Issuu

kozmička učenja Isusa iz Nazareta

Svojim

apostolima i učenicima koji su ih mogli shvatiti

s Gabrielinim

Velika kozmička učenja Isusa iz Nazareta

Svojim apostolima i učenicima koji su ih mogli shvatiti

Objava Krista, Sina Božjega i Spasitelja svih duša i ljudi, preko Božje proročice,

Gabriele s objašnjenjima za ispunjavanje vječnih zakona od Gabriele

hrvatski – kroatisch G338kr studeni 2025.

Gabriele-Verlag Das Wort GmbH

Max-Braun-Str. 2, 97828 Marktheidenfeld

www.naklada-gabriele.com www.gabriele-publishing.com Sva prava pridržana

Tisak: KlarDruck GmbH, Marktheidenfeld, Njemačka

Predgovor

Bog je apsolutan. On je Apsolutni zakon beskonačnosti. Budući da smo iz Njega, i mi, svi ljudi, u svojemu najunutarnjijemu jesmo Apsolutni zakon, ljubav prema Bogu i bližnjemu. Bog jest – a mi smo božanski. On je naše porijeklo i naš cilj.

U moćnoj prekretnici vremena, u kojoj živimo, Božji Duh u ovaj svijet izlijeva čitavo obilje Svoje istine. Sada je Duh istine, Krist, ostvario ono što je kao Isus iz Nazareta najavio: «Ali kada dođe Duh istine, tada će vas On voditi u svu istinu.»

On je došao u Proročkoj riječi preko Gabriele, Svoje proročice učiteljice i izaslanice. Sva istina onoliko koliko se može objasniti našim trodimenzionalnim riječima, jest Božji Apsolutni zakon. 1991. godine Krist je preko Svoje proročice objavio Apsolutni zakon: «Velika kozmička učenja Isusa iz Nazareta Svojim apostolima i učenicima koji su ih mogli shvatiti. Život ljudi istinski ispunjenih Bogom».

U godinama od 1991. do 1996. u jednom mjestu susreta otvorenom svakom bogotražitelju, Gabriele, Božja proročica učiteljica, izlagala je učenja Apsolutnog zakona. Gabriele je također Božja izaslanica zato što crpi iz svoje otvorene duhovne svijesti, koja živi u Bogu.

Knjiga iz koje su uzeti ovi izvadci jest moćan duhovni udžbenik. Ona sadrži poučke velikih kozmičkih učenja, najveće objave Krista Božjega, koji nam pokazuju put k našoj duhovno-božanskoj baštini, u vječni zakon ljubavi prema Bogu i bližnjemu. U ovim izvadcima poučci su otisnuti podebljano.

Gabrielina su objašnjenja upute kako da kao ljudi primjenjujemo poučke u svojoj svakodnevnici. Ova knjiga pruža ruku svakomu tko želi da ga vodi Duh istine.

31. prosinca 1991. Krist je preko Gabriele, Božje proročice, među ostalim objavio sljedeće: «Vidite: vi živite u divnom vremenu. To je iznimno kozmičko vrijeme; jer Duh života, Bog u Meni i Ja u Njemu, izlijeva ono najviše; Apsolutni zakon. ...

O vidite: to je vrijeme koje ljudima više nikada neće doći. Jer kada se Apsolutni zakon naučava u svim detaljima, tada je kraj pred vratima, kraj materijalističkog svijeta …

Apsolutni zakon, koji se daje i naučava iz neposrednog izvora, Boga, pokazuje vam vaš istinski Bitak, vašu duhovnu baštinu, kako biste vrlo postupno saznali i spoznali da ste uistinu djeca Svevišnjega …

O vidite: rog obilja se izlijeva – Unutarnji put i Apsolutni zakon. U tome prepoznajte da Apsolutni zakon dan u svim detaljima već simbolizira kraj materijalističkog vremena. Jer apsolutno je apsolutno. Izvan toga nema više ničega …»

Ya JESAM alfa i omega, početak i kraj materijalnog univerzuma i područja duša.

Vi trebate sazreti u Meni i sa Mnom u vječni život, gdje Sam Ja u Ocu, tako ste i vi sa Mnom u Ocu. Tamo nema ni početka ni kraja, jer Bog jest i mi smo u Bogu. Jer Ja, Krist Božji, uzdižem sve u svjetlo istine.

Ja Sam život, Krist, Sin Božji. Tko u sebi dopusti da nastanem Ja, Duh života, Krist, taj je ponovo pronašao svoju duhovnu baštinu, koja je njegov vječni život. Tada se biće vraća kući Bogu, vječnom Ocu, jer je iz Njega.

Svi će uskrsnuti u Meni. Sve koji vjeruju da su izgubljeni, Ja ću pronaći. A slabi će u Meni ojačati; jer Ja Sam uzvišenost u Ocu.

On, veliki Jedan svemira, prenio Mi je zadaću, dakle Kristu, da sve što se činilo izgubljenim, dovedem natrag u Vječni bitak.

To što vam objavljujem, put je prema božanskom zakonu, a također i božanski zakon sam.

Gabriele, proročica učiteljica i izaslanica Božja, objašnjava:

U knjizi «Velika kozmička učenja Isusa iz Nazareta Svojim apostolima i učenicima koji su ih mogli shvatiti. Život istinski Bogom ispunjenih ljudi» Gospodin se za nas uvijek iznova dotiče kauzalnog zakona. Iz apsolutnosti On zrači u zakon uzroka i posljedice da bismo pronašli sebe i ostvarivanjem našli izlaz – k svojoj istinskoj baštini, svojemu istinskom Bitku. Tako bismo mogli reći: to je ruka Boga, koju nam On pruža, ruka Oca, koji želi pomoći Svojem djetetu da iziđe iz muke i nevolje, iz zagrljaja ljudskoga ja. Naš Otac želi nas podići u svjetlo, čistotu, finoću, u Bitak. On je ovdje, uvijek spreman za nas. Ovisi jedino o nama kada ćemo uhvatiti Njegovu ruku da je više nikada ne bismo ispustili.

Ya Sam sve u svemu.

Pogledaj grm –i naći ćeš Mene.

Podigni kamen – i naći ćeš Mene.

Pogledaj prema zviježđima –i opazit ćeš Mene.

Gledaj duboko u čovjeka –i naći ćeš sebe, a time i Mene, Krista, sebstvo u sebi.

Promatraj životinju – i naći ćeš Mene.

Osjeti vjetar – i čut ćeš Mene.

Promatraj kap vode –i promatrat ćeš sebe u Meni.

Jer Ja Sam život u svemu, i ti si život u svemu, i sve je u Meni, i sve je u tebi.

Mi smo ujedinjeni u Njemu, velikomu Jednomu svemira, koji jest vječan –rijeka Bitka i personificirani Bitak. On je svemirska rijeka i kap sama.

Gabriele, proročica učiteljica i izaslanica Božja, objasnila je:

Riječi iz kojih zrači čitavo Nebo!

«Ja Sam sve u svemu.»

Bog nikada nije u vanjštini. Bog je snaga koja struji, On je život u nama. Ako smo pronašli Boga u sebi životom ostvarivanja i ispunjenja Njegovih zakona, tada imamo i pristupa božanskomu u svim životnim oblicima. Da bismo mogli komunicirati s božanskim u svojemu bližnjemu, moramo dakle živjeti u Bogu. Moramo se vratiti svojemu istinskom biću da bismo u svemu našli Boga.

«Pogledaj grm – i naći ćeš Mene.»

Ako samo pogledamo grm, tada ne osjećamo reakciju iz supstancije, iz Ja Jesam. Mi govorimo o njemu, grmu, da je lijep – i ne dobivamo odgovor. Duh svemira govori iz bezbrojnih usta, a ipak ga mnogi ne čuju. Što nam to hoće reći? Intelekt ne čuje zakon, Boga, nego duboki praizvor našega istinskog Bitka shvaća jezik svemira.

Ako međutim grm primimo očima svojega istinskog Bitka, tada shvaćamo cjelokupno zračenje grma i istovremeno stupamo u komunikaciju s praizvorom sveg Bitka. Tada grm počinje odašiljati i mi primamo. Bog je sve u svemu. Zbog toga je u svakom listu Bog, čitav zakon, čitav svemir. Pogledaj grm – i naći ćeš Mene, svemir, cjelinu. Stvaralačka snaga jest posvuda kao cjelina; jer Bog je nedjeljiv.

Osvijestimo si: u jednom je listu, u jednoj travki, čitav svemir. Bog je nedjeljiv. Grm je razvio duhovnu svijest koja odgovara njegovoj vrsti, prirodnu svijest grma. Ona zrači na nas –ona odašilje. Bog je uvijek cjelina. I kada nam jedan Božji aspekt zrači, npr. prirodni aspekt grma, to je opet Bog – cjelina koja je sve u svemu.

Riječi «Bog je nedjeljiv, On je sve u svemu» moramo naučiti shvatiti. Tek onda možemo postupno naslutiti obilje iz Boga. Božje obilje jest Ja Jesam, ono je naše istinsko biće, koje je božansko. Mi smo dakle baštinici svemira.

Postanimo svjesni svojega duhovnog tijela: ono se sastoji od bezbrojnih duhovnih čestica i u svakoj duhovnoj čestici možemo primiti či-

tavu beskonačnost, jer smo bića svemira.

Jezik beskonačnosti jest slikovni jezik. Boje, oblike, mirise, zvukove i bića primamo slikovito u duhovnim česticama svojega duhovnog tijela kao apsolutnu, savršenu sliku.

Spoznajemo: Bog nam je tako blizu.

«Gledaj duboko u čovjeka –i naći ćeš sebe, a time i Mene, Krista, sebstvo u sebi.»

Opet u praizvoru svakoga od nas. Vrijedi dakle ne gledati ljudsko svojega bližnjega, omotač, nego u svoju nutrinu primiti njegovo cjelokupno zračenje; to je opažanje. Ako smo iz nutrine skloni svojemu bližnjemu, tada komuniciramo i s pozitivnim snagama u njemu, na kraju krajeva s našom duhovnom baštinom.

To što naš bližnji nosi u sebi, božansko, imamo isto tako i mi u sebi.

«Promatraj životinju - i naći ćeš Mene.

Osjeti vjetar – i čut ćeš Mene.»

Promatrati znači primiti cjelokupno zračenje životinje i pustiti ga da nastavi vibrirati u nama. Božanske aspekte, razvijene fasete djelomične duše, primamo samo u praizvoru

svojeg Bitka, preko kojeg smo u postojanoj komunikaciji sa svim čistim. Omotač, čovjek, to božansko opažanje prima kao radost. To je nebeska radost – odnosno nebeska radost – koja ne uzbuđuje živce. Zračenjem koje će tada poteći iz naše nutrine dotaknut ćemo životinju blago i s ljubavlju. Što osjećamo tada kao čovjek? Svojega ćemo

subližnjega potpuno drugačije shvatiti jer smo primili njegovo cjelokupno zračenje, ne samo vanjštinu, kao što smo to do sada naučili: «To je životinja. To je draga životinja.»

Ako zračenje svijesti životinje primimo u sebe, tada više nećemo procjenjivati i reći: «Ova je životinja lijepa, ona nije lijepa», ili čak, «životinja je ružna.» Te bismo procjene dodijelili sebi. U Bogu je sve savršeno, također esencija neupadljivog kamena, grma, životinje. Što bi u Bogu bilo ružno kad je On, Bog, savršen u svemu? Samo onaj tko promatra vanjštinu, taj procjenjuje.

Vječno sebstvo jest istina. Tko postane istina, sam je istina, sebstvo, Bitak, Ja Jesam, vječni zakon ljubavi.

Očima istine čovjek u sebi gleda također ono što je u vanjštini. On prožima odraz istine i u svim ljudima, događajima, razgovorima i zbivanjima gleda istinu.

Očima istine on vidi i neistinito. On ne može biti obmanut jer je on istina i gleda očima istine te sve govori, raspravlja i izvršava u istini.

On je dakle istina koja je vječni zakon svemira u kojem on živi, u kojem se kreće iz kojega crpi i kojim djeluje.

On je istina, zakon u svakom osjećaju, u svakoj misli, u svakoj riječi i u svakom postupku.

Budući da je istina, Bitak, vječni zakon, u tebi i da istinito, vječno, poprima lik i oblik ponajprije u tebi, a tek onda u vanjštini, u tvojoj okolini i u svijetu, moraš živjeti u sebi, u Presvetome, koji prebiva u tebi.

Gabriele:

Ako hoćemo mijenjati svijet, tada se moramo promijeniti mi sami. Sve dok samo pričamo o promjeni, a sami se ne mijenjamo, stvaramo samo daljnja opterećenja u ovom svijetu, koja opterećuju i nas same.

Ako samo govorimo o miru koji treba doći u ovaj svijet, a sami nemamo mira, tada pridonosimo daljnjem nemiru, jer naš nemir opet nemirom zaražava druge.

Ako samo govorimo o Kristovu svjetlu, a sami ostajemo bez svjetla, tada izrugujemo Krista i pridonosimo tomu da naši bližnji slično misle i govore, a mi živimo bez svjetla.

Ako govorimo o milosrđu i samaritanskom služenju bližnjemu, o tome da bi u svijetu trebalo vladati milosrđe i ljubav prema bližnjemu, a sami smo nemilosrdni i nemirni, tada pridonosimo tomu da se u ovom svijetu povećavaju nemilosrđe i neprijaznost. Time se sami opterećujemo.

Ako hoćemo promijeniti svijet nabolje, tada moramo postati dobrostivi. Sve dok ne počnemo poštovati sebe, nećemo poštovati ni Boga u sebi. Sve dok težimo za izvanjskim hramovima, nećemo pronaći sebe kao hram Božji. K

Upamti:

Ti si hram Jednoga, Svetoga, koji prebiva u tebi.

Drži dakle svoj hram čistim tako što održavaš red hrama.

Gabriele:

Osvijestimo si: Jedan, Sveti, Bog, prebiva u nama. Budući da On prebiva u nama, mi smo kao bića u Bogu, kao čista bića, posvećeni, jer smo Njegov sveti zakon, koji je naša duhovna baština. Smatramo li sebe takvim hramom, osjećanjem, opažanjem, uđimo duboko u svoju nutrinu – koje nam želje dolaze?

Jesu li to još ljudske želje, htijenje za imanjem i priznanjem? Ili je to ono što naša duša želi jer čezne za čistotom, jasnoćom i svjetlom Unutarnjeg života?

Težimo li ozbiljno Bogu, tada nam sve više i više dolazi želja da sve manje griješimo. Sve je svijest. Griješiti sve manje, također je svijest. Ako to provodimo svakog dana, tada će se to jednoga dana uplesti u našu budnu svijest i stalno će nas podsjećati na to – osobito onda kad padamo u stare grješke ili navike ili kad namjeravamo stvarati nove uzroke.

Svjesnim životom naša se svijest vrlo postupno počinje širiti. Vidimo i registriramo više. Prepoznajemo se u tome što vidimo i vrlo postupno dolazimo do najunutarnjijega u svemu što susrećemo.

Život nam postaje živahan; postaje zanimljiv. Kad smo budni, otkrivamo da nam sve hoće nešto reći.

Svjetlo i sjena nam govore. Svjetlo je sreća i mir; sjena je ono što nas tišti, što trebamo očistiti. Ako to očistimo, tada ponovo činimo korak k Bogu, našem Ocu.

Slijedimo li impulse koje dan svakomu od nas daje prema njegovoj svijesti, mijenjamo li se dakle i prepoznatu negativnost više ne činimo, tada možemo posegnuti za stečenim potencijalom ostvarenja kad naš bližnji treba pomoć. Tada ga možemo razumjeti i udovoljiti mu jer smo jednako ili slično doživjeli i prevladali.

Apsolutni zakon jest kucanje pulsa beskonačnosti, Bog. To kucanje pulsa slijede čista bića, čista prirodna carstva i zvijezde. Bog je Bitak i struja koja sve prožima. On je snaga koja obuhvaća sve. On je život, on je naše kretanje, On je naš Bitak.

Uspostavimo komunikaciju s dubinom i širinom svoje duše, osjetit ćemo da je u nama moćni svemir, sveobuhvatni zakon, naš istinski Bitak, naše vječno postojanje, naš vječni život.

Spoznajte: tko uvažava mnoge aspekte koji vode slobodi, taj sebi, a i svojemu bližnjemu, donosi mir. Stoga nikada nemoj utjecati na zračenje svijesti svojega bližnjega vjerujući da bi prema svojoj svijesti morao praviti red u njegovu stanu, u njegovu prostoru.

Upamti sljedeću zakonitost: ostavi svojemu bližnjem njegovo carstvo, znači, ne mijenjaj zračenje njegove svijesti. Zračenje svijesti tvoje i tvojega bližnjega djeluje i na prostorije u kojima prebivaš ti ili tvoj bližnji. Ostavi svojemu bližnjem njegovo malo carstvo, jer on se kod kuće hoće tako osjećati.

Ako uvažavaš tu zakonitost, on će se radovati tvojem posjetu.

Uđi u njegovu sobu samo onda kad si poželjan, i u njegovoj sobi ostavi da sve stoji onako kako je tvoj bližnji postavio, jer to je perspektiva njegove svijesti.

Ako sjedneš na stolac ili uzmeš neki predmet, tada ostavi stolac onako kako je stajao ili odloži ili postavi predmet na njegovo mjesto –kako je bio prije.

Ne mijenjaj ništa premda bi ti se drugačije više sviđalo, i ako vjeruješ da bi onako kako ti vidiš bilo ljepše. Time utječeš na zračenje svijesti svojega bližnjega i svojim tobožnjim redom unosiš nered u njegov život, u zračenje njegove svijesti. Jer onako kako to tvoj bližnji vidi, za njega je sada dobro. On neće da mu to mijenjaš – osim ako te on za to ne zamoli. Tko uvažava tu zakonitost, taj poštuje svojega bližnjega, a i sebe samoga. I u najmanjim stvarima vrijedi također sljedeća zakonitost: što ne želiš da ti drugi čine, ne čini ni ti drugima.

Gabriele, proročica učiteljica i izaslanica Božja, objašnjava:

Sve je zračenje. Uređenje našega malog carstva, raspored predmeta, odgovara našoj svijesti. Kako odložimo i postavimo neki predmet, tako on zrači na nas – to sliči zračenju naše svijesti, iz čega proizlazi komunikacija s tim predmetom. To je za naše trenutačno stanje svijesti zračenje harmonije i mira.

Ako su nam neki predmeti vrlo dragi, tada ih postavimo na određeno mjesto u stanu. Kad uđemo u taj prostor moguće je da nam pogled padne na taj predmet, koji stoji tako da nas veseli. On zrači na nas i eventualno depresivno raspoloženje razvedrava se; ugodne i radosne vibracije djeluju na nas i obuzimaju nas. Tako možemo u svojemu malom carstvu ponovo izgrađivati i razvijati pozitivne snage.

Dakle, mi uređujemo svoje malo carstvo odgovarajuće stanju svoje svijesti. Odgovarajuće stanju svoje svijesti izabrali smo boje i oblike u svojem prostoru – tako one zrače na nas i tako nas vesele.

Naš bližnji oprema svoj prostor, svoje malo carstvo, opet drugačije, on se odlučuje za drugačije boje i oblike nego mi, primjereno zračenju svoje svijesti.

Promijenimo li dakle red u prostoru svojega bližnjega, tada u to unosimo zračenje svoje svijesti, koje međutim nije u skladu s njegovom svijesti. Dakle, mi svojim ljudskim predodžbama zadiremo u područje svojega bližnjega. Posljedica toga jest disharmonija.

Kad govorimo o svojemu malom carstvu, koje bi trebalo biti uređeno skladno i lijepo prema stanju naše svijesti, tada to nema nikakve veze s vanjskim bogatstvom, s raskoši i sjajem, s ugledom i sličnim. Svatko od nas ima stan, u stanu sobu ili barem jedan kut u sobi, koji pripada njemu, koji nosi njegovu vibraciju, koji mu posreduje čuvstvo da je tamo kod kuće. To mjesto, bilo veliko ili malo, mi nazivamo «svojim malim carstvom».

Prema Božjem zakonu svatko od nas treba stanovati i živjeti u skladu sa svojom svijesti. Sve što je suprotno stanju svijesti, suprotno je i miru. A sve što je povrh toga kao, npr. veliko bogatstvo, raskoš i slično, nezakonito je. Time ne možemo postati djecom Božjom, nego hoćemo biti bogovi.

Trebali bismo poštivati i unutarnje životno područje, unutarnji hram svojega bližnjega. To za nas znači: šuti i budi budan. Primi svojega bližnjega u sebe. Tada ćeš znati kada mu se možeš obratiti i što mu možeš reći, jer tada ćeš u svojoj svijesti shvatiti gdje je on trenutačno.

Mnogi ljudi imaju naviku da svojega bližnjega kojeg sretnu nepromišljeno i neočekivano oslove. Oni izgovore sve što im padne na pamet ne pitajući se želi li to bližnji čuti. Znamo li gdje je on trenutačno sa svojom svijesti? Možda je on upravo u unutarnjoj molitvi, možda u dubokom dijalogu s Bogom, u nutrini svojeg hrama. Ako ga neočekivano oslovimo, tada ga ometamo i tjeramo ga iz njegove nutrine.

Budni čovjek koji stvarno želi posjetiti svojega bližnjega u nutrini, prvo ga svjesno prihvaća i prima. On ga osjeća u svojoj nutrini i promišlja: mogu li mu sada uputiti neku riječ? Tada će znati kada i kako može osloviti svojega bližnjega i što mu može reći. K

Ja, Krist, kao Isus iz Nazareta, poučavao sam svoje apostole i učenike iz različitih životnih perspektiva. Uvijek iznova pokazivao sam im Apsolutni zakon i objašnjavao im zakon sjetve i žetve. Po smislu Ja sam im govorio:

More beskonačnosti jest svemirska struja. Krećite se sve više u moru beskonačnosti kao sunce ljubavi i pravednosti. Tada ćete vi biti život i nećete više pitati o životu.

Gabriele, proročica učiteljica i izaslanica Božja, objasnila je:

«More beskonačnosti jest svemirska struja.» To je vječni zakon, u kojem se trebamo sve više kretati da bismo opet bili božanski; jer mi smo na Zemlji da bismo opet postali božanski. «Tada ćete», tako to stoji u velikim kozmičkim učenjima Isusa iz Nazareta, «vi biti život i nećete više pitati o životu.»

Život na koji Gospodin misli Apsolutni je zakon, Vječni bitak. To je apsolutni život.

Ljudski život nije apsolutan. Dani svakog pojedinca različiti su, odgovarajuće tomu što je on u svojem životu čuvstvovao, osjećao, mislio i govorio. Promatrajući točno, svaki je dan jedan drugi svijet, jedan drugi život. Jesmo li o tome ikada razmišljali?

Svaki naš dan jest jedan drugačiji život – pa ipak to nije Božji život. To je naš čuvstveni, osjećajni i misaoni život, koji smo unijeli u svoju dušu i u zviježđa. Mi sami oblikujemo svoj ljudski život. Onako kako ga dan za danom stvaramo, tako nam se vraća.

Vječni bitak nije samo strujeće svjetlo, jer Bog nije samo struja. Iz struje je Vječni stvorio duhovne oblike, Nebesa s njihovim svjetovima, s građevinama, životinjama, biljkama –apsolutno savršeno i time božanski. Duhovnim bićima pokazuje se oblikovani Bitak u slikama u njihovoj nutrini. I mi ljudi također prihvaćamo u sebe Zemlju i sve ono što susrećemo, pojmimo to zatim u slikama i vidimo to konačno u svojem mozgu, jer se tamo odražavaju naše slike.

Svaki dan sadrži za nas druge slike, u kojima

se mi krećemo. To je naš osobni život, naš ja-život, no ne i život i kretanje u Božjoj struji. Trebamo međutim tomu težiti, kako nam

Gospodin govori: «More beskonačnosti jest svemirska struja. Krećite se sve više u moru beskonačnosti kao sunce ljubavi i pravednosti.»

I opet spoznajemo: postoji samo jedan princip, on je božanski. Bude li on prepolariziran, promijenjen, tada je to nebožansko; ali na kraju krajeva to je ipak jedan princip. Mi ljudi živimo i krećemo se u svojim ja-slikama, u svojemu osobnom zakonu, u svojem samoljublju.

Božanski svijet kreće se u vječnom zakonu, u suncu nesebične ljubavi i pravednosti.

Mi ljudi ponosimo se svojim pravom time

što kažemo: «Ja sam u pravu.» Braća i sestre vječne domovine, duhovni svijet, Vječni bitak, pravedni su. Pravednost je otvorenost; pravo je zatvorenost i nepristupačnost.

Svatko tko se ponosi svojim pravom, kodira svoj ja jer on ne primjenjuje otvorenost, Božju zakonitost. Tako mi oblikujemo svoju zemaljsku egzistenciju i u tim nam oblicima prilazi dan. Ja Jesam nas vodi, nisko ja upravlja nama.

Zbog toga se svaki dan pokazuje drugačijim.

Jedan dan donosi radost, drugi dan donosi tugu, prema onome što smo unijeli u svoju budnu svijest, svoju podsvijest, u svoju dušu i u zviježđa. To je upravljački mehanizam koji djeluje u danu. Postavlja se pitanje: možemo li mi utjecati na to upravljanje, npr. na svoju tugu? Jedan primjer: tužni smo. Sveukupna slika u nama je dakle «tuga». Tuga ima mnogo aspekata, koji se pokazuju u slikama. Mi smo, npr. pokunjeni, obeshrabreni, malodušni, zabrinuti i više toga. Mi se krećemo u svojoj tuzi. «Tuga» je skupni naziv za zbir mnogih čuvstava, osjećaja i misli. Naša je tuga ipak oblikovana prema nama i našem danu. Mi vidimo sebe u slici, vidimo koje aspekte tuge danas moramo savladati i prema prilikama znamo zašto smo tužni.

Dođe li sada jedan prijatelj s malim znakom pažnje ili nam pruži nadu, slika se odmah mijenja. Radujemo se. Tuga nestaje jer odjednom drugačije osjećamo i mislimo. Što se dogodilo?

Naš nam se bližnji obratio i dao nam nešto. Taj mali vanjski poticaj učinio je da u našem srcu, u našem čuvstvenom, osjećajnom i misaonom svijetu zatitraju drugi aspekti. Vanjskim utjecajem naše je zadovoljstvo poraslo i već se

oblikovala jedna nova slika, slika radosti, u kojoj se sada krećemo svojim čuvstvima, osjećajima i mislima.

Tako se dani za nas promjenjivo razvijaju, prema tome što nam donose i kako mi reagiramo na svoje bližnje ili različite situacije.

To je tada «naš život». To je naš ja-život – uvijek na kraju nesiguran život. Zašto? Jer smo ovisni o svojim bližnjima. Slika našeg dana, našeg života, ovisi o našemu bližnjemu koji nam daje nadu, koji nam pruža mali znak pažnje, koji nam pomaže, koji nam daruje ljubaznu riječ ili ohrabrujući osmijeh i još mnogo toga. Mi dakle ne određujemo sami svoj život, mi ne postupamo iz sebe, mi ne djelujemo, već samo reagiramo. Tako se stalno nalazimo u stavu očekivanja kako će nam bližnji prići, što će nam reći, što će nam dati, kako nas već bližnji motivira. Zbog toga su naši dani vrlo promjenjivi i mi veoma teško izlazimo iz svojeg ja-života, koji smo sami stvorili. Konačno, mi tada ne živimo svoj život; to nas vuče i tjera sad ovamo, zatim opet onamo. Mi smo upravljani i manipulirani svojim vlastitim slabostima i svojim ljudskim.

Ako smo usmjereni na to da od ljudi primamo energiju, tada ne mirujemo u sebi. Čim zauzmemo stav očekivanja, mi smo kao usisavač; živčani se sustav grči jer svoja osjetila usmjeravamo prema van. Preko zgrčenog živčanog sustava ne može pritjecati Božja struja ljubavi. Postajemo nemirni, vibracija nam pada jer smo postali siromašni energijom.

Ako to shvaćamo, tad se postavlja pitanje: kako postižemo unutarnju neovisnost? Gdje je oslonac?

Promijenimo mišljenje! Kada opet jednom budemo tužni, ne tražimo orijentaciju kod bližnjega. Ne hranimo i dalje svoje ljudsko, tugu, samosažaljenje, već si predočimo Božju blizinu. U žalosti si izgradimo jednu božansku sliku: da nas okružuje i prožima struja ljubavi, da nas Bog uvijek ljubi, da je On naš Otac, da je On naša vječna domovina, da On čuva nebeske stanove za nas dok mu se ne vratimo.

Sve je to nada iz Duha. Dopustimo li da nas taj unutarnji utisak motivira, postajemo sve više i više postojani.

Dajmo sami sebi jedan mali poklon! Svatko od

nas ima manje želje. Ispunimo si jednu malu želju ako smo tužni i zahvalimo Bogu, svojem Ocu. Tada se budi unutarnja motivacija. A unutarnjom motivacijom, koja dolazi iz Duha Božjega, iz Duha našeg Oca, postajemo jaki i postojani. Postajemo sigurniji da ćemo s Kristom svoj ja-život pretvorili u moćni život Ja Jesam.

Tako sasvim postupno nalazimo put van iz svojega osobnoga, ljudskoga, iz slabosti, iz svojih grijeha. Mi jačamo i radujemo se kada nam dan opet pokaže nešto protivno jer znamo: protivno je ovdje da bismo ga s Kristom pobijedili.

Dođu li trenutci kada nam teško pada promijeniti se, tada si predočimo tu unutarnju sliku nade, ljubavi našeg Oca, mira i zaštićenosti u Njemu. Postoje mnoge situacije u danu u kojima si možemo predočiti tu pozitivnu sliku da bismo što je moguće brže izišli iz situacije, iz poteškoće. Tom pozitivnom, zakonitom slikom života – ona je istovremeno zazivanje Boga za potporu i pomoć - On će nam pružiti potporu i pomoć i mi ćemo s Njim savladati

situaciju. Na taj način jačamo u Njemu. Mi se ne oslanjamo na ljude, već zovemo Boga i u Njemu nalazimo potporu.

Gospodin to želi od Svoje ljudske djece. Obraćamo li se Njemu uvijek iznova na taj način, vrlo skoro ćemo iskusiti moćnoga Ja Jesam, Njegov Apsolutni zakon i struju koja nas prožima. I mi ćemo se sve više kretati u toj struji jer smo postali sigurni da nam Bog pomaže.

Tako kao što Ja služim svima, dušama, ljudima, životinjama, biljkama i kamenju, tako i vi trebate nesebično služiti svima oko sebe - ljudima, životinjama, biljkama i kamenju.

Gabriele, proročica učiteljica i izaslanica Božja, objasnila je:

Iz dana u dan možemo prepoznati koliko je nesebičnog služenja dospjelo u naš život. Promatrajmo sami sebe.

Pogledajmo prirodu: Vječni Duh služi svakomu malom cvijetu, svakoj maloj životinji; On služi svakom kamenu. A mi? Kada uzmemo kamen, bacimo li ga nemarno - ili mu posvetimo pažnju i promatramo ga? Otkinemo li cvijet ili se saginjemo i zahvaljujemo mu u svojim osjećajima što nam zrači? Kako je sa životinjama? Pregazimo li životinjicu namjerno ili je zaobiđemo i pustimo da ide svojim putom? Ili je odnesemo s mjesta gdje se nalazila i stavimo je na drugo mjesto, malo po strani, da joj se ništa ne dogodi?

Mi se možemo prepoznati u svojem ponašanju prema svojemu bližnjemu. Osim životinja, tu

spadaju i biljke i kamenje. Ponašamo se prema prirodi jednako onako kako se ponašamo prema svojemu bližnjemu. Iz životnih oblika prirode u šumi i na polju pritjecat će nam malo snage ako smo protiv svojega bližnjega. Mi nikada ne možemo s pravom reći: «Ja ljubim životinje“ ako istodobno preziremo čovjekovo unutarnje biće zloupotrebljavajući ljude oko sebe u svoje svrhe. Ta je ljubav prema životinji tada samoljublje, odnosno sebičnost. Naša je želja da nas životinja obraduje.

Trebalo bi biti obrnuto! Mi bismo trebali biti ti koji donose svjetlo ljubavi i nesebičnosti prema bližnjima i subližnjima, prema oblicima prirode. Prepoznajmo se i ponašajmo se kao djeca vječnog svjetla! Snage naših svijetlih osjećaja i misli, pozitivne energije zahvalnosti i unutarnje radosti struje od nas prema prirodi.

Donesimo životinjama radost! Donesimo biljkama, a također i mineralima komunikaciju života! Tada doživljavamo Božju puninu i primjećujemo da Božji život - Duh i ljubav - vlada svagdje i da je posvuda.

Tko Mene, Krista, ljubi, taj ljubi i svoje bližnje. Tko Mene, Krista, ne ljubi, taj ne ljubi ni Oca ni Njegovu djecu, ljude, koji su među sobom braća i sestre. Gabriele:

Zakon ljubavi jest Bog i Bog je ljubav. Krist Božji u Isusu utjelovio je vječni zakon ljubavi. Učio nas je glavnoj zapovijedi, ljubavi: ljubi Boga svim srcem, svom svojom dušom, svom snagom i bližnjega kao samoga sebe.

Znači: tko ne teži toj glavnoj zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu, ostaje u samoljublju i razmišlja samo o svojemu niskomu ja. Tim svojim niskim ja on vrednuje i manje više odmjerava i procjenjuje bližnje. Pri tome on se odvaja od svojih bližnjih i žigoše ih kao «druge“, odnosno «strance».

Međutim, u Božjem Duhu svi su ljudi braća i sestre jer svi mi imamo jednog Oca. Bez obzira na to nazivamo li ga Bogom, Jehovom, Alahom, ili nekako drugačije – to je uvijek je-

dna velika svemirska ljubav, jedan Otac, a svi su ljudi Njegova djeca. U toj svijesti Oca i djeteta svi smo međusobno braća i sestre.

Voljeti bližnjega kao što nam je Bog zapovjedio znači: prvo osvijestiti najvišu zapovijed ljubavi, težiti k njoj, pročišćavati se sve više i više od ego-ljubavi i tako postupno uroniti u veliki zakon ljubavi.

To dovodi do toga da tada radimo sve manje i manje razlike između jednoga i drugoga. Tek tada počinjemo ljubiti ljude oko sebe, to jest više ih ne podcjenjujemo, ne želimo im utisnuti pečat svojeg ega, ostavljamo im slobodu u odlukama kako bi i oni mogli slobodno odlučivati – pa bilo to krivom odlukom koju prepoznaju, pokaju se, očiste i više to ne čine. Dakle, tko pravi razlike između jednoga i drugoga, ne ljubi Boga i ne kreće se prema zakonu ljubavi, najvišoj zapovijedi: ljubite Boga svim srcem, svom svojom dušom, svom svojom snagom, a svojega bližnjega kao sebe samoga.