RAT KOJI NIKAD NE ZAVRŠAVA
Leonardo Losciale je svoj rad (kolaborativna praksa, 2025.), realiziran na stubištu i u atriju Etnografskog muzeja, kreirao na temelju iskustva radionica s devet ukrajinskih izbjeglica: Hrvatom – suprugom jedne od izbjeglica i Hrvaticom – koja s izbjeglicama radi. Rezultati radionice uključivali su kratak video u kojem su sudionici/ ice radionice opisali svoj intimni prostor, te skulpture i reljefi nastali nakon trodnevnog rada s glinom, koji za sudionike/ice formaliziraju sam intimni prostor (odnosno reprezentiraju ga). Da bih mogao kontekstualizirati Loscialeov rad, moram se prisjetiti jednog ranijeg rata. Prije nego što je započela agresija na Ukrajinu pozorno sam pratio vijesti koje dolaze s obje strane. Iskustvo se ponavlja, pomislio sam tad. Rat dolazi preko noći. Ovdje ću precizirati: Loscialeov rad polazi od iskustva triju trauma – kolonizacije, rata i izbjeglištva. Traumu rata, svakako najstrašniju od ove tri, mogu potpuno razumjeti iz vlastitog iskustva, i ne samo to, ukrajinsko je iskustvo istovjetno onome hrvatskom. Dobro sam se sjećao početka devedesetih, najprije je sve izgledalo da do rata nikad neće doći jer su nas uvjeravali da smo svi mi ipak susjedi/komšije, onda je retorika bratskog agresora u pripremi rata bila sve isključivija, javile su se majke – jer su djeca ono što sve spaja, pa su Jugoslaviju posjećivali političari mirotvorci i na kraju su svi oni koji su se samo htjeli braniti postali nacisti. I onda je došao rat, preko noći, a da u stvari nismo ni vidjeli da je on ravno tri godine, od bankarevog govora na Kosovu 1988., neumoljivo puzao prema nama. Kad sam uvidio kako ruska strana koristi termine denacifikacija i zaštita rusofonskog stanovništva moj je deja vu bio potpun. Još mračnije od početka rata je njegovo beskonačno trajanje. Rat je spor. Rat uvijek naglašava vlastito buduće samoukidanje (rat će prestati mirovnim sporazumom), baš kao komunistički dogmatici koji su tvrdili da će do ukidanja države doći jačanjem institucija države, tako i rat projicira da će do kraja rata doći pojačavanjem ratnih aktivnosti. U gradu Zadru, u Domovinskom ratu nikad nije svirao kraj uzbune, rat je završio a da to nismo ni znali. Nastavili smo živjeti u neprekinutom miru koji je započeo bez formaliziranog kraja rata. Ukrajinska je ratna trauma puno kompleksnija; je li rat počeo aneksijom Krima 2014., borbama u Donbasu, sveobuhvatnom agresijom u veljači 2022., ili puno prije – monstruoznom kolonizacijom
1