnivanja klubova u Pločama, Šibeniku, Mostaru i Sarajevu kao i Veteranskog ragbi kluba Zrelo doba. Bio je tajnik i član Predsjedništva Ragbi sa-
Razvoj ragbija
Zdenko Jajčević
Siniša Tartaglia
Mihovil Radja (izvor: „Jugoslavenski ragbi: Priča o zaboravljenom Savezu“)
veza Jugoslavije te posljednji izbornik seniorske reprezentacije Jugoslavije.
Mihovil Radja sportsku je karijeru počeo kao rukometaš i atletičar, no 1954. počinje igrati ragbi za Mladost. Po završetku studija 1959. vraća se u rodni Split i postaje trener, igrač i kapetan tek osnovane Nade, s kojom će do jeseni 1974. osvojiti deset titula prvaka Jugoslavije i šest kupova. Od 1980. do 2000. bio je predsjednik Nade, a pored toga bio je predsjednik i član Izvršnog odbora Ragbi saveza Hrvatske i Ragbi saveza Jugoslavije. Od 1967. do 1979. vršio je dužnost saveznog trenera i kapetana seniorske reprezentacije Jugoslavije. Bio je i jedan od suorganizatora dvaju FIRA-inih kongresa održanih u Hrvatskoj (1967. u Dubrovniku i 1997. u Zagrebu). Za svoje sportske zasluge Radja je 1992. godine nagrađen najvišim sportskim odličjem u Hrvatskoj – Državnom nagradom za sport „Franjo Bučar“ (1992.), a nagrađen je i FIRA-inom brončanom medaljom za zasluge u ragbiju (1983.).
Siniša Tartaglia jedan je od osnivača Nade kao i ragbijaških klubova Arena (Pula), Ploče, Jadran – HRM (Split), Sinj i Dubrovnik. U Ragbi savezu Jugoslavije djelovao je kao član Izvršnog odbora (1964. – 1991.) i bio njegov predstavnik u FIRA-i (1972. – 1991.), a potom i predstavnik Hrvatske u ovom tijelu (1992. – 1995.). Za svoje zasluge u razvoju ragbija dobio je FIRA-inu zlatnu, srebrnu i brončanu medalju, Zlatnu plaketu RSJ-a, Zlatnu medalju Saveza za fizičku kulturu Jugoslavije, odlikovanje Red Danice hrvatske i Trofej Splitskog saveza sportova „Fabjan Kaliterna“. Zdenko Jajčević igrao je ragbi za Zagreb od 1965. do 1985., dok je za reprezentaciju Jugoslavije nastupio 11 puta. Trener Zagreba bio je u razdoblju od 1974. do 1994. kao i 1997. godine, a pod njegovim vodstvom klub je osvojio sedam titula državnih prvaka i tri nacionalna kupa. Bio je savezni trener ragbijaške reprezentacije Jugoslavije u tri navrata (1975. – 1976., 1980., 1982. –1987.). Kasnije je postao prvi izbornik hrvatske ragbijaške reprezentacije, koju je vodio i na Mediteranskim igrama u Francuskoj 1993. gdje je osvojeno četvrto mjesto. Od rujna 2000. do svibnja 2005. bio je trener Prvoga ženskog ragbi kluba Viktorija. Od 2003. do 2005. bio je izbornik hrvatske ženske ragbijaške reprezentacije i član Komisije za žene Izvršnog odbora FIRA-e. Dobitnik je Državne nagrade za sport „Franjo Bučar“ (2001.), a ovdje svakako treba napomenuti da je Zdenko Jajčević bio dugogodišnji urednik lista Povijest hrvatskog sporta i predavač Povijesti sporta na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu te prvi ravnatelj Hrvatskoga športskog muzeja. Svi navedeni bili su povrh svega veliki ragbijaški entuzijasti – golem dio svojih života posvetili su misiji da pokažu društvu da ovaj naizgled vrlo surov sport posjeduje specifične čari i ljepotu. Ragbi možda nije stekao
masovnost, ali je uhvatio korijene diljem Hrvatske i nastavio se razvijati u svojem polaganom ritmu te je danas jedan od sportova u kojem se i kod nastupa hrvatske reprezentacije još uvijek može doživjeti iskonska čistoća amaterizma.
Literatura:
JAJČEVIĆ, Zdenko. Prvi ženski ragbi klub Viktorija 2000. –2004. Zagreb: Hrvatski športski muzej, 2005.
PROTEGA, Marko i MILENKOVIĆ, Slaviša. Jugoslavenski ragbi: Priča o zaboravljenom Savezu (1954. – 1991.). Ljubljana: vlastita naknada, 2014.
TARTAGLIA, Siniša (ur.): 50 godina Nade 1959. – 2009. Split: Ragbi klub „Nada“, 2009.
Luka Marin Vuco magistar je bibliotekarstva i lingvistike. Voditelj je Knjižnice Hrvatskoga športskog muzeja, istaknuti je autor na portalu Telesport.hr., a pisao je članke sportske tematike i za časopis „Olimp“ te Hrvatski atletski savez.
Croatian
Rugby – A History of Passion, Perseverance, and Amateur Spirit
While many modern sports have become synonymous with money, fame, and professionalization, Croatian rugby has remained rooted in the values of amateur passion and dedication. From its modest beginnings in the 1950s to a historic national team victory in 2022, the development of rugby in Croatia tells a unique story of perseverance and pride.
Croatia’s rugby heritage includes strong club traditions, particularly in the Yugoslav era, when Croatian teams like Nada, Zagreb, and Mladost dominated national championships and cups. Players from these clubs formed the backbone of the Yugoslav national team, and their contributions helped raise the profile of the sport in the region.
The 2022 triumph of the Croatian national team — winning the Rugby Europe Conference 1 South and qualifying for the Trophy division — was achieved by entirely amateur players, many of whom balance their rugby careers with full-time jobs. This success, achieved without foreign reinforcements or financial incentives, serves as a powerful reminder of what genuine sportsmanship can accomplish.
The article also pays tribute to legendary figures who shaped the sport’s development — players, coaches, administrators, and enthusiasts whose decades-long commitment left a lasting impact. Their stories reflect how rugby in Croatia, though never a mass phenomenon, has grown steadily and with heart, maintaining its integrity as a sport of true passion.
Donjogradski ponos
– olimpijaši
Piše: Dragutin Kerže
Fotografije: privatna arhiva
Seniorska i juniorska generacija nogometaša Olimpije, 1933.
Nogometni klub Olimpija, simbol osječkoga Donjega grada, već više od sto godina okuplja sportaše i ljubitelje nogometa. Davne 1923. u najistočnijem dijelu grada osnovan je kao sportsko društvo koje je, uz nogometaše, objedinjavalo i rad šahovske i biciklističke sekcije te kulturno-prosvjetne sekcije s dramskim i tamburaškim ansamblima. Stoljetnu tradiciju u pojedinim su razdobljima dodatno oplemenjivali tenisači, stolnotenisači, rukometaši(ce), košarkaši(ce) i boćari, a kraće vrijeme i pripadnici kuglačkog, šahovskog i karate kluba, pa je Olimpija bila i ostala važan dio identiteta i istinski ponos Donjega grada.
Momčad koja je u sezoni 1988./1989. osvojila naslov prvaka HNL „istok“: G. Škaro, Mišić, Iličić, Vučković, Čutura, Špehar, Semeš, Nikolić (stoje slijeva), Gotal, Sarić, Sambol, Stražanac, Kordić, Čakalić i I. Liović
Jesen 1966., pod vodstvom trenera Dragutina Boce (stoji prvi slijeva), za Olimpiju u prvenstvu Podsavezne lige Osijek igrali su: Rade, Novak, A. Bubalo, I. Anđelić, Muehl, Kardoš (stoje slijeva), Grujičić, Štabek, Migač, Matijević, Novokmet i I. Gutzmirtl
Bogata povijest od ŠDO do Olimpije
Službeni osnutak nogometnoga kluba Olimpija zabilježen je 7. rujna 1923., kada je za predsjednika prvoga Izvršnog odbora izabran ugledni ravnatelj Šećerane Ervin Roscher. Prvotno je bilo zamišljeno da klub nosi ime Omladinac, no tadašnje jugoslavenske vlasti smatrale su ga nepoćudnim, pa je tri mjeseca kasnije, 23. prosinca, na prvoj sjednici Skupštine („zakazanoj u 3 sata poslijepodne u društvenim prostorijama u gostionici kolodvor u Donjem gradu“) izabrano novo ime – Olimpija. Zanimljivo je da su klupske značke već bile izrađene s inicijalima „ŠDO“ (Športsko društvo Omladinac), pa je novo ime moralo imati početno slovo „o“ (dakako zbog zgotovljenih značaka).
Već pri osnutku novo je sportsko društvo osim nogometne, imalo šahovsku, koturašku (biciklističku) i kulturno-prosvjetnu sekciju s dramskim i tamburaškim ansamblima. U raznim razdobljima, međutim, uz simbol donjogradskog sporta vezivali su se i tenisači, stolnotenisači, košarkaši, rukometaši, boćari, borci karatea i trkači, pa je Olimpija odavno prerasla sportske okvire. Naime, u tom su se društvu, poglavito opredijeljenom za amaterizam te sustavni odabir i školovanje mladeži, ovisno o sklonostima već cijelo stoljeće okupljali brojni donjogradski dječaci i djevojčice, mladići i djevojke. No nogomet je ipak uvijek ostao u središtu zbivanja.
Uspjesi 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća
Iako rezultati nikada nisu bili primarni cilj kluba, nekoliko Olimpijinih naraštaja ostavilo je dubok trag u nogometnim analima slavonsko-baranjske regije, ali i izvan njezinih granica. Prvi put se „nogometni puk“ na istoku Osijeka uzburkao u ljeto 1967., kad je kroz burne kvalifikacije izboreno uvrštenje u tada respektabilnu Slavonsku nogometnu zonu. Klub je tada igrao u društvu s vinkovačkim klubovima Dinamom (danas Cibalia), Spačvom i Lokomotivom, gradskim rivalom Metalcem kao i s najboljim nogometašima Slavonskog Broda, Belog Manastira, Županje, Borova, Đakova, Valpova i Požege.
Novi iskorak Olimpiji donijela je generacija koju je predvodio iskusni trener Ivica Rukavina zvan Juco s kojim je klub 1979. osvojio prvo mjesto u Podravskoj skupini SNZ i sudjelovao u atraktivnim kvalifikacijama za plasman u tzv. Jedinstvenu republičku ligu Hrvatske s Varteksom iz Varaždina i Slogom iz Čakovca. Odlučujuće je bilo gostovanje u Varaždinu, gdje je domaćin, uz mnogo zamjerki Osječana na suđenje, pobijedio i ostavio Donjograđane „pred vratima“ dotad najvećega natjecateljskog dosega. Konačno, neposredno prije raspada bivše Jugoslavije, osvojivši ‘89. naslov prvaka HNL „istok“, nogometaši Olimpije dvije sezone natjecali su se u nekadašnjoj Međurepubličko-pokrajinskoj ligi „sje-
U posljednje dvije natjecateljske sezone prije raspada bivše Jugoslavije Olimpija se natjecala u Međurepubličko-pokrajinskoj ligi „sjever“, a na tribinama Zelenog polja okupljalo se i do 1500 gledatelja
FIFA je imala posla!
Jedan od najzanimljivijih kurioziteta u povijesti Olimpije zabilježen je u jesen 1943. godine na utakmici između osječkih klubova Hajduka i Olimpije. Hajduk je bio mnogo bolja momčad i poveo s uvjerljivih 5:0, a u završnici susreta sjajni Frane Rupnik (kasnije istaknuti reprezentativac u novoj državi) uputio je loptu prema praznoj mreži Olimpije.
No umjesto da lopta završi u golu, ispred gol-crte ju je iz polja izbacio navijač donjograd-
skog sastava! Sudac je ipak priznao pogodak, što je izazvalo burnu reakciju Olimpije. Klub se najprije žalio Hrvatskome nogometnom savezu, no kada je žalba odbijena, odlučili su otići korak dalje – uputili su službeni prosvjed FIFA-i.
Olimpija je na kraju dobila zadovoljštinu –utakmica je poništena, a u ponovljenom susretu dogodilo se pravo iznenađenje: Olimpija je senzacionalno pobijedila favorizirani Hajduk s 3:1.
ver“ sa suparnicima iz istočne Hrvatske, sjeverne Bosne i Hercegovine, Vojvodine i zapadne Srbije, što je tada bio treći stupanj u jugoslavenskom nogometu.
Novi izazovi u samostalnoj Hrvatskoj
Budući da je klub oduvijek bio prepoznat po svome prohrvatskom opredjeljenju, mnogi su vjerovali da će s nastankom samostalne Hrvatske Olimpija doživjeti puni procvat. Vjerovalo se, naime, da će čelnici donjograd-
Članovi uprave SD Olimpija 1933. ispred zgrade tadašnje Učiteljske škole (Preparandije) u Donjem gradu, gdje se danas nalazi
Obrtnička škola Olimpija
Predsjednici i treneri kroz povijest
Nakon utemeljiteljskog čelnika Ervina Roschera, koji je 1923. godine izabran za prvog predsjednika, Olimpiju su do Drugoga svjetskog rata vodili: Nikola Wittner, Stjepan Borbaš, Ignjo Langfelder, Ladislav Kraus, Ante Waechtersbach, Ljudevit Bingold i Andrija Kocijanović.
U razdoblju od 1948. do 1991. godine na čelu kluba smjenjivali su se: Vojislav Lukić, Pavao Čanadić, Ivan Potkoč, Franjo Babić, Ivan Jerbić, Stevan Manula, Franjo Katalenac, Dušan Stanojlović, Marko Novokmet, Ante Liović, Božo Smoljo, Zvonko Erak, Šime Čačić, Josip Kovačević, Marko Vranješ, Ivan Kurtović, Milenko Lozušić, Vinko Medić, Edo Petrinšak, Boro Grgić, Franjo Pope, Ivan Šunjić, Draško Grebenar, Ivica Vrkić, Željko Mandić i Marko Kvesić.
U pretposljednom mandatu klub je vodio Alen Majić, a sadašnji je predsjednik Mario Iličić.
Neporecive zasluge za opstojnost Olimpije pripadaju i dugogodišnjim tajnicima – Rudolfu Hodaku i Ivanu Šutalu.
Reprezentativci i internacionalci iz Olimpije
Kroz različite naraštaje Olimpije, ljubičasti dres –koji je godinama bio i plavi – nosili su brojni nogometaši čija su imena trajno upisana u prvoligašku scenu. Među njima su i oni koji su postali hrvatski reprezentativci, pa čak i internacionalci.
Na tom popisu, s većom ili manjom reputacijom, nalaze se: Branko Škaro, Antun Batinić, Marin Skender, Filip Šušnjara, Dušan Alempić, Domagoj Malovan, Ilica Perić, Vlado Kasalo, Petar Krpan, Zoran Zekić, Robert Špehar, Antun Labak, Hrvoje Bubalo, Željko Pakasin, Ivan Lišnić, Goran Popović, Ivo Smoje, Ilija Ivković, Zlatko Jurasović, Slaven Vrbanić,
Igor Tkalčević, Darko Čordaš, Dražen Vidović, Vedran Jugović, Dragan Vukoja, Krunoslav Rendulić, Ronald Grnja, Goran Meštrović, Josip Iličić, Jurica Vranješ, Tihomir Maletić, Zvonko Knez, Davor Bajsić, Hrvoje Plavšić, Mario Mijatović, Dražen Knežević, Mirsad Kerić, Marijan Nikolić, Igor Brkić, Dražen Lekšan... te najnovija akvizicija splitskog Hajduka – Mihael Žaper.
Nepravedno bi bilo ne spomenuti i istinsku ikonu Olimpije – dugogodišnjega kapetana Zvonka Nikšića. Popularni „Glava“, britki stoper, cijelu je svoju nogometnu karijeru proveo u donjogradskom klubu, ostavivši neizbrisiv trag.
Donji grad, Osijek
skih tvornica, poduzeća i tvrtki kao i prije osamostaljenja, davati golemu potporu razvoju simbola Donjega grada. Godinama se to i ostvarivalo, pa su olimpijaši dvadesetak godina dograđivali ranije stečeni ugled natječući se u Drugoj ligi „sjever“, potom u Prvoj „B“ hrvatskoj ligi „istok“ te u Trećoj hrvatskoj ligi „istok“. Nažalost, kako je vrijeme odmicalo, rezultati nekih novih naraštaja posta(ja)li su sve slabiji i slabiji, pa je proslavu svoje stogodišnjice seniorska momčad Olimpije dočekala natječući se daleko od „svjetala pozornice“ u Prvoj županijskoj osječko-baranjskoj ligi. Unatoč tome, stogodišnjica kluba 2023. godine proslavljena je dostojanstveno, s nizom sportskih i kulturnih događanja. Dokumentarni film mladoga osječkog autora Hrvoja Petrovića o povijesti kluba bio je vrhunac proslave, a Donji grad te je večeri zasjao u ljubičastoj boji. Danas Olimpija nastavlja djelovati oslanjajući se na mlade naraštaje, a bivši igrači i sportski entuzijasti rade na povratku nekadašnjeg ugleda. Jer na igralištu na Zelenom polju nikad se nije odustajalo od prihvaćanja svih dječaka željnih nogometa, i danas im se poklanja velika pozornost, što bi i trebalo zbog svega što Olimpija i danas predstavlja u najistočnijem dijelu Osijeka – mnogo više od sporta…
Dragutin Kerže osječki je sportski novinar i publicist, dugogodišnji urednik sportske rubrike Glasa Slavonije te jedan od najistaknutijih kroničara slavonskog sporta. Autor je više sportskih monografija, među kojima se ističu „SD Grafičar Osijek 1926. – 1981.”, „Najvažnija utakmica” i „Olimpija simbol Donjega grada”. Dobitnik je brojnih nagrada za doprinos sportskom novinarstvu, uključujući nagradu za životno djelo Hrvatskog zbora sportskih novinara (2014.).
Olimpija Osijek: A Century of Sporting Passion and Community Pride
Founded in 1923, NK Olimpija from Osijek’s Donji Grad has been a symbol of local identity and sporting spirit for over a century. Originally established as a multi-sport club, including chess, cycling, and cultural activities, Olimpija became best known for its football tradition, deeply rooted in community values and youth development.
The club experienced its greatest successes in the 1960s and 1970s, advancing to the Slavonian Football Zone and later contending for promotion to the national league. In independent Croatia, Olimpija competed in regional and national competitions, celebrating its centenary in 2023 with pride, despite competing in lower divisions.
Olimpija has produced numerous notable players, some of whom became internationals and Croatian national team members. Its legacy extends beyond sports, reflecting the resilience and spirit of Donji Grad, where generations have embraced football not just as a game, but as a way of life.
Središnja svečanost stote obljetnice Olimpije u Dječjem kazalištu Branka
Mihaljevića, 2023.
Legenda hrvatskog nogometa
Bernard Vukas u reprezentacijama Svijeta i Europe
Feldmaršal Montgomery rukuje se s Bernardom Vukasom prije utakmice (izvor: arhiva Jurice Gizdića)
Piše: Vladimir Iveta
Bernard Vukas (1927. – 1983.) nije bio samo najbolji igrač splitskog Hajduka svih vremena već i simbol hrvatskog nogometa. Godine 2004. Hrvatski nogometni savez proglasio ga je najboljim hrvatskim nogometašem 20. stoljeća, dok je u anketi Večernjeg lista okrunjen titulom najboljega hrvatskog sportaša prošlog stoljeća. Kao prvi poslijeratni jugoslavenski profesionalni nogometaš u inozemstvu, Vukas je svojim talentom dominirao na terenima. Posebnu čast doživio je nastupajući za reprezentacije Svijeta i Europe, gdje je rame uz rame s najboljim svjetskim igračima potvrdio svoj status nogometne legende.
Rođeni Zagrepčanin s Trešnjevke, Bernard Vukas nogometnu je karijeru započeo u domaćoj Concordiji. Poslije završetka Drugoga svjetskog rata nastupao je za NK Amater i NK Zagreb, koji je nastao fuzijom Amatera i klubova Tekstilac i Sloboda. Igrajući za Zagreb u prvome poslijeratnom prvenstvu Hrvatske 1946./1947., privukao je pažnju stručnjaka splitskog Hajduka. U sljedećem prvenstvu dvadesetogodišnji Bajdo, kako su zvali plavokosog napadača, igra za Hajduk čime je započela njegova legendarna veza s klubom.
Za Hajduk je Vukas nastupao od 1947. do 1962. godine, uz stanku od 1957. do 1959., kada je igrao za talijansku Bolognu kao prvi poslijeratni jugoslavenski profesionalni nogometaš u inozemstvu. Igračku karijeru završava u austrijskim klubovima. Za reprezentaciju je u razdoblju od 1948. do 1957. godine odigrao 59 utakmica i postigao 23 pogotka. S Hajdukom je osvojio tri državna prvenstva, a s reprezentacijom dva olimpijska srebra. U prvenstvu 1954./1955. bio je najbolji strijelac lige s postignutih 20 pogodaka.
Vukas je bio dio jedne iznimno nadarene generacije hajdukovih, hrvatskih i jugoslavenskih nogometaša koja je bila poznata u čitavoj Europi. Stoga ne čudi da je nekoliko tih igrača bilo pozvano da nastupi za selekciju FIFA-e, odnosno UEFA-e. Te su selekcije nastupale na raznim obljetnicama nacionalnih nogometnih saveza, a njihove su utakmice izazivale veliko zanimanje, što se vidi i po broju gledatelja koji su im prisustvovali.
Engleska – FIFA
Jednoga rujanskog dana 1953. godine Bernard Vukas je na Starom placu susreo Lea Lemešića, koji mu je rekao: „Određen si među kandidate za momčad FIFA-e! Ide i Ero! Putuju Čik i Zebec!“
Tako Vukas opisuje kako je saznao za poziv da sudjeluje u selekciji FIFA-e koja će se 21. listopada iste godine povodom 90. godišnjice osnivanja Engleskoga nogometnog saveza suprotstaviti na londonskom Wembleyju reprezentaciji Engleske. S njim su pozvani i njegov suigrač Vladimir Beara (Ero) te Zagrepčani koji su igrali za beogradski Partizan, Zlatko Čajkovski (Čik) i Branko Zebec.
Njihova je avantura započela u Amsterdamu, gdje je bilo predviđeno okupljanje igrača i odigravanje trening-utakmice protiv Barcelone. Iako se službeno radilo o reprezentaciji FIFA-e, momčad su zapravo činili europski igrači, i to iz zapadne i srednje Europe. Nije bilo Mađara, tada najbolje momčadi svijeta, koja je samo mjesec dana nakon ove svečarske utakmice pobijedila Englesku u gostima sa 6:3.
Utakmicu protiv Barcelone od Hrvata započeli su Vukas i Zebec, a u drugom poluvremenu u igru su ušli
Vladimir Beara, Zlatko Čajkovski, Bernard Vukas i Branko Zebec - četiri hrvatska igrača koja su nastupila za selekciju FIFA-e 1953. Fotografija prije utakmice Partizan – Hajduk (izvor: Miljenko Smoje, „ Hajdučka legenda“)
Beara i Čajkovski. Vukas je postigao prvi pogodak u 5:2 pobjedi reprezentacije Kontinenta.
Gospodo, sada ili nikada!
FIFA-inu su momčad u Londonu dočekali europski nogometni dužnosnici. Dotad Englesku na domaćem terenu nikad nije porazila neka nebritanska momčad. Stoga je igračima predstavnik francuskog saveza Barreaux poručio: „Mladići, vjerujemo u vas!“, a Nijemac Walter Nausch: „Meine Herren, jetz oder nie!“ („Gospodo, sada ili nikada!“).
Potrebno je napomenuti da je slična utakmica odigrana u svibnju 1947. u Glasgowu povodom povratka britanskih nogometnih saveza u FIFA-u. Tada je reprezentacija Velike Britanije lako savladala selekciju Europe čak sa 6:1. Stoga je jasno zašto su dužnosnici europskih nogometnih saveza htjeli pokazati da su se stvari promijenile.
Za FIFA-u su, osim naše četvorke, nastupili Walter Zeman, Ernst Ocwirk i Gerhard Hanappi iz Austrije, Joseph Posipal iz SR Njemačke, Giampiero Boniperti iz Italije, Ladislao (László) Kubala i Joaquín Navarro iz Španjolske te Nils Gunnar Nordahl iz Švedske. Nekorištene rezerve bili su Austrijanci Ernst Happel i Karl Stotz te Španjolci Andrés Bosch i Estanislau Besora. Najviše igrača, po tri, dali su bečki Rapid i Barcelona. Momčad je sastavila FIFA-ina komisija predvođena nizozemskim nogometnim dužnosnikom i trenerom Karelom Lotsijem.
Igrače je na izlasku iz tunela prije utakmice dočekao rasprodani Wembley. Bilo je prisutno 97 000 gledatelja koji su ukupno platili 49 100 funti da bi gledali utakmicu između reprezentacije Engleske i, kako su je Englezi „skromno“ nazvali, reprezentacije Ostatka svijeta. Počasni gost bio je proslavljeni britanski vojskovođa feldmaršal Bernard Montgomery, koji se prije utakmice i rukovao s igračima na terenu.
Već u šestoj minuti utakmice Vukas je ušao u protivnički
kazneni prostor, a tamo ga je prekršajem zaustavio engleski branič. Kazneni udarac sigurno je izveo mađarski Španjolac Ladislao Kubala i ekipa u plavim dresovima s FIFA-inim grbom vodila je s 1:0. Međutim, već minutu kasnije Englezi su izjednačili.
Kontinentalci su opet poveli s dva gola Giampiera Bonipertija, tadašnjeg igrača, a kasnijega dugogodišnjeg i najuspješnijeg predsjednika torinskog Juventusa. Pogotke je postigao nakon centaršuta Zebeca, odnosno asistencije Vukasa.
On je glava i noga istovremeno
Nakon nesporazuma španjolskog braniča Navarra i austrijskog vratara Waltera Zemana Jimmy Mullen smanjio je rezultat na 3:2. Isti je igrač na početku drugog poluvremena svladao Vladimira Bearu, koji je ušao na poluvremenu te je tako rezultat opet bio neriješen. Selekcija FIFA-e još je jednom povela drugim zgoditkom Kubale. U posljednjoj minuti utakmice, kada je već bio izgledan prvi engleski poraz, nakon jednog sudara Čajkovskog s engleskim napadačem Mortensenom, sudac Mervyn Griffiths iz Walesa dosudio je kazneni udarac za domaću momčad. Nakon sučeva zvižduka, kako je kazivao Vukas, sve je izgledalo kao na nekoj nižerazrednoj utakmici i svi su „plavi“ igrači poletjeli prema sucu. Na različitim jezicima čulo se: „Kako je to mogao biti penal?“
Prema Vukasovim sjećanjima, Čajkovski je bio uvjeren da mu se sudac osvećuje jer ga je početkom poluvremena dvaput nenamjerno pogodio loptom. U svakom slučaju, kao i obično, igrački protesti nisu urodili plodom, sudac je ostao kod svoje odluke, a Alfred Alf Ramsey izjednačio je na 4:4. Ramsey je kasnije postao engleski izbornik i 1966. godine osvojio (zasad jedino) Svjetsko prvenstvo za Englesku. Engleski kapetan na toj utakmici bio je tada 38-godišnji Stanley Matthews iz Blackpoola. Vjerojatno tada nitko nije mogao slutiti da će budući sir Stanley aktivno igrati još punih četrnaest godina, do navršene 52 godine. Sudac Griffiths ostao je zapamćen po još jednoj egzibiciji. Naime, prema tadašnjim pravilima igrača se moglo zamijeniti tek u 44. minuti, a vratara i ranije ako je ozlijeđen. Trener Europljana Walter Nausch nakon primljenog gola u 40. minuti želio je zamijeniti vratara Zemana s Bearom, pod izgovorom da je prvi vratar ozlijeđen. Zeman je pokazivao na gležanj, Beara je već bio na gol-crti, ali Griffiths nikako nije dao da se obavi izmjena. Nakon što je završilo poluvrijeme, iako se u nastavku mogla obaviti zamjena, sudac je ušao u svlačionicu, prema Vukasovim riječima „važno pogledao gležanj, kao liječnik ortoped, i važno izjavio: ‘Mister Beara može ući.’“ Londonska je publika pljeskom popratila ulazak Vladimira Beare kojega se sjećala s reprezenta-
tivne utakmice na Highburyju nakon koje je dobio nadimak Great Vlad Kasnije je, prisjećajući se te utakmice, jedan od najboljih austrijskih igrača svih vremena Ernst Ocwirk izjavio: „Vukasa više cijenim nego Puskása i Koscisa. Možda su Puskás i Koscis naoko opasniji, Vukas, međutim, izgrađuje cijelu igru svoje momčadi, on je glava i noga istovremeno.“
Izvještavajući s te utakmice, njemački sportski časopis Kicker napisao je: „Taj plavokosi Vukas mnogo je više raspaljivao navalu nego Kubala. Njegov radijus djelovanja bio je neizmjeran. Dorastao je svakom Englezu. Neizmjerno je njegovo građenje igre. Samo je često pretjerivao u solo igranju. Vukas je nesvakidašnji talent u napadu, on je svuda izvanredan.“
U splitskom dnevniku Slobodna Dalmacija objavljene su reakcije londonskih novina na utakmicu. Engleski novinari priznali su da su „kontinentalci“ bili bolja momčad, a da je kazneni udarac za Englesku u najmanju ruku dvojben. Izvjestitelj Daily Telegrapha napomenuo je: „Englezi su imali sreću da postignu neriješeni rezultat jer ih je nadigrala najbolja linija navale koju sam ikada vidio.“
Velika Britanija – UEFA
Godine 1955. Nogometni savez Sjeverne Irske slavio je 75 godina od osnutka i organizirana je utakmica između reprezentacije Velike Britanije (vjerojatno je procijenjeno da bi slavljenička reprezentacija bila preslaba da se suprotstavi ovakvom suparniku) i reprezentacije Europe (predstavljene kao Ostatak Europe). Za Europu su pozvani hrvatski igrači Bernard Vukas i Branko Zebec, zajedno s njihovim suigračem iz jugoslavenske reprezentacije, igračem novosadske Vojvodine Vujadinom Boškovom.
Vukas se sjećao da je o pozivu tijekom srpnja pročitao u Slobodnoj Dalmaciji te da se nije tome posebno obradovao jer je to značilo da je trebao prekinuti odmor i ribolov, čime se zanimao i tješio nakon što je s Hajdukom ispao iz Srednjoeuropskog kupa od mađarskog Vörös Loboga, a Vladimir Beara prešao u Crvenu zvezdu. Kasnije je dobio službenu potvrdu od Nogometnog saveza Jugoslavije te je sa svoja dva sunarodnjaka 11. kolovoza 1955. doputovao u London. Vukas bilježi da ih nitko nije dočekao na aerodromu te da ih je iz autobusa izbacio vozač koji im nije vjerovao da će mu voznu kartu platiti kada dođu do hotela. Kako taksist nije tražio plaćanje unaprijed, „kontinentalci“ su se ukrcali u taksi i dovezli do hotela, gdje im je predsjednik tek prije godinu dana osnovane UEFA-e, Europske nogometne federacije, Ebbe Schwartz platio vožnju.
Reprezentaciju Europe vodio je francuski trener Pierre Pibarot, donedavni izbornik Francuske. Budući
Legenda hrvatskog nogometa
je s momčadi govorio francuski, a nije bilo prevoditelja, Vukas se sjećao da nije previše obraćao pažnju na trenerove riječi prije utakmice, osim da je zapazio da često ponavlja riječ tirer (pucati).
Utakmica je odigrana 13. kolovoza 1955. u Belfastu na stadionu Windsor park pred 60 000 gledatelja. U Slobodnoj Dalmaciji netočno je objavljeno da je bilo 80 000 gledatelja, iako je tadašnji kapacitet tog stadiona bio 60 000. Danas prima 13 000 gledatelja. Prije utakmice se na igralištu odvijao glazbeni i plesni program, a uzduž stadiona vijorile su se zastave država iz kojih su dolazili europski igrači. (Kraća filmska snimka utakmice može se pogledati na: https://digitalfilmarchive.net/media/ great-britain-v-rest-of-europe-1850 ).
Britanska je reprezentacija očito bila sastavljena „po ključu“, s po tri engleska, škotska i irska igrača te s dva Velšanina. Za reprezentaciju Europe nastupila su tri igrača iz Jugoslavije, Lorenzo Buffon iz Italije (bratić djeda Gianluigija Buffona, kasnijega talijanskog reprezentativca, također vratara), Raymond Kopa, Robert Janquet i Jean Vincent iz Francuske, Alfons van Brandt iz Belgije, Ernst Ocwirk iz Austrije, José Travacos iz Portugala, Bengt Gustavsson iz Švedske i Jørgen Sørenssen iz Danske.
Najveća zvijezda u momčadi Europe
Prvo je poluvrijeme završilo rezultatom 1:1. Sredinom drugog poluvremena momčad u crvenim dresovima s
UEFA-inim grbom povela je zgoditkom Bernarda Vukasa. Tri minute prije kraja utakmice opet je Vukas zabio i povećao vodstvo na 3:1. Već sljedeće minute francuski napadač Raymond Kopa nalazi se u britanskome kaznenom prostoru, ali je prekršajem spriječen u postizanju zgoditka. Trener Pibarot odlučio je prije utakmice da mogući kazneni udarac trebaju pucati Vukas ili Kopa, a na licu mjesta izvođača je trebao odrediti kapetan momčadi Ernst Ocwirk. Austrijanac je opisao daljnje događaje:
„Pošto je Kopa fauliran, pogledao sam Vukasa. On mi, međutim, to odbija rukom i glavom. Travasos mi je dao do znanja da bi on htio izvršiti kaznu. Portugalac je izvrstan tehničar, ali njega Pibarot nije predvidio. Zbog toga ne mogu pristati. U to mi padne na um da je Vuki već postigao dva gola. ‘Hat-trick!’ – zavikao sam mu kako bih ga nagovorio i osokolio. ‘Pucaj u svoj ugao!’ – rekao sam energično na bečkom dijalektu. Poslušao je. Plasirao je loptu s unutrašnjom stranom kopačke u desni kut. Mreža se zatresla… Konac utakmice. Vuki je došao k meni. ‘Ja ne pucam penale kod kuće!’ Ovo priznanje došlo je malo kasno. On nije specijalist za jedanaesterce, to znači da on svom klubu ne puca nikad penal.“ Vukas je svoje pogotke postigao u 77., 87. i 88. minuti utakmice. Znači, u samo 11 minuta postigao je hat-trick selekciji Velike Britanije.
Poslije utakmice trener Pibarot u izjavi za medije posebno je pohvalio igru Vukasa, Kope i Ocwirka.
Momčad FIFA-e/Europe, listopad 1953. (izvor: arhiva Jurice Gizdića)
Slobodna Dalmacija prenijela je neke reakcije britanskog tiska nakon utakmice. Tako je News World pisao: „Vukas i Kopa potpuno su nadigrali britansku obranu. U ovim najcrnjim danima za naš nogomet Vukas i Kopa bili su oni koji su nam nanijeli najviše štete. Ova dva profesora nogometne umjetnosti dali su najbolju igru koju je Belfast ikada vidio.“ Reynold’s News je Vukasa istaknuo u naslovu: „Jugoslaven potopio britanski nogomet“ te u članku napomenuo da je Vukas bio najveća zvijezda u momčadi Europe.
Literatura:
BUTLER, Bryon. The Official History of the Football Association. London, 1991.
GIZDIĆ, Jurica. Hrvatski reprezentativci i izbornici. Zagreb, 2012.
SMOJE, Miljenko. Hajdučka legenda. Split, 1971.
VUKAS, Bernard. 50 utakmica u državnom dresu. Split, 1956.
„Sportski saradnici londonskih listova o utakmici EngleskaKontinent.“ Slobodna Dalmacija, 23. listopada 1953. 5. „Izvrsna igra kontinentalaca.“ Slobodna Dalmacija, 15. kolovoza 1955. 3.
Mrežne stranice: http://www.englandfootballonline.com/Seas1946-60/1953-54/ M0282RoW1953.html, pristup 29. svibnja 2024.
https://www.11v11.com/matches/england-v-fifa-21-october-1953-226275/, pristup 29. svibnja 2024.
https://www.11v11.com/matches/great-britain-v-rest-of-europe-13-august-1955-226551/, pristup 29. svibnja 2024. http://stadiumdb.com/stadiums/nir/windsor_park, pristup 30. svibnja 2024.
Vladimir Iveta diplomirani je pravnik. Objavio je tri knjige te više znanstvenih i stručnih članaka. Predmet interesa su mu povijest nogometa i španjolska politička, kulturna i pravna povijest 20. stoljeća. Zaposlen je u Hrvatskome nogometnom savezu na mjestu zamjenika glavnog tajnika.
Bernard Vukas in the World and European Representative Team
Bernard Vukas, one of the greatest footballers in Croatian history, rose to international prominence not only as a legend of Hajduk Split but also as a key figure representing the World and European teams during the 1950s. His exceptional skill and playmaking ability earned him a place alongside football’s elite in two major showcase matches.
In 1953, to mark the 90th anniversary of the English Football Association, Vukas was selected for the FIFA team that faced England at Wembley Stadium. Playing in front of 97,000 spectators, he assisted crucial goals and drew widespread praise for his dynamic performance, with commentators recognising him as one of the game’s standout players.
Two years later, in 1955, Vukas represented Europe against Great Britain during the 75th anniversary of the Irish Football Association. He scored a remarkable hattrick within just eleven minutes, cementing his reputation as the star of the match. Contemporary media hailed his technical brilliance and creative influence on the pitch, placing him at the pinnacle of the European team.
Vukas’s performances in these prestigious matches not only showcased his individual talent but also highlighted the quality of Yugoslav football at the time, earning admiration across Europe and contributing to his legacy as an ambassador of the sport.
Fabjan Kaliterna – otac splitskog sporta i čuvar tradicije
Piše: Jurica Gizdić
Fotografije: arhiva Jurice Gizdića
Ono što je dr. Franjo Bučar za hrvatski sport, to je inženjer Fabjan Kaliterna za splitski sport. Najpoznatiji je kao osnivač Hajduka, ali arhitekt Fabjan Kaliterna Splitu je dao puno više od toga. Njegova vizija, strast i organizacijske sposobnosti oblikovale su ne samo sportski identitet grada već i njegov arhitektonski razvoj, a njegovo ime urezano je u povijest Splita, grada kojem je posvetio cijeli svoj život.
Utemeljitelj splitskog sporta i osnivač Hajduka Fabjan Kaliterna rođen je u gradu pod Marjanom 20. siječnja 1886. godine. Bio je osnivač brojnih sportskih klubova, utemeljitelj više sportova, sportski dužnosnik, član Jugoslavenskoga olimpijskog odbora, član Skupštine Hrvatske športske sloge, a jedno je vrijeme bio i aktivni sportaš. Njegov izniman doprinos splitskom sportu donio mu je epitet „oca splitskog sporta“. Iako je po struci bio diplomirani inženjer arhitekture, Kaliterna je ostavio dubok trag u razvoju sportskih institucija te stekao ogromnu popularnost među širim masama zbog osnivanja glavnih sportskih klubova. Posebnu popularnost stekao je osnivanjem Hajduka, kluba koji je postao simbol Splita i cijele Dalmacije. Početkom 20. stoljeća u Splitu se budi nacionalna svijest mladih, a među njima je i učenik Realne gimnazije Fabjan Kaliterna. Zajedno s braćom Lukom i Antom Tončekom te grupom prijatelja iz pučkih obitelji (Ivan Šakić, Niko Kuzmanić, Jere Matošić, Humbert Fabris, Lucijan Stella, Mario Stella, Toni Brajević, Vjekoslav (Luiđi) Ivanišević, Jure Gašparini, Lovre Bilinić, Vlado Boschi, Šime Raunig, Duje Ivanišević i Vlado Matošić) osniva „divlji klub“ Šator, kao preteču sporta u Splitu. Klub je gajio nogomet, plivanje i vaterpolo. Još kao student, 1911. godine, zajedno s Lucijanom Stellom, Vjekoslavom Ivaniševićem, Ivanom Šakićem, Stjepanom Lovrićem i Vladimirom Šorom, osniva Hrvatski nogometni klub Hajduk. Kaliterna osobno, o svom trošku, nabavlja prvu nogometnu loptu, kopačke i dresove iz Praga. Za Hajduk jednom nastupa i njegov prvi sin Fabjan Kaliterna 1912. godine, a na toj utakmici postiže i gol. Tijekom godina obnašao je razne dužnosti u klubu –
bio je član Upravnog odbora, klupski potpredsjednik, a 1936. godine i predsjednik Hajduka. Vodio je Bijele na povijesnoj turneji u Južnoj Americi 1931. godine, a na njegov nagovor Ivo Tijardović sklada godine operetu „Kraljica lopte“ (1926.) posvećenu nogometu i klubu Hajduk. Ključnu ulogu imao je i na povijesnome Hajdukovom sastanku 1941. godine, kada je čelništvo Hajduka odbilo suradnju s talijanskim okupatorom, čime je klub ostao simbol otpora. Za svoj doprinos proglašen je zaslužnim članom Hajduka.
Na fotografiji iz 1904. godine prikazani su članovi Šatora, kluba koji je na prostoru današnjeg kupališta Bačvice u Splitu njegovao i nogomet. Među okupljenima su i neki od budućih osnivača Hajduka kao i osobe koje su pridonijele osnutku kluba. U gornjem redu stoje slijeva: Ivan Šakić, Nikola Kuzmanić, Jerko Matošić, Umberto Fabris, Lucijan Stella, Toni Brajević, Vjekoslav Ivanišević, Jure Gasparini, Lovre Bilinić, Vlado Boschi i Fabjan Kaliterna. U donjem redu sjede slijeva: [ime nije poznato], Šime Raunig, Ante Tonček Kaliterna, Duje Ivanišević, Vlado Matošić, Luka Kaliterna, Mario Stella i Martin Stella
nastup
u
Paško Sisgoreo, Ivan Tudor, Milivoj Petretić, Robert Salvi, trener Joseph Swagrovsky, Fabjan Kaliterna, Mario Righi, Jordan Matošić i Božidar Šitić. Leže slijeva: Mihovil Pilić i Božo Nedoklan
Višestruki sportski djelatnik i dužnosnik
Fabjan Kaliterna nije bio posvećen samo nogometu. Aktivno je sudjelovao u razvoju brojnih sportova, uključujući atletiku, biciklizam, boks, hazenu, jedrenje, plivanje, skokove u more, vaterpolo, veslanje i zrakoplovstvo.
Od 1921. godine bio je član Jugoslavenskoga olimpijskog odbora, član Upravnog odbora Plivačkog saveza Jugoslavije također od 1921. godine kada je osnovan, član Upravnog odbora i predsjednik Splitskoga plivačkog podsaveza, član Upravnog odbora i predsjednik Splitskoga veslačkog podsaveza, član Upravnog odbora i predsjednik Splitskoga nogometnog podsaveza, savezni nogometni sudac i prvi predsjednik Zbora nogometnih sudaca Splitskoga nogometnog podsaveza.
Njegova uloga u razvoju sporta nije ostala ograničena samo na Split – bio je i član Skupštine Hrvatske športske sloge, čime je doprinosio organiziranju sportskih aktivnosti na nacionalnoj razini.
Arhitekt, domoljub i čuvar splitske tradicije
Osim sporta Kaliterna je ostavio značajan trag i u arhitekturi. Projektirao je više od 300 objekata diljem Dalmacije, doprinoseći urbanističkom razvoju Splita i okolice. Bio je aktivni član Društva „Marjan“, a poznati arheolog i svećenik don Frane Bulić nazvao ga je „splitskim čuvarom tradicije“.
Inženjer Fabjan Kaliterna nesumnjivo je jedno od najvećih imena u povijesti splitskog sporta i jedan od najvažnijih Splićana svih vremena. Preminuo je u Splitu 30. siječnja 1952. godine i pokopan je na groblju Lovrinac.
Jurica Gizdić sportski je novinar, publicist i povjesničar sporta, zaposlen kao kroničar u HNK Hajduk. Autor je više od 90 knjiga sportske tematike, uključujući „Leksikon HNK Hajduk“ i „Hrvatski olimpijci i odličnici 1900. – 2020.“. Za svoj doprinos sportskoj publicistici nagrađen je Državnom nagradom za sport „Franjo Bučar“ (2015.) i posebnim priznanjem Hrvatskoga olimpijskog odbora (2023.).
Fabjan Kaliterna: Father of Split’s Sporting Tradition and Guardian of Its Heritage
Fabjan Kaliterna, architect and visionary, shaped the sporting and architectural identity of Split in the early 20th century. Best known as the founder of HNK Hajduk, he was also instrumental in establishing numerous sports clubs and organisations, earning him the title “father of Split’s sport.” His leadership extended beyond football, promoting disciplines like swimming, rowing, athletics, boxing, and sailing.
A member of the Yugoslav Olympic Committee and several national sports federations, Kaliterna played a vital role in integrating Split into the wider sporting community of Yugoslavia. He also left a lasting mark as an architect, designing over 300 buildings across Dalmatia, and as a passionate guardian of Split’s cultural heritage.
Through his life’s work, Kaliterna united sport, architecture, and civic pride, securing his place as one of Split’s most important historical figures.
Jedini
Fabjana Kaliterne (sina)
dresu Hajduka 1912. Stoje slijeva: Joseph Buchberger,
Čedomir Čedo Ćurčić
– vizionar hrvatskoga sportskog zrakoplovstva
Piše: Ladislav Radulić
Čedo Ćurčić, doajen hrvatskoga sportskog zrakoplovstva, u svibnju 1945. okuplja pilote i zrakoplovce te stvara prvu organiziranu skupinu hrvatskih jedriličara. Bio je i organizator Prvoga svjetskog padobranskog prvenstva 1951. godine na Bledu u Sloveniji kao i Prve zrakoplovne balkanijade 1975. godine u Zagrebu i Čakovcu. Također, te davne 1951. godine prvi je sletio na tada improvizirano letjelište na otoku Hvaru.
Prošle godine navršilo se stotinu godina otkako se u Gorskom kotaru, u Moravicama, 27. rujna 1924. godine rodio doajen hrvatskoga sportskog zrakoplovstva Čedomir Čedo Ćurčić. Ovaj Goranin, đak Prve muške gimnazije u Zagrebu, već se 1942. godine upisao na tečaj za zrakoplovnog jedriličara na sarajevskom Butmiru. Nedugo zatim, na zagrebačkom uzletištu Lučko, postaje i športski pilot.
Tijekom dugog i bogatog letačkog vijeka letio je na brojnim jedrilicama uključujući Vrabac, Salamandru, Zögling, Grunau Bäbi te motornim zrakoplovima Tyger, Trojka, Bücker-Jung, Roda, CA-51, PO-2, UT-2 i Fizir Preminuo je u Zagrebu 25. srpnja 2018. godine, u 88. godini života.
Početak novog doba hrvatskoga sportskog zrakoplovstva
U svibnju 1945. godine Ćurčić okuplja pilote i zrakoplovce iz različitih formacija – NDH, RAF-a i jugoslavenske partizanske avijacije – kako bi stvorio prvu organiziranu skupinu hrvatskih jedriličara. Time započinje kontinuirani razvoj sportskog zrakoplovstva u Hrvatskoj.
Kao istaknuti inicijator, bio je ključan u osnivanju Zrakoplovnog saveza Hrvatske, koji počinje s radom 17. svibnja 1947. godine sa sjedištem u Zagrebu, u Ju-
rišićevoj ulici br 3. Za prvog predsjednika izabran je prof. Josip Busija, dok je Ćurčić preuzeo ulogu tajnika. Samo godinu dana kasnije, na federalnoj razini, osnovan je i Zrakoplovni savez Jugoslavije, kao nastavak zrakoplovne tradicije nekadašnjeg Aerokluba Kraljevine Jugoslavije.
Još 1946. godine u okviru Komisije za tehniku i sport formiran je i Zemaljski odbor za sportsko zrakoplovstvo, kojega su, uz Ćurčića, vodili Vladimir Praček, Aleksandar Saradić i Emil Fresl. Tijekom svoje duge karijere Ćurčić je ostavio neizbrisiv trag u radu Zrakoplovnog saveza, gdje je preko deset godina obnašao dužnost tajnika, prije nego što ga je naslijedio njegov mlađi kolega Zdenko Jureša, skupljač, znalac, pisac i autor bezbrojnih napisa i članaka iz povijesti hrvatskoga sportskog zrakoplovstva.
Vizionar i organizator velikih zrakoplovnih natjecanja
Čedo Ćurčić bio je prvi organizator Prvoga svjetskog padobranskog prvenstva 1951. godine na Bledu u Sloveniji kao i Prve zrakoplovne balkanijade 1975. godine u Zagrebu i Čakovcu. Također, te davne 1951. godine prvi je sletio na tada improvizirano letjelište na otoku Hvaru.
Njegov doprinos nije bio samo u organizaciji natjecanja – bio je inicijator i utemeljitelj Konstrukcijskog biroa u okviru Zrakoplovnog saveza iz kojeg je kasnije nastao Aerotehnički zavod. U Zavod je pozvao i poznatoga umirovljenog konstruktora Rudolfa Fizira, koji je ostao njegov suradnik do kraja života.
Uz razvoj letjelica i natjecanja Ćurčić je bio urednik i izdavač časopisa Aeromodelar te je pokrenuo trgovinu
Čedomir Ćurčić
modelarskog materijala pod nazivom Aviotehna u Zagrebu, u Bogovićevoj ulici br. 1. Trgovinu je vodio poznati modelar Dragan Prohaska Pan. Pomagao je i u konstrukciji replike Penkalina monoplana prvog leta u Hrvatskoj te letio zajedno s riječkim zrakoplovcem i upraviteljem tamošnje škole letenja Vinkom Kušičkom.
Sudjelovao je u osnivanju republičke udruge Tehnika i sport, iz koje je nastala današnja Hrvatska zajednica tehničke kulture. Aktivno je djelovao i u međunarodnim institucijama, biran u različita tijela Svjetske zrakoplovne federacije (FAI), a za svoj doprinos dobio je prestižnu Diplomu Paul Tissandier.
Zasluženo priznanje za životno djelo
Tijekom karijere Ćurčić je odigrao ključnu ulogu u razvoju hrvatskoga sportskog zrakoplovstva, postavljajući temelje za generacije budućih letača. Prije umirovljenja bio je ravnatelj Više zrakoplovne škole na zagrebačkom Plesu, gdje je nastavio prenositi svoje znanje mladim pilotima.
Za svoj dugogodišnji rad i izniman doprinos razvoju zrakoplovstva 2011. godine dobio je državnu nagradu za životno djelo „Dr. Oton Kučera“. Bio je to zasluženi završetak jedne izuzetne karijere, kojom je ostavio neizbrisiv trag u povijesti hrvatskoga sportskog zrakoplovstva.
Ladislav Radulić diplomirani je kroatist, publicist i član Matice hrvatske. Radio je u javnim službama, bio tajnik Zajednice tehničke kulture i djelovao u sportskom zrakoplovstvu. U dva mandata bio je član Hrvatskoga olimpijskog odbora. Bavi se etnografijom i dijalektologijom zadarskih otoka, a autor je trilogije o Rivnju te brojnih stručnih i književnih radova.
Čedomir Čedo Ćurčić – A Pioneer of Croatian
Sport
Aviation
Čedomir Čedo Ćurčić, born in 1924 in Moravice, played a pivotal role in the development of Croatian sport aviation. Trained as a glider and sport pilot during the early 1940s, he brought together pilots from diverse wartime formations in 1945 to establish the first organised group of Croatian glider pilots. As one of the founders and long-time secretary of the Aeronautical Association of Croatia, Ćurčić contributed significantly to institutionalising the sport. He organised major aviation competitions, including the first World Parachuting Championship in 1951 and the first Aviation Balkan Games in 1975. His initiatives led to the creation of the Aerotechnical Institute and the development of aircraft design in Croatia. Throughout his career, he actively promoted aviation culture through publications, model aviation, and international involvement. For his lifetime achievements, he received the national “Dr. Oton Kučera” award in 2011, securing his place as a key figure in the history of Croatian sport aviation.
Polaznici jedriličarske škole na sarajevskom Butmiru 1942. (prvi slijeva Čedomir Ćurčić)
Legendarna utakmica koja je privukla najveći broj gledatelja na Maksimir
Piše: Ratko Cvetnić
Dana 19. srpnja 1973. na maksimirskom stadionu odigrana je utakmica na kojoj je zabilježen najveći broj posjetitelja u povijesti maksimirskog stadiona. Događaj je još nevjerojatniji jer nije igrao Dinamo, već se radilo o utakmici druge lige u kojoj su se susreli Zagreb i Osijek. Autor članka bio je među posjetiteljima i prisjeća se toga iznimnog događaja.
Momčad NK Zagreb uoči povijesne utakmice (izvor: privatna arhiva obitelji Rukljač)
Prošlo je više od 50 godina od utakmice na kojoj je registriran rekordan broj gledatelja na maksimirskom stadionu: to je i danas najveći broj gledatelja na nekoj stadionskoj sportskoj priredbi u Hrvatskoj. Izvori se ne poklapaju u potpunosti, ali se brojke kreću negdje oko 65 tisuća gledatelja, što je na objektu arhitekta Vladimira Turine, danas potpuno upropaštenom, tada doista bilo moguće; naime, heyselska katastrofa, koja je donijela mnogo strože standarde glede smještaja i sigurnosti gledatelja, uslijedit će tek 1985. Da bi se danas shvatio taj fenomen – da na gradskom, ali za kibice oduvijek Dinamovom stadionu, rekord postavlja drugoligaš iz Kranjčevićeve ulice – treba se vratiti u Zagreb šezdesetih i sedamdesetih godina i prisjetiti se značajnih promjena na sportskoj mapi grada koje su se odigrale u to doba.
Razlaz Dinamove pobjedničke generacije i uzlet košarke
Nogometni klub Dinamo, bez sumnje najpopularniji sportski kolektiv u Zagrebu, 1967. godine osvojio je Kup velesajamskih gradova, preteču kasnijeg Kupa UEFA-e, dakle natjecanja koje bi danas bilo negdje u rangu Europske lige. Bio je to najveći uspjeh hrvatskog i jugoslavenskog klupskog nogometa, u europskim uvjetima nesumnjivo senzacionalan, ostvaren protiv favorizirane ekipe Leedsa (engleska reprezentacija, podsjetimo, godinu prije postala je svjetski prvak) te kruna jedne izvanredne maksimirske generacije. No, u tadašnjem modelu „socijalističkog amaterizma“ – koji je zapravo bio varijanta državnog profesionalizma u sportu –nogometaši su dobivali mogućnost da s navršenih 28 godina nastave karijeru u inozemstvu i u preostalim igračkim godinama zarade neki opipljiviji novac. Za Dinamo to je značilo gotovo momentalni razlaz pobjedničke generacije, a potom pad u osrednjost i svojevrsnu letargiju koji će na Maksimiru potrajati sve do pojave Ćire Blaževića. Spomenimo da je Dinamov protivnik u finalu, engleski Leeds, koji nisu mučile boljke
socijalističkog modela sporta, iduće godine ipak osvojio Kup velesajamskih gradova. Istodobno, iz tišine tada još rijetkih sportskih dvorana pomalja se nova sportska senzacija: 1968. košarkaška reprezentacija Jugoslavije postaje olimpijski doprvak, a 1970., na Svjetskom prvenstvu održanom u Jugoslaviji, domaća selekcija u ljubljanskom finalu pobjeđuje SSSR i postaje svjetski prvak. To je definitivni ulazak novog, dotada marginalnog sporta, u glavnu struju navijačkog interesa, a to dakako znači i medija. U Zagrebu taj proces ima svoju ikonu u liku i djelu Nikole Plećaša, Svetog Nikole, nesumnjivo najpopularnijeg sportaša grada tog doba, kapetana i najboljeg igrača inače osrednjega Košarkaškog kluba Lokomotiva. No glavni arhitekti ove promjene u sportskom i medijskom renkingu košarke bila su dvojica ljudi pokraj terena: to su Mirko Novosel, otac zagrebačke košarke i jedan od pionira jugoslavenske, koji nas je nedavno napustio u 86. godini, te novinar Pero Zlatar (1934. – 2020.), jedan od najvažnijih medijskih djelatnika naše kulture, a u to formativno doba i predsjednik Košarkaškog kluba Lokomotiva.
Stvaranje sportskih medijskih zvijezda Zlatar, koji je bio prosječan novinar, ali izvanredno pronicljiv urednik, shvatio je da socijalizam ulazi u svoju potrošačku fazu, te da medijima predstoji oštar zaokret prema masovnoj kulturi zapadnog tipa. Kao urednik popularnoga omladinskog tjednika Plavi vjesnik upravo
Naslovnica Večernjeg lista od 20. 7. 1973.
je s Nikolom Plećašem stvorio prvu sportsku medijsku zvijezdu u današnjem smislu, a potom je isti princip nastavio kao urednik Studija , tjednika koji je živio na jednom od dvaju najpopularnijih artikala potrošačkog socijalizma – TV aparatu. Drugi artikl bio je automobil, pa je prijelaz u sedamdesete donio novi sport – automobilizam – i nove gradske zvijezde, predvođene Jovicom Palikovićem, Goranom Štrokom i dr., koje na utrkama, pa i na treninzima, vikendom kod Velesajma okupljaju desetke i desetke tisuća gledatelja.
U toj konkurenciji nogomet – s Dinamom, koji po kvaliteti zaostaje za onim što sportski Zagreb tada traži – odlazi pomalo u drugi plan. Iz te zavjetrine, međutim, pristižu sve češći glasi o novoj, mladoj i razigranoj generaciji NK Zagreb, drugoga gradskog nogometnog kluba, smještenog na starome trešnjevačkom nogometnom poligonu, koju vodi perspektivni trener i nekadašnja Dinamova legenda Vlatko Marković. Zagrebaši igraju u zapadnoj skupini Druge lige, ali atraktivan napadački nogomet kojim pune protivničke mreže, zatim pomalo rokerski imidž, nalik onome što ga njeguje nizozemski Ajax, tada najbolji i najpopularniji europski klub, sve brže raznosi glas – ne samo po Zagrebu i Hrvatskoj nego i po Jugoslaviji – o tome da se u Kranjčevićevoj ulici doista nešto događa. Nogometna publika sve se više okreće „ulici pjesnika“, kako je Zagrebovo gnijezdo zvao legendarni Ivo Tomić, da bi gledala kako Markovićevi kesizupci isporučuju petarde gostima pristiglim iz onoga što bismo danas zvali „regijom“. Vrhunac ove kampanje došao je s kvalifikacijama za popunu Prve savezne lige.
Očekivalo se da će Zagrebova laka konjica ljetne kvalifikacije pregaziti kao plitak potok, ali mlada momčad teško se nosila s pritiskom i euforijom koja je u gradu rasla prethodnih mjeseci, tako da je u prvom kolu Famos iz Hrasnice pobijeđen tek u završnici uzvratnog susreta, i to u gostima, nakon što je zagrebačka utakmica, odigrana pred pedesetak tisuća gledatelja na Maksimiru, završila bez golova.
Nezapamćen interes publike
U toj atmosferi stiže drugo, odlučujuće kolo i susret s Osijekom, koji je u međuvremenu apsolvirao vrući megdan u Prištini. Nakon odigranih 0:0 u prvoj utakmici u Gradskom vrtu, atmosfera u gradu Zagrebu ponovno je, nakon više godina, nogometna. Vodeći igrači Zagreba – Antolić, Rukljač, Močibob, Smolek – zvijezde su ne samo sportskih nego i društvenih rubrika, sportaši koje ne obožava samo proleterska nogometna publika nego i urbana mladež tog doba. Ali, s druge strane, Osijek ima – kako će iduće desetljeće pokazati – jednu od svojih najboljih generacija, tako da temperatura na Dravi nije ništa zaostajala. Sve to pridonijelo je da se uz
„pola Zagreba“ i „pola Osijeka“ na maksimirskim tribinama, tada još uglavnom bez sjedala, prebroji tih više od šezdeset tisuća gledatelja, od kojih će mnogi (poput jednog od najstrastvenijih zagrebaša, naime autora ovih redaka) na stadion, po teškoj sparini, doći i nekoliko sati prije početka. Kakav je bio interes za tekmu, govori i činjenica da je Zlatko Cico Kranjčar, tad sedamnaestogodišnja zvijezda novog Dinama, na utakmicu ušao kao tobožnji fotoreporter, s nekom camerom obscurom oko vrata, i stao iza osječkoga gola. Uostalom, na Youtubeu ćete lako pronaći snimke s utakmice, uključujući i početak Cicine novinarske karijere.
Iako su i jedni i drugi u susret ušli olovnih nogu, Zagreb je prvi prodisao – Pero Močibob, koji već tada ima auru legendarnoga gradskog fakina, koju neoštećenu nosi i danas – iskoristio je jedan centaršut i postigao vrlo efektan gol glavom. No iskusniji Esekeri (prije pedeset godina još su nosili taj nadimak) sabrali su se i u drugom poluvremenu preokrenuli rezultat, a Močibob, jedini koji se nije dao impresionirati kvalifikacijama, izjednačio je – ponovno glavom – na 2:2. Slijedili su penali, u kojima je domaći vratar Franjo Horvat skinuo ključni udarac Bašića, a potom je Zagrebova rezerva Hušidić, kojeg je dopalo da puca posljednji, smožden tremom zarovao kopačkom po travnjaku i tako poslao Dugalića u kut, dok se lopta po sredini gola kotrljala u mrežu…
Uslijedilo je neopisivo slavlje, koje se protegnulo od stadiona pa sve do Frankopanske ulice, što ga ni ljetna oluja, koja je uslijedila odmah po svršetku utakmice, nije uspjela ugasiti. Dakako, govorimo o raspoloženju među domaćim kibicima, dok su oni osječki, što reći, dva puta pokisnuli. Ali NK Osijek ubrzo će stvoriti vrlo solidnu nogometnu školu koja danas – kad NK Zagreb, destruiran čudima javno-privatnog ortakluka, zapravo više ni ne postoji – u mnogim sastavnicama stoji kao uzor u hrvatskom nogometu.
No sigurno ni jedni ni drugi nisu tada razmišljali o tome kako su upravo sudjelovali u dijelu nogometne povijesti, nezaboravnoj predstavi koja se zbila u posebnoj situaciji zagrebačkog, ali i osječkog sporta, i nepredvidivom čarolijom trenutka okupila najveći broj gledatelja u Hrvatskoj. Ovom se rekordu u proteklih pedeset godina nitko nije približio, a u dogledno vrijeme – uzevši u obzir današnje sigurnosne standarde, ali i jadnu demografsku sliku Hrvatske – sasvim sigurno ni neće.
Ratko Cvetnić je pisac i sportski djelatnik, redoviti član HAZU-a, jedan od najvažnijih suvremenih hrvatskih književnika te dobitnik brojnih nagrada za književnost.
Dnevnički zapis Ivice Kostelića na dan kada je osvojio prvu olimpijsku medalju
Proslavljeni hrvatski skijaš i osvajač četiri olimpijske medalje Ivica Kostelić osvojio je na
Zimskim olimpijskim igrama u Torinu 2006. godine svoju prvu olimpijsku medalju. To je ujedno i prva muška medalja sa zimskih olimpijskih igara za Hrvatsku u povijesti. U emotivnom zapisu prikazani su događaji, osjećaji i intimna razmišljanja tog 14. veljače 2006. kada je odvozio tri vožnje – jednu vožnju spusta i dvije vožnje slaloma, a zapis je ostavljen u originalnome zagrebačkom kajkavskom narječju.
Piše: Ivica Kostelić
Fotografije: arhiva Hrvatskoga olimpijskog odbora
Vodim dnevnik svakodnevno od 19. 9. 1994. kada sam bio četrnaestogodišnjak, a ovi redci iz jednog od mojih dnevnika ovdje prvi put u potpunosti stoje otvoreni javnosti. Tekst je prenesen točno onako kako je napisan. Kao i svaki takav zapis, opis je potpuno subjektivan i pod neposrednim utiskom. Zapisi nisu nikada bili pisani s namjerom predstavljanja široj javnosti, već kao intimni podsjetnik za mene i moju obitelj.
Nadnevak treba promatrati u kontekstu, a za njega ovdje nažalost nema mjesta. Osvajanje olimpijske medalje bila je moja životna opsesija, a do ostvarenja tog sna morao sam proći težak put koji je vodio preko više no skromnih početaka u djetinjstvu, spavanja po šumama i ćumezima, dalekih putovanja i života na glečerima bez novca, teških treninga u još težim uvjetima, ozljeda, operacija, rehabilitacija, boli, usamljenosti, odbačenosti... Na tom putu uz mene je bila samo moja obitelj te nekolicina zanesenjaka i čudaka. Premda čitatelj ne može sasvim pojmiti značaj mojeg puta, kroz ovaj kontekst treba gledati na moj doživljaj konačnog ispunjenja mojeg sna.
Utorak 14. veljače 2006.
Najsretniji dan u mom životu započeo je u 8.20. Od 9 do 9.35 sam na ogledu spusta. Vrijeme je prekrasno,
kao s razglednice. Vozio sam dvije runde kroz super-g ogrevalku, a dalje sam se odmarao u restoranu od 11 do 11.40. Na discmanu sam slušao Hey Joe, Renegades of Funk i više puta Ružu Hrvatsku. Dremao sam na klupici u restaurantu. Oko 11.45 sam otišao prema startu. Bilo je nekih padova među prvim brojevima, pa je utrka stajala nekoliko puta po 10 – 15 minuta. Vozio sam stvarno najbolje kaj sam mogao. Inače ne čujem kaj mi Frankie viče prije starta, al’ ovaj put sam čuo: „Ajmo, Ivek! Sad stvarno moraš dat gasa!“ I pomislio sam si: Da, sad stvarno moram dat gasa! Vozio sam najbolji spust u životu. Na zavoju Acqua minerale su me malo zaboljele noge i odmah sam pomislio: Imaš četiri godine da se odmoriš od ovoga – zato ne kenjaj i stisni još jače! Ulazim u cilj sa +1.78 iza tada vodećeg Defaga. Kasnije je u cilj ušao Bode Miller s najbržim vremenom, a ja sam bio +2.08, 14. vrijeme spusta. Brzo sam napustio cilj i otišao doma. Mama mi je pripremila torteline sa sirom. Dremuckao sam u zamračenoj sobici do odlaska na teren u 15.20. Poslije ogleda sam vozio dvije i pol ogrevalke pa se odmarao i koncentrirao za prvi lauf slaloma. Hang je leden i blješti se k’o zrcalo na zalazećem suncu.
Startam treći iza Larssona i Ligetyja. Idem po medalju – mislio sam. Bio sam fanatično uvjeren da ću to postići, zamišljao sam si taj moment u cilju i bio koncentriran
sto posto. Prolazio sam na startu pokraj svojih konkurenata, nikoga nisam gledao u oči. Vozio sam odlično. Samo zbog mog fokusa prema naprijed, nije me nijednom potegnulo na guzicu, što je kod mene rijetkost. Ulazim u cilj s -0.46 ispred Ligetyja i prek’ dvije sekunde ispred Larssona. Raich, koji je na spustu imao grešku i imao samo 2 stotinke bolje vrijeme od mene, dobio me 40 stotinki. Kasnije je došao Miller s -0.97 ispred Raicha, ali se ubrzo skužilo da je haklao, pa je diskvalificiran. Tako je na semaforu pisalo: 1. Raich, 2. Kostelić, 3. Ligety. Ne bih imao ništa protiv toga da tako bude, ali trebalo je voziti još jedan lauf, a taj lauf neće nitko otpeljat’ umjesto mene! Tata i ja smo se vratili u apartman gdje sam malo pojeo i ležao u zamračenoj sobici. Janičko je, iscrpljena virozom, ležala na kauču ispred televizora. Dok sam se oblačio da krenem na ogled drugog laufa, pitao sam je: „Jel’ ti to meni daješ svoju snagu?“ Ona je odgovorila potvrdno. Obukao sam se i oprostio od Janička, Bubija i Nataše s riječima: „Samo se vi ništa ne brinite, a tata će napraviti ostalo.“
Između ta dva slalomska laufa cijeli život mi je prolazio pred očima. Shvatio sam da mi se pruža šansa, šansa koja se možda nikada neće ponoviti. Znao sam da sada trebam uzeti tu medalju. Kucnuo je čas! – rekao sam tati u liftu dok smo kretali na drugi lauf. To sam rekao i Frankieju dok mi je stavljao skije na noge pred utrku. Gledao sam u noćno nebo ne bih li vidio Boga s kojim sam se tako često razgovarao o ovom trenutku. Odlučio sam: ili ću spektakularno pasti ili ću osvojiti tu medalju koju nitko ovdje ne zaslužuje više od mene. Vozio sam dobro. Moja ekipa je strepila od tog drugog laufa koji nam je donio nesreću ove sezone. No ja nisam strepio. Bio sam fokusiran na borbu. Kad sam stigao na zadnju ravnicu, dvadesetak vrata do cilja, nisam se više koncentrirao na stazu, nego sam se prisjećao svog puta: koliko sam samo šiba otpeljao na Zelenom, kako sam pao tu pred ciljem prošle godine i koliko mi je bilo teško, kako sam se borio da se vratim poslije ozljeda, koliko sam vjerovao u to da ću jednog dana osvojiti olimpijsku medalju i kako sam svoj život, zdravlje, svaki dan i svaku misao posvetio tome da sada budem tu, na ovih dvajst vrata nakon što sam ih odvozio na milijune, samo dvadeset vrata do ostvarenja sna.
Ulazim u cilj i vidim da sam drugi. Medalja! Uhvatio sam se za glavu! Nitko u cilju nije znao koliko sam želio i sanjao o ovom trenutku. Raich, koji je vodio poslije prvog laufa, je haklao. Ligety je pobijedio, a ja sam
osvojio srebro. Srebro! Srebro! Zaista, prvih sam petnaestak minuta poslije ulaska u cilj mislio da sanjam jer sam sve ovo već vidio u svojim snovima. I u nekim trenucima sam pomislio: Evo, sad je gotovo, sad ću se probuditi, previše sam uzbuđen. Ali, ne! Nisam se probudio, san je trajao dalje: plakao sam se, grlio sve ljude koji su mi došli pod ruku, htio sam sa svima podijeliti svoju neizmjernu sreću. Odnekud je doletio Lež, preskočili smo ograde koje su nas dijelile i grlili se, pali na snijeg. Lež je urlao: „Medalja, medalja!“ Kasnije sam izgrlio uplakanu mamu u cilju, a plakali su i Cena i Frankie dok smo se grlili. Do postolja sam hodao na rukama. Kad sam se popeo na postolje, kleknuo sam i poljubio ga. Čovjek koji je najzaslužniji za moj uspjeh, moj tata, kao pravi vođa zadržao je svoju mirnoću, ali je i on plakao. Mi smo stari kompanjoni. Koliko smo noći nas dvoje po šumama prespavali, koliko vatrica naložili skupa, koliko me puta nosio na ramenima dok smo trenirali po Adici, Rogli, Sljemenu i Mölltaleru! Prvi put u životu sam vidio da su novinari koji su me intervjuirali poslije tekme imali suze u očima. I to strani novinari koji, osim što su profesionalci, nemaju nikakve povezanosti sa mnom i mojoj pričom. Opet su me pitali: „Zašto toliko emocija?“ A ja sam im rekao da sam prošao najteži put od svih ovdje i da im to ne mogu ispričati. Neki to ne bi razumjeli, neki ne bi vjerovali, ali sigurno nitko ne bi skužio.
Jedna stvar koju nikako ne mogu izostaviti ovdje je moja sestrica. Bolesna, pobjegla je iz kreveta i došla me zagrliti u cilj. Plakala je, samo je plakala, ništa nije rekla. Govorio sam joj: „Nemoj tako jako plakati, Jack“, al’ ona je i dalje plakala, a i ja skupa s njom. Nevjerojatno kakva je Janica osoba. Zato je ona Janica, ona koja je inspirirala sve ljude od djece do staraca, od sportaša do činovnika, od bogataša do siromaha. Ona je hrvatski ponos i veselje, ona je naša Ivana Orleanska. U Hrvatskoj kući smo slavili. Bila je gužva, Pavlek je odnekud dofurao Playboyeve zečice, Jegorka je bio u transu, Pero je navukao „alkoholni“ osmijeh, došao je i neizbježni, ludi Dudo Šimenc, Frankie i Lež su se tek zagrijavali za ludu noć. Prekoputa terase bliještila je staza pod reflektorima, tu gdje sam ispunio svoj san. Oko 00.45 sam rekao Mülleru da me vozi u Borgatu, u cilj spusta. Osim dva-tri carabiniera koji na nas nisu uopće obratili pažnju, nije bilo nikoga. Ušli smo u ciljnu arenu. Sve je bilo tiho, mogle su se čuti brojne zastave kako lepršaju na vjetru. Položio sam hrvatsku zastavu, s kojom sam bio zagrnut, na sredinu cilja, kleknuo i prekrižio se. Dotaknuo sam zvijezde. Gledao sam na našu lijepu trobojnicu koja se vijorila među
ostalim zastavama i pomislio koliko bi dečkiju koji su poginuli pod ovom (i pod tuđim) zastavama bilo ponosno na mene danas. Sigurno me gledaju i smiješe se negdje iz Valhalle. Ustao sam, zagrlio se s Müllerom, ogrnuo se zastavom i otišao iz cilja. Na odlasku, nakon pet minuta šutnje, samo sam rekao: „Čovječe, dobro sam otpeljao spust danas!“ I otišli smo u apartman iz Borgate. Tako je završio moj najsretniji dan u životu.
Puna imena osoba koje se spominju u tekstu:
Cena: Vincencij Jovan, trener
Frankie: Ivica Franjko, serviser
Lež: Dejan Lež, fizioterapeut
Müller: Ozren Müller, glasnogovornik Hrvatskoga skijaškog saveza
Bubi: Danko Butala, fizioterapeut u Janičinoj ekipi
Nataša: Nataša Desnica, liječnica hrvatske skijaške reprezentacije
Pavlek: Vedran Pavlek, direktor Hrvatskoga skijaškog saveza
Jegorka: Igor Knežević, prijatelj i skijaški fan
Pero: Peter Pen, pomoćni trener za brze discipline
Fanfara Hrvatskog sokola Varaždin, 1925. HŠPOM-FT009673
Fotografijom su, gotovo puna dva stoljeća, bilježeni mnogi trenuci ljudskog djelovanja, zbog čega je ona postala iznimno vrijedan vizualni medij, nezamjenjiv dokument povijesti. Svaki je njezin žanr nastao pod određenim okolnostima te ga prate specifična obilježja. Ljudska potreba da se zabilježe aktivnosti, pojedinci/društva i objekti vremenom i razvojem tehnologije rezultirala je znatnom količinom fotografija koja nam je danas dostupna.
Hrvatski športski muzej u svojemu bogatom fundusu čuva oko 400 000 fotografija iz domene sportske fotografije, među kojima su i negativi na celuloidu i na staklu,
a taj broj kontinuirano raste. Velika količina fotografija svjedoči kako je sportska fotografija itekako prisutna ne samo u svakodnevnici već čini i znatan dio kulturne baštine. Sport je nedvojbeno zauzeo značajno mjesto u društvu, pored politike i kulture, sportska zbivanja plijene pažnju, stoga ne iznenađuje zanimanje koje se (prirodno) javlja uz sportsku fotografiju. Zahvaljujući periodu koji zbirke fotografija obuhvaćaju, možemo pratiti njezin nastanak i razvoj od dokumentarne do sportske fotoreporterske te naposljetku sportske fotografije. Put kojim je ovaj dinamičan i adrenalinom ispunjen žanr prolazio u svojem razvoju (i kojim još uvijek korača)
prepun je „točaka“ koje su odredile daljnji smjer njegova razvoja.
Podjela Zbirke fotografija na desetak manjih, temom određenih zbirki, ukazuje na mogućnosti koje sportska fotografija nudi. Ovdje nema konačnog rješenja, točnog ili netočnog, prije senzibilizacije s građom koja (nam) svakodnevno prolazi kroz ruke. Kao nepresušan izvor, sportska fotografija nudi kontekstualizaciju i shvaćanje zbilje iz jednoga drugog aspekta. Ona je dokumentarna, bilježi i čuva sjećanja na pojedince, utakmice, natjecanja i ostale sportske aktivnosti, dok je istovremeno pristrana i pruža autorov pogled na događaj. Ona je nerijetko
Sportska (reporterska) fotografija – emocija u kadru
Časopis Povijest hrvatskog sporta u svakom će broju donositi odabrane fotografije iz bogatog fundusa Hrvatskoga športskog muzeja. Ova rubrika pruža jedinstvenu priliku da kroz objektiv prošlosti zavirimo u ključne trenutke, upoznamo iznimne osobe i otkrijemo priče koje su oblikovale sportsku povijest Hrvatske.
Svaka fotografija donosi neponovljivu perspektivu, podsjećajući nas na bogatu sportsku baštinu koju vrijedi čuvati i dijeliti. Sportska fotografija, spoj dokumentarnog, umjetničkog i emocionalnog izraza, prenosi radost pobjede, težinu poraza i uzbuđenje natjecanja. Više od običnog zapisa, svaka snimka priča je za sebe – priča koja spaja prošlost i sadašnjost. Rubriku uređuje Petra Husain Pustaj, voditeljica Zbirke fotografija Hrvatskog športskog muzeja.
umjetnička i pored „lijepog“ prikazuje sklad, snagu i jedinstvo. Naposljetku, ona je emocija. Gotovo najuvjerljivije čuva i prikazuje radost, tugu, ljutnju, iznenađenje, snagu, ponos, zahvalnost, inspiraciju i uzbuđenje.
Nastanak ovog žanra ne pripisuje se vremenu kada su nastale prve snimke koje prikazuju sportaše. Sportska fotografija nastala je pojavom takozvanih „opasnih“ sportova. Međutim, njezine začetke pronalazimo u prvim studijskim snimkama koje otkrivaju posebnost i senzibilitet potreban za snimanje tema iz domene sporta.
Začeci fotografije vezani su uz studije u kojima su
Biciklist Vinko Ferković Krema L., Ljubljana, 1900. HŠPOM-FT007328
Dječak s kolutom Ilario Carposio, Rijeka, oko 1890. HŠPOM-FT007348
Dječak na triciklu Alexander Singer, Daruvar, 1900. HŠPOM-FT007350
1930.
Vladimir i Stanko Poljak Zagreb, oko
prvotno stvarane. Duga ekspozicija koju su fotografije zahtijevale diktirale su mjesto njihova nastanka, stoga su atelijeri, u kojima su mogli biti ostvareni najbolji uvjeti, postali primarna mjesta njihove izrade. Pred objektivima tada su najčešće pozirali pojedinci, obitelji i pripadnici brojnih društava. Statičnost pozadine i mjesto snimanja obogaćivalo se i prilagođavalo tapetama čijom se izmjenom u fotografiju nastojala unijeti svojevrsna dinamika te prilagoditi tema snimanom subjektu.
Sačuvane studijske snimke ukazuju na to da su ondašnji fotografi prepoznali potrebu da je za što vjerodostojniji prikaz teme iz domene sporta važno dočarati dinamiku pojedinog sporta, te su u tom smislu, što je najbolje vidljivo u kasnijem razdoblju studijskog snimanja, pristupali različitim načinima fotografiranja ne bi li u tome uspjeli. Izuzmemo li klasične portrete sportaša i sportskih društava (tu se misli na standardni prikaz portretirane osobe koja je smještena ispred prazne ili tematski određene pozadine i koja je u punom profilu ili poluprofilu snimana do pasa ili u punoj figuri), odlike sportske fotografije pronalazimo u pokušaju bilježenja pokreta. Među nekim sačuvanim primjercima, a koji su sačuvani u Zbirci atelijerske fotografije Hrvatskoga športskog muzeja, kao primjer možemo izdvojiti snimke biciklista koji su, kako bi se dobio dojam vožnje u brzini, snimani u položaju koji inače zauzimaju tijekom vožnje. Tu je zatim snimka dječaka na rolama koji izgleda kao da hvata ravnotežu, na što sugerira njegov položaj tijela i usredotočen pogled. Nadalje, kao zanimljive možemo izdvojiti nekolicinu snimki djece sa sportskim rekvizitima: loptama, obručima, čunjevima i triciklima, zatim one različitih društva među kojima prednjače različiti ogranci Hrvatskog sokola, kao što su glazbena ili tjelovježbena sekcija. Osobito vrijedno je nekoliko fotografija na kojima Bogdan Malec, Giuseppe Galante, Sigfrid Bogat i Milan Šenk demonstriraju sportsko mačevanje. Osim sportaša na njima su vidljiva odjela i rekviziti, položaji tijela prilikom napada i obrane, a sačuvana serija snimki gledatelju vjerno prenosi eleganciju koju ovaj sport zahtijeva.
Kako sport vremenom biva sve brži, što vjerno prati prilagodba i izmjena pravila igri, jasno je kako se i fotografija trebala prilagoditi novim zahtjevima. Simbioza sporta i fotografije prošla je, i još uvijek prolazi bogat i izazovan razvojni put, kontinuirano postavljajući nove zahtjeve i ciljeve. Danas sportska fotografija nije samo vizualni zapis prošlih događaja već i ključni alat za razumijevanje povijesnoga konteksta i kulturnih aspekata sporta. Zahvaljujući bogatstvu fundusa Hrvatskoga športskog muzeja, imamo priliku promatrati ne samo razvoj sporta već i evoluciju jednog od najdinamičnijih žanrova fotografije.
Petra Husain Pustaj povjesničarka je i muzeologinja, viša kustosica u Hrvatskome športskom muzeju gdje vodi Zbirke fotografija i Zbirku karata i kalendara. Autorica je i suautorica više izložbi – Idemo na tjelesni!, Milan Neralić – brončani odraz u ogledalu i Vaterpolo u Hrvatskoj – stoljetni krug od Splita do Splita. Jedna je od suradnica na projektu digitalizacije i determinacije fotografske građe u sklopu DiGiSporta, a njezino polje istraživanja obuhvaća žanr sportske fotografije te fotografije kao vrijednoga vizualnog dokumenta.
Biciklist Ivan Heinzel
Mosinger Artistički zavod, Zagreb, 1898. HŠPOM-FT007327
Dječak na koturaljkama
Atelier Merćep, Zagreb, oko 1912. HŠPOM-FT007349
Akvizicija Hrvatskoga športskog muzeja - pokal prednatjecanja u maratonu za OI Pariz 1900.
Neuspio pokušaj slanja hrvatskog predstavnika na Olimpijske igre u Parizu 1900. godine
Piše: Marijan Sutlović
Hrvatski športski muzej kupio je pokal iz 1899. koji je bio namijenjen pobjedniku kvalifikacijske utrke za sudjelovanje na Olimpijskim igrama u Parizu 1900. Pokal i natpis uz njega svjedoče o pokušaju Franje Bučara da već na II. Olimpijskim igrama sudjeluje prvi predstavnik pod hrvatskom zastavom.
Milan Neralić bio je prvi Hrvat koji je nastupio na olimpijskim igrama i osvojio brončanu medalju. Na drugim modernim Olimpijskim igrama u Parizu 1900. natjecao se u konkurenciji profesionalnih učitelja mačevanja u disciplini sablja kao predstavnik Austrije. Hrvatska nije bila u mogućnosti samostalno poslati natjecatelje, a uoči Igara u Parizu 2024. pojavio se predmet koji donosi informaciju kako je Franjo Bučar 1899. pokušao organizirati izlučno natjecanje u maratonu i poslati hrvatskog predstavnika na Olimpijske igre. Pokal prednatjecanja u maratonu za Olimpijske igre u Parizu 1900. jedini je dokaz o tom događaju, pa još uvijek ne možemo u potpunosti rasvijetliti te najranije početke olimpizma u Hrvatskoj.
Politička previranja i osnivanje prvih hrvatskih sportskih društava
Kako bi bolje razumjeli kontekst vremena, potrebno je ukratko prezentirati društvenu i političku pozadinu događaja. Krajem 19. stoljeća, u vrijeme kada se osniva Međunarodni olimpijski odbor, suvremeni sportovi proširili su se Europom iz Engleske, dok je u Hrvatskoj suvremeni sportski pokret tek u povojima. Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija je na periferiji velike Austro-Ugarske Monarhije na čelu s carem Franjom Josipom, koji je bio i hrvatski kralj, a područje današnje Hrvatske podijeljeno je na austrijski i mađarski dio
Monarhije. Hrvatsko-ugarska nagodba iz 1868. Hrvatskoj jamči uporabu hrvatskog jezika i autonomiju u unutarnjim poslovima, pravosuđu, obrazovanju i vjeroispovijesti što se odnosi samo na mađarski dio: današnji središnji dio Hrvatske i Slavoniju, a Dalmacija i Istra bile su pod izravnom austrijskom upravom. Prihvaćanjem revidirane Hrvatsko-ugarske nagodbe 1873. postalo je moguće šire društveno i kulturno djelovanje, pa se već od iduće godine osnivaju Hrvatski sokol, Hrvatsko planinarsko društvo, Sklizački klub i ubrzo Veslački klub Sava. Političkim previranjima i dolaskom Khuena Héderváryja na bansku vlast, punih 20 godina (1883. – 1903.) sustavno je umanjivana zakonom dogovorena autonomija i uporaba hrvatskog jezika. Pod pritiskom mađarizacije i germanizacije te opće gospodarske i kulturne zaostalosti za razvijenim dijelovima Europe i Monarhije, sport nije imao značajniju društvenu ulogu, već je primarno političko pitanje bila borba za nacionalni opstanak. Hrvatski sokol snažno se razvijao i širio Hrvatskom od svog osnutka, ali on je primarno bio zainteresiran za razvoj tjelovježbe i organizaciju javnih vježbi s ciljem promocije nacionalnih ideja i svijesti. Unutar organizacija Hrvatskog sokola sport se prakticirao u sekcijama za pojedine sportove, ali nije bio njegova primarna djelatnost. Sokoli su smatrali da je sport previše internacionalan i da nema značajniji utjecaj na društvo.
Franjo Bučar – pokretač olimpizma u Hrvatskoj
S težnjom da se iz obrazovanja ukloni utjecaj Hrvatskog sokola čiji članovi su vodili nastavu u školama, na ideju Izidora Kršnjavog u škole je započeto uvođenje politički neutralnoga švedskog tjelovježbenog sustava. Dr. Izidor Kršnjavi, tada predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu banske Zemaljske vlade, stipendirao je Franju Bučara i poslao ga u Stockholm na Kraljevski centralni gimnastički zavod kako bi izučio švedski tjelovježbeni sustav i uveo ga u Hrvatsku. Za vrijeme studija u Švedskoj i na putovanjima Europom Bučar je stekao važna poznanstva i upoznao mnoge nove sportove i igre. Još
Pokal za prednatjecanje u maratonu za Olimpijske igre u Parizu 1900.
iz Švedske, nakon smrti Franje Hochmana, 1893. počeo je uređivati časopis Gimnastika te je na taj način komunicirao s mnogim dionicima u svijetu sporta kod nas i u inozemstvu. Povezao se sa Šveđaninom Viktorom Balckom, Čehom Jiříjem Guthom-Jarkovskýim i generalom ruske vojske Aleksejom Butovskim, koji su bili osnivači Međunarodnoga olimpijskog odbora. Viktor Balck bio mu je nastavnik na Zavodu u Stockholmu te kasnije general švedske vojske.
Kada je 23. lipnja 1894. godine na Sveučilištu Sorbonne u Parizu osnovan Međunarodni olimpijski odbor (MOO) na prijedlog Francuza Pierrea de Coubertina, prvi koji je o tome u Hrvatskoj izvijestio i tako promovirao olimpizam bio je upravo Bučar u časopisu Gimnastika nakon svega tri mjeseca. Po povratku iz Švedske Franjo Bučar organizirao je Tečaj za učitelje gimnastike u Zagrebu od 1894. do 1896., koji je bio preteča visokog obrazovanja u području tjelesnog odgoja. Polaznike tečaja Bučar je detaljno obavijestio o osnutku MOO-a i pripremama za organizaciju prvih modernih Olimpijskih igara.
Propuštena prilika za članstvo u Međunarodnome olimpijskom odboru
Međunarodni uspjeh Igara u Ateni pridonio je popularizaciji olimpizma i sporta u svijetu, a MOO je radio na osnivanju što većeg broja nacionalnih odbora i njihova uključivanja u MOO. Česi, koji su bili u sličnom položaju u austrijskom dijelu Monarhije, čak formalnopravno s manjom autonomijom nego Hrvatska, nastupili su već na prvim Olimpijskim igrama u Ateni, a 1896. su osnovali svoj nacionalni olimpijski odbor. Hrvatska tada nije imala osnovan nacionalni olimpijski odbor ni člana u Međunarodnome olimpijskom odboru, pa hrvatski sportaši nisu mogli nastupiti na Olimpijskim igrama. Postojale su dvije dovoljno snažne organizacije koje su imale interesa za približavanje MOO-u: Hrvatski sokol i Savez hrvatskih biciklista osnovan 1894. godine. Te dvije organizacije opunomoćile su člana MOO-a Jiříja Gutha da ih zastupa na olimpijskom kongresu u Le Havreu 1897., ali takvo što nije bilo u skladu s djelovanjem MOO-a.
Polaznik tečaja Miljenko Stefanović od siječnja 1896. u časopisu Šport – Glasilo za sve športske struke , koji je uređivao Bučar, objavio je seriju članaka pod nazivom Olimpijske igre njekoč i sada što je početak promidžbe olimpizma kod nas. Mjesec i pol nakon održavanja prvih modernih Olimpijskih igara Franjo Bučar je u časopisu Šport počeo objavljivati članke u nastavcima pod nazivom Olimpijske igre u Ateni . Za ovu prigodu posebno je zanimljiv opis maratonske utrke na kraju kojeg je Bučar naveo: „Sve se je razišlo u najljepšem redu i sa mnogo zadovoljstva, a međunarodni komitet započeo je odmah predradnje za buduću Olimpiju koja će se održati godine 1900. prigodom svjetske izložbe u Parizu, gdje će ako bog da eventualno već i Hrvati sudjelovati.?“
Franjo Bučar dobio je poziv za sudjelovanje na kongresu u Le Havreu od Jiříja Gutha i generala Butovskog, ali zbog osobnih razloga nije se odazvao. Franjo Bučar iste se godine oženio za Mariju Ehrlich i obranio doktorat na Sveučilištu u Grazu. Postoji mogućnost da bi Bučar bio primljen u Međunarodni olimpijski odbor podržan od Gutha, Balcka i Butovskog da se odazvao na kongres u Le Havreu. Također, realna je pretpostavka da bi takav pokušaj spriječio mađarski član odbora iz političkih razloga.
Nakon posjeta cara i kralja Franje Josipa Zagrebu 1895. i paljenja mađarske zastave od strane hrvatskih studenata Izidor Kršnjavi je 1896. smijenjen s pozicije predstojnika vladina Odjela za bogoštovlje i nastavu. Akvizicija Hrvatskoga športskog muzeja - pokal prednatjecanja u maratonu za OI Pariz 1900.
Posljedično, Tečaj za učitelje gimnastike koji je vodio Bučar prinudno je ranije okončan. Bučar je time izgubio političku podršku i našao se u vrlo nezavidnom položaju jer je od hrvatske opozicije ostao obilježen kao mađaron.
Bučar je razvojem okolnosti bio razočaran, okrenuo se prosvjetnom radu te je bio ključna figura u povezivanju svojih bivših tečajaca koji su u svojim sredinama radili na razvoju tjelesnog odgoja i sporta i koji su se našli u sličnom položaju. Stoga je vjerodostojno da je Bučar pokrenuo inicijativu koja se spominje na pokalu koji ću opisati u tekstu.
Pokal prednatjecanja u maratonu za Olimpijske igre u Parizu 1900.
Pokal je valjkastog oblika na jednoj nozi i bogato je perforiran. U središnjem dijelu istaknut je štit uokviren viticama s glavom iznad štita. Isti motiv štita ponavlja se s obiju strana pokala. Ugravirani tekst na štitu s jedne strane pokala:
- I –
PREDNATJECANJE
NA 42000 M
ZA PARIŠKU OLIMPIJADU
3H 9’00
Ugravirani tekst na štitu s druge strane pokala:
L.A.S.
GRADJ.
Vidljivi su ostaci pozlate na nozi pokala na kojoj su crvenim koncem vezane dvije kartice od papira. Kartice su požutjele i radi se vjerojatno o članskim karticama iz arhive kluba ili saveza jer je na njima tiskano: Broj, Ime, Zanimanje, Mjesto, Od, do i između prazan prostor za podatke. Sa stražnje strane papira nije ništa otisnuto. Na karticama je rukom pisani tekst.
Prijepis teksta s prve kartice (napomena: kosa crta označava prijelom reda):
POKAL iz 1899. g.
ZAGREB
JEDNA OD NAJRANIJIH / POVEZNICA HRVATSKOG / SPORTA SA TEK POKRENUTIM / MODERNIM OLIMPIJSKIM / IGRAMA.
Vrijeme je trojedne kraljevine / Hrvatske Slavonije i Dalmacije / koja ima određenu društvenu / i političku autonomiju u Austro / - ugarskoj monarhiji. Oblici spor / - tske nacionalne samosvo / jnosti počeli su“.
Prijepis teksta s druge kartice: 1
Detalj pokala s izvornom crvenom vezicom
Akvizicija Hrvatskoga športskog muzeja - pokal prednatjecanja u maratonu za OI Pariz 1900.
Su već zarana osnivanjem / planinarskih i sokolskih društa- / -va 1874 g. Najzaslužniji uteme- / ljitelj sporta sa hrvatskim pre- / -dznakom toga vremena je FRA- / -NJO BUČAR, veliki neimar i / istodobno gorljivi pobornik olimpi / -ijskog pokreta. Težilo se okupljanju / svih sportskih grana u jedinstve- / -no udruženje neovisnije od austri- / -jskog i mađarskog sportskog / saveza. FRANCUSKA i PARIZ su / izbor događanja II olimpijskih / modernih igara 1900. g. / Za pariške olimpijske igre, otac / hrvatskog sporta F. Bučar, po- / -krenuo je organizaciju prvog prednatjecanja MARATONSKE UTRKE
2 na cijelom teritoriju trojednog / kraljevstva. Za pobjednika za / tu prigodu naručen je i izrađen / pokal od legure srebra finoće / 0.600. Na nivou sa Austro - / - ugarskim sportskim odborom / kvalifikacijska „norma“ je bila 3# 9M.
Sama utrka i kvalifikacije / nisu realizirane do kraja. / Kup je bio u vitrinama HRVATSKOG / ŠPORTSKOG SAVEZA do završetka / I svjetskog rata. U euforiji / stvaranja nove države SHS / GRADJANSKOM je pehar / ustupio „LAS“
Lako Atletski Savez.
Pokal je vjerojatno od legure srebra i vjerojatno je u većoj mjeri bio pozlaćen ili samo u donjem dijelu. Ukupna visina je 34 cm, a promjer na najširem dijelu je 13,5 cm. U inventarnoj knjizi Hrvatskoga športskog muzeja zaveden je pod brojem: HŠPOM-30021.
Nabava i provenijencija
Hrvatski športski muzej kupio je pokal od splitskog antikvara Igora Goleša i prema njegovim riječima on je posrednik drugoga splitskog antikvara koji ga je kupio na sajmu antikviteta na Britancu u Zagrebu krajem 1980-ih ili početkom 1990-ih. Za pretpostaviti je da je osoba koja je pisala tekst bila vrlo dobro upućena u prilike o kojima piše. Postoje detalji koje nije moguće pretpostaviti, kao na primjer da je legura čistoće srebra pokala 60 % srebra. Bilješka je završena s potpisom Lako atletski savez (LAS), što sugerira da ju je pisala osoba koja je djelovala u savezu koji je osnovan 1920.
Gravura je drukčija, točkasto izvedena u dijelu koji spominje da je LAS ostavio pokal Građanskom. Drukčija, jednostavnija gravura sugerira da ju je kasnije radio lokalni majstor koji je inače radio za klub ili savez. Organizatori neodržane utrke predali su ga u Hrvatski
Detalj gravure s pokala - ugravirani tekst o kvalifikacijskoj utrci i Olimpijskim igrama
športski savez. Vjerojatno je da su sami organizatori utrke kasnije bili osnivači Hrvatskoga športskog saveza 1909. ili da su s njima bili usko povezani. Unutar saveza 1912. osniva se atletska sekcija iz koje se nakon Prvoga svjetskog rata osniva Lakoatletski savez. Bučar je 1913. postao predsjednikom Odbora Hrvatskoga športskog saveza.
Prema tekstu na kartici i na pokalu pokal je ustupljen I. hrvatskom građanskom sportskom klubu iz Zagreba i vjerojatno je bio u njegovu vlasništvu do 1945. kada je klub ugašen. Zašto se krajem 1980-ih pokal pojavio na sajmu antikviteta na Britancu, a ne ranije, teško je nagađati, ali moguće je da ima veze s Univerzijadom u Zagrebu 1987. Nakon Univerzijade brojni sportski savezi u Zagrebu sele se u nove prostore u Domu sportova, koji se upravo ponovno obnavlja. Prilikom seljenja moguće je da je dio starog inventara ponovno pronađen ili čak odbačen.
Zaključak i prezentacija
Iz navedenog, za pretpostaviti je da Franjo Bučar nije bio obeshrabren neuspjesima uzrokovanim političkim promjenama. Moguće je da je organizacija utrke bila dio inicijative za osnivanje hrvatskog odbora za Olimpijske igre u Parizu. Zanimljivo je kako se navodi da je Bučar pokušao organizirati utrku za sudionike s područja cijele Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije što upućuje na njegovu nacionalnu osviještenost i težnju za ujedinjenjem hrvatskih zemalja barem u području sporta. Nemamo razloga sumnjati u pouzdanost izvora pred nama, ali treba uzeti u obzir da je tekst na karticama pisan više od dva desetljeća nakon događaja o kojima piše. Svakako je tekst pisan nakon osnivanja Lakoatletskog saveza 1920.
Za pretpostaviti je da utrka nije realizirana zbog slabo razvijenih sportskih prilika, kako sam Bučar navodi u nekim članicama iz tog vremena. Ipak, prvi klubovi koji se bave atletikom, odnosno trčanjem, osnovani su četiri godine kasnije. Bili su to Prvi nogometni i športski klub (PNIŠK) i Hrvatski akademski športski klub (HAŠK) 1903. u Zagrebu. Za daljnje istraživanje trebalo bi detaljno pregledati tiskovine iz vremena i možda pronaći poziv za sudjelovanje na utrci ili komentar o možebitnome političkom pritisku Mađara da se utrka obustavi. Nabavu pokala od gospodina Igora Goleša sufinanciralo je Veleposlanstvo Repulike Francuske i Francuski institut u Zagrebu te je prvi put predstavljen javnosti u medijateci Francuskog instituta uoči Olimpijskih igara u Parizu 2024. U vrijeme pisanja članka pokal se nalazi na izložbi Citius, altius, fortius – communiter, antičke i moderne olimpijske igre u Arheološkom muzeju u Zagrebu koja je postavljena u suradnji Hrvatskoga športskog muzeja, Arheološkog muzeja u Zagrebu, Hrvatskoga
olimpijskog odbora i Hrvatske olimpijske akademije. Svoje stoljetno putovanje pokal će završiti u stalnom postavu Hrvatskoga športskog muzeja, koji će uskoro otvoriti vrata za posjetitelje.
Literatura:
BOJANIĆ, Đurđica i VARGEK, Martina. Katalog izložbe „Franjo Bučar“. Hrvatski športski muzej, Zagreb, 2023.
HUSAIN PUSTAJ, Petra. Tekst izložbe „Milan Neralić - brončani odraz u ogledalu“. Hrvatski športski muzej, Slunj, 2024.
JAJČEVIĆ, Zdenko. Olimpizam u Hrvatskoj. Zagreb, 2007.
JAJČEVIĆ, Zdenko. Povijest športa i tjelovježbe. Zagreb, 2010.
JAJČEVIĆ, Zdenko. „Razvoj olimpizma u Hrvatskoj u razdoblju od 1894. do 1912. godine.“ Kineziologija, Vol. 27 No. 2, Zagreb, 1995. RADAN, Živko. Franjo Bučar i gimnastički sportski pokret u Hrvatskoj. Zagreb, 1966.
SUTLOVIĆ, Marijan. Katalog izložbe „Igra sporta i umjetnosti“. Hrvatski športski muzej, Zagreb, 2020.
Mrežne stranice: Češki olimpijski odbor – 3. 9. 2024. https://www.olympijskytym.cz/zakladni-informace Međunarodni olimpijski odbor – 3. 9. 2024. https://olympics.com/ioc/paris-1894-olympic-congress https://olympics.com/ioc/le-havre-1897-olympic-congress Olympedia – 3. 9. 2024. https://www.olympedia.org/meetings/120 https://www.olympedia.org/meetings/121 https://www.olympedia.org/countries/BOH
Marijan Sutlović povjesničar je i povjesničar umjetnosti, viši kustos i muzejski pedagog. Zaposlen je u Hrvatskome športskom muzeju u Zagrebu, gdje obnaša dužnost voditelja Odjela stručnih poslova.
The 1900 Paris Olympic Marathon Qualifier Trophy: A Forgotten Chapter of Croatian Olympic History
The discovery of a silver trophy, originally awarded for the marathon qualifier for the 1900 Paris Olympic Games, sheds new light on Croatia’s early aspirations in international sport. Initiated by Franjo Bučar, a pioneer of Croatian physical culture, the race was intended to select a Croatian representative for the Olympics. Though the event was ultimately not held, the trophy stands as rare evidence of Bučar’s efforts to integrate Croatian sport into the Olympic movement.
Set against a backdrop of political tensions and Croatia’s limited autonomy within the Austro-Hungarian Empire, Bučar’s initiative reflected both national pride and the desire to unify Croatian athletes. The trophy’s complex provenance, from early sports organisations to its rediscovery in the late 20th century, highlights its historical importance.
Kad se kaže da sport ima svoju priču, ne misli se samo na to da tema ima svoje mjesto u književnosti – spomenimo elitnu biblioteku u rasponu od Hemingwayja i Camusa do suvremenika poput Franzena – nego da postoji jedna linija kolektivnog sjećanja koja se ne mora poklapati s onim što obično ulazi pod enciklopedijske natuknice, neovisno govorimo li o pojedincima ili kolektivima. U sportu kao meritokratskoj djelatnosti, dakle onoj u kojoj bolji pobjeđuje, svakako pobjeđuje češće nego u životu, nije teško izmjeriti nečiju specifičnu težinu: olimpijski pobjednik je ispred kontinentalnog prvaka, preskočena dva metra su više od metra i devedeset, klub s osvojenih dvadeset naslova očito je bolji od onoga sa samo jednim… To su
75 godina Drage Geca Rukljača
Piše: Ratko Cvetnić
Fotografije: privatna arhiva obitelji Rukljač
Legendarni zagrebački nogometaš Drago Rukljač, „gospodin u kopačkama “utjelovio je tradiciju koja ide od samih nogometnih početaka u Zagrebu – ideju da se stil i elegantna izvedba cijene jednako kao i rezultat.
važni razlozi zbog kojih ljudi vole sport – i kao natjecatelji i kao gledatelji.
Međutim, ključna dimenzija sporta, djelatnosti koja izaziva i okuplja tolike emocije, jest što nije sve u ponderabilijama, nije sve u brojkama koje se vrte po Sofascoreu: sport, rekosmo, ima svoju priču . Jedna od takvih priča svakako je i ona o Dragi Gecu Rukljaču, vodećoj figuri generacije NK Zagreb iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, kapetanu ekipe „iz ulice pjesnika“ kako je Kranjčevićevu prozvao Ivo Tomić, i sam svojevrsni pjesnik sportskog mikrofona. Radi se o naraštaju čija je specifična težina ostala izvan samoga sportskog metra: više u legendi, u pričama i sjećanjima, nego po trofejnim salonima. Doista, kad se sjetimo sedamdesetih i osamdesetih, treba priznati: niti je NK Zagreb bio najbolji zagrebački klub, niti je Rukljačeva generacija bila najuspješnija u povijesti NK Zagreb, ali „fenomen ‘Zagreb’“ – kako je to još početkom sedamdesetih nazvao Darko Draženović – ostaje neosporna i pomalo zagonetna činjenica sve do danas.
Rukljačeva je generacija u to doba pripadala malom krugu momčadi koje su njegovale „nogometnu romantiku“ – spomenimo mostarski Velež i OFK Beograd kao primjere – i čija je popularnost nesumnjivo nadmašivala ostvarene rezultate. Jedan od kolateralnih argumenata o tome kako legende znaju biti uvjerljivije od statistike možemo naći i na vrlo popularnoj srpskoj FB stranici „Istorija ex yu fudbala“ na kojoj očito upućeni administrator piše: „U pripremi rubrike ‘50 najboljih
Snimio: Slobodan Županović
generacija jugoslovenskog fudbala’ NK Zagreb iz druge polovine sedamdesetih mi je dugo figurirao kao siguran i već viđen učesnik. Pogotovo što većina posetilaca o ovoj generaciji govori u superlativima, a bilo je i komentara u stilu da su Rukljač, Bakota, Kovačić i ostatak pesničkog društva bili jači čak i od Dinama, te da bi se pod imenom, grbom i infrastrukturom modrih i bez tog usuda malih klubova umešali čak i u borbu za titulu. Sve dok mi nije zafalilo par mesta i nisam bio prinuđen da biram između nekoliko vrlo jakih kandidata, da vagam i sučeljavam argumente, statističke i mitološke, pisane i usmene. A onda mi je pogled na prvenstvene tabele otklonio sve dileme i razbio iluziju o nekakvoj velikoj generaciji pesnika iz Kranjčićeve.
Pet prvoligaških sezona, po jedno deseto, petnaesto, šesnaesto i dva sedamnaesta mesta, par velikih ‘skalpova’, par sjajnih igrača, dopadljiv napadački fudbal... preskroman su učinak za ‘nesuđenog prvaka Jugoslavije’ i apsolutno nedovoljno za plasman na listu pedeset veličanstvenih. Pesnici, oprostite!“
Malo je pjesnika doista krenulo za izazovima međunarodnog nogometa – Bakota, Tucak, Čop… – a ponajmanje onaj kojeg bismo danas jamačno gledali u nekoj od Liga petice. Kao „gospodin u kopačkama“ – a stari kibici, poput Zvonimira Amiga Magdića, znali su održavati taj purgerski ideal – Drago Rukljač utjelovio je tradiciju koja ide od samih nogometnih početaka u Za-
grebu: stil, elegantna izvedba, cijeni se isto toliko koliko i učinak; rukopis koliko i zadaća.
Priča o zagrebašima krenula je početkom sedamdesetih, iz baze u Kranjčevićevoj, u vrijeme sivila u zagrebačkom nogometu koje je nastupilo nakon razlaza Dinamove generacije iz ’67., u doba kad je ironični Tomić znao ustvrditi da cijela momčad Dinama, najjače sportske ekipe grada, stane u jedan lift. „Bebe iz Kranjčevićeve“ najednom postaju „talk of the town“, a izlog Sportskih novosti u Masarykovoj redovito se puni svježim fotkama iz Kranjčevićeve. Nešto iz tog fundusa danas je pohranjeno u bogatoj arhivi obitelji Rukljač – o čemu predano skrbi sin Gordan – iz koje smo, uostalom, izvukli ilustracije za ovaj tekst. Uzimajući u obzir da je Drago Rukljač, kao kapetan i najbolji igrač te generacije, s više od 600 odigranih tekmi i sam po sebi svojevrsno utjelovljenje tog fenomena, ovaj razgovor nastao je kao ideja da približi dva kraka rovaša: statistiku i fakte s jedne, te mit i legendu s druge. Ali povod nam je, da tako kažemo, sasvim statistički: usred ovoga tropskog ljeta Gec Rukljač navršio je 75 godina. Vraćamo se na početke. - Ja sam odrastao na Sigečici, a tamo se nogač igrao od jutra do mraka. U parku kod škole bio je bazen u kojem vode valjda nikad nije ni bilo, tu smo nacrtali golove i haklali tri na tri do iznemoglosti. Pobjednička trojka ostaje, poraženi se izmjenjuju. Dečki sa Sige , jasna stvar, išli su u Dinamo i tako sam i ja zajedno sa svojom klapom
Prva „službena“ fotografija u ljeto 1967.: sedamnaestogodišnji Drago Rukljač, član Prvomajske stoji desno od klupskog funkcionera koji u zao čas pokušava popraviti frizuru
došao u Dinamov podmladak. Ali, u „supićima“, u Dinamovim subjuniorima, nismo se baš naigrali i tako se cijela klapa vratila u kvart, a ja sam pokušao u Prvomajskoj. To je bila momčad srednjega zagrebačkog ranga, uglavnom s dečkima sa Sigečice, Pešćenice, Volovčice. - Ne sjećam se da me u mladim danima itko isticao kao talenta, bio je taj profesor Varga, trener u mlađim kategorijama koji je mislio da možda bude nešto od mene, ali zapravo je prvi ozbiljan interes pokazao NK Zagreb. Prvomajska je igrala neku utakmicu u Sisku i tamo su Duda Reberski i Vlatko Marković, koji su tada asistirali Franji Glaseru kao prvom Zagrebovom treneru, došli da pogledaju „tog malog“. Naravno, to su mi tek poslije rekli. I Marković me poveo 1968. na Kvarnersku rivijeru, izuzetno jak podmladački turnir na kojem smo u utakmici za treće mjesto dobili Dinamo. I tu su mi ponudili ugovor, i ja sam potpisao.
- Zagreb je tada proživljavao smjenu generacija, među dečke iz naraštaja Bubnja, Dračića, Wache stigli smo ja, Antolić, Markulin, Čopor… Klub je bio solidno ekipiran, predsjednik kluba bio je general potpukovnik Vlado Mutak, tu je bio Vilim Medved, odličan tehnički referent, pa su poslije na čelo došli Slavko Šajber, Vlado Bogatec, direktor Zagrebačke banke, jaki ljudi iz zagrebačke privrede i politike. Ali ja sam tada donio odluku – i mislim da je to bila vrlo dobra odluka – da odem u vojsku. Tada je to bila obveza, ali kao nogometaš, uz ovako pozicionirane ljude iz uprave mogao sam se vaditi, muljati. No htio sam to odraditi i tako sam završio u Kovinu na aerodromu, a poslije obuke dobio sam prekomandu u Tuzlu, također na aerodromu. Potrajalo je to sedamnaest mjeseci, ali nije mi loše bilo tamo, pogotovo u Tuzli.
Smjena generacija u Kranjčevićevoj: Rukljač stoji četvrti zdesna. Među prvotimce šezdesetih, predvođene Đimijem Bubnjem, stižu neki novi klinci. Prvi zdesna stoji trener, legendarni Franjo Glazer, jedan od najboljih hrvatskih i jugoslavenskih vratara svih vremena
Beogradski klub, jedan od najboljih klubova jugoslavenskog nogometa, bio je zagrebašima posebna inspiracija. Živi zid „crno-bijelih“ postrojen u čast Gecove ljevice: sekundu poslije lopta se koprcala u mreži iza Borote
Stizala mi je lova iz kluba, bolja nego su je imali tadašnji vojni piloti, a posebna pogodnost je bila što sam mogao redovito trenirati s tuzlanskom Slobodom. A Sloboda je tada imala vjerojatno najveću generaciju u svojoj povijesti: Mulaomerović, Hukić, Šećerbegović, Mešković, pa ona tri nebodera u half liniji… Nudili su mi da ostanem, ali meni je Tuzla ipak bila malo prerazličita od mog Zagreba.
- Dok sam bio u vojsci, Glaser je otišao, a prvu momčad Zagreba preuzeo je Vlatko Marković. Prvih nekoliko utakmica ulazio sam s klupe, ali kad sam u šestoj utakmici te sezone krenuo kao starter, ostao sam to do kraja karijere. S Vlatkom počinje priča o našoj generaciji NK Zagreba i cijeli taj „fenomen“. Od nas iz prve jedanaestorke devetorica su bili zagrebački dečki. Znači, kad te dođe gledati familija, susjedi, škvadra iz kvarta… onda se počinje stvarati priča. A igrali smo brzo, napadački, efikasno i stadion se počeo puniti: pet tisuća, deset tisuća, petnaest… Da sam imao sto ulaznica, sve bih podijelio. Igramo protiv slovenske Mure, petnaest tisuća ljudi na stadionu, pucamo iz svih oružja, ali Cirkvenčič, njihov golman, radi čuda i tekma završi 0:0. Ali svih petnaest tisuća ljudi plješće na kraju utakmice. Već smo 1970. bili kandidati za ulazak u Prvu ligu, ali nas je pretekao banjalučki Borac s Abidom Kovačevićem, izvanrednim lijevim krilom. Njima je u zadnjem kolu trebala pobjeda od 1:0, dok mi u Karlovcu trpamo domaće. I na kraju Borac dobije tu utakmicu s 1:0, a naših 5:0 protiv Karlovca bude dovoljno samo za drugo mjesto.
- Kad govorimo o Zagrebovim sezonama u Prvoj ligi, moramo znati jednu stvar: mi smo bili mali klub, na nama su prvoligaški suci dobivali najlošije ocjene. Vi ste tada, da opstanete u I. ligi, morali biti jaki i izvan terena,
Zagreb sedamdesetih: trener Vlatko Marković i protagonisti buduće Zagrebove slave. Rukljač stoji šesti zdesna (snimio: Zvonko Dogan)
naprosto imati svoje ljude. S druge strane, iako smo u Drugoj ligi bili superiorni, tako efikasni da je to bio jugoslavenski fenomen – primjerice, Novi Sad smo jedanput isprašili s dvocifrenim rezultatom – u Prvoj ligi, a to je bila jaka liga u europskim okvirima, ipak se pokazalo
da kao momčad nismo uravnoteženi: veza i napad su bili odlični, ali obrana je bila tanka i na tome smo stalno padali. Prejaki za Drugu ligu, preslabi za Prvu, to je našu generaciju pratilo od početka do kraja. I svaki put kad ispadnemo, mene proglase za najboljeg igrača Druge lige i za kapetana olimpijske reprezentacije. Ali moram spomenuti da smo imali zaista dobre trenere. Kad smo ‘73. ušli u Prvu ligu, Vlatko Marković je iz toga malog NK Zagreba otišao ravno u Standard iz Liegea, veliki belgijski klub. Poslije nas je vodio i Ivan Đalma Marković, izvanredan teoretičar. Mislim da je to čovjek koji je, uz Biću Mladinića, znao najviše o nogometu, intelektualac, poliglot. Zatim je došao Herr Otto, Otto Barić, veliko ime i hrvatskog i austrijskog nogometa. Bio je odličan trener, možda malo prepristojan za nas, fakine, ali sam ga vrlo cijenio. Kad se razišao s klubom, kad mu se uprava zahvalila, bilo mi je žao i smatrao sam da nije trebalo tako završiti.
- Partizan je bio posebna priča, pola ekipe u reprezentaciji Jugoslavije, a mi ih dobivamo, i to uvjerljivo, i doma i na stadionu JNA. Prvenstvo, kup… Jednom smo
Darko Draženović u tekstu „Fenomen ‘Zagreb’“ analizira što to početkom sedamdesetih tisuće kibica tjera u Kranjčevićevu. Fenomen je svoj (pre)rani klimaks imao u ljeto 1973. na Makismiru, no o tome u ovom broju časopisa imamo zasebnu priču
Najzreliju fazu Rukljačeva ekipa imala je u vrijeme trenera
Dražana Jerkovića, velikog igrača, trenera koji je iz malog kluba
došao čak i do mjesta izbornika jugoslavenske reprezentacije.
Slijeva: Jerković, pomoćni trener Wacha, Rukljač
ih dobili s par golova razlike u Beogradu, a oni njihovi Grobari polude: igrači Partizana bi se pokupili u svlačionice, ali Grobari ih dočekuju kamenjem, dečki naprosto ne mogu prići tunelu. A mi se još hladimo na terenu, onako veseli pričamo međusobno. I tad se partizanovci pomiješaju s nama i mi skužimo u čemu je stvar i polako, s noge na nogu, krenemo s njima prema tunelu. Ni jedan kamen nije doletio.
I sad, kad se sjetimo pobjeda nad velikom četvorkom i kad pričamo o tome je li Zagreb, na osnovi svoje nad-
moći u Drugoj ligi, trebao bolje prolaziti u Prvoj, po statistici ispada da je trebao. Evo, sin je izvukao brojke – u šest drugoligaških sezona sedamdesetih mi smo imali 122 pobjede, 38 neriješenih i 36 poraza, uz gol razliku 430:190. Ali gdje piše, recimo, da su u prvoj prvoligaškoj sezoni na našim utakmicama suci bili najlošije ocjenjivani? Da su nam pošteno otfućkali bar dvije utakmice više nego što jesu, mi ne bismo ispali.
- Draža je bio dobar trener, tu nema dileme, ali pomalo tvrd, pogotovo kad ga se usporedi s Vlatkom Markovićem. Kad bi Vlatko vidio da nam neki trening teže pada, pogotovo anaerobne vježbe, rekao bi: „Ajde, dečki, budemo to sutra odradili.” Ali kod Draže je bilo drugačije: ako bi vidio da se vučemo, tek tad bi nagazio, a to nam, moram priznati, nije baš uvijek leglo. Još kad se sjetim onog terena iza istočne tribine, one lešnate ledine po kojoj smo trenirali. Zimi padne kiša, pa se zaledi, onda na to padne snijeg. I sad ti stavi krampone kakve hoćeš, ali ne možeš dva koraka napraviti. Sjetim se toga kad vidim kako se često danas igrači tuže na teren, kao da su svi na Wembleyju rođeni. Osnovna igračka inteligencija ti mora reći kako da se prilagodiš terenu: kako igraš na tvrdom, kako na mokrom. Protiv Sarajeva smo jednom na Koševu odigrali na snijegu do koljena, mimo svih pravila, mislili su nas dobiti na mišiće pa su prisili suca da se igra, ali teren je bio takav da se naprosto nije moglo prići golu i završilo je 0:0.
Rukljač (treći slijeva u najgornjem redu) u Kantonu početkom 1975.
Ali imam još jednu zgodnu anegdotu s Dražom, koja govori koliko je držao do discipline u igri. Mijo Markulin sjuri se po krilu do gol-auta, pred golom mu je suigrač sam, ali Mijo šutne iz mrtvog kuta – i da gol. Poslije utakmice Draža mu odreže 500 dinara kazne. „Pa, dal sam gol!“ čudi se Mijo. „Da nisi,“ veli Draža, „koštalo bi te 1000 dinara.“
- U jednom času bio sam u nekom širem kadru reprezentacije Jugoslavije. Ali u mojoj generaciji svaki je ozbiljan klub imao po jednog Rukljača, jer su se tada ekipe slagale oko klasične desetke: bili su tu Jurica Jerković iz Hajduka, Pižon Petrović i Aćimović iz Zvezde… Znalo se tko je u prednosti, iz kojeg se kluba ulazi u reprezentaciju. Ali imao sam dosta nastupa za tzv. olimpijsku reprezentaciju Jugoslavije, za koju su formalno mogli igrati amateri, a to je kod nas značilo igrači Druge lige. Bili smo iz kluba golman Stinčić, Bakota i ja. Sjećam se utakmica protiv Sovjetskog Saveza, koji su bili tobože amateri, a zapravo sve državni profesionalci na čelu s Olegom Blohinom! U Banjoj Luci smo odigrali 0:0, a doma su nas Rusi dobili. Tu su bile i Mediteranske igre u Alžiru 1975., kad su nas upozorili da ćemo igrati na umjetnoj travi. Ajde da vidimo i to čudo. Dođemo na
Zagrebaši u (crveno-bijelo-plavom!) dresu reprezentacije Hrvatske –preciznije rečeno Socijalističke Republike Hrvatske – slijeva: Slavko Kovačić, Drago Rukljač, Branko Tucak (snimio: Radiša Mladenović)
Olimpijska reprezentacija na Kineskom zidu u zimskim kaputima koje je osigurao ljubazni domaćin
stadion, a ta umjetna trava je obični tepison. Pa, nema šanse da tu netko napravi klizeći start! Naravno da se protiv ekipa koje su na to naviknule nismo proslavili. Tu moram spomenuti i utakmice reprezentacija Zapad – Istok, koje su se igrale na razini jugoslavenske Druge lige, i koje su služile kao kriterijske za izbor u olimpijsku reprezentaciju. Mi zapadnjaci smo ih redovito dobivali, ali „ključ“ je bio neumoljiv: osam igrača sa zapada, osam s istoka. Jedanput igramo u Kragujevcu, dam gol u poluvremenu, a u stanci između poluvremena ulazi u svlačionicu Miljan Miljanić i čestita mi. „Na čemu?“ pitam. „Na nagradi za igrača utakmice“, veli Miljanić. „Pa imamo još cijelo poluvrijeme“, velim ja. „Čestitam“, veli on i izađe. Tako se to odlučivalo. - Ipak, najjače su mi uspomene s gostovanja olimpijske reprezentacije u Kini ‘75. godine. Kina se tada otvarala kroz „sportsku diplomaciju“, to su Amerikanci gurali. Igrali smo u Pekingu, Šangaju, Kantonu, po sto tisuća ljudi na stadionu, tada nas je vodio Đalma Marković. Lukačeviću dođe centaršut, on potegne škaricama i zabije gol. Sto tisuća ljudi plješće, a Luks se čitavu utakmicu više ne sastane s loptom. Nije mu ni trebalo. Odmah se vidjelo da su Kinezi ludi za
nogometom, ali taktički nevjerojatno naivni. I danas, pedeset godina kasnije, dovode igrače iz cijelog svijeta, trenere, puno investiraju u podmladak, ali dok u cijeloj Aziji nogomet jača, dok Korejci i Japanci izbacuju velike igrače, Kinezi još uvijek tapkaju tamo gdje su bili. Inače su nas dočekali vrlo srdačno i organizirano, jedino što se ni uz svu tu njihovu hranu i gostoljubivost nikako nismo uspijevali najesti. I tada na nekom prijemu dočeka nas tacna s buđolom, lijepe okrugle šnite. Jedva smo to dočekali, pa smo na koncu maznuli i tacne sa susjednih stolova. Tek kad je stigao prevoditelj, saznali smo da to nije nikakva buđola nego narezana sušena zmija. I tako smo se patili sve do Pekinga i pekinške patke uz koju smo se, konačno, do sita namirili.
- Igrao sam i za reprezentaciju Hrvatske! To se danas malo zaboravilo, ali bili su ti međurepublički turniri na kojima su nastupale reprezentacije jugoslavenskih republika. Bilo je tada jakih prvoligaških klubova iz Hrvatske – Hajduk, Dinamo, Rijeka, mi… – pa se mogla sastaviti vrlo dobra ekipa u kojoj su igrali i neki jugoslavenski reprezentativci – golman Katalinić, Mužinić, Žungul, Cukrov… Čak je i Vančo Balevski, jedan od naj-
boljih makedonskih igrača, koji je tada igrao za Hajduk, nastupio kao reprezentativac Hrvatske.
- Velikoj četvorci sam bio stalno na nišanu. Ali Dinamo je smatrao da sam preskup, u Beograd mi se nije išlo, pogotovo ne u Zvezdu u kojoj je konkurencija na mojoj poziciji bila strašna, i tako sam se nakon razgovora s Gojkom Škrbićem odlučio za Hajduk, tim prije što je u Hajduk tada za trenera stigao Vlatko Marković.
Za mene je prelazak u Hajduk bio kao da sam s bicikla prešao u Ferrari! Po profesionalizmu, međusobnim odnosima, infrastrukturi… Po tome što se na treninzima išlo žešće nego na tekmi. A poslije treninga svaki na svoju stranu. Ja sam si najbolji bio s Peruzovićem i Rožićem, a Splićani su se tada znali čuditi što vide tri hajdukovca kako u kafiću sjede zajedno. Mi smo u Zagrebu živjeli kao obitelj i to mi je bilo sasvim strano. Ali to je bio profesionalizam, organizacija iza koje su čvrsto stajali Tito Kirigin, Jere Burazin, u Beogradu Budo Lončar… Tu sam shvatio koliko toga se umjesto na terenu odrađuje po kancelarijama. Ali to mi je bila lijepa godina iako nismo osvojili naslov prvaka, naprosto te godine Hajduk nije bio „u planu“. Međutim, moram reći da sve dok čovjek ne zaživi u Splitu, ne može shvatiti koliko ljudima znači taj klub, koja je to religija.
- Poslije Hajduka vratio sam se u Kranjčevićevu i odigrao još par sezona, ali tu su već ambicije bile splasnule. U jednom času postojala je neka mogućnost da za prilično dobru lovu odem u Sturm – Božo Bakota je tamo već bio car, Otto Barić trener – ali me Draža naprosto nije pustio i tako sam ostao u Zagrebu. A što je najgore, baš te sezone smo opet ispali iz Prve lige i tu je za mene bio kraj.
Nakon Zagreba još sam jednu sezonu odigrao za NK Metalac i nakon toga sredinom osamdesetih počeo trenirati manje klubove po Turopolju. Najprije Odru, s kojom sam došao na prag Druge lige, zatim sam proveo dosta vremena u Maloj Mlaki. Ali u Mlaki nas je uništavala česta reorganizacija sustava natjecanja, pa smo – s nizom od 64 utakmice bez poraza – stalno tapkali na mjestu.
Poslije toga došao sam u Zagrebov omladinski pogon i tamo sam doživio ljepotu rada s klincima: kad vidiš onaj napredak koji su u stanju napraviti u samo godinu dana. Djeca će od trenera naučiti samo ono što im trener zna pokazati, tu priča puno ne pomaže. Pokaži klincu par osnovnih driblinga, pokaži mu udarac glavom… Struka nam dosta pati zbog inflacije trenera. Dosta tih klinaca koji su bili kod mene u pogonu ima neku karijeru: Badelj, Kulenovići, Jedvaj, Brodić, Fran Tudor… (Upravo za vrijeme razgovora, prekinuo nas je telefonski poziv Petra Muse – op. R. C.) I Ante Ćorić je bio kod mene, dečko koji nažalost nije ostvario ono što se od njega očekivalo. Ne samo da je radio čuda s loptom nego su mu – što se
Godine 1978. Rukljač se uvrstio u odabrani niz
Zagrepčana u bilom dresu: Vukas, Papec, Niko Kranjčar… (snimio: Zlatko Ivulić)
Povratak u „ulicu pjesnika“: Zagreb u sezoni 1979./1980., Rukljač stoji u sredini
manje zna – i fizičke performanse bile odlične. No dogodio mu se problem koji se događa s Dinamovim individualcima – ako ga ne staviš u sredinu ekipe, u situaciju u kojoj se igra temelji na njemu, on nikad neće postati ono što njegov talent najavljuje.
Slična je priča s Halilovićem. Općenito, mislim da takav tip igrača danas nestaje, prevladavaju fizikalije, igra u oba smjera, a tehnika, imaginacija dođe onako, usput. Svi se danas oduševljavaju Modrićevom vanjskom , ali to spada u abecedu nogometa, samo smo u međuvremenu tu abecedu zaboravili.
- Mislim da bi moja generacija u današnjem HNL-u prolazila dosta dobro. Imali smo brzinu, a ta je kvaliteta u današnjem nogometu presudna. Međutim, Liga nam je sve slabija, što je i razumljivo ako uzmemo u obzir da je, zbog financijskog opstanka, svakom klubu cilj što prije prodati kvalitetnog juniora. Reprezentacija se dobro drži, vidimo da su sada iskočili Sučić i Baturina, dakle imamo taj potencijal u igračima koji dolaze. Ali dugoročno…
Djece je sve manje, po livadama i igralištima nema nikoga, svi su na mobitelima i kompjuterima. Prolazim neki dan tu kraj škole i gledam: nastava tjelesnog. Djevojčice, otprilike osmi razred, rade skok u dalj. Ona linija zaletišta je nekih metar od doskočišta, jedva da koja uspije preskočiti do pijeska! I to je taj jedan sat nastave tjedno.
Miran umirovljenički život u Sloboštini i na Unijama uz sjetne uspomene na nekadašnji NK Zagreb (snimio: Gordan Rukljač)
A što se tiče sudbine NK Zagreb, ne znam što bih rekao. To je slobodni pad koji traje od 2008., pad u kojem je klub izgubio sve što je mogao, osobito identitet. Svaka čast i Veležu i svima, ali ne mogu se zamisliti u crvenom dresu! Gdje su Zagrebove boje? I sad, peta liga! Ostane li klub bez Veslačke, a samo nas je potres 2020. spasio od takve sudbine, ode Zagreb k vragu. I tu je gradska politika sve samo ne nevina, već desetljeće i pol slušamo samo obećanja.
Više je to priča o pravnoj državi, nego o sportu i sportskoj povijesti. Kad prođem Kranjčevićevom i vidim da više nema ni onoga našeg klupskog grba, srce mi se stegne. Zato je najbolje da tu temu ostavimo po strani.
in memoriam
Mislav Bezmalinović
Split, 11. svibnja 1967. – Split, 30. kolovoza 2024.
Mislav Bezmalinović bio je vrhunski vaterpolist koji je nastupao za Jadran Split, talijansku Pescaru i Salonu iz Solina. Na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. godine osvojio je zlatnu medalju. Svjetsko prvenstvo u Perthu 1991. donijelo mu je još jedno zlato, dok je na europskim prvenstvima u Strasbourgu 1987. i Bonnu 1989. osvajao srebrne medalje. Na Mediteranskim igrama u Ateni 1991. također je osvojio srebro. Kao kapetan Jadrana osvojio je titulu prvaka Europe 1992. i 1993. godine.
Marko Ćurković
Kazaginac (BiH), 5. ožujka 1946. – Zagreb, 2. travnja 2024.
Sportski dužnosnik i ekonomist Marko Ćurković predvodio je Hrvatski kajakaški savez kao predsjednik, bio delegat u svjetskoj i europskoj kajakaškoj federaciji te član Skupštine i Vijeća HOO-a. Od 1997. do 2000. godine bio je predsjednik Kajak kanu kluba Jarun, a u HOO-u je do umirovljenja 2007. obnašao dužnost pomoćnika glavnog tajnika za programe nacionalnih sportskih saveza. Njegovo predano djelovanje ostavilo je dubok trag u razvoju sporta i odgoju mladih sportaša.
Tonči Gabrić
Split, 11. ožujka 1961. – Split, 28. listopada 2024.
Istaknuti nogometni vratar Tonči Gabrić branio je boje Hajduka, Solina, Splita, Rijeke i Pazinke. Za reprezentaciju Hrvatske nastupio je devet puta, a povijest ga pamti kao sudionika prvoga službenog susreta Hrvatske nakon stjecanja neovisnosti, 17. listopada 1990. protiv Sjedinjenih Američkih Država u Zagrebu. Bio je i član reprezentacije na Europskom prvenstvu 1996. u Engleskoj, sudjelujući u jednom od povijesnih nastupa hrvatskog nogometa.
Marijan Jantoljak
Zagreb, 7. veljače 1940. – Rijeka, 10. travnja 2025.
Marijan Jantoljak ostavio je neizbrisiv trag u povijesti riječkog nogometa, kojemu je posvetio gotovo šest desetljeća svoje karijere. Kao vratar Rijeke nastupio je na čak 430 utakmica od 1960. do 1972., a u sezoni 1969./1970. postavio je impresivan rekord – 917 minuta bez primljenog pogotka. Nogometnu karijeru započeo je u zagrebačkim Ponikvama, a u Rijeku je stigao iz Jedinstva iz Zemuna. Nakon razdoblja u Rijeci branio je još i za Borac iz Banje Luke te Metalac i Segestu iz Siska. Bio je prvi vratar Rijeke koji je nastupio za reprezentaciju Jugoslavije, za koju je odigrao dvije utakmice. Nakon aktivne karijere desetljećima je trenirao vratare svih uzrasta riječkog kluba te obnašao dužnosti glavnog i pomoćnog trenera prve momčadi.
Radica Jurkin
Šibenik, 6. prosinca 1954. – Zagreb, 8. rujna 2024.
Radica Jurkin bila je istaknuta sportska novinarka, urednica i promotorica sporta. Diplomirala je na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu, smjer sportsko novinarstvo. Svoju karijeru započela je kao novinarka u Vjesniku , zatim radila kao glavna tajnica Saveza za fizičku kulturu Medveščak i kao koordinatorica u Zagrebačkome športskom savezu. Od 1995. godine djelovala je u HOO-u, gdje je vodila Odjel za informiranje i izdavaštvo. Suautorica je brojnih monografija, autorica prve domaće sportske slikovnice za djecu „Športići’“ te istoimenoga interaktivnog CD-a kao i kazališne predstave „Športice i športići“. Dobitnica je priznanja HZSN-a za doprinos medijskoj suradnji i promicanju sporta.
Nikola Lučin
Trogir, 24. ožujka 1934. – Split, 21. veljače 2024.
Vrsni veslač i član kluba Mornar iz Splita Nikola Lučin zabilježio je zapažen rezultat na Europskom prvenstvu u Gentu 1955. godine, gdje je u dvojcu na pariće osvojio brončanu medalju. Njegov doprinos hrvatskom veslanju ostat će trajna uspomena u povijesti našeg sporta.
Milovan Nenadić
Drenovac kod Petrinje, 12. kolovoza 1943. – Zrenjanin (Srbija), 16. siječnja 2024.
Vrhunac sportske karijere Milovana Nenadića obilježile su medalje na najvećim svjetskim natjecanjima u hrvanju. Kao član HK Gavrilović iz Petrinje, osvojio je broncu na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972., dok je četiri godine ranije u Mexico Cityju bio sedmi. Na svjetskim prvenstvima u Mar del Plati 1969. i Edmontonu 1970. osvojio je brončane medalje, a srebro u Teheranu 1973. godine. Brojne uspjehe postigao je i na europskim prvenstvima, uključujući naslove europskog prvaka u Modeni 1969. i Istočnom Berlinu 1970. Na Mediteranskim igrama osvojio je broncu u Tunisu 1967. i srebro u Izmiru 1971. godine.
Nikola Pokrivač
Čakovec, 26. studenoga 1985. – Karlovac, 18. travnja 2025.
Nikola Pokrivač bio je hrvatski nogometaš čija je karijera obilježena predanošću, borbenošću i raznovrsnošću na terenu. Nogometni put započeo je u NK Bratstvo iz Jurovca, a potom je nosio dresove klubova NK Čakovec, Varteksa iz Varaždina, Dinama, Rijeke, Intera iz Zaprešića te inozemnih klubova – francuskog Monaca, austrijskog Red Bull Salzburga, kazahtanskog Šahtara i izraelskog Maccabija Petah Tikva. Bio je standardni član mlađih uzrasta hrvatske reprezentacije, dok je za seniorsku A vrstu nastupio 15 puta između 2008. i 2010. godine. S ponosom je nosio hrvatski dres na Europskom prvenstvu 2008. godine u Austriji i Švicarskoj. Poznat kao „igrač zadatka“, Pokrivač je bio spreman preuzeti svaku ulogu na terenu – uvijek u službi momčadi i pobjede. Njegov doprinos hrvatskom nogometu i sportska ostavština ostat će trajna inspiracija budućim generacijama.
in memoriam
Milan Richter
Zagreb, 23. ožujka 1938. – Zagreb, 23. kolovoza 2024.
Jedan od najznačajnijih hrvatskih boksačkih trenera Milan Richter svojim je radom obilježio desetljeća hrvatskog boksa. Kao boksač BK Metalac Zagreb ostvario je 245 mečeva i 180 pobjeda. Trenersku karijeru posvetio je stvaranju prvaka, među kojima su Željko Mavrović, Stjepan Božić, Damir Škaro te MMA borci Branko Cikatić i Mirko Filipović. Njegov doprinos hrvatskom boksu i sportskom razvoju ostaje neizbrisiv.
Vatromir Srhoj
Split, 12. rujna 1947. – Split, 4. svibnja 2024.
Život Vatromira Srhoja bio je posvećen sportu i kineziologiji. Profesor na Kineziološkom fakultetu u Splitu, rukometni trener i izbornik, diplomirao je 1976., magistrirao 1987., a doktorirao 1997. godine. Bio je nositelj rukometnih kolegija na fakultetu i autor više od 70 znanstvenih i stručnih radova. Trenersku karijeru započeo je 1973., a kao izbornik ženske seniorske reprezentacije ostvario je niz vrhunskih rezultata: srebro na Svjetskom prvenstvu 1990., zlatne medalje na Mediteranskim igrama 1991. i 1993. te srebro 1997. godine. Vodio je brojne hrvatske klubove, a s RK Budućnost bio je prvak bivše države 1986., finalist Kupa šampiona i pobjednik turnira prvakinja Europe.
Luciano Sušanj
Rijeka, 10. studenoga 1948. – Rijeka, 13. travnja 2024.
Luciano Sušanj, jedan od najistaknutijih hrvatskih atletičara i član AK Kvarner iz Rijeke, postigao je iznimne uspjehe na domaćoj i međunarodnoj sceni. Na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine nije nastupio zbog ozljede, dok je u Montrealu 1976. osvojio šesto mjesto na 400 metara. Na europskoj sceni osvajao je zlatne medalje na dvoranskom prvenstvu u Rotterdamu 1973. (400 m), u Göteborgu 1974. (800 m) te na prvenstvu u Rimu iste godine (800 m). Na Mediteranskim igrama u Izmiru 1971. godine osvojio je broncu na 400 m te srebra u štafetama 4×400 m i 4×100 m. Godine 2002. proglašen je najboljim hrvatskim atletičarem u povijesti.
Josip Šporer
Delnice, 3. ožujka 1931. – Delnice, 20. listopada 2024.
Josip Šporer bio je dugogodišnji profesionalni tajnik Saveza za fizičku kulturu općine Delnice, sve do umirovljenja 1990. godine. Jedan je od rijetkih sportaša koji su se aktivno i istodobno bavili s tri sporta – skijaškim skokovima, nogometom i kuglanjem. Nakon završetka aktivnoga sportskog djelovanja završio je Višu školu za tjelesni odgoj i posvetio se trenerskom radu sa skijašima skakačima, s kojima je postizao značajne rezultate. Na Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu 1984. obnašao je dužnost šefa zaletišta na 90 i 120-metarskim skakaonicama. Ostavio je velik trag u Nogometnom klubu Goranin kao i u kuglačkom životu Delnica, gdje je bio jedan od inicijatora izgradnje dvostazne kuglane. Dobitnik je brojnih priznanja, među kojima se izdvaja Državna nagrada za sport „Franjo Bučar“ iz 1991. godine.
Ratomir Tvrdić
Split, 14. rujna 1943. – Split, 20. kolovoza 2024.
Košarkaš koji je obilježio zlatno razdoblje hrvatske i jugoslavenske košarke, Ratomir Tvrdić bio je član KK Jugoplastika iz Splita. Na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine s reprezentacijom je osvojio peto mjesto. Osvojio je i svjetsko srebro u Montevideu 1967., svjetsko zlato u Ljubljani 1970. te svjetsko srebro u San Juanu 1974. godine. Na europskim prvenstvima nizao je medalje: srebro u Napulju 1969., zlato u Barceloni 1973. te zlato u Beogradu 1975. godine. Također je osvojio zlatnu medalju na Mediteranskim igrama u Tunisu 1967. Kao kapetan Jugoplastike osvojio je Kup Radivoja Korača 1976. i 1977. godine.
Željko Vidaković
Velika Pisanica, 21. kolovoza 1954. – Bjelovar, 19. travnja 2025. Istaknuti rukometaš i sportski djelatnik Željko Vidaković ostavio je dubok trag u bjelovarskom i hrvatskom sportu. Rukometnu karijeru započeo je 1964. godine u Partizanu iz Bjelovara, klubu s kojim je osvojio tri naslova prvaka Jugoslavije i jedan domaći kup te kao devetnaestogodišnjak zaigrao u finalu Kupa prvaka Europe. Na poziciji krila upisao je 71 nastup za reprezentaciju bivše Jugoslavije i postigao 90 pogodaka. Sudjelovao je na Svjetskom prvenstvu 1978. godine u Danskoj te osvojio dvije zlatne medalje na Mediteranskim igrama – u Splitu 1979. i Casablanci 1983. godine. Odlazak Željka Vidakovića veliki je gubitak za hrvatski rukomet, kojem je posvetio cijeli život – najprije kao igrač, a potom i kao predani sportski radnik.
Stjepan Vučković
Varaždin, 10. prosinca 1957. – Varaždin, 11. siječnja 2025.
Stjepan Vučković bio je višestruki reprezentativac i prvak bivše države u sportskom streljaštvu u disciplini trap te kasnije i reprezentativac Hrvatske. Osvajač je mnogobrojnih medalja, dugogodišnji izbornik hrvatske reprezentacije i jedan od najvećih autoriteta u hrvatskom trapu. Vrhunac njegova trenerskog rada došao je 2012. godine kada je njegov učenik Giovanni Cernogoraz osvojio zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Londonu. Za svoj doprinos sportu iste je godine odlikovan Redom hrvatskog pletera, primio je Državnu nagradu za sport „Franjo Bučar“ te Medalju grada Varaždina.
Filip Zoričić
Split, 17. srpnja 1942. – Split, 9. travnja 2024.
Ugledni jedriličar i član splitskih klubova Labud i Mornar Filip Zoričić posvetio je cijeli svoj sportski put razvoju jedrenja u Hrvatskoj. Na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine bio je pričuvni član posade.
Prilozi se šalju u digitalnom obliku na e-adresu: phs@hoo.hr Molimo suradnike da pri izradi i slanju priloga slijede ove upute.
Tekstualni dio priloga
Jezici na kojima se objavljuju tekstovi su hrvatski i engleski. Od autora se očekuje da prije slanja provedu jezičnu provjeru teksta.
Preporučeni opseg teksta za znanstvene priloge (uključujući bilješke) je 32 kartice, za stručne priloge od 5 do 16 kartica teksta, a za ostale (eseji, recenzije, prikazi, vijesti, crtice, životopisi i sl.) od 3 do 8 kartica teksta. Jedna kartica teksta ima 1800 znakova.
Znanstveni prilozi šalju se na vanjsku recenziju, stručni prilozi prolaze uredničku recenziju (po potrebi i vanjsku), dok ostali prilozi prolaze samo provjeru članova uredništva.
• Tekst se predaje u digitalnom obliku pisan u programu MS Word (ekstenzije datoteka: .rtf, .doc, .docx) ili nekom drugom programu za obradu teksta.
• Tip pisma koji se upotrebljava je Times New Roman ili Arial.
• Veličina pisma je 12 točaka – to uključuje sve elemente teksta, tj. opremu.
• Tekst treba biti u crnoj boji, sve ostalo smatra se napomenom i automatski se briše iz osnovnog teksta.
• Formatiranje teksta – izbjegavati podebljavanja svih elemenata teksta, upotrebljavati samo kosa slova (kurziv/italic kod stranih izraza, imena publikacija...itd.).
• Prilozi moraju imati definiran naslov i podnaslov te međunaslove, a ime i prezime autora (bez akademskih titula, naziva ustanove zaposlenja i e-adrese) treba pisati u lijevom gornjem uglu. Sekundarno autorstvo (priređivači, prevoditelji, fotografi, ilustratori, izvori tekstova ili fotografske građe i dr.) navodi se ispod podnaslova.
Ime i prezime
Naslov – u sredini
Podnaslov – ispod naslova
Sekundarna autorstva
• Recenzije i prikazi trebaju imati naslov koji nije istovjetan naslovu knjige, izložbe i sl., nego je dio autorskog teksta autora priloga. Ispod naslova ispisuju se podatci o onome što se prikazuje, primjerice:
Ivan Horvat:
Povijest najvažnije sporedne stvari na svijetu
Davor Kovačić: Hrvatski nogomet u doba cara, kralja, poglavnika i maršala, Zagreb: Hrvatski institut za povijest – AGM, 2019. 383.
Ili:
• Tekst je poželjno razdijeliti s 2 do 3 međunaslova koji će ga dijeliti na manje cjeline. U tekstu se NE rabe podrubne bilješke (fusnote), osim za znanstvene članke.
• Ako se navodi literatura, neka ne premašuje 20 bibliografskih jedinica, koje se navode na kraju teksta prema Chicago Manual of Style (https://www.mvcc.edu/learning-com mons/pdf/Chicago_Manual_of_Style_17_Notes_and_Biblio graphy.pdf), primjerice:
• 1. BUČAR, Franjo, Mačevanje , Zagreb, 1912.
• 2. CUVAJ, Bogdan, „Hrvatski akademski športski klub (HAŠK) Zagreb“, Povijest sporta, 13/1982., br. 52, 234-255.
• Naslovi knjiga ispisuju se kurzivom, a naslovi članaka i sl. stavljaju se u navodne znakove.
• Na kraju teksta objavljuje se bilješka o autoru koja sadržava ime i prezime autora, profesiju, znanstvene i stručne interese te zaposlenje (najviše 4 retka).
Ilustracije i grafički prilozi
• Za stručne priloge potrebno je poslati do 8 ilustracija s kratkim potpisom.
• Za recenzije i prikaze potrebno je poslati fotografiju naslovnice knjige (ako se prikazuje knjiga), plakat predstave, koncerta ili izložbe (ako se prikazuje takve događaje). Ako zbog prirode samog teksta (primjerice, prikaz izložbe) uredništvo odluči objaviti i fotografiju ponekog eksponata i sl., ispod takvih ilustracija autor treba napisati kratki potpis. Za tu svrhu molimo autore da nam pošalju/predlože do 5 ilustracija.
• Za ostale priloge preporučuje se poslati od 1 do 5 ilustracija s kratkim potpisom.
• Pri izboru ilustracija autori trebaju voditi brigu o autorskim pravima.
• Tekstovi u Word formatu i ilustracije kao zasebne datoteke (jpg, tif…) šalju se uredništvu.
• Svi grafovi trebaju imati tablične vrijednosti (može u posebnoj tabličnoj Excel datoteci) iz kojih će se generirati grafikon u skladu s vizualnim izgledom časopisa.
Marko Marković: Vatreni u muzeju Izložba „Brončani, srebrni – Vatreni“, Zagreb, 25. studenoga 2022. – 13. prosinca 2022.
• Ilustrativni dio dostavlja se uredništvu u originalnom, otisnutom ili digitalnom formatu. Ako se radi o ilustrativnom materijalu koji treba prebaciti u digitalni format (skenirati), potrebno je te materijale dostaviti uredništvu.
Za slanje autorskog primjerka molimo kontaktirati glavnu urednicu dr. sc. Anu Popovčić na e-adresu phs@hoo.hr.
