Miljenko Bratoš - Specijalni prilog Dubrovačkog dnevnika

Veljača, 2026.

POSEBNO

IZDANJE DUBROVAČKOG DNEVNIKA

MILJENKO BRATOŠ

Ime koje nas obvezuje

Nakladnik: Dubrovački dnevnik d.o.o. -

Ćira Carića 3, Dubrovnik Dubrovnik

OIB 84019117288

Urednice i autorice priloga: Ivona Butjer Mratinović i Lucija Komaić

Izvršni urednik: Nikša Klečak

Suradnici:

Varina Jurica Turk, Mišo Đuraš/ Muzej Domovinskog rata Dubrovnik

Grafička priprema: Dario Kovač (Festivus Dubrovnik d.o.o.)

Marketing: Svjetlana Šimunović -

020/642-460 099 493 6200 marketing@dubrovackidnevnik.hr

Foto: Željko Tutnjević, arhiva Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik

Uvodnik

Biti i ostati svoj u najtežim vremenima, a pritom cijeloga sebe bezuvjetno dati za druge, mogu samo rijetki. Upravo takav bio je Miljenko Bratoš, sekretar Sekretarijata za narodnu obranu općine Dubrovnik, koji je još 1990. godine vizionarski procijenio te nesretne dane koji neupitno dolaze. Želio je da ih Dubrovnik dočeka otporan, spreman i siguran kao što je uvijek u povijesti i bio. Kao veliki domoljub, sanjao je slobodnu Hrvatsku i svoj Dubrovnik koji plovi stoljećima u kojima ga nisu uspjeli potopiti. Uvijek je govorio – ‘tko zna plivati, i pored fundavanja pliva naprijed’.

Ratni dani i zlo koje se nadvilo nad Gradom, zahvaljujući Miljenku Bratošu i njegovoj sposobnosti da pliva i misli unaprijed, nisu dočekani nespremno. Mjesecima se pripremao sustav radio veza, okupljala vojska, formirale su se postrojbe, nabavljala oprema i oružje za obranu, pripremala su se skloništa, oformljeni su brodovi i gliseri za funkciju obrane, i sve to dobar dio vremena u potpunoj tajnosti jer se drugačije nije moglo. Sve je to vizionarski vodio Miljenko Bratoš, izrazito obrazovan i načitan čovjek, koji je proputovao svijet, a kao kapo makine, cijeli svoj radni vijek dodatno se usavršavao. Mogao je nastaviti ploviti, ali je odlučio zaplivati za Dubrovnik koji ga je trebao i kojemu je na kraju dao sve pa i život.

Apriča o životu i djelu Miljenka Bratoša nije samo priča o heroju koji nas je zadužio za sva vremena, nego i priča o Dubrovniku. O Gradu s velikim početnim slovom, kako je i sam uvijek govorio. O Gradu koji je, baš kao i on, uvijek bio ispred svoga vremena. Proučavanjem povijesnih činjenica, analiziranjem dokumenata i razgovorom s brojnim vjerodostojnim svjedocima vremena, lako je zaključiti koliko je u tom trenutku Dubrovnik bio spremniji i

organiziraniji za ono što je uslijedilo od same države.

Tih je kobnih dana agresor bio znatno moćniji naoružanjem, za razliku od Dubrovnika koji je teško dolazio do oružja, ali nije ga uspio fundati. Zahvaljujući svim ljudima koji su ga branili, a posebno onima koji su beskompromisno, poput Miljenka Bratoša, odradili najvažnije poslove, Dubrovnik je zaplivao naprijed.

Otim herojskim danima svjedoči ispisana povijest, koju moramo poznavati jer je jedino tako učiteljica života. To su dani o kojima se i dalje treba govoriti i pisati istina, posebno generacijama koje dolaze, a možda ne znaju dovoljno. Ne zato da bismo svi skupa mrzili, nego zato da bismo pamtili, kako je govorio pokojni general Nojko Marinović, jer pamćenje je alat, a mržnja golemi teret. Podsjetnik je to da sloboda nije došla sama od sebe, nego je rezultat hrabrosti, odgovornosti i spremnosti pojedinaca da u najtežim vremenima preuzmu teret velikih odluka. Miljenko Bratoš, ime je koje nas na to obvezuje.

Što o njemu i njegovom radu danas misle i znaju, za posebni prilog Dubrovačkog dnevnika govore njegovi najbliži suradnici, prijatelji i obitelj, koji rijetko istupaju u javnosti, a itekako imaju što reći. Hvala im u ime svih onih koji će, zahvaljujući njima, kao svjedocima vremena, kroz objavljeni prilog saznati nešto novo o Gradu koji i dalje plovi i ljudima koji su za to zaslužni. Veliko hvala i neumornim povjesničarima Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik, koji su uvijek spremni pružiti nesebičnu pomoć kako bi povijesne teme o kojima se piše bile što vjerodostojnije interpretirane. Nakon 35 godina, Nagradom Grada Dubrovnika za životno djelo, i Dubrovnik je Miljenku Bratošu rekao hvala. I to je najmanje što možemo učiniti zbog svega onoga što je on učinio za naš Grad.

Sekretar Sekretarijata za narodnu obranu općine Dubrovnik 1991. godine

Miljenko Bratoš – heroj, vizionar, domoljub i nezaobilazno ime u pripremama Dubrovnika za obranu

Ratna priča Miljenka Bratoša ujedno je i istina o Dubrovniku 1991. koji je bio možda i bolje organiziran i pripremljen za rat od same države, a sve se počelo zahuktavati puno prije 1. listopada

Piše: Ivona Butjer Mratinović

FOTO: ARHIVA MUZEJA DOMOVINSKOG RATA DUBROVNIK

„Onaj tko zna plivati, i pored fundavanja pliva naprijed“. Misao je to Miljenka Bratoša, heroja i vizionara, ključne figure u pripremama za obranu i rat na dubrovačkom području tijekom 1991. godine. S funkcije sekretara Sekretarijata za narodnu obranu, člana Izvršnog vijeća i člana Kriznog štaba općine Dubrovnik, svojim je zaslugama dao nemjerljiv doprinos u turbulentnim mjesecima priprema za ratnu agresiju koja je uslijedila. Bio je jedan od onih koji su vidjeli kako će Dubrovniku zaprijetiti ‘’fundavanje’’. Od prvog do posljednjeg dana, radio je na svim područjima na kojima je mogao dati svoj doprinos da te najteže dane svoje novije povijesti, Dubrovnik dočeka spreman i zapliva naprijed.

Ratna priča Miljenka Bratoša ujedno je i istina o Dubrovniku 1991. koji je bio možda i bolje organiziran i pripremljen za rat od same države, a sve se počelo zahuktavati puno prije 1. listopada. Svojevrsna je nepravda što se o tom periodu, a time i životnom djelu Miljenka Bratoša, možda i ne govori u javnom prostoru onoliko koliko bi trebalo, a Nagrada Grada Dubrovnika

Bratoš je s uskim krugom suradnika bio jedan od rijetkih koji je provodio opsežne pripreme za očekivanu velikosrpsku agresiju. Ono što je također bila velika prepreka jest to što se tim pripremama snažno opirao dio tadašnjeg općinskog i državnog čelništva. I inače je tada vladala klima kako nitko neće napasti Dubrovnik

za životno djelo, dobar je povod za prisjetiti se svih tih aktivnosti jednoga od najzaslužnijih ljudi u prijeratnim pripremama.

OD POSTROJBI DO PROIZVODNJE ORUŽJA Miljenko Bratoš inicirao je osnivanje Stožera za obrambene pripreme, organizaciju postrojbi motrenja

pograničnih područja u okviru Centra za obavješćivanje, uspostavu radio, žičnih i satelitskih veza te obavještajnog i prislušnog sustava, čime Grad nikada nije bio izoliran od ostatka Hrvatske i svijeta. Organizirao je dolazak prvih postrojbi ZNG-a u Dubrovnik, inicirao osnivanje pješačkih i dragovoljačkih postrojbi, jačao funkciju Centra za obavješćivanje, radarske službe za nadzor akvatorija, popunu pričuvnog sastava MUP-a, nabavu naoružanja i streljiva, Civilnu zaštitu te mobilizaciju. Posebno se istaknuo i u logističkim pripremama poput osiguravanja skloništa, hrane, vode, agregata i zaliha krvi za stanovništvo.

Na njegovu inicijativu organizirano je vađenje neeksplodiranih minsko-eksplozivnih sredstava iz dubrovačkog podmorja, koja su potom korištena za izradu improviziranih bombi za obranu Grada. U rujnu 1991. bio je među osnivačima Odreda naoružanih brodova, koji su opkoljenom Dubrovniku omogućavali opskrbu i vezu s ostatkom zemlje.

U svim ovim pripremama organizacije obrane, Bratoš

je odigrao ključnu ulogu. Da nije bilo te organizacije, da nije bilo ljudi koji su motrili, bili oprezni, koji su se aktiv -

Podatak koji definitivno nema svoje zasluženo mjesto u javnosti, a iznimno je važan, je i to što je upravo u Dubrovniku bilo sjedište 2. bojne legendarne 4. brigade Zbora narodne garde koja je osnovana 1. lipnja 1991. godine u Vili Rašica. Kako pišu povjesničari Varina Jurica Turk i Mišo Đuraš, bojna je formirana zahvaljujući prvenstveno organizatorskim sposobnostima Miljenka Bratoša, koji je tijekom svibnja okupio 70-ak dragovoljaca s dubrovačkog područja.

Iz novina - Miljenko Bratoš je bio i član Kriznog štaba

no pripremali na ono najgore, ne kao pesimisti, nego iz velike ljubavi prema Gradu u kojoj ništa nisu htjeli prepustiti slučaju, napadnuti Dubrovnik možda ne bi bio i ostao nepokoreni grad.

NAJTEŽE JE BITI ‘GENERAL’ PRIJE BITKE, POSEBNO

ONE BITKE ZA KOJU GOVORE DA JE NEĆE BITI

Kažu kako je lako biti general poslije bitke. Tijekom bitke puno teže, a prije same bitke, vjerojatno i najteže. A posebno je bilo teško pripremati obranu na području koje je tada još uvijek bilo sastavni dio Jugoslavije i kad su, i oružje, i obrana bili pod direktivom vojske tadašnje države koja je, pod kontrolom Republike Srbije i potpomognuta srpskim paravojnim jedinicama, naposljetku i napala Dubrovnik. Neovisnost Hrvatske izglasana je 25. lipnja, a konačni raskid svih državnopravnih veza potvrđen je 8. listopada 1991. godine. Napori Miljenka Bratoša i njegovih kolega i suradnika, počeli su mjesecima prije toga.

Kako navodi povjesničarka i ravnateljica Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik,Varina Jurica Turk, nepouzdanost višeg zapovjednog dijela Teritorijalne obrane vezanog uz Beograd i JNA, kao i njeno razoružanje, bili su razlog radi kojeg je teret obrane Republike Hrvatske preuzelo Ministarstvo unutarnjih poslova i policija te općinski sekretarijati za narodnu obranu. Bratoš je s

uskim krugom suradnika bio jedan od rijetkih koji je provodio opsežne pripreme za očekivanu velikosrpsku agresiju. Ono što je također bila velika prepreka jest to što se tim obrambenim pripremama snažno opirao dio tadašnjeg općinskog i državnog čelništva. I inače je tada vladala klima kako nitko neće napasti Dubrovnik – grad iznimne vrijednosti i ljepote, pod zaštitom UNESCO-a. Stoga je Bratoševa vizija, koja se nažalost naposljetku obistinila, nailazila na nerazumijevanje.

EKIPIRANJE DUBROVAČKOG ‘ŽIVČANOG SUSTAVA’ TIJEKOM RATA

Međutim, Bratoš se nije dao obeshrabriti. Vjerujući kako bi do rata ipak moglo doći, već krajem siječnja 1991. godine osniva Stožer za obrambene pripreme dubrovačkog područja. Njegovi članovi u bili: Aljoša Nikolić, Rudi Butković, Jadran Delaš, Marin Krile i sam Bratoš. Dok je većina tvrdila suprotno, stalno je opremao i ekipirao dubrovački Centar za obavješćivanje, ‘živčani sustav’ dubrovačkog područja prije i tijekom Domovinskog rata. COB je prije i tijekom rata postao ključna točka protoka informacija, uzbunjivanja, prikupljanja podataka o neprijateljskom kretanju i informacijama.

Bratoš je već u ožujku 1991. godine, temeljem uputa od tadašnjeg ministra obrane, generala Martina Špegelja, pri COB-u organizirao postrojbe za motrenje graničnih područja. Cilj je bio otkriti sve oblike neprijateljskog djelovanja protiv RH. Također, formirana je i postrojba osiguranja COB-a koja je pred sami početak agresije brojala oko 70 pripadnika. U ime Stožera njen je osnivač bio Rudi Butković, a organizaciji obrane početkom 1991. godine pridružuju se dubrovačka Policijska uprava s načelnikom Đurom Kordom te, u drugoj polovici godine, i Stožer teritorijalne obrane s načelnikom Željkom Pavlovićem.

DUBROVČANI SU BILI SPREMNI BRANITI SVOJ GRAD

Podatak koji definitivno nema svoje zasluženo mjesto

U svojim sjećanjima general Ivo Jelić, prvi zapovjednik 4. (splitske) brigade ZNG, ističe kako su Dubrovčani svesrdno prihvatili svoju bojnu zahvaljujući upravo Miljenku Bratošu.

„Jelić je Bratoša opisao kao čovjeka silne energije i velikog domoljuba, koji je bio čitav predan svom Dubrovniku, što je u čudnim okolnostima platio i životom“, navodi Jurica Turk.

u javnosti, a iznimno je važan, je i to što je upravo u Dubrovniku bilo sjedište 2. bojne legendarne 4. brigade

Upravo Bratoševom zaslugom nabavljena su dva satelitska telefonska kompleta koji će od početka napada postati jedina veza Dubrovnika sa svijetom.

I sam Bratoš dobro je znao koliko su važne informacijske veze sa Zagrebom i svijetom, o čemu svjedoče dopisi koje je upućivao nadležnima, i to mjesecima prije nego što je napad na Dubrovnik uopće pokrenut.

Zbora narodne garde koja je osnovana 1. lipnja 1991. godine u Vili Rašica. Druga bojna 4. brigade Zbora narodne garde u svom je sastavu imala dvije satnije u Dubrovniku i jednu u Metkoviću, a prvi zapovjednik joj je bio Mato Ledinić te je posebno ojačala nakon što su u njen sastav ušli pripadnici specijalnih postrojbi MUP-a koji su uspješno završili obuku u Kumrovcu i Puli. Kako pišu povjesničari Varina Jurica Turk i Mišo

Đuraš, dubrovačka djelatna bojna je formirana zahvaljujući prvenstveno organizatorskim sposobnostima Miljenka Bratoša, koji je tijekom svibnja okupio 70-ak dragovoljaca s dubrovačkog područja.

Kako navodi Jurica Turk, upravo je odlučujuću važnost za obranu i daljnji razvoj Hrvatske vojske imalo osnivanje Zbora narodne garde pri MUP-u, što se dogodilo u travnju 1991. godine. Uslijedio je tajni sastanak u vili Dalmacija u Splitu, kojem je nazočio i Miljenko Bratoš kao sekretar, na kojem je osnovana legendarna 4. gardijska brigada. Jurica Turk podsjeća kako su je, uz već spomenutu dubrovačku, činile i bojne iz Splita, Imotskog, Šibenika i Zadra, a ti su gradovi određeni kao sjedišta po jedne pričuvne brigade ZNG-a.

Kao ključna figura u organizaciji obrane Dubrovnika, Bratoš je ozbiljno promišljao i o prijetnjama koje bi mogle doći s mora. Čim je prvi zapovjednik Hrvatske ratne mornarice Sveto Letica stupio na tu dužnost, Bratoš mu je uputio zahtjev za formiranje flotile brzih naoružanih čamaca za obranu obalnog područja južnog Jadrana.

‘’PRIHVATILI

NJEMU’’

SU SVOJU BOJNU ZAHVALJUJUĆI

O ovim danima svjedočio je i prvi zapovjednik 4. gardijske brigade, Ivo Jelić, pa je u svojoj knjizi ‘Čovjek i rat’, pisao kako je upravo Dubrovačka bojna, sa 140 pripadnika u Gradu i još 120 u Metkoviću, u tim prvim ratnim danima bila najkompletnija u ljudstvu i oružju.

„Tijekom višekratnih obilazaka ove postrojbe, znajući da dubrovačko područje ima najteži operativno taktički položaj, Jelić joj je posvetio posebnu pažnju te je imao priliku vidjeti njen brzi razvoj i visoku razinu osposobljenosti za skora bojna djelovanja. Pored toga, u Dubrovnik je uputio grupu pripadnika postrojbi za posebne namjene MUP-a RH“, navodi Jurica Turk. U svojim sjećanjima, Jelić ističe kako su Dubrovčani svesrdno prihvatili svoju bojnu zahvaljujući upravo Miljenku Bratošu.

„Jelić je Bratoša opisao kao čovjeka silne energije i velikog domoljuba, koji je bio čitav predan svom Dubrovniku, što je u čudnim okolnostima platio i životom“, navodi Jurica Turk.

Iako već tijekom lipnja dubrovačka postrojba ZNG izlazi iz sastava 4. brigade ZNG, Jurica Turk ističe bolan i ‘brzi zaborav povijesnih činjenica’ o ovoj, kao i ostalim prvim dubrovačkim postrojbama, koje su bile presudne za kasniju uspješnu herojsku obranu Grada 1991. godine. Upravo zbog ispravljanja takve svoje -

Promišljanje o opasnostima s mora rezultiralo je formiranjem legendarnog Odreda naoružanih brodova. Pa ako je Centar za obavješćivanje bio ‘živčani sustav’ Dubrovnika tijekom predratnog i ratnog razdoblja, onda je ONB definitivno bio njegova ‘žila kucavica’

vrsne nepravde, o povijesnim činjenicama treba neprestano pisati istinu. U ovom slučaju to treba raditi zbog svih dubrovačkih branitelja, ali i svih onih drugih ljudi koji su na bilo koji način sudjelovali u obrani Dubrovnika, a posebno i zbog Miljenka Bratoša i njegovih najbližih suradnika te prvih postrojbi u čijem formiranju su sudjelovali.

ZAČETCI OBRANE

Tijekom ljeta 1991. godine Bratoš organizira prve pješačke postrojbe pri COB-u, radarsku službu motrenja akvatorija, dragovoljačke postave, popunu pričuvnog

sastava MUP-a, nabavu oružja i streljiva, Civilnu zaštitu i mobilizaciju. Bio je i član tadašnjeg općinskog Kriznog štaba u kojega je imenovan u rujnu 1991. godine.

S ciljem obrane legitimne vlasti, naroda i države od velikosrpske agresije pod zapovijedanjem Svestranačkog vijeća od travnja 1991., u skladu s uputom iz Ureda predsjednika Republike Hrvatske od 16. ožujka 1991., ustrojavaju se većinom nenaoružane postrojbe Narodne zaštite i na cjelokupnom dubrovačkom području.

Zahvaljujući sačuvanoj kompletnoj dokumentaciji, osnivanje ovih postrojbi najbolje možemo pratiti u Župi dubrovačkoj, gdje je zbog prijetnji dijela srpskog stanovništva, koje je postavljalo mitraljeska gnijezda u Kuparima, Miljenko Bratoš osnovao tajni vod od 20ak ljudi, naoružanih s 12 pušaka. Nedugo nakon toga se na području Župe formirao i Međustranački odbor Narodne zaštite koji je brojio 16 članova, a zadaća mu je bila tajni upis dragovoljaca u odred Narodne zaštite. Uz potporu SNO Dubrovnik, do početka srpnja upisano je preko 700 dragovoljaca koji su se formirali u 24

voda što je dovelo i do osnivanja Stožera obrane Župe dubrovačke.

SLAVNI ODRED NAORUŽANIH BRODOVA

Kao ključna figura u organizaciji obrane Dubrovnika, Bratoš je ozbiljno promišljao i o prijetnjama koje bi mogle doći s mora. Čim je prvi zapovjednik Hrvatske ratne mornarice Sveto Letica stupio na tu dužnost, Bratoš mu je uputio zahtjev za formiranje flotile brzih naoružanih plovila za obranu obalnog područja južnog Jadrana.

Promišljanje o opasnostima s mora rezultiralo je formiranjem legendarnog Odreda naoružanih brodova. Pa ako je Centar za obavješćivanje bio ‘živčani sustav’ Dubrovnika tijekom predratnog i ratnog razdoblja, onda je ONB definitivno bio njegova ‘žila kucavica’. Odred naoružanih brodova je, dragovoljna postrojba koja je označavala jedan od najvažnijih čimbenika uspješne obrane Dubrovnika zahvaljujući tome što je probijala pomorsku blokadu, ali i uspostavljala morski koridor dopremanja hrane, lijekova, streljiva, plina i svega onoga što je bilo neophodno u cilju što veće normalizacije života u ratnom gradu pa je stoga njihov doprinos u obrani tada izmučenog Dubrovnika i njegovih stanovnika nemjerljiv. Ekipa Odreda je također prevozila branitelje i ranjenike, a njen je osnivač i ratni zapovjednik bio pukovnik Aljoša Nikolić. Uz njega, Odred naoružanih brodova su osnovali Miljenko Bratoš i Rudi Butković. Već u prvim ratnim danima, Odred je pokazao ogroman značaj, posebno nakon 4. listopada 1991. godine kad je agresorska vojska zauzela Slano i u potpunosti okružila i izolirala Dubrovnik.

TRAŽILI ZAOSTALE MINE IZ PODMORJA

Kako u svojim djelima navode Jurica Turk i Đuraš, zanimljivo je i to kako je početkom kolovoza 1991. godine intenzivirana već ranije osmišljena akcija vađenja zaostalih mina iz podmorja oko Grada koje bi poslužile dubrovačkoj obrani u slučaju napada. Uz Bratoša, veliku su ulogu i u tom pothvatu imali Nikolić i Butković. Kako objašnjavaju Jurica Turk i Đuraš, te su se neeksplodirane mine koristile za izradu minsko-eksplozivnih sredstava u poduzeću TUP, a najpoznatiji ‘proizvod’

Zanimljivo je i to kako je početkom kolovoza 1991. godine intenzivirana akcija vađenja zaostalih mina iz podmorja oko Grada koje bi poslužile dubrovačkoj obrani u slučaju napada. Uz Bratoša, veliku su ulogu i u tom pothvatu imali Aljoša Nikolić i Rudi Butković.

bila je tzv. ‘televizija’. Bila je to ručno izrađena mina usmjerenog djelovanja i velike razorne moći.

„Zahvaljujući suradnji s policijom, HPT TKC, Atlasom, Atlantskom plovidbom, TUP-om i drugima, pogotovo nakon općeg vojnog napada 1. listopada 1991. godine, pokazala se sva vrijednost provedenih priprema. Postrojbe koje su osnovane, ujedno su bile ključne za održanje herojske obrane Dubrovnika i očuvanje njegove slobode i ljudskih života“, ocjenjuje Jurica Turk.

No, Bratoš nije razmišljao ‘samo’ o naoružanju. Sa svojim najbližim suradnicima Rudijem Bukovićem, Aljošom Nikolićem, Marinom Krilom i Jadranom Delašom, mjesecima prije napada na Dubrovnik pripremao je skloništa, vodu, hranu, zalihe krvi, agregate...

MJESECIMA RANIJE RAZMIŠLJAO KAKO ODRŽATI

VEZE SA ZAGREBOM I SVIJETOM

Percepciju o vrijednosti Centra za obavješćivanje, koji je spadao pod nadležnost Sekretarijata čiji je Bratoš bio čelnik, imala je i agresorska vojska koja je u prvim danima napada raketirala telekomunikacijsko čvorište na Srđu, a

Da nije bilo ljudi koji su motrili, bili oprezni, koji su se aktivno pripremali na ono najgore, ne kao pesimisti, nego motivirani velikom ljubavlju prema

Gradu u kojoj ništa nisu htjeli prepustiti slučaju, napadnuti Dubrovnik možda ne bi bio i ostao nepokoreni grad. Ključnu ulogu u pripremi obrane imao je upravo Bratoš

ubrzo su zrakoplovi JNA napali i sam Centar. Cilj je bio uvesti potpunu informacijsku blokadu Grada. No, kako navodi Jurica Turk, upravo Bratoševom zaslugom od MORH-a je nabavljen prvi satelitski telefonski komplet, a nedugo potom preko Atlantske plovidbe i drugi, zbog čega Dubrovnik ni u kom trenutku nije izgubio vezu sa Zagrebom i svijetom.

I sam Bratoš dobro je znao koliko su važne te informacijske veze, o čemu svjedoče dopisi koje je upućivao nadležnima, i to mjesecima prije nego što je napad na Dubrovnik uopće počeo. Tako se još u veljači 1991. godine kao sekretar obratio Ministarstvu obrane gdje je obavijes -

Eksplozivna naprava ‘televizija’

tio kako bi se, u slučaju sabotiranja standardnih komunikacijskih veza, komunikacija između Dubrovnika i Zagreba mogla održavati radijskom vezom.

„Centar Dubrovnik raspolaže stanicom ‘hagenuk’, na našu stanicu priključen je još dalekopisač pa se može komunicirati pismeno i usmeno“, stoji u Bratoševom dopisu u kojem traži hitno ugovaranje frekvencije komuniciranja, vremena i načina te probu sustava, kao i ispostavu već plaćenih motorola. Također, prije samog ljeta je od Nikole Čića Obuljena, kasnije gradonačelnika Dubrovnika, tražio priključak nove teletekst i telefaks linije u odmaralištu Rašica, uz molbu da brojeve drži u strogoj tajnosti.

SPRIJEČIO DALJNJE MOBILIZACIJE U SASTAV JNA

Sve su to interesantne crtice po kojima bi se dao snimiti i film koji bi govorio o hrabrosti i genijalnosti ekipe predvođene Miljenkom Bratošem. Njih nipošto na manjka, a jedna od njih je i kad je, u dramatičnim okolnostima u ljeto 1991. godine, JNA pokušala mobilizirati čak 3 500 Dubrovčana koje su pozvali u rezervni sastav. Ovu je informaciju na sjednici triju vijeća Općinske skupštine Dubrovnik tada iznio upravo Miljenko Bratoš koji je napravio sve da se taj plan ne ostvari.

Nije bio čovjek koji čeka da netko drugi riješi problem. Ako bi, po povratku s mora, primijetio oštećenje na fasadi zgrade u kojoj su živjeli, bez puno riječi uzeo bi alat i materijal te to sam popravio i opiturao. Uvijek je, očito, birao inicijativu umjesto oklijevanja, rješenje umjesto prigovaranja, djelovanje umjesto pasivnosti. Sve je te vrline Miljenko Bratoš vješto primjenjivao i u pripremama za obranu Grada, od prvog do posljednjeg dana.

Bratoš je tada vijećnicima objasnio kako je pokušaj predstavnika JNA na vrijeme spriječen, dodavši kako je očiti cilj bio isprazniti grad od borbeno sposobnog stanovništva kako bi se time dodatno oslabila njegova obrana uoči sve intenzivnijih prijetnji. Ujedno je uputio i javni apel građanima kojim ih je pozvao na ignoriranje poziva u rezervu, ako ga nisu osobno zaprimili i ako ga nije potpisao nadležni općinski sekretar.

VELIKI DOMOLJUB I IZNIMNO OBRAZOVANA OSOBA Prije nego što je svoje znanje i sposobnost pružio na raspolaganje Dubrovniku i poslovima priprema obrane, Bratoš je godinama navegavao na stranim brodovima. Bio je kapo makine, a jedno je vrijeme proveo i u Južnoj Africi. Bio je izrazito obrazovan i načitan čovjek, koji se uvijek dodatno usavršavao. Bio je veliki domoljub, sanjao je slobodnu Hrvatsku, a Dubrovnik mu je, kao pravom lokal patriotu, uvijek bio grad s velikim G.

Na funkciju Sekretara za narodnu obranu došao je na poziv tadašnjeg predsjednika Izvršnog vijeća, Željka Šikića. On je u svojim dnevničkim zapisima, koji su kasnije objavljeni pod naslovom ‘Prinos hrvatskoj dobrobiti’, naveo kako je odabir sekretara za narodnu obranu za njega osobno bilo najvažnije pitanje. Za Bratoša je pritom naveo kako mu je Hrvatska oduvijek bila na srcu i kako je osoba koja je temeljem svog dotadašnjeg rada i iskustva znala što su rad i red. Kako je napisao, Bratoš je pristao preuzeti funkciju kroz svega nekoliko minuta.

UVIJEK ZA AKCIJE I RJEŠENJA

Kad bi se vratio s broda, Miljenko Bratoš najviše je uživao u obiteljskim trenucima koji su mu, nakon mjeseci plovidbe, vraćali osjećaj mira i pripadnosti. Supruga Marina i njihovo dvoje djece, Mara i Hrvoje, bili su njegovo sigurno

utočište i najveća radost. Često bi zajedno zaplovili barkom, dijeleći tišinu mora, smijeh i male obiteljske rituale koji se pamte cijeli život.

Bio je ekološki osviješten i u mnogočemu ispred svoga vremena. S prijateljima, susjedima i djecom iz susjedstva znao bi krenuti u šetnju na Srđ, a takvi izleti nerijetko bi završavali sadnjom novog stabla. Vjerovao je da se ljubav prema Gradu ne pokazuje samo riječima, nego brigom i djelima. Ostaviti nešto iza sebe, makar i u obliku mladog stabla, za njega je očito imalo dubok smisao.

Nije bio čovjek koji čeka da netko drugi riješi problem. Ako bi, po povratku s mora, primijetio oštećenje na fasadi zgrade u kojoj su živjeli, bez puno riječi uzeo bi alat i materijal te to sam popravio i opiturao. Uvijek je, očito, birao inicijativu umjesto oklijevanja, rješenje umjesto prigovaranja, djelovanje umjesto pasivnosti.

Sve je te vrline Miljenko Bratoš vješto primjenjivao i u pripremama za obranu Grada, od prvog do posljednjeg dana. Ostao je vjeran sebi. Čovjek koji ne stoji po strani, nego preuzima odgovornost onda kada je najpotrebnije.

PRERANI ODLAZAK

Listopad 1991. godine u kolektivnom sjećanju ostat će mjesec koji je donio sve ono čega su se svi pribojavali, pa i oni koji su bili uvjereni da do toga neće doći. Uz sve navedene uspjehe u pripremama, nabava oružja nije tekla jednako dobro. Bilo je neuspješnih inicijativa poput akcije ‘’Male bare’’ kad su Bratoševi suradnici spriječeni u namjeri nabave oružja za Dubrovnik iz skladišta u Pločama, a to je oružje većinom završilo negdje drugdje.

Bilo je još sličnih situacija u kojima se stvari na terenu nisu odvijale onako kako je trebalo, kako je i sam Bratoš priželjkivao i na čemu je radio, ali tako je ispalo, Dubrovnik jednostavno nije uspio dobiti dovoljno oružja za obraniti se od agresora. Bratoš je zbog toga bio iznimno razočaran i, sudeći prema izjavama brojnih ljudi koji su ga tada sreli, to nije krio. Ubrzo je Grad opkoljen, bez struje i vode, ali unatoč svemu tome, ostao je nepokoreni Grad. Srce onih koji su ga branili i čuvali, koji su se za sve to ranije pripremali, bilo je jače od oružjem nadmoćnijeg neprijatelja.

Sjećanja na taj dubrovački listopad i teške mjesece koji su uslijedili, nemoguće je odvojiti od onog najbolnijeg, od sjećanja na gubitak ljudskih života. I Miljenko Bratoš jedan je od njih. Tog tužnog 25. listopada 1991., stradao je od metka vojnika na straži. Sukladno izjavama dva svjedoka u službenim izvorima, vojnik je navodno pucao zbog toga što se Bratoš nije zaustavio na kontrolnom punktu.

Bili su to teški dani. Iste je večeri stigao Ultimatum neprijateljske JNA s nekoliko točaka od kojih je zadnja bila Zahtjev za predajom svih podataka, dokumentacije i resursa Sekretarijata za narodnu obranu odnosno svega onoga što su Bratoš i njegovi suradnici mjesecima ranije radili. Nekoliko dana ranije, i sam je Bratoš uputio značajan brzojav iz Dubrovnika za Zagreb, u kojem nije krio razočarenje nedostatkom oružja i nezadovoljstvo zbog svega onoga na što je upozoravao i na čemu je neumorno radio, no u nekim segmentima to možda nije naišlo na dovoljan odaziv i napor drugih kako bi bilo uspješno.

VRIJEDNO ŽIVOTNO DJELO

Zbog svojih iznimnih inicijativa, aktivnosti i predanosti pripremama za obranu Grada, Miljenko Bratoš posmrtno je odlikovan Redom bana Josipa Jelačića za osobite zasluge. U čast i za sjećanje, njegovo ime danas nosi i jedna ulica u Lapadu. I na kraju svega, 2026. godine Miljenku Bratošu posmrtno je dodijeljena i Nagrada za životno djelo. Njegove zasluge ogledaju se u datim priznanjima, no prvenstveno se ogledaju u spašenim životima i jednom slobodnom Gradu. Taj je Grad, kad su ga fundavali u napadima, boli, suzama i ranama, naposljetku ipak isplivao. Uspio je zahvaljujući onima koji su znali plivati i po fortunalima.

OSNIVANJE 2. BOJNE 4. BRIGADE ZNG-A

Bratoš je okupio prve dragovoljce. Bili su dobro organizirani, ali nije bilo oružja...

Prvog dana lipnja 1991. godine osnovana je dubrovačka postrojba ZNG-a koju je okupio Miljenko Bratoš. Ona je dokaz o spremnosti Dubrovčana da brane svoj grad, ali i o herojstvu naroda koje je iskazano u teškim okolnostima i zahvaljujući kojem je ostvarena konačna pobjeda

Piše: Ivona Butjer Mratinović

FOTO: ARHIVA MUZEJA DOMOVINSKOG RATA DUBROVNIK

Entuzijazam Miljenka Bratoša ogledao se i kroz osnivanje prve postrojbe Hrvatske vojske u Dubrovniku. Kako u svojim djelima opisuje povjesničarka i ravnateljica Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik Varina Jurica Turk, svi znaju za legendarnu 4. gardijsku brigadu Zbora narodne garde, no malo tko zna kako je u Dubrovniku bilo sjedište njene druge bojne. U njenom osnivanju Bratoš je odigrao ključnu ulogu. U svojim zapisima ‘Prinos hrvatskoj dobrobiti’ tadašnji predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine općine Dubrovnik Željko Šikić detaljno opisuje kako se osnivala 2. bojna i koju je ulogu pritom

Kako u svojim djelima opisuje

povjesničarka i ravnateljica Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik

Varina Jurica Turk, svi znaju za legendarnu 4. gardijsku brigadu Zbora narodne garde, no malo tko zna kako je u Dubrovniku bilo sjedište njene druge bojne. U njenom osnivanju Bratoš je odigrao ključnu ulogu.

imao Bratoš. Kako navodi, u travnju 1991. godine tadašnji je predsjednik Franjo Tuđman donio odluku o formiranju Zbora narodne garde kao vojne postrojbe unutar MUP-a. Time se zapravo ukazala prilika za osnaživanje, ali i legalizaciju i dubrovačkih obrambenih snaga.

‘OKUPITE ŠTO VIŠE

LJUDI I NAĐITE DOBAR SMJEŠTAJ’

Bratoš je bio iznimno zadovoljan zbog ove važne prilike pa je vrijedno prionuo na posao. Već sljedećeg dana su obavljeni razgovori s osobama koje su bile odgovorne za pitanja Zbora narodne garde, a koje su pozdravile ova nastojanja i poručile da prikupe što više ljudi, ali i da im se osigura dobar smještaj. Također, vodilo se i računa o specifičnom i obrambeno vrlo zahtje -

vnom teritoriju tadašnje općine Dubrovnik. Bratoš je, prema Šikićevim riječima, stalno poticao kako odmah treba krenuti u potragu za ljudima. Tom je idejom bio oduševljen i govorio je kako moraju odmah krenuti, kako na terenu ima puno ljudi koji su spremni braniti Dubrovnik bez ikakvih primanja i povlastica, a kamoli ne sada kada im

zdravstveno i mirovinsko osiguranje, beneficirani staž... Podsjetimo, to je bilo proljeće 1991. godine, gotovo pola godine prije prvih napada na Dubrovnik što je nepobitna činjenica koja ide u prilog istini – Dubrovnik se pripremao u slučaju onog najgoreg scenarija i njegovi su građani bili spremni braniti svoju slobodu.

se nudi prilika za plaću,

TURIZAM I VOJSKA NE IDU ZAJEDNO

Prema navodima iz knjige, Hrvoje Macan bio je zadužen za pronalazak prostora. Razmišljalo se o dvije mogućnosti – tvrđavi Imperijal i bivšoj tvornici tjestenine na izvoru Rijeke dubrovačke. Za tvrđavu Imperijal, točnije adaptaciju koju su zatražili, nisu dobili dopuštenje jer bi to bilo iznimno skupo. I od bivše tvornice na izvoru, koja je pretvorena u skladište, se odustalo jer je bila u ruševnom stanju. Bilo je važno pronaći rješenje koje bi bilo dovoljno tajno kako protivnici ne bi doznali za lokaciju, ali i kako bi lokacija bila dovoljno daleko od turista koji su dolazili u Grad, svjesni kako vojska i turizam i ne idu baš ruku pod ruku. Izbor je pao na Vilu Rašicu, a ustupio ju je Branko Smiljanec u čijem je najmu bila. Premda je u Zagrebu donesena legalna odluka o formiranju Zbora narodne garde, a održana je i parada hrvatskih obrambenih

Druga dubrovačka bojna osnovana je 1. lipnja 1991. godine u Vili Rašici. Brojila je oko 70 dragovoljaca s dubrovačkog područja koje je okupio Miljenko Bratoš. Na njegov prijedlog za prvog zapovjenika bio je postavljen Mato Ledinić

snaga na zagrebačkom stadionu, u Dubrovniku je cijeli proces morao biti tajan, kako je naloženo iz Zagreba. Takva odluka tada se tumačila kao nastojanje da se očuva turistička sezona.

OD NAORUŽANJA – NI TRAGA

Bratoš je iznimno brzo okupio dragovoljce, a njenu su jezgru sačinjavali oni koji su već ranije bili naoružani vlastitim, u pravilu lovačkim naoružanjem ili pak puškama koje im je on podijelio. Bratošev zamjenik Jadran Delaš, u razgovoru za Dubrovački dnevnik prisjetio se kako je u tom periodu obavljeno tisuću razgovora s kandidatima.

Organizirani su i liječnički pregledi za dragovoljce. Međutim, nije sve prolazilo glatko. Najotegotnija se okolnost očitovala se u nedostatku oružja koje je iz Zagreba traženo, međutim nije

pristizalo.

BOJNA SVESRDNO PRIHVAĆENA OD LJUDI ZAHVALJUJUĆI BRATOŠU

Jurica Turk navodi kako je Miljenko Bratoš bio sudionik tajnog sastanka održanog u Splitu, 28. travnja 1991. godine, na kojem je, u nazočnosti generala Tomislava Biondića, donesena odluka o osnivanju 4. gardijske brigade. Ona je bila jedi -

na djelatna brigada Zbora narodne garde za područje cijele Dalmacije i Dubrovnika, a činile su je bojne iz Splita, Dubrovnika, Imotskog, Šibenika i Zadra.

„O tim danima svjedoči prvi zapovjednik 4. gardijske brigade ZNG general Ivo Jelić u svojoj knjizi ‘Čovjek i rat’, ističući kako je upravo Dubrovačka bojna u tim prvim dani -

U svojim sjećanjima, prvi zapovjednik 4. gardijske brigade ZNG general Ivo Jelić ističe kako su Dubrovčani svesrdno prihvatili svoju bojnu zahvaljujući Miljenku Bratošu, kako navodi, čovjeku silne energije i velikom domoljubu, koji je bio čitav predan svom Dubrovniku što je u čudnim okolnostima platio i životom

ma bila najkompletnija u ljudstvu i oružju. Tijekom višekratnih obilazaka ove postrojbe, znajući da dubrovačko područje ima najteži operativno - taktički položaj, Jelić joj je posvetio posebnu pažnju te je imao priliku vidjeti njen brzi razvoj i visoku razinu osposobljenosti za skora bojna djelovanja. U svojim sjećanjima ističe kako su Dubrovčani svesrdno prihvatili svoju bojnu zahvaljujući Miljenku Bratošu, kako navodi, čovjeku silne energije i velikom domoljubu, koji je bio čitav predan svom Dubrovniku što je u čudnim okolnostima platio i životom“, navodi Jurica Turk.

‘BILI SMO PRESRETNI!’ Druga dubrovačka bojna osnovana je 1. lipnja 1991. godine u Vili Rašici. Broji -

la je oko 70 dragovoljaca s dubrovačkog područja koje je okupio Miljenko Bratoš. Na njegov prijedlog za prvog zapovjednika bio je postavljen Mato Ledinić. Jurica Turk piše kako je postrojba u svom sastavu trebala imati dvije satnije u Dubrovniku i jednu u Metkoviću. Posebno je ojačala nakon ulaska u njen sastav 60 pripadnika specijalne postrojbe MUP-a koji su nakon uspješno završene obuke u Kumrovcu i Puli iz Splita upućeni u Dubrovnik. Neposredno po njihovom dolasku, u taborištu ‘Rašica’ 16. lipnja, samo dvadesetak dana nakon prve smotre postrojbi ZNG u Zagrebu, održano je i svečano postrojavanje dubrovačke postrojbe. Šikić u knjizi navodi kako su tom prigodom govor održali Ivo Jelić, Matko Medo, Ivan Mustać, Luka Korda te on sam. Događaj je protekao u svečanom tonu, uz neizmjerni ponos i entuzijazam. U toj prvoj

postrojbi, rame uz rame, bili su profesionalci iz Zagreba i domaći entuzijasti.

ZABORAV KOJI BOLI

Međutim, ustroj 4. gardijske brigade vrlo brzo se promijenio, a dubrovačka bojna prerasla je u 11. samostalni bataljun ZNG-a. Početkom kolovoza 1991., za zapovjednika postrojbe ZNG-a postavljen je Marko Mujan, koji zajedno s Matom Šarlijom – Daidžom (što je pseudonim kojim se koristio Nijaz Batlak), postrojbu iz ‘Rašice’ izmješta u Čepikuće. U tom periodu, uz stalno provođenu obuku i izviđanja prostora dubrovačke općine, postrojba je ojačala, te je u svom sastavu imala oko 220 gardista. Do konca lipnja još jednom dolazi do promjene u iznimno loše planiranom razvoju oružanih snaga te obranu prostora juga Hrvatske preuzima dubrovačka 116. pričuvna brigada Zbora narodne garde, za

čijeg je zapovjednika 24. lipnja postavljen Željko Pavlović. Kako piše Jurica Turk nedostatak naoružanja i opreme onemogućio je njenu planiranu potpunu popunu i ustroj po kome je u svom sastavu trebala imati jednu djelatnu bojnu u Dubrovniku, koju bi činili pripadnici dotadašnjeg 11. samostalnog bataljuna ZNG te po jednu pričuvnu bojnu za Dubrovnik, Metković i Ploče s Pelješcem. I pored toga, tijekom ljeta osnivaju se pričuvne satnije u Čilipima, Grudi, Stonu, Gružu i Dubrovačkom primorju, a od početka rujna 116. brigadom zapovijeda Ivan Varenina. Varina Jurica Turk smatra kako se nedovoljno komunicira važnost i uloga prve dubrovačke djelatne postrojbe ZNG.

„Zaboli brzi zaborav povijesnih činjenica vidljiv kroz obilježavanje obljetnice 2. bojne 4. brigade ZNG-a u Sinju 1. lipnja, iako je Sinjska postrojba

„Zaboli brzi zaborav povijesnih činjenica vidljiv kroz obilježavanje obljetnice 2. bojne 4. brigade ZNG-a u Sinju 1. lipnja, iako je Sinjska postrojba osnovana tek polovicom srpnja 1991., umjesto dubrovačke. Takav ‘zaborav’ omogućio je da u široj javnosti do danas živi mit o nepripremljenosti dubrovačkog područja za rat i nespremnosti Dubrovčana da brane svoj Grad“, zapisala je Jurica Turk

osnovana tek polovicom srpnja 1991., umjesto dubrovačke. Takav ‘zaborav’ omogućio je da u široj javnosti do danas živi mit o nepripremljenosti dubrovačkog područja za rat i nespremnosti Dubrovčana da brane svoj Grad. Jednako tako u zaborav je palo i zajedništvo hrvatskog naroda, iskazano u tim danima i vremenu Domovinskog rata, zahvaljujući kome je ostvarena konačna pobjeda“, navodi Jurica Turk. Pritom su u drugi plan potpuno nepošteno pale hrabrost i odvažnost dubrovačkih dragovoljaca predvođenih vizijom i posvećenošću Miljenka Bratoša.

MUDRA I UVIJEK BUDNA SOVA

Centar

za obavješćivanje je modernim sustavom potukao neprijatelja,

pratio njegovu

komunikaciju, a uzbunjivanjem spašavao stanovništvo

Nemoguće je zaboraviti da je zahvaljujući uspješnoj suradnji s Centrom Zapovjedništvo obrane Dubrovnika, a posebno njegova kasnije osnovana 163. brigada HV, imalo jedan od najkvalitetnijih sustava radio i žične veze u postrojbama Hrvatske vojske

FOTO: ARHIVA MUZEJA DOMOVINSKOG RATA DUBROVNIK

Ipored ograničenja koja nameće forma ovog feljtona, vođena sjećanjem na život i djelo Miljenka Bratoša, čitateljima ću pokušati približiti još neke od gotovo zaboravljenih postrojbi, koje su nastale na njegovu inicijativu u „vremenu fundavanja“, a bez kojih herojska obrana Grada 1991. ne bi bila moguća. Jedna od njih je zasigurno i Centar za obavješćivanje Dubrovnik, koji je, kako sugerira njihova ratna oznaka, još od vremena demokratskih promjena, kao mudra i uvijek budna sova, bdio nad sigurnošću građana. Zahvaljujući pravodobno provedenim sveobuhvatnim pripremama, sustavnoj nabavi suvremenih radio uređaja u ključnu postrojbu za razvoj sustava radio veza svih obrambenih snaga na dubrovačkom području kojima je pružao organiziranu stručnu, tehničku i logističku potporu.

U jesen 1990. pripadnici COB-a, po već ranije izrađenim projektima, pristupaju realizaciji obnove i proširenja sustava radio-veza na ovim prostorima. Stavljaju se u funkciju repetitori na Veljem Dolu, Petki i Roti, a 23. siječnja 1991. na Bratoševu inicijativu izražavaju apsolutnu lojalnost politici RH i svoju spremnost za sudjelovanje u obrani njenog suvereniteta.

I VEZAMA JE POTUČEN NEPRIJATELJ

Prelaskom na rad u sustavu radio mreže ‘MOSOR’, koji je osmišljen za tadašnju Zajednicu općina Split, stekli smo nedostižnu prednost nad neprijateljem i njegovim puno lošijim radio sustavima. Sustav je funkcionirao preko centralnih stanica koje su smještene u objektima Centara za obavješćivanje Zadra, Splita i Dubrovnika, čime je omogućena govorna i teleprinterska komunikacija svih Centara u dalmatinskim općinama.

Tijekom 1991. u novi sustav radio veza uključuju se i mjesne zajednice s područja općine kao i sve zdravstvene ustanove i njihova vozila hitne medicinske pomoći na dubrovačkom području. U COB-u je organizirana i obuka inžinjerijske postrojbe pri Zapovjedništvu.

Jedan od dopisa Bratoša Kriznom štabu tadašnje općine

U rad Centra uključuje se i veliki broj vanjskih suradnika iz Atlasa, HPT-a, obalne radio stanice Dubrovnik Radio, Elektrojuga, kao i Radio amateri. S pojavom i razvojem prvih postrojbi, od ZNG i policije te ONB-a, Centar preuzima i organizaciju i razvoj njihovog sustava veza. Nemoguće je zaboraviti da je zahvaljujući uspješnoj suradnji s Centrom Zapovjedništvo obrane Dubrovnika, a posebno njegova kasnije osnovana 163. brigada HV, imalo jedan od najkvalitetnijih sustava radio i žične veze u postrojbama Hrvatske vojske.

TELEFON ZA PUČANSTVO JE BIO STALNO ZAUZET

Ovom prigodom, uz Bratoša nužno se sjetiti njegovog suradnika Rudija Butkovića, prvih ratnih načelnika Centra Živka Tolića i Miha Bokarice, pod čijim se vodstvom ova postrojba razvijala. Temeljna djelatnost mu je nedvojbeno bila funkcija obavješćivanja građana, a ona je tražila i najveće zalaganje ljudstva. U tim danima otvoreni telefon za pučanstvo, s četiri linije bio je gotovo neprekidno zauzet.

Posredstvom svih komunikacijskih veza uvezanih u Centar primljeno je i proslijeđeno drugim korisnicima, u vremenu od 1. listopada 1991. do početka 1993. godine, preko trideset pet tisuća informacija i podataka. Iz dokumentacije COB-a (Zbirka dokumenata Muzeja; Ratni dnevnik, Bilteni, faks poruke i dr.) vidljivo je kako je samo u prvim ratnim godinama obrađeno gotovo petnaest tisuća pisanih faks i teleks poruka. Glavni teret u obuci iznijeli su Pasko Zakarija, Ante Beloč, Jozo Delaš, Željko Crnogorac i Branko Butković.

MOTRENJE I PRISLUŠKIVANJE AGRESORA

Vrlo rano razvijena je mreža motrilačkih postaja iznimno važnih za prikupljanje podataka od značaja za sigurnost građana i sveukupne obrane. Ovom prigodom, ne smijemo zaboraviti da je Centar razvio i snažnu prislušnu službu koja je uspješno pratila rad neprijateljskih radio veza. Šef prislušne službe bio je Matko Vierda. U vrijeme kompletnog prekida telefonskih veza s vanjskim svijetom, pri Centru su za potrebe svih subjekata obrane funkcionirala i dva telefonska satelitska kompleta. Pored toga, u drugoj polovici kolovoza 1991., pod zapovjedništvom Rudija Butkovića osnovana je, javnosti do danas gotovo nepoznata, postrojba osiguranja COB-a, koja je do 15. rujna imala 45 pripadnika. Uz osiguranje objekta ova postrojba izvršavala je zadaće izrade eksplozivnih naprava, osiguranja prijevoza oružja te pripreme terena na užem gradskom području za duži boravak u ratnim uvjetima. Ujedno, u skladu sa zapovjedima Zapovjedništva obrane, njeni pripadnici odlaze kao snage ojačanja na prvu crtu bojišnice. Osnivanjem 163. brigade HV 13. veljače 1992. godine, postrojba prelazi iz sastava SNO i čini njezinu 2. satniju 1. bojne, no prije toga se 25. listopada 1991. raspoređuju na novu crtu obrane Belvedere-Orkanski visovi.

RELATIVNO MALI BROJ CIVILNIH ŽRTAVA U ODNOSU NA ŽESTINU NAPADA

Vrlo kvalitetno i pravovremeno Centar odrađuje uzbunjivanje stanovništva, o čemu najbolje svjedoči relativno mali broj civilnih žrtava u odnosu na žestinu i težinu ratnih djelovanja. Tako je od listopada 1991. do srpnja 1992. oglašeno 60 općih i zračnih uzbuna koje su ukupno trajale 50 dana, 14 sati i 11 minuta.

S obzirom na infrastrukturu i visoko stručne kadrove koje je

imao, te povoljan smještaj na Gorici sv. Vlaha, Centar je postao stožerno mjesto iz koga je vođena obrana Grada, pa ne čudi da je već 3. listopada 1991. doživio razorno raketiranje izvršeno od strane dva neprijateljska zrakoplova. Uviđajući njegovu važnost za obranu i želeći ga uništiti, neprijatelj je nastavio s kontinuiranim napadima na zgradu COB-a te je 4. studenoga njegovu bližu okolicu pogodilo 29 topničkih projektila.

Vrlo kvalitetno i pravovremeno Centar odrađuje uzbunjivanje stanovništva, o čemu najbolje svjedoči relativno mali broj civilnih žrtava u odnosu na žestinu i težinu ratnih djelovanja. Tako je od listopada 1991. do srpnja 1992. oglašeno 60 općih i zračnih uzbuna koje su ukupno trajale 50 dana, 14 sati i 11 minuta

telekomunikacijskog

‘ŽILA KUCAVICA’ OPKOLJENOG GRADA

Bratoš je bio jedan od osnivača Odreda koji je također održavao opkoljeni Grad na životu

O Bratoševoj ulozi u osnivanju Odreda naoružanih brodova svjedoči i dopis od 13. rujna 1991. godine. Čim je prvi zapovjednik Hrvatske ratne mornarice Sveto Letica stupio na tu dužnost, Bratoš mu je uputio zahtjev za formiranje flotile brzih naoružanih čamaca za obranu obalnog područja južnog Jadrana

Piše: Ivona Butjer Mratinović

FOTO: ARHIVA MUZEJA DOMOVINSKOG RATA DUBROVNIK

Konfiguracija bivše općine Dubrovnik koja se prostirala od Trpnja pa do Prevlake nije imala osobitu dubinu, zbog čega ju je bilo zahtjevno braniti. A dodatnu otegotnu okolnost predstavljala je i dugačka obalna linija. Zbog toga se razmišljalo i o obrani i povezivanju putem mora.

Osnivač Odreda naoružanih brodova je Stožer za obrambene pripreme kojeg su činili Miljenko Bratoš, Aljoša Nikolić, Rudi Butković, Marin Krile i Jadran Delaš. Nikolić je bio zadužen za sve odluke vezane uz brodove, a Rudi Butković za upotrebu i organizaciju snaga. Početkom djelovanja ovog hrabrog Odreda označava se 23. rujna 1991. godine, kad se dogodila prva plovidba glisera Sveti Vlaho koji je kasnije restauriran i izložen u parku na Batali te predstavlja muzejski primjerak.

PROBIJENA POMORSKA BLOKADA

Odred naoružanih brodova bila je zapravo dragovoljačka postrojba koja je činila važnu kariku u uspješnoj obrani Dubrovnika. Njegova zadaća bila je probijanje pomorske blokade Dubrovnika, a brzim su se brodovima, kojih je u borbenom sastavu bilo ukupno 22, uspješno opremali hrana, lijekovi, oružje, te su se čak njima prevozili i ranjenici, kao i branitelji.

Već u prvim ratnim danima, Odred je pokazao ogroman značaj, posebno nakon 4. listopada 1991. godine kad je

agresorska vojska zauzela Slano i u potpunosti okružila i izolirala Dubrovnik.

BRATOŠ PISAO ZAPOVJEDNIKU RATNE MORNARICE

O Bratoševoj ulozi u osnivanju Odreda naoružanih brodova svjedoči i dopis od 13. rujna 1991. godine. Čim je prvi zapovjednik Hrvatske ratne mornarice Sveto Letica stupio na tu dužnost, Bratoš mu je uputio zahtjev za formiranje flotile brzih naoružanih čamaca za obranu obalnog područja južnog Jadrana.

„Obalno područje općine Dubrovnik dužine od preko 200

„Stoga sam mišljenja da bi se obalno područje od pomorskog desanta moglo relativno lako i uspješno braniti flotilom naoružanih brzih čamaca (glisera). Mali brzi čamci, naoružani ručnim protuoklopnim bacačima, za vrijeme iransko-iračkog rata u Perzijskom zaljevu nanijeli su dosta jada najjačoj mornarici na svijetu“, naveo je Bratoš u svom dopisu Letici.

Postrojavanje ONB-a, Orsan, 1992. godine

kilometara sačinjeno je i od Elafitskog arhipelaga. Općina kao što je Dubrovnik dosta je složena za obranu jer je i ko-

pnena granica također veoma duga, a teritorij nema dubine. Zbog nedostatka dubine teritorija, branitelji kopnene

U ratu je stradalo pet pripadnika Odreda naoružanih brodova. Uz Miljenka Bratoša, to su još bili i Goran Gojković, Đuro Raguž – Kanader, Matko Soče i Zdenko Zorić. Dubrovnik se i danas sjeća njihove goleme žrtve.

granice mogu biti lako ugroženi pomorskim desantom na više lokacija, što bi moglo dovesti do presijecanja općine na nekoliko mjesta. Stoga sam mišljenja da bi se obalno područje od pomorskog desanta moglo relativno lako i uspješno braniti flotilom naoružanih brzih čamaca (glisera). Mali brzi čamci, naoružani ručnim protuoklopnim bacačima, za vrijeme iransko-iračkog rata u Perzijskom zaljevu nanijeli su dosta jada najjačoj mornarici na svijetu“, naveo je Bratoš u svom dopisu Letici.

Na vrijeme osnivanja Odreda naoružanih brodova za specijal Dubrovačkog dnevnika posvećen Miljenku Bratošu, prisjetio se i jedan od osnivača Odreda te Bratošev najbliži suradnik Rudi Butković.

„Shvatili smo kako će napadač djelovati po planovima koje smo i mi imali kod sebe, a to je da će presjeći Slano. Presjekli su ga u četiri dana. Čim su ga presjekli, smatrali su kako je Dubrovnik praktički dobiven i kako će sve ići dosta brzo i

lako. Sve to imajući u vidu, mi smo shvatili – ako ostanemo bez puta, bilo to u Slanome, Orašcu ili na primjer Trstenome, oni će negdje izići i presjeći magistralu. Zato moramo imati brodove, i to brze brodove! Ako izađu, mi imamo brodove kojima bismo došli negdje na otoke ili na Broce odnosno Ston, ako ni to onda Korčula... I onda bismo imali vezu s maticom, mogli bismo tražiti nešto, uzeti, iskoristiti, dovesti“, kazao je Butković.

SMRTNO JE STRADALO PET PRIPADNIKA ONB-A

Od osnutka, 23. rujna 1991. godine, pa do kraja 1992. godine, gliseri Odreda su prešli više od 50 tisuća nautičkih milja i prevezli više od 5 tisuća vojnika, ranjenika i civila te ogromne količine oružja, streljiva, vojne opreme i namirnica.

„Sve to, a dali su mogućnost i ulaženja u konflikt s neprijateljem! Mogli smo im pokazati kako se ne mogu ponašati onako kako se ponašaju. Na kraju krajeva, kasnije je uslijedio ulazak u Slano, u Plat i razminiravanje, sve su to brodovi radili“, izjavio je Butković.

U ratu je stradalo pet pripadnika Odreda naoružanih brodova. Uz Miljenka Bratoša, to su još bili i Goran Gojković, Đuro Raguž – Kanader, Matko Soče i Zdenko Zorić. Dubrovnik se i danas sjeća njihove goleme žrtve.

Odred je brojao ukupno 117 dragovoljaca. Prvi brod Odreda bio je Sveti Vlaho, švercerski gliser kojega su zaplijenili carinici, a koji je tijekom djelovanja u Odredu ojačan čeličnim pločama i naoružan strojnicom. Zanimljivo je i to kako Odred tijekom rata nije izgubio niti jedno od ukupno 22 plovila!

RUDI BUTKOVIĆ, NAJBLIŽI SURADNIK MILJENKA BRATOŠA:

‘Oružje je slabo dolazilo do Dubrovnika, sve je bilo mutno! Davali su nam deset dana, ali nismo pali nikad!’

Rudi Butković bio je jedan od najbližih suradnika Miljenka Bratoša, a suradništvo je ubrzo preraslo u blisko prijateljstvo. Radio je u Centru za obavješćivanje, s Bratošem i Aljošom Nikolićem je krenuo u ozbiljne pripreme više od godinu dana prije početka napada na Dubrovnik jer – za njih je rat počeo još u ljeto 1990. godine. Jedan je od osnivača Odreda naoružanih brodova, a bio je i zapovjednik postrojbe za osiguranje pri Centru za obavješćivanje. Nakon Bratoševe smrti, imenovan je sekretarom općinskog Sekretarijata za narodnu obranu. Groteskno je to što njegov braniteljski status još uvijek na čekanju, premda je njegov golemi doprinos u obrani Dubrovnika neosporan, no u šali kaže – jedina je živa osoba koja se može pohvaliti kako ima spomenik

Piše: Ivona Butjer Mratinović

FOTO: Ivona Butjer Mratinović, Arhiva Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik, privatna arhiva

Za one koji nikada gospara Bratoša nisu upoznali, a vi ste mu bili najbliži suradnik te prijatelj – kakav je bio Miljenko Bratoš kao osoba?

On je prije svega bio čovjek. Ako kažete za nekoga da je čovjek, onda se zna koja je to težina. Čovjek koji je htio, koji je volio ovu zemlju, koji se odrekao svog lagodnog života da bismo se izborili za slobodu. Istina, radio je težak posao pomorca, ali je bio capo di macchina, cijeli život je navegavao na strancu, nije imao egzistencijalnih problema, imao je sređenu obiteljsku situaciju, svog Hrvoja i svoju Maru, svoju suprugu Marinu... Živjeli su jedan normalan život. Bio je takav čovjek da bi, kad bi se vratio s mora, vidio da je fasada u

zgradi u kojoj su živjeli u lošem stanju, uzeo pituru i pituravao je. Stavljao je viši cilj i interes javnosti iznad svog komoda i svog interesa. Tako je. Kad je imao para, nije uzeo brod od 10 metara nego barku od četiri i po’ metra na kojoj je uživao s obitelji.

On u biti sa ‘stranca’ dolazi u dubrovački Sekretarijat za narodnu obranu i postaje njegov čelnik. Zapravo nije imao iskustva. Nije. Njega predsjednik Izvršnog vijeća Željko Šikić zove i moli ga da se priključi. Bratoš je došao u tadašnji Sekretarijat, nikoga nije poslao doma, bilo da je Hrvat, bilo da je Srbin. Samo je jedna osoba otišla, i to na svoj zaht-

jev. On je svakom čovjeku pristupao s jednim ljudskim povjerenjem. Naravno da je htio imati sve pod kontrolom i da je okupio jednu usku ekipu nas u koju je imao najviše povjerenja i kojoj je kazao – ljudi, nešto će se dogoditi, moramo nešto pokrenuti.

U tim okolnostima je ipak važno oko sebe imati ljude od povjerenja. On je prvo nazvao Marina Krilu, s kojim je obiteljski vezan, i mene te je otprilike iznio svoje mišljenje i upitao nas želimo li nešto konkretnije napraviti jer smo nepripremljeni i neorganizirani, ako se nešto dogodi. Dao nam je nekoliko dana da razmislimo i mi smo pristali. Negdje u ožujku sam nazvao Aljošu Nikolića, porazgovarao s njim

i doveo mu Miljenka doma. Aljoša je već bio pristao. Krenuli smo zajedno u tu cijelu priču.

Bratoš je imao jednu viziju koja se, nažalost, na kraju obistinila. Što je on tada govorio?

Prema onome kako su se stvari razvijale, njegova je priča bila da će Dubrovnik biti napadnut. I ne samo Dubrovnik. Bilo je tada različitih izjava oko razilaženja, sa Slovencima je išlo dosta glatko, nitko nije sa sigurnošću mogao reći što će se tu dogoditi... Ali, prihvatili smo njegove prijedloge. Rekli smo – ajmo! Ali ajmo u tajnosti, ajmo da nitko ne zna... Jer ako se na kraju dogovori da ne bude rata, mi bismo bili u velikom problemu.

Mogao se dogovoriti i mirni razlaz, bivša država se tad još nije raspala... Vi ste onda, u tom slučaju, teroristi, ilegalci...

Mi smo u tom slučaju ratni huškači. I to je bila odluka koja vas lomi – ući u to ili ne. Nije tu bilo pitanje želite li

jer naravno da želite, nego hoćete li se naći u velikom problemu. A bilo je tada razgovora oko moguće konfederacije, ovakvog ili onakvog ustroja, različitih opcija da bi se izbjegao rat.

U prijašnjim javnim istupima ste znali kazati kako je za vas rat počeo u ljeto 1990. godine. Dakle, više od godinu dana od prvih napada na Dubrovnik. Kako ste krenuli?

Krenuli smo s vađenjem neeksplodiranih mina iz podmorja. Imali ste ‘plantaže’ neeksplodiranih mina u moru. Recimo, između ‘Neptuna’ i Grebena je bio ogroman broj neeksplodiranih granata. Pa na Lopudu, na Lokrumu i sl... Aljoša Nikolić, koji je bio vrhunski ronilac, izumitelj prvog hrvatskog aparata za tehničko ronjenje na velikim dubinama, a razumije se u eksplozive, pristao je na vađenje mina koje smo odlučili spremiti u jedan veliki bunker koji se nalazio u blizini Centra za obavješćivanje. Pa, kad se skupi, pomalo to voziti na Rudine i uništavati. No, kako su se stvari

s vremenom počele razvijati u jednom nezgodnom smjeru, odlučili smo kako ta eksplozivna sredstva nećemo uništavati jer bi nam mogla biti korisna. Tad otprilike krećemo s idejom kako bismo trebali nešto i proizvesti. Ali gdje proizvoditi?

I onda ste se sjetili TUP-a. Tako je, kasnije je to bio i Brodoremont Mokošica. A za proizvodnju vam treba i materijal koji morate nabaviti. Jer ako imate nešto, a nemate čime opaliti, a to je eksploziv tj. granata od 50 kila, onda to treba negdje ugurati, ali čime paliti, čime raspolažete? Jedino s građevinskim eksplozivom. Pa onda švercate iz Bosne građevinski eksploziv, pa pravite kontejnere u TUP-u, pa onda granate gurate u kontejnere... I onda natrpate i građevinski eksploziv. I stavljate upaljač s detonirajućim ili sporogorećim štapinom. To je sve bilo vrlo složeno. Nismo to mogli sami, trebali su nam inženjeri iz TUP-a, pristali su i mi smo krenuli u proizvodnju.

Ali prije toga je trebalo osigurati pod-

„On je prije svega bio čovjek. Ako kažete za nekoga da je čovjek, onda se zna koja je to težina. Čovjek koji je htio, koji je volio ovu zemlju, koji se odrekao svog lagodnog života da bismo se izborili za slobodu. Istina, radio je težak posao pomorca, ali je bio capo di macchina, cijeli život je navegavao na strancu, nije imao egzistencijalnih problema, imao je sređenu obiteljsku situaciju, svog Hrvoja i svoju Maru, svoju suprugu Marinu... Živjeli su jedan normalan život“

vodne snimke, definirati na koji način to vaditi, radi sigurnosti, jer to je nestabilan materijal. Bez obzira na to što je godinama u moru, vi ne znate u kojem trenutku može opaliti. Imali ste ogromnu podvodnu minu na lancu vezanu, između gruške luke i Solituda, preko koje su vozili brodovi. Nitko nije ni znao za to. I to se izvadilo!

Dakle, radite u tajnosti, puno toga riskirate... Koliko je bilo teško nabaviti materijal, novac i sl.? Novac nije bio problem jer nas je podržavalo Izvršno vijeće na čelu sa Željkom Šikićem. Također, Atlantska plovidba nam je dala milijun i 250 tisuća dolara kao donaciju. Sve je to utrošeno u obranu, ali tijekom rata za još niz stvari, na zahtjev Nojka Marinovića i zapovjedništva obrane Grada. Mi smo od tih para još radili na sustavu radio veza i nabavi vrlo kvalitetne opreme. Zato je to i funkcioniralo tijekom rata!

Važno je bilo imati kvalitetnu radio vezu i kvalitetne uređaje, da možete miksati frekvencije, da vas suprotna strana ne može ometati ili prisluškivati.

Shvatili ste važnost kvalitetnih komunikacijskih veza. Na umu je to imala i JNA koja je u prvim ratnim danima raketirala telekomunikacijsko čvorište na Srđu, ali i Centar za obavješćivanje.

Oni su uglavnom znali što Centar može i kakva je kvaliteta ljudi koji u njemu rade. Puno toga smo uspjeli nabaviti preko Aduta Split i Tončija Peovića te preko Danka Majića koji je bio šef Centra u Splitu. No, mi smo platili i dobili 35 radio stanica. Došle su u Split, išao sam po njih, ali nam ih nisu htjeli dati jer su rekli da nam to neće trebati.

Kad je to bilo?

To je bilo u rujnu 1991. godine.

Dakle, mjesec dana prije početka napada vam govore da vam to neće trebati?

Rekli su da nam neće trebati u Dubrovniku i da će to podijeliti drugim gradovima. I to je samo jedan dio. A plaćeno je bilo. Ovo što smo mi nabavljali direktno je išlo preko Aduta Split i

preko jedne jedne slovenske firme. Miljenko Bratoš je osigurao satelitsku stanicu zahvaljujući kojoj Dubrovnik nakon raketiranja ipak nije ostao bez veze sa Zagrebom i svijetom. Prvo smo je sakrili u Frana Kršinića u Akvarij i nismo je koristili dok nije počeo rat i dok nisu pale veze. A onda je bila montirana na Svetog Ivana.

Vi tražite uređaje za veze, vadite mine, organizirate postrojbu za motrenje...

Bilo je prvo pet motrilačkih postaja, poviše Grada, poviše aerodroma na Veljem dolu, dvojica su s te postaje završila u Morinju... Potom u Stonu, poviše Janjine i prema Trpnju.

I sve to radite barem godinu dana prije početka rata. Na što ste nailazili?

Je li bilo nevjerice, podsmijeha, kako su primali te vaše zahtjeve?

Tu sad ulazimo u političku priču. (smijeh) Na jednoj strani tu imate Željka Šikića, koji podržava Bratoša, a na drugoj je Pero Poljanić sa Željkom Pavlovićem itd. Prije nego što smo riješili veze, Miljenko dovodi jednu bojnu ZNG-a četvrte brigade u Dubrovnik, isključivo vlastitom zaslugom.

To je bila 2. bojna 4. gardijske, zapravo dubrovačka bojna.

Tako je, Bratoš je doveo ljude, smješteni su u Vilu Rašicu, i još je bila popunjena ljudima iz Grada. U tom vremenu se pojavljuje i Nijaz Batlak Daidža koji ilegalno živi u Primorju i mi se povremeno sastajemo s njim. Dakle, on je na relaciji Metković, Ploče, Primorje, Ston, no Miljenko je došao u sukob s njim jer je Daidža htio osigurati obranu Dubrovnika u Slanome, što je potpuno nelogično. Jedan dio te garde je pokušavao odvući u Primorje, i u tome je uspio! Ovdje je ostao samo jedan dio te postrojbe kad je počeo rat. Ovdje vrijedi naglasiti da smo imali situaciju za koju ne znam da se igdje drugdje dogodila. Dakle, postojalo je Zapovjedništvo grada kojem je čelnik bio Marinović i Zapovjedništvo za južnu Dalmaciju gdje je na čelu bio Daidža. No, mi smo prije svih njih formirali Stožer za obrambene pripreme, bilo nas je petoro – Miljenko Bratoš, Aljoša Nikolić, Jadran Delaš,

Maro Krile i ja. Sve je bilo pod tom kapom, na čelu je bio Miljenko, svi smo bili ravnopravni. Barem svaku večer smo se nalazili skupa da vidimo što ćemo sutra, koji je idući korak... No, nije se ostalo ‘samo’ na toj postrojbi, nego su se organizirale i one dragovoljačke. Recimo, u Stonu Šare organizira grupu. I mi smo u Centru organizirali ratnu postrojbu.

Dakle, postrojba za osiguranje, vi ste bili zapovjednik...

Tako se zvala jer u tadašnjim dokumentima koji su vrijedili za Jugoslaviju, ona zakonski postoji. I kad je vi formirate pod tim nazivom te u Kumbor javite kako ćete vježbati u Centru, oni vam ne mogu kazati da provocirate, nemaju osnovu za to. Sve što smo mogli, pokušali smo pokriti s tim ‘starim’ dokumentima koji su tada bili važeći. Podsjećam, Hrvatske kao neovisne države tad još nije bilo.

Kad ste počeli prikupljati ljude, koliko su bili voljni?

Pozvali smo 13 ljudi, prvi put, koje smo otprilike znali iz viđenja i doveli ih u Centar. Razgovarao sam s njima, kazao sam im – ako želite sudjelovati, sudjelujte i dovedite svoje prijatelje u koje imate povjerenja. Do 15. rujna smo imali 45 ljudi u toj postrojbi. To su manje više bili ljudi iz Lapada koji su se znali... Početkom listopada je samo u ovoj postrojbi 75 ljudi! Sličnu priču radi i Gruž s Krešom Klarićem. Ali ni to nije sve! Slična se priča događa i u ostalim mjesnim zajednicama diljem tadašnje općine Dubrovnik.

Kako onda komentirate neutemel-

„Rekli su da nam radio stanice neće trebati i da će to podijeliti drugim gradovima. I to je samo jedan dio. A plaćeno je bilo. Ovo što smo mi nabavljali direktno je išlo preko Aduta Split i preko jedne jedne slovenske firme“

jene navode da Dubrovčani nisu branili Dubrovnik?

Očito zato što Dubrovnik nije trebao odraditi to što je odradio.

Znači, Dubrovnik, tj. tim ljudi čiji ste dio bili i sami, je bio organiziraniji od države.

Jesmo. To možemo i dokazati na sve načine.

Je li upravo to smetalo?

Ne znam kome je što smetalo, samo znam da je Poljanić stalno govorio – kakav rat, neće u Dubrovniku biti rata, ništa se neće dogoditi. Kasnije je i predsjednik Tuđman u rujnu 1991. godine rekao kako Dubrovnik neće biti napadnut, ne želim ulaziti u razloge iz kojih je to rečeno. Ne osuđujem nikoga i nikoga ne krivim. U jednoj takvoj situaciji i jednom tako teškom vremenu, pitanje je kako bi se tko ponašao. Kad je počeo rat i kad su ljudi počeli ginuti, pitanje je kako bih se ponašao ja da sam Poljanić, što bih radio da spriječim to što ljudi ginu. Pitanje je kako bih se ponašao da sam bio Šikić.

Kažete kako ste uspjeli nabaviti kvalitetne radio veze, kasnije kod okupljanja ljudi, Dubrovčani se jesu odazivali. Čini se kako je s oružjem bilo posve drugačije. Stvara se dojam kako je ljudi bilo, ali ne i oružja. Kakva je situacija bila s oružjem, pokazuje akcija ‘Male bare’. Dotad smo nešto i pokušavali nabaviti i pronaći. Recimo, preko Ribomaterijala Split smo nabavili neko oružje i išli smo u Split, čekali do 3:00 poponoća da dođe kamion iz Zagreba i da uzmemo ono što je naše. Kad je došao kamion, kako nigdje nikoga nije bilo, a bili smo na parkingu splitske policijske postaje, vidjeli smo što sve unutra ima. I jednostavno smo sve prekrcali u naš kamion. Upalili i gas! Zove nas čovjek iz Ribomaterijala i pita što smo učinili i zašto smo sve uzeli, rekli smo – nećemo vam vratiti ništa. Kaže – pa dajte nam 10 pištolja od tih 30. Rekli smo –to ćemo vam vratiti, ostalo ništa nećemo. I to sve spremamo u Labirint bar u Gradu. Tamo je stalo i sedam tona eksploziva. Da se to aktiviralo, bilo bi svega. (smijeh) Ali s obzirom na zidine, ne bi se to lako dogodilo.

„Ne znam kome je što smetalo, samo znam da je Poljanić stalno govorio – kakav rat, neće u Dubrovniku biti rata, ništa se neće dogoditi. Kasnije je i predsjednik Tuđman u rujnu 1991. godine rekao kako Dubrovnik neće biti napadnut, ne želim ulaziti u razloge iz kojih je to rečeno. Ne osuđujem nikoga i nikoga ne krivim. U jednoj takvoj situaciji i jednom tako teškom vremenu, pitanje je kako bi se tko ponašao.“

Dakle, tako se nabavljalo oružje. Nešto je i pokojni Zdenko Zorić sakrio kad

„Moram kazati kako nam je za sve ovo i Vukovar dao vremena. Kad je, nažalost, krenuo napad na Vukovar, agresor je tamo poslao dosta postrojbi, a to je dalo vremena Hrvatskoj za pripremu. Nažalost, ali tako je bilo“

se oružje vraćalo. A cijelo oružje za dubrovačku brigadu se čuvalo u vojnom skladištu u Trebinju.

Vratimo se na ‘Male bare’ koje ste spomenuli. To je bila akcija kojom se izvlačilo oružje iz vojarne u Pločama koje je bilo prijeko potrebno za obranu. I to svega 15-ak dana prije napada na Dubrovnik. Međutim, Dubrovnik nije bio službeno obaviješten o akciji.

Do početka akcije nismo znali da će se ona dogoditi, no znao je vladin povjerenik Jure Burić. Javili smo se da bismo sudjelovali u akciji, bili smo tako organizirani da smo odmah imali 40 ljudi koji mogu biti spremni kroz po’ ure. Tražili smo uključivanje u akciju, ali kako je ona već krenula, dobili smo odgovor kako je opasno.

Jasno, ne možete se uključiti tek tako i bilo kad.

Da, ali mogli smo doći barem do negdje pa se kasnije uključiti. Uglavnom, Male bare su raketirane iz zraka, prva tri skladišta su odletjela u zrak. A bio je to veliki broj skladišta, od magistrale kod Baćine pa do samih Ploča, sve skladište do skladišta. Ogromna je to količina svega i svačega. Kako je to raketirano, ovi koji su tu već bili nisu imali hrabrosti ući unutra, otvarati ova druga skladišta. Prvo, gori i puca na sve strane, a drugo, ne zna

se je li minirano. Zovu nas možemo li doći pomoći otvoriti skladišta jer znaju za Aljošu Nikolića i da se bavio time. Otišlo je nas sedmero, kad tamo vatromet na sve strane. Tamo gdje trebate proći, nema milimetra slobodnog tla, a sve okolo puca. Nema šanse to raščistiti. No, rekli smo –ajmo! Aljoša je pošao do prvih vrata i otvorio ih. Ništa nije eksplodiralo, ništa nije minirano... Odlično!

Međutim, bez obzira na to što ste sudjelovali i otvorili ta skladišta, Dubrovnik nije dobio oružje.

Kad smo mi došli tamo, izlazili su ljudi iz Makarske, Splita i sl.. Uzimaju što im treba, ostalo ostavljaju iza sebe. Dakle, uzeo je trocijevac, ostavio je postolje. Što će nam samo postolje? Što će nama samo postolje kad nemamo trocijevac? To su oni pokupili. Aljoša nam je rekao – ostanite vi ovdje, a ja i Raguž idemo dalje otvarati pa ako prođemo, prošli smo, ako ne prođemo, ništa. I otvorili su sve, i tu je bilo svega i svačega od naoružanja. Ali prije toga smo mi odradili razgovor s čelnikom grada Ploča i tamošnjim šefom policije. Kad su vidjeli što smo učinili, oni su u 16:00 sati donijeli teleks, potpisan od ministarstva obrane, da se Dubrovniku zabranjuje uzeti išta od tog oružja.

Potpisao ga je Luka Bebić, on je kasnije govorio kako to s njim nema veze.

Govorio je da to nije točno, a ima nas sedam koji smo to vidjeli, čitali smo. Paralelno s time, s cijelom tom akcijom, mi smo 15 kamiona ostavili na Bistrini prije mosta. Kad im kažemodolazite, oni će doći, svih naših 40 ljudi. Krcali smo jedan kamion oružjem tj. ono do čega smo uspjeli doći. Nas sedam pokušava ukrcati oružje dok su ti ljudi dolazili do nas, no dolazi i taj teleks. Kako je taj teleks došao, došli su i kamioni s našim ljudima, no mi ih vraćamo nazad te se oni potom uvlače u jedan most prije ulaza u Ploče. I što ćemo? Ili se popucati s ovima koji ne daju oružje, ili se povući. Odlučili smo da nećemo ulaziti u konflikt. I oni su došli s oružjem, dakle doslovno smo mogli jedino potući se s njima.

Gospar Bratoš je obaviješten, on je bio prilično revoltiran svime što se dogodilo, kasnije je formirao konvoj koji je išao u Split po to oružje, ali ga Dubrovnik ipak nikada nije uspio dobiti.

Jest, on je bio obaviješten, sve smo javili, rekli smo da se vraćamo, da nećemo ulaziti u konflikt, da to nema smisla. Naposljetku, nisu ti ljudi krivi što su dobili takvo naređenje. To je sve prebačeno u skladište u Opuzenu, kasnije je išlo dalje, ali ne za Dubrovnik. A otvorili smo mi.

Je li to bilo puko neznanje ili je netko tu imao neki drugačiji plan? Imao je plan. Da je tek jednim dijelom to oružje završilo negdje drugdje, ne bi bilo osobito čudno, jer dio naoružanja je trebao ići za Hercegovinu. Ne možete braniti sto metara područja, morate imati nekakvu dubinu, ali da baš ništa ne ode za Dubrovnik... Krajem rujna sam zatražio dopuštenje od Nojka Marinovića pa sam s Jadranom Delašom i ovih milijun i 250 tisuća dolara otišao u Split kupiti oružje. Ali to je sve mutno bilo! Niste bili sigurni prodaju li vam maglu ili ne. Na primjer, baš je tada bilo dosta šiloka i ružno vrijeme pa su rekli da kontejneri plutaju u moru i da ne mogu doći do njih, pa kad dođu, onda će nam dati oružje, a da mi platimo. Nismo htjeli platiti ništa jer smo vidjeli da nešto ne štima. U to počinje napad na Grad, dogovorio sam se s Jadranom da ostane u Splitu, da bude oprezan, da gleda hoće li uspjeti što nabaviti... Vratio sam se u grad 1. listopada.

I to je bio početak onoga na što ste se godinu dana pripremali...

Prespavamo noć i nedugo nakon toga je raketiran Centar. Spavali smo u gornjem dijelu, taman smo se spuštali u donji dio jer su nam iz Hercegovine javljali da je nešto proletjelo, jer su motrili vojni aerodrom, pratili su njihove veze i zaključili da idu na Dubrovnik. Od motrilačkih postaja smo dobili informaciju da nisko idu, poviše mora. Mi smo se taman spuštali u sklonišni dio kad su oni raketirali Centar.

Da se kratko vratimo na oružje koje je jako teško dolazilo do vas. Smatrate li da je to bila loša pripremljenost, izostanak vizije ili je to ipak bilo smišljeno?

Ne znam. Mi smo od Korčulana dobili 120 pušaka koje smo dali Ivanu Varenini za gardu. Jednostavno, teško se dolazilo do oružja. Kad su gliseri vozili, 80 posto stvari se odnosilo na protutenkovske mine, malo je tu bilo pravog naoružanja.

S listopadom se dogodilo sve ono na što ste se pripremali. Krenuo je rat. Što se događalo s vama koji ste pri-

premali grad na to?

Mi smo surađivali s Nojkom Marinovićem. Donesena je odluka kako je Marinović zapovjednik obrane grada, a dotad je bio zapovjednik za Južno bojište. A Daidža je imenovan zapovjednikom za južnu Dalmaciju, dakle bio je Marinoviću nadređeni. Meni os-

„Krajem rujna sam zatražio dopuštenje od Nojka Marinovića pa sam s Jadranom Delašom i ovih milijun i 250 tisuća dolara otišao u Split kupiti oružje. Ali to je sve mutno bilo! Niste bili sigurni prodaju li vam maglu ili ne. Na primjer, baš je tada bilo dosta šiloka i ružno vrijeme pa su rekli da kontejneri plutaju u moru i da ne mogu doći do njih, pa kad dođu, onda će nam dati oružje, a da mi platimo. Nismo htjeli platiti ništa jer smo vidjeli da nešto ne štima“

obno je ta odluka bila nelogična jer je Marinović bio profesionalac, stručan, oko sebe je imao ljude koji nešto znaju, bez obzira na to što ja mislio o njima ili ne mislio. Imali su grešaka, kao i mi. Mislim, svi skupa smo imali grešaka, što nije čudno. Ali je li se moglo pet topova dovesti u Dubrovnik? Uz tri koja smo imali, s jednom ili dvije nišanske sprave zbog čega je Braco Negodić morao trčati s jednog na drugi top, noseći nišansku spravu, da bi ispalio.

Bez obzira na greške i na prijepore, Grad je relativno spreman dočekao početak rata. Zahvaljujući tim pripremama, Grad nikada nije pao. Imali ste bitnu stvar, a to su ljudi koji su htjeli nešto raditi. Mi smo uspjeli nabaviti neke ‘šat ganove’, različite lovačke puške, karabine... Dubrovnik je jedini grad u Hrvatskoj koji je bio u potpunom okruženju, a nije pao. No, nije tu samo bilo pitanje oružja, vodili smo i pripreme što se tiče hrane, goriva, išli smo od pumpe do pumpe, zaliha krvi i sl.

U cijeloj dubrovačkoj ratnoj priči, ogromnu ulogu je imao Odred naoružanih brodova koji je osnovan zaslugom Aljoše Nikolića, Miljenka Bratoša i vas osobno. Kako je krenulo?

Promišljali smo o pripremama i na umu imali i more. Moram kazati kako

nam je za sve ovo i Vukovar dao vremena. Kad je, nažalost, krenuo napad na Vukovar, agresor je tamo poslao dosta postrojbi, a to je dalo vremena Hrvatskoj za pripremu. Nažalost, ali tako je bilo. Shvatili smo kako će napadač djelovati po planovima koje smo i mi imali kod sebe, a to je da će presjeći Slano. Presjekli su ga u četiri dana. Čim su ga presjekli, smatrali su kako je Dubrovnik praktički dobiven i kako će sve ići dosta brzo i lako. Sve to imajući u vidu, mi smo shvatili – ako ostanemo bez puta, bilo to u Slanome, Orašcu ili na primjer Trstenome, oni će negdje izići i presjeći magistralu. Zato moramo imati brodove, i to brze brodove! Ako izađu, mi imamo brodove kojima bismo došli negdje na otoke ili na Broce odnosno Ston, ako ni to onda Korčula... I onda bismo imali vezu s maticom, mogli bismo tražiti nešto, uzeti, iskoristiti, dovesti. Moram spomenuti kako smo dosta toga sakrivali u tunel od kanalizacije ispod Petke.

Ti brzi brodovi su bili žila kucavica opkoljenog Grada – dovozili su se hrana, lijekovi, oružje, prevozili ranjenici... Sve to, a dali su mogućnost i ulaženja u konflikt s neprijateljem! Mogli smo im pokazati kako se ne mogu ponašati onako kako se ponašaju. Na kraju krajeva, kasnije je uslijedio ulazak u Slano, u Plat i razminiravanje, sve su

„Rekli su da je Miljenko Bratoš prošao kad je bila jedna straža, drugi put kad je prošao su tu bili neki drugi ljudi, nije se zaustavio, a izdao je zapovijed kako svakoga treba zaustaviti, na bilo koji način. Takva je priča, a sad, bilo je tu drugih detalja o kojima ne želim previše pričati“

to brodovi radili.

Pripadnici neprijateljske vojske su, s druge strane, napravili lažni manevar, a potom ušli u Kupare koji nisu bili minirani. Zanimljivo, znali su da Kupari nisu bili minirani.

To je bilo još jedino što su mogli napraviti i pitanje dana je bilo kad će se dogoditi. Brgat se dosta dobro držao i dok se držao Brgat, bilo je puno lakše. Kad sam išao iz Splita, ljudi koji su bili na nekim važnijim funkcijama su mi rekli – ako uspijete izdržati i 10 dana da ne padnete, napravit ćete veliku stvar za Hrvatsku. Deset dana su nam dali! A mi nismo pali nikad.

Na magistrali, iz Župe prema Gradu, postavljene su barikade u vidu kamiona koji su bili napunjeni kamenjem kako ne bi došli do grada, nakon pada Župe.

A ispod su bile izvađene mine, ispod tih kamiona. Da ih možemo paliti, ako dođe do toga. Poslije su naši digli put na Dupcu u zrak, kad je Župa pala odnosno kad se Brgat morao povući. Brgat nikad nije pao, morao se povući. Dakle, Eduard Čengija se povukao na zahtjev Marinovića, a onda se s Čengijom povezuje moja satnija i držimo novu crtu obrane Belvedere-priključak na magistrali, s tim da Mokošica tada još nije bila pala. Marinović je zaključio da, ako budu ulazili, ući će s te strane

jer im je tu zgodno. Nije im zgodno s Kantafiga, pa ni radi onog bogena.

I tu se ponovno vraćamo na Miljenka Bratoša koji je stradao 25. listopada 1991. godine, kad je išao obići novu crtu obrane, a potom se javiti u Krizni stožer. Gdje ste vi bili kad ste primili vijest kako je stradao vaš suradnik i prijatelj?

Bio sam u zapovjedništvu, u obrani.

Interesantno je kako su iz policije vas zvali da dođete po njegove osobne stvari, ni nadređene, ni obitelj. Jesu. Dali su mi dnevnik s istrgnutim stranicama i praznu futrolu njegovog pištolja. A drugi Bratošev dnevnik mislim da je zapaljen u Centru, što mislim da nije trebalo učiniti, ali dobro.

Zašto je zapaljen?

Ne znam.

Vi ste upoznali osobu koja je pucala. Jesam. Govorio je da je sve to bila slučajnost. Miljenko je stvarno izdao takvu zapovijed, da se puca ako netko prođe kontrolu bez zaustavljanja. Tko je gdje tada bio, nije me puno interesiralo, interesiralo me je zašto je Škobalj pucao. Nije ništa utvrđeno osim onoga što je policija rekla – da se dogodilo igrom slučaja, zbog smjene straže u to vrijeme. Rekli su da je Miljenko Bratoš

prošao kad je bila jedna straža, drugi put kad je prošao su tu bili neki drugi ljudi, nije se zaustavio, a izdao je zapovijed kako svakoga treba zaustaviti, na bilo koji način. Takva je priča, a sad, bilo je tu drugih detalja o kojima ne želim previše pričati. Primjerice, tog dana kad je Bratoš stradao, dolazi ultimatum od JNA kojim se traži bezuvjetna predaja Grada. To je bio drugi ultimatum, a u prvom, koji je stigao 12. listopada, tražilo se da se preda sve što je imao i radio Stožer za obranu Dubrovnika. Dakle, da im se servira sve što smo radili – i ljude i ono s čime raspolažemo.

Je li se Bratoš bojao? Je li ičim odavao da nešto nije u redu? Nije se on bojao.

Je li predosjećao, je li što spominjao?

Ne, on je u Centru živio, tu je spavao, otamo je kretao za Krizni stožer, Izvršno vijeće, gdje god je trebao. On jest bio u konfliktu i gotovo nije ni s kim više razgovarao jer svi su se odjednom ‘ucivilili’. Zbog toga se jako razočarao, jako malo je komunicirao i s kim i komentirao, ali je jako puno komunicirao s Marinovićem.

Nakon što se to dogodilo, Marinović ni vas ni Aljošu Nikolića više nigdje nije puštao same.

Tad nas je izveo vanka, bio je tu i Medo, njegov tjelohranitelj. Marinović nam je rekao da ne želi više da nas vidi same. Možda je to samo bio oprez, ne znam.

Koliko ste bili zadovoljni odnosno nezadovoljni istragom i sudskim procesom u ovom slučaju?

Nemate vi kad razmišljati. Vi ste kasnije nezadovoljni, kad je to sve prošlo. Kad se dogodi, tad niste nezadovoljni. Tad ste samo tužni. I taj razgovor, nakon dva dana, kad su mene Šikić i Poljanić pozvali da dođem u zgradu u Gradu, gdje je bilo Izvršno vijeće... Tražili su da razgovaraju nasamo sa mnom. Rekao sam da ne želim razgovarati nasamo, imao sam četiri čovjeka sa sobom i svi su ušli unutra. Tad su pitali kako ćemo se ponašati ako oni počnu ulaziti u Dubrovnik. Rekli smo – branit ćemo se dokle budemo mogli, a kad ne budemo imamo brodove, imamo organiziranu šemu kako ćemo napustiti Dubrovnik, ne samo mi nego svi koji su tad bili s naoružanjem. Imamo dovoljno brodova da možemo vrlo brzo izvući dobar dio ljudi iz problema, da ih ne uhvate.

Kad je Bratoš stradao, tražila se zamjena, a vi ste bili prvi izbor.

Ali to je politička funkcija, bilo bi logično da je netko iz Kriznog stožera to preuzeo. Pitali su me, ja sam to odbio, ali su ipak poslali papir u kojem me imenuju, mimo moje volje.

Niste htjeli radi tih relacija?

Pa radi tih relacija, da. Radi tih odnosa.

Kažu ljudi kako se u ratu, ma koliko težak bio, stvore snažna prijateljstva. To je za vas bio gospar Bratoš – prijatelj.

Jest. Iako ga prije toga nisam poznavao, stvorili smo prijateljski odnos pun međusobnog poštovanja. I to ne samo s Miljenkom, stvorio se jedan osjećaj međusobnog poštovanja sa svim ljudima koji su bili uključeni u ovu priču. Ja ne želim govoriti o policiji, specijalnoj policiji, inženjeriji, topništvu i sl, o tome neka oni govore. Mogao bih svašta govoriti, ali to ne bi bilo fer. Neka oni pričaju, živi su i zdravi. Svatko neka govori za sebe.

JADRAN

DELAŠ, ZAMJENIK MILJENKA BRATOŠA

‘’Bio

je domoljub, vizionar i izrazito hrabar čovjek, i danas bih za njega sve napravio isto’’

Jadran Delaš, po struci ekonomist, bio je jedan od onih ključnih ljudi od povjerenja, uz Rudija Butkovića, Aljošu Nikolića i Marina Krilu, s kojima je Miljenko Bratoš krenuo u najintenzivnije pripreme obrane dubrovačkog područja. Bio je ujedno i njegov zamjenik u Sekreterijatu narodne obrane. Iako do sada nije javno istupao, nakon 35 godina, pristao je na razgovor s povodom za Dubrovački dnevnik

Razgovarale: Lucija Komaić, Ivona Butjer Mratinović

FOTO: Lucija Komaić, privatna arhiva

Bili ste dio te ekipe iz tadašnjeg Sekreterijata narodne obrane, na čelu s pokojnim Miljenkom Bratošem, koja je dala veliki doprinos u pripremama Dubrovnika za te najteže dane svoje novije povijesti. Nakon njegove smrti i nakon kratkog perioda u kojemu ga je zamijenio Rudi Butković, naslijedili ste ga na toj funkciji. Možete li se prisjetiti kako je to sve počelo?

To je sve počelo još početkom 1991. godine, a na dužnost u Sekretarijatu za narodnu obranu stupio sam 1. svibnja. Pokojni Miljenko je često govorio – ‘’svaka revolucija jede svoju djecu’’. I to se potvrdilo. Pojela je njega, Aljošu, Rudija, Zdenka i mene na neki način. Ali, nikad mi nije bilo žao. I dan danas bih napravio isto, od početka do kraja, da proživimo ono što smo imali s njim. Bio je domoljub, vizionar, hrabar čovjek, ali i nepredvidiv, u nekom smislu. Znao je ponekad zazivati usred noći: ‘’Ajde, Mišu, dođi u Lapad!’’ Šetali bismo, razgovarali, a on je iznosio neke svoje nove zamisli vezane za obranu Grada.

Kako je došlo do suradnje vas i pokojnog Miljenka Bratoša?

Upoznali smo se na inicijativu pokojnog Stjepana Vujnovića, koji je bio zamjenik Đura Korde, načelnika dubrovačke Policijske uprave. Miljenko je znao kako sam

Miljenko mi je rekao - tebe ćemo odmah uključiti, ti si ekonomist, vodit ćeš nam financije i sudjelovat ćeš s nama, ali zalog je familija. To su bila takva vremena. To znači da nije bilo prostora za išta drugo nego za odanost i povjerenje. Sve smo radili tajno.

ranije radio u Sekreterijatu za narodnu obranu i da sam diplomirani ekonomist. U razgovoru mi je rekao kako ću obnašati funkciju njegovog zamjenika sa zadaćom da se posvetim funkcioniranju Sekretarijata sukladno zakonu i važečim zakonskim procesima kako bi se on mogao posvetiti pripremama za obranu Grada. Na dužnost sam stupio 1. svibnja 1991. Gospodina Rudija Butkovića sam poznavao i ranije jer smo skupa radili u Sekreterijatu prije nekoliko godina. Nakon mjesec dana rada, Miljenko me pozvao u kafić El Toro, skupa s pokojnim Aljošom, Zdenkom Zorićem i drugima. Oni su već mjesecima radili na pripremama za obranu Du -

brovnika. Miljenko mi je tada rekao - tebe ćemo odmah uključiti, zato što si ekonomist, vodit ćeš nam financije i sudjelovat ćeš s nama, ali zalog je familija.

Što to točno znači?

To su bila takva vremena kad se sve moralo odvijati u strogoj tajnosti. Nije bilo prostora za ništa drugo nego za odanost i povjerenje. Rekao sam – nema problema i uključio se aktivno u pripeema za obranu Grada.

Pridružili ste se Miljenku Bratošu i njegovom timu u trenutku kada je malo ljudi vjerovalo da će Dubrovnik biti napadnut.

Ne da je malo ljudi vjerovalo, nego uopće nisu vjerovali da će Dubrovnik biti napadnut, vladalo je uvjerenje kako će rat zaobići ovo područje s obzirom na činjenicu što je Dubrovnik svjetski poznat kulturno – povijesni grad. Pokojni Miljenko je vjerovao da ćemo biti napadnuti i da hitno treba pristupiti pripremama za obranu Grada.

Kako su tekle pripreme za obranu i na koje ste izazove nailazili?

Da budem iskren, i danas bih napravio sve isto. Bila mi je čast što sam ga imao za šefa u najtežim trenutcima obrane Grada. Bio je prvi kad je trebalo.

Sekreterijat za narodnu obranu u tom vremenu nije se smio baviti ovim aktivnostima jer je to bilo u suprotnosti s njegovom zakonskom funkcijom. Za svoj rad bili smo odgovorni Izvršnom vijeću Općine i Ministarstvu obrane. Međutim, po nalogu pokojnog Miljenka, odvijale su se razne aktivnosti vezane za obrambene pripreme, kao što su razvijanje sustava veza, naoruža -

vanje jedinice za osiguranje Centra, nabavka oružja, ustrojstvo ZNG- a, ustrojavanje Odreda naoružanih brodova, formiranje narodne zaštite, proizvodnja eksplozivnih sredstava. Oružja nismo imali, Miljenko je pokušavao tražiti na sve strane, ali uzalud.

Možete li se prisjetiti više detalja o tim pokušajima nabavke oružja?

Mogao bih vam satima pričati što sam sve prolazio vezano uz nabavku oružje za Dubrovnik, tada, ali i nakon njegove pogiblji. S obzirom na to da je na snazi bio

Mene je oduševio. Bio je izvrstan lik. Bio je malo hirovit, ali meni se to sviđalo. Recimo, zazvao bi me u tri ure po ponoća. ‘’Ajde, Mišu, dođi u Lapad!’’ Tako bi me zvao. Nije želio govoriti stvari preko telefona. I onda bismo se našli, šetali bismo po Lapadu i razgovarali, rekao bi nam to što mu je palo na pamet i onda bismo to riješili.

Poznato je kako je propao pokušaj nabavke oružja iz Ploča, tijekom operacije ‘’Male Bare’’. Nismo imali dojavu za Male Bare.

Što mislite, zašto vam nisu javili?

Ne znam. Slučajno smo sutradan u Centru Rudi i ja čuli da se u Pločama nešto događa. Rudi, Aljoša i ekipa otišli su tamo sa željom da prikupe što više oružja, a vratili su se razočarani zato što su svo oružje već bili uzeli Neretvani, Splićani i Hercegovci.

Plus je navodno došao nalog da Dubrovnik ništa ne smije uzeti od tog oružja iz Ploča.

embargo za nabavku oružja, morali smo se snalaziti na različite načine. Preko Ribomaterijala smo kupovali streljivo, šatgane, samostrijele i drugu opremu, sretni da imamo barem nešto. S otoka Koručule smo dobili 120 starih pušaka M-48, preuzeli smo ih u 3:00 sata ujutro u Mokalu, a dio tih pušaka je podijeljen širom Općine ljudima od Miljenkovog povjerenja. Osim pušaka, podijeljen je i dio radio stanice, kakoa bi na vrijeme javili kretanje neprijatelja.

Ne znam za takav nalog, ali mi nismo dobili ništa. Pokojni Miljenko je pokušavao na sve načine da dobijemo što više oružja preko Splita, Zagreba i drugdje. Smatrao je da Dubrovnik treba naoružati i zato je posljednjih dana bio razočaran činjenicom što nema dovoljno oružja za obranu Grada.

Je li bilo još takvih neuspjelih pokušaja nabavke oružja?

Da, u rujnu smo jednom prilikom išli u Split po oružje po nalogu gospara Nojka Marinovića. Dao mi je popis oružja koje je trebalo stići u Split u koordinaciji s Izvršnim vijećem iz Splita i admiralom Svetom Leticom. Rečeno je da nikome ne smijem reći gdje idem i da sam osobno odgovoran za tu pošiljku. Rudi je izabrao ekipu kojoj je vjerovao, a pridodani su nam Miško Capor i Davor Lučić da se obuče na stingerima kad dođu u Split, međutim, od pošiljke ništa, rečeno je kako će doći za par dana. Rudi i ekipa su se vratili u Dubrovnik, a ja sam ostao u Splitu i dalje po nalogu gospodina Marinovića.

Navodno su vam jednom prilikom rekli kako se neka delumbija dogodila, da plutaju paketi... Nama je rečeno da će se kontejneri s oružjem baciti kod otoka Žirja iz aviona. Pripremili smo kamione Jadran transa, ali opet ništa. Prvi put – nema. Drugi put - nema... Ta je pošiljka bila namijenjena i za Split i za susjedne općine. Embargo i zabrana naoružavanja su učinili svoje i to oružje nikad nije stiglo u Split.

Pokojni kapetan Ante Jerković, koji je tada bio predstavnik Atlantske plovidbe u Londonu, poslao je milijun i 250 tisuća dolara Dubrovniku i ja sam taj novac stavio na račun Civilne zaštite kojega smo otvorili u Splitskoj banci. Direktor banke je to osobno vodio. Svaka stavka s tog računa je bila evidentirana.

Vi ste bili zaduženi za financije i raspolaganje sredstvima civilne zaštite. Veliku je donaciju za obranu Dubrovnika tada dala Atlantska plovidba.

Da, pokojni kapetan Ante Jerković, koji je tada bio predstavnik Atlantske plovidbe u Londonu, doznačio je milijun i 250 tisuća dolara za obranu Dubrovniku. Novac sam položio i na račun u Splitskoj banci za kojega je znao osobno i direktor banke, gospodin Mirko Vukušić. Svaka stavka s tog računa je bila evidentirana. Uvijek sam govorio gosparu Nojku, da se ne plaća kešom jer takav način plaćanja ponekad otvara sumnju.

To oružje uporno ne dolazi do Dubrovnika, prije rata, kad se zaratilo, je li to bila neka slučajnost ili nešto drugo? Zašto nije dolazilo?

To smo pitanje i mi neprestano postavljali. Hrvatska se tada branila u Dubrovniku i Vukovaru. Prve radio stanice kupio sam preko tvrtke Tončija Peovića. Nabavljale su se u djelovima u Trstu, dok su repetitori bili iz Austrije. Dopremali smo ih ovdje, a momci u Centru su ih sklapali, odradili su ogroman posao i zato im još jednom hvala. General Nojko slao bi popis stvari koje treba nabaviti. Odore sam nabavljao u Jugoplastici i Uzoru iz Splita preko svojih poznanstava još iz gimnazijskih dana. Brodogradilište Split nam je poklonilo nekoliko minobacača, a Vodovod u Splitu nekoliko automatskih pušaka. Prijevoz od Splita do Stona obavljala je ekipa na čelu s Lukom Obradovićem.

Zato i služe ovakvi razgovori sa svjedocima vremena. Recite nam nešto više o njima. S njim su bili još i Miško Capor, Željko Crnogorac, Davor Lučić i Marko Cukrov. Ta je ekipa dala neizmjeran doprinos u tim trenutcima i zaslužili su jedno veliko hvala. Prevozili su sve što bismo mi nabavili i dobili, a ponekad bi im pomagali i djelatnici Centra za obavješćivanje Split. Prve pošiljke oružja prevozili smo Luka i ja kamionima Hitne pomoći koje nam je dao doktor Goran Dodik, tadašnji šef KBC-a Split. Osim oružja i opreme, u nekoliko navrata prevozili smo i sirovi kvasac kako Dubrovnik ne bi oskudijevao u kruhu.

Gospodin Luka Obradović je još na ljeto 1991. došao u Sekreterijat za narodnu obranu i upozorio na gliser Sveti Vlaho, kojega je Carina namjeravala prodati. Neposredo iza toga pokojni Miljenko mi je rekao da preuzmem taj gliser što sam i napravio.Ta ekipa je dala znatan doprinos u obrani Grada i mislim da su zaslužili barem - hvala.

Kako se dalje koristio taj račun sa sredstvima Atlantske u obrani Dubrovnika?

Taj račun koristio se i dalje za nabavku svega onoga što je trebalo, od opreme do naoružanja. Koristio ga je kasnije i general Janko Bobetko, a nakon par godina smo ga ugasili. Svaka stavka s tog računa je pravdana i sve je s dokumentacijom predano Izvršnom vijeću,

Zapovjedništvu obrane Grada, a jedan primjerak sam zadržao i za sebe.

Kako se Miljenko osjećao tih zadnjih dana, sjećate li se?

Sjećam se kao sada, bio je nekako utučen i razočaran. Smatrao je nismo dobili dovoljno naoružanja i opreme kada se Hrvatska branila na jugu Lijepe naše. Kao da je imao neki loš predosjećaj. Još ljeti bi znao reći – ubit će me netko. Dao mi je popis ljudi s telefonskim broje -

U rujnu smo jednom prilikom išli u Split po oružje, ali s civilnim automobilima. Nije se smjelo znati po što idemo. Tom su prilikom također išle i djevojke, braniteljice iz Centra, Ivona Bijač Nikolić i ekipa, morali smo se ponašati kao turisti, ako nas netko zaustavi. Rudi je izabrao tu ekipu. Došli smo u Split, a tamo ništa. Nema naoružanja, nema pošiljke.

vima telefona po mjestima, koji bih kontaktirao ako se njemu što dogodi. Govorio sam mu – ma tko ćete ubiti, mislim, o čemu govoriš?!

Je li to bilo iz predostrožnosti, zato što je na sve mislio pa i na to kako ćete vi dalje raditi ako mu se što dogodi ili nešto drugo?

Nije nam ni padalo na pamet da će mu se nešto dogoditi. O tome nisam nikad ni razmišljao. Kad sam otišao po tu pošiljku u Split, moja familija nije znala gdje sam, a on je mojoj djeci donosio mlijeko. Nakon 35 godina čovjek malo drugačije gleda na te momente iz tog našeg perioda.

Miljenko je prerano otišao, ali po svemu se vidi koliko je intenzivan bio taj vaš zajednički period. Čega se još sjećate iz tog vremena, bili ste tu kad je on krenuo stvarati ZNG?

To je bio drugi projekt Miljenka Bratoša. ZNG nije bio posao Sekreterijata za narodnu obranu. Poslao me je u Split na sastanak generalom Jelićem i Mladenom Bujas, gdje smo dobili prve instrukcije oko formiranja ZNG-a. U Metkoviću smo dočekali i prve pripadnike ZNG-a i dopratili ih u Dubrovnik. Bili su smješteni u Vili Rašica koju smo prethodno pripremili. Gledali smo u te prve momke kao u Boga, sretni što imamo svoju vojsku.

U Rašici se onda dogodilo i prvo postrojavanje na čelu s gospodinom Matom Ledinićem kao prvim zapovjednikom.

Poznato je i kako su se vadile eksplozivne naprave iz mora, zaostale iz prethodnih ratova, bile su tu brojne aktivnosti koje ste provodili u inicijativi Miljenka Bratoša.

To je također bila jedna od aktivnosti pokojnog Miljenka. Glavni nositelji bili su Rudi Butković i Aljoša Nikolić. Ja sam bio zadužen za financije.

Jedna od zadaća je bilo i stvaranje narodne zaštite. Organizacijom lovačkih ispita diljem Općine omogućili smo da se ljudi mogu naoružati lovačkim puškama i sudjelovati u obrani Dubrovnika.

Kakav je za vas bio pokojni Miljenko?

Mene je oduševio. Bio je izvrsna osoba, pomalo hirovit, ali meni se to sviđalo. Bio je veliki Hrvat, entuzijast, vizionar, pun neiscrpne energije. Branili smo svoje, a ako smo griješili, griješili smo iz neznanja jer smo se našli u situaciji u kojoj nikad nismo bili.

Je li bilo kakvih neugodnosti u to vrijeme, prijetnji?

Znali su zvati na telefon, mobilizirali ste mi sina, ubit ćemo te noćas. Ali, ja sam to jednostavno odbacivao mrtav hladan, jer uvijek sam tvrdio, to su kukavice, ako netko ima nešto reći, reći će u facu. A za Miljenka ne znam, ne mogu to tvrditi. Bio je razočaran što nema oružja, to znam, kao da je klonuo duhom. Mi smo čekali

to oružje kao ozeblo sunce. Ali, ne mogu ja tvrditi da mu je netko prijetio. Mi smo dobro i prošli u ratu koliko nas je bilo i kako je bilo. Kad je Nojko došao, nismo imali ništa. Miljeko je imao povjerenja u samo par ljudi. On bi rekao, ubit će me. Ja bih mu odgovorio - ma tko? Ali, to je bilo ljeti, ranije.

Te kobne noći, sudeći prema službenim informacijama, dogodio se splet nesretnih okolnosti. Ali, ni javnost nije u potpunosti sigurna, uvijek postoji ta sumnja, što ako nije tako bilo.

Teško je povjerovati u tu priču jer je to bila straža koju je on postavio. Ne znam, policija je to istraživala. Uvijek sam se pitao zašto narednih godina pokojnikovo ime nije bilo omiljeno, nije se baš spominjalo. On je za nas bio heroj. I danas je, ali možda je radio nešto što nije odgovaralo nekome višem, ali ne želim i ne mogu tvrditi nešto što ne znam.

Što ste vi kasnije radili?

Do povratka iz Splita mijenjao me je gospodin Rudi Butković, a dužnost v.d. sekretara obnašao sam do 1. siječnja 1993. U upravi za obranu Dubrovnik radio sam do 1997. kada na poziv iz Glavnog nspektorata obrane prelazim u Zagreb. General Ante Gotovina, kao glavni inspektor obrane, predložio me je za čin bojnika. U mirovinu sam pošao 2004. godine. U sustavu obrane proveo sam punih 14 godina. Za doprinos u obrani Grada, general Nojko uručio mi je priznanje Južnog bojišta.

Kad danas sve to gledate, zamjerate li kome što i biste li možda nešto drugačije radili?

Da budem iskren, ja bih napravio sve isto. A Miljenko, da nije bio takav, tko zna što bi se dogodilo. Bila mi je čast što sam ga imao za šefa u najtežim trenutcima obrane Grada. Bio je prvi kad je trebalo.

MARIN KRILE, BRATOŠEV BLISKI SURADNIK I OBITELJ:

‘Miljenko

mi je rekao - ajmo ovo odraditi pa idemo navegati!’

Bratoš i Krile upoznali su se još kao srednjoškolci kada su se intenzivno družili. Kasnije su postali i familija, a potom i ratni suradnici. Gospar Krile se prisjetio njihovih zajedničkih dana

Piše: Ivona Butjer Mratinović, Lucija Komaić

FOTO: LUCIJA KOMAIĆ, OSOBNA ARHIVA

Sudbina se tako zna poigrati pa neke ljude poveže na više razina; kao prijatelje, kao obitelj i kao suradnike. Upravo je tako bilo s Miljenkom Bratošem i njegovim prijateljem, članom obitelji i ratnim suputnikom – Marinom Krilom. Bratoš i Krile upoznali su se još kao srednjoškolci kada su se intenzivno družili. Kasnije su postali i familija, jer je Miljenko Bratoš oženio Marinovu sestru Marinu. Obiteljska okupljanja, zabave i sretne susrete prekinuo je rat. No, ta tamna pošast koja se nadvila nad Dubrovnikom sve do Bratoševe smrti nije razdvojila dvojicu prijatelja jer su zajedno pripremali obranu Dubrovnika i postali bliski suradnici. Uz Rudija Butkovića, Marin Krile bio je najbliži Bratošev suradnik.

Krile je osoba koja je neizmjerno doprinijela pripremi obrane Dubrovnika, a svoju priču i sjećanje na Miljenka Bratoša pristao je podijeliti s ekipom Dubrovačkog dnevnika, po prvi put u 35 godina. U svemu tome je i posebno skroman. Kao da je sve to bilo nešto prirodno, što se podrazumijeva. Kao da nisu stvarali pretpostavke za ostvarenje stoljetnog sna o samostalnosti.

VOLJELI SU HRVATSKU I DUBROVNIK U svojim sjećanjima, vraća se na sam početak. Na upoznavanje s Miljenkom Bratošem.

„Upoznali smo se još u srednjoj, Pomorskoj školi. Četiri smo godine išli u isti razred i intenzivno smo se družili. Živio

sam u velikoj kući u Lapadu i kako je tu bilo puno mjesta, vazda smo u mene činili zabave. Izlazili smo u Grad, uglavnom smo to bili Miljenko, moj rođak, naš prijatelj Martin Žeravica i ja“, prisjeća se Krile.

Kako kaže, voljeli su Hrvatsku, Dubrovnik i bili su žestoki Dinamovci. Rado su išli i na utakmice Dinama. Krile se prisjeća kako su kao prvi navijači išli gledati omiljeni klub, tučnjave ih nisu zanimale.

PRIJATELJI KOJI SU POSTALI FAMILIJA

Kasnije su se obojica ukrcali na brod. Krile je 11 godina navegavao na brodovima Atlantske plovidbe, nakon čega se zaposlio u samoj firmi te je radio s kompjuterima. Međutim, osim toga što su bili prijatelji, život ih je spojio i na još jednoj razini. Naime, Miljenko Bratoš se zaljubio u Krilinu sestru Marinu te su se naposljetku i vjenčali.

„Miljenko se iskrcao u Južnoj Africi dok je navegavao. Tamo je bio godinu, dvi-

je dana. Odlučio se vratiti u Dubrovnik, javio se našoj ambasadi, no rečeno mu je da prvo mora u vojsku. Onda se vratio, bio u vojsci itd“, kaže Krile dodavši kako se tijekom svog boravka u Južnoj Africi svo vrijeme dopisivao sa svojom Marinom, a po njegovom povratku su se i vjenčali.

„Svaki put kad bi došlo pismo iz Južne Afrike, mi smo se zafrkavali kako treba vidjeti ima li u kuverti dijamanata. Nakon toga su se vjenčali i dobili dvoje predivne djece...“, ponosno govori Krile, a onda sjetno dodaje – a onda je počeo onaj vražji rat...

‘NIJE BILO PUNO OPREME, ALI JE BILO PUNO HRABROSTI’

U Dubrovnik je rat stigao s prvim danom listopada. Za Miljenka Bratoša i ekipu okupljenu oko njega, on je krenuo još u ljeto 1990. godine, kad su počeli pripremati obranu. Dok su još lokalno i državno čelništvo uvjeravali kako rata neće biti, i tako deboto do samog napada na Grad. Među ljudima koji su

pripremali obranu Dubrovnika bio je i Marin Krile koji je bio predsjednik dubrovačke Civilne zaštite.

„Izabrana je nova vlast. Predsjednik Izvršnog vijeća Željko Šikić je poznavao Miljenka još iz škole. Znao je kakav je i kakva su njegova uvjerenja, koliko je bio za Hrvatsku. Zvali su i mene da im se priključim, preko Miljenka i odmah sam pristao. Sastajali bismo se i planirali što ćemo i kako učiniti“, kaže Krile. Kako je Miljenkov otac rodom iz Dubrovačkog primorja, u Čepikuće su dopremali hranu i ostale potrepštine koje bi poslužile u slučaju rata. Nabavili su i prvi gliser ‘Sveti Vlaho’ kojeg su opremili i koji je bio prvi brod Odreda naoružanih brodova. Također, Krile je preko Atlantske plovidbe pomogao nabaviti opremu koja je u ratnom vremenu služila tadašnjem Centru za obavješćivanje. Veliki naglasak su stavljali i na protupožarnu zaštitu, a 1990. godina je zapamćena po katastrofalnim požarima na dubrovačkom području, tražila su se i skloništa koja su bila neopremljena... Ova hrabra ekipa je s minimalnim uvjetima činila čudo, a to je čudo bilo baza uspješne obrane protiv jedne od najmoćnijih europskih vojnih sila.

„Nije bilo puno opreme, ali je bilo puno hrabrosti među nama“, izjavio je Krile. No, jednu od najvećih prepreka predstavljala je nabava oružja. I Krile, kao i ostali sugovornici u ovom specijalu, slaže se kako je bilo velikih problema kad je riječ o naoružanju.

„Ovdje su dolazili Imoćani s dva kamiona oružja. Zaustavljeni su u Neumu i

„Svaki put kad bi došlo pismo iz Južne Afrike, mi smo se zafrkavali kako treba vidjeti ima li u kuverti dijamanata. Nakon toga su se vjenčali i dobili dvoje predivne djece...“, ponosno govori Krile, a onda sjetno dodaje – a onda je počeo onaj vražji rat...

rečeno je da im treba dati 600 tisuća maraka i da tek onda mogu proći s pola tog oružja. Bez toga nisu htjeli puštati. Ljudi su se samo vratili nazad. Ne znam zašto se to događalo“, kaže Krile. Na naše pitanje je li bilo onih kojima je smetalo tadašnje naoružavanje Dubrovnika u slučaju napada i je li bilo prijetnji, Krile odgovara kako se govorilo kako ‘Miljenko ima svoju vojsku’ i kako je bilo i prijetnji.

‘MORAM VIDJETI SVOJE MOMKE’

No, Bratoš se nije bojao. Kad je krenuo rat, nije se skrivao. Išao je po bojišnicama, obilazio je teren i vojnike. „Počeo je napad, odmah je s momcima pošao na Osojnik. Sedam dana je bio u nekom podrumu, pucali su po njima... Pitao sam ga, je li baš on morao ići gore, kazao mi je da je morao vidjeti svoje momke“, prisjeća se Krile.

Uslijedili su najteži dani u dubrovačkoj novijoj povijesti. Najteži za Bratoša. Najteži za Dubrovnik. Najteži za Dubrovčane. Najteži i za Krilu koji je s obitelji živio u Mokošici, a svoj je dom bio primoran napustiti.

„Jako teško mi je bilo kad su krenuli bombardirati Mokošicu. Gledao sam kanačolom veliku četu koja se spuštala s Osojnika prema Mokošici. Brzo sam pošao u Mokošicu, izvukao obitelj, a sve ostalo sam tamo ostavio“, kaže Krile.

POSLJEDNJI SUSRET

Posljednji put je Bratoša vidio dan prije no što je smrtno stradao, u hotelu Kompas.

„Došao je s jednim vojnikom, pitali su ima li što za popiti. Ja nisam pio, oni su popili, dokasno su tu bili... Kazao je kako ćemo izdržati sve ovo, kako će Grad izdržati. Sutradan je stradao...“, prisjeća se Krile.

Pitali smo ga i za noć kad je Bratoš smrtno stradao.

„Tu večer je bio sastanak u podrumu hotela Zagreb gdje je bilo Zapovjedništvo obrane. Došao je ultimatum JNA, bila je priča hoćemo li se predati, nećemo... Neki su govorili ‘da’, Nojko Marinović je rekao ‘ne’ i da će on tu ostati, ma što bilo. Njegov stav je podržavao i Miljenko“, izjavio je Krile.

Bratoš je bio domoljub, lokal-patriot, vizionar. Krile kaže kako ga nije zanima-

la politika ni osobni probitak.

„Rekao mi je – ajmo ovo odraditi pa idemo navegati!“, prisjeća se Krile. Upravo taj momenat navodi kao svoju najljepšu uspomenu koja ga veže uz Miljenka Bratoša. Ta naizgled obična rečenica, zapravo je puno toga predstavljala. Predstavljala je opis Bratoša kao osobe koju nisu interesirali partikularni interesi ni osobni probitak. Htio je pomoći u stvaranju jednog slobodnog Dubrovnika i slobodne zemlje, pa nastaviti gdje je stao. No, ta je rečenica predstavljala i nadu. Uvjerenje kako će uspjeti u svom cilju. I premda Bratoš nije dočekao svoj ponovni povratak na brod, sa svojim je prijateljima i suborcima ostvario nešto puno više. Osigurao je Dubrovniku i njegovim sugrađanima da navegaju. Mirnim morima. U miru i slobodi.

„Počeo je napad, odmah je s momcima pošao na Osojnik. Sedam dana je bio u nekom podrumu, pucali su po njima... Pitao sam ga, je li baš on morao ići gore, kazao mi je da je morao vidjeti svoje momke“, prisjeća se Krile.

SJEĆANJA MARE BRATOŠ

Na povratku s mora prvo bi htio ugledati zidine

Miljenko Bratoš bio je građanin svijeta, ali prije svega Dubrovčanin. Obožavao je svoju obitelj, more, prirodu i Grad

Razgovarala: Lucija Komaić FOTO: Tomislav Bagić, privatna arhiva

Poznata hrvatska fotografkinja

i umjetnica Mara Bratoš, svog oca Miljenka pamti po toplini. Njih četvero, Miljenko, njegova supruga Marina, Hrvoje i Mara, bili su izrazito povezana obitelj, a Miljenko ih je obožavao. Mara se prisjeća kako su u svojoj svakodnevici funkcionirali gotovo kao izolirani svijet u kontekstu tadašnje države. Njihov je dom uvijek bio otvoren prema svijetu. Kao da je Dubrovnik bio dio tog svijeta i to joj je bilo jako lijepo. To ni ne čudi s obzirom na to što je Miljenko bio pomorac, kapo, koji je cijeloga života navegavao vani. U njihovu domu ujutro bi se slušao BBC, vijesti su bile na engleskom, baš kao i knjige na policama koje su uglavnom bile strane. Atmosfera u kojoj je Mara odrastala bila je internacionalna, znatiželjna, široka. Putovanja su bila sastavni dio njihovog djetinjstva i odrastanja i za njih je vežu brojna sjećanja. Iako je takvih putovanja bilo mnogo, ostao

joj je u upečatljivom sjećanju jedan vijađ s ocem kad su iz Grčke plovili kroz Gibraltar, do Amsterdama.

DRUŽENJA S DJECOM

I PRIJATELJIMA

No, jednako snažno koliko je bio okrenut svijetu, Miljenko Bratoš bio je duboko ukorijenjen u Dubrovnik. Kad bi se vratio s broda, njegovo vrijeme u potpunosti je pripadalo njima. Obitelji, djeci, ali i svima drugima koji su se oko njih okupljali. Njegova djeca nikada nisu bila sama, a on bi za svih njih uvijek imao vremena.

Zimi bi ih vodio pješice na Srđ, u prirodu, a ljeti na barku, na kupanje, gdje bi se okupljali Marini i Hrvojevi prijatelji. Obožavali su ga jer se s njima znao baviti ozbiljno, strpljivo i s radošću.

Posebno mjesto u njegovu životu imala je priroda. Još u ranim osamdesetima, mnogo prije nego što su se takve teme počele češće spominjati, Miljenko Bratoš razmišljao je o pošumljavanju. I Mara se prisjeća kako ih je svih znao odvesti na Srđ ili u Primorje, odakle mu je otac. Nosili bi sjemenke čempresa i sadili.

Doma je imao cijelu kolekciju kaktusa svih vrsta, od egzotičnih do nekih običnih, pažljivo uzgajanih.

Priroda je u životu Miljenka Bratoša imala posebno mjesto. Već početkom osamdesetih godina razmišljao je o pošumljavanju, a obitelj, djecu i prijatelje često je vodio na Srđ i u Primorje, gdje su sadili sjemenke čempresa. Kod kuće je brižno uzgajao brojne vrste kaktusa i biljaka koje je donosio s putovanja.

Donosio bi sjeme s putovanja, kupovao biljke u rasadnicima. Mara se sjeća posjeta tadašnjoj Stanici za južne kulture. Kupovali bi neke nove biljke i onda bi ih on rasađivao s istom pažnjom s kojom je pristupao svemu što mu je bilo važno. More, priroda i obitelj bili su dio njegove svakodnevice.

NERASKIDIVA VEZA S GRADOM

Mara se prisjeća te njegove snažne

ljubavi prema Gradu, neraskidive veze koja je bila gotovo ritualna. Miljenko Bratoš rođen je unutar zidina, na Pelinama, a iako je obitelj kasnije živjela u Lapadu i na Montovjerni, Grad mu je uvijek bio prvi u srcu. Sve ostalo bilo mu je nekako „usput“. Priče iz njegova djetinjstva bile su vjerna sjećanja na igre na gradskim ulicama, skakanje po zidinama, odlaske u kino. Kao i svim Dubrovčanima, i Mari i bratu je bio

užitak slušati takve priče o Gradu koji je tada pripadao djeci. Tada je u zidina živjelo puno obitelji s

djecom, a Grad je bio samo njihov. O tome koliko je Miljenko obožavao Dubrovnik, dovoljno svjedoči čin -

jenica što je Grad prvo što bi morao vidjeti kad bi se vratio s mora, a tada su pomorci znali navegavati i

po godinu dana. Mara se sjeća kako se nikada nije išlo ravno doma. Najprije bi se napravio krug oko Grada, kako bi on vidio zidine, i tek tada bi bio miran.

U takvom je okruženju i Mara odrastala uz bezrezervnu podršku. Uvijek ih je motivirao na učenje, napredovanje i isticao važnost obrazovanja. Kad je odlučila poći školovati se u Sjedinjene Američke Države, od oca je odmah dobila podršku. „Može, ideš, dapače“, bio je očev odgovor.

Nagrada Grada Dubrovnika za životno djelo, koja obitelji puno znači, povod je i za ove male, obiteljske i privatne crtice iz njegovog života. I opet, to nije samo priča o Miljenku Bratošu, nego još jedna crtica o Dubrovniku, Gradu i njegovim ljudima koji su znali kako ga voljeti.

Nikša Kušelj, glumac, redatelj, pjesnik i glazbenik, pripadnik ONB-a i Bratošev zet

ONB između sjećanja i nasljeđa poslužio kao inspiracija za film

Poznati glumac, redatelj, pjesnik i glazbenik Nikša Kušelj bio je pripadnik Odreda naoružanih brodova (ONB) u Domovinskom ratu, nakon povratka iz crnogorskog logora Morinj. Životni put kasnije ga je povezao s Miljenkom Bratošem, začetnikom ideje i osnivačem ONB-a, i kroz obiteljsku vezu preko supruge, Miljenkove kćeri Mare. Okolnosti su se ispreplele u ideju za novi film u nastajanju.

Razgovarala: Lucija Komaić

FOTO: Privatna arhiva

Kako je zapravo nastala inspiracija o snimanju filma posvećenom ONB-u?

Film ‘Bili smo u ONB-u’ nije nastao kao odluka. Nije nastao ni kao projekt. Počeo je jednom malom, gotovo banalnom potrebom — da zabilježim rođenje svoje kćeri. Kamera je bila uperena u nešto najjednostavnije: ultrazvuk, prve pokrete, prvi plač, prve dane. Nisam tada snimao povijest. Snimao sam strah da vrijeme prolazi prebrzo. Ali kad počneš snimati život, život ti počne vraćati ono što si pokušavao izbjeći. U kadru se pojavila praznina. Pandemijski Dubrovnik, bez ljudi, bez glasova, bez turista — grad je prvi put izgledao onako kako ga pamtim iz 1991. godine. I tu je film promijenio smjer. Shvatio sam da ne snimam Pavlu samo zato da ima uspomenu na djetinjstvo. Snimam jer ona jednog dana mora razumjeti odakle dolazi. Jer njezina priča ne počinje rođenjem. Počinje puno ranije.

Rat je snažno obilježio vaš život i sjećanja, kao i život vaše supruge, obitelji… Mara i ja rođeni smo u istom gradu, prolazili istim ulicama, išli u iste škole, a nismo se sreli dok nismo otišli iz njega. Tek na Akademiji — ona iza kamere, ja ispred — upoznali smo se zapravo preko onoga što nismo mogli izgovoriti. Ona nosi očevu smrt. Miljenko Bratoš, zapovjednik obrane Dubrovnika i osnivač Odreda naoružanih brodova, ubijen je 1991. godine. U istom

razdoblju izgubila je i mladića koji je snimao razaranje grada.

Ja nosim druge slike — prvi dani rata u Konavlima, zarobljeništvo u Morinju, razmjenu, more, Jakljan, ONB. Mi smo se upoznali preko odsutnosti. I tek kad smo dobili dijete, postalo je jasno da će ono jednog dana tražiti smisao svega toga. Tako je snimanje djetinjstva postalo snimanje sjećanja.

Zanimljivo je kako je ideja nastala u pandemijskoj godini. To nije slučajno.

Grad bez ljudi otvorio je vrata slikama koje nisu nestale. Ruševine hotela podsjetile su na zatvor. More na bijeg. Tišina na detonacije. Film je počeo nastajati sam — između obiteljskog arhiva i kolektivne memorije.

Možete li otkriti neke detalje?

U jednom snu Pavla susreće svog nona i pita: „Gdje si bio cijelo ovo vrijeme?“

On odgovara: „Bili smo u ONB… ili na nebu .“…..ONB i nebo …Tri slova kao anagram sudbine…. Ta rečenica postala je središte filma. ONB više nije samo ratna postrojba. Postaje prostor u kojem se susreću živi i mrtvi, prošlost i sadašnjost, roditelji i dijete.

‘Bili smo u ONB-u’, dakle, nije ‘samo’ film o ratu. Ne. To je film o nasljeđu. O tome kako trauma prelazi generacije, ali i kako se može zaustaviti razumijevanjem. O tome kako osobna priča postaje kolektivna, a kolektivna opet osobna. O tome kako kamera, koja je trebala sačuvati djetinjstvo, na kraju pokušava sačuvati smisao.

Počeo sam snimati da Pavla ima uspomenu. Nastavio sam jer sam shvatio da joj dugujem objašnjenje. I možda je to jedini pravi razlog ovog filma — da jednog dana, kad odraste, ne mora pogađati tko smo bili. Da može vidjeti.

Počeo sam snimati da Pavla ima uspomenu. Nastavio sam jer sam shvatio da joj dugujem objašnjenje. I možda je to jedini pravi razlog ovog filma — da jednog dana, kad odraste, ne mora pogađati tko smo bili. Da može vidjeti.

SLAVNI UMJETNIK I SUDIONIK DOMOVINSKOG RATA

Slaven Tolj bio je obiteljski prijatelj s Miljenkom

Bratošem, susreli su se i pretposljednjeg dana

S dubokim emocijama pokazao je obiteljske snimke nastale još sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Na snimkama je veselo društvo. Obitelji Bratoš i Tolj s prijateljima, okupljene za trpezom. Nasmijani i bezbrižni, slavili su život uz opušteno druženje

Piše: Lucija Komaić

FOTO: LUCIJA KOMAIĆ / PRIVATNI ARHIV

Istaknuti dubrovački umjetnik, Slaven

Tolj jedan je od onih koji su dobro poznavali pokojnog Miljenka Bratoša.

Bili su obiteljski prijatelji i prvi susjedi u Lapadu. Rat u Dubrovniku Tolj je dočekao u svojim dvadesetim godinama, dijelio je svakodnevicu napadnutoga Grada i sudjelovao u njegovoj obrani. Njegov kasniji umjetnički izraz bio je prožet upravo tim snažnim utjecajem ratnih događanja.

Zapaženo je bilo njegovo sudjelovanje na ‘’Bijenalu mladih umjetnika’’ u Valenciji još 1993. godine. Slaven Tolj je u performansu nastalom neposredno nakon povratka s ratišta, kroz postupno skidanje slojeva odjeće s crnim pucama simbolički progovorio o ratnoj traumi, i besmislenim smrtnim gubitcima. Čin prišivanja puca na vlastita prsa tumačio se kao istodobno emocionalna rana i ironijska „ratna medalja“, kojom umjetnik razotkriva sebe kao subjekt i

žrtvu ratnih okolnosti.

BEZBRIŽNI DANI

Za posebni prilog Dubrovačkog dnevnika, Tolj se prisjetio Miljenka Bratoša. S dubokim emocijama pokazao je obiteljske snimke nastale još sedamdesetih

godina prošlog stoljeća. Na snimkama je veselo društvo. Obitelji Bratoš i Tolj s prijateljima, okupljene za trpezom. Nasmijani i bezbrižni, slavili su život uz opušteno druženje. Samo dvadesetak godina nakon tih snimki, bezbrižne dane zamijenila je traumatična epizoda

dubrovačke povijesti, ali i tragični gubitak. Miljenko Bratoš svoje je znanje i sposobnost stavio na raspolaganje Gradu i na kraju prerano stradao. U velikom video razgovoru za Documentu još 2016. godine, Slaven Tolj otvoreno je govorio o tim ratnim danima i umjetnosti koja je neraskidiva s traumom koju su prolazili ljudi i Grad. Bio je vjerojatno posljednja osoba s kojom je razgovarao pokojni Pavo Urban tog 6. prosinca 1991. godine. Dogovarali su detalje izložbe koja se na kraju nikad nije dogodila. Pavo Urban je stradao nedugo nakon tog njihovog razgovora od gelera jedne od tisuća agresorskih granata koje su tog dana pale na Grad. Njegove posljednje fotografije i danas svjedoče o najtežem razaranju Grada u Domovinskom ratu.

IZGLEDALO JE KAO DA GRAD PADA

Nešto malo više od mjesec dana prije toga, Slaven Tolj susreo se i s Miljenkom Bratošem, u Lapadu, dan prije njegove tragične smrti. Prisjetio se tog posljednjeg susreta u video razgovoru

za Documentu još 2016. godine. ‘’U jednom je trenutku izgledalo kao da će se Dubrovnik predati. Bilo je čudno i odjednom. Pričao mi je o tome tada sekretar Sekretarijata narodne obrane, Miljenko Bratoš. Dan prije nego što je poginuo, došao je kod nas u Lapad. I tada je bio užasno ljut zbog te cijele situacije, što mu ne dozvoljavaju da se naprave dovoljne rezerve vode, hrane, nafte i oružja. Cijelo vrijeme je govorio da se radi o nekim političkim igrama. Bio je bijesan i zvao je ljude na telefon koji su tada vodili Grad, i zaprijetio im je da će o tome javno govoriti. Sljedećeg dana ga je ubio stražar. Danas se sve više govori o tom slučaju kao o jako kontroverznom i čudnom. Ti su akteri kasnije nestali ili otišli daleko od Dubrovnika. Ne mogu suditi o tome niti je to teorija urote, ali tako sve izgleda na prvi pogled,’’ ispričao je tom prilikom Slaven Tolj. Kako kaže, i danas se tih dana prisjeća na sličan način. O Miljenku Bratošu ima samo pozitivne riječi i sjećanja. Bio je veliki domoljub do posljednjeg daha.

Istaknuti dubrovački umjetnik, Slaven Tolj jedan je od onih koji su dobro poznavali pokojnog Miljenka Bratoša. Bili su obiteljski prijatelji i prvi susjedi u Lapadu. Rat u Dubrovniku Tolj je dočekao u svojim dvadesetim godinama, dijelio je svakodnevicu napadnutoga Grada i sudjelovao u njegovoj obrani. Njegov kasniji umjetnički izraz bio je prožet upravo tim snažnim utjecajem ratnih događanja.

DR. MARIJO BEKIĆ, OBITELJSKI PRIJATELJ MILJENKA BRATOŠA:

„Razmjenjivali smo knjige, sadili borove

na Srđu, zajedno slavili Božiće... Toliko toga sam naučio od njega!“

Miljenko Bratoš bio je prijateljski vezan uz obitelj Marija Bekića, današnjeg ravnatelja Opće bolnice Dubrovnik. Živjeli su u istoj zgradi, razmjenjivali knjige, išli na izlete, druženja, dijelili su iste interese i hobije. Dr. Bekić se emotivno prisjetio Bratoša u kojem je našao svog prijatelja, možda čak i mentora ili nešto starijeg brata

Piše: Ivona Butjer Mratinović FOTO: IVONA BUTJER MRATINOVIĆ, PRIVATNA ARHIVA

Za gospara Bratoša vas je vezalo jedno blisko prijateljstvo. Intenzivno ste se družili. Kako je to krenulo?

Moja obitelj i obitelj pok. gospara Bratoša su živjele u istoj zgradi, na sadašnjoj adresi Kneza Branimira 35, na Kineskom zidu, na Montovjerni. U zgradu smo uselili tijekom 1977. godine i otada smo bili neraskidivo vezani. Gospar Miljenko je imao dvoje djece, sina Hrvoja i kćer Maru koja je moja generacija. Hrvoje je bio ista generacija kao moja sestra Marijana i išli su u isti razred. Svo slobodno vrijeme smo se kroz djetinjstvo družili, a Miljenko Bratoš je mjesece koje nije provodio na brodu, provodio s nama. Intenzivno smo se družili, a Miljenko Bratoš i ja smo imali neke zajedničke interese i hobije.

Koje ste interese i hobije dijelili?

Zanimala nas je vojna povijest, vojna tehnologija... On je zaista puno čitao, imao je hrpu knjiga koje su bile izdane u inozemstvu, posebno Velikoj Britaniji i SAD-u. Bile su to knjige na engleskom jeziku kojim je Bratoš iznimno dobro baratao, imao je sigurno 50-ak takvih knjiga. Takve knjige u to vrijeme nije bilo lako nabaviti, ali ni donijeti. Moj otac je također bio pomorac, kao i Bratoš, on nam je također donosio knjige pa smo Bratoš i ja zapravo razmjenjivali literaturu. Bratoš je bio osoba ispred svog vremena, više je pripadao 21. stoljeću. Živio je za Hrvatsku, iskreno ju je volio. Bio je nepokolebljivi borac za slobodnu Hrvatsku do zadnjeg svog daha, to nije krio ni u bivšoj državi.

Kako ste provodili zajedničko vrijeme?

Ako je školska nastava bila poslijepodne, onda bih jutro proveo kod njega, ili bi njegova djeca provodila to slobodno vrijeme u našem stanu. Miljenku Bratošu sam, uz svog oca, zahvalan što sam razvio jedno otvoreno, kritičko razmišljanje. Pomorci su bili ljudi koji su putovali po svijetu, širili vidike i imali vrlo napredne stavove u odnosu na društvo u kojem smo živjeli.

Takav je bio i Miljenko Bratoš.

Bili su nekakav vaš prozor u svijet.

Tako je. Kad bi Miljenko Bratoš došao s broda, obavezno bi nam donio poklon. Tako je bilo i s mojim ocem koji bi njegovoj djeci nosio poklone s broda. Zajednički smo provodili božićne blagdane, družili se tijekom karnevala, proslava novih godina, išli smo skupa na barku... Gospar Miljenko je jako volio i dubrovačku baštinu.

Kako se to ogledalo?

Često nas je vodio u đir po zidinama, s njim smo posjećivali muzeje, a vodio nas je po okolici grada u prirodu. U ta dva mjeseca što bi bio doma, najmanje jednom ili dvaput bi nas odveo na Srđ, a kako je već tad bio poharan požarima, donosio je sadnice borova koje smo skupa sadili. Danas je to nešto nor-

„U ta dva mjeseca što bi bio doma, najmanje jednom ili dvaput bi nas odveo na Srđ, a kako je već tad bio poharan požarima, donosio je sadnice borova koje smo skupa sadili. Danas je to nešto normalno, ali vjerujte mi, ne znam da je još netko to činio samoinicijativno, u to vrijeme, iz ljubavi prema Dubrovniku, prirodi i baštini“

malno, ali vjerujte mi, ne znam da je još netko to činio samoinicijativno, u to vrijeme, iz ljubavi prema Dubrovniku, prirodi i baštini. Također, kad god bi bio doma, redovito je odlazio na sve utakmice Juga. Na posljednjoj utakmici na kojoj smo bili zajedno igrao je Boško Lozica. Kad sam se nedavno susreo s gosparom Lozicom, prisjetili smo se te utakmice.

Jug je simbol Grada. Tko je išao na Juga, pokazivao je i svoj lokal-patriotizam.

Tako je. Volio je Jug, volio je i svoj Dubrovnik. A bio je i veliki Dinamovac! Uvijek bi nas Hajdukovce zafrkavao kako je Hajduk ‘prvak svita i okolice’.

Jasno je kako se zalagao za stvaranje neovisne Hrvatske i po tom pitanju vrlo konkretno djelovao. Kakvu Hrvatsku je on zamišljao?

Svakako je to bila jedna demokratska Hrvatska i jedno otvoreno, prozapadno društvo. Jedno vrijeme je živio u inozemstvu. Da je danas živ, sigurno bi htio ovakav hrvatski put, dakle državu koja je u NATO savezu, koja je visokodemokratskih načela.

Puno ste sjećanja s njim stvorili. Koje vam je možda najdirljivije?

Možda bi to bio posljednji susret s njim, u listopadu 1991. godine, dan prije nego što je stradao. Bio nam je u posjetu, večerao je kod nas, moja majka mu je bila napravila sendvič od pršuta. Kao sad se toga sjećam! Nije bilo struje, vode ni dovoljno hrane. Nakon toga je pošao u stan, poveo me sa sobom, imao je jednu keramičku peć na drva. Na njoj su bili ostaci košuljice raketnog zrna kojim je gađan sadašnji Centar 112. Razgovarali smo o stanju na terenu, mene je to zanimalo.

Što vam je govorio?

Bio je uvjeren u pobjedu Hrvatske i za obranu Dubrovnika. Bio je visokomoralan, objektivan čovjek i vjerovao je u pobjedu.

Gdje vas je zatekla tužna vijest o njegovoj smrti? Sutradan nakon tog našeg susreta, kad se ona i dogodila. Čuli smo vijest. Bio je to šok za nas. Jedan veliki gubitak, prerano je otišao, kao i mnogi drugi naši branitelji. No, ostala je uspomena na njega. Naše obitelji su ostale u prijateljskim odnosima. Njegov sin Hrvoje se i kroz srednju školu nastavio školovati s mojom sestrom Marijanom. S druge strane, ja sam s Marom ostao u prijateljskim odnosima, a prijatelji smo i danas. Druži-

Jedno od obiteljskih druženja, Marijo

Bekić (lijevo, na nogama) i Miljenko Bratoš

mo se, čujemo se često. Ako je netko zaslužio nagradu Grada Dubrovnika za životno djelo, to je Miljenko Bratoš – u najmanju ruku.

Kako biste opisali gospara Miljenka Bratoša nama koji ga nikada nismo upoznali?

Bio je jednostavna, ali vrlo zanimljiva osoba. Kad govorite o nekom ‘čovjeku sa zapada’, koji njeguje te vrijednosti, to je bio Miljenko Bratoš.

Što današnje društvo može naučiti od lika i djela Miljenka Bratoša?

Puno toga! Znam po sebi jer sam puno naučio od njega. Zahvalan sam na tome što sam ga poznavao. Naučio me ljubavi prema prirodi, ljubavi prema povijesti, preuzeo sam njegove hobije, znanja koja mi je usadio koriste mi i danas. Kako volim čitati, i ovim putem želim zahvaliti njegovoj obitelji koja je upravo tu prilično bogatu kolekciju njegovih knjiga iz ‘70-ih i s početka ‘80-ih godina prošlog stoljeća darovala meni.

I danas ste u kontaktu s obitelji Bratoš. Pretpostavljam kako se često prisjetite gospara Miljenka. Prisjetimo se, naravno. Jako je volio svoju djecu, a Maru je obožavao.

„Večer prije no što je stradao, bio nam je u posjetu. Večerao je kod nas, moja majka mu je bila napravila sendvič od pršuta. Kao sad se toga sjećam! Nije bilo struje, vode ni dovoljno hrane. Nakon toga je pošao u stan, poveo me sa sobom, imao je jednu keramičku peć na drva. Na njoj su bili ostaci košuljice raketnog zrna kojim je gađan sadašnji Centar 112“

NAJLJEPŠE MOGUĆE

Bratoš je Gradu dao sve. Grad mu je odlučio bar simbolično vratiti ljubav

U prepunom Kazalištu, u jednom slobodnom Gradu, na sam dan koji se slavi Dubrovniku u čast, Miljenko Bratoš posmrtno je dobio Nagradu za životno djelo, za izniman doprinos obrani Dubrovnika u Domovinskom ratu

Piše: Ivona Butjer Mratinović

FOTO: VITO BEGOVIĆ

Teško je naći prave riječi za osjećaj koji se pojavi o onome tko zna istinu o Dubrovniku, o njegovoj obrani i samom Miljenku Bratošu dok gleda u njegovu veliku fotografiju iznad pozornice u Kazalištu Marina Držića, s koje se čuju riječi o posmrtnom odlikovanju. Ponos bi bio preslab opis. Veličanstvo također. Možda zahvalnost? Ogromna zahvalnost bi bio najbliži opis.

Jer Miljenko Bratoš je ovom Gradu dao najbolje od sebe. Svoju upornost, disciplinu, zalaganje i, najvažnije od svega, golemu ljubav. I ono najvrjednije – vlastiti život. U prepunom Kazalištu, u jednom slobodnom Gradu, na sam dan koji se slavi Dubrovniku u čast, Miljenko Bratoš posmrtno je dobio Nagradu za životno djelo, za izniman doprinos obrani Dubrovnika u Domovinskom ratu. Nagradu je na svečanoj sjednici

Grada Dubrovnika održanoj 2. veljače 2026. godine preuzela Mara Bratoš Kušelj. Bratoševa kći na koju je bio toliko ponosan i koju je obožavao.

Tom je gestom Dubrovnik barem simbolično vratio ljubav i sve ono što mu je Bratoš dao.

i

TRAJNO UPISAN U POVIJEST

Nagradu Grada Dubrovnika uručio je gradonačelnik Mato Franković. „Miljenko Bratoš trajno je upisan u povijest Dubrovnika kao jedan od ključnih ljudi u uspostavi obrane našega Grada u njegovim najtežim danima 1991. godine. Vođen jasnom vizijom, nepokolebljivom odlučnošću i dubokim osjećajem odgovornosti, još je prije otvorene agresije prepoznao nadolazeću prijetnju te započeo sustavne i promišljene pripreme koje su se pokazale presudnima u obrani Dubrovnika u Domovinskom ratu“, izjavio je gradonačelnik Franković za posebni

prilog Dubrovačkog dnevnika.

„Od ustrojavanja obrambenih struktura i komunikacijskih sustava do osnivanja Odreda naoružanih brodova, njegov doprinos svjedoči o čovjeku koji je bez zadrške stavio svoje znanje, iskustvo i život u službu Grada i Domovine. U tim sudbonosnim trenucima pokazao je kako se hrabrost i odgovornost pretaču u djelo, a domoljublje u konkretnu i odlučnu akciju.

Njegovo ime, koje danas nosi i ulica u Lapadu, ostaje trajni podsjetnik na odgovornost koju kao pojedinci i zajed-

nica imamo u čuvanju istine o Domovinskom ratu te u baštinjenju vrijednosti za koje su naši branitelji dali svoje živote. Ovogodišnja, posmrtno dodijeljena ‘Nagrada Dubrovnika za životno djelo’ izraz je duboke i trajne zahvalnosti Grada za njegovu hrabrost, predanost i žrtvu“, izjavio je Franković.

NJEGOVO DJELO NAS OBVEZUJE

Predsjednik Gradskog vijeća Marko Potrebica također izražava posebno zadovoljstvo zbog dodjele Nagrade Grada upravo Miljenku Bratošu. „Miljenko Bratoš bio je istinski heroj i vizionar koji je godinu dana prije početka agresije na Dubrovnik počeo pripremati njegovu obranu, a uz njega je bio i kad su krenuli najteži dani za Grad kao ključni organizator i aktivni sudionik njegove obrane. Kao dijete Grada i istinski Dubrovčanin, gajio je duboki osjećaj da se sloboda ne prodaje za sva blaga, i upravo je za njega ta sloboda bila jedina opcija tijekom predratnog i ratnog vremena. Nama, ispred Grada Dubrovnika, bila

je iznimna čast i zadovoljstvo dodijeliti mu Nagradu Grada, uz ulicu koja se zove njegovim imenom, te mu tako, barem na simboličan način, odati počast i zahvalnost za sve što je napravio za slobodni Dubrovnik. Premda Bratoš nažalost više nije s nama, njegovo prevrijedno djelo zauvijek nas obvezuje da budemo čuvari slobode i mira, što su temeljne vrijednosti koje je Dubrovnik oduvijek njegovao, njeguje, a njegovat će i u svojoj svijetloj budućnosti, koju ima upravo zahvaljujući ljudima, velikanima, herojima poput Miljenka Bratoša“, izjavio je Potrebica za posebni prilog Dubrovačkog dnevnika.

O SLOBODI

Djelo Miljenka Bratoša zauvijek je utkano u dubrovačku ideju o slobodi. Ono živi s Gradom i u Gradu. Dok njegovu građani ponosno pjevaju Himnu slobodi, znajući kolika je žrtva stoljećima podnesena da bi se obranila. Dok se za Festu podiže barjak našeg Parca, uz njegovu Himnu. Dok se hoda stoljetnim kamenom, koji je nekoć

bio razaran, no ni u jednom momentu pokoren. Ono živi dok se neka nova djeca bezbrižno igraju gradskim ulicama. Dok stasaju novi naraštaji. Dok slobodno radimo, volimo, družimo se i živimo. Bez zvukova sirena, granata i jecaja zbog izgubljenih života.

Danas je to dubrovačka svakodnevica, no nipošto nije nešto što se podrazumijeva. Sloboda, ta sloboda koju je Grad ćutao kao najuzvišeniju vrijednost, nikada nije dolazila sama od sebe, kroz sva ta stoljeća slavnog Grada. Nije došla ni prije 35 godina. Izborena je hrabrošću, vizijom i golemom ljubavlju prema Dubrovniku. Izborena je zahvaljujući i Miljenku Bratošu.

Dubrovnik to zna i Dubrovnik će uvijek cijeniti najvrjednije što ima, a to je upravo sloboda. I zato mu kaže – hvala. Ma gdje god bio, zauvijek ćeš živjet kroz svoje nesebično djelo i kroz svoj Grad koji će svjedočiti istinu.

Ovo djelo tek je mali prilog tom bolnom, ali tako vrijednom, neprocjenjivom svjedočanstvu o jednom velikom čovjeku.

POST SCRIPTUM, IZMEĐU REDAKA

HEROJI ŽIVE VJEČNO!

FOTO: ARHIVA MUZEJA DOMOVINSKOG RATA DUBROVNIK

Svi ispisani redci ovog posebnog priloga o Miljenku Bratošu i dalje su tek mali doprinos širenju istine o njegovoj velikoj zasluzi u pripremama obrane Dubrovnika i, posljedično, ratnoj pobjedi i slobodi. Za te je zasluge i dobio Nagradu Grada Dubrovnika za životno djelo, a upravo je ta Nagrada bila dobar povod za okupiti na jednom mjestu sve one ljude koji o tom vremenu još uvijek imaju što za reći i dobro je da govore. Uz brojne povijesne dokumente i činjenice, njihova svjedočanstva i inter -

Ultimatum JNA , 12.listopada 1991. (MDRD)

pretacije stvaraju mozaik jednog vremena o kojemu trebamo znati istinu. Kaže se kako je upravo istina prva žrtva ratova. S odmakom vremena, uz neka nova preispitivanja, ta žrtva zna biti i veća. Zato traženje istine i točnih informacija nije samo obaveza svih onih koji u tom procesu sudjeluju, nego i najveće pravo koje zaslužuje javnost u demokratskom društvu. Ni prerani odlazak Miljenka Bratoša nije umanjio goleme zasluge koje je teško obuhvatiti jednim prilogom. Od svih ljudi s kojima je stupio u kontakt još godinu dana prije rata, s ciljem formiranja obrambenih postrojbi u budućnosti, preko organizacije skloništa, nabavljanja pa čak i proizvodnje oružja do vizionarskih inicijativa jačanja Centra za obavješćivanje i uspostave flotile brzih brodova. Ništa nije vrijedno bacanja sjene na te zasluge pa ni odlazak koji je, uz odgovore, ostavio i neka otvorena pitanja

i sumnje. To je jednostavno tako, povijesna činjenica koja je možda opravdana, možda nije, ali je i dalje tu.

TEŠKI RATNI DANI

Nakon ratnih operacija 24. listopada, desanta JNA na Kupare i poslije teških borbi, branitelji su morali napustiti Župu dubrovačku i Brgat te su se povukli do usjeka na Dubcu. Nastupilo je do tada najkritičnije stanje unutar obrane i bili su to presudni trenutci za održavanje obrane Grada. Sam Grad je sutradan, nakon 25 herojskih dana, postao prva crta obrane u svom istočnom dijelu. Također, 25. listopada je stigao i vrlo nezgodan ‘’Ultimatum JNA’’ kojim je neprijatelj zahtijevao razoružanje i predaju Dubrovnika. To je unijelo veliki nemir, pa i neslaganja u redovima vodstva obrane Dubrovnika. Za Bratoša pristanak na zahtjeve neprijateljske vojske ni u jednom trenutku nije bio opcija.

Na području dijela ulice Petra Krešimira IV. na kojem počinje odvojak za magistralu, bio je postavljen policijski kontrolni punkt za nadzor cestovnog prometa. U večernjim satima Miljenko Bratoš smrtno je stradao od metka stražara dok je prolazio u automobilu. Okolnosti ovog događaja, na temelju službene verzije iz kaznenog spisa Vojnog tužiteljstva, opisao je u svom objavljenom radu povjesničar Jakša Raguž.

Svjedoci u predmetu bili su pričuvni policajci i dragovoljci Džemal Škobalj, koji je ispalio hitce i Ninoslav Sertić te Baro Asanović koji je tu bio sa svojim vozilom i prevezao

unesrećenog do bolnice. Prema svjedočenjima, Bratoševo vozilo navodno se nije zaustavilo na kontrolnom punktu, na njihovo traženje, a stražar je pucao. Škobalj je u studenom skrivio još jednu smrt suborca, a oba slučaja su okarakterizirana kao nesretni slučajevi. Ubrzo je napustio Dubrovnik.

OKOLNOSTI I MANJKAVOST

Prema izjavi Pera Moretića, tadašnjeg šefa Centra za veze Policijske uprave, u večernjim satima, dežurni djelatnici na satelitskom kompletu zaprimili su poziv u kojem osoba iz Zapovjedništva obrane poziva Miljenka Bratoša i Pera Poljanića na sastanak u Villu Dubrovnik, a poruka im je, sukladno uobičajenoj praksi i prenesena. Bila je to komunikacijska mreža u koju su bili uključeni gradonačelnik, Cenar za obavješćivanje, Zapovjedništvo obrane, Sekretarijat za obranu i nitko ‘sa strane’ nije ju mogao prisluškivati. Moretić kaže kako se Poljanić nije niti uputio na sastanak jer je provjerio povratno sa Zapovjedništvom o čemu se radi i dobio informaciju da ga nitko nije zvao.

Bili su to teški trenutci u kojima je prvi put Gradu zaprijetio poraz, no dubrovački branitelji vrlo brzo su konsolidirali svoje redove, unatoč malom broju ljudi i nedostatku oružja, odlučili su da nema predaje. Situacija je bila izrazito neizvjesna. S odmakom vremena, i sami pogled na te kaotične sate objašnjava zašto su neke okolnosti ostale nerazjašnjene. Očevid je u takvim uvjetima odrađen tek sutradan. Javnost je postavljala pitanja, zahtijevala odgovore, istragu i sudski proces, koji je okončan u veljači 1994. godine kada je ovlašteni tužitelj utvrdio da ne postoji osnovana sumnja u počinjeno kazneno djelo. Odluka je donesena na temelju provedenih izvida Policijske uprave Dubrovnik i dokaznih radnji Okružnog suda u Dubrovniku. Na pitanje o tome je li ga ikad itko kontaktirao oko detalja tog poziva na sastanak, Moretić odgovara kako nije nikad nitko.

Možda bi detaljnije provedena istraga i transparentnost smanjili sumnje i možda bi se o njima moglo otvorenije razgovarati u javnom prostoru, ali u ovom slučaju na nekom drugom mjestu i u nekoj drugoj prilici. Ništa ne smije bacati sjenu na sve one herojske dane i podvige kojima je Miljenko Bratoš utkao nezamjenjiv doprinos dubrovačkoj slobodi i spašenim ljudskim životima.

Ono što ostaje trajno zapisano su sva njegova djela, povijesne činjenice, svjedočanstva i konkretni doprinosi koji su u najtežim trenut -

cima priprema obrane Dubrovnika imali stvarnu težinu. Njegov svakodnevni, vrijedni i predani rad na svim područjima, hrabre odluke i mudra vizija utkani su u temelje dubrovačke slobode. A Dubrovnik i sloboda vrijednosti su koje se ne prodaju za sva blaga svijeta. Vrijednosti su to koje opstaju stoljećima, zahvaljujući kamenu, ali najviše ljudima kojima je kameni Grad uvijek u srcu ispred vlastitih interesa. O njima će pisati povijest. Nema uopće sumnje, Miljenko Bratoš jedan je od najvećih dubrovačkih ratnih heroja, a heroji žive vječno.

Zabilješka o desantu agresora u Župu dubrovačku, , Ratni dnevnik ZOOD, 24.listopada 1991. (MDRD-Zbirka dokumenata ZOOD)

POKROVITELJI PRILOGA

Veljača,

2026.

‘’Tko zna dobro plivati, i pored fundavanja pliva naprijed’’

Miljenko Bratoš (11. 12. 1947. - 25. 10.1991.)