Issuu

20 GODINA CRNOGORSKOG SPORTA

DUŠAN SIMONOVIĆ , predsjednik COK-a

Hvala svim sportistkinjama i sportistima koji su u ovih dvadeset godina nosili ime Crne Gore

Kada crnogorski sportisti nastupaju pod svojom zastavom, kada se intonira himna, kada se ime Crne Gore pojavi među državama svijeta, to nikada nije samo sportski trenutak. To je trenutak u kojem se prepoznaju godine rada, odricanja, porodične podrške, trenerskog znanja, ali i osjećaj pripadnosti zemlji koju predstavljamo. Zato sam uvijek vjerovao da sport ne nosi samo rezultat. On nosi mjeru jednog društva, njegovu kulturu, njegov odnos prema radu, prema pobjedi, prema porazu i prema drugima.

Crna Gora ove godine obilježava dvadeset godina od obnove nezavisnosti. Za sport, te dvije decenije imaju posebnu težinu. Jer sport je bio među prvima koji su obnovljenu nezavisnost učinili vidljivom; ne riječima, već nastupima. U godinama kada se država tek vraćala na međunarodnu scenu, kada su institucije gradile prepoznatljivost korak po korak, sportisti su u nacionalnom dresu već bili tamo. Već su nosili zastavu. Već su predstavljali Crnu Goru i tamo gdje njeno ima možda još nije bilo poznato, ali je ostalo zapamćeno.

Crnogorskom sportu pripada važan istorijski dio ove dvije decenije. Jer malo je oblasti koje su, sa tako skromnim resursima, učinile ime

Crne Gore tako vidljivim u svijetu kao što je to učinio sport. Ne zato

što su naši sportisti uvijek pobjeđivali, već zato što su ime Crne Gore nosili časno, hrabro i sa osjećajem odgovornost

Crnogorskom sportu pripada važan istorijski dio ove dvije decenije. Jer malo je oblasti koje su, sa tako skromnim resursima, učinile ime Crne Gore tako vidljivim u svijetu kao što je to učinio sport. Ne zato što su naši sportisti uvijek pobjeđivali, već zato što su ime Crne

Gore nosili časno, hrabro i sa osjećajem odgovornosti.

U njihovom nastupu bilo je i ponosa i skromnosti, i borbe i poštovanja, i one posebne crnogorske mjere: dostojanstva bez razmetanja, snage bez velikih riječi.

U ovih dvadeset godina imali smo olimpijske nastupe koji su nas učinili ponosnim, finala koja su zaustavljala zemlju, večeri u kojima su

svi razgovori prestajali jer se prenosila utakmica. U tim večerima, Crna Gora je bila jedno - bez podjela, bez izgovora. To se ne planira i ne naručuje. To može samo sport, i to je njegov dar koji nijedna druga oblast ne može ponoviti na isti način.

Danas gledam generaciju mladih sportista za koju ova zastava nije izbor, već polazna tačka. Oni Crnu Goru ne pamte drugačijom. Ne nose teret 2006. godine, već nešto

teže i ljepše: obavezu da ono što su prethodne generacije izborile dovedu do nivoa koji se podrazumijeva. Upravo u njima vidim potvrdu da je ono što je počelo prije dvadeset godina uhvatilo korijen. Crnogorski olimpijski komitet je u ove dvije decenije radio ono što mu je posao: gradio sistem, stvarao uslove, povezivao sportiste sa svijetom. Uradili smo mnogo sa malo, ponekad sa manje nego što je iko mislio da je moguće. Ali nikada nijesmo pristali da skromni resursi budu izgovor za skromne ambicije. Pred nama su nova velika takmičenja, novi izazovi i nova imena. Crna Gora će na ta takmičenja izaći onako kako je izlazila i do sada - spremna, dostojanstvena i svjesna ko je. Dvadeset godina od obnove nezavisnosti je prilika da se kaže ono što ne govorimo dovoljno često: hvala svim sportistkinjama i sportistima koji su u ovih dvadeset godina nosili ime Crne Gore. Hvala trenerima, roditeljima, savezima, svima koji su dio ovog sistema. Sport je pokazao da se država gradi i na terenu, ne samo u institucijama i da se najdublja pripadnost osjeća onda kada se za nešto boriš, a ne kada o njoj samo govoriš. Neka nam i narednih dvadeset godina sport bude ono što je bio: mjera našeg dostojanstva, našeg karaktera i naše zajedničke kuće.

Odjek istorijskog iskustva, vijek tradicije i dvije decenije sportske samostalnosti

Dok

je Atina, slijedeći vizionarski naum francuskog barona Pjera de Kubertena, iščekivala trenutak kada će rasplamsati obnovljeni olimpijski plamen, u junu 1895. godine na Cetinju je odštampan šesti broj književnog lista Luča. Odjek vremenski i prostorno dalekih, a duhovno bliskih helenskih ideala prolomio se sa lovćenskih visova.

„Crna Gora koja s pravom uživa svjetski glas za svoje junaštvo... Bi li bilo pravo da ostane neutralna u toj izvanrednoj svečanosti...?“, vatreno je uskliknuo banatski sveštenik Aleksandar Čurčić, u napisu objavljenom u rubrici Razne bilješke.

Tražeći dubinsku kopču između mitskog i istorijskog koda dva naroda, iskovao je riječi u kojima će se naslutiti

grube konture budućeg crnogorskog sportskog etosa:

„Nije li Vučji Do za Crnu Goru što i Maratonsko polje za Grčku? Nije li crnogorski guslar grčki Omir? Crnogorci – novi Spartanci – bi li bilo pravo da se pokažu slabim prema svečanosti potomaka starih Spartanaca? Ne, doista.”

Stvarnost je utišala romantičarsku zanesenost. Kada su u proljeće 1896. godine u grčkoj prijestonici oživjele prve moderne Olimpijske igre, među sudionicima iz četrnaest zemalja nije bilo crnogorskih takmičara. I ne samo tada.

Splet dramatičnih istorijskih okolnosti, ratova i državnih udesa, ali i svjesnih izbora i integracija, odredio je da Crna Gora, kroz duge decenije, na borilišta šalje svoje sport-

ske sokolove i heroine pod zastavama različitih formi južnoslovenskih zajednica. San iz Luče ostao je generacijski zavjet, čekajući vrijeme kada će se sportski tok uliti u korito državne suverenosti.

REFLEKSIJA ŽIVOTA

O bliskoj vezi crnogorske svakodnevice i takmičarskog duha, i prije organizovanih oblika sportskog života, zorno svjedoči zapis iz praškog časopisa Světozor iz 1909. godine. Posmatrajući ritam života u zemlji crnih brda, češki reporter bilježi nedjeljnu zabavu: omladina je okupljena u kolu, dok se oni stariji nadmeću u boćanju – krštenom kao „svojevrsni primitivni bilijar na drumu“. Uz bacanje kamena s ramena i gađanje u metu, autor sa divljenjem osvjetljava ka-

rakter ovdašnjeg čovjeka: da Crnogorci ne znaju za porok nedjeljnog opijanja, već dan namijenjen za odmor provode u pokretu.

Još od 1913. godine i zametanja organizacione kliceosnivanjem fudbalske družine Lovćen na Jasikama, nedaleko od cetinjskog manastira – sport u „kamenom prijestolu slobode“ nikada nije bio shvatan tek kao puka razonoda. Igra i nadmetanje postali su refleksija samog života – neprestano rvanje sa vlastitim ograničenjima, oskudicom i surovim okruženjem, u potrazi za mjestom pod suncem. Crnogorski čovjek, vjekovima podizan na narativu viteštva, megdana i lične hrabrosti, u sportskim borilištima brzo je otkrio novu, mirnodopsku arenu za do-

kazivanje vrijednosti.

Sport je prerastao u organsku potrebu: novi prostor osvajanja slobode, kolektivne identifikacije i ličnog potvrđivanja. Ali i iskonske želje za igrom. Upravo taj duh prepoznala je i beogradska štampa u maju 1939. godine. Reprezentacija Cetinjskog nogometnog podsaveza je, uprkos ubjedljivom porazu na gostovanju u jugoslovenskoj prijestonici, dobila nesvakidašnju pohvalu: fudbalerima iz Crne Gore priznato je da imaju ono što je domaćoj selekciji nedostajalo – elan i požrtvovanje. Decenijama su crnogorski sportisti ugrađivali sebe u temelje jugoslovenskog sporta, utiskujući ono nešto svoje – nerv, karakter, temperament – u zajedničke napore

i uspjehe. Njih četrnaestoro obasjano je olimpijskim zlatima; još toliko njih pelo se na pobjednička postolja. Kolone drugih su, na evropskim i svjetskim pozornicama, jurišale na sportske vrhove. Ipak, u tom raskošnom jugoslovenskom sportskom mozaiku, podvizi naših asova utapani su u kolektivni imenitelj većih i moćnijih centara, svodeći crnogorski sport na prikriveni rezervoar talenata.

KAKO SE KALILO SREBRO

Zato maj 2006. godine nije bio samo politički i državni međaš, već i dugočekana emancipacija: trenutak kada je crnogorski sport konačno stupio na sopstveni kolosjek, gradeći identitet

pod svojim imenom. Crnogorski olimpijski komitet, predvođen Dušanom Simonovićem, dinamično je sproveo tu istorijsku tranziciju, prevodeći ovdašnju sportsku porodicu sa republičkog nivoa do punopravnog članstva u međunarodnoj zajednici. Prijem u MOK, u Gvatemala Sitiju 2007. godine, označio je nepovratni raskid sa statusom sportske provincije.

A kada su se već naredne godine vaterpolisti popeli na krov Evrope u Malagi, a potom na kineskom tlu udarili olimpijski pečat, planeta je shvatila da se Crna Gora ne takmiči da bi bila viđena, već da bi pobjeđivala. Od onih vizionarskih redova u Luči, pa do avgustovskog jutra u kojem se u

olimpijskom selu u Pekingu zaviorio crveno-zlatni barjak sa dvoglavim orlom, prošlo je 111 godina. Na novi iskorak, na konačnu potvrdu veličine, čekalo se još jedno četvoroljeće. London 2012. donio je punu takmičarsku zrelost i kolektivnu katarzu.

Te avgustovske dane pamtimo po opštem zanosu, dok su crnogorske rukometašice – naše Lavice – kujući plemeniti metal u „Bakarnoj kutiji“, ispisivale ne samo sportsku, već i kulturološku i sociološku stranicu Crne Gore. Srebrna medalja imala je dublji društveni eho od bilo kojeg političkog proglasa. Kako je selektor Dragan Adžić primijetio, ovaj uspjeh je bio demonstracija ženskog liderstva i rušenje

patrijarhalnih zidova. Lavice su svojom mentalnom čvrstinom postale svetionik generacijama mladih žena širom zemlje.

Ljetnja sportska groznica –od napetosti mečeva odluke, preko erupcije radosti kada su naše rukometašice izašle na pobjednički podijum, do zajedničke proslave sa desetinama hiljada oduševljenih ljudi u Podgorici – obogatila je smislom sve ono što je zajedno rađeno godinama i pokoljenjima unazad.

GEOGRAFIJA

ma i zatrpavanog snjegovima. Od košarkaških obruča, preko rukometnih, vaterpolo, fudbalskih, odbojkaških i teniskih terena, pa sve do atletskih staza, regatnih polja, tatamija i ringova širom planete, godinama lebdi isto pitanje, ono koje je naša proslavljena košarkašica Jelena Dubljević nebrojeno puta čula: „Kako vi to radite?“ I, zaista, kako zemlja od nešto više od 600 hiljada stanovnika uspijeva da stoji uz

rame sa najvećima?

Odgovor se ne može podvesti pod hladne statističke parametre niti ugurati u tabele sportskih instituta. On leži upravo tamo gdje ga je autor teksta iz Luče naslutio još krajem 19. vijeka: u samom kulturnom obrascu ovog podneblja, u kome je sport postao moderna rezonanca vjekovne borbe za opstanak i samopotvrđivanje. U društvu duboko oslonjenom na tradiciju, reprezentacija je postala snažno vezivno tkivo, a igralište arena u kojoj se iskazuju i brane zajedničke vrijednosti. Priča o dvije decenije sportske samostalnosti je priča o dvadeset godina prkosa i o ljudima koji su dokazali da se stvarna veličina jedne nacije ne mjeri geografskim koordina-

tama i brojem stanovnika, već njenom sposobnošću da rađa i usmjerava vanserijske talente i natjera velike da igraju po njenim pravilima.

SUDBINSKA CESTA

Dva desetljeća institucionalne samostalnosti i sportskih uzleta ne smiju, međutim, biti paravan za zanemarivanje realnosti koja pulsira iza odličja. Pod sjajnom fasadom krije se ogoljena struktura crnogorskog sportskog fenomena. On je predugo održavan na čistom entuzijazmu, fanatizmu pojedinaca, te žilavosti i snalažljivosti što se rađaju iz manjka uslova. Dok nam dvorane, bazeni i stadioni hronično kaskaju za evropskom standardima, naši se rezultati opasno inate sa zakonima vjerovatnoće,

umjesto da budu proizvod sistemske trake.

Da bi se sportska hronika ispisivala i u decenijama pred nama, sistem više ne smije da se „stvara u hodu“ – potrebna mu je čvrsta i razrađena strategija, ulaganje u infrastrukturu i svijest da se od stare slave i čistog talenta ne može dovijeka opstajati. Sljedeća velika raskrsnica već je na horizontu. Olimpijske igre u Los Anđelesu 2028. godine neće biti samo još jedno takmičenje u nizu, već sudbonosni ispit smjene generacija i vitalnosti našeg sporta. Tamo, pod kalifornijskim suncem, Crna Gora će morati da pokaže da li je sposobna da bez rezultatskih trauma uvede novi naraštaj u arenu sa najvećima. Ipak, izvan tog trenutnog takmičarskog imperativa,

nazire se suština.

Kada se podvuče crta ispod svake taktičke zamisli, ispod svakog promašenog zicera,

postignutog gola, osvojene medalje, isplivava spoznaja: sport je bio i ostao sudbinska cesta na kojoj, kroz igru

i borbu, iznova srijećemo sebe i svijetu pokazujemo svoje autentično lice – najplemenitije i najponosnije.

PREDRAG JOKIĆ

Moja generacija je imala nesreću da tri puta bude četvrta, ali se nadam da će neka druga biti bolja i da će donijeti olimpijsku medalju vaterpolu. Volio bih, naravno, da bude više medalja u svim sportovima

DANKA KOVINIĆ

Dolazim iz male zemlje velikog srca i upravo tu snagu osjećam svaki put kada izađem na teren. Svaki meč za mene nosi dio doma, ljudi koji vjeruju u mene zemlju koju sa ponosom predstavljam

MILIVOJ DUKIĆ

Imao sam čast da kroz četiri olimpijska ciklusa svjedočim kako jedna mala zemlja na mapi svijeta postaje simbol nevjerovatne snage, karaktera dostojanstva kojim predstavljamo svoj dom

DUŠAN SIMONOVIĆ

U ovih dvadeset godina imali smo olimpijske nastupe koji su nas učinili ponosnim, finala koja su zaustavljala zemlju, večeri u kojima su svi razgovori prestajali jer se prenosila utakmica

16 godina prvi put sam imala priliku da igram za svoju zemlju, da osjetim najljepšu emociju ponosa dok držim ruku na srcu i pjevam himnu

20 GODINA CRNOGORSKOG SPORTA

DRAGAN ADŽIĆ

Kada pogledamo ovih 20 godina, ne treba da budemo samo ponosni na ono što je iza nas. Treba da budemo odgovorni za ono što dolazi. Jer Crna Gora nikada nije pobjeđivala brojem. Crna Gora je uvijek pobjeđivala srcem

JELENA DUBLJEVIĆ

Kada sam bila na početku svoje karijere, kao djevojčica koja je sanjala velike snove, učila sam i maštala gledajući uspjehe naših reprezentacija i sportista. Nikada neću zaboraviti Malagu, neću zaboraviti Olimpijske igre u Londonu…

DANIJEL FURTULA

Kada sam prvi put učestvovao na OI u Londonu osjetio sam duh olimpizma zajedništva jedne nevjerovatne atmosfere đe je cijela olimpijska reprezentacija disala jednim plućima

TATJANA BOKAN SRĐAN MRVALJEVIĆ

Dok koračamo u treću deceniju sportske nezavisnosti, čuvajmo zajedništvo, popravimo zakone, podržavajmo našu mladost i vjerujmo u njih, jer oni su najljepša razglednica koju Crna Gora šalje svijetu

Za mene, najveća vrijednost crnogorskog sporta nije samo u medaljama rezultatima, već u primjeru koji ostavlja mladim generacijama. Sport nas uči poštovanju, upornosti, zajedništvu i odgovornosti

MILENA RAIČEVIĆ

Postoje datumi koji su postali istorijski za našu zemlju. Tako je bilo i 21. maja 2006. godine kada je Crna Gora obnovila nezavisnost i krenula da gradi svoj put. U sportu nije lako da jedna tako mala zemlja gradi svoj put ka vrhovima, ali karakter koji posjedujemo ostao je duboko urezan u našu istoriju i nikada nije nestao. Bila nam je potrebna samo prilika da ga ponovo pokažemo. Kao djevojčica od 16 godina prvi put sam imala priliku da igram za svoju zemlju, da osjetim najljepšu emociju ponosa dok držim ruku na srcu i pjevam himnu. Svoj put gradili smo polako, samouvjereno i snažno, sa vjerom da samo veliki rad može da nas dovede do uspjeha. Prva velika medalja na juniorskom prvenstvu 2010. godine pokazala je da smo na pravom putu i da najbolje tek dolazi. Nismo dugo čekali na istorijski uspjeh generacije koja je iznjedrila legende ovog sporta. Godina 2012. bila je najbolja godina u istoriji crnogorskog sporta. Prvo smo sa ekipom Budućnosti osvojile Ligu šampiona, a samo nekoliko mjeseci kasnije osvojile smo i prvu, a

Crna Gora je zemlja koja rađa pobjednike

za sada jedinu olimpijsku medalju za Crnu Goru. Srebro koje sija kao zlato bio je podvig o kojem se i danas priča. Jedna tako mala zemlja, sa toliko srca i karaktera, ispisala je istoriju i ostvarila san svakog sportiste. To nije bila samo medalja - to je bio glas ,,lavica” koje su svoju zemlju predstavile cijelom svijetu. Doček koji smo doživjele u svojoj zemlji bio je nešto najljepše što smo osjetile tokom svojih karijera. Shvativši koliko smo sreće donijele svom narodu i koliko snažne emocije Crnogorci osjećaju prema svojoj zemlji, dobile smo dodatni motiv da ne stanemo tu. Znale smo da su uz nas i da sve ono što radimo na terenu ujedinjuje i nas i sve one koji nas bodre.

Samo nekoliko mjeseci kasnije, na Evropskom prvenstvu u Beogradu, Crnogorke su se okitile još jednom medaljom. Ovoga puta bila je zlatna. Popele smo se na krov Evrope. U prepunoj Areni vijorila se crnogorska zastava, a atmosfera je bila za pamćenje. Osjećaj kada stojite na pobjedničkom postolju, gledate kako se podiže crnogorska zastava i slušate najljepšu himnu na svijetu, nešto je što se ne može opisati riječima. To nije bio ponos samo nas koje smo na terenu odigrale 80 minuta maratonskog rukometa protiv do tada nepobjedive Norveške. To je bio ponos čitave nacije i još jedna stranica istorije ispisana zlatnim slovima.

San naše generacije se ostvario. Zaista smo živjele svoju priču. Nismo odustajale, iako je bilo mnogo prepreka. Osvajanjem Lige šampiona 2015. godine pokazale smo da je rukomet i dalje sport broj jedan u našoj zemlji. Iste godine sa reprezentacijom nijesmo uspjele da osvojimo bronzanu medalju, ali tu priliku nijesmo propustile 2022. godine, kada smo se ponovo okitile medaljom. Ovoga puta bronzanom, savladavši moćnu Francusku, jednu od najvećih rukometnih sila na svijetu. Još jednom smo pokazale da svjetske sile na terenu nemaju prednost nad hrabrošću, karakterom i ljubavlju prema zemlji koju mi generacijama nosimo u srcu.

Moramo biti svjesni da svi ovi uspjesi nijesu došli preko noći. Za njih se krvavo radilo. Godinama i decenijama su građeni temelji ovih rezultata. Zato ne smijemo nikada dozvoliti da odustanemo od onoga što nas čini najponosnijima i najsrećnijima.

Sport je čista emocija. Kao što su naši preci nama prenijeli karakter i srce Lavica, tako i mi moramo nastaviti da radimo i kroz uspjehe na terenu prenosimo te vrijednosti novim generacijama.

Istinski vjerujem da će se glas onih koji su donosili najveća odličja našoj zemlji i dalje čuti, te da ćemo svoje znanje i iskustvo prenositi generacijama koje dolaze.

Danas, kada pogledam iza sebe,

najponosnija nijesam samo zbog medalja koje smo osvojile, već zbog traga koji smo ostavile. Medalje će ostati zapisane u istoriji, ali ono što je važnije jeste da smo pokazale mladim generacijama da snovi nemaju granice, bez obzira na to koliko je mala zemlja iz koje dolazite. Ako smo mi uspjele da se popnemo na olimpijsko postolje i na krov Evrope, onda svako dijete koje danas trenira može da vjeruje da je i njegov san moguć. To je možda i najveća vrijednost svih naših uspjeha - što su postali inspiracija onima koji dolaze poslije nas.

Jedno od najljepših sjećanja koje nosim iz svoje generacije jeste to što smo himnu pjevale prije svakog treninga. Tada smo podsjećale sebe za koga igramo i šta predstavljamo.

Crna Gora je zemlja koja rađa pobjednike. Zemlja koja karakterom i srcem pobjeđuje velike sile, kako na terenu, tako i van njega. Čuvajmo je, volimo je i budimo dostojni njenog imena. Da je vječna Crna Gora!

PREDRAG JOKIĆ

Mislim da je Malaga - poslije svima nama obilježila karijere

Prva smo generacija koja je nastupala za vaterpolo reprezentaciju Crne Gore, što je bila velika čast, a nastup za svoju državu ne može se mjeriti sa igranjem u klubu. Zaista je to bio lijep i fantastičan period - u Malagi na Evropskom prvenstvu. Prošlo je 18 godina od tog uspjeha koji je odjeknuo kao bomba.

Imao sam sreću, čast, privileguju da budem i dio olimpijskog tima koji je osvojio srebrnu medalju 2004, a nakon osvojenog zlatnog i bronzanog odličja, sa Crnom Gorom, iako to mnogi nijesu očekivali jer smo u Španiju stigli kao debitanti, došli smo do krova Evrope. Imali smo ogromnu energiju, a mislim da je Malaga poslije svima nama obilježila karijere. Zbog toga svi pamtimo i sjećamo se učešća na šampionatu Evrope. Čini mi se da je tada sport bio u boljoj situaciji nego danas, zašto - to je pitanje za ljude koje rade u Savezima. Da li se moglo bolje i to je pitanje. Imali smo početne uspjehe u svim sportovima i rukometašice i mi, fudbaleri... Zamajac je bio lijep i lijep period i nadam se da će se to ponoviti. Jer, nakon toga je malo splasnulo, a mislim da smo svi generalno mogli više. Ali, šta bi bilo - kad bi bilo. Od toga nema vajde - da analaziramo jer je to sada istorija. Ali, treba da smo ponosni jer smo bili prvi ambasadori crnogorskog sporta 2006. godine. Ta ekipa koja je tada stasavala u državnoj zajednici i kroz mlađe kategorije, ali i u maloj bazi, opet mislim

da je mogla više da napravi. Sjećam se i prve generacije fudbalera, bili su po Evropi, sad, opet vidim da i mladi idu u reprezentativne klubove, vidio sam ih, konkretno u Partizanu, što mi je dragoda se opet nešto zavrti. Jer su uglavnom naši igrači i to preko Budućnosti išli u orbitu. Dakle, imamo talenata, a da li dobro radimo, to je pitanje za struku, kao i to kolike su nam realne mogućnosti, kava nam je infrastruktura... Ima milion faktora.

Olimpijske igre su vrhunac karijere, najveće sportsko takmičenje i sam dolazak za sve male zemlje, sa koliko god učesnika, je veliki uspjeh. A ako ste još konkurentni - kao rukometašice u Londonu i osvojite medalju... To je već takav uspjeh da ne može preko toga. Mi smo, što se tiče moje generacije, stali na korak do medalje. Da li je moglo ovako ili onako - lako je poslije bitke biti general. Očito da nijesmo mogli, a bili smo blizu u Pekingu i Londonu. Već u Brazilu, čini mi se da smo bili bili ekipa koja je prošla zenit. Na tom posljednjem turniru igrali smo toplo-hladno i nijesmo uspjeli. Moja generacija je imala nesreću da tri puta bude četvrta, ali se nadam da će neka druga biti bolja i da će donijeti medalju vaterpolu. Volio bih, naravno, da bude više medalja u svim sportovima. Ne samo u vaterpolu, nego da pričamo o četiri pet medalja, iako smo mala zemlja. Mislim da je za to važno da se napravi

jača strategija i to za sve sportove. Da li možemo finansijski i infrastukturno da ispratimo - to je pitanje i opet se vrtimo na dva, tri ista pitanja.

***

Sport mi je donio medalje, lične nagrade, satisfakciju, oblikovao me, izgradi put i uticao da u teškim momentima pokažem karakter. Upoznao sam i druge ljude, kultura, stvarao prijateljstva i sve druge benifiti koje sport donosi. I ne žalim ni za čim. Možda sam neke stvari mogao drugačije, možda sam ponekad izgubio u sportskom, ali sam sa druge strane neke stvari završio, raščlanio i tako dalje. Na kraju dođeš do toga da kažeš tako je moralo da bude, jer, prosto, neke druge stvari su mi se otvorile.

***

U sportu nema formule, a sve generacije koje dolaze su drugačije. Na primjer, mojoj generaciji ili starijm mnoge stvari nijesu bile dostupne. Ali, koliko god da je nekad teško, treba naći način za neki drugi model i motivaciju mladih, koji se, očito, ne motivišu na način na koji smo se mi motivisali. Treba pratiti kako razmišljaju i da im se malo podredimo. Generalno, nije to samo u Crnoj Gori tako nego u većem dijelu Evrope - svi imaju isti problem što se tiče mladih. Znači, treba se prilagođavati vremenu u kojem živimo. A u sportu svi želimo da došemo do vrha. Tome stremimo, zar ne.

DANKA KOVINIĆ

Predstavljati Crnu Goru nije samo sportski zadatak, to je privilegija

MILIVOJ DUKIĆ

Vjerujem da i naša Crna Gora, baš poput vještog jedriličara, ima mudrost i snagu da prepozna svaki maestral i izdrži svaku buru

Kada

jedrite, satima ste sami na moru, izloženi vjetru, talasima, suncu ili hladnoći, i u toj samoći brzo naučite najvažniju lekciju: na moru nema improvizacije. Svaki pokret ima svoju težinu, svaka odluka kroji vašu sudbinu, a jedrilica savršeno odgovara samo onda kada ste potpuno prisutni. Ipak, u toj prividnoj samoći na morima i regatnim poljima širom svijeta, nikada se nijesam osjećao sam. Svaki put kada bih pogledao u jedro, znao sam ko sam, odakle dolazim i pod kojom zastavom plovim. Ovaj značajan jubilej, 20 godina od obnove nezavisnosti naše Crne Gore, za mene ima i duboko ličnu, sportsku simboliku. Moje sazrijevanje kao čovjeka i kao sportiste teklo je paralelno sa rastom naše sportske nacije. Od Londona 2012. godine, preko Rija i Tokija, pa sve do Pariza 2024, imao sam čast da kroz četiri olimpijska ciklusa svjedočim kako jedna mala zemlja na mapi svijeta postaje simbol nevjerovatne snage, karaktera i dostojanstva kojim predstavljamo svoj dom. U našem sportu živi

tradicionalno čojstvo i junaštvo –pretočeno u borbu na borilištima, i obavezno viteško poštovanje protivnika.

Nastup pod crnogorskom zastavom je emocija koju je teško pretočiti u jednostavne riječi. To je onaj osjećaj kada na otvaranju Olimpijskih igara koračate iza naše zastave, svjesni da iza vas stoji svaki kamen, svaka uvala Boke, svaki čovjek koji vjeruje u vas. Ali to je i ogromna odgovornost. Sport me je naučio istrajnosti - da se ne boriš protiv drugih, već za sebe, za svoj tim, za svoju zemlju. Naučio me je da se poštuje protivnik, ali još više vlastiti san.

U protekle dvije decenije, crnogorski sport je ispisao istoriju protkanu brojnim sportskim uspjesima, suzama radosnicama i trenucima koji su nas ujedinili. Iza svakog tog uspjeha stoje sati, dani i godine rada, istrajnosti i borbe sa samim sobom, i prije svitanja. Upravo u toj borbi rađa se snaga karaktera koja krasi naše sportiste.

Danas, dok već uveliko teku pripreme za Los Anđeles 2028.

godine, na sport i našu ulogu gledam sa još većom zrelošću. Naša dužnost nije samo da jurimo rezultate i sekunde, već da preuzmemo odgovornost za razvoj sistema i budućih generacija. Ovaj jubilej je podsjetnik da smo izgradili prepoznatljiv sportski identitet, ali i podstrek da glas sportista bude još glasniji u kreiranju rješenja za budućnost.

Postoje destinacije na svijetu sa idealnijim uslovima za jedrenje, ali najčistiju povezanost i mir uvijek osjetim kod kuće, u Herceg Novom. Tu sam naučio da čitam vjetar i more. Vjerujem da i naša Crna Gora, baš poput vještog jedriličara, ima mudrost i snagu da prepozna svaki maestral i izdrži svaku buru.

Na nama je da nastavimo da vjerujemo u pozitivan ishod, da radimo neumorno i da jedra držimo visoko podignuta. Vjerujem da će crnogorski sport nastaviti da raste, da će nova imena nositi našu zastavu još dalje.

Za još mnoga ponosna svitanja i pobjede pod našom zastavom.

DRAGAN ADŽIĆ

Crna Gora ne mora biti najveća da bi bila među najvećima

Kada je Crna Gora 2006. godine krenula svojim putem, mnogi su govorili o brojkama… o maloj državi, malom tržištu, maloj bazi sportista. Mi koji smo živjeli sport znali smo da se veličina nikada nije mjerila brojem stanovnika, već veličinom srca, karaktera i spremnosti da se za grb da posljednji atom snage.

U ovih dvadeset godina crnogorski sport je ispisao stranice koje će ostati zauvijek. Olimpijska medalja, evropski tronovi, svjetska finala, veliki klubovi, generacije koje su pomjerale granice i dokazale da Crna Gora ne mora biti najveća da bi bila među najvećima.

Sport nije donosio samo medalje i pobjede. Sport je u godinama stvaranja naše države snažno učestvo vao u oblikovanju nacionalnog identiteta, samopouzdanja i osjećaja pripadnosti, pokazujući cijelom svijetu kakav karakter nosi Crna Gora kada igra za svoj grb, ime i zastavu.

Imao sam privilegiju da jedan dio tog puta živim iznutra – da sa našim ,,lavicama” sanjam nemoguće, da zajedno pada mo, ustajemo i 2012. godine

donesemo Crnoj Gori prvu olimpijsku medalju, a nekoliko mjeseci kasnije i titulu prvaka Evrope. To nijesu bile samo sportske pobjede. To su bili trenuci kada je cijela država disala kao jedno. Posebno sam ponosan što je upravo ženski sport u tim godinama pomjerao granice, podizao svijest o snazi, hrabrosti i liderstvu žene u našem društvu i slao snažnu poruku djevojčicama širom Crne Gore da nema snova koji su preveliki za one koje vjeruju, rade i ne odustaju.

Ali najveća pobjeda crnogorskog sporta nijesu medalje. Najveća pobjeda je što smo naučili generacije djece da vjeruju da iz male zemlje

Veličina jedne nacije ne leži u teritoriji, već u hrabrosti njenih kćeri i sinova

Kada se osvrnemo na ovih dvadeset godina nezavisnosti Crne Gore, shvatamo da istoriju ne pišu samo hladni datumi. Pišu je ljudi – čistom emocijom, krvavim odricanjem i kucanjem srca na terenu.

Za male narode, sport nikada nije bio obična igra. On je naše najčistije ogledalo duše, prkos i dokaz da veličina jedne nacije ne leži u teritoriji, već u hrabrosti njenih kćeri i sinova. Prije medalja, želim iskazati najdublje poštovanje i zahvalnost prethodnim generacijama koje su nam donijele sveto pravo da se borimo pod sopstvenom zastavom. Bez njihovih temelja, naša generacija ne bi imala priliku da se uzdignute glave takmiči sa cijelim svijetom.

Za mene lično ovaj put je počeo vatrene 2006. godine. Imao sam čast da u Moskvi osvojim srebrnu medalju i donesem prvu evropsku medalju za nezavisnu Crne Gore. Taj trenutak je probio led. Već 2008. godine magična Malaga naših vaterpolista popela je ,,ajkule” na krov Evrope. Nizala su se čuda, pa je 2011. godina donijela moju vicešampionsku svjetsku titulu u džudou u Parizu, dok je kruna stigla 2012. godine kroz olimpijsko srebro naših ,,lavica” u Londonu, koje vječno sija dijamantskim sjajem, obasjavajući put budućim generacijama. Zaokružujući taj krug, ponosan sam što sam i krajem prošle godine, na svjetskoj veteranskoj sceni u Parizu, još jednom osvojio zlato - kao dokaz da se za Crnu Goru bori dok god srce kuca.

Naš ponos kovali su svi: fudbaleri koji su pod Goricom rušili velesile, košarkaši na svjetskim smotrama, rukometaši u bespoštednim evropskim bitkama i odbojkašice koje su ispisivale istoriju. Jednako snažno, ponos su dizali i individualni herojiatletičari koji su preskakali istorijske visine, bokseri beskompromisnog srca, sjajni tekvondisti, naši karatisti koji u kontinuitetu drže evropski i svjetski vrh, kao i jedriličari koji su s hercegnovskog i tivatskog mora stigli do olimpijskih visina, nepokolebljivi strijelci i teniseri na globalnoj sceni.

Hvala našim vjernim navijačima koji su proživljavali svaku pobjedu i svaki teški poraz, kao i svim privatnim firmama i kompanijama koje su uložile u sport i dale dio sebe kako bi naša mladost imala uslove za rad.

Međutim, da ovo ne bi bili samo prigodni hvalospjevi, moramo otvoreno pogledati istini u oči. Sportska staza prečesto je trnovita iza kulisa, a problemi su duboko ukorijenjeni u lošim zakonskim rješenjima. Zbog takvog sistema, Crnogorski olimpijski komitet nikada u državi nije dobio status kakav zaslužuje. Uprkos tome, COK je - bar u mom slučaju, ali i danas kroz rad sa novim generacijama - uvijek bio i ostao istinski partner i pravi oslonac sportistima. Zato sa ovog mjesta upućujem dvije jasne, direktne i ključne poruke za dane koji su pred nama: Poruka funkcionerima i donosiocima odluka: Vaše fotelje i mandati su prolazni, a snovi

i proliveni znoj naše đece su doživotni. Vi niste vlasnici crnogorskog sporta, niti sudije dječijih sudbina –vaša jedina dužnost je da im služite i da im budete štit. Prestanite da koristeći administrativne barijerama ličnim sujetama lomite krila našim takmičarima. Popravite zakone i stvorite sistem u kojem se medalje više neće rađati iz golog inata i prkosa sportista, već iz stabilne podrške države. Budite vjetar u leđa, a ne zid o koji se lomi naša mladost!

Poruka đeci i budućim šampionima: Gledajte u grb na dresu, trčite sa srcem i nikada ne dozvolite da vam bilo koji funkcioner ili loš sistem sruši san. Kada naiđete na nepravdu, neka vam to ne slomi krila, već neka vam da dodatnu snagu. Zapamtite za cijeli život: uopšte nije bitno odakle dolazite, već je jedino bitno ono po šta ste krenuli.

Mi stariji smo tu da se borimo za vas i da vam budemo štit, a vaš jedini zadatak je da volite sport, igrate fer i vjerujete da iz naših malih sala možete pokoriti čitav svijet. Vi ste jedina prava i čista budućnost Crne Gore!

Za još mnogo godina ponosa, za našu mladost, za Crnu Goru!

JELENA DUBLJEVIĆ

Bezuslovna ljubav prema svojoj zemlji

Prije

svega, čast mi je i zadovoljstvo što sam dio ove priče, dio velikih uspjeha crnogorske košarke, ali prije svega dio crnogorskog sporta kao neko ko ga je oduvijek iskreno volio i živio. Bila sam sportistkinja, kasnije i neko ko je imao priliku da vodi savez, ali prije svega sam uvijek bila i ostala veliki fan crnogorskog sporta. Kada sam bila na početku svoje karijere, kao djevojčica koja je sanjala velike snove, učila sam i maštala gledajući uspjehe naših reprezentacija i sportista. Nikada neću zaboraviti Malagu, neću zaboraviti Olimpijske igre u Londonu, dakle prvo velike uspjehe vaterpolo reprezentacije, a kasnije ni sve ono što je uradila rukometna reprezentacija. To su bili trenuci koji su svima nama koji smo dolazili poslije pokazivali da je moguće. Kasnije su dolazili i brojni individualni uspjesi naših sportista, od kojih su mnogi ostavili veliki trag i nastavili da inspirišu generacije. Sigurno bih nekoga nehotice izostavila da ih nabrajam, ali ono što svi ti uspjesi imaju zajedničko jeste poruka koju su slali: da Crna Gora, bez obzira na svoju veličinu, može da stoji rame uz rame sa najvećima.

Mislim da često nijesmo ni svjesni koliko su veliki uspjesi koje je crnogorski sport ostvario u ovih dvadeset godina. Sa tako malom bazom, sa sistemom koji je često imao mnogo izazova i prostora za unaprjeđenje, uspijevali smo da pravimo rezultate koji su izazivali divljenje širom svijeta.

Veliki dio svoje karijere gradila sam vani i nebrojeno puta sam slušala isto pitanje kada bih rekla da dolazim iz zemlje od nešto više od 600 hiljada stanovnika: ,,Kako vi to radite” ? Odgovor nikada nije bio jednostavan. To je spoj karaktera, ponosa, talenta, inata i one posebne emocije

koju nosimo kada predstavljamo svoju zemlju. Imala sam privilegiju da odrastam uz primjere ljudi koji su pokazivali kako se voli i predstavlja Crna Gora. Oni su postavili temelje i svima nama mlađima dali putokaz kako se nosi dres reprezentacije.

Kada sam prvi put imala priliku da nastupim za reprezentaciju Crne Gore nakon obnove nezavisnosti, pa sve do posljednjeg dana, osjećala sam najljepšu emociju koju sport može da pruži. To je ona najiskrenija, najčistija emocija; bezuslovna ljubav prema svojoj zemlji. Tu emociju je teško objasniti onima koji je nijesu osjetili. Ona se ne može kupiti, ne može se naučiti, ne može se stvoriti vještački. To je nešto što jednostavno nosiš u sebi i što ostaje dio tebe zauvijek.

Danas, kada na crnogorski sport gledam i kao bivša sportistkinja, i kao neko ko je imao priliku da sagleda sistem iznutra, vjerujem da mi bivši sportisti imamo posebnu obavezu. Imamo odgovornost da vratimo crnogorskom sportu dio onoga što je on dao nama.

A dao nam je mnogo više od medalja i rezultata. Dao nam je identitet. Dao nam je osjećaj pripadnosti. Dao nam je priliku da budemo dio nečega većeg od sebe.

Vjerujem da naš kult reprezentacije tek treba dodatno da se gradi i jača. Djeca i mladi sportisti koji dolaze treba da uče od onih koji su tu emociju živjeli iskreno, bez kalkulacija i bez granica. Zato se nadam da ćemo u godinama koje dolaze govoriti o još većim uspjesima. Nadam se da ćemo stvoriti snažniji sistem, bolje uslove i još čvršće temelje za generacije koje dolaze. Srećna nam 20. godišnjica nezavisnosti Crne Gore. I neka naredne godine donesu nove priče, nove uspjehe i još više razloga da budemo ponosni na crnogorski sport.

DANIJEL FURTULA

Biti olimpijac koji predstavlja svoju zemlju na OI je san svakoga sportiste i vrhunac karijere

Ovegodine, kada slavimo dvadesetu godišnjicu obnove nezavisnosti Crne Gore, takođe slavimo i dvadeset godina od kako se naši sportisti samostalno takmiče i na svim svjetskim takmičenjima uključujući i najveće i najznačajnije takmičenje, a to su naravno olimpijske igre.

Kao sportista imao sam izuzetnu čast i privilegiju da Crnu Goru predstavljam tri puta na Olimpijskim igrama, što je svakako nestvarno i nezaboravno iskustvo. Biti olimpijac koji predstavlja svoju zemlju na OI je san svakoga sportiste i vrhunac sportske karijere. Vratiću se, na kratko, na tu 2012. godinu i moj prvi nastup na Olimpijskim igrama u Londonu, kada sam prvi put osjetio duh olimpizma i zajedništva, jedne nevjerovatne atmosfere đe je cijela olimpijska reprezentacija disala jednim plućima...

Sjećam se nevjerovatnih nastupa naših zlatnih ,,lavica”, ,,ajkula” i ostalih takmičara iz pojedinačnih sportova... Atmosfera između mečeva i nastupa je bila nevjerovatna. Ja sam lično osjećao ogromno zadovoljstvo što sam u tom trenutku bio među našim najboljim sportistima i što sam i sam imao priliku da izađem na prepun olimpijski stadion u Londonu i odmjerim snage sa najboljim svjetskim bacačima diska toga vremena, a kasnije i na Olimpijskim igrama u Rio de Žaneiru i Tokiju.

Ono što svakako vrijedi pomenuti jeste način na koji su naši sportisti izgradili reprezentativni karakter baš onakav kakav on zapravo i jeste. Snažan, jak, nepokolebljiv nastup... hrabra i odvažna borba protiv bilo kojeg protivnika, fer plej i respekt prema svima, baš onako kako su nas učili da je potrebno imati i čojstva i junaštva da bi svaka pobjeda bila besprekorno čista kao što je naša ljubav prema reprezentativnom dresu i grbu Crne Gore.

Na kraju bih zahvalio svim građanima Crne Gore za svu ljubav i nesebičnu podršku koju daju našim sportistima tokom svih proteklih godina i decenija.

TATJANA BOKAN

Pokazali smo koliko jedna mala zemlja može da bude velika

Dvadeset godina nije dug period u istoriji jedne države, ali jeste dovoljno vremena da se ispišu stranice koje ostaju za generacije. Kada pomislim na crnogorski sport u ovih 20 godina, prvo pomislim na ljude - sportiste, trenere, stručne timove i sve one koji su svojim radom, odricanjem i vjerom pokazali koliko jedna mala zemlja može da bude velika. Posebna je čast predstavljati svoju državu. Dres sa državnim grbom nosi odgovornost, ali i emociju koju je teško opisati riječima. Svaki nastup za Crnu Goru nosi osjećaj pripadnosti, ponosa i želju da se da više od maksimuma. Upravo su te vrijednosti obilježile put našeg sporta od obnove nezavisnosti do danas. Tokom ovih dvadeset godina ostaje žal sto se ženska odbojkaška reprezentacija nije pojavila na nekom većem takmičenju, ali smo isto tako svjedočili brojnim uspjesima u drugim sportskim kolektivima koji su inspirisali cijelu naciju. Bili su to trenuci zajedničke radosti, ponosa i vjere da se veliki rezultati mogu ostvariti bez obzira na veličinu zemlje iz koje dolazimo. Naši sportisti pokazali su da

se predanost, disciplina i ljubav prema onome što rade uvijek prepoznaju i nagrađuju.

Za mene, najveća vrijednost crnogorskog sporta nije samo u medaljama i rezultatima, već u primjeru koji ostavlja mladim generacijama. Sport nas uči poštovanju, upornosti, zajedništvu i odgovornosti. Upravo kroz te vrijednosti gradimo ne samo uspješne sportiste, već i bolje društvo. Ponosna sam što sam imala priliku da budem dio jednog dijela te priče. Ponosna što sam 17 godina sa ponosom i onom iskrom u očima nosila kapitensku traku jednog nacionalnog tima. Od prvog dana postojanja do svoje reprezentativne penzije nositi grb na srcu je itekako velika čast.

Vjerujem da su najbolje stranice crnogorskog sporta tek pred nama i da će nove generacije nastaviti da pomjeraju granice, noseći sa sobom isti ponos, istu ljubav prema domovini i isti san –da ime Crne Gore predstavljaju na najvećoj svjetskoj sportskoj sceni. Srećan jubilej, 20 godina nezavisnosti i 20 godina sportskih uspjeha koji nas sve povezuju i čine ponosnim.

ANA MARKOVIĆ , novinarka Pobjede

Srebro iz Londona

i dan-danas sija zlatnim sjajem

Uz brojne izazove koje nosi, prije svega zbog rada vikendom i u noćnim satima, te manjka slobodnog vremena, sportsko novinarstvo donosi i brojne benefite. Kao novinarka sam pratila Olimpijske igre u Londonu, Rio de Žaneiru, Tokiju i Parizu, bila na još mnogo velikih takmičenja i imala privilegiju da iz prvih redova pratim

stvaranje istorije crnogorskog sporta.

Bila sam u Malagi onog nezaboravnog 13. jula 2008. godine, kada je Crna Gora na Dan državnosti osvojila evropsko zlato u vaterpolu. Najljepše uspomene me, ipak, vežu za London, kada su „lavice“ osvojile prvu i do sada jedinu olimpijsku medalju za našu zemlju. Srebro

koje i dan-danas sija zlatnim sjajem, jer svi znamo da su ga đevojke zaslužile. Nije im dozvoljeno da se popnu na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja, ali su one tog dana postale „zlatne lavice“ i doček kakav im je priređen u Podgorici vjerovatno niko više nikada neće doživjeti. Obišla sam cijelu Evropu i sve ostale kontinente osim

Sjeverne Amerike i Australije i svjedočila gotovo svim istorijskim uspjesima crnogorskog sporta. Sve je počelo sada već davne 2010. godine, kada je juniorska reprezentacija osvojila bronzu na Svjetskom prvenstvu, a Milena Knežević (sada Raičević), Marina Vukčević (Rajčić) i Majda Mehmedović (Kirmizi) najavile najljepše dane crnogorskog rukometa i sporta uopšte. Zlato je stiglo u Beogradu, nakon nezaboravnih 80 minuta u finalu protiv rukometne dinastije Norveške, četiri mjeseca nakon nepravde u Londonu. Posljednjih godina je manje uspjeha, ali nove generacije „lavica“ i „ajkula“ ulivaju nadu da će se vratiti na put slavnih prethodnika. Nadam se da ću i ja biti dio tih podviga.

NIKOLA NIKOLIĆ, novinar RTCG

Sa „lavicama“ do lavovskih uspjeha

Kada me neko pita zašto sam odabrao sportsko novinarstvo, poneko i pomalo nipodaštavajući našu profesiju, samo se blago nasmijem i sjetim šta sam sve prošao i gdje sam sve bio, kakve velikane sporta sam gledao uživo i sa njima razgovarao kao sa bilo kim drugim.

Od 20 godina, koliko je prošlo od obnove nezavisnosti, 19 sam u „mašini“ dnevne trake kojoj sam se vratio nakon kratkotrajne freelance karijere. Za to vrijeme sam bio na mnogo najvećih takmičenja, velikih ali i malih utakmica i stekao iskustva o kojima mnogi mogu samo da maštaju. Najljepše uspomene vežu me za rukomet. Iako sam iz svijeta košarke, u kojoj sam od svoje devete godine, poklopilo se da povratkom u „Vijesti“ dobijem da pratim sport čiji mi se intenzitet uvijek sviđao, ali sam ga ranije tek sporadično pratio kao novinar.

Prvi zadatak tog juna 2007. bio mi je odlazak na trening kadetske reprezentacije, koju je vodio moj kućni prijatelj Nikola Petrović. Već poslije nekoliko minuta sam uvidio da dvije djevojke od-

skaču i otišao kod Nikole da ih pomenem, a on se samo šeretski nasmijao i rekao mi da imam „dobro oko“. Bile su to djevojke koje sam kasnije pratio na putu ka najvećim uspjesima crnogorskog sporta - Milena Knežević i Majda Mehmedović. Sa „lavicama“ sam bio na prvom velikom takmičenju - Evropskom prvenstvu 2010. godine u Danskoj, kada su sa nekoliko vrhunskih utakmica najavile velika djela. Uslijedilo je razočaranje na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, ali onda i magična, nezaboravna, vjerovatno i neponovljiva 2012. godina. Budućnost je konačno ispunila decenijski san i osvojila Ligu šampiona, a tada niko nije smio da pomisli da će to biti samo uvod u spektakl koji je uslijedio. Olimpijske kvalifikacije u Lionu su pokazale snagu izabranice Dragana Adžića, koje su u Londonu tempirale formu za najvažnije mečeve i ispisale najljepše stranice istorije crnogorskog sporta. Posljednji rukometni meč koji je odigran u londonskoj „Bakarnoj kutiji“ i scene iz završnice pamtiću dok sam živ. Sa tribina sam gledao kako se snovi svih nas ruše u

sekundi, jer je Kaća izgubila loptu. Ali, Bojana se bacila na nju kao da joj život od toga zavisi i s poda ju je dodala Majdi, koja je izborila sedmerac, a Adžić vjerovao Kaći, koja je pogodila za nezaboravno slavlje. Dva dana kasnije, Španija u polufinalu u „Basketball areni“ ni u jednom trenutku nije zabrinula nikoga i osigurana je prva olimpijska medalja u istoriji Crne Gore, već na drugom nastupu na najvećoj svjetskoj smotri. Finale sa Norveškom će ostati vječna rana svih kojima je crnogorski sport na srcu, jer je zlato oteto užasnim suđenjem, koje je dovodilo do očaja sve u crvenim majicama na tribinama, od navijača do članova COK-a i RSCG, ali i malobrojnu novinarsku ekipu iz jedne od najmanjih država Evrope. Revanš je stigao četiri mjeseca kasnije, kada su „lavice“ ispisale još jednu nezaboravnu priču i u finalu Evropskog prvenstva u Beogradu savladale Norvešku. Sada, sa ove distance gledano, vidi se kakav je to bio podvig - ekipa koja je poslije Londona ostalaa bez Bojane Popović i Maje Savić je postala šampion Starog kontinenta, što su

u ovom vijeku uspjele još samo Danska 2002. i Francuska 2018. godine. Preostalih devet puta pehar je završio u trofejnoj sali rukometne dinastije sa sjevera Evrope. Pamtim, naravno, i srceparajuće poraze u Beogradu 2013, Budimpešti 2014. i Koldingu 2015, ali i nestvarne emocije u Podgorici, Skoplju i Ljubljani, kada je nova generacija „lavica“ osvojila bronzu. Pamtim i prvo veliko takmičenje Crne Gore - Evropsko prvenstvo za rukometaše u januaru 2008. u Norveškoj, gdje sam bio jedini novinar iz naše države, šampionate Starog kontinenta i svijeta u košarci, evropsko srebro sa vaterpolistima u Ajndhovenu takođe 2012. godine, ali o Londonu i Beogradu, pa i o herojskom podvigu u Ljubljani, moći ću da pričam i za dvije-tri decenije. Razlog je jednostavan - nikad nisam osjetio takav ponos i jezu kao tada i bio srećan što mogu svima da kažem da sam iz Crne Gore, zemlje koja rađa takva heroine. I nadam se da će u riznici priča još neka u vremenu pred nama zaslužiti da stane uz rame sa tim iz 2012. i 2022. godine...