30. obljetnica oslobođenja juga Hrvatske

30. obljetnica oslobođenja juga Hrvatske

NAKLADNIK

Dubrovački dnevnik j.d.o.o.

Kardinala Stepinca 52 Dubrovnik

OIB: 84019117288

UREDNICA IZDANJA

Ivona Butjer Mratinović

GLAVNA

UREDNICA

Lucija Komaić urednica@dubrovackidnevnik.hr

IZVRŠNI UREDNIK

Nikša Klečak

ZAMJENICA

GLAVNE UREDNICE

Ivona Butjer Mratinović

REDAKCIJA

020/642-462 redakcija@dubrovackidnevnik.hr

Petra Srebrović

Aida Čakić

Maro Marušić

SURADNICI PRILOGA

Varina Jurica Turk, Mišo Đuraš (Muzej Domovinskog rata Dubrovnik)

FOTOGRAFI

Goran Mratinović

GRAFIČKI PRIJELOM

Dario Kovač, Nene Mojaš / festivus.hr

MARKETING

Nikoleta Zec 020/642-460 marketing@dubrovackidnevnik.hr

MALI OGLASI oglasi@dubrovackidnevnik.hr

TISAK

Tiskara Zagreb

HVALA!

Filip Dimnić i zastava, Cavtat, 21. listopada 1992., foto Milo Kovač, MDRD

Dubrovnik je ove godine proslavio 30. obljetnicu oslobođenja juga Hrvatske, prve i dotad najveće napadne operacije Hrvatske vojske i policije. Zahvaljujući hrabrosti i ustrajnosti branitelja i postrojbi koje su sudjelovale u ovoj operaciji, izvršena je deblokada Dubrovnika koji je strepio u ratnim okolnostima punih 187 dana ispunjenih strahom, strepnjom, zloglasnim zvukom granata, najgorim slutnjama i vijestima o poginulima. Također, oslobođen je okupirani dio juga Hrvatske, a iz ruševina koje je neprijatelj za sobom ostavio, krenuo se graditi mir, neka nova budućnost i naše novo sutra. Sljedeće stranice posvećene su upravo tim slavnim, pobjedonosnim danima, što je još jedan doprinos kako bi oni ostali u trajnom sjećanju onih koji pamte, ali i kao svjedok istini onima koji dolaze. Hvala svima koji su pomogli u ostvarenju ovog projekta; sugovornicima, sponzorima, a posebno djelatnicima Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik, ravnateljici Varini Jurica Turk i Mišu Đurašu koji su nam nesebično ustupili podatke i materijale iz bogate građe Muzeja. Naposljetku, hvala svim braniteljima i svima koji su na bilo koji način dali svoj doprinos u obrani i oslobođenju, a naročito onim braniteljima i civilima koji su dali svoje živote, kako bismo danas živjeli mir. Ovaj prilog je naš doprinos i naše ‘hvala’.

Redakcija Dubrovačkog dnevnika

GRADONAČELNIK MATO FRANKOVIĆ: DUBROVNIK NIKADA

NIJE PAO JER HRVATSKI

ČOVJEK

NIJE POKLEKNUO

Dubrovački san, spokojan i pravedan, prije 31 godinu grubo je prekinut od ruke nečovjeka. Stravični prizori gradskih pa -

lača u plamenu, kataklizmičke slike Straduna presvučenog pepelom, mirisi spaljenih ognjišta u Konavlima, Župi, Slanome... u našoj kolektivnoj svijesti još su toliko svježi. Nešto više od godine dana od početka agresije na Dubrovnik i hrvatski jug, noseći proglas Slobode, tišinu nebeskog svoda nad Gradom prekida svečani, unisoni zvon dubrovačkih zvona.

Jer agresor je zaboravio jednu stvar. Srcem se i zdušno brani ono što se neizmjerno voli. Suočen s višestruko nadmoćnijom vojnom mašinerijom agresora, Dubrovnik nikada nije pao jer hrvatski čovjek nije pokleknuo.

U operacijama oslobođenja juga Hrvatske i deblokade Dubrovnika, od travnja do listopada 1992. godine, borila se i pobijedila cijela Hrvatska, a uspjehu operacija tijekom njihovog odvijanja, ali i herojskom obranom Grada 1991. godine, neizmjeran doprinos dali su dubrovački branitelji, na kopnu i na moru.

Još snažno odjekuju riječi generala zbora Janka Bobetka izrečene na Festi Slobode u Luci Gruž prije 30 godina. „... Hrvatski narod dao je svoje sinove. Ništa nam više nije mogao dati...“.

Neka je vječna slava i hvala svim darovnicima dubrovačke slobode.

ŽUPAN

NIKOLA DOBROSLAVIĆ: HRVATSKI JUG OBRANJEN JE HRABROŠĆU, SRCEM I DOMOLJUBLJEM NAŠIH BRANITELJA

Brutalnoj agresiji velikosrpske armade na šire dubrovačko područje 1991. godine, suprotstavili su se naši branitelji s oskudnim naoružanjem, ali srcem, hrabrošću i ljubavlju prema Domovini. Unatoč izrazitom nerazmjeru snaga i oružja, naše lokalne postrojbe ipak su uspjele zaustaviti neprijatelja na crti Sustjepan- Srđ – Belvedere, Vrijesovica – Mali Ston, Vjetreni mlin – Bistrina. U Neretvi su osvojile značajnu količinu oružja i opreme u akciji Zelena tabla – Mala bara, a trajno je bila osigurana povezanost morem Grada, otoka i Pelješca. Ponosni smo na dvije ustrojene brigade HV na području županije - 163. dubrovačku i 116. neretvansku brigadu, na Zbor narodne garde, naše „Grofove“,

Odred naoružanih brodova, Konavosku bojnu, Primorsku, Slansku i Stonsku satniju, mornaričke odrede Pelješca i Korčule, HRM temeljnu policiju i sve druge pripadnike obrambenih formacija, zdravstva, vatrogastva na našem području.

Posebno smo zahvalni brigadama Hrvatske vojske koje su nam došle upomoć i 1992. godine predvodile operacije oslobađanja hrvatskog juga na čelu s 1. brigadom „Tigrovima“ i 4. brigadom „Paucima“. Nikad nećemo zaboraviti najbolje među braniteljima, naše poginule vitezove, invalide, logoraše, civilne žrtve rata i patnju našega naroda u skloništima i u progonstvu. Nećemo zaboraviti granatiranja povijesne jezgre Grada, pljačke, razaranja i spaljivanja Konavala,

Župe i Primorja. Hvala svim braniteljima na daru slobode, klanjamo se žrtvi poginulih vitezova i obećavamo da njihovu žrtvu nećemo nikad zaboraviti, niti zanemariti.

KAKO SU HEROJI DONIJELI SLOBODU

OPERACIJA OSLOBAĐANJA JUGA HRVATSKE DEBLOKIRALA JE DUBROVNIK, OSLOBODILA TERITORIJ I DONIJELA DUGO ŽELJENI MIR

Koristeći povlačenje jedinica JA s prilaza Dubrovniku, snage Zapovjedništva obrane općine Dubrovnik, 26. svibnja izlaze iz Grada i prelaze u napadna djelovanja oslobađajući Rijeku i Župu dubrovačku. Spajanjem snaga 1. i 4. gardijske brigade sa 163. brigadom HV, 28. lipnja na području Osojnika, uspješno je izvršena deblokada Dubrovnika

Vojno-redarstvena operacija Oslobađanje juga Hrvatske zauvijek će ostati zapamćena kao prva napadna operacija Hrvatske vojske i policije na koju su se kasnije naslanjale i brojne druge uspješne operacije oslobađanja hrvatskog teritorija

Vojno-redarstvena operacija Oslobađanje juga Hrvatske prva je i najveća napadna operacija Hrvatske vojske i policije u 1992. godini koju je omogućila uspješna herojska obrana Dubrovnika 1991. i njegovi branitelji.

Mirovnim planom Cyrus Vancea, dubrovačko područje bilo je među onim hrvatskim krajevima s kojih se jugo–vojska trebala bezuvjetno povući, te stoga nije uključeno u područja pod zaštitom UN (UNPA). Time su Republici Hrvatskoj date odriješene ruke za oslobađanje juga Hrvatske vojnim putem. Ujedno su razmještajem međunarodnih snaga i promatrača na znatan dio hrvatskih prostora, koji su dotad bili aktivne bojišnice, oslobođene potrebne snage Hrvatske vojske za uporabu na ovom ratištu.

SREDINOM SVIBNJA

KRENULI U OPĆI NAPAD Početkom travnja 1992. godine, neposredno po izbijanju rata u BiH, snage Jugoslavenske armije pokušavaju ovladati dolinom Neretve, izbiti na more i potom zauzeti hrvatski Jug. Nastojeći onemogućiti planove agresora i izbjeći

VARINA

nove gubitke državnog teritorija, Glavni stožer HV 4. travnja 1992. godine izdaje zapovijed snagama Sektora Dubrovnik i HRM za provođenje uporne obrane i sprječavanje neprijateljskog proboja u dolinu Neretve. Obrambene snage dodatno se ojačavaju dolaskom 1. i 4. gardijske brigade HV te osnivanjem Južnog bojišta, pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka, kako bi nakon slamanja neprijateljskih napada mogle prijeći u napadna djelovanja, deblokirati Dubrovnik i osloboditi južnu Hrvatsku.

Dugo planiranu napadnu operaciju agresor je poduzeo u vremenu od 11. do 23. travnja 1992. godine. Zahvaljujući uspješnoj obrani crte bojišnice, od Bistrine preko Gradca, Hutova do prijevoja Stolovi, Hrvatska vojska 18. svibnja 1992. godine prelazi u opći napad na cijeloj bojišnici, te angažiranim snagama koje su brojale 5300 vojnika prodire prema Dubrovniku.

jateljske crte i vršile prodore koristeći i manje skupine za napade na značajne ciljeve u dubini neprijateljeva rasporeda. Za njima su nastupale pričuvne bri-

Zemljovid operacija Tigar i Oslobođena zemlja (izradio Nikola Kurajica)

Oslobađanje privremeno okupiranog dubrovačkog područja i izlazak naših snaga na međunarodno priznate granice Republike Hrvatske, izvršen je nizom međusobno povezanih i uspješno izvedenih operacija Hrvatske vojske. Nositelji svih napadnih djelovanja bile su profesionalne brigade, bolje naoružane i jače formacije, koje su probijale nepri-

gade koje su izvršavale osiguranje i učvršćivanje zauzete crte te čišćenje terena od zaostalih neprijateljskih snaga. Ovaj način ratovanja, po prvi put korišten na Južnom bojištu, kasnije će biti uspješno primjenjivan u svim budućim oslobodilačkim operacijama HV.

DEBLOKADA

DUBROVNIKA

U sklopu prve operacije koja je za cilj imala deblokadu Dubrovnika, izvođene

od 18. svibnja do 30. lipnja 1992. godine, Četvrta brigada ZNG prodire rubom Popovog polja prema Ravnom i Zavali, ostvarujući potrebnu dubinu prostora, a Prva brigada ZNG priobalnim smjerom kreće prema Slanom. Tijekom teških borbi za oslobađanje Dubrovačkog primorja i zaleđa, pridružuju im se pričuvne postrojbe 115. brigada HV, MOMP Pelješac, Primorska satnija i Odred naoružanih brodova Dubrovnik. Koristeći povlačenje jedinica JA s prilaza Dubrovniku, snage Zapovjedništva obrane općine Dubrovnik, koje su brojale 2700 vojnika, 26. svibnja izlaze iz Grada i prelaze u napadna djelovanja oslobađajući Rijeku i Župu dubrovačku. Spajanjem snaga 1. i 4. gardijske brigade sa 163. brigadom HV, 28. lipnja na području Osojnika, uspješno je izvršena deblokada Dubrovnika.

TIGAR

Krajem lipnja dolazi do novog pregrupi-

ranja naših snaga i izvođenja priprema za daljnja napadna djelovanja u sklopu operacije “Tigar”, koja je otpočela djelovanjem borbenih zrakoplova HRZ po dubini neprijateljskih snaga u 4:50 sati 1. srpnja 1992. godine. Cilj operacije bio je ovladavanje južnim rubom Popova polja i iznimno važnim sustavom neprijateljskih utvrđenja, od Vukovića i Zaplanika, preko Golubovog kamena do Ivanice i visova iznad Župe dubrovačke, odakle je agresor još uvijek izravno ugrožavao Dubrovnik.

Tijekom višednevnih teških borbi, snage HV, koje su činile 1., 2. i 4. gardijska brigada te 163. dubrovačka brigada, potisle su neprijatelja i do 13. srpnja u potpunosti ovladale ovim prostorom. Zahvaljujući potpori koju je Hercegovačkom korpusu pružio Podgo-

rički korpus JA, operacijom „Tigar“ nije zauzet dobro utvrđeni i branjeni masiv Vlaštice, na kome je neprijatelj ostao sve do listopada 1992. godine.

U borbama na Južnom bojištu poginulo je više od 270 hrvatskih branitelja i 19 civila, a teže i lakše ranjeno preko 900 pripadnika HV i MUP-a dok su gubici neprijatelja bili višestruko veći. U stalnim agresorskim topničkim napadima cjelokupno dubrovačko područje pretrpjelo je nova teška razaranja i uništavanja materijalnih dobara i spomeničke baštine

OSLOBOĐENA ZEMLJA

Uspješnim završetkom napadnih djelovanja, stabilizirana je dosegnuta crta obrane i počinju intenzivne pripreme za obranu u zimskim uvjetima i izvođenje operacije oslobađanja Konavala.

OSLOBAĐANJE KONAVALA I DUBROVAČKOG

ZALEĐA

Snage Južnog bojišta HV, predvođene gardijskim brigadama, u vremenu od 23. srpnja do 15. rujna 1992. godine planiraju i provode novu napadnu operaciju pod nazivom „Oslobođena zemlja“, koja se odvijala na planinskom prostoru Bobana u zaleđu Dubrovačkog primorja. Temeljni cilj bio je uspostavljanje i učvršćivanje nove crte obrane na obroncima uz južni rub Popova polja.

Operacija oslobađanja Konavala i dubrovačkog zaleđa izvršena je od 21. do 25. listopada 1992. godine. Temeljna zamisao završnih napadnih djelovanja Hrvatske vojske na Južnom bojištu bila je obuhvatnim manevrom s dva pravca odsjeći neprijatelja i ovladati njegovim položajima smještenim na vijencu planinskih vrhova iznad Župe dubrovačke. Istodobno izvršiti prevoženje, morskim putem, glavnine snaga u Cavtat i zauzeti Konavle te izbiti na međunarodno priznatu granicu Republike Hrvatske. Za izvršenje ove zadaće, iznova su angažirane 1. brigada ZNG, 2. brigada ZNG 4. brigada ZNG, 163. brigada HV, borbena grupa Konavle, 1. Domobranska bojna Dubrovnik, 156. brigada HV, snage HRM i inženjerije, te policijske postrojbe Lučko, Karlovac i Dubrovnik. Nakon dolaska u Cavtat naše snage, predvođene 1. brigadom ZNG zauzimaju cjelokupan prostor Konavala i izbijaju na državnu granicu s Crnom Gorom. Dio snaga 1. brigade ZNG uspješno prodire smjerom Uskoplje - Jasenice – Ivanov Križ – Glavska. BG “Konavle” razbijajući ubačene neprijateljske skupine, vrši planirani proboj u smjeru sela Šilješci i dalje prema Dubi i Stravči, dok 1. Domobranska bojna kreće prema Kuni i zauzima položaje u zahvatu državne

granice prema Bosni i Hercegovini. Istodobno, koristeći proboj snaga 1. gardijske brigade, 2. i 4. gardijska brigada zajedno sa 163. brigadom izvode napadna djelovanja kroz zaleđe i nakon teških borbi 25. listopada 1992. godine ovladavaju Vlašticom i visovima iznad Župe dubrovačke. Poraženi neprijatelj panično se povlači prema Trebinju, a snage Južnog bojišta prekidaju napadna djelovanja i učvršćuju nove crte obrane, čime je u potpunosti završena VRO Oslobađanje juga Hrvatske.

POGINULO VIŠE OD 270

BRANITELJA I 19 CIVILA

U borbama na Južnom bojištu poginulo je više od 270 hrvatskih branitelja i 19 civila, a teže i lakše ranjeno preko 900 pripadnika HV i MUP-a dok su gubici neprijatelja bili višestruko veći. U stalnim agresorskim topničkim napadima cjelokupno dubrovačko područje pretrpjelo je nova teška razaranja i uništavanja materijalnih dobara i spomeničke baštine.

O stvarnoj veličini ove oslobodilačke operacije te njenoj ulozi u izgradnji i stvaranju pobjedničke HV, najbolje svjedoči izvojevana pobjeda nad još uvijek dobro organiziranim postrojbama tzv. JNA koje su i u tom vremenu zadržale značajnu premoć u opremljenosti i naoružanju.

Veliku dubrovačku „Festu slobode“ održanu 29. listopada 1992. u gruškoj luci, svojom je nazočnošću uveličao hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman koji je u Grad stigao raketnom topovnjačom „Petar Krešimir IV“, u čijoj pratnji su bile i RTOP „Dubrovnik“ i „Vukovar“. Pred svečanim postrojem snaga Južnog bojišta, tom prigodom je odao još jedno priznanje za ovu veliku pobjedu Hrvatskoj vojsci, stanovništvu dubrovačkog područja i njegovim braniteljima. Tog dana, točno u podne, zazvonila su sva dubrovačka zvona u čast slobode Dubrovnika i juga Hrvatske.

Pobjedonosnim završetkom operacije, nakon teških šestomjesečnih borbi i jednogodišnje okupacije vraćen je u hrvatski ustavno-pravni poredak cijeli privremeno okupirani teritorij krajnjeg juga Hrvatske i omogućen povratak u svoje domove za više od 20 000 prognanika i izbjeglica

Pobjedonosnim završetkom operacije, nakon teških šestomjesečnih borbi i jednogodišnje okupacije vraćen je u hrvatski ustavno-pravni poredak cijeli privremeno okupirani teritorij krajnjeg juga Hrvatske i omogućen povratak u svoje domove za više od 20 000 prognanika i izbjeglica. Hrvatska vojska i policija oslobodile su 1210 kilometara kvadratnih kopnenog i 1080 kilometara kvadratnih morskog prostora, izašle na međunarodno priznate državne granice te uspostavile čvrst i pouzdan sustav obrane dug oko 105 kilometara, oslonjen na preko 120 dominantnih utvrđenih visova, koji neprijatelj do završetka Domovinskog rata nije nikada ozbiljnije ugrozio.

DEBLOKADA DUBROVNIKA

OPERACIJA OSLOBAĐANJA

NEPROCJENJIVI PRIZORI PONOSA, SREĆE I HEROJSTVA

Operacija oslobađanja juga Hrvatske značila je neizreciv ponos, ogromnu nadu i veliko herojstvo. Kako slike često vrijede više i od tisuću riječi, donosimo dirljive prizore iz operacija – deblokada Dubrovnika, Tigar, Oslobođena zemlja, Konavle i Vlaštica. Radi se o fotografijama koje su dio bogatog fundusa Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik.

GABRIČEVIĆ, ZAPOVJEDNIK OBRANE DUBROVNIKA

‘’OSLOBODILI SMO DUBROVAČKO PODRUČJE JER JE POSTOJALA OGROMNA ŽELJA I HRABROST, A NEPRIJATELJ SE PONEKAD BOJAO I PRAZNE PUŠKE’’

IVONA BUTJER MRATINOVIĆ FOTO: GORAN MRATINOVIĆ, MDRD (arhiva Dubrovačkog vjesnika)

Preselio je Zapovjedništvo u razrušenu tvrđavu na Srđu, a njegov dolazak u Dubrovnik je bio filmski. Volio ga je još kao dječak, a kasnije je dobio priliku za najčasniju ulogu. Ulogu osobe koja je među najzaslužnijima za deblokadu Dubrovnika i oslobađanje juga Hrvatske. S umirovljenim generalom Veselkom Gabričevićem, zapovjednikom obrane Dubrovnika koji je obnašao mnoge visoke vojne funkcije i koji je dobitnik brojnih ratnih odličja, porazgovarali smo o tom izazovnom i ponekad teškom, ali uspješnom putu

Prilikom otvaranja izložbe na tvrđavi Imperijal, ravnateljica Muzeja Varina Jurica Turk je spomenula kako ste baš tu preselili zapovjedništvo 1992. godine. Kako se sjećate tih dana? To je bila prilično snažna poruka. Točno je kako je to bila uistinu snažna poruka jer smo prešli na tu isturenu točku i bili smo izloženi direktnom promatranju od strane neprijatelja. No, znali smo kako smo jaki i kako to možemo napraviti. Naime, tvrđava je u svojoj naravi snažan fortifikacijski objekat, ali u bombardiranju, pogotovo 6. prosinca, bila je maltene sravnjena. Na nju su, između ostalog, pale i četiri ‘krmače’ – aviobombe teške 250 kilograma eksploziva. No, kako je debljina krova između tri i pet metara, one nisu probile tvrđavu, ali su razorile zidove. Tvrđava je bila u ruševinama, prilazi su bili zatrpani… Telekomunikacijski toranj je bio u potpunosti izbušen, a na njemu se vijorila hrvatska zastava i to je neprijatelja strašno bolo u oči.

zastave?

Za to se veže jedna anegdota. Kad je Srđ već bio gotovo pred padom, dvoje se domaćih ljudi iz Specijalne policije popelo na vrh tijekom noći i postavili su hrvatsku zastavu. Kad su silazili nazad, koristili su domišljatost i hrabrost na kojima im treba čestitati. Naime, otpilali su skaline kako se neprijatelj ne bi mogao popeti do zastave.

A tvrđava?

Tamo sam naumio preseliti Zapovjedništvo jer kad je ono u Gradu, onda neprijatelj stalno gađa i traži tu lokaciju pa i sam Grad strašno pati. Došao sam gore sa svojim časnicima i pomoćnicima. Kazali su – zapovjedniče, ovdje je nemoguće, kako ćemo? Kazao sam kako moramo sve očistiti, napraviti ulaz i kako ulazimo tu. Kazali su mi kako će za takvo što trebati i mjesec dana, a ja sam odgovorio – čujte, ovo bismo trebali srediti za tjedan dana. Gledali su me u čudu. I zaista se radilo danonoćno, i ručno i uz pomoć strojeva, a mi smo za tjedan dana uselili u tvrđavu. Pored svih nastojanja INTERVJU

Samo im vi tako prenesite

Dubrovnik je bio u okruženju. Imali smo dogovor s agresorskom snagom kako se, kada žele uploviti recimo u Mokošicu i dovesti hranu i opremu tim njihovim postrojbama, moraju najaviti barem 24 sata ranije. Međutim, jednog su se dana kod Mrkana i Bobare pojavila njihova dva broda nenajavljeno. Mene su o tome izvijestili iz Centra za obavješćivanje pa sam izdao zapovijed da se zaustave i da im se prenese kako će biti potopljeni ako nastave kretanje. U Zapovjedništvu su me pogledali u čudu i pitali čime ćemo ih potopiti. Odgovorio sam im – nećemo ničim, ali samo im vi tako prenesite.

Kako je došlo do postavljanja

neprijatelja da nas pogode na Srđu, a oni su imali svoje najbolje osmatračnice na Drijenu i Vlaštici, nikada nas nisu mogli pogoditi jer je to točkasti cilj. Bili smo dosta sigurni, ali bilo je dosta riskantno doći i otići sa Srđa. No, sve je bilo dobro, ljudi su bili zadovoljni, a mi smo postigli svoj cilj.

Poznato je kako se operacija oslobođenja sastojala od više akcija; Tigar, Oslobođena zemlja, Vlaštica… Koji je momenat bio prijeloman? Rekao bih kako je za Dubrovnik posebno važna akcija Konavle i Vlaštica. Prije odlaska u Konavle, izdvojio sam jednu satniju od 100 i nešto ljudi, uglavnom domicilnih stanovnika Konavala. Pošli su na Mljet gdje su izvodili jednomjesečnu obuku gdje su bili potpuno izolirani od ostalih

vojnika, obitelji i ostalih. Svi su tamo pošli dobrovoljno, znali su što ih čeka, a zadatak im je bio da prvi uđu u Konavle kad se krenu oslobađati. Svojski su radili mjesec dana, imali su svo potrebno naoružanje i opremu. I fizički i psihički su bili tako dobro pripremljeni, za mjesec dana su postali vrhunski specijalci. U prvom valu su ušli u Cavtat, napravili veliki posao i olakšali su iskrcavanje 1. gardijske brigade i njihovo djelovanje na tom prostoru. Da nije bilo satnije Konavle, to bi bilo daleko teže i svoj su zadatak izvanredno izvršili. Također, Vlaštica je visoka 911 metara i dominira cijelim tim prostorom. Neprijatelj je uporno držao i mi smo je u nekoliko navrata pokušavali zauzeti, tu mislim na 163. brigadu i 2. gardijsku brigadu. Na obilježavanju 30. obljetnice oslobođenja sam sreo pripadnika 2. gardijske koji je ranjen na Vlaštici, a i mi smo imali gubitaka. U jednoj akciji koja nije bila uspješna, mada smo bili na milimetar od toga da ovladamo Vlašticom, izgubili smo vojnika iz Kupara. Tad smo imali dosta gubitaka, kao i 2. gardijska brigada, no nismo odustajali. Na kraju, kad je krenula operacija konačnog oslobođenja, onda su 163. brigada i 4. gardijska brigada zajedno došle na Vlašticu i njome ovladale. Imali smo u tome svoju satisfakciju. Prvi koji je od naših pripadnika gore izašao je Caka iz 2. bojne.

Oslobođenje je dobra vijest sama po sebi. No, bilo je teško, ljudi su ginuli, trajali su žestoki napadi. Koji vam je trenutak bio najteži?

Teško ga je izdvojiti jer smo bili uvjereni kako ćemo deblokirati Dubrovnik i osloboditi cijeli jug Hrvatske. Da su

nas pustili, da nas više Zapovjedništvo nije zaustavilo, mogli smo i lako ovladati Trebinjem, mogli smo ići u napad prema Nikšiću. Svi vojnici, časnici, dočasnici, svi mi smo stalno bili uvjerenja kako ćemo stopostotno ovladati našim prostorom. Ti ljudi su u Dubrovniku 187 dana živjeli u okruženju. Bez obzira na to što smo imali više gubitaka kad smo krenuli u napad, puno je teže bilo živjeti u okruženju jer su tada ljudi apatični i postavljaju sebi pitanje hoćemo li ikada izaći iz klopke. Uvijek postoji opasnost za nestanak vode i struje ili namirnica… Borba u okruženju je teška. O položaju Dubrovnika u okruženju sam pisao za sebe. Nije to još ugledalo svjetlo grada. U okruženju su mnoge stvari specifične. No, uvijek morate znati kako ima načina za izaći. Mi smo s magistrale probijali cestu kako bismo izašli na Srđ s tenkovima. Nama je trebalo još dva dana da izađemo na Srđ. Onda je krenula operacija od Bistrine na ovamo pa smo to prekinuli. Mi bismo izašli među njih s tenkovima!

To je tolika upornost! Ima još jedna stvar koja je vrlo teška. Kad imate ljude, vojnike koji su 187 dana u okruženju, kad trebate krenuti u deblokadu, teško ih je pokrenuti jer su postali statični. Psihološki ih je najteže pripremiti. Oni imaju moral i želju, ali psihološki treba prelomiti da se sad kreće u napad.

Pa kako ste psihološki pripremali ljude na ono što slijedi?

Bili ste autoritet.

Treba iskoristiti sva sredstva koja vam stoje na raspolaganju. Prvo, morate održati razgovore sa svim podređenima, a onda oni isto prenose na niže razine. Zatim, tu su bili i pomoćnici za političko djelovanje koji su neprekidno bili u postrojbama i to objašnjavali. Nadalje, imate i ulogu svećenstva koje je potrebno angažirati na tom planu. Također, sredstva informiranja, radio, televizija, tisak… Sve to morate iskoristiti kako biste motivirali ljude i poručili im da će uskoro biti slobodni i da će izaći iz tog pakla. Također, mi smo dovlačili značajna sredstva ratne te-

hnike, bili je tu samohotki, tenkova, topova. To kod ljudi stvara osjećaj sigurnosti. U hotelima u Gradu smo izvodili borbenu obuku, pa i s civilima i prognanicima koji su tu bili, kako bi znali kako postupiti u slučaju napada, pa i u slučaju upotrebe kemijskog oružja. Oni su ga upotrebljavali u nekim dijelovima Hrvatske. Nasreću, kod nas ne.

Imali ste dakle motiv, hrabrost, želju, ali i daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Je li vas bilo strah?

Strah je prirodna pojava. Čovjeka mora biti strah, ako ga nema, postavlja se pitanje je li taj čovjek normalan. Straha mora biti, samo je pitanje koliko ste ga sposobni pobijediti. Snaga volje odlučuje o tome.

Strah se pobjeđuje postavljanjem jasnog cilja.

Operacija oslobađanja nije

bila samo oslobađanje teritorija nego sprečavanje neprijatelja u napredovanju, pa i njegovom izbijanju na more i cjepkanju teritorija, što mu je bio cilj. Što bi se dogodilo da nije bilo te operacije?

Strateški je zamisao neprijatelja bila ispresijecati Hrvatsku na nekoliko dijelova i izaći na more. Ako krenete od sjevera, plan im je bio izaći na Karlobag, dalje na Zadar, Šibenik, Split, Ploče… Ploče su najinteresantnije, to je direktan izlaz na more i luka, a zna se što ona predstavlja u ratu. Kad je u pitanju

Južno bojište, oni su u jednom momentu djelomično uspjeli u svojim nakanama jer znate kako su ušli u Slano, a uspjeli su zauzeti Cavtat, Molunat… Još jedna stvar koja je zanimljiva za Južno bojište jest što su baš ovdje po prvi put u Domovinskom ratu upotrijebili pomorski desant koji je uspio. To se dogo-

dilo na prostoru Kupara i Trapita s ojačanom satnijom. Tako su izigrali obranu na Brgatu i tom dijelu. Međutim, isti takav pomorski desant su upotrijebili 1806. godine kad je Dubrovnik bio napadnut od strane Crnogoraca i Srba iz Istočne Hercegovine, potpomognutih Rusima. Tad je Dubrovnik bio u istom okruženju kao i 1991. godine. Tad su zauzeli Strinčjeru, Bosanku, ušli u Komolac, Dubrovnik je ostao bez vode… Bio je to gotovo isti scenarij, samo što je u posljednjem ratu on bio daleko snažniji, s jačim snagama, suvremenijim borbenim sredstvima. Oni su to maltene ponovili. To povijesno pokazuje kako su njihove težnje i ambicije na jug Hrvatske vjekovima stare i ne umiru tako lako. Rat je završio, moramo oprostiti, ali nikada ne smijemo zaboraviti jer se kroz povijest ovdje ponavljaju jednake stvari.

Operacija oslobađanja juga Hrvatske je značajna i zbog toga što su se na nju naslanjale i druge uspješne operacije poput Maslenice, Bljeska, pa i Oluje. Što se to na dubrovačkom području dogodilo pa su se sve ostale akcije na nju naslanjale?

Ona predstavlja prekretnicu u Domovinskom ratu, prijelomnu operaciju kojoj nije dat veliki značaj, nažalost. Rekao bih i od samog vrha. Prekretnicu predstavlja zato što je po prvi put u Domovinskom ratu upotrijebljen združeni sastav za oslobađanje teritorija, dakle djelovale su kompletne brigade. Dalje, imali ste komponentu kopnene vojske koja je djelovala na kopnu, uz koju je, rame uz rame, sudjelovala i Hrvatska ratna mornarica. Prvi put su MiG-ovi, dakle Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, bili u potpori kopnenoj vojsci. Sve grane oružanih snaga djelovale su sinkronizirano i zajednički s ciljem oslobađanja. Zrakoplovstvo je prvi put borbeno djelovalo na Južnom bojištu. To se mora znati, ali se malo ističe. Ona je poslužila kao iskustvo po kojima su se planirale i ostale napadne operacije Hrvatske vojske koje ste spomenuli.

Zašto je ta operacija bila toliko uspješna u vojnom smislu, osim činjenice kako je postojala ogromna želja i hrabrost?

Koje su to strateške odluke?

Ona je morala biti uspješna. Imali ste veliki moral kod cjelokupnog stanovništva, ali i postrojbi. Iskoristila se udarna moć glavnih snaga, a to su gardijske brigade –prva, četvrta i dijelovi druge. Dalje, pričuvne brigade su počele izvoditi napadna djelovanja. Vrijedi podsjetiti kako je 163., dubrovačka brigada u napadnim operacijama sudjelovala rame uz rame sa svim gardijskim brigadama. Pokojni general Janko Bobetko je na pokaznoj vježbi u Lonjskom polju ’93. godine pred svima izjavio kako moramo imati pričuvne brigade kao što je 163. dubrovačka brigada ako želimo osloboditi Hrvatsku, a želimo! Kasnije je puno pričuvnih brigada izraslo u one koje mogu izvoditi napadna djelovanja što se pokazalo i u Bljesku, a poglavito Oluji.

Kakva je bila povratna informacija tadašnjeg državnog vrha?

Kad je završila operacija oslobađanja juga Hrvatske, vrhovni zapovjednik je došao u Dubrovnik, izvršio

smotru svih postrojbi, a general Bobetko mu je podnio prijavu o izvršenoj zadaći. To je bio signal i državnom vrhu u kom smjeru treba djelovati i razvijati Hrvatsku vojsku. Ovo je bila osnova za sve operacije koje su kasnije bile. To je državni vrh zasigurno razumio jer nemojmo zaboraviti kako je pokojni predsjednik bio i vrstan vojni znalac.

Rat je teška situacija, no uvijek se tu iznjedre neke anegdote. Koji biste istaknuli? Dubrovnik je bio u okruženju. Imali smo dogovor s agresorskom snagom kako se, kada žele uploviti recimo u Mokošicu i dovesti hranu i opremu tim njihovim postrojbama, moraju najaviti barem 24 sata ranije. Međutim, jednog su se dana kod Mrkana i Bobare pojavila njihova dva broda nenajavljeno. Mene su o tome izvijestili iz Centra za obavješćivanje pa sam izdao zapovijed da se zaustave i da im se prenese kako će biti potopljeni ako nastave kretanje. U Zapovjedništvu su me pogledali u čudu i pitali čime ćemo ih potopiti. Odgovorio sam im –nećemo ničim, ali samo im vi tako prenesite. Tako je i napravljeno. Ti brodovi su tu plutali, možda i više

od pola ure. Okrenuli su se i pošli nazad u Crnu Goru. Navečer su na HTV-u izvijestili kako su Dubrovčani vratili brodove ratne mornarice i spriječili njihovo uplovljavanje. I prazne puške su se znači nekada bojali.

A koji vam je momenat bio najemotivniji?

Moj dolazak u Dubrovnik je bio pomalo nezgodan i kao na filmu. Kad sam bio zapovjednik u Sinju, dobio sam zapovijed da idem u Dubrovnik kad je pokojni general Nojko Marinović bio ranjen. Moji su se u Sinju pobunili, zvali su državni vrh, no ja sam rekao da moram ići. Došao sam do Duboke gdje je zapovjednik bio general Džanko. Javio sam mu se, trebali su me prebaciti u Drače, pa u Prapratno, pa otamo gliserom do Dubrovnika. Sve to po noći. Padala je jaka kiša, jako jugo, a more jačine 4. To dobro razumiju pomorci. Sjeo sam u taj gliser, no more je ulazilo i došli smo do otočića između Hrvatske i BiH, nismo mogli dalje, gliser se ugasio… Počeli smo davati signale prema Dračama, a neprijatelj je bio na ulazu u Ston. Naložili smo vatricu, imali bombe i oružje, rekli smo – ako treba poginuti, poginut ćemo, nema nazad, donosiš odluku, nema tu što. U jednom trenutku, kad su se ovi moji vraćali jer su pošli po drva, vidio sam kako idu oni, ali i još neki s njima. Rekao sam – gotovi smo. No, to su bili naši, a među njima i zapovjednik s patrolnog broda HRM-a iz Ploča koji je dobio nalog od Glavnog stožera da me nađu jer ni tamo nisu znali gdje sam. Kazao sam da me voze u Drače, no rekli su da tu ne mogu pristati nego da moramo u Orebić. Došli smo u Orebić, iz Orebića me civilna policija prevezla u Ston, iz Stona prema Prapratnom, ali se ne može isploviti. Vratio sam se u Ston, padale su granate, ali sam nekako prenoćio. Nitko ne zna gdje sam. Ujutro opet odem u Orebić, otamo na Korčulu. Brod Ilirija je tad bio jedina veza Dubrovnika sa svijetom, povremeno je odlazio na kontrolu na pregled u Crnu Goru. Ušao sam na taj brod sa svojim pratiteljem, potražio zapovjednika

broda Tiha Ivanovića te sam mu rekao da sam zapovjednik obrane Dubrovnika i ako brod ide na pregled u Crnu Goru, da me sakrije. Ako me ne uspije sakriti i ako me pronađu, rekao sam mu da ću biti mrtav, ali da će biti i on. On me gleda, pita se tko je ovaj. Nasreću, nismo morali u Crnu Goru, no kad sam izašao u Dubrovnik, bila je to jedna strašna scena koja se ne može ni opisati. Tenkovske cijevi gledaju u sam Grad, sa Strinčjere i Bosanke gledaju topovi, Grad je zaista u klopki, spaljena je cijela gruška luka… Iz broda izlazimo ja, moj pratitelj i dva putnika. Dolazim u Zapovjedništvo koje je bilo u hotelu Zagreb. Gledaju me, ja kažem – ja sam vaš zapovjednik. Oni me gledaju i misle se – tko je sad ovaj? A moja supruga i moja obitelj koji su bili u Splitu dobili su obavijest kako sam vjerojatno zarobljen jer se nije znalo ništa o meni.

No, Dubrovnikom niste vezani samo ratnom ulogom. U njega ste se zaljubili puno prije. Kao učenik Gimnazije u Sinju, pisao sam svoj završni rad na temu Du-

brovnika i Dubrovačke Republike. S profesorom sam se gledao preko nišana, ali sam iz inata baš u njega uzeo rad. Kako sam imao brata ovdje, tu sam dolazio i kopao po arhivi pa sam se dobro pripremio. Mnoge stvari sam tako doznamo.

To je očito bila sudbina. U mladosti sam bio vezan uz Dubrovnik, a kasnije sam dobio šansu da mu se odužim. Čovjek mora biti ponosan na to.

A danas ste predsjednik HSU-a. Čini se kako volite biti uz one slabije i kojima treba pomoć.

Točno je. Dok sam bio u Dubrovniku, a kasnije na ratištima u Sinju i Gospiću, svaki Božić sam dočekao sa svojim vojnicima. Nisam nijedan Božić ili Uskrs tada bio s obitelji, u to vrijeme sam bio s vojnicima. Uvijek sam bio najzadovoljniji kad bih znao kako moj vojnik ima sve što mu treba. Kad znate da ima sve što mu treba, onda nešto možete i tražiti. Svojim primjerom uvijek morate pokazati kako ste s njim i uz njega.

Foto: Varina Jurica Turk

HEROJI I ŽRTVE

DA VI NISTE HRABRI BILI, NE BI MI TROBOJNICU VILI

Branitelji Dubrovnika koji su u operaciji oslobađanja juga ostvarili povijesnu pobjedu, vratili su nadu i mir. U borbama na Južnom bojištu, više od 270 njih je dalo svoje živote za našu slobodu

Svaka pojedina duša koja je ostala u opkoljenom i napadnutom Gradu zaslužna je za njegovu obranu. Jer grad su ljudi i dok je ljudi, on ne može pasti. No, uvijek postoje zaslužniji među zaslužnima. To su hrabri branitelji koji su zajedničkim snagama, svojom upornošću i neiscrpnom željom bili ustrajni u ostvarenju sna o slobodi i miru.

Nakon višemjesečne tuge i neizvjesnosti koja se poput aveti nadvila nad dubrovačkim područjem u vremenu bojazni, strepnje i straha, slušanja vijesti i priča o tragedijama, mučenjima, smrti sugrađana, nakon zvjerskih granatiranja, Dubrovnik je odlučio kako će tome stati na kraj. Bilo je vrijeme za mir. Bilo je vrijeme za normalizaciju. Bilo je vrijeme za život bez straha, za osmijeh, za nadu, za sigurno okruženje u kojem će stanovnici dubrovačkog

područja ponovno bezbrižno živjeti, u kojem će stasati nova djeca i nove generacije.

Oni su nam to omogućili. Branitelji Dubrovnika koji su u Operaciji oslobađanja juga ostvarili povijesnu pobjedu i vratili nadu. Bio je to trnovit put popločan gubicima suboraca i suzama, strepnjom i izazovima. No, oni su ih nadvladali, bez obzira na sve. U borbama na Južnom bojištu, više od 270 njih je dalo svoje živote za slobodu i mir. Uz poginule branitelje, tijekom trajanja operacije svoj je život na jugu Hrvatske izgubilo 19 civila. Među poginulim braniteljima bilo je maloljetnih osoba, a među civilima i djece. Također, u akciji je ranjeno preko 900 pripadnika HV-a i MUP-a. Ipak, vrijedi naglasiti kako su gubici neprijatelja bili višestruko veći, bez obzira na njegovu značajnu premoć u opremljenosti i naoružanju.

POPIS POSTROJBI HV I POLICIJE OBRAMBENO - NAPADNE OPERACIJE OSLOBAĐANJA HRVATSKOG JUGA (travanj - listopad 1992.)

POSTROJBE HRVATSKE VOJSKE

1. BRIGADA ZNG - “TIGROVI”, 4. BRIGADA ZNG - “PAUCI”, 2. BRIGADA ZNG - “GROMOVI, SP MORH BOJNA ‘ZRINSKI’, 163. BRIGADA HV DUBROVNIK, 102. BRIGADA HV NOVI ZAGREB, 112. BRIGADA HV ZADAR, 113. BRIGADA HV ŠIBENIK, 114. BRIGADA HV SPLIT, 115. BRIGADA HV IMOTSKI, 116. BRIGADA HV METKOVIĆ, 126. BRIGADA HV SINJ, 134. BRIGADA HV BIOGRAD, 141. BRIGADA HV SPLIT-KAŠTELA, 142. BRIGADA HV DRNIŠ, 144. BRIGADA HV SESVETE – ZAGREB, 145. BRIGADA HV DUBRAVA – ZAGREB, 148. BRIGADA HV TRNJE – ZAGREB, 156. BRIGADA HV MAKARSKA, 158. BRIGADA HV SPLIT, MAD ZAGREB, MAD DARUVAR, LARD PZO KOPRIVNICA, LTRD PZO PLOČE, LTRD PZO SISAK, 1. DOMOBRANSKA BOJNA DUBROVNIK, 40. INŽENJERIJSKA BOJNA HV , 71. BOJNA VP RIJEKA, 72. BOJNA VP SPLIT, BS VP (66.,67.,68.,69. BOJNA VP), BG KONAVLE, COB DUBROVNIK, SATNIJA “PRIMORJE”, SMDP PULA, IS 6.OZ SPLIT.

HRVATSKA RATNA MORNARICA ONB DUBROVNIK, ODRED MDP DUBROVNIK, MOMP PELJEŠAC, MO KORČULA, 53. BMDP SPLIT, RATNA LUKA PLOČE, RATNA LUKA STON.

MUP RH

PU DUBROVNIK, SJP “GROFOVI” DUBROVNIK, SJP “AJKULE” RIJEKA, SJP ATJ “LUČKO”, SJP “KARLOVAC”, PP METKOVIĆ, PP PLOČE.

POSTROJAVANJE VOJSKE KAO KRUNA POBJEDE

U PODNE SU ZAZVONILA SVA DUBROVAČKA ZVONA, A HEROJI SE PO PRVI PUT POSTROJILI U GRUŽU

PETRA SREBROVIĆ FOTO: Muzej Domovinskog rata Dubrovnik

Taj 29. listopada 1992. godine zauvijek će ostati u povijesti urezan kao dan kada je Dubrovnik proslavio slobodu, zahvalio svojim junacima koji su ljubili i obranili svoje tlo, dan kada je Grad odahnuo i viknuo konačno – LIBERTAS!

Veličanstvena smotra postrojbi južnog bojišta održana u gruškoj luci 29. listopada 1992. godine bila je krunski dokaz kako brojnost vojske niti naoružanje nisu uvijek osnovni elementi pobjede. Dubrovački branitelji, iako malobrojniji u odnosu na agresora i uz skromno naoružanje, pokazali su kako su hrabrost i ljubav prema svojoj zemlji i zemlji svojih predaka prvi i osnovni preduvjet pobjede. Zahvaljujući njihovom nesalomljivom prkosu kakav se rađa samo iz najvećeg rodoljubnog srca, dubrovačko područje je oslobođeno od okupatora. Upravo postrojavanje u Gružu bilo je dokaz o važnosti i vrijednosti ove obrambeno – oslobodilačke akcije Hrvatske vojske na Južnom bojištu.

NEPRAVEDNO ZAPOSTAVLJENA VAŽNOST AKCIJE

Kako napominje ravnateljica Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik Varina

Jurica-Turk, na dubrovačkom ratištu je najsnažnije iskazano zajedništvo hrvatskog naroda, što je u povijesnom

Dubrovački branitelji, iako malobrojniji od agresora i uz skromno naoružanje, pokazali su kako su hrabrost i ljubav prema svojoj zemlji i zemlji svojih predaka prvi i osnovni preduvjet pobjede. Zahvaljujući njihovom nesalomljivom prkosu kakav se rađa samo iz najvećeg rodoljubnog srca, dubrovačko područje je oslobođeno od okupatora.

pamćenju skoro pa ‘izbrisano’, a ova akcija nepravedno zapostavljena iako je njeno značenje bilo i ostalo nemjerljivo za jačanje i stvaranje pobjedničke Hrvatske vojske. Zbog toga je iznimno važno danas se prisjećati hrabrih branitelja koji su stali

ponosno i snažno pred agresora, spremni dati živote za ideal slobode. Hrvatska je do tog ideala došla uz pomoć Hrvatske vojske koja se po prvi put svečano postrojila upravo tada u Dubrovniku.

OJ JUNAČKA, ZEMLJO MILA...

Uz zvuke ‘Lijepe naše’, hrvatsku je zastavu na stijeg podigao bojnik Ivan Korade, zapovjednik 5. bojne 1. brigade ZNG koji je u borbama na Južnom ratištu bio teško ranjen. Tada je zapovjednik Južnog bojišta, general Janko Bobetko predsjedniku Hrvatske podnio prijavak o izvršenju zadaće koja mu je povjerena. Priopćio mu je kako su ‘jedinice vojišta očistile od okupatora južni dio hrvatskog teritorija, a time osigurale i granice suverene Republike Hrvatske’, navode iz Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik. General Bobetko tom je prilikom naglasio kako se na ostvarivanju ovih zadataka borila i pobijedila cijela Hrvatska.

„Pobjeda pripada svima, a nju su svojim rodoljubljem, hrabrošću, svjesni da brane budućnost svoje domovine, ostvarili i doveli do kraja vojnici i časnici Južnog

vojišta. Ta pobjeda nije izmišljena, ona je stvarna i s njom se mogu ponositi vojnici i časnici ovog vojišta, a uvjeren sam i naš hrvatski narod”, rekao je Bobetko obraćajući se brojnim okupljenima na slavlju slobode.

‘NOVU POVIJEST HRVATSKE PIŠU HEROJI ČISTIH RUKU’

“Hrvatski narod dao je svoje sinove. Ništa nam više nije mogao dati... Piše se, gospodo, nova povijest Hrvatske,

Veličanstvena smotra postrojbi južnog bojišta održana u gruškoj luci 29. listopada 1992. godine bila je kruna oslobođenja dubrovačkog područja

Bobetko: “Hrvatski narod dao je svoje sinove. Ništa nam više nije mogao dati... Piše se gospodo, nova povijest Hrvatske, pišu je novi heroji, ljudi čistih ruku, ljudi na koje će biti ponosan hrvatski narod u budućnosti, koji su ugled, slavu i poštovanje zaslužili za vječita vremena.“

pišu je novi heroji, ljudi čistih ruku, ljudi na koje će biti ponosan hrvatski narod u budućnosti, koji su ugled, slavu i poštovanje zaslužili za vječita vremena. Ovo što smo učinili smatramo svojim dugom prema narodu iz kojeg potječemo, a ono što ćemo učiniti i na što smo spremni, jest ono što će se od

SLOBODNA DALMACIJA 30. LISTOPADA 1992. HVALA JUNACIMA JUGA – jednostavna je, a toliko snažna poruka, ratom za života obilježenim dubrovačkim braniteljima, koja je ispisana na naslovnici Slobodne Dalmacije 30. listopada 1992. godine. „Obavili ste povijesnu zadaću, obranili

nas tražiti za budućnost suverene i nezavisne Republike Hrvatske“, riječi su Bobetka.

Za vrijeme svog boravka u Gradu tadašnji predsjednik Franjo Tuđman je odao posebno priznanje dubrovačkim braniteljima i građanima. „Dubrovnik je pretrpivši sva razaranja ostao spomenik hrvatskog otpora i odlučnosti hrvatskog naroda da obrani slobodu, ali i svoju baštinu“, bile su riječi Fran-

ste područje od Neretve do Prevlake i okupator je naposljetku morao napustiti sveto tlo Dubrovnika i južne Hrvatske“, kazao je tadašnji predsjednik obraćajući se postrojbama brigada HV-a i tisućama Dubrovčana na svečanosti kojom je obilježen konac Domovinskog rata i početak obnove Hrvatske“, piše tada Slobodna Dalmacija i dodaje kako je tom prilikom general zbora Janko Bobetko rekao:

jest. Bilo je nezaboravnih primjera hrabrosti, muškosti, domoljublja. Vraćena je slava i ponos, jer je pobijeđen brojno veći, bolje naoružan i podmukao neprijatelj – citira Slobodna Dalmacija generala Bobetka, koji je osim toga kazao kako je Hrvatska pobijedila jer je imala heroje koji su značili prednost u tom neravnopravnom ratu.

VELIKA FESTA SLOBODE

Toga četvrtka, točno u podne zazvonila su sva dubrovačka crkvena zvona i simbolično označila kraj rata i oslobođenje južne Hrvatske. Početak je to bio velike dubrovačke feste slobode. I u Stonu su se tada prisjetili svih teških trenutaka proživljene agresije i crnih dubrovačkih dana okupacije, kada su oči opsjednutoga Grada bile uperene prema slobodnima i obranjenima Stonu i Pelješcu – još je jedan zapis izvještavanja Slobodne Dalmacije toga dana. Kako je pisao Dubrovački vjesnik o tom povijesnom događaju, koncertom i mimohodom Gradske glazbe započela je proslava slobodi u Gradu. Cijeli program je započeo izvedbom ‘Bože, čuvaj Hrvatsku’ u izvedbi Dubrovačkog simfonijskog orkestra i Mješovitog zbora Libertas. Stihovi

Toga četvrtka, točno u podne zazvonila su sva dubrovačka crkvena zvona i označila kraj rata i oslobođenje južne Hrvatske. Početak je to bio velike dubrovačke feste slobode koja je okončana stihovima ‘Himne slobode’.

veličanstvena smotra postrojbi južnog bojišta

ZVJERSKIH NAPADA JE BILO I ‘92.

S puškometa neprijatelja sa Žarkovice ili Strinčjere razaran je Dubrovnik. Kao na dlanu, gradski miri bili su meta napada koji je imao za cilj potpunu destrukciju duha

AIDA ČAKIĆ

TFoto: Muzej Domovinskog rata Dubrovnik

ijekom svakog oružanog sukoba, kulturna baština jednog naroda, države i grada je izložena velikoj ugrozi. To podrazumijeva njezino uništavanje i pljačkanje, kao što se dogodilo za vrijeme Domovinskog rada kada je sustavno razaran temelj nacionalnog

identiteta Hrvatske. Uništavanje baštine dio je i psihološkog ratovanja s ciljem istrebljenja i konačnog poniženja. Konkretni primjeri takvog razaranja Dubrovčani su osjetili na svojoj koži prilikom napada na baštinu od svjetskog značaja. Nisu bili pošteđeni ni muzeji, galerije, fontane, Stradun,

crkve kao ni brojni drugi objekti od velike važnosti te domovi brojnih Dubrovčana.

Prema podacima Komisije za popis i procjenu ratne štete iz veljače 1993. godine, ustupljenima od strane Zavoda za obnovu Dubrovnika, na cjelokupnom području bivše Općine Du-

brovnik, od Prevlake do Pelješca, od ukupno 27.633 kuće i stana oštećeno je njih 13.900. Od tog broja, u najtežu kategoriju oštećenja uvršten je 2.071 stambeni objekt, koji je spaljen ili u potpunosti uništen. Potpuno su opljačkani, spaljeni i uništeni objekti poput Zračne luke u Čilipima, Luke Gruž, marine, dubrovačka javna poduzeća, hoteli kao i drugi turistički i ugostiteljski objekti. Uništeno je tako dubrovačko gospodarstvo čiji su gubici procijenjeni na desetine milijuna njemačkih maraka. Na širem području grada stradali su brojni kulturno-povijesni spomenici među kojima i 15 ljetnikovaca iz vremena Dubrovačke Republike smještenih u Rijeci dubrovačkoj, Lapadu, Gružu i na Boninovu, kao i 14 samostana i crkvi te tri groblja. Na području Lapada i Gruža, ukupno je stradalo 14 spomenika kulture, dok je na području Pila i Ploča stradalo njih 57. Teško je stradao i Lokrum koji je granatiran u više navrata, pri čemu su oštećeni Lazaret i Fort Royal, Lugareva kuća, benediktinski samostan, Maksimilijanov ljetnikovac i kapela Navještenja, ali i značajan dio biljnih vrsta u botaničkom vrtu, dokumentacija, knjižnica i stručna literatura.

ZLOČIN PROTIV

KULTURNE BAŠTINE

Izložba „Dubrovnik, a Scarred City“, autora Julijane Antić Brautović, Mata Brautovića i Gorana Cvjetinovića, prva je prikupila i prikazala na jednom mjestu sva stradanja Dubrovnika u Domovinskom ratu i poslijeratnu obnovu. Poseban naglasak stavljen je na prikaz razaranja spomeničke baštine pri čemu je korištena građa Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik i Zavoda za obnovu Dubrovnika te su prikazane fotografije Mila Kovača, Boža Gjukića, Pava Urbana, Mira Kernera i Damira Fabijanića. Iako je dubrovačka povijesna jezgra bila na UNESCO-ovoj listi zaštićene svjetske kulturne baštine od 1979. godine, od listopada 1991. do lipnja 1992. Grad je bio izložen jakim artiljerijskim napadima. Ti podaci danas izgledaju frapantno. Naime, dubro-

vačka je povijesna jezgra granatirana u nekoliko navrata: 23. i 24. listopada, od 9. do 13. studenoga i 6. prosinca 1991., te 25., 29., 30. i 31. svibnja i 1., 3., 4. 8., 9., 17., 19. i 20. lipnja 1992. godine. U tim je napadima na povijesnu jezgru palo oko dvije tisuće granata različitih kalibara uzrokujući značajne štete na javnim, privatnim, sakralnim objektima, ulicama, trgovima, krovovima i gradskim zidinama. Od 824 objekta unutar povijesne jezgre, u napadu na Dubrovnik 1991. i 1992. godine oštećena su 594, ukupne površine 192 338 metara četvornih, od kojih 382 stambena, 19 sakralnih i 10 javnih, dok su kod ostatka objekata oštećeni krovovi. U ratnim razaranjima povijesne jezgre Dubrovnika oštećeno je 72 posto gradskih zgrada, od kojih je

devet u potpunosti izgorjelo, dok su kod još četiri djelomično izgorjeli krovovi.

Dubrovačko ratno stradanje polučilo je dva presedana: UNESCO je prvi put u povijesti svog djelovanja poslao izaslanike u područje zahvaćeno ratom kako bi u suradnji s lokalnim i nacionalnim institucijama zaštitili te evidentirali, a kasnije i obnovili uništenu baštinu od svjetskog značaja. Osim toga, izrečene su i presude zapovjednicima Jugoslavenske narodne armije pred UN-ovim Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju. To su bile su prve presude za zločin

protiv kulturne baštine u nekom međunarodnom kaznenom postupku.

SUSTAVNO RAZARANJE

POVIJESNE JEZGRE

Prve granate na povijesnu jezgru Dubrovnika pale su 23. i 24. listopada 1991. godine, kada su izravno pogođene rodna kuća Ruđera Boškovića, krovište žitnice „Rupe“ u kojoj je bio smješten Etnografski muzej te stara gradska luka s valobranom „Kaše“. Dijelovi minobacačkih projektila i detonacije oštetili su Sinagogu i okolne kuće u Boškovićevoj ulici, palaču Sponza u kojoj je bio smješten arhiv Dubrovačke Republike te Dominikansku crkvu i zvonik na Franjevačkom samostanu.

U studenome 1991. kroz pet dana kontinuiranog bombardiranja, od 9. do 13. ponovno su oštećeni Franjevački i Dominikanski samostani s crkvama, stara gradska luka i valobran „Kaše“, ali i gotovo svi najznačajniji objekti u povijesnoj jezgri među kojima i gradski zvonik, gradske zidine, tvrđave sv. Ivan i Minčeta, veliki broj stambenih objekata, Crkva sv. Ignacija, Samostan Sigurata, Stradun, pa-

lača Sponza, Vrata od Pila, Lazareti. Istovremeno su stradali i brojni objekti u neposrednoj blizini povijesne jezgre, među kojima i najstariji dubrovački hotel Imperijal na Pilama. Sve su to podaci koji su prezentirani kroz izložbu „Dubrovnik, a Scarred City“.

Gore navedeni primjeri idu u prilog tezi kako je destrukcija kulturne baštine od strane neprijatelja učinjena s

ciljem ugroze nacionalnog identiteta. Cijeli svijet je u nevjerici gledao vandalsko skrnavljenje povijesne jezgre koju su građani zaštitili koliko su mogli daskama i napunjenim vrećama. Svojevrsni kulturocid počinjen je tisućama projektilima različitih kalibara.

Dubrovnik pamti najrazorniji napad koji se dogodio 6. prosinca 1991. kada je na povijesnu jezgru ispaljeno više od 600 projektila. Potpuno je izgorjelo devet zgrada pogođenih zapaljivim projektilima, a oštećeno je nekoliko stotina stambenih objekata, uključujući i najznačajnije spomeničke objekte kao što su Franjevački i Dominikanski samostani s crkvama, Isusovački kolegij, Samostan sv. Klare, crkva sv. Vlaha i Katedrala Gospe Velike, crkva sv. Josipa, Samostan Sigurata, Sinagoga i Pravoslavna crkva, palača Sponza, Knežev dvor, gradske zidine, Velika Onofrijeva česma, most na Pilama i sami Stradun. Uz izgorjele palače, najteže su stradali Franjevački samostan, koji je pretrpio 37 direktnih pogodaka, Stradun (45 direktnih pogodaka), Dominikanski samostan (23 direktna pogotka), palača Sponza (7 direktnih pogodaka), gradske zidine (76 direktnih pogodaka). Potpuno su izgorjele palača Od Sigurate 1 (Palača Festivala), palača Od Sigurate 2 (Classi), palača Od Puča 11, palača Od Puča 16, palača Đorđić-Maineri, palača Martinušić, palača Sorkočević, zgrada Zlatarićeva 9, kuća Čubranovićeva 8, zgrada između Polača

(Karaka) i kuća Od Rupa 7. Ostali su samo vanjski zidovi, te ponegdje stubišta i nosivi zidovi u prizemljima, dok su potpuno uništeni izvorni dijelovi interijera i inventar. Na dubrovački „crni petak“, 6. prosinca 1991. godine, odmah nakon 7:00 sati ujutro, pala je prva granata na palaču na uglu Široke ulice i Ulice od Puča, obiteljsku kuću i atelje dubrovačkog akademskog slikara Iva Grbića. U izložbi „Dubrovnik, a Scarred City“ posebno mjesto zauzima razaranje Straduna. Naime, dubrovačka glavna ulica je samo 6. prosinca 1991. godine primila 45 direktnih pogodaka, a koje su kamenom pločniku stvorile kratere promjera od 80 do 160 cm i dubine 2 do 70 cm. Slična je sudbina pratila i ostale ulice i trgove u gradu, kao i stepeništa, među kojima je najteže stradalo barokno stepenište „Uz Jezuite“ u svibnju 1992. Dodatna oštećenja gradskih ulica dogodila su se 19. lipnja 1992., kad je oštećena i srednjovjekovna gradska kanalizacija. Najprepoznatljiviji urbanistički element grada, dubrovački krovovi, bili su posebno istureni pa su tako pretrpjeli žestoka oštećenja što je predstavljalo prijetnju održavanju života.

OBNOVA DUBROVNIKA

Izložba „Dubrovnik, a Scarred City“ kao posebnu cjelinu tematizira obnovu Dubrovnika. Za nju je bio zadužen Zavod za obnovu Dubrovnika, u suradnji s Hrvatskim zavodom za zaštitu spomenika i UNESCO-om. Brzo se

i krovišta. Kamen s korčulanskog arhipelaga, koji je korišten u izgradnji Dubrovnika, mijenjao se bračkim, dok se posebno tražio odgovarajući crijep kao zamjena tradicionalnoj kanalici za krovišta.

pristupilo promišljanju poslijeratne obnove, a navodi se kako su prioriteti bili devet spaljenih zgrada, te ostale značajnije ili konstruktivno ugrožene palače i zgrade, zvonik, krovovi i pročelja na Stradunu, najznačajnije oštećeni sakralni objekti, Stradun, stepenište „Uz Jezuite“ i gradske fontane te ulazi u povijesnu jezgru kao

Sustavna obnova počela je već 1992. godine i trajala je do 2000. godine. Za ukupnu sanaciju štete bilo je potrebno oko 35 milijuna USD, uključujući svu potrebnu dokumentaciju, dozvole i suglasnosti, kao i odvoz oštećenog te dovoz i ugradnju novog materijala. Financijska sredstva osigurana su kroz kampanju za prikupljanje donacija za obnovu. Novci su stizali kroz donacije, međunarodne organizacije, ali i brojne privatne i društvene organizacije iz cijelog svijeta. Slike razaranja povijesne jezgre podsjetnik su na počinjeni zločin. Barbari koji su razarali grad pod zaštitom UNESCO-a govorili su kako će napraviti ljepši i stariji Dubrovnik, no nisu ga uspjeli uništiti. Građevine su obnovljene i milijuni posjetitelja iz cijelog svijeta dolaze i dive se dubrovačkim ljepotama.

PROJEKT ‘’DANI PONOSA’’

IZLOŽBA ‘OSLOBOĐENJE DUBROVAČKOG PODRUČJA’ SLUŽI ZA PAMĆENJE I SVJEDOČANSTVO

Izložba je koncipirana kroz tri zasebne kronološko - tematske cjeline:

Deblokada Dubrovnika, operacije „Tigar“ i „Oslobođena zemlja“ te operacije “Oslobađanje Konavala ” i „Vlaštica“

PSVEČANOST OBILJEŽAVANJA 30. OBLJETNICE

DUBROVNIK SE PRIGODNIM PROGRAMOM PRISJETIO DANA PONOSA I POBJEDE

Građani su imali priliku razgledati vojne brodove, helikoptere i opremu koji su bili izloženi u Gružu, kao i uživati u letačkom programu Akrobatske grupe Hrvatskog ratnog zrakoplovstva

ovodom 30. obljetnice prve i dotad najveće napadne operacije Hrvatske vojske i policije, poduzete u 1992. godini, Muzej Domovinskog rata priredio je stvarnu i virtualnu izložbu ‘Oslobođenje dubrovačkog područja 1992.’. Izložba je otvorena 28. listopada, kao uvertira u program obilježavanja 30. obljetnice oslobađanja juga Hrvatske Kao i prethodna izložba ‘Herojska obrana Grada 1991.’, realizirana je u sklopu sveobuhvatnog dvogodišnjeg muzejskog projekta ‘Dani ponosa’ koji je pokrenut s ciljem nastavka sustavnog rada na prikupljanju i cjelovitoj obradi građe iz svih zbirki Muzeja te prezentaciji na taj način utvrđenih novih povijesnih činjenica o ovim iznimno važnim događajima iz Domovinskog rata. Voditeljica projekta i autorica izložbe je ravnateljica Muzeja Varina Jurica Turk, a uz nju je za vizualni identitet i likovni postav zaslužan Mišo Đuraš. Jurica Turk pojasnila je sam koncept izložbe koju čine tri zasebne kronološko - tematske cjeline: Deblokada Dubrovnika, operacije „Tigar“ i „Oslobođena zemlja“ te operacije “Oslobađanje Konavala ” i „Vlaštica“. „Oslobođenje juga Hrvatske predstavlja prijelomnicu u Domovinskom ratu. To je zato što su na ovom području po prvi put djelovale združene snage, sve grane oružanih snaga, kopnena vojska, hrvatska ratna mornarica i hrvatsko zrakoplovstvo koje je prvi put borbeno

djelovalo u potpori snaga kopnene vojske. Na temelju iskustava iz ove operacije planirane su i Maslenica, i Bljesak, i Oluja, i Potez 1,2, Skok 1, 2… Sve te akcije imaju temelje ovdje na jugu Hrvatske,“ kazao je Veselko Gabričević, zapovjednik obrane Dubrovnika. Gradonačelnik Mato Franković se na otvaranju izložbe prisjetio riječi pok. Nojka Marinovića, zapovjednika obrane Dubrovnika, o tome kako je pamćenje alat, a mržnja golemi teret. „Sve ovo što ovdje imamo služi za pamćenje,“ kazao je Franković na izložbi koja je privukla veliki broj posjetitelja.

Ove godine obilježena je 30. obljetnica oslobođenja juga Hrvatske, a bogati program je započeo 28. listopada, otvorenjem izložbe Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik ‘Dani ponosa – oslobađanje dubrovačkog područja 1992.’ u tvrđavi Imperijal. Obilježavanje je nastavljeno i sutradan, 29. listopada. Krenulo je s polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod Spomen križa na groblju Boninovo te na grobu zapovjednika obrane Grada Dubrovnika general bojnika Nojka Marinovića čime je odana počast poginulim hrvatskim braniteljima i civilima u Domovinskom ratu. Vijenac je, uz brojne visoke uzvanike, položio i predsjednik RH Zoran Milanović koji je tom prigodom stigao u Dubrovnik.

Proslava 30. obljetnice oslobođenja nastavljena je mimohodom predstavnika postrojbi koje su sudjelovale

u obrani i oslobođenju juga Hrvatske u kojoj je sudjelovalo više od 150 ratnih zastava, predstavnici ratnih postrojbi, Dubrovački trombunjeri, Gradska glazba Dubrovnik i učenici dubrovačkih škola. Počasno-zaštitna pukovnija ispred crkve svetoga Vlaha predstavila je svoj program.

U Kazalištu Marina Držića održana je svečana akademija, u nazočnosti izaslanika predsjednika Hrvatskog sabora i saborskog zastupnika Branka Bačića, izaslanika predsjednika Vlade Republike Hrvatske, potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja Toma Medveda, ministra obrane Marija Banožića, ministrice kulture i medija Nine Obuljen Koržinek, župana Dubrovačko-neretvanske županije Nikole Dobroslavića, gradonačelnika Grada Dubrovnika Mata Frankovića, umirovljenog generala i zapovjednika obrane Grada Veselka Gabričevića te obitelji žrtava, hrvatskih branitelja i invalida iz Domovinskog rata, te drugih uzvanika.

Trenutak koji je privukao najveću pozornost građana, ali i posjetitelja Grada, bio je letački program Akrobatske grupe Hrvatskog ratnog zrakoplovstva „Krila Oluje“ iznad Dubrovnika. U poslijepodnevnim satima 29. rujna, pripadnici Hrvatske kopnene vojske, Hrvatske ratne mornarice, Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, Vojne policije, Ministarstva unutarnjih poslova, Javne vatrogasne postrojbe i Hrvatske gorske službe spašavanja, u luci Gruž su predstavili opremu i naoružanje Hrvatske vojske i Ministarstva unutarnjih poslova. Osim visokih uzvanika, predstavljanju opreme su prisustvovali brojni sugrađani koji su imali pri-

liku vidjeti vojne brodove, helikoptere, oružje… HRM je, za javnost otvorio svoje brodove OB ŠB-72 ‘Andrija Mohorovičić’, te DB M-81 ‘Cetina’, a HRZ svoj helikopter Kiowe. Hrvatska kopnena vojska predstavila je naoružanje i opremu, a pukovnija Vojne policije održala je pokazne vježbe – napad na štićenu osobu i rad sa službenim psima.

Događaj je zaključen koncertom na Stradunu u sklopu kojeg su nastupili Dubrovački simfonijski orkestar pod ravnanjem Matea Narančića, klape Ragusa i Ragusavecchia, Daleka obala, Klapa Hrvatske ratne mornarice “Sveti Juraj” i Miroslav Škoro.

Zlatni sponzor

Srebrni sponzori

Sponzori