KM3 - Mikropedija lekcija iz kritične zone by Faculty of Architecture Zagreb

KREŠIMIR BOROŠAK I MATEJ ORKIĆ

KM3: Mikropedija lekcija iz kritične zone A Micropædia of Lessons from the Critical Zone

Od 2021. do 2026. godine grupe pod mentorstvom Idisa Turata na kolegiju Radionica arhitektonskog projektiranja 3 zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta radila je u Zbirci Richter Muzeja suvremene umjetnosti. Svih pet godina krovna tema bila je KM3, nastavljajući se na teorijski okvir Latourova i Weibelova istraživačkog projekta Kritične zone. U ovoj knjizi studenti prve i druge generacije, Krešimir Borošak i Matej Orkić, donose sintetski pregled tema koje proizlaze iz radova 56 studenata i transponiraju ih u lekcije za buduće studente i praksu. Idis Turato kao mentor i Mia Roth-Čerina kao sugovornica i gošća kritičarka svih izdanja radionice svojom uredničkom ulogom zaokružuju jednu fazu pedagoškog projekta. From 2021 to 2026, groups under the mentorship of Idis Turato within the Architectural design studio 3 of the Faculty of Architecture in Zagreb, worked in the Richter Collection of the Museum of Contemporary Art. All five years the main theme was KM3, following the theoretical framework of Latour and Weibel’s research project Critical Zones. In this book, students of the first and second generation, Krešimir Borošak and Matej Orkić, bring a synthetic overview of the topics which emerged from the works of 56 students, transposing them into lessons for future students and practice. Idis Turato, as mentor, and Mia Roth-Čerina, as interlocutor and guest critic across all editions of the workshop, bring one phase of the pedagogical project to completion through their editorial roles.

Uvodi | Introductions 11—71

KM3: Mikropedija lekcija iz kritične zone | A Micropædia of Lessons from the Critical Zone

Krešimir Borošak i Matej Orkić: Thematic frameworks | Tematski okviri 73—235

Indeks studentskih radova | Student Works Index 237—263

Matija Pogorilić: Epilog | Epilogue 267—273

Literatura | Bibliography 276—277

Idis Turato: Uvodno predavanje | Introductory Lecture Maroje Mrduljaš: Dijagnoza je produktivnija od propisivanja | Diagnosis Is More Productive than Prescription Vesna Meštrić i Morana Matković: Kuća kao otvoreno mjesto | House as an Open Place Mia Roth-Čerina: Obrazovanje u kritičnoj zoni | Education in the Critical Zone

∴

metabolizmi metabolisms 78—99

⚘

habitat habitat 102—129

☉

ljušture husks 132—149

♞

uprizorenja stagings 152—173

❂

vernakular vernacular 176—197

✣

identitet identity 200—233

K. Lauc: Biotop | Biotope S. Biljan: Feral Bakar L. Šarić: EL-TO S. Sudinja: Celulla Catastropha P. Vlahek: Šumski refugij | Forest Refugium M. Orkić: Neolimes Brijuni | Neolimes Brioni M. Perać Kovač: Ugljična petlja | Carbon Loop P. Štefiček: Jezera Savica | Savica Lakes A. Patljak: EUridika | EUrydice I. Kosić: Fosfor Gradina | Phosphorus Fort N. Toplek: 3 doka i tunel | 3 Docks and a Tunnel M. Pogorilić: Sirana | Cheese Farm N. Barać: Kravolik | Cowscape P. Dragošević: Praznik – bombe, rašpe, livorveri | Festival - bombs, rasps, revolvers N. Bucul: Novi vernakular | New Vernacular I. Car: Elementi istarske arhitekture | Elements of Istrian Architecture T. Tolj: Kulješovljev raumplan | The Kuleshov Raumplan K. Borošak: Beštije iz Bekije | Beasts from Bekija F. Polan: Plominski mitocen | Plomin Mythocene S. Galić: Između smrti | Between deaths B. Žganjer Šram: Propostium suggestium in mari Adriatico F. Hodalj: Redukcija granice | Reduction of the Border

Bucul, Vlahek, Borošak, Pinjušić, Krstičević, Lauc, Pogorilić, Vukušić, Barać, Vekarić, Patljak; Car, Orkić, Peruško, Čilić, Polan, Jugovac, Dragošević, Brnetić, Junaković, Radović, Tihomirović, Bošnjak, Špadina, Perać Kovač, Žganjer Šram, Hodalj, Biljan, Kostrenčić, Toplek, Bobetko; Maslovar, Lukenda, Galić, Šarić, Sudinja, Gržalja, Špigić, Omazić x Omazić, Lencur, Kosić; Tolj, Štefiček, Čuljak, Lapić, Šubat, Kožar, Marković Juričak, Kovačević, Matozan, Slivar, Petračić, Čulić, Mezić

KM³ na konferenciji Climate Collectivism, Institut Pratt, New York, SAD, 2022. | KM³ at the Climate Collectivism Conference, Pratt Institute, New York City, USA, 2022. © Mia Roth Čerina

UVODI INTRODUCTIONS

IDIS TURATO

Uvodno predavanje Introductory Lecture MAROJE MRDULJAŠ

Dijagnoza je produktivnija od propisivanja Diagnosis Is More Productive than Prescription

VESNA MEŠTRIĆ I MORANA MATKOVIĆ

Kuća kao otvoreno mjesto House as an Open Place MIA ROTH-ČERINA

Obrazovanje u kritičnoj zoni Education in the Critical Zone

Idis Turato sa studentima prve generacije. | Idis Turato with students from the first generation. © Antonio Patljak

IDIS TURATO

Uvodno predavanje | Introductory Lecture

1. 2.

Alles Ist Architektur, Bau 1/2, 1968 The Caiyuanba Bridge in Chongqing, China, photograph by Mark Horn, Getty Images 3. We inhabit the space and time of the Anthropocene – Earth’s youngest geological stratum, shaped by millennia of human activity. The global world and the urban age have created a state of total urban connectivity and infrastructural provision, as well as the networking of all production, energy, social, ecological, and digital systems across all parts of Earth. This gives rise to a need for new knowledge, different relationships, and new approaches to planning and design in architecture. 4. Neil Brenner, Anthropocene, Urban Theory Lab, Harvard GSD, 2013 5. Earth’s infrastructures 6. Edward Burtynsky, Antropocene, photographs, Steidl, 2018 7. Dutch greenhouses at night, photograph by Luca Locatelli 8. Copy of Eiffel Tower in China, Reuters 9. New technologies, bioengineering, and infrastructural and digital connectivity now transcend the boundaries of what is typically understood as urban, powerfully extending into remote, seemingly peripheral rural and agricultural areas – sites where traditional and renewable energy sources are harnessed. Conversely, diverse ecosystems, numerous species, and various forms of life associated with the natural realm freely penetrate cities, thereby defining a completely new operational landscape: the space of Post-Anthropocene Architecture. 10. Randstad, Netherlands, 1850-2000. Crossover architecture urbanism technology, TU Delft, 010 Publishers, Netherlands, 2006 11. Herzog - De Meuron, ETH Studio Basel, Switzerland: An Urban Portrait, 2005 12. Ivan Alvarado, Reuters, Atacama salt flat – Rockwood lithium plant, 2018 13. Oil Rocks, oil platform in Azerbaijan, 1974 14. Zagreb, Paromlin, city centre, 2021 15. "Animals in the Big City" series, Thomas Jackson, 2011 16. Agnes Denes, Wheatfields for Manhattan, Battery Park City Landfill, May 1 – September 30, 1982, New York 17. Agnes Denes, Harvest, Battery Park City Landfill, 1982, New York 18. Such phenomena and new spatial relationships – bridging the artificial and the natural, the urban and the rural, the analog and the digital – are referred to as "Critical Zones" in the recent research of Bruno Latour. The term Critical Zones is used to describe and interpret various locations situated within the Earth’s thin, permeable, hyper-sensitive, and fragile living surface layer – extending from mountain peaks, across valleys, cities, fields, deserts, forests, and jungles, all the way to islands, seas, and the depths of groundwater.

introduction

19. Graham, Joseph, Newman, William, and Stacy, John, 2008, The geologic time spiral—A path to the past, United States Geological Survey, 2007 20. Alexander von Humboldt, Chimborazo volcano, Ecuador, 1807 21. Alexander von Humboldt, various models of Earth’s crust 22. Critical Zones, Bruno Latour and Peter Weibel, ZKM, Karlsruhe, 2020 23. INSIDE, a lecture-performance by Bruno Latour, 2018, Images and animation: Alexandra Arènes, Axelle Grégoire and Sonia Levy 24. Critical Zones, in contrast to modernist zones and the use of surfaces in urban planning, is understood as primarily a living, sensitive, borderline layer of the Earth’s crust, a space that breathes, grows and constantly changes, develops in the interaction of people, animals, numerous species, rock, soil, water and air. Critical Zones require a different view from architects, a "new perspective" and spatial visualizations with which they can be more clearly seen, explained and moderated as new relationships in the environment, important for the management of space exposed to the challenges of climate change. 25. Paola Antonelli, Triennale di Milano, Broken Nature: Design Takes on Human Survival, 2019 26. Moving Boundaries in the Alps: Italian Limes, Venice Architecture Biennale 2014, by Folder and collaborators 27. Rosalind Krauss, Sculpture in expanded field, Diagram, 1979. and InfraNet Lab, Architecture in expanded field, Diagram, 2009. 28. Alexandra Arènes, Terra Forma, Speculative Map, 2020 29. Benjamin H. Bratton, The Stack: On Software and Sovereignty, 2016 30. Post-Anthropocene architecture must therefore move beyond Vitruvian theories; furthermore, the space and time of Critical Zones require architects to supplement Le Corbusier’s Modulor with new relationships that do not place the human exclusively at the center of the design process. Post-Anthropocene architecture critically examines the impact of the Copernican, Darwinian, Freudian, and Digital Revolutions on society as a whole, while exploring alternative positions and roles for humanity in relation to the environment, urban development, technology, and impending evolutions. 31. Le Crobusier, Modulor, Ernst Neufert, Cortical Homunculus 32. Neri Oxman, Crebs Cycle of creativity, MIT Media Lab, 2018. 33. Pierre Huyghe, Untilled (Liegender Frauenakt), Documenta 13, 2011-12 34. Hito Steyerl How Not to Be Seen: A Fucking Didactic Educational MOV File, 2013 35. Simon Denny, Amazon worker cage patent, 2019 36. If we accept the premise that humanity and its activities have come to resemble a geological force, we must urgently address the question of how an architectural understanding of the environment can conceptualize the planet – the space surrounding us all. Architectural intelligence – the skill of registering, connecting, and designing the relationships between spatial actors grappling with the challenges of climate change—will aid in comprehending the new links between humanity, nature, "new nature," archaeology, ecology, politics,

uvod

and urbanization, as well as their emerging scales, compositions, relationships, and dynamics. 37. Michael Heizer, Garden Valley, Nevada, 1972 -2020 38. Philippe Rahm, faded exterior, Taichung 39. Olafur Elliasson, Riverbed, Louisiana Museum, 2014 40. Post-Anthropocene architecture explores new design possibilities, introducing into general discourse a different way of architectural reflection freed from the exclusivity of construction, where architecture is seen as a discipline dedicated to the world as a whole, architecture as a set of knowledge and protocols that, thanks to diagrammatic and systemic ways of thinking about anything, has the skill and ability to think about everything. Everything is Architecture, Architecture is everything! 41. Hans Hollein, Aircraft Carrier City in Landscape, project, MoMa, 1964 42. Alles ist Architektur, Hans Hollein, Bau ½, 1968 43. Akustički lokatori, nepoznati autor, armirani beton, Velika Britanija, 1941-1945 44. Philippe Rahm, A building as a convective form, 2010 45. Pierre Huyghe, After ALife Ahead, Munster, 2017 46. KM3 47. Km3 observes, explores, and defines a zone encompassing land, water, the subsurface, and the air – a clearly defined spatial segment measuring one cubic kilometer. Km3 evolves and thrives upon the land's green infrastructure, utilizing layers of the Anthropocene – soil, the subsurface, the atmosphere, water, natural species, non-humans, machines, and artificial systems – as actors in a self-sustaining spatiotemporal composition. Km3 is a "new nature" project aimed at creating a resilient, sustainable, and more equitable society for all. 48. Axonometric diagram of the critical zone, Alexandra Arènes, 2022 49. Mark Smout and Laura Allen, #LATBD USC Libraries, LA, 2016 50. Design-earth projects, El Hadi Jazairy and Rania Ghosn, 2018 51. ibid 52. ibid 53. recommended reading 54. recommended reading front pages (Reyner Banham: Los Angeles – The Architecture of Four Ecologies; Koerta van Mensvoort, Hendrik-Jan Grievink: Next Nature – Nature Changes Along with Us; Frédérique Aït-Touati, Alexandra Arènes and Axelle Grégoire: Terra Forma – A Book of Speculative Maps; Infranet Lab / Lateral office: Coupling - Pamplet architecture 30; Hans Hollein: Alles Ist Architektur, Bau 1/2; Bruno Latour: Reset Modernity!; Bruno Latour, Peter Weibel: Critical Zones – The Science and Politics of Landing on Earth; AMO / Rem Koolhaas: Countryside – A Report. 55. Armin Linke, Mountain with Antennas (The Appearance of That Which Cannot be Seen), Milano, 2016 This material contains copyrighted images reproduced without commercial intent, utilized strictly as illustrations for teaching under Article 198 of the Croatian Copyright and Related Rights Act.

introduction

KM³ na simpoziju Architectural Education in Times of Uncertainty, TU Delft, Delft, Nizozemska, 2022. | KM³ at the Architectural Education in Times of Uncertainty symposium, TU Delft, Delft, the Netherlands, 2022. © Marcel Bilow 43

MAROJE MRDULJAŠ

Dijagnoza je produktivnija od propisivanja* Arhitektura je i dalje medij fizičke artikulacije svijeta. No taj medij više ne podliježe univerzalnim gramatikama niti općeprihvaćenim vrijednostima. U suvremenim uvjetima značenja stalno klize između fizičkoga i digitalnoga, između prostora, informacije i slike, između djelovanja moći i svakodnevice. U epohi ekstremne izloženosti informacijama sve je teže razlikovati argument od retorike, analizu od „performansa”, autentičnost od poze. Diskurs proizvodi legitimaciju brže nego što je moguće uspostaviti kritičku provjeru. U takvim entropijskim uvjetima moralizacija prestaje biti operativna. Normativni sudovi ne nude orijentaciju, nego dodatno zamućuju okvire na temelju kojih se prostor, diskurs i praksa vrednuju i tumače. Umjesto toga, nužna je kritička distanca koja omogućuje snalaženje unutar dominantnoga fizičkog i digitalnog ambijenta obilježenoga šumom, zasićenošću i trajnom hiperekspozicijom. Utoliko je u eudkaciji ključno uspostaviti polazišta instrumentarija za čitanje suvremenih situacija — grada, doživljaja i društvenog konteksta — u uvjetima u kojima je dijagnoza produktivnija od propisivanja. Grad: Prema operativnom asemblažu

Grad više nije moguće misliti kao stabilan plan, dovršenu cjelinu ili primarno fizičku formu. Tijekom posljednjih desetljeća postaje jasno da se urbanost oblikuje putem paralelnih tehnoloških, infrastrukturnih i informacijskih sustava koji često djeluju izvan vidljivog polja klasičnog urbanizma (Benjamin Bratton). Grad se sve manje razumije kao prostor, a sve više kao proces, mreža odnosa i režim funkcioniranja (Keller Easterling). U tom kontekstu tehnologija mijenja temeljne odnose između prostora, vremena i prisutnosti kako u doživljajnom, tako i u političkom smislu (Paul Virilio). Urbanizam se pomiče od oblikovanja forme prema čitanju i razumijevanju sustava koji proizvode prostorne učinke, često bez jasnog autora i bez tradicionalne hijerarhije. Grad se promatra kao operativni sklop fizičkoga i virtualnoga, lokalnoga i planetarnoga, u kojem se arhitektura i urbanizam moraju nositi s uvjetima koji nadilaze njihove povijesne disciplinarne okvire. 44

uvod

MAROJE MRDULJAŠ

Diagnosis Is More Productive than Prescription* Architecture remains a medium through which the world is physically articulated. Yet this medium is no longer governed by universal grammars or commonly accepted values. Under contemporary conditions, meanings continuously shift between the physical and the digital, between space, information, and image, and between the operations of power and everyday life. In an era of extreme exposure to information, it is becoming increasingly difficult to distinguish argument from rhetoric, analysis from “performance,” and authenticity from posture. Discourse produces legitimacy faster than critical scrutiny can be established. Under such entropic conditions, moralisation ceases to be operational. Normative judgements offer little orientation. Instead, they further obscure the frameworks through which space, discourse, and practice are evaluated and interpreted. What is required is a critical distance that enables us to navigate the dominant physical and digital environment, characterised by noise, saturation, and permanent hyper-exposure. In education, it is therefore crucial to establish the foundations of a set of instruments for reading contemporary situations—the city, experience, and the social context—under conditions in which diagnosis is more productive than prescription. The City: Toward Operational Assemblage

The city can no longer be understood as a stable plan, a completed whole, or a primarily physical form. Over the past several decades, it has become increasingly clear that urbanity is shaped by parallel technological, infrastructural, and informational systems that often operate beyond the visible field of conventional urbanism (Benjamin Bratton). The city is understood less and less as a space and increasingly as a process, a network of relations, and an operational regime (Keller Easterling). Within this context, technology transforms the fundamental relations between space, time, and presence, both experientially and politically (Paul Virilio). Urbanism is shifting away from the design of form towards the reading and understanding of systems that produce spaintroduction

Doživljaj: Tijelo, atmosfera, digitalno

Percepcija prostora nije reducirana na pogled, kompoziciju ili reprezentaciju. Doživljaj možemo razumjeti kao složen, difuzan i tjelesno utemeljen proces koji uključuje vrijeme, atmosferu, pamćenje i margine osjeta. Koristan teorijski okvir jest povratak na fenomenološko razumijevanje prostora, ali ne kao nostalgični odmak od suvremenosti, nego kao alat za kritiku njenih aktualnih redukcija (Juhani Pallasmaa). Posebno se ističe pomak od vizualne dominacije prema atmosferi u proširenom smislu, u kojima se prostor ne samo percipira nego fiziološki (psihofizički) doživljava dok s klimatskim promjenama sve više važnosti pridajemo mikroklimama i njihovoj temperaturi, vlažnosti i kemijskom sastavu (Philippe Rahm). Istodobno, digitalna kultura proizvodi oprečan fenomen: glatko, ubrzano i preeksponirano iskustvo koje osiromašuje dubinu percepcije (Byung-Chul Han). Kako danas uopće misliti iskustvo prostora u uvjetima istodobne atmosferske i medijske uronjenosti? Situacija: Orijentacija u šumu

U suvremenosti smo trajno uronjeni u prostorni, informacijski i simbolički višak. Prostor se doživljava kao kontinuirani ambijent bez jasnih granica, hijerarhija ili razlika, dok se informacija širi u obliku šuma, sprawla i fragmentiranih narativa (Metahaven). Umjesto traženja „čistih” prostora ili nedvosmislenih alternativa, naglasak možemo staviti na razumijevanje junka kao dominantnog stanja suvremenosti kako u fizičkom, tako i u digitalnom okolišu (Rem Koolhaas). Utoliko je arhitektonski junkspace slučajna, pa i ponekad prezrena avangarda naše digitalne suvremenosti. Prostorna nesređenost i informacijska zasićenost nisu samo estetski problemi, nego oni presudno oblikuju političke, društvene i perceptivne uvjete svakodnevice. U takvoj situaciji nametanje reda čini se izlišnim, a ključni problemi su orijentacija, filtriranje i uspostavljanje distance unutar zaglušujućeg i zasljepljujućeg šuma i preeksponiranosti (Hito Steyerl). U edukaciji fokus postavljamo na dijagnozu stanja u kojem navigacija postaje osnovna kognitivna, pa i politička vještina.

uvod

tial effects without a clearly identifiable author or a traditional hierarchy. The city is approached as an operational assemblage of the physical and the virtual, the local and the planetary. Architecture and urbanism must therefore engage with conditions that exceed their historical disciplinary frameworks. Experience: Body, Atmosphere, Digitality

The perception of space cannot be reduced to vision, composition, or representation. Experience may be understood as a complex, diffuse, and bodily grounded process involving time, atmosphere, memory, and the margins of sensation. A return to a phenomenological understanding of space provides a useful theoretical framework—not as a nostalgic retreat from contemporaneity, but as an instrument for criticising its current reductions (Juhani Pallasmaa). Particularly important is the shift away from visual dominance and towards atmosphere in an expanded sense. Space is not merely perceived; it is experienced psychophysically. With climate change, increasing importance is also being assigned to microclimates and to their temperature, humidity, and chemical composition (Philippe Rahm). At the same time, digital culture produces an apparently opposing phenomenon: a smooth, accelerated, and overexposed experience that diminishes the depth of perception (ByungChul Han). How can we think about spatial experience today under conditions of simultaneous atmospheric and media immersion? The Situation: Orientation within Noise

Contemporary life involves permanent immersion in a surplus of space, information, and symbols. Space is experienced as a continuous environment without clear boundaries, hierarchies, or distinctions, while information proliferates in the form of noise, sprawl, and fragmented narratives (Metahaven). The search for “pure” spaces or unambiguous alternatives appears to be exhausted. Instead, emphasis may be placed on understanding junk as the dominant condition of contemporaneity, in both physical and digital environments (Rem Koolhaas). Architectural Junkspace is, in this sense, an accidental—and at times disparaged—avant-garde of our digital present. Spatial disorder and informational saturation decisively shape the political, social, and perceptual conditions of everyday life. In such a situation, the introduction

Dodatak: rub grada**

Rubovi grada golemi su teritoriji s često slabo raspoznatljivim granicama i raznolikim, amorfnim teksturama. Formalni principi na te teritorije nemaju utjecaja, a razvojna logika slijedi vlasništvo, okrupnjenost parcela, razne oblike legislativa, infrastrukturnu opskrbljenost (Keller Easterling). Pitanje konteksta je gotovo irelevantno, vodeći urbani entiteti su infrastrukturni elementi i velike specijalizirane zone (trgovanje, logistika, proizvodnja, otpad…). Enklave prirode apsorbirane su u artificijelni okoliš, razvija se „treća priroda / treći pejzaž“ (Gilles Clément). Rubovi grada su redovito naseljeni, iako nisu mišljeni kao socijalni prostor, okoliš je postkulturni (ponekad i posthuman), „autorska“ arhitektura se pojavljuje kao ekstremni izuzetak. Taj naizgled bezoblični, psihodelični ili tjeskobni pejzaž potencijalno je i prostor slobode: izvan urbanih i prirodnih zaštićenih područja, izvan vizura, izvan kulturne debate… Koja logika (odnosno neizgledno odsustvo logike u tradicionalnom smislu) usmjerava razvoj ruba grada? Kakvi procesi i događaji se tamo odvijaju? Kakve prostorne konfiguracije se tamo pronalaze? Kako definiramo (urbanu) ekologiju ruba grada? Postoje li oblici društvenosti i pripadne arhitekture koje će svoje „prirodno“ stanište naći na rubu? *

Uvodni tekst za kolegij Istražvački seminar: arhitektura 2, akademska godina 2025.–26.

Uvodni tekst za kolegij Radionica primijenjenog istraživanja, akademska godina 2025.–26.

uvod

imposition of order appears redundant. The central problems become those of orientation, filtering, and the establishment of distance within deafening and blinding conditions of noise and overexposure (Hito Steyerl). In education, the focus is placed on diagnosing a condition in which navigation becomes a fundamental cognitive, and potentially political, skill. Appendix: The Urban Edge**

Urban edges are vast territories, often characterised by poorly discernible boundaries and heterogeneous, amorphous textures. Formal principles exert little influence over these territories. Their developmental logic follows patterns of ownership, the consolidation or fragmentation of plots, different regulatory regimes, and the availability of infrastructure (Keller Easterling). Context becomes almost irrelevant. The dominant urban entities are infrastructural elements and large specialised zones devoted to commerce, logistics, production, waste management, and related functions. Enclaves of nature are absorbed into an artificial environment, giving rise to a “third nature” or “third landscape” (Gilles Clément). Urban edges are regularly inhabited, even though they were not conceived as social spaces. Their environment is post-cultural and, at times, post-human. “Authorial” architecture appears only as an extreme exception. Yet this seemingly formless, psychedelic, or unsettling landscape may also constitute a space of freedom: outside established urban areas and protected natural territories, outside prominent views, and outside cultural debate. What logic—or what apparent absence of logic in the traditional sense— directs the development of the urban edge? What processes and events take place there? What kinds of spatial configurations can be found? How should the urban ecology of the edge be defined? Are there forms of sociality, together with corresponding forms of architecture, that might find their “natural” habitat at the urban edge? *

Introductory text for the course Research Seminar: Architecture 2, academic year 2025-26

Introductory text for the course Applied Research Workshop, academic year 2025-26

introduction

Vjenceslav Richter, Idejni projekt uređenja vrta uz obiteljsku vilu na Vrhovcu, s ukopanim natkrivenim galerijskim prostorom i mrežom pješačkih staza, 1985. Izvor: Arhiv Vjenceslava Richtera - Muzej suvremene umjetnosti Zagreb | Vjenceslav Richter, conceptual design for the landscaping of the garden surrounding a family villa in Vrhovec, with a sunken covered gallery space and a network of pedestrian paths, 1985. Source: Vjenceslav Richter Archive, Museum of Contemporary Art Zagreb 51

VESNA MEŠTRIĆ, MORANA MATKOVIĆ

Kuća kao otvoreno mjesto U atmosferi radne sobe u kući arhitekta i umjetnika Vjenceslava Richtera već sredinom šezdesetih godina nastaju prvi pisani tragovi ideje o osnivanju zbirke. Richter se tada već više od desetljeća bavio „istraživanjima s područja likovne sinteze sa naročitim naglaskom na urbanizam sinteze“1 i bio posve zaokupljen istraživanjem i rješavanjem odnosa jedinice i prostora, problemom gravitacije, idejom pokreta, problemom sinteze likovnih umjetnosti i istraživanjem novih mogućnosti geometrijskih tijela i oblika. Uvijek na granici između istraživanja i eksperimenta, racionalnoga i iracionalnoga, arhitekture i likovnosti, njegovo je stvaralaštvo i djelovanje pedesetih godina 20. stoljeća obilježio rad grupe EXAT 51, šezdesetih Nove tendencije i arhitektonsko-urbanistički projekt „Sinturbanizam“ zbog kojeg je osnovao i obrazovao jednu interdisciplinarnu grupu, koja je kasnije radila na razvijanju ideje sinturbanizma i koja je, kako sam navodi, došla do određenih rezultata naročito u području uštede energije, ekonomije građenja, racionalizacije komunalija, zaštite prirodne okoline itd.2 Upravo je te rezultate Richter želio ostaviti društvu na raspolaganje kako bi se rad na tim temama nastavio, a kuća poprimila javnu namjenu – „…prišao sam proširenju kuće da bih mogao u prvom redu nastaviti istraživanja s područja sinturbanizma, a također da mogu izložiti likovna djela u permanentnoj postavi kako bi mogla biti dostupna javnosti.“3 Planirana donacija ili donacija u izgradnji, kako je sam Richter opisuje4, zbirka umjetničkih radova i kuća, u sebi je od početka imala ideju otvorenosti i proširivanja kako stvaralaštvom arhitekta i umjetnika, tako i teritorijalno. Kao što Richterov „Reljefometar“ možemo opisat kao primjer „otvorenog djela“5, tako obiteljsku kuću 1 Vjenceslav Richter. Pismo Izvršnom vijeću Skupštine Općine Črnomerec, predmet: Prijedlog o darovanju kuće Vrhovac 38 u društveno vlasništvo i prijedlog o namjeni, 3. 9. 1979. (Arhiv Vjenceslav Richter). 2 Ibid. 3 Ibid. 4 Vjenceslav Richter. Statut zbirke Richter – rukopis (Arhiv Vjenceslav Richter). 5 Lovorka Magaš. „Reljefometar Vjenceslava Richtera – odnos originala i varijante“, u Anali galerije Antuna Augustinčića, XXVIII-XXIX, br. 28–29: 249–270. 52

uvod

VESNA MEŠTRIĆ, MORANA MATKOVIĆ

House as an Open Place The first written traces of an idea to establish the Collection of architect and artist Vjenceslav Richter emerged in the atmosphere of his own house’s study-room as early as the mid-1960s. By then, Richter had already been engaged in “research in the field of artistic synthesis with particular emphasis on an urbanism of synthesis”1 for more than a decade, and was entirely preoccupied with researching and resolving the relationship between a unit and space, the problem of gravity, the idea of movement, the problem of synthesis in visual arts, and the exploration of new possibilities for geometric bodies and forms. Always at the boundary between research and experiment, the rational and the irrational, architecture and visual art, his creative work and activity in the 1950s were marked by the work of EXAT 51, in the 1960s by New Tendencies and the architectural-urban project Synthurbanism, because of which he founded and trained an interdisciplinary group that later worked on developing the idea of synthurbanism and which, as he himself states, achieved certain results, particularly in the field of energy saving, construction economy, rationalisation of utilities, protection of the natural environment, etc.2 It was precisely these results that Richter wished to leave at society’s disposal so that work on these topics could continue, while the house would acquire a public purpose – “… I undertook the extension of the house so that I could, first and foremost, continue research in the field of synthurbanism, but also so that I could exhibit works of art in a permanent display in order to make them accessible to the public.”3 The planned donation (or donation under construction, as Richter himself describes it4), the collection of artworks and the house, contained within itself from the very beginning an idea of openness and expansion, both through the creative work of the architect/artist and territorially. Just as Richter’s 1 Richter, Vjenceslav. Letter to the Executive Council of the Assembly of the Municipality of Črnomerec, subject: Proposal on the donation of the house at Vrhovac 38 into social ownership and proposal on its purpose, 3.9.1979. (Vjenceslav Richter Archive) 2 Ibid. 3 Ibid. 4 Richter, Vjenceslav. Statute of the Richter Collection – manuscript (Vjenceslav Richter Archive)

introduction

Vjenceslava Richtera možemo konceptualno opisati kao „otvoreno mjesto“. Osmišljena kao prostor privatnoga, transformirala se u prostor javnoga i postala to „otvoreno mjesto“ koje se mijenja i raste svakim novim čitanjem, odnosno putem svakoga novog umjetničkog / istraživačkog / edukativnog projekta, kao i novog dijaloga. Zbirka umjetničkih radova i kuća6 su službeno darovani Gradu Zagrebu 30. prosinca 1980. godine, a 1996. Stručni kolegij Galerije suvremene umjetnosti (od 1998. Muzej suvremene umjetnosti) službeno prihvaća upravljanje Zbirkom Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter, s ciljem da ona postane studijski centar za suvremenu umjetnosti, posebno pokreta novih tendencija, te da kao galerijski i istraživački centar postane otvorena za javnost. Zbirka je otvorena za javnost 2000. godine i postala je primjer uspješne suradnje, tada još uvijek živućega, umjetnika i institucije. Zbirka umjetničkih radova upisana je 2011. na popis zaštićenih kulturnih dobara, a od 2026. kuća Richter ima status zaštićenoga kulturnog dobra. Osim što je Zbirka, sukladno muzeološkim standardima, posvećena istraživanju i čuvanju ostavštine Vjenceslava Richtera, ona kontinuirano stvara izložbeni i edukativni program realizirajući projekte putem suradnje i dijaloga sa suvremenim umjetnicima i umjetnicama, kao i s obrazovnim i kulturnim institucijama i organizacijama. Početak dijaloga s Arhitektonskim fakultetom i kolegijem Radionica arhitektonskog projektiranja je 2020. godina kada, u jeku restrikcija nastalih kao posljedica pandemije korone, profesor Idis Turato traži „novi“ prostor za rad i izvedbu kolegija prihvatljiv za novu organizaciju nastave. Tada prva grupa studenata i studentica „useljava“ u Zbirku i u kuću (u galerijski prostor, u aktualne izložbe, u ambijent stana i u vrt) i radeći na svojim projektima, suptilno, spontano i nesvjesno počinje doprinositi identitetu Zbirke i kuće u duhu Richterove vizije što bi one trebale biti. Premještanjem dijela nastavnog procesa u Zbirku Richter otvorio se drugačiji okvir rada. Kuća, vrt, galerijski prostor i aktualne izložbe nisu pritom bili neposredna tema obrazovnog programa, nego ambijent u kojem se nastava održavala i koji je na različitim razinama utjecao na način na koji su studenti razmišljali, istraživali i projektirali. Odnos prema Richterovu nasljeđu uspostavljao se uglavnom posredno, boravkom u prostoru, u nje6 Danas Zbirka sadržava 188 umjetničkih radova nastalih u razdoblju od 1963. do 2002. i iznimno vrijedan arhiv i biblioteku autora. Uz umjetničke radove, donacija uključuje i kuću s vrtom i garažom ukupne površine 1201 m2. 54

uvod

“Reliefmeter” can be described as an example of an “open work”5, so can Vjenceslav Richter’s family house conceptually be described as an “open place”. Conceived as a private space, it transformed into a public space and became that “open place” that changes and grows through every new reading, i.e. through every new artistic / research / educational project, and new dialogue. The collection of artworks and the house6 were officially donated to the City of Zagreb on December 30 1980, and in 1996 the Expert Council of the Gallery of Contemporary Art (from 1998 the Museum of Contemporary Art) officially assented the management of the Vjenceslav Richter and Nada Kareš Richter Collection with the aim of it becoming a study centre for contemporary art, particularly the New Tendencies movement, while being open to the public as a gallery and research centre. The Collection was opened to the public in 2000 and became an example of successful cooperation between the institution and the artist, who was still alive at the time. The collection of artworks was included on the national list of protected cultural heritage in 2011, and the Richter House has had the status of a protected cultural property since 2026. In addition to the Collection being, in accordance with museological standards, dedicated to the research and preservation of Vjenceslav Richter’s legacy, it continuously runs an exhibition and educational programme, realising projects through collaborations and dialogue with contemporary artists, as well as with educational and cultural institutions and organisations. The beginning of the dialogue with the Faculty of Architecture and the Architectural Design Studio course dates to 2020 when, at the height of the restrictions resulting from the coronavirus pandemic, professor Idis Turato sought a “new” space for working and running the course in line with the new requirements for teaching. At that time, the first group of students “moved into” the Collection and the house (into the gallery space, into the current exhibitions, into the ambience of the apartment and into the garden) and, while working on their projects, subtly, spontaneously and unconsciously began to contribute to the identity of the Collection and the house, aligning with the spirit of Richter’s vision of what the Collection and the house should be. 5 Magaš, Lovorka. Vjenceslav Richter’s Reliefmeter – the relationship between the original and the variant, in: Annals of the Antun Augustinčić Gallery XXVIII–XXIX, no. 28–29: 249–270 6 Today the Collection contains 188 artworks created in the period from 1963 to 2002 and an exceptionally valuable archive and library of the author. In addition to the artworks, the donation also includes the house with garden and garage with a total area of 1201 m².

introduction

govoj mjeri i organizaciji, granicama između interijera i vrta, prisutnošću umjetničkih radova, a ponajviše u dijalogu između kuće arhitekta, zbirke i muzejske institucije. Upravo je ta svakodnevna izloženost specifičnom ambijentu omogućila čitanja koja nisu bila unaprijed zadana niti usmjerena isključivo na interpretaciju Richterova opusa, ali su se razvijala u dodiru s prostorom oblikovanim njegovim načinom mišljenja. Zbirka je postala više od mjesta održavanja nastave, oblikujući se kao specifičan radni prostor u kojem se odvijao nastavni proces odmaknut od uobičajenih akademskih formata, otvoren prije svega eksperimentu. U takvom ambijentu studentski radovi, iako nisu izravno interpretirali niti ilustrirali Richterove ideje, svojim su odnosom prema prostoru posredno otvarali pitanja prostora, odnosa, strukture, privremenosti i načina korištenja arhitekture. Suradnja s Arhitektonskim fakultetom tako je proširila načine na koje Zbirka može djelovati jer studenti nisu bili samo posjetitelji ni korisnici programa, nego privremeni aktivni sudionici njezina života. Njihova prisutnost, rad i javna predstavljanja projekata uveli su nove ritmove i oblike korištenja prostora te otvorili Zbirku publici koja s njom prije nije nužno bila povezana. Vrijednost takve suradnje stoga nije samo u obrazovnom programu nego i u stvaranju dugotrajnijeg odnosa između institucije, studenata i nastavnika. U tom novom ambijentu nastavni proces izmiče standardima, odstupa od ustaljenih predavačkih formata, a fizičko premještanje unosi eksperiment u pedagoški proces. Zbirka, osim što je prostor nastave, postaje i izlagački prostor tog eksperimenta. Upravo se u takvim oblicima suradnje potvrđuje da Zbirka Richter nije prostor dovršene i zatvorene interpretacije, nego mjesto koje svoju relevantnost gradi novim odnosima i načinima korištenja. Višegodišnja suradnja s Arhitektonskim fakultetom pokazala je da se baština može čuvati i tako da ostane dostupna radu, eksperimentu i dijalogu, upravo kako je i Richter zamišljao njezinu budućnost sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

uvod

Relocating part of the teaching process to the Richter Collection opened a different framework for work. The house, garden, gallery space and current exhibitions were not the immediate subject of the educational programme, but rather the ambience in which teaching took place and which, on different levels, influenced the way in which students thought, researched and designed. The relationship towards Richter’s legacy was established mainly indirectly, through being in the space, through its scale and organisation, the boundaries between the interior and the garden, the presence of artworks, and above all in the dialogue between the architect’s house, the collection and the museum institution. It was precisely this everyday exposure to the specific ambience that enabled readings which were neither predetermined nor directed exclusively towards the interpretation of Richter’s oeuvre, but developed through contact with a space shaped by his way of thinking. The Collection thus became more than a place where teaching was conducted, morphing into a specific working environment in which teaching processes removed from usual academic formats took place, open above all to the experimental. Student projects, although they did not directly interpret or illustrate Richter’s ideas, implicitly raised questions of space, relations, structure, temporariness and ways of using architecture, merely by their relationship towards the space. The collaboration with the Faculty of Architecture thus expanded the Collection’s modes of operation, as the students were not merely visitors or users of the programme, but temporary active participants in its life. Their presence, work and public presentations of projects introduced new rhythms and forms of use and opened the Collection to a public that had not necessarily previously been connected with it. The value of such collaboration is therefore not only in the educational programme, but also in the creation of a longer-term relationship between the institution, students and teachers. In this new ambience, the teaching process escapes standards, departs from established lecture formats, while physical relocation introduces experiment into the pedagogical process itself. The Collection, in addition to being a space for teaching, also becomes the exhibition space of that experiment. It is precisely through such forms of collaboration that confirmed the Richter Collection as a space whose interpretation isn’t completed and closed, but rather as a place that builds its relevance through new relationships and ways of use. The multi-annual collaboration with the Faculty of Architecture has shown that heritage can also be preserved by remaining accessible to work, experiment and dialogue, just as Richter imagined its future in the 1970s. introduction

Matija Pogorilić prezentira KM³ na konferenciji Climate Collectivism, Institut Pratt, New York, SAD, 2022. | Matija Pogorilić presenting KM³ at the Climate Collectivism Conference, Pratt Institute, New York City, USA, 2022. © Mia Roth Čerina 59

MIA ROTH-ČERINA

Obrazovanje u kritičnoj zoni U svom petogodišnjem ciklusu studio KM3 postavio je pitanje što zapravo znači operiranje u kritičnoj zoni, koje izmjene u sadržaju posredovanom radionicom na diplomskom studiju dovode do mogućeg cilja obrazovanja arhitekta sutrašnjice, ali i koje modifikacije okoline u kojoj se radionica izvodi su nužne kako bi se način razmišljanja oslobodio od naslijeđenih obrazaca. Arhitektonsko obrazovanje neodvojivo je od projekcije društva utjelovljene u budućoj arhitektonskoj praksi. Tijekom povijesti su društvene promjene uvjetovale reformuliranje ciljeva prakticiranja nagovještenima u sadržaju arhitektonskog obrazovanja (od Beaux-Artsa, preko Bauhausa, Vkhutemasa, Black Mountain Collegea ili Valparaisa, do Strelke). Klimatska kriza, društvene podjele, digitalna transformacija, prepoznavanje ovisnosti o fragilnim ekosustavima, djelovanje u trećoj prirodi, teme su koje trenutačno u nizu obrazovnih sredina inspiriraju preispitivanje obrazovnih putanja ukorijenjenih u stabilnim disciplinarnim podjelama, predvidim profesionalnim trajektorijama i tradicionalnom poimanju arhitektonske prakse. Suvremeni izazov pritom ne predstavlja puki update kurikuluma novim sadržajima dodavanjem kolegija o održivosti ili digitalnim tehnologijama, nego promišljanje nove uloge arhitekta koji i proizvodi i moderira, ali i okoline same u kojoj arhitektonsko znanje nastaje, uvjetima s kojima stupa u dijalog, načinima na koje se konceptualizira, dijeli, testira i transformira. Pa ako suvremena arhitektonska praksa osvješćuje vlastito operiranje u onome što je Bruno Latour nazvao kritičnom zonom (tankom, dinamičnom sloju Zemlje u kojem su geološki, biološki, tehnološki i društveni procesi u kontinuiranoj interakciji), tako je i obrazovanje za tu praksu pozvano da razmotri uvjete koji pripremaju na takvu operaciju. Pluriverzalna praksa

Ovdje ključno postaje pitanje – tko je arhitekt/arhitektica sutrašnjice? Umjesto isključivog pripremanja na jednoznačne oblike prakse, obrazovanje mora obuhvatiti postojanje mnogostrukih svjetova, epistemologija i vrijednosnih sustava. Prepoznavanje nove uloge arhitekta i dalje se pritom nastavlja na 60

uvod

MIA ROTH-ČERINA

Education in the Critical Zone In its five-year run, the KM3 studio posed the questions of what it actually means to operate in the critical zone, what changes in content delivered via a master programme studio could lead to a possible goal of educating tomorrow’s architects, and also what modifications of the environment in which said studio is conducted are necessary in order to liberate the mindset from inherited patterns. Architectural education is inseparable from the projection of society embodied in future architectural practice. Throughout history, societal changes caused reformulations of practice’s goals, announced in the content of architectural education (from the Beaux-Arts, through Bauhaus, Vkhutemas, Black Mountain College or Valparaiso, to Strelka). The climate crisis, social divisions, digital transformation, awareness of dependence on fragile ecosystems, acting within the third nature, are all topics which, in numerous educational environments, currently inspire a reckoning with educational trajectories embedded in stabile disciplinary divisions, predictable professional paths and traditional notions of architectural practice. This ongoing challenge is not presented as a mere curricular update by adding courses on sustainability or digital technologies, rather as a rethinking of the architect’s updated role as one that simultaneously produces and moderates, but also a reconsidering of the environment where knowledge is produced, conditions with which it enters into dialogue, ways it is conceptualized, shared, tested and transformed. So, if contemporary architectural practice recognizes its own operation in what Bruno Latour called the critical zone (thin, dynamic layer of Earth in which geological, biological, technological and societal processes continuously interact), then educating for such a practice requires a reassessment of conditions that prepare for such an operation. Pluriversal Practice

This raises a fundamental question – who is tomorrow’s architect? Instead of only training for monovalent modes of practice, education should encompass the existence of manifold worlds, epistemologies and value-systems. Acknowledging architects’ new role still follows the historically rooted introduction

povijesno uvriježene ciljeve arhitektonskog obrazovanja koji sežu izvan pukog prijenosa disciplinarnih znanja. Vitruvije opisuje arhitekta kao osobu dobro upućenu u geometriju, povijest, filozofiju, glazbu, medicinu, pravo, astronomiju i teoriju neba. Aktualne europske direktive o stručnim kvalifikacijama navode da arhitekti moraju poznavati likovne umjetnosti, tehnologiju, humanističke znanosti, pitanja okoliša, propise te biti sposobni posredovati između ljudi i zgrada, kao i između zgrada i njihova okoliša.1 Općenite definicije transverzalnih znanja, iako i dalje vrijede, za nova čitanja svijeta su ipak donekle reduktivne: ne zato što arhitekti ne trebaju i dalje biti opremljeni konkretnim znanjima i biti transverzalni mislitelji, nego zato što spremnost na buduću praksu traži više od mjerljivog prijenosa znanja i vještina. Vraćajući se povijesnim definicijama arhitekture, transverzalna priroda profesije podrazumijeva i tvrde i tzv. meke vještine (ponašanja). Temeljna sistematizacija ljudskog znanja u prosvjetiteljskoj Enciklopediji ili razumskom rječniku znanosti, umjetnosti i obrta Diderota i Alemberta spominje arhitekturu u sve tri glavne grane ljudskog znanja: pamćenju (povijesti), razumu i imaginaciji. Nedavno istraživanje profesionalnih trajektorija arhitektonskih diplomanata pokazalo je da ono što postaje posebno značajno za današnju praksu doista nisu samo baratanje činjenicama ili projektantska vještina, nego implicitno odgojeni oblici ponašanja koji omogućuju navigaciju u uvjetima neizvjesnosti: adaptabilnost, znatiželja, empatija, izdržljivost, sposobnost dijaloga s izvansektorskim disciplinama.2 Ta ponašanja ne mogu uvijek biti eksplicitno naučena, a ipak oblikuju način djelovanja u suvremenom svijetu. Ako je ono što je nemjerljivo ili nevidljivo u kurikulumu ključno za razvoj sposobnosti operiranja u neizvjesnosti, onda se postavlja i pitanje postoji li u sadržaju projektnog zadatka ono što ne počiva na konkretnim, mjerljivim parametrima, a ipak se može isprojektirati, oprostoriti, prikazati. Tradicionalno oslanjanje na objektivnu disekciju poznatoga izostavlja nevidljive veze među jednako tako prisutnim akterima. Preneseno na proces projektiranja i prikazivanja u arhitekturi, prepoznavanje i vizualiziranje neopipljivih elemenata postaje ključno. Djelujući u kritičnoj zoni, arhitektura prestaje biti nadređena disciplina, nego ona koja kultivira relacijsku djelatnost, usmjerava i opredmećuje veze, ima kapacitet hvatanja u koštac s kompleksnim i zamršenim sustavima. Umjesto onih koji rješavaju problem ili postavljaju ishodišta novih svjetova zabijanjem antičke grome, arhitekti/ 1 Direktiva 2005/36/EZ Europskog parlamenta o priznavanju stručnih kvalifikacija, 2005. 2 Architecture's Afterlife (http://architectures-afterlife.com/). 62

uvod

goals of an architectural upbringing which extend beyond pure disciplinary knowledge. Vitruvius described the architect as a person well versed in geometry, history, philosophy, music, medicine, law, astronomy and theories of the sky. Current European directives on professional qualifications state that architects should possess knowledge of art, technology, social sciences, ecological issues, legislation, but also be capable of negotiating between people and buildings, as well as buildings and their environment.1 Generic definitions of transversal knowledge, while still applicable, are somewhat reductive for a new reading of the world: not because architects shouldn’t still be equipped with concrete expertise and be transversal thinkers, but because readiness for future practice requires more than a measurable transmission of knowledge and skills. Looking back at historical definitions of architecture, the transversal nature of the profession requires both hard and soft skills (behaviours). The fundamental systematization of human knowledge in Diderot and Alembert’s Encyclopaedia or Systematic Dictionary of Sciences, Arts and Crafts mentions architecture in all three branches of human knowledge: memory (history), ratio and imagination. A recent inquiry into professional trajectories of archtiectural graduates showed that facts and designerly aptitude are not the only significant skills used in current practice, but rather the implicilty taught behaviours which enable the navigation through uncertainty: adaptability, curiosity, empathy, endurance, capability of dialogue with extrasectoral disciplines.2 These behaviours cannot always be explicitly taught, and yet they shape the way of acting in the current world. If that which is unmeasurable or invisible in curricula becomes a key component of raising capability to operate in uncertainty, then the question arises whether the content of a design brief can also include parameters which are not concrete and measurable, but can still be designed, spatialized, displayed. The traditional reliance on an objective dissection of the known excludes invisible connections between equally present actors. Translated into the process of designing and presenting in architecture, recognizing and visualizing immaterial elements becomes pivotal. Acting within the critical zone, architecture cedes to be a patronizing discipline, but rather one that cultivates relational agency, directs and materializes connections, one that has the capacity of tackling complex and entangled systems. Instead of problem-solvers, or originators of new worlds hammering in an antique groma, architects adopt the role of a medium who understands and connects the 1 Directive 2005/36/EZ of the European Parliament, 2005. 2 Architecture's Afterlife (http://architectures-afterlife.com/)

introduction

arhitektice prisvajaju ulogu medija koji razumije i povezuje ono neizrečeno između humanoga, više-nego-humanoga, posthumanoga, između materijalnih tokova, institucija, viševrsnih zajednica i tehnologija. To mijenja i usmjerenje odnosno djelatnost (agency), koje više nije podređeno isključivo sposobnosti artikuliranja forme i funkcije, nego sposobnosti prepoznavanja, otkrivanja i reagiranja na prostorne uvjete koji su istovremeno i ekološki, i društveni, i politički. Različita promišljanja koncepta Gaje značajno su utjecala na arhitektonsku teoriju i sustave vrijednosti povezujući procesnu filozofiju sa suvremenim stanjem putem promišljanja Jamesa Lovelocka, Brune Latoura ili Donne Haraway. S druge strane, priznavanje vrijednosti mekih vještina i obrazaca ponašanja stečenih arhitektonskim obrazovanjem otvara pitanje njihove primjenjivosti u redefiniranom području arhitektonske prakse koje odgovara hitnim potrebama suvremenog društva i ekosustava čiji smo dio. Transverzalnost utemeljena na znanju, proširena tako da uključuje ponašanja ključna za smisleno djelovanje, može se definirati kao pluriverzalnost. Slijedeći pitanje koje Arturo Escobar postavlja u knjizi Designs for the Pluriverse: „Može li projektiranje postati dio alata za prijelaz prema pluriverzumu?“, studio KM3 sukladan je premisi da su arhitekti sutrašnjice pluriverzalni praktičari.3 Pitanje koje se nameće jest – u kakvom se studiju (prostoru) obrazuju studenti koji postantropocentrično djelovanje uče polazeći od višeznačnih stvarnosti? Ekstrapolirani studio

Studio je institucijski, prostorno, emocionalno determiniran kontekst snažno obilježen hijerarhijama, ponašanjima, sustavima vrijednosti i pretpostavkama što arhitekti koji u njemu stasaju trebaju postati. Kultura projektnog studija, intenzitet procesa projektiranja, javno izlaganje vlastitih kreativnih napora, prezentiranje, komunikacija i situirano učenje stvaraju liminalna stanja u kojima studenti oblikuju vlastiti poziciju i usvajaju vrijednosne sustave karakteristične za disciplinu. Studio reproducira specifičnu ideju discipline, pa se – kao i u primjerima pedagoških eksperimenata navedenima na početku – željena promjena između ostaloga ogleda i u promjeni samog ambijenta učenja. Ona je jednostavnija u organizaciji 3 M. Roth-Čerina, „Educating the Pluriversal Practitioner,“ AR. Arhitektura, raziskave / Architecture research, 23 (2023): 33–57. 64

uvod

unspoken between the human, more-than-human, posthuman, between material flows, institutions, multispecies communities and technologies. This changes direction and agency, which is no longer subordinated to just articulating form and function, but also directed at the capacity to recognize, discover and react to spatial conditions which are simultaneously ecological, social and political. Various consideration of the concept of Gaia have notably influenced architectural theory and value-systems, connecting process philosophy with the contemporary condition in the thoughts of James Lovelock, Bruno Latour or Donna Haraway. On the other hand, acknowledging the value of soft skills and behaviour patterns gained through architectural education raises the question of their applicability in a redefined field of architectural practice answering to acute needs of today’s society and the ecosystems we are a part of. Transversality based on knowledge, expanded so that it includes behaviours vital to meaningful action, could be defined as pluriversality. Following the question Arturo Escobar asks in Designs for the Pluriverse: “could design become part of the toolkit for transitions toward the pluriverse”?, the KM3 studio aligns with the premise that the architects of tomorrow are pluriversal practitioners.3 The question that then emerges is – in what kind of studio (space) are students educated, given that they learn postanthropocentric agency originating from a multitude of realities? The Extrapolated Studio

The studio is an institutionally, spatially and emotionally determined context strongly marked by hierarchies, behaviours, value-systems and assumptions on what architects being raised in it should become. The culture of a design studio, the intensity of the process of design, the public display of one’s own creative efforts, presenting, communicating and situated learning, all create liminal states in which students shape their own position and acquire ethos characteristic for the field. The studio reproduces a specific idea of the discipline and therefore – like in the examples of pedagogical experiments mentioned at the beginning – a desired change is also legible in the change of the learning environment itself. This is easier to do in short-term curricular 3 M. Roth-Čerina, „Educating the Pluriversal Practitioner,“ AR. Arhitektura, raziskave / Architecture research, 23 (2023): 33–57.

introduction

kratkoročnih radioničkih formata. Sudjelovala sam u nekoliko eksperimenata ekstrapoliranja studija posljednjih dvadesetak godina na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, od kojih ovdje ističem radionice u Galeriji SC 2010. – 2017. (mentori Petar Mišković i Mia Roth-Čerina). Radionica u galeriji – izložena javnosti – i sama izložak, s večernjim predavanjima: neprekinut jednotjedni boravak od jutra do navečer u galerijskom prostoru, radionica performans. Na kraju, izložba i otpuštanje, kulminacija u velikom dekompresijskom tulumu koji je trajno povezao mnoge od prisutnih, i studenata i gostiju. Putanja je karakteristična za energetske naboje koji nastaju na radionicama u varirajućim intenzitetima. Ono što ekstrakurikularni ili parakurikularni formati nose, dijelom i zahvaljujući intenzitetu bivanja u prostoru drugog naboja, jesu i horizontalno učenje, emocionalno povezivanje, kolektivna autorstva. Takva iskustva nose specifične oblike otpornosti koji nisu proizvedeni izdržavanjem hijerarhijskih pritisaka, nego otpornosti kultiviranih refleksijom, brigom i učenjem od drugih. Ti su eksperimenti važni jer im svrha nije samo dodavanje komplementarnih znanja, već preispituju kako se znanje proizvodi, kako se o njemu razgovara i kako se vrednuje. I nakon svega, kako se komunicira, izlaže, predaje. Međutim, to su redom kratki formati radionica koji promjenu ambijenta u sebi ionako redovito sadrže, pa ne mijenjaju tijek redovnih kurikularnih aktivnosti niti prostora u kojima se odvijaju. Radikalan čin seljenja jedne redovne radionice diplomskog studija u galerijski prostor (i kuću Vjenceslava Richtera i Nade Kareš) uspostavio je posve novu ekologiju studija. Idis Turato je sa studentima Radionice 3 počeo dolaziti u Zbirku Richter u pandemijskoj godini, a godinu kasnije formuliran je zadatak KM3 pod krovnom temom koju je za cijeli semestar tada postavio: Kritične zone, nedugo nakon istoimene seminalne izložbe Latoura i Weibela u Karlsruheu.4 Tada je cijela njegova grupa trajno ekstrapolirana. Galerija, stan, terase, dvorište, postali su okviri novih oblika rada, razgovora, prezentiranja. Konvencionalni obrasci prekinuti su između ostaloga izmještanjem u prostor koji je neminovno implicirao dijaloge s eksperimentalnom prirodom Richterova opusa na mjestu na kojem je nastajao, ali i drugih izložbi koje su se izmjenjivale u istom prostoru. Studio razvijen kao eksperimentalni pedagoški format, utemeljen na istraživanju putem projektiranja, arhitekturu smješta unutar novoga klimatskog režima i s njim povezanih transformacija u načinima na koje se od studenata očekuje da 4 B. Latour i P. Wiebel (ur.), Critical Zones – The Science and Politics of Landing on Earth, MIT Press, 2020. 66

uvod

formats. I took part in several experiments of extrapolating the studio in the last twenty years at the Faculty of Architecture in Zagreb, and for this purpose am pointing out the workshops conducted at the SC Gallery from 2010 to 2017 (mentored with Petar Mišković). A workshop in a gallery, exposed to the public, an exhibit itself, with evening lectures, an uninterrupted occupation from morning to night in the gallery space, a workshop performance. At the end, an exhibition and release, culminating in an intense decompression party which permanently bonded many of the participants, both students and guests. The trajectory is characteristic for energy charges which occur at workshops in varying intensities. What extracurricular or paracurricular formats comprise, partly thanks to the intensity of inhabiting a space of different ambience, are horizontal learning, emotional bonding, collective authorship. These experiences carry within them a specific form of resilience which is not the result of enduring hierarchical pressures, but rather cultivated by reflection, care and learning from others. These experiments are valuable because their purpose is not just adding complementary knowledge, but examining how knowledge is produced, discussed, and evaluated. And after all, how it is communicated, exhibited, transmitted. However, these are all short formats of workshops which regularly include the change of environment, and which do not disrupt the regular sequence of curricular activities or the spaces in which they take place. The radical act of moving a regular design course of the master programme into a gallery space (and the house of Vjenceslav Richter and Nada Kareš) established a whole new studio ecology. Idis Turato started coming to the Richter Collection with his master student group during the first year of the pandemic, and formulated the KM3 assignment a year later under the umbrella theme of Critical Zones, which he had formulated for that whole semester, shortly after the seminal exhibition of Latour and Weibel in Karlsruhe.4 And thus his entire group became permanently extrapolated. The gallery, the house, the terraces, the garden, all became a framing for new modes of work, discussion, presenting. Conventional patterns were interrupted also by transferring to a space which unavoidably implied dialogues with the experimental nature of Richter’s oeuvre at the place where it was ideated, but also dialogues with other exhibitions which were simultaneously taking place. The studio, developed as an experimental pedagogical format based on design-driven research, placed architecture within the new climatic regime 4 B. Latour and P. Wiebel (eds.), Critical Zones – The Science and Politics of Landing on Earth, MIT Press, 2020

introduction

razmišljaju, konceptualiziraju i prikazuju nova čitanja i povezivanja širih sustava. Polazeći izvorno od teorijskih i kustoskih premisa projekta „Critical Zones – The Science and Politics of Landing on Earth”, studio se razvio u slobodan prostor za istraživanje načina na koji se arhitektonsko razmišljanje može pomaknuti s objekta prema odnosima, procesima i teritorijalnim međuovisnostima koje oblikuju krhke zemaljske sustave. U svojem istraživačkom i projektantskom radu studenti su prepoznali kritične zone kao prostorno, ekološki, društveno ili infrastrukturno specifične fragmente, koje su potom iskoristili kao poligone za testiranje arhitektonskih hipoteza. Te zone nisu shvaćane kao izolirane lokacije, nego kao međuovisni i međusobno povezani dijelovi većega, heterogenog sklopa. U prvom izdanju njihovo grafičko povezivanje rezultiralo je spekulativnom kartom koja nije prikazivala teritorij u kartografskom smislu, već višeslojnu strukturu odnosa između živih i neživih aktera, materijalnih tokova, klimatskih procesa i društvenih praksi, srodnog pristupu projekta „Terra-Forma“.5 Prvo izdanje ubrzo je prezentirano i međunarodnoj javnosti na Pratt Institute prigodom održavanja konferencije „Climate Collectivism” 2022. godine u suorganizaciji arhitektonske škole na Prattu i britanske organizacije AHRA (Architectural Humanities Research Association), gdje je ta spekulativna karta bila dio pratećega izložbenog programa. U kasnijim izdanjima načini prikazivanja i izlaganja radova razvijali su se u dijalogu s galerijskim prostorom u kojem se studio odvijao. Umjesto uobičajenih arhitektonskih nacrta, rezultati su predstavljeni putem imerzivnih prostornih instalacija koje su ispunjavale galeriju, pri čemu je sama izložba postala aktivnim alatom za istraživanje, dijalog i pozicioniranje. Taj je format omogućio raspravu o arhitekturi kao praksi koja se ne bavi tek rješavanjem planetarnih problema, nego nastoji „ostati uz problem” (staying with the trouble6), razvijati senzibilitet i djelovati unutar Zemljinih kritičnih zona. Studio KM3 time je otvorio širu raspravu o arhitektonskom obrazovanju kao obliku kolektivnog učenja koje prihvaća neizvjesnost, fragmentaciju i nepoznato kao nužne preduvjete za novo razumijevanje arhitektonske odgovornosti i prakse. Naime, tek profesija koja priznaje međurelacije, kao i nužnost djelovanja putem povezanog skupa racionalnih i emocionalnih vještina može ispuniti svoju odgovornost služenja svim segmentima isprepletenih planetarnih sustava. 5 F. Aït-Touati, A. Arènes, A. Grégoire, Terra-Forma – A Book of Speculative Maps, MIT Press, 2022. 6 D. J. Haraway, Staying with the Trouble: Making Kin in the Chthulucene, Duke University Press, 2016. 68

uvod

and related transformations of how students are expected to think, conceptualize and display new readings and connections within broader systems. Originally stemming from the theoretical and curatorial premises of the project „Critical Zones – The Science and Politics of Landing on Earth”, the studio evolved into a free space for exploring ways of moving architectural thinking from objects towards relations, processes and territorial interdependencies shaping Earth’s fragile systems. In their research and design work, students recognized critical zones as spatially, ecologically, socially or infrastructurally specific fragments, which they then used as grounds for testing architectural hypotheses. The zones were not understood as isolated locations, but interdependent and interconnected parts of a larger, heterogenous complexes. In the first edition, their graphic connection resulted in a speculative map which did not represent a territory in the cartographic sense, but rather a multilayered structure of relationships between living and non-living actors, material flows, climatic processes and social practices, akin to the approach of the “Terra-Forma” project.5 The first edition was soon presented to an international audience at Pratt Institute during the „Climate Collectivism” 2022 conference co-organized by Pratt’s School of Architecture and AHRA (Architectural Humanities Research Association), where the speculative map was displayed a s part of the accompanying exhibition programme. In the later editions, ways of presenting and exhibiting work developed in dialogue with the gallery space in which the studio was taking place. Instead of the usual architectural drawings, results were presented through immersive spatial installations filling the gallery, whereby the exhibition itself became and active tool for research, dialogue and positioning. This format enabled the discussion on architecture as a practice which is not called upon to solve planetary problems, but to stay with the trouble,6 develop a sensibility and act within Earth’s critical zones. The studio KM3 thus opened a broader discussion on architectural education as a form of collective learning which embraces uncertainty, fragmentation and the unknown as vital conditions for a new understanding of architectural responsibility and practice. Because only a profession that accepts interrelations, as well as the necessity of acting by means of an interlinked range of rational and emotional skills, can fulfil its responsibility of serving all segments of entangled planetary systems. 5 F. Aït-Touati, A. Arènes, A. Grégoire, Terra-Forma – A Book of Speculative Maps, MIT Press, 2022 6 D. J. Haraway, Staying with the Trouble: Making Kin in the Chthulucene, Duke University Press, 2016

introduction

Freestyle (Krešimir Borošak, Noel Bucul, Matija Pogorilić), prostorna instalacija u vrtu Zbirke Richter koja je prethodila prvoj fazi istraživanja teme i uspostavila metodološki smjer istraživanja, Zagreb, 2021. | Freestyle (Krešimir Borošak, Noel Bucul, Matija Pogorilić), a spatial installation in the garden of the Richter Collection that preceded the first phase of thinking about the topic and established the methodological direction of the research, Zagreb, 2021. © Matija Pogorilić

KREŠIMIR BOROŠAK I MATEJ ORKIĆ

TEMATSKI OKVIRI THEMATIC FRAMEWORKS

Prohodni tunel studentskih projekata generacije 2021./2022. | Walk-through tunnel presenting student projects from the generation 2021/2022. © Antonio Patljak

∴

metabolizmi metabolisms Metabolizam se ovdje promatra kao operativni model arhitekture: sustav kontinuirane razmjene materije, energije i značenja između teritorija, infrastruktura i živih aktera. Akumulacijom zatečenih elemenata određenog prostora u nove narative nastaju prostorni mehanizmi nalik perpetuum mobileu – arhitekture koje ne postoje kao statične forme, nego kao dinamični sklopovi vlastitih ciklusa. Preciznim deﬁniranjem prostornog obuhvata izdvaja se fragment koloniziranog tla, analitički rez kroz teritorij koji omogućuje dekompoziciju sustava na njegove temeljne komponente. Takva operacija razotkriva slojeve materijalnih, energetskih i društvenih tokova koji oblikuju okoliš. Kritičkom revizijom njihove uloge postaju promjenjive: elementi se više ne čitaju kao inertne datosti, nego kao akteri čija se funkcija može redeﬁnirati unutar novoga produktivnog ciklusa. U tom ciklusu uspostavlja se simbioza između heterogenih sudionika, ljudskih i neljudskih, organskih i tehnoloških, materijalnih i potencijalnih. Elementi teritorija prestaju djelovati kao ekstraktivne sirovine; oni postaju aktivni čvorovi u mreži razmjene dobara, energije i informacija. 78

Metabolism is observed here as an operational model of architecture: a system of continuous exchange among matter, energy, and meaning among territory, infrastructures, and living actors. By accumulating exist-

MATEA PINJUŠIĆ Situacija jezera Savica | Site Plan of Lake Savica

LUKA JUGOVAC Nove vizije cementare | New Visions of the Cement Plant

metabolizmi

BRUNA KRSTIČEVIĆ Intervencija na ušću rijeke | Intervention at the River Delta

Metabolizam se pritom širi procesima akumulacije i transformacije: vodena staništa reorganiziraju se u ﬁltracijske sustave1, neformalna izgradnja konsolidira se u produktivna urbana tkiva2, dok toksični nusproizvodi3 industrije prelaze u nove energetske režime.

ing elements of a given space into new narratives, spatial mechanisms emerge that resemble a perpetuum mobile – architectures that do not exist as static forms, but as dynamic assemblages of their own cycles. By precisely defining the spatial scope, a fragment of colonized ground is isolated, an analytical section through the territory that enables decomposition of a system into its fundamental components. Such an operation reveals the layers of material, energetic, and social flows that shape the environment. Through a critical revision of their role these components become variable: elements are no longer legible as inert givens, but as actors whose function can be redefined within a new productive cycle. Within that cycle, a symbiosis is established between heterogeneous participants, human and non-human, organic and technological, material and potential. Elements of territory cease to act as extractive raw materials; they become active nodes in a network of exchange between goods, energy, and information. Metabolism thereby expands through processes of accumulation and transformation: aquatic habitats reorganize into filtration systems1, informal construction consolidates into productive urban tissues2, while toxic industrial by-products3 transition into new energy regimes. Such a spatial logic opens up questions of ethical, social, and material implications of life in an anthropogenic environment marked by waste, contamination4 and infrastructural surpluses.

metabolisms

ZINO MARKOVIĆ-JURIČAK Nova žarišta inudstrije | New Industry Hotspots

IVO KOVAČEVIĆ Formirana topografija | Formed Topography

Designing beyond stabilized norms of construction enables a different ontology of relations between humans and environment. This framework dissipates the taxonomic hierarchy privileging the human subject: humans become just one of the resources of metabolism, integrated into systems which exceed conventional geographical and temporal scales and establish parallel regimes of production and circulation of resources5. Design balances constitute the central operational principle of such systems. They do not represent static harmony, but carefully calibrated relations of interdependence in which by-products transform into new input resources. Pollution, in this context, is no longer perceived as a terminal residue of industrial production, but as a potentially productive element of the landscape. Continuous transformation of resources6 implies a state of radical usability of matter and liberates architecture from the extractive paradigm that dominated modern design. Materials thus acquire a kind of immortality. Instead of a linear cycle of exploitation and degradation, metabolic processes enable constant updates of existing systems with new layers of functions and infrastructures. Within this framework metabolism operates as a closed yet complex operational whole with a double function: productive and ludic. Production plants extend the logic of the industrial revolution through uninterrupted processes of transforming matter, while hedonistic infrastructures simultane-

metabolizmi

Takva prostorna logika otvara pitanje etičkih, društvenih i materijalnih implikacija života u antropogenom okolišu obilježenom otpadom, kontaminacijom4 i infrastrukturnim viškovima. Projektiranje izvan stabiliziranih normi gradnje omogućuje drukčiju ontologiju odnosa između ljudi i okoliša. U tom okviru nestaje taksonomska hijerarhija koja privilegira ljudski subjekt: ljudi postaju samo jedan od resursa metabolizma, integrirani u sustave koji nadilaze konvencionalna geografska i vremenska mjerila te uspostavljaju paralelne režime proizvodnje i cirkulacije resursa5. Središnji operativni princip takvih sustava čine dizajnirane ravnoteže. One ne predstavljaju statičnu harmoniju, nego pažljivo kalibrirane odnose međuovisnosti u kojima se nusproizvodi transformiraju u nove ulazne resurse. Zagađenje se u tom kontekstu više ne percipira kao terminalni ostatak industrijske proizvodnje, nego kao potencijalno produktivni element krajolika. Kontinuirana transformacija resursa6 implicira stanje radikalne iskoristivosti materije i oslobađa arhitekturu od ekstraktivne paradigme koja je dominirala modernim projektiranjem. Materijali tako zadobivaju svojevrsnu besmrtnost. Umjesto linearnog ciklusa eksploatacije i degradacije, procesi metabolizma omogućuju stalnu nadogradnju postojećih sustava novim slojevima funkcija i infrastruktura. Unutar tog okvira metabolizam djeluje kao zatvorena, ali kompleksna operativna cjelina s dvostrukom

ously emerge enabling enjoyment in new environmental conditions. Free time becomes an integral part of the metabolic cycle7, and spaces of work and leisure begin to interpenetrate. The introduction of additional programs generates a dimension of jardin-spectacle, landscape parks that act as catalysts of urban transforma-

MARIN ŠPIGIĆ Pulski zaljev | Pula Bay

KRISTINA KOŽAR Distribucijski stup | Distribution Pillar

metabolisms

funkcijom: proizvodnom i raznorodnom. Proizvodni pogoni produžuju logiku industrijske revolucije putem neprekidnih procesa transformacije materije, dok se paralelno pojavljuju hedonističke infrastrukture koje omogućuju uživanje u novim okolišnim uvjetima. Slobodno vrijeme postaje sastavni dio metaboličkog ciklusa7, a prostor rada i prostor dokolice počinju se međusobno prožimati. Uvođenje dodatnih programa generira i dimenziju jardin-spectacle, pejzažnih parkova koji djeluju kao katalizatori urbanih transformacija. Turizam, rekreacija i dokolica formiraju slojevitu ekonomiju prostora koja trajno veže teritorij uz njegove nove funkcije, onemogućujući povratak u prethodna „prirodna“ stanja. Sudjelovanje zajednice u takvim sustavima proizvodi nove ceremonijalne prakse, kolektivne rituale korištenja prostora8 koji stabiliziraju metaboličke procese i optimiziraju cirkulaciju resursa. Pogon postupno poprima obilježja autonomnog entiteta: infrastrukture koja istodobno održava svoje korisnike i ovisi o njihovoj participaciji. Arhitektura se tako transformira u generator odnosa. Pomno kalibrirana konstrukcija novih veza redeﬁnira način na koji razumijemo okoliš i vlastitu poziciju unutar njega. Umjesto projektiranja zatvorenih, kontroliranih vivarija, novi metabolizmi istražuju stupanj permeabilnosti prema kontekstu9 – prema nepredvidivim tokovima materije, energije i života. 82

tions. Tourism, recreation and leisure form a layered economy of space that permanently binds the territory to its new functions, preventing a return to previous “natural” states.

MARIJA MATOZAN Vrt | Garden

MAGDALENA RUŽA GRŽALJA Plutača | Buoy

metabolizmi

LEON ANTUN SLIVAR Strategija ribnjaka | Nurse Pond Strategy

U takvom režimu korištenje prostora više nije izraz dominacije nad prirodnim varijablama. Ono postaje proces rehabilitacije simbiotskog odnosa između arhitekture, teritorija i zajednice.

Community participation in such systems produces new ceremonial practices, collective rituals of space use8 that stabilize metabolic processes and optimize resource circulation. The plant gradually acquires the characteristics of an autonomous entity: an infrastructure that simultaneously sustains its users and depends on their participation. Architecture is thus transformed into a generator of relations. A carefully calibrated structure of new connections redefines the way we understand the environment and our own position within it. Instead of designing closed, controlled vivaria, new metabolisms explore the degree of permeability toward the context9 – toward unpredictable flows of matter, energy, and life. In such a regime, the use of space is no longer an expression of domination over natural variables. It becomes a process of rehabilitating a symbiotic relationship between architecture, territory, and community.

1 Pinjušić: Meditacijska Savica. | Meditational Savica.; Kovačević: Lokvarsko jezero. | Lokvar Lake. 2 Sudinja: Cellula Catastropha. 3 Jugovac: Cementara Koromačno. | Cementworks Koromačno.; Marković-Juričak: Osječki Nexus. | Osijek Nexus. 4 Biljan: Feral Bakar.; Kožar: Mons Iacus Ductus 5 Krstičević: Istraživačka rezidencija »Laguna Parila«. | Research Residence »Laguna Parila«. 6 Špigić: Začarani krug. | Magic Circle.; Matozan: Rajski vrt. | Garden of Eden. 7 Gržalja: Lokva +/-. | Pond +/-.; Slivar: Ekološko-ekstenzivna obnova ribnjaka Siščani | Ecological and extensive restoration of the Siščani fishponds. 8 Šarić: EL-TO terme. | EL-TO. 9 Lauc: Biotop. | Biotope.

metabolisms

Lauc, K. (2022). Biotop. Akumulacijom prisutnih elemenata u pojedinačnim kritičnim zonama stvaraju se novi hibridi. Prostorni akteri poput rukavca, šume, luke i rijeke povezuju se polivalentnim proizvodnim sustavom koji integrira prirodne i umjetne elemente. Uvođenjem novih vodenih biotopa revitalizira se zapušteni krajolik, dok se linearni staklenik nadovezuje na njih i uspostavlja zatvoren, međusobno ovisan sustav. Napušteni industrijski elementi pritom se transformiraju, dobivaju nove funkcije i postaju aktivni dijelovi prostora. Panonska regija istovremeno je jedno od najvrjednijih poljoprivrednih područja Europe i važan ekološki sustav, no danas je gotovo u potpunosti podređena poljoprivredi. U tom kontekstu

KARLO LAUC 1. Rukavac | Side Channel 2. Vidikovac | Viewpoint

Lauc, K. (2022). Biotope. By accumulating elements present in singular critical zones, new hybrids are created. Spatial actors such as a creek, forest, port, and river are connected by a polyvalent production system that integrates natural and artificial elements. By introducing new aquatic biotopes, metabolizmi

KARLO LAUC Proizvodni pogon | Production Facility

Vukovar se ističe kao strateška točka na Dunavu, gdje unatoč demografskom padu raste teretni promet. Projekt preispituje odnos čovjeka i tla putem stvaranja manjih vodenih biotopa na području ušća Stare Vuke, s ciljem obnove i naturalizacije prostora. Linearna struktura povezuje ključne

a neglected landscape is revitalized, while a linear greenhouse connects to them and establishes a closed, interdependent system. Abandoned industrial elements are thereby transformed, acquiring new functions and becoming active parts of space. The Pannonian region is both one of the most valuable agricultural areas of Europe and an important ecological system, yet today it is almost entirely subordinated to agriculture. In this context, Vukovar stands out as a strategic point on the Danube, where freight traffic is increasing despite demographic decline. The project reexamines the relationship between human and soil through the creation of smaller aquatic biotopes at the confluence of the Stara Vuka river, with the aim of restoration

metabolisms

KARLO LAUC Aksonometrija sustava | System Axonometry

metabolizmi

metabolisms

dijelove krajolika – park-šumu Adicu, korito Stare Vuke i obalu Dunava – uzdižući se iznad tla i prilagođavajući funkciju: od šetnice do staklenika i logističkog centra. Sustav akvaponije povezuje biotope i staklenik, gdje voda bogata nutrijentima omogućuje hidroponski uzgoj biljaka. Oblikovan je mali, kontrolirani ekosustav koji oponaša panonske pejzaže poput močvara, travnjaka i šuma, omogućujući njihovo istraživanje i doživljaj u mjerilu dostupnom čovjeku. Prenamijenjeni lučki elementi, poput kranova i brodova, postaju vidikovci i staništa za ptice, potičući interakciju ljudi i prirode te promišljanje njihova suživota. Biljan, S. (2024). Feral Bakar. Genezu pojedinih mjesta moguće je promatrati nizom procesa metaboličkog karaktera jer se prostor uz ljudsku i neljudsku intervenciju razvija i raste poput živog bića. Odabrana je lokacija Bakarskog zaljeva kao case study prekomjernoga antropogenog utjecaja na okolinu. Karakter zaljeva može se opisati dvama pojmovima – akumulacijom i automatizacijom. Geološke karakteristike zaljeva, točnije strme osunčane padine i duboko podmorje, omogućile su smjenu različitih industrija tijekom stoljeća. Inicijalno je prisutna poljoprivreda, vinogradarstvo i tunolov, čiste industrije mehanizirane do razine ugroze flore i faune radi monokulturnog modela uzgoja. Nakon dugoročne eksploatacije prirodnih sirovina po zaljevu se krenulo javljati nešto neprirodno – dimnjaci, 88

and naturalization. A linear structure connects key parts of the landscape – the Adica park-forest, the bed of the Stara Vuka and the Danube bank – rising above the ground and adapting its function: from promenade to greenhouse and logistics centre. An aquaponic system connects the biotopes and the greenhouse, where nutrient-rich water enables hydroponic cultivation of plants. A small, controlled ecosystem is formed, imitating Pannonian landscapes such as wetlands, grasslands, and forests, enabling their exploration and experience at a scale accessible to humans. Repurposed port elements, such as cranes and ships, become viewpoints and habitats for birds, encouraging interaction between people and nature as well as reflection on their coexistence. Biljan, S. (2024). Feral Bakar. The genesis of certain places can be observed through a series of processes of metabolic character because space, through human and non-human intervention, develops and grows like a living organism. The location of the Bakar Bay is selected as a case study of excessive anthropogenic influence on the environment. The character of the bay can be described by two denominators – accumulation and automation. The geological characteristics of the bay, more precisely, its steep sunlit slopes and deep seabed, enabled the succession of different industries over centuries. Agriculture, viticulture, and tuna

metabolizmi

SARA BILJAN Čišćenje zemlje | Soil Purification

SARA BILJAN Skladištenje zemlje | Soil Storage

dizalice, tankeri i pokretne trake, vjesnici industrijalizacije koja ga je trajno obilježila. Teška industrija i danas prisutna u zaljevu u konstantnom je sukobu s okolišem dodatno devastiranim od akumuliranih nusprodukata njena djelovanja.

fishing were initially present. These otherwise clean industries were mechanized to the level of endangering flora and fauna due to the monocultural model of cultivation. After long-term exploitation of natural raw materials, something unnatural began to appear across the bay – chimneys, cranes, tankers and conveyor belts, harbingers of industrialization that permanently marked the landscape. The heavy industry still present in the bay is in constant conflict with the environment, which is further devastated by accumulated by-products of its activity. However, pollution does not have to be viewed pessimistically; it also carries new opportunities. Nature is wild and abrasive, resilient and changeable. It is shaped by a series of cause-and-effect processes in conditions far worse than the interior of the Bakar coking plant chimney; therefore, it is incorrect to view it as fragile and endangered. A project of metabolic character is proposed, in which agriculture and heavy industry cooperate in a cyclical production process. The selected location is an import-export maritime terminal for bulk cargo where coal and bauxite are primarily stored and processed. It is located along the coast beneath vineyard dry-stone walls. The existing infrastructure, alongside cargo processing, is repurposed into a machine for filtering soil from raw materials within whose polluted composition fungi grow. Fungi simultaneously clean the soil of industrial particles and create conditions for new life below and above ground. They

metabolisms

SARA BILJAN Karta intervencije u Bakarskom zaljevu | Intervention Map of Bakar Bay

metabolizmi

Međutim, na zagađenje se ne mora gledati pesimistično, ono nosi sa sobom i nove prilike. Priroda je divlja i abrazivna, žilava i promjenjiva. Oblikovana je nizom uzročno-posljedičnih procesa u uvjetima gorim od unutrašnjosti dimnjaka bakarske koksare, stoga je pogrešno gledati na nju kao krhku i ugroženu. Predložen je projekt metaboličkog karaktera, u kojemu poljoprivreda i teška industrija surađuju u cikličkom procesu prerade. Odabrana lokacija je import-export pomorski terminal za rasuti teret u kojemu se skladište i obrađuju primarno ugljen i boksit, smješten uz obalu podno vinogradarskih suhozida. Postojeća infrastruktura se uz obradu tereta prenamjenjuje u mašinu za filtriranje zemlje od sirovina u čijem zagađenom sastavu rastu gljive. Gljive istovremeno čiste zemlju od industrijskih čestica i stvaraju uvjete za novi život ispod i iznad tla. One su pokretači remedijacije zemlje i renaturacije suhozida, procesi u kojima se filtrirana obogaćena zemlja preko žičara šalje u suhozide iz kojih se istovremeno šalje osiromašena zemlja prema luci. Stvoren je perpetuum mobile mehanizam izmjene čestica, bile one pelud ili prašina. Pomirene su ekonomija i ekologija, proizvodnja i razonoda. Produkti i nusprodukti korišteni su kao enzimi koji ubrzavaju metaboličke procese u prostoru i stvaraju samoodrživi zatvoreni sustav. Vrhunac čovjekova utjecaja manifestira se u prostorima gradova gdje preostaje samo taloženje novih agresija.

LUKA ŠARIĆ Prikaz iz zraka | Aerial View

are drivers of soil remediation and renaturalization of dry-stone walls, processes in which filtered, enriched soil is sent via cable cars into the drystone walls from which depleted soil is simultaneously sent toward the port. A perpetuum mobile mechanism of particle exchange is created, whether pollen or dust. Economy and ecology, production and leisure are reconciled. Products and by-products are used as enzymes that accelerate metabolic processes in space and create a self-sustaining closed system. The culmination of human influence manifests itself in the spaces of cities where only the accumulation of new aggressions remains.

metabolisms

LUKA ŠARIĆ Kadrovi iz projektnog videa | Stills from the Project's Video Clip

Šarić, L. (2025). EL-TO. Zapadni dio Zagreba krajolik je nastao spontanom, nepredvidljivom i nemilosrdnom dogradnjom prostora nekolicine sela zgradama i kućama. Usred tog kaosa smjestio se kolos od 200 metara, dimnjak EL-TO Zagreb. Ispod njega smjestila se sva rijetka komunalna infrastruktura kvarta: elektrana-toplana, gradska vodoopskrba, park, bazen i sportski kompleks. Razni oblaci koji se dižu s toga cijelog kompleksa u varirajućim intenzitetima predstavljaju akumulirani CO₂ potreban za svakodnevicu tih 350 000 Zagrepčana. Ta simfonija kvartovske imitacije ambijenta islandskog vulkanskog krajolika virtuozno monumentalizira svoj linearni model ekstrakcije i emisije. Promjena iz eksploatacije u regeneraciju počinje dodavanjem novih aktera kompleksu. Tankovi s mikroalgama filtriraju CO₂ iz zraka i direktno iz produkata toplane. Novi digestor te mikroalge i biomasu uzgojenu na plantaži pretvara u metan, gorivo toplane, zamjena za zemni plin iz uvoza. Sekundarna upotreba mikroalgi je u novim termama gdje hrane mikrobiom termi. Njega čine prilagođene termofilne bakterije nastanjene u toplim vodama bazena koje proizvode antimikrobijalne i antikancerogene spojeve. Ti spojevi kondenzirani iz mijazme grada tvore nove ljekovite vode kupališta. Finalni proizvod metabolizma biomase je pepeo, bogat ugljikom, pohranjen u brijeg na zelenoj površini parka Ciglenica. Forma sustava rezul-

Šarić, L. (2025). EL-TO. The western part of Zagreb is a landscape formed by spontaneous, unpredictable, and ruthless expansion of several villages through the construction of buildings and houses. In the middle of that chaos stands a 200 m colossus– the chimney of EL-TO Zagreb. Beneath it lies the district’s scarce communal infrastructure: power and heating plant, city water supply, a park, a swimming pool, and a sports complex. Various clouds rising from the entire complex in fluctuating intensities represent the accumulated CO₂ levels necessary for the everyday life of 350,000 inhabitants of Zagreb. Such neighbourhood symphony, an imitation of the ambience of an Icelandic volcanic landscape, virtuously monumentalizes its linear model of extraction and emission. The shift from exploitation to regeneration begins with the addition of new actors to the complex. Tanks with microalgae filter CO₂ from the air and directly from the products of the heating plant. A new digestor converts those microalgae and biomass grown on plantations into methane, the fuel of the heating plant, replacing imported natural gas. A secondary use of microalgae is found in new thermal baths, where they feed its microbiome and consist of adapted thermophilic bacteria inhabiting the warm waters of the pools, producing antimicrobial and anticancer compounds. These compounds, condensed from the miasma of the city, form new healing waters of the bathing complex.

metabolisms

tat je zbijanja tog pepela u pomične oplate koje nadsvođuju bivši prostor parka i nose plantažu. U prostorima ispod nastalog svoda smještaju se konstantno, potencijalno beskrajno, proširujući programi zabave: terme, wellness, sport, perivoji... Što se više ugljika pohrani, veći je brijeg, više je prostora, veći su zabava i užitak. Moderna mijazma tako je ponovno monumentalizirana u jedan još intenzivniji sklop regeneracije i pročišćenja. Mogu li se logike bioloških procesa staničnog života i udruživanja tkiva u funkcionalne cjeline prenijeti u razvoj kubnog teritorija?

The final product of biomass metabolism is ash, rich in carbon, stored in a mound on the green surface of Ciglenica park. The form of the system is the result of compressing that ash into movable formwork that vaults the former park space and carries a plantation. In the spaces beneath the resulting vault, entertainment programs which are constantly, potentially endlessly, expanding, are placed: baths, wellness, sports areas, gardens… The more carbon is stored, the larger the mound, the more space there is, the greater the enjoyment and pleasure. The modern miasma is thus once again monumentalized into an even more intense assemblage of regeneration and purification.

∴

Sudinja, S. (2025). Celulla: Catastropha. Ideja projekta proizlazi iz inicijalne analogije arhitekture i ljudskog uma. U tom se okviru analizira pitanje: koji su konstruktivni temelji čovjekove svijesti te u čemu se očituje sličnost između čovjeka i materije koja ga okružuje. Kao ključni element njihove međusobne spone uvodi se koncept katastrofe — shvaćen kao generativni princip. Katastrofa se tako interpretira kao pokretač transformacije: njezin je produkt život, dok istovremeno život u sebi nosi potencijal vlastite katastrofe. Lokacija (Sukošan/Bibinje – Zadar), pod utjecajem prirodnih procesa razvoja stanovništva i same postave kolne infrastrukture, oblikovana je jasno definiranim prostornim redo-

Can the logics of cellular life’s biological processes, and the association of tissues into functional wholes, be transferred into the development of a cubic territory?

∴

∴ Sudinja, S. (2025). Celulla: Catastropha. The idea of the project arises from an initial analogy between architecture and the human mind. Within that framework, the following question is analysed: what are the constructive foundations of human consciousness, and what constitutes the similarity between humans and the matter that surrounds them. As a key element of their mutual connection, the concept of catastrophe is introduced – understood as a generative principle. Cata-

metabolizmi

STIPE SUDINJA Prikaz komponente Mare Mixtura | View of the Component Mare Mixtura

metabolisms

Mare Mixtura | Mare Mixtura

Transitus II Orbis | Transitus II Orbis

strophe is thus interpreted as a driver of transformation: its product is life, while at the same time life carries within itself the potential of its own catastrophe. The location (Sukošan/Bibinje – Zadar) is clearly articulated thourgh spatial rows:a result of both natural demographic processes and the very layout of transport infrastructure. Each parallel rowretains its own specific characteristics that are clearly separated within a hierarchy. Emerging from the location’s analogy and character, the project approaches the urban solution through a dialogue between elements of apparent catastrophic character and elements of apparent refinement. The location is thereby observed as a space of continuous urban-metabolic process, within which energy circulates and transforms. The basic structural and functional unit cellula: catastropha arises from perpendicular positioning across already existing rows. Its disposition results in the integration of all locational components. Although they are conceived as autonomous units with an inherent capacity to maintain basic functions, their full functionality in terms of circular flow of resources depends on mutual pulsation and integration with other components of the system. Boundaries of the cellula: catastropha are not clearly defined; it is conceived as a prototype that can be replicated and transformed – pulsating through the space in which it is inaugurated.

Animal Topia | Animal Topia

metabolizmi

STIPE SUDINJA Situacija | Site Plan

vima. Svaki red, postavljen paralelno, zadržava vlastite specifične karakteristike koje su hijerarhijski jasno odijeljene. Polazeći od analogije i karakteristika lokacije, projekt pristupa urbanističkom rješenju uspostavom dijaloga između elemenata prividne katastrofičnosti i elemenata prividne profinjenosti na lokaciji. Lokacija se pritom promatra kao prostor kontinuiranoga urbanističko-metabolističkog procesa, unutar kojeg se odvija kruženje i transformacija energije. Osnovna strukturna i funkcionalna jedinica cellula: catastropha nastaje okomitim pozicioniranjem na već postojeće redove. Njezina dispozicija rezultira integracijom elemenata svih komponenata lokacije. Iako su komponente zamišljene kao autonomne jedinice s inherentnom sposobnošću održavanja osnovnih funkcija, njihova cjelovita funkcionalnost u pogledu kružnog cirkuliranja resursa ovisi o međusobnom pulsiranju i integraciji s ostalim komponentama sustava. Granice same cellule: catastrophe nisu jasno definirane; ona je zamišljena kao prototip koji se može replicirati i transformirati – pulsirati prostorom na kojem je uspostavljena.

STIPE SUDINJA Strateški plan | Strategic plan

metabolizmi

STIPE SUDINJA Prikaz komponente Animal Topia | View of the Component Animal Topia

metabolisms

Podni disk studentskih projekata generacije 2022./2023. | Floor disc of student projects from the generation 2022/2023. Kolaž | Collage: Karla Radović (Ivan Car, Matej Orkić, Dea Peruško, Ivan Čilić, Fran Polan, Petra Dragošević, Matija Brnetić, Andrea Junaković, Anja Tihomirović)

⚘

habitat habitat Habitat se promatra kao dinamični sustav interakcija unutar funkcionalnog jedinstva životnih zajednica – biocenoze koja obuhvaća biljke (ﬁtocenoze), životinje (zoocenoze) i neživi okoliš (biotop). U tom okviru postavljaju se pitanja o načelima samoregulacije sustava, posebno kada dominirajuće vrste iniciraju lančane reakcije koje mogu nepovratno destabilizirati ekosustav. Dosadašnji pristupi upravljanju ekosustavima temelje se na modelima kontrole, čija se logika replicira i u novootkrivenim teritorijima. U praksi provedene prostorne ekspanzije pojavljuju se obrasci eksploatacije staništa i organizama. Aklimatizacija novih biocenoza vodi sustavnom prilagođavanju teritorija ljudskim

Habitat is observed as a dynamic system of interactions within the functional unity of living communities – a biocenosis that encompasses plants (phytocenosis), animals (zoocenosis), and the abiotic environment (biotope). Within that framework, questions arise concerning the principles of system self-regulation, especially when dominant species initiate chain reactions that can irreversibly destabilize an ecosystem. Previous approaches to ecosystem management are based on models of control, whose logic is replicated even in newly discovered territories. In spatial expansions implemented in practice, what appears are patterns of exploitation of habitats and organisms. Acclimatization of new biocenoses

IVAN ČILIĆ Mikrosustav pod mrežom | Microsystem beneath the Net

102

habitat

ANA BOŠNJAK Megafilter | Megafilter

DINO ŠPADINA Bioakcelerator | Bioaccelerator

potrebama: konotacije divlje i neukrotive prirode reduciraju se na kategorizirane, kontrolirane obrasce. Globalno umrežavanje, razvojem botanike i sustava klasiﬁkacije biljaka, ustanovilo je temelje za stvaranje manmade kolektiva, tj. populacija koje primaju nove inkrustacije i reorganiziraju ekološku hijerarhiju u funkciji ljudskih ciljeva. Ta metoda označava prve sustavne intervencije geoinženjerstva velikog opsega: klimatski i biološki sustavi postaju podložni ciljanoj manipulaciji. Kurirani krajolici postaju ne samo pro-

leads to a systematic adaptation of territory to human needs: connotations of wild and untamed nature are reduced to categorized, controlled patterns. Global networking, through the development of botany and systems of plant classification, established the foundations for the creation of manmade collectives, i.e. populations which receive new incrustations and reorganize ecological hierarchy in service of human goals. This method marks first systematic interventions of large-scale geoengineering: climatic and biological systems become subject to targeted manipulation. Curated landscapes become not only productive and optimized spaces but also infrastructural media of economic and sociopolitical processes, while territories transform into laboratories for experimentation with new ecological and social paradigms. Designing new environments is then understood as an instrument for the advancement of the human collective. By scrubbing the planet of wild spaces, a point of complete hygiene would be reached, an environment in which man can reach his peak. The transport of various actors to new locations enables the reconstruction of entire biospheres into new biomes. The boundaries of nature lose their inherent status, replaced by fluid, modified systems, and as a result, the habitat becomes an infrastructural assemblage of living and anthropogenic elements. Large infrastructural systems, from oil fields1 to factories of construction materials2, leave anthropogenic hybrids of biocenoses. Isolated frag-

habitat

103

duktivni i optimizirani prostori nego i infrastrukturni mediji ekonomskih i sociopolitičkih procesa, a teritoriji se transformiraju u laboratorije za eksperimentiranje s novim ekološkim i društvenim paradigmama. Projektiranje novih okoliša tada se shvaća kao instrument unapređenja ljudskog kolektiva. Čišćenjem planeta od divljih prostora došlo bi se do točke potpune higijene, okoliša u kojem čovjek može dostići vrhunac. Transport raznih aktera na nove lokacije omogućava rekonstrukciju cijelih biosfera u nove biome. Granice prirode gube svoj status inherentnoga, zamjenjujući se fluidnim, modificiranim sustavima te habitat postaje infrastrukturni sklop živih i antropogenih elemenata. Veliki sustavi infrastrukture, od naftnih polja1 do tvornica građevinskih materijala2, ostavljaju antropogene hibride biocenoza. Izolirani fragmenti napuštenih naselja3, kontaminirana vodna tijela4 i urbanizirani prostori5 postaju eksperimentalne platforme za proučavanje interakcija između ljudskoga i neljudskoga. Sakupljanje podataka iz tih adaptiranih biotopa omogućuje strateško predviđanje klimatskih i bioloških scenarija, gdje fokus prelazi s očuvanja „čiste“ prirode na oblikovanje otpornijih, fleksibilnih naseljenih sustava. Propitivanjem suvremenih klasifikacija staništa6 otkriva se kompleksnost ljudskog utjecaja na sve ostale organizme biocenoza. Projektiranjem novih strojeva koji upravljaju parametrima okoliša budućnost se prepušta ili čovjeku7 ili njegovoj odsutnosti. Ono 104

LUCIJA ČULJAK Pozicije okretišta tramvaja | Tram Termini Locations

ments of abandoned settlements 3 , contaminated water bodies 4 , and urbanized spaces 5 become experimental platforms for studying interactions between the human and the non-human. Data collection from these adapted biotopes enables strategic prediction of climatic and biological scenarios, where the focus shifts from preservation of “pure” nature to shaping more resilient, flexible inhabited systems. Questioning contemporary classifications of habitats6 reveals the complexity of human influence on all other organisms of biocenoses. By designing new machines that manage environmental parameters, the future is entrusted either to humans7 or to their absence. What emerges are new infrastructures that

habitat

što nastaje su nove infrastrukture koje radikalno reinterpretiraju vizije urbanih i zavičajnih kontrasta8. U ovom kontekstu mutacije, anomalije i neočekivane interakcije prestaju biti problematične. One postaju integralni elementi novih mreža odnosa, autonomnih i međusobno ovisnih sustava, oslobođenih idealiziranih ideja prirode. Nova staništa redeﬁniraju arhitektonsku i ekološku praksu, omogućujući prostornu reorganizaciju koja uključuje ljude, druge vrste i okolišne materijale u simbiotske, adaptivne kolektive.

radically reinterpret visions of urban and vernacular contrasts8. In this context, mutations, anomalies, and unexpected interactions cease to be problematic. They become integral elements of new realtional networks, autonomous and interdependent systems, freed from idealized notions of nature. New habitats redefine architectural and ecological practice, enabling a spatial reorganization that includes humans, other species, and environmental materials into symbiotic, adaptive collectives.

Vlahek, P. (2022). Šumski refugij. Priroda postaje sustav narušenih veza i ekoloških metamorfoza. Svaka od prisutnih stanišnih kriza neizbježno je i društvena i politička stvarnost. Šuma Žutica postavlja se kao rubno stanište definirano ekološkom mrežom zaštićenih područja i arhitekturom naftnog i plinskog polja u kasnoj fazi eksploatacije. Cijevi, bušotine i servisne ceste, izvorno izgrađene za izvlačenje resursa iz tercijarnih slojeva, postaju novi poligon za prenamjenu i eksperiment. Ugljikov dioksid hvata se i pohranjuje natrag u porozne geološke slojeve koji su nekada sadržavali ugljikovodike, dok se vodik proizvodi, kreće, proči-

Vlahek, P. (2022). Forest Refugium. Nature becomes a system of disrupted connections and ecological metamorphoses. Inevitably, each of the present habitat crises is also a social and political reality. The Žutica forest, positioned as a marginal habitat defined by the ecological network of protected areas, also carries the architecture of oil and gas fields in late phases of exploitation. Pipes, wells and service roads, originally built for the extraction of resources from tertiary layers, become new grounds for repurposing and experimentation. Carbon dioxide is captured and stored back into porous geological layers that once contained hydrocar-

habitat

105

šćava i vraća kao sezonski oblik energije. Geotermalna toplina prikuplja se kroz postojeće bušotine i koristi kao stabilan, održiv izvor energije. Iznad zemlje šuma postoji kao živi sustav mjerenja i interpretacije. Životinjske i biljne vrste generiraju podatke koji se kontinuirano prate senzorima i metodama daljinskog istraživanja, pretvarajući šumu u visokotehnološki sustav za prilagodbu klimatskim promjenama. Projekt postavlja km3 posteksploatacijskog terena kao šumski refugij: prostor eksperimentalne ekologije u kojem

bons, while hydrogen is produced, transported, purified, and returned as a seasonal form of energy. Geothermal heat is collected through existing wells and used as a stable, sustainable energy source. Above ground, the forest exists as a living system of measurement and interpretation. Animal and plant species generate data that are continuously monitored by sensors and remote sensing methods, turning the forest into a hightech system for adaptation to climate change. The project positions a cubic kilometre of post-exploitation terrain

PETRA VLAHEK Nova pametna šuma | The New Smart Forest

106

habitat

rubovi djeluju kao filteri koji razdvajaju, selektiraju i usmjeravaju procese. Čovjek se pritom nalazi u dvostrukoj ulozi inženjera i svjedoka, kao akter u novim međuodnosima prirode, infrastrukture i tehnologije. Ovdje granica funkcionira poput protokola. Ono što sustav prepoznaje kao vitalno, dopušta se prolasku, povezivanju i bilježenju. Izlazni podaci šume poput fenologije, vlažnosti tla, bioraznolikosti, zdravlja i rasta stabala, postaju nova vrsta vrijednosti i resursa. Spajanjem industrijske instrumentacije s ekološkim senzorima, projekt postavlja pitanje može li

as a forest refugium: a space of experimental ecology in which edges act as filters that separate, select, and direct processes. The human is thereby placed in a dual role of engineer and witness, as an actor within new relations of nature, infrastructure, and technology. Here the boundary functions as a protocol. What the system recognizes as vital is allowed to pass, connect, and be recorded. Forest data such as phenology, soil moisture, biodiversity, health and growth of trees become a new type of value and resource. By connect-

habitat

107

PETRA VLAHEK Klimatska stanica | Climate Station

PETRA VLAHEK Presjek tla | Soil Section

PETRA VLAHEK Situacija | Site Plan

108

habitat

PETRA VLAHEK Pneumatske stanice | Inflatable Stations

PETRA VLAHEK Akteri | Actors

habitat

109

PETRA VLAHEK Regenerirana staništa | Regenerated Habitats

110

habitat

111

se ekstraktivni krajolik prenamijeniti, transformirati i postupno zacijeliti. U ovoj promjeni promatrano stanište više nije „nakon nafte“, nego prototip za nakon ugljika, prostor u kojem se testiraju novi modeli suživota i regeneracije.

⚘ Institucije zaštićenih „prirodnih“ područja stvaraju projektirane ideje o prirodi te postavljaju nove veze čovjeka i ostalih živih bića putem definiranja prostornih udaljenosti između divljega i pripitomljenoga – od nevidljivih granica očuvanja do objekata jasnog perimetra poput kaveza ili staklenika.

⚘ Orkić, M. (2023). Neolimes Brijuni. Ishodište postaje paradoks prisutan na Brijunima koji su izolirani titulom nacionalnog parka definiranog time da obuhvaća jedan ili više zaštićenih ili neznatno izmijenjenih ekoloških sustava.

MATEJ ORKIĆ Brijunski arhipelag | Brijuni Archipelago

112

ing industrial instrumentation with ecological sensors, the project raises the question whether an extractive landscape can be repurposed, transformed and gradually healed. In this transformation, the observed habitat is no longer “after oil”, but a prototype for “after carbon”, a space in which new models of coexistence and regeneration are tested.

⚘ Institutions of protected “natural” areas project designed ideas of nature and establish new relations between humans and other living beings by defining spatial distances between the wild and the domesticated – ranging from invisible conservation boundaries to objects with clear perimeters such as cages or greenhouses.

⚘ Orkić, M. (2023). Neolimes Brioni. The project’s point of origin is the inherent paradox of the Brioni islands, which are isolated by the title of a national park defined as encompassing one or more protected or insignificantly altered ecological systems. Through such a projection, the archipelago lives in the pastoral idea of a paradise garden, a primordial preserved nature. At the same time, it bears witness to the accumulation of human traces from all stages of history. The islands are among the first areas in Istria that served as a testing ground for the introduction of tourism, and after the 1950s became a utopian image of a glamorous chateau.

habitat

Arhipelag kroz takvu projekciju živi u pastoralnoj ideji rajskog vrta, iskonske očuvane prirode. Istovremeno svjedoči taloženju ljudskog otiska iz svih etapa povijesti. Otočje je među prvim prostorima u Istri koje je poslužilo kao poligon za uvođenje turizma te nakon 1950-ih postalo utopijska slika glamuroznog zamka. Svi ti adirani alohtoni sudionici doveli su biom u stanje neravnoteže koje s vremenom prelazi u proces kolapsa i gubitka bioraznolikosti te dezertifikacije. Mapiranjem staništa na otocima stvara se nova teritorijalna raspodjela koja ukazuje na prisutnost antropogenih ostataka u svim prisutnim biotopima. U prostorno fragmentirane okoliše uvodi se nadzorni element – ograda. Kontinuirani zid koji pribav-

MATEJ ORKIĆ Aksonometrija kubnog isječka | Axonometry of the Cubic Section

MATEJ ORKIĆ Modul ograde | Fence Module

habitat

113

MATEJ ORKIĆ Pastoralni krajolik budućnosti | Pastoral Landscape of the Future

114

habitat

115

116

habitat

All these added allochthonous participants brought the biome into a state of imbalance which, over time, transitions into a process of collapse and loss of biodiversity and desertification. By mapping habitats on the islands, a new territorial distribution is created, indicating the presence of anthropogenic residues in all existing biotopes. A control element is introduced into spatially fragmented environments – the fence. A continuous wall that collects and processes data of each habitat begins to control their interpenetration and interaction. Managing climatic parameters and the passage of flora and fauna from one habitat to another creates hybrids or restores the original landscape that existed before humans. The final state is not defined, but rather left to the pluralism of nature conservation strategies to form new visions for the archipelago. The materialization of the boundary element is in correlation with the fundamental concept of division and limitation that the notions of fence and defined territories carry. Programming the instincts of existing beings is at the same time the only way to save them, while interspecies encounters question speculative futures.

MATEJ ORKIĆ Metri kubni staništa | Habitat Cubic Meters

habitat

117

lja i obrađuje podatke svakog staništa počinje kontrolirati njihovo prožimanje i interakciju. Upravljanje klimatskim parametrima i prolaskom flore i faune iz jednog staništa u drugo stvara hibride ili vraća prvobitni krajolik nastao prije čovjeka. Konačno stanje nije definirano i prepušta pluralizmu strategija očuvanja prirode da formiraju nove vizije otočja. Materijalizacija graničnog elementa u korelaciji je s temeljnom koncepcijom podjele i ograničenja koje pojam ograde i definiranih teritorija nosi. Programiranje instinktima zatečenih bića ujedno je i jedini način da se ona spase, a međuvrsni susreti propituju spekulativne budućnosti.

⚘ Habitats also arise in entirely human spaces within which opportunists from other biomes adapt their life and parasitically take raw materials and by-products left around them.

⚘ Perać Kovač, M. (2024). Carbon Loop. By interpreting the carbon dioxide cycle, boundaries become permeable systems that regulate the exchange of carbon between different layers of the ecosystem, transferring it from geological to atmospheric flows. The production of contemporary types of Portland cement CEM-II in Koromačno radically intensifies the

MARKO PERAĆ KOVAČ Presjek svih procesa | The Layers of Processes

118

habitat

⚘ Staništa nastaju i u apsolutno ljudskim prostorima unutar kojih oportunisti iz ostalih bioma prilagođavaju svoj život i parazitski uzimaju sirovine i nusprodukte ostavljene oko njih.

⚘ Perać Kovač, M. (2024). Ugljična petlja. Tumačenjem ciklusa ugljikovog dioksida granice postaju propusni sustavi koji reguliraju razmjenu ugljika između različitih slojeva ekosustava, premještajući ga iz geoloških u atmosferske tokove. Proizvodnja suvremenih tipova portlandskog cementa CEM-II u Koromačnu radikalno intenzivira proces emisije ugljika te onemogućuje

MARKO PERAĆ KOVAČ Ugljični krajolik | Carbon Landscape

habitat

119

MARKO PERAĆ KOVAČ Dijagram | Diagram

120

habitat

process of carbon emission and prevents the ecosystem from absorbing it by removing the surface layer of soil. The intervention modifies the ecosystem into a version that directly opposes the consequences of the insatiable human need to maintain the process of transforming stone into building material, the fundamental medium of modernity. The factory as the main actor within the selected cubic kilometre becomes a catalyst of the cycle without its disruption. By reinterpreting the position of the factory itself, processes of carbon exchange interact with local givens of Koromačno, creating a kind of loop in which the balance between soil and atmosphere is maintained by accelerating the CO₂ cycle. Equipping the degraded area with the energy system of the factory encourages the disturbed ecosystem’s transition from a suppressed state into something unrecognizable to us, resembling a new “wet intermezzo”. An aggressive zone inhabitable only by early colonizers of land is formed, restoring the lost surface soil layer while encouraging CO₂ absorption. Directing currents and water saturated with CO₂ creates conditions for increasing the photosynthetic capacity of the forest type Fraxino orni / Quercetum ilicis, which inhabits elevated modules from which seeds spread within the zone. Heat and purified water trapped beneath an EVOH membrane, as well as air tunnels for accelerating wind, stimulate habitat

121

ekosustavu njegovo upijanje uklanjanjem površinskog sloja tla. Intervencija modificira ekosustav u inačicu koja direktno kontrira posljedicama neutažive čovjekove potrebe za održavanjem procesa pretvorbe kamena u građevni materijal, temeljni medij moderne. Tvornica kao glavni akter unutar odabranog km3 postaje katalizator ciklusa bez njegova narušavanja. Reinterpretacijom pozicije same tvornice, procesi izmjene ugljika prožimaju se s lokalnim datostima Koromačna stvarajući svojevrsnu petlju u kojoj se ubrzavanjem ciklusa CO₂ održava ravnoteža između tla i atmosfere. Opremanjem degradiranog područja energetskim sustavom tvornice potiče se prelazak narušenog ekosustava iz potisnutog stanja u nama neprepoznatljivo, nalik novom „wet intermezzu“. Formira se agresivna zona naseljiva samo ranim kolonizatorima kopna koja obnavlja izgubljeni površinski sloj tla te potiče apsorpciju CO₂. Usmjeravanje struje i vode zasićene s CO₂ stvara uvjete za povećanje fotosintetskog kapaciteta tipa šume Fraxino orni / Quercetum ilicis, koja nastanjuje elevirane module s kojih se sjeme širi unutar zone. Toplina i pročišćena voda zarobljeni pod EVOH membranom, zračni tuneli za ubrzavanje vjetra potiču neprestanu karbonizaciju tla i trošenje stijena. Otopljeni vapnenac regulira alkalnost morske vode s ciljem preuzimanja potpune količine dopremljenoga ugljikovog dioksida te se tok nastavlja u dubokomorskim kotlinama. U dalekoj budućnosti ugljik opet izvire zahvaljujući ljudskim praksama koje 122

habitat

MARKO PERAĆ KOVAČ Ugljični oblak | Carbon Cloud

habitat

123

nisu evoluirale te je stvorena petlja unutar beskonačnog ciklusa. Štefiček, P. (2026). TE-TO. Shvaćanje okoliša kroz kompleksnost teritorija ispunjenoga ambijentalnim, fizičkim i psihološkim međuodnosima, nas kao receptore ostavlja sa slikom pitoresknog pejzaža, kao svojevrsne utopije prostorno nepreglednog ambijenta.

continuous carbonization of soil and erosion of rock. Dissolved limestone regulates the alkalinity of seawater with the aim of absorbing the entire quantity of delivered carbon dioxide, after which the flow continues into deep-sea basins. In the distant future, carbon resurfaces again thanks to human practices that have still not evolved, thus creating a loop within an infinite cycle.

PATRIK ŠTEFIČEK Infrastrukturni organizam | Infrastructure Organism

124

habitat

Čovjek kao ključni faktor utjecaja, u želji za kreacijom potpuno uvjetovane utopije, naposljetku ostaje žudjeti za urođenim osjećajem znatiželje, nepredvidivosti i slobode. Svjestan posljedica svojih djela, okreće se sebi te svojim ostvarenjima. U trenutku apsolutne bespomoćnosti, infrastruktura osvješćuje svoju novu ulogu u neizbježno mračnoj budućnosti. Cilj projekta obrat je stigme negativnog

Štefiček, P. (2026). TE-TO. Understanding the environment through complexity of a territory filled with atmospheric, physical, and psychological interrelations leaves us, as receptors, with an image of a picturesque landscape, a kind of utopia of spatially inestimable ambience. Humans as the key agents of influence, in the desire to create a completely conditioned utopia, ultimately

habitat

125

utjecaja čovjekova tehnološkog razvoja, u kojoj elementi infrastrukture postaju katalizatori biološkog prosperiteta. Mehanizam preuzima novu formu kojom, poput živućeg organizma, stvara nove prostorne uvjete. Kao case study, prostor termoelektrane uz jezera Savica predstavlja se kao savršen „testing ground“ radikalnih mjera potrebnih za implementaciju klimatskih promjena. Prostorni akteri infrastrukturni su elementi zasnovani na idejama današ126

continue to yearn for the innate feeling of curiosity, unpredictability, and freedom. Aware of the consequences of their actions, they turn to themselves and their own creations. In a moment of absolute helplessness, infrastructure assumes a new role in an inevitably dark future. The goal of the project is a reversal of the stigma of the negative impact of human technological development, in which elements of infrastructure

habitat

PATRIK ŠTEFIČEK Situacijski dijagram | Site Diagram

habitat

127

PATRIK ŠTEFIČEK Reljef | Relief

njice, a programirani za svijet budućnosti. Most kao element infrastrukturne kralježnice osovina je cijelog mehanizma, kreirajući nevidljivu granicu prirodnoga i artificijelnoga. Njegove svojevrsne ekstenzije mehanizmi su filtera, kondenzatora, čipa te staklenika. Infrastrukturni sklop sastavljen od spomenutih integriranih elemenata, međusobno premreženih s pomoću centralne osovine mosta, prerasta svoje uobičajene oblikovne okvire, paralelno utječući na dva, prostorno predodređena pola: termoelektranu te zaštićeni krajobraz jezera. Rješenje predstavlja konceptualizaciju infrastrukturnog objekta koji svojom integracijom u zonu začudnih urbanih relacija radikalno reinterpretira idealiziranu viziju renesansnog zavičaja. 128

become catalysts of biological prosperity. The mechanism takes on a new form which, like a living organism, creates new spatial conditions. As a case study, the area of the thermal power plant by the Savica lakes is presented as a perfect testing ground of radical measures necessary for the implementation of systems defying climate change. Spatial actors are infrastructural elements based on the ideas of the present but also programmed for the world of the future. The bridge as an element of infrastructural backbone is the axis of the entire mechanism, creating an invisible boundary between the natural and the artificial. Its extensions are filtering, condensation, computing, and greenhouse mechanisms. The infrastructural assemblage composed of these integrated elements, interconnected through the central axis of the bridge, outgrows its usual formal frameworks, simultaneously affecting two spatially predetermined poles: the thermal power plant and the protected landscape of the lakes. The solution represents a conceptualization of an infrastructural object that, through its integration into a zone of unusual urban relations, radically reinterprets the idealized vision of a Renaissance homeland.

habitat

PATRIK ŠTEFIČEK Skice sklopova | Circuit Sketches

habitat

129

Projekcija studentskih projekata generacije 2023./2024. | Projection presenting student projects from the generation 2023/2024. © Rebecca Bobetko

☉

ljušture husks Ako je antropocen obilježio Zemlju čovjekovim ekstenzivnim širenjem djelovanja, postantropocen bit će deﬁniran intenzivnim, ciljanim usmjeravanjem aktivnosti. U prijelazu iz antropocena u postantropocen, metodološki fokus sa snažne mreže pojedinačnih točaka premješta se prema transskalarnosti. Dok su u antropocenu mnogi javni objekti napušteni i prepušteni prirodi, u jednostavnoj analizi značenja teško je razlikovati stijenu od betonskog zida – neki čak tvrde da razlike nema. Nedvojbeno je nastala nova priroda, oblikovana ljudskom prisutnošću. Urban sprawl snažno je obilježio razdoblje antropocena, a širenje se nastavlja; očekuje se da će površina Zemljine kore prekrivena urbanom tkaninom, koja trenutačno iznosi pola milijuna kvadratnih kilometara, porasti na čak tri milijuna. Istovremeno, pojavljuju se nove ideje i pristupi. Zgušnjavanje postojećih naseljenih tkiva odgovor je na potrebu za metropolitanskim doživljajem svakodnevice. Više ljudi na manjem prostoru znači više događaja, a više događaja znači angažiranijeg konzumenta – no oprezno s konzumacijom. Međutim, napušteni oblici ljudskog djelovanja nalaze se i izvan gradova; 132

If the Anthropocene marked Earth by extensive expansion of human activity, the post-Anthropocene will be defined by intensive, targeted direction of that activity. In the transition from the Anthropocene to the post-Anthropocene, the methodological focus shifts from a dense network of individual points toward transscalarity. While in the Anthropocene many public buildings were abandoned and left to nature, in a simple analysis of meaning it becomes difficult to distinguish a rock from a concrete wall – some even claim that the difference is nil.

REBECCA BOBETKO Uneseni organizmi na situaciji | Introduced Organisms on the Site Plan

ljušture

ANDREA JUNAKOVIĆ Intervencije u tvrđavama | Interventions in the Fortifications

ANJA TIHOMIROVIĆ Prisutne vrste algi | Present Algal Species

zapravo, većina njih. Ljudske migracije postale su sastavni dio današnjice. U širem smislu, migracija je univerzalni proces – od kruženja atmosferskih elemenata i tektonskih pomaka, preko širenja biljnih sjemenki do kretanja životinja. Primarna razlika čovjeka od ostalih aktera je njegova migracijska neslo-

A new nature has undoubtedly emerged, shaped by human presence. Urban sprawl strongly marked the period of the Anthropocene, and expansion continues; it is expected that the surface of the Earth’s crust covered by urban fabric, currently half a million square kilometres, will grow to as much as three million. At the same time, new ideas and approaches appear. The densification of existing inhabited tissues is a response to the need for a metropolitan experience of daily life. More people in less space means more events, and more events result in a more engaged consumer – but consumption must be approached cautiously. On the other hand, abandoned forms of human activity are also found outside cities; in fact, most of them. Human migrations have become an integral part of the present. In a broader sense, migration is a universal process – from circulation of atmospheric elements and tectonic shifts, through dispersal of plant seeds to movement of animals. The primary difference between humans and other actors is their lack of migratory freedom. In addition to natural obstacles, humans have created other invisible but powerful ones: borders of states and communities. Political changes cut through once-active architectures of disappeared states. Abandoned underground tunnels between two states become a pictorial representation of these processes and question the very nature of migration policies.1 Processes of renaturalization show how the second nature becomes the home of the first nature, with tech-

husks

133

KARLA RADOVIĆ Presjek rudnika | Mine Section

boda. Osim prirodnih prepreka, čovjek je stvorio i one nevidljive, ali snažne: granice država i zajednica. Političke promjene presijecaju nekada aktivnu arhitekturu nestalih država. Napušteni podzemni tuneli između dviju država postaju slikoviti prikaz procesa i propituju prirodu migracijskih politika.1 Procesi renaturalizacije pokazuju kako druga priroda postaje dom prve prirode, a tehnologija je poveznica koja to omogućuje. Sfumato prostornih odnosa rađa novu prirodnu infrastrukturu, a upravo su renaturalizacija i rekontekstualizacija najčešće metode tretiranja ljušture – oklopa, okvira i zidova. U postantropocenu prisutna su dva tipa naseljavanja ljušture: fenomenološki i razvojni. Fenomenološki tip služi kao katalizator prostornih doživljaja, rezultat interakcije prirodnih procesa i različitih aktera. Čovjek u njima postaje aktivni promatrač novih prostora. Napušteni rudnici2 i tvrđave3 tako postaju mjesta procvata aerobnog i anaerobnog života. 134

nology acting as an enabling link. The sfumato of spatial relations gives rise to a new natural infrastructure, with renaturalization and recontextualization being the most frequent methods of treating the husk – the armour, the frame, and the walls. In the post-Anthropocene, there are two approaches to inhabiting the husk: phenomenological and developmental. The phenomenological approach serves as a catalyst of spatial experiences, the result of natural processes interacting with different actors. Humans become active observers within them. Abandoned mines2 and fortresses3 thus become places where aerobic and anaerobic life flourishes. The developmentally approached husk is defined mostly by passive production processes, albeit with a strong phenomenological component. For example, large Petri dishes of abandoned phosphorus fields4 can, by introducing certain organisms, produce agricultural substrates. Forgotten quarries cease to be places of collective memory and become symbols of optimism for a new understanding of relationships with nature. The production of algae5, through commercialization, reflects passive collection and resource utilization. Vineyards6 , a demanding cultivar, now largely depend on technology, while humans follow the process with minimal intervention. Nautical infrastructure7 expands the meaning of maritime farming: docks become boundaries of different zones, while a platform surrounded by them transforms into a space of multiple

ljušture

Razvojni tip ljušture deﬁniran je uglavnom pasivnim proizvodnim procesima, iako s jakom fenomenološkom komponentom. Primjerice, velike Petrijeve zdjelice napuštenih fosfornih polja4 mogu, unošenjem određenih organizama, proizvoditi poljoprivredne supstrate. Zaboravljeni kamenolomi prestaju biti mjesta kolektivne memorije i postaju simbol optimizma novog poimanja prirode i odnosa. Proizvodnja algi5, procesom komercijalizacije, reﬂektira pasivno prikupljanje i uporabu resursa. Vinova loza6, zahtjevna za uzgoj, u velikoj mjeri sada ovisi o tehnologiji, dok čovjek prati proces uz minimalnu intervenciju. Nautička infrastruktura7 proširuje smisao maritimnog uzgoja: dokovi postaju granice različitih zona, a platforma okružena dokovima pretvara se u prostor s raznolikim funkcijama – proizvodnjom, razonodom i društvenim susretima. Dok je arhitektura u prošlom razdoblju bila usmjerena na jednu primarnu namjenu, u postantropocenu naglasak se premješta na pluralitet i suživot različitih funkcija.

GABRIELA LENCUR Kamenolom | Quarry

functions – production, leisure and social encounters. While architecture in the previous era was directed toward one primary purpose, in the post-Anthropocene the emphasis shifts toward plurality and coexistence of varied functions.

1 Antonio Patljak: EUridika. | EUrydice. 2 Rebecca Bobetko: Transnatural biome i giant Petri dish. | Transnatural Biome and Giant Petri Dish.; Karla Radović: Rudnici Labinštine. | Labin Mines. 3 Andrea Junaković: Šesto čulo. | Sixth Sense. 4 Kosić: Fosfor Gradina. | Phosphorus Fort. 5 Anja Tihomirović: Algolom. | Algaemine. 6 Lencur: Kamenolom. | Quarry. 7 Nikola Toplek: 3 doka i tunel. | 3 Docks and a Tunnel.

husks

135

Patljak, A. (2022). EUridika. Osnovni motiv za povlačenje čovjeka u podzemne strukture oduvijek je bila potreba za iznenadnim osiguranjem, od zemunice do nesofisticiranih nuklearnih skloništa dvadesetog stoljeća. Svaki od tih prostora nastao je kao odgovor na prijetnju izvana, gotovo uvijek na prijetnju koju je čovjek prethodno sam stvorio. Podzemlje kao ljuštura, kao sustav slojeva u kojem svaki nosi vlastitu logiku, geološku, infrastrukturnu, političku. Presjek tla ih otkriva odjednom, ravnopravno. U trenutku kada površina postaje prostor potpune vidljivosti i nadzora, podzemlje ostaje jedina infrastruktura izvan tog dosega. Napuštena podzemna zrakoplovna baza može biti okvir tog pitanja. Jednom skrivena ispod planine od vojnih radara, danas prostor koji izmiče drukčijoj vrsti nadzora. Silazak u nju nije neutralan čin; svaki prelazak praga, bilo političkoga, arhitektonskog ili moralnog, definira smjer kretanja. Politika ovdje poprima fizikalnu dimenziju, ocrtavajući se u linijskom pošumljavanju koje markira granicu između Europe i onoga što ona nije ili ne želi

Patljak, A. (2022). EUrydice. The fundamental motivation for the withdrawal of humans into underground structures has always been the need for sudden protection, from dugouts to unsophisticated nuclear shelters of the twentieth century. Each of these spaces emerged as a response to a threat from the outside, and almost always a

ANTONIO PATLJAK Tunel | Tunnel

136

ljušture

biti. Tunel tu granicu podzemno penetrira, stvarajući točku ulaska koju površinska politika ne predviđa i ne priznaje. Spuštajući se presjekom, uvode se rezidualni fizikalni parametri: zrak, voda, zemlja, vatra, opskrbljujući prostor novim životom, ali i podsjećajući na prethodni. U tom činu novog stvaranja zaborav postaje nemoguć.

threat previously created by humans themselves. The underground functions as a shell, as a system of layers in which each carries its own logic – geological, infrastructural, political. A section through the ground reveals them simultaneously, equally. At the moment when the surface becomes a space of complete

ANTONIO PATLJAK Izvor vode | Water Spring

husks

137

ANTONIO PATLJAK Aksonometrija sustava tunela | Axonometry of the Tunnel System

ANTONIO PATLJAK Aksonometrija topline | Thermal Axonometry

138

ljušture

ANTONIO PATLJAK Aksonometrija scenarija korištenja | Space Utilization Axonometry

ANTONIO PATLJAK Pustinja-resort | Desert-Resort

husks

139

Silazak u podzemlje uvijek je bio čin između svjetova. Orfej silazi, s pogledom naprijed, sve dok ga unutarnja sila ne natjera da se okrene. Tek taj pogled unazad omogućuje ono što slijedi. EUridika je istovremeno prostor i program: napuštena struktura koju njeni novi stanovnici, izvorni migranti između svjetova, iznova upisuju. Kao Orfej, zadiru u podzemlje, u prostor opasnosti, za ideju novog sutra.

☉ Tema naseljavanja napuštenih, ali nikad neutralnih struktura izazov je postantropocena.

☉ Kosić, I. (2025). Fosfor gradina. Nastao kao nusprodukt industrijskog procesa Petrokemije, napušteni deponij fosforgipsa u Lonjskom polju i

IGOR KOSIĆ Prskalice | Sprinkler

140

visibility and control, the underground remains the only infrastructure beyond that reach. An abandoned underground aviation base serves as framework for that question. Once hidden from military radar within a mountain, today it is a space that escapes a different kind of surveillance. Descending into it is not a neutral act; every crossing of a threshold, whether political, architectural or moral, defines the direction of movement. Politics here takes on a physical dimension, demarcated in linear afforestation that marks the boundary between Europe and that which it is not or does not wish to be. The tunnel penetrates that boundary below ground, creating a point of entry that surface politics does not foresee or acknowledge. By descending through the section, residual physical parameters are introduced: air, water, earth, and fire, supplying the space with new life, while also recalling the previous one. Through such an act of new creation, forgetting becomes impossible. Descent into the underground has always been an act between worlds. Orpheus descends, looking forward, until an inner force compels him to turn. Only that backward glance enables what follows. EUrydice is simultaneously a space and a program: an abandoned structure inscribed anew by its new inhabitants, original migrants between worlds. Like Orpheus, they penetrate the underground, into a space of danger, for the idea of a new tomorrow.

ljušture

njemu slični krajolici nisu prazni, oni su aktivni, toksični i istovremeno produktivni. Njihove mase kontinuirano rastu, dok im granice ostaju porozne i podložne djelovanju vode, svjetlosti i vremena. Uvođenjem geste omeđivanja – megazida koji zatvara obod – prostor se transformira u introvertiranu Petrijevu zdjelicu. Ljuštura ovdje nije samo zaštitna opna nego operativni okvir

☉ The theme of inhabiting abandoned but never neutral structures is a challenge of the post-Anthropocene.

☉ Kosić, I. (2025). Phosphorus Fort. Created as a by-product of the industrial process of Petrokemija, the abandoned phosphogypsum landfill in the Lonja field, like other landscapes of its

IGOR KOSIĆ Megazid | Megawall

IGOR KOSIĆ Polje prskalica | Sprinkler field

husks

141

IGOR KOSIĆ Bazeni laboratorija | Laboratory Pools

IGOR KOSIĆ Ambijent fosfor gardine | Phosphorus Fort Ambient

– membrana koja regulira i usmjerava procese. Deponij više nije pasivno odlagalište, nego aktivni laboratorij. Uvođenjem novih aktera: algi, bakterija, gljiva i infrastrukturnih uređaja – pokreću se procesi razgradnje i regeneracije. Toksično i živo pritom ne djeluju kao suprotnosti, nego kao koautori novog metabolizma. Izolacija ne znači isključenje, nego intenzifikaciju: stvaranje uvjeta u 142

kind, is not empty. It is active, toxic and, at the same time, productive. Its mass continuous to grow, while its boundaries remain porous and subject to the action of water, light, and time. By introducing the gesture of enclosure – a megawall that seals the perimeter – the space transforms into an introverted Petri dish. The husk here is not only a protective membrane but an operational framework:

ljušture

kojima se proizvodi bioaktivni supstrat koji obnavlja tlo i redefinira njegovu plodnost. Ljuštura je tako medijator između kontaminacije i obnove, između otrovnog industrijskog ostatka i osjetljive ekologije. Ona ne briše tragove eksploatacije, nego ih kondenzira i preusmjerava u novi zdraviji proces.

☉ Upravo su napuštene industrije najčešći oblici postantropocenskih ljuštura koji u nestabilnim globalnim vremenima mogu dovesti do prehrambene samoodrživosti kao temelja zdravih zajednica.

☉ Toplek, N. (2024). 3 doka i tunel. Na tragu spomenutih ideja je i tradicionalni lov na tunu u Bakarskom zaljevu koji je ugrožen sve većim izlovom na otvorenim morima, čime se migracija tune do zaljeva osjetno sma-

a membrane that regulates and directs processes. The landfill is no longer a passive deposit but an active laboratory. The introduction of new actors, including algae, bacteria, fungi and infrastructural devices, initiates processes of decomposition and regeneration. The toxic and the living do not act as opposites, but as co-authors of a new metabolism. Isolation does not mean exclusion but intensification: the creation of conditions in which a bioactive substrate capable of restoring soil and redefining its fertility can be produced. The husk thus acts as a mediator between contamination and renewal, between toxic industrial residue and sensitive ecology. It does not erase traces of exploitation but condenses and redirects them into a new, healthier process.

☉ It is the abandoned industrial sites that often represent the post-anthropocentric husk, and that, in times of global instability, can lead to food self-sufficiency as the basis of healthy communities.

☉

NIKOLA TOPLEK Dok s vrtovima mangrova | Dock with Mangrove Gardens

Toplek, N. (2024). 3 Docks and a Tunnel. Traditional tuna fishing in Bakar Bay also follows the aforementioned ideas.It is threatened by increasing overfishing in open seas, which significantly reducestuna migration towards the bay. The practice is slowly disappearing, and iconic tuna structures merely become open-air museum artifacts. Industry, the coking plant, and the refinery pollute the bay, while the husks

143

NIKOLA TOPLEK Dijagram životnog ciklusa tune | Tuna Life Cycle Diagram

144

ljušture

absence of touristification along with decades-long deagrarianization strip the landscape of its symbols. The bay’s destroyed seabed, its geographical disposition, and the tradition of fishing are seen as ideal conditions for creating an ecological laboratory for tuna cultivation. By achieving the full life cycle of tuna under controlled conditions, the prerequisites are created for reducing fishing in the wild, thus enabling recovery of the species. The bay is closed by a dam at its entrance, while the remnants of former industry are repurposed to maintain other vital conditions. Each dock is assigned a new function: a cleaner responsible for removing toxic sludge from the seabed and maintaining the permaculture system; a mobile incubator that provides the conditions necessary for spawning and for raising eggs and larvae; and a mobile filter. Flooding of the mangrove garden in its interior – through nitrification and passage of water through layers of sand, gravel, and soil – filters the bay. By submerging and raising the dock, the seawater floods and drains the garden, and when not performing its primary function, the structure becomes an urban garden. To maintain adequate temperature during winter, both the mangrove garden and the tuna incubator require the docks’ ballast tanks to be filled with heated water from a nearby power plant. The same water is injected into an abandoned coal and coke transport tunnel, transforming itinto a heating element submerged in the bay and creating hidden urban thermal baths. husks

145

njuje. Lov polako nestaje, a ikonične tunere postaju samo muzejski artefakti na otvorenom. Industrija, koksara i rafinerija zagađuju zaljev, a izostanak turistifikacije i deagrarizacija ostavljaju kraj bez svojih simbola. Uništeno podmorje zaljeva, njegov geografski oblik te tradicija ulova čitaju se kao idealni uvjeti za stvaranje ekološkog laboratorija za uzgoj tune. Postizanjem punoga životnog ciklusa tune u uzgoju stvaraju se preduvjeti za smanjenje ulova u divljini čime se olakšava oporavak vrste. Zatvaranje zaljeva omogućuje brana na njegovu ulazu, dok se za potrebe održavanja drugih vitalnih uvjeta prenamjenjuju olupine nekadašnje industrije. Svaki od dokova dobiva novu funkciju poput čistača zaduženoga za uklanjanje toksičnog mulja s dna zaljeva te održavanje permakulture, mobilnog inkubatora za stvaranje uvjeta potrebnih za mriještenje te uzgoj jajašaca i larva, te mobilnog filtra. Plavljenje vrta mangrova u njegovoj unutrašnjosti – nitrifikacijom i prolaskom vode kroz slojeve pijeska, šljunka i zemlje – filtirira zaljev. Potapanjem i izranjavanjem doka more plavi i napušta vrt, a kada nije u svojoj primarnoj funkciji, postaje i gradski vrt. Radi postizanja odgovarajuće temperature vrt mangrova zimi uz inkubator za tune zahtijeva punjenje balastnih spremnika dokova zagrijanom vodom iz obližnje hidroelektrane. Ista voda ubrizgava se u napušteni transportni tunel ugljena i koksa koji postaje grijaće tijelo uronjeno u zaljev, stvarajući skrivene gradske terme. 146

NIKOLA TOPLEK Kretanja plovila u Bakarskom zaljevu | Vessel Tracking in Bakar Bay

NIKOLA TOPLEK Dok 1 | Dock 1

NIKOLA TOPLEK Dok 2 | Dock 2

NIKOLA TOPLEK Dok 3 | Dock 3

NIKOLA TOPLEK Podvodni tunel | Underwater Tunnel

149

Izložba studentskih projekata generacije 2024./2025. | Exhibition presenting student projects from the generation 2024/2025. © Mia Roth Čerina

♞

uprizorenja stagings Kuriranjem prirode utjelovljuje se prostorni doživljaj koji isprojektirana uprizorenja simuliraju. Poprimaju forme svojevrsnih diorama koje prikupljaju arhitektonske metode i prožimaju ih kroz biološke sfere. Arhitekt je u tom slučaju u službi kustosa koji gradi unutar prirode s prirodom intenzivirajući postojeće ponajprije na doživljajnoj razini. Unutar takvog sustava energične prostornosti dodaju se pojedine funkcionalne osobitosti ili biva ostavljen čisti arhitektonski spektakl. Arkadijski doživljaj takvih projekata polazi iz njihovih početnih motiva analiza.

MATIJA BRNETIĆ Presjek pogona kapsula | Capsule Mechanism Section

152

An embodied spatial experience, made by curating nature, is simulated by designed stagings. They take the form of dioramas that gather architectural methods and permeate them through biological spheres. The architect in this case acts as a curator who builds both with and within nature, intensifying what already exists, primarily at the experiential level. Within such a system of energetic spatiality, certain functional characteristics are sometimes added, while at other times are left as a purely architectural spectacle. The Arcadian experience of such projects originates from their initial analytical motivations. Selected locations contain residues of anthropogenic aggression and/or undiscovered microclimatic phenomena. By embodying abstract natural forces, the perception of the user shifts. Invisible processes within analysed locations are arranged into dramaturgical guidelines of new stagings. In these examples, all interventions contain technologies that move beyond the sphere of tools for measurement or environmental control and become their own ecologies,influencing flows of energy and matter. Landscapes become dynamic sites of interaction between products, organisms, and information.

uprizorenja

TIN VUKUŠIĆ Scenografija | Scenography

Odabrane lokacije sadrže ostatke antropogene agresije i/ili neotkrivene mikroklimatske fenomene: Utjelovljenjem apstraktnih prirodnih sila percepcija korisnika se pomiče. Nevidljivi procesi unutar analiziranih lokacija slažu se u dramaturške smjernice novih uprizorenja. Sve intervencije u ovim primjerima sadrže tehnologije koje izlaze iz sfere alata za mjerenje ili upravljanje okolišem i postaju vlastite ekologije koje utječu na tokove energije i materije. Krajobrazi postaju dinamični lokaliteti interakcija proizvoda, organizama i informacija. Nametnute vizije svjesno izbjegavaju katastrofičnu spoznaju gubitka kontrole nad klimatskim parametrima i posljedicama antropogenoga geološkog utjecaja. Proporcije istih tih spoznaja stvaraju sublimni osjećaj veličine. Proizvodnjom objekata koji služe kao reprezentacija i produkcija ideja o prirodi generira se veza između naše vrste i ostalih vrsta. Pozicioniranjem ljudi ili ljudskih ostataka u odnos s „ostalima“ produbljuje se doseg

Imposed visions consciously avoid the catastrophic awareness of control lost regarding climatic parameters and consequences of anthropogenic geological influence. The scale of these insights creates a sublime sense of magnitude. Producing objects that serve as representation and production of ideas about nature generates a link between our species and others. By positioning humans or human remnants in relation to “others,” the reach of human politics is extended into the totality of the Earth. Contemporary stagings no longer have

TIN VUKUŠIĆ Vijadukt | Viaduct

stagings

153

MIA MEZIĆ Pojasevi kišnog vrta | Rain Garden Zones

ljudske politike u cjelovitost Zemlje. Prisutna uprizorenja više nemaju što pripitomiti u svijetu u kojemu je sve već pripitomljeno. Oni nisu antropomorfizirane forme, nego preslike ekologija koje služe kao pozadina za ljudske manifestacije. Scenografizacijom prisutnih fenomena tvori se osjećaj kontrole nad ruiniranim modelima stvarnih prostora našeg okoliša. Nastojanjem da se ujedini fragmentirano potiče se premisa da arhitektonskim gestama može nastati cjelovito stanje idealnoga. Gesta postaje propitivanje neizvjesnosti budućih reinterpretacija trenutačnog vremena1 i slojeva koji će se s vremenom taložiti. Flux koji nastaje konstantnom rekompozicijom seli se po teritoriju i uređuje ga. Projektiranje mjerilom i podsvjesnim doživljajima2 154

anything to domesticate in a world in which everything is already domesticated. They are not anthropomorphized forms, but reflections of ecologies that serve as a background for human manifestations. A sense of control over ruined models of real spaces in our environment is created through theatricalization of present phenomena. An attempt to unify the fragmented supports the premise that a complete ideal condition can emerge through architectural gestures. The gesture becomes a means of questioning uncertainty in future reinterpretations of the present moment1 and the layers that will accumulate over time. The flux created by constant recomposition moves across the territory and organizes it. Designing through scale and subconscious experiences2 emotionally guidesthe users of these new stagings. Rules and principles of the discipline introduced by historical practices are used for reassembly. By adding new actors,3 guided by their own instincts, degraded landscapes begin transformation and

TONI VEKARIĆ Otok Japlenice | Furnice island

uprizorenja

emocionalno upravlja korisnicima novih inscenacija. Pravila i načela struke koja su uvedena povijesnim praksama koriste se u svrhu reasemblaža. Adicijom novih aktera,3 koji su vođeni vlastitim instinktima, u degradirane krajolike uvode transformaciju te vlastitim vrtlarenjem i preživanjem iniciraju sukcesiju. Procesi koji su nekad bili prisutni mogu se putem tehnologija akcelerirati u potpune dominatore prostora koji od njega formiraju otvorenu ranu4 pod čovjekovim utjecajem. Svi trenutačno prisutni procesi nastali spontanom akumulacijom različitih utjecaja mogu biti i pretočeni u hibridne događaje5 spajanja ljudskih i neljudskih aktera. Specifične geomorfološke karakteristike postaju atrakcije koje korisnicima pružaju senzorno reducirano iskustvo lebdenja i promatranja krajolika iznad doline uz minimalnu intervenciju u prirodni prostor6. Procesi proizvodnje koji su i dalje prisutni u odabranim lokacijama nisu nužno izbačeni, nego se reinterpretiraju te aktivni kamenolom može biti prostor arhitekture oduzimanja, gdje iskapanjem kamena nastaju bazeni ispunjeni podzemnom vodom i grijani parom iz obližnje tvornice, stvarajući jedinstven podzemni kupališni kompleks atmosferskih prostora bez klasičnih granica između funkcija7. Ušće rijeke transformira antropogeni lučki krajolik u promjenjivi sustav biotopa oblikovan vodom i otpadnim željezom, stvarajući zajednički prostor suživota ljudi, biljaka i životinja stalnim fluktuacijama između umjetnoga i autohtonoga8. Isto propitivanje

MARTA PETRAČIĆ Obala kanala | Canal Bank

MARIN ČULIĆ Promatračnica | Lookout

stagings

155

PAOLA KOSTRENČIĆ Topli bazeni | Warm Pools

FRANKA I PETRA OMAZIĆ Faze plavljenja topografije | Topography Flooding Stages

proizlazi iz transformacije oteretnog kanala9 kao umjetno potaknutoga, samoodrživog ekotona koji povezivanjem riječnih tokova, topografije i autohtonih vrsta stvara kontinuirani sustav raznolikih staništa i novu hete156

initiate succession through their own gardening and cud. Processes already present can, through technologies and human intervention, be accelerated untill they completely dominate the space, forming an open wound4 within it. All currently present processes created by spontaneous accumulation of various influences can also be transformed into hybrid events5 that merge human and non-human actors. Specific geomorphological characteristics become attractions that give users a sensorially reduced experience of floating and observing the landscape above a valley, with minimal intervention in the natural environment.6 Production processes still present in selected locations are not necessarily removed, but rather interpreted: an active quarry can become a space of an architecture of subtraction, where stone excavation creates pools filled with groundwater, heated by steam from a nearby factory, forming a unique underground bathing complex of atmospheric spaces without classical boundaries between functions.7 A river mouth transforms an anthropogenic port landscape into a shifting system of biotopes shaped by water and waste iron, creating a shared space of coexistence for humans, plants, and animals through constant fluctuations between the artificial and autochthonous.8 The same topics arise from a transformation into a flood-relief channel9 as an artificially triggered, self-sustaining ecotone which creates a new diverse system of various habitats by connecting river flows, topography, and

uprizorenja

rotopiju između grada i prirode. Veliki infrastrukturni potezi poput autocesta 10 poprimaju oblik hibridnih krajolika u kojima uzdignuta staza i arhitektonski elementi omogućuju simbiozu svih aktera. Korištenjem postojećih mreža retencijsko-infiltracijskih bazena kontroliraju se oborinske vode i stvara nova scenografija gradskog reljefa11.

indigenous species; a new heterotopia of city and nature. Large infrastructural stretches such as highways10 acquire the shape of hybrid landscapes in which an elevated path and architectural elements enable symbioses of all actors. A new scenography of the urban relief11 and a system for controlling rainwater are created by using existing networks of retention and filtration basins.

1 Matija Pogorilić: Sirana. | Cheese farm. 2 Tin Vukušić: Machine à sublimer. 3 Nina Barać: Kravolik. | Cowscape. 4 Toni Vekarić: Majsan revisited. 5 Petra Dragošević: Praznik – bombe, rašpe, livorveri. | Festival – bombs, rasps, revolvers. 6 Matija Brnetić: Dinamika deprivacije. | Deprivation dynamics. 7 Paola Kostrenčić: Terme Kanfanar. | Kanfanar hotsprings. 8 Franka i Petra Omazić: Ribanje i ribarsko prigovaranje. | Fishing and Fishermen's Conversations. 9 Marta Petračić: Oteretni kanal Sava – Odra. | Flood-relief channel Sava – Odra. 10 Marin Čulić: Arboretum Iter. 11 Mia Mezić: Bokanjački bazeni. | Bokanjac pools.

Pogorilić, M. (2022). Sirana. U uvjetima neprekidnog protoka informacija i znanja kao operativnog alata arhitektura se pomiče s forme prema (re)kompoziciji i mjerilu, vremenskom i fizičkom. Arhitektura se pritom shvaća kao konstrukcija scenografskih sustava stvarnog života, gdje prostorni artefakti nisu vezani uz određeno vrijeme ili mjerilo, nego akumuliraju i prenose slojeve stvarnosti. Umjesto zatvorenih projekata predlažu se toponimi. Stabilnost ne proizlazi iz programa, nego iz odnosa prema teritoriju i vremenu koje se u njega upisuje kontinuiranom rekompozicijom.

Pogorilić, M. (2022). Cheese farm. In conditions of continuous information flows where knowledge is an operational tool, architecture shifts from form towards (re)composition and scale, both temporal and physical. Architecture is thereby understood as the construction of scenographic systems of real life, where spatial artifacts are not bound to a specific time or scale, but accumulate and transmit layers of reality. Instead of closed projects, toponyms are proposed. Stability does not arise from program, but from the relationship toward territory and time that is inscribed into it through continuous

stagings

157

MATIJA POGORILIĆ AI image generated in 2022 with the following prompt: Can you create architectural drawing for a Temple of Sheep - an infrastructural object on Prutna peninsula on Pag island in Croatia

158

uprizorenja

MATIJA POGORILIĆ AI images generated in 2026 with the following prompt: Can you create architectural drawing for a Temple of Sheep - an infrastructural object on Prutna peninsula on Pag island in Croatia

stagings

159

MATIJA POGORILIĆ Situacija prostornog sustava | Cheese Farm. Spatial System Site Plan

160

uprizorenja

stagings

161

MATIJA POGORILIĆ (2022.) Sirana, Toranj | Cheese Farm, Tower

162

uprizorenja

Poluotok Prutna na otoku Pagu čita se kao takav zapis. Ilirske strukture, napuštene solane i rimski ostaci pojavljuju se kao slabi tragovi u krškom krajoliku, već rezultat dugotrajnih procesa preoblikovanja, dok suvremena prisutnost ostaje gotovo izbrisana. Projekt uvodi pet aktera koji slijede nodalnu logiku terena nasuprot parcelarnoj organizaciji. Arhitektura se ne stavlja na krajolik niti ga „uređuje“, nego iz njega nastaje rekompozicijom kao primarnim principom oblikovanja. Ovaj proces temelji se na substraktivno-aditivnoj operaciji u kojoj se oduzimanje i dodavanje odvijaju istodobno, kao kontinuirana pregovaračka zona između slojeva i vremena. U tom smislu, projekt se može čitati kao oblik worldbuildinga u kojem se prostor ne reprezentira, nego proizvodi kao sustav odnosa.

MATIJA POGORILIĆ Pojilo | Watering Hole

recomposition. The Prutna peninsula on the island of Pag is read as such an inscription. Illyrian structures, abandoned saltworks, and Roman remains appear as faint traces in the karst landscape, already the result of long-term processes of transformation, while contemporary presence becomes almost erased.

MATIJA POGORILIĆ Hipostilna dvorana | Hypostyle Hall

stagings

163

U tom okviru ljudsko kretanje i prisutnost premješteni su u podzemlje. Površinski sloj tla ostaje netaknut kao krhki nositelj memorije, dok se svi programi i pristupi odvijaju ispod njega. Ovčja farma je artificijelni kanjon koji reinterpretira lokalne prakse. Pristup ljudi odvija se kroz podzemni pomorski tunel. Hipostilna dvorana spojena na tunel nastaje kontroliranim uklanjanjem materijala i proizvodi kontinuirano polje stupova bez hijerarhije, pri čemu iskopani materijal ostaje unutar sustava i s vremenom se redistribuira kao promjenjiva unutarnja topografija. Toranj djeluje kao atmosferski uređaj koji koristi energiju vjetra za kapilarnu redistribuciju vode i stvaranje mikroklimatskih uvjeta u podnožju. Konačno, projekt se ne definira kroz formu, već kroz (re)kompoziciju kao operativni princip: substraktivno-aditivan proces koji trajno premješta ljudsku prisutnost u podzemlje, dok se na površini uspostavlja scena kao rezultat tog povlačenja; slojevita, promjenjiva i neprestano rekonstruirana.

♞ Rekompozicijom bez ljudske prisutnosti jedino stanje koje se može odrediti je ono početno, a prepuštanjem krajolika svaki prijašnji čovjekov element postaje artefakt lišen funkcije.

♞ Barać, N. (2022). Kravolik. Raspadajući krajolik, smješten na artificijelnoj čistini nastaloj eksploatacijom nekadašnjeg kamenoloma, postupno 164

The project introduces five actors that follow the nodal logic of terrain in contrast to parcel-based organization. Architecture is not placed onto the landscape, nor does it “arrange” it, but emerges from it through recomposition as the primary design principle. This process is based on a subtractive-additive operation in which removal and addition occur simultaneously, as a continuous negotiation zone between layers and time. In that sense, the project can be read as a form of worldbuilding in which spaces are not represented but fabricated as a system of relationships. Within this framework, human movement and presence are displaced into the underground. The surface layer of soil remains untouched, acting as a fragile carrier of memory, while all programs and accesses take place beneath it. The sheep farm is an artificial canyon which reinterprets local practices. Human access is provided through an underground maritime tunnel. A hypostyle hall, connected to the tunnel, materializes through a controlled removal of material, resulting in a continuous field of columns without hierarchy, where excavated material remains within the system and, over time, is redistributed as a shifting topography. The tower acts as an atmospheric device, using energy of wind for capillary distribution of water and creation of microclimatic conditions in the base. Finally, the project is not defined through form, but rather (re)composition as an operational principle: the

uprizorenja

subtractive-additive process which continuously transfers human presence underground, while establishing a scene on the surface thatemerges as a result of these subtractions: layered, fluctuating, and incessantly reconstructed.

♞ In recomposition without human presence the only state which can be determined is the beginning, and surrendering the landscape makes each human element a mere artefact devoid of function.

NINA BARAĆ Usjek | Incision

♞

NINA BARAĆ Preživači krajolika. | Landscape Ruminants

se vraća svojim izvornim ekološkim postavkama putem procesa spontane regeneracije i nenadzirane sukcesije. U tom prostoru, lišenom klasične ljudske kontrole, šuma i životinje preuzimaju primarnu ulogu oblikovanja okoliša, dok se niz novih, namjerno uvedenih ruiniranih elemenata utapa u postojeći ambijent, brišući granice između prirodnoga i konstruiranoga. Projekt se promatra kroz prizmu postantropocena, gdje čovjek više nije središnji akter, nego tek inicijalni katalizator procesa koji se dalje odvijaju autonomno. Protagonisti projekta – krave – svojim svakodnevnim kretanjem, hranjenjem i boravkom aktivno sudjeluju u

Barać, N. (2022). Cowscape. A decaying landscape, located in an artificial clearing created by exploitation of a former quarry, gradually returns to its original ecological condition through processes of spontaneous regeneration and uncontrolled succession. In that space, deprived of conventional human control, the forest and animals take over the primary role of shaping the environment, while a series of newly introduced, intentionally ruined elements merge into the existing ambience, erasing the boundaries between the natural and the constructed. The project is observed through the prism of the post-Anthropocene, where humans are no longer the central actor, but merely the initial catalyst of processes that then unfold autonomously. Through their everyday movement of feeding and dwelling the protagonists of the project – cows – actively participate in the transformation of

stagings

165

NINA BARAĆ Gaj | Bosquet

NINA BARAĆ Akter | Actor

transformaciji prostora, neprestano mijenjajući izgled i strukturu betonskih stupova raspršenih po krajoliku. Ti stupovi nisu statični objekti, nego vremenski osjetljive strukture koje mapiraju radijus kretanja i potrebe za hranom, postupno se trošeći i raspadajući. Vizualno se stapaju s gustim šumskim okolišem, stvarajući ambi166

space, continuously changing the appearance and structure of concrete columns scattered across the landscape. These columns are not static objects but time-sensitive structures that map the radius of movement and feeding needs, gradually wearing out and disintegrating. Visually, they merge with the dense forest environ-

uprizorenja

NINA BARAĆ Prikaz propadanja | Display of Decay

valentan odnos između artefakta i vegetacije, između trajnosti i propadanja. Materijali pronađeni na lokaciji – fragmenti stijena, ostaci eksploatacije i napuštene strukture – reinterpretiraju se kao gradivni elementi nove arhitekture koja je od samog početka zamišljena kao ruina u nastajanju. Betonski stupovi nepravilne, gotovo sirove morfologije sadrže visok udio slame, koja istovremeno djeluje kao agregat i kao hrana za životinje, uvodeći element konzumacije u samu strukturu arhitekture. Cijeli sustav podređen je neljudskim akterima, dok je prisutnost čovjeka reducirana na jedva primjetan, ali precizan rez kroz planinu – gestu koja označava početak, ali ne i kontrolu procesa. U tom pomaku prema postantropocentričnom razumijevanju prostora arhitektura postaje medij prolaznosti, interakcije i kontinuirane transformacije.

ment, creating an ambivalent relationship between artefact and vegetation, permanence and decay. Materials found on site, including fragments of rock, remains of exploitation, and abandoned structures,are reinterpreted as building elements of a new architecture conceived from the outset as a ruin in formation. Concrete columns of irregular, almost raw morphology, contain a high percentage of straw, which serves both as an aggregate and as animal food, introducing an element of consummation in the very structure of architecture. The entire system is subordinated to non-human actors, while human presence is reduced to a barely legible but precise cut through the mountain – a gesture signifying the beginning, but not the control of the process. In this shift towards a post-Anthropocentric understanding of space, architecture becomes a medium of transience, interaction, and continuous transformation.

stagings

167

168

uprizorenja

NINA BARAĆ Toranj | Tower

stagings

169

♞ Kao potpuni kontrastni par neodređenom prepuštanju javlja se detaljno programiranje svih etapa procesa u svojevrsni protokol – recept za nove događaje postprirodnog krajolika.

♞ Dragošević, P. (2023). Praznik – bombe, rašpe, livorveri. protokol za praznik pregled. Postantropoceni festival Praznik operativni je sustav za Berbu energije iz eksploziva, smješten na Hridi i pripadajućoj Olupini.

PETRA DRAGOŠEVIĆ Mapiranje podvodnih bombi | Underwater Bomb Mapping

PETRA DRAGOŠEVIĆ Elementi festivala | Festival Elements

akteri i uloge. Detonacijska stanica prerađuje energiju. Platforma usisava materijale. Jezik omogućuje ekstrakciju. Dizalo raspoređuje baterije. Konstrukcija vodiča nosi sustav. Signalna ovojnica komunicira stanje. Ježinci skupljaju metale. Bakterije razgrađuju gorivo;. Pastir upravlja stadom. Ovce proizvode vunu. Sup zatvara ciklus. Kolonija nastanjuje prostor. Mreža je infrastruktura. preduvjeti. Identificirana olupina s ostacima goriva. Platforma usidrena. Mreža položena na Hrid. Pastir i stado postavljeni na loka-

♞ In complete contrast to this undefined surrender is the detailed programming of all phases of processes into a protocol – a recipe for new events in the postnatural landscape.

♞ Dragošević, P. (2023). Festival – bombs, rasps, revolvers. protocol for the festival overview. The post-Anthropocene festival is an operational system for harvesting energy from explosives, located on the Rock and its associated Shipwreck.

ciju. Eksploziv pronađen i dovezen. Detonacijska stanica montirana i napunjena. redoslijed faza. Eksploziv je pronađen. Aktivira se Stanica i započinje ekstrakcija. Slijedi razgradnja goriva i separacija TNT-a. Formiraju se baterije i pohranjuje energija. Kolonija se paralelno organizira na položenu Mrežu. Nastaje Città noneterna. Residuum eksploziva pokreće Spektakl čime se otvara Berba. Završetak nastupa iscrpljivanjem energije za ubiranje. signali i okidači. Pronalazak eksploziva okidač je za aktivaciju Stanice. Spektakl je signal otvaranja Berbe.

actors and roles. The detonation station processes energy. The platform sucks in materials. The tongue enables extraction. The elevator distributes batteries. The conductor structure supports the system. The signal envelope communicates the system’s state. Sea urchins collect the metals. Bacteria decompose fuel. The shepherd manages the herd. Sheep produce wool. The vulture closes the cycle. The colony inhabits the space. The network serves as infrastructure. preconditions. A wreck with fuel remains identified. Platform is anchored. Network is laid on the Rock. Shepherd and herd are placed on location.

PETRA DRAGOŠEVIĆ Scena | Scene

172

uprizorenja

Količina energije za ubiranje očitava se signalnom ovojnicom. kontinuirani procesi. Razgradnja olupine, izgradnja baterija, kretanje ovaca, hranjenje bjeloglavih supova i održavanje Mreže odvijaju se kontinuirano. uvjeti završetka. Iscrpljivanje sirovine. Platforma remorkerima odlazi do sljedeće olupine. Mreža i ovce putuju s njom. Preostala stanica postaje signalna bova za praznu olupinu. napomene. Trajanje i održavanje Praznika nije predodređeno – ovisi o pronalasku eksploziva. nasljeđe. Ispražnjena olupina postaje funkcionalni morski greben.

Explosives are found and delivered. Detonation station is assembled and charged. sequence of phases. Explosive is found. Station is activated and extraction begins. Fuel decomposition and TNT separation follow. Batteries are formed and energy stored. The colony organizes in parallel on the laid-out Network. Città non-eterna emerges. The residue of explosives triggers the Spectacle and consequently opens the Harvest. The end is marked by the extraction of energy, ready to harvest. signals and triggers. The retrieval of explosives triggers the Station’s activation. The Spectacle signals the opening of the Harvest. The quantity of harvestable energy is emitted by a signal cladding. continuous processes. The dissolution of the shipwreck, the construction of batteries, the movement of sheep, the feeding of griffon vultures and the Network maintenance occur continuously. completion conditions. The raw material is depleted. The Platform is moved by tugboats to the next shipwreck. The Network and the herd travel with it. The remaining station becomes a signal buoy markingthe empty shipwreck. remarks. The duration and organization of the Festival is not predetermined – it depends on the discovery of explosives. heritage. The empty shipwreck becomes a functional reef.

stagings

173

Projekcija studentskih projekata generacije 2025./2026. | Projection presenting student projects from the generation 2025/2026. © Idis Turato

❂

vernakular vernacular Vernaculus je latinski pridjev koji znači „domaći“, „zavičajni“ ili „autohtoni“. Izveden je od riječi verna (rob rođen u gospodarovoj kući) i izvorno se odnosio na stvari koje pripadaju kućanstvu. S vremenom je poprimio značenje lokalnoga, uobičajenog jezika ili stila svojstvenoga određenom mjestu ili zajednici. Vernakularna arhitektura u tom smislu označava domaću, zavičajnu ili autohtonu gradnju – arhitekturu bez arhitekta čiji su glavni kriteriji funkcionalnost, dostupnost i izvedivost. Duboko ukorijenjena u život lokalnog čovjeka, ona ne oblikuje samo prostor nego i čovjekov duh: metaﬁzički pejzaž unutar zidanog krajolika višestrešnih krovova. Snažnim razvojem industrije regionalnost kao kategorija postupno gubi na značaju. Lokalne materijale zamjenjuju industrijski – poput opeke, čelika i betona – dok brzorastuća mreža prometne infrastrukture povezuje nekadašnje prostorne mikropodjele. Takvo umrežavanje u konačnici pridonosi formiranju koncepta nacije unutar vlastitih država. Jedna od posljedica tog procesa jest današnja globalizacija. Svakodnevne interakcije više nisu ograničene ﬁzič176

Vernaculus is a Latin adjective meaning “domestic,” “native” or “autochthonous.” It is derived from the word verna (a slave born in the master’s household) and originally referred to things that belong to the household. Over time, it acquired the meaning of the local, common language or style characteristic of a specific place or community. Vernacular architecture in that sense denotes domestic, local or autochthonous construction – architecture without an architect whose main criteria are functionality, availability, and feasibility. Deeply rooted in the life of the local inhabitant, it shapes not only the space but also the human spirit: a metaphysical landscape within the built landscape of multi-pitched roofs. With the strong development of industry, regionality as a category gradually loses significance. Local materials are replaced by industrial ones – such as brick, steel and concrete – while the rapidly growing network of transport infrastructure connects former spatial micro-divisions. Such networking ultimately contributes to the formation of the concept of the nation within nation-states.

vernakular

kim dometom pojedinca, kako je bilo tijekom većeg dijela ljudske povijesti. Danas je sve dostupno svugdje i u svakom trenutku. Osam milijardi paralelnih svemira u stalnom su nasumičnom međuodnosu. U takvom slijedu prostorno-vremenskih odnosa, karakterističnih za postantropocen, vernakularna arhitektura lokalnog karaktera naizgled postaje sporedna. Ipak, ona i dalje postoji, premda u izmijenjenom obliku, u svijetu u kojem se cijeli planet može promatrati kao jedan prošireni zavičajni kontekst s pokojim podkontekstom. U dobu kibernetičke algokracije osnovni prostorno-gradbeni element mogao bi biti tek soba sa stolcem i, po mogućnosti, stolom na koji dolazi računalo ili nešto od njegovih srodnika. Arhitektura tada postaje tržišni produkt kapitalističkih odnosa, u kojima tek poneki arhitekt uspije ostaviti autorski pečat i prostoru dati nešto više od funkcionalne običnosti. Upravo u tom kontekstu vernakular postaje polje novih interpretacija i potencijalnoga generiranja vrijednosti temama održivosti, ekologije i zaštite kulturne baštine, osobito u svijetu u kojem značenje postaje sve ﬂuidnije. Bilo da proizlazi iz želje za vraćanjem vlastitim korijenima ili iz tržišno oblikovanog identiteta, interes za vernakular ponovno usmjerava pažnju na specifični kontekst. Povratak lokalnom vodi prema introspektivnoj analizi kulturnog i prostornog nasljeđa. Arhitektura postantropocena pritom koristi vernakular kao polazište za stvaranje tran-

One of the consequences of this process is today’s globalization. Everyday interactions are no longer limited by the physical reach of the individual, as was the case for most of human history. Today, everything is available everywhere and at all times. Eight billion parallel universes exist in constant, random interrelation. In such a sequence of spatial-temporal relations characteristic of the post-Anthropocene, vernacular architecture of local character seemingly becomes secondary. Nevertheless, it still exists, albeit in a modified form, in a world in which the entire planet can be understood as one extended local context with occasional subcontexts. In the age of cybernetic algocracy, the basic space-building element could be only a room with a chair and, if possible, a table on which a computer or one of its relatives is placed. Archi-

DEA PERUŠKO Isječak novog sela | Cutout of the New Countryside

vernacular

177

NIKOLINA LUKENDA Situacija | Site Plan

NIKOLINA LUKENDA Kuća s ambarom | House with Shed

sformiranih ili potpuno novih skupova pojmova u kojima ponašanja pojedinih zajednica dobivaju nove okvire. Arhitekt u tom procesu nadilazi ulogu pukoga prostornog oblikovatelja i postaje kurator (meta)ﬁzičkih odnosa. Vernakularna arhitektura tada više nije samo određivanje prostornih odnosa u ﬁzičkom svijetu – 178

tecture then becomes a market product of capitalist relations in which only some architects manage to leave an authorial mark and give space something more than functional ordinariness. Precisely in this context, vernacular becomes a field of new interpretations and the potential generation of value through themes of sustainability, ecology, and protection of cultural heritage, especially in a world in which meaning becomes increasingly fluid. Whether it arises from a desire to return to one’s roots or from a market-shaped identity, interest in the vernacular once again directs attention towards a specific context. A return to the local leads toward an introspective analysis of cultural and spatial heritage. Architecture of the post-Anthropocene uses the vernacular as a starting point for the creation of transformed or completely new sets of concepts in which the behaviours of various communities acquire new frameworks. The architect, in that process, transcends the role of a mere spatial designer and becomes a curator of (meta)physical relations. Vernacular architecture is then no longer only the determination of spatial relations in the physical world; its digital spatial imprint is equally relevant. The availability of information in the contemporary moment and the global village has made the architect a factor that can be bypassed in the construction of one’s own space. People consume architecture directly, without mediation, and take matters

vernakular

MATEJ MASLOVAR Situacija | Site Plan

jednako je relevantan i njezin digitalni prostorni otisak. Dostupnost informacija suvremenog trenutka i globalno selo učinilo je arhitekta faktorom koji se može izbjeći u izgradnji vlastitog prostora. Narod konzumira arhitekturu direktno bez posrednika i uzima stvar u svoje ruke. Nekoć neobrađeni elementi prirode poput kamena i drveta sada su premješteni u velike lance trgovina za alat, građevinski materijal, kuću i vrt. Brzopotezne odluke kupnje i izravna primjena arhitektonskih proizvoda također su dio suvremenog vernakulara u kojem se jasno oslikava nehijerarhijsko funkcioniranje svijeta generirano novcem i osobnim izborom. Možemo li klasificirati arhitektonske elemente koje će običnost i kič učiniti relevantnim čimbenicima estetike? Već sama katalogizacija arhitektonskih elemenata određenog područja otvara niz mogućnosti1 . Njihovom formalnom mutacijom nastaju nova

into their own hands. Once-unprocessed elements of nature such as stone and wood have now been relocated to large retail chains selling tools, building materials, and home and garden supplies. Quick purchasing decisions and direct application of architectural products are also part of the contemporary vernacular, in which the non-hierarchical functioning of the world generated by money and personal choice is clearly reflected. Can architectural elements be classified in a way that makes banality and kitsch relevant aesthetic factors? The very cataloging of architectural elements within a specific area opens a series of possibilities1. Through their formal mutation, new embodiments2 of meanings close to humans arise, which in that process can be further

MATEJ MASLOVAR Fasada cisterne | Water Tank Elevation

vernacular

179

utjelovljenja2 značenja koja su čovjeku bliska, a koja se u tom procesu mogu dalje razvijati i prilagođavati. Kada bismo, primjerice, imali istarski i velški katalog, mogli bismo sastaviti kuću satkanu od fragmentiranih dijelova vlastitoga autohtonog života3. U postantropocenu katalogizacija podrazumijeva i digitalizaciju4, ako prihvatimo činjenicu da suvremeni čovjek ima dva jednakovrijedna otiska: ﬁzički i digitalni. Film kao paralelna digitalna realnost tako postaje ravnopravan prostorni parametar5. Post-arhitekt projektira neopterećen tradicionalnim granicama prostora i vremena. On sklapa digitalne sekvence s tradicijskim elementima globalnog sela6 , nastojeći uravnotežiti odnos pojedinca prema svemu onome što pojedinac nije – katkad čak i svodeći ga na nusprodukt šire mreže odnosa.

developed and adapted. If, for example, we had an Istrian and a Welsh catalog, we could assemble a house composed of fragmented parts of our own autochthonous life3. In the post-Anthropocene, cataloguing also implies digitalization4, if we accept that contemporary humans have two equally valuable imprints: physical and digital. Film, as a parallel digital reality, thus becomes an equal spatial parameter5. The post-architect designs without the burden of traditional boundaries of space and time. They assemble digital sequences with traditional elements of the global village6, attempting to balance the relationship of the individual toward everything that the individual is not – sometimes even reducing the human to a by-product of a broader network of relations.

1 Car: Elementi istarske arhitekture. | Elements of Istrian Architecture. 2 Peruško: Istarska arkadija. | Istrian Arcadia. 3 Bucul: Novi vernakular. | New vernacular. 4 Lukenda: Nulti salaš. | Farmstead zero. 5 Tolj: Kulješovljev raumplan. | The Kuleshov Raumplan. 6 Maslovar: Primjeri primjene rješenja tradicijske arhitekture i analogne antičke tehnologije u svrhu projektiranja objekata za gospodarenje vodom. | Examples of the application of traditional architecture and analogue ancient technology for the purpose of designing water management facilities.

Bucul, N. (2022). Novi Vernakular. Odrastajući u Istri, od malena su nas učili o ljepoti i važnosti tradicije našega kraja, tradiciji koja se meni kao djetetu činila sveprisutnom. Na školskim priredbama se uvijek svirao meh, na lokalnim feštama se uvijek 180

Bucul, N. (2022). New Vernacular. Growing up in Istria, we were taught from an early age about the beauty and importance of our region’s traditions, which, to me as a child, seemed omnipresent. At school events, the meh was always played, at local festivities mane-

vernakular

NOEL BUCUL Kuća 01 | House 01

NOEL BUCUL Kuća 02 | House 02

vernacular

181

NOEL BUCUL Kuća 03 | House 03

NOEL BUCUL Kuća 04 | House 04

182

vernakular

jela maneštra, a na putu do kuće, kuće su izgledale jednako: kamene, s improviziranim pergolama za vinovu lozu, obojenim drvenim škurama i kalanicom (bunarom) u neposrednoj blizini. Govoreći o vernakularu, to su prve osobne asocijacije. Odlaskom na fakultet i sve rjeđim boravkom u Istri, svakim povratkom mogla se primijetiti značajna promjena. Vozeći se uvijek istom praznom cestom, svakim povratkom ona je bila sve manje prazna. Kuće su nicale na svakom zavoju, dok su one stare dobivale novo ruho. Opet, sve izgledaju isto. Pergole, sada manje improvizirane, nisu više za vinovu lozu, nego za automobile. Kamen se pojavljuje kao estetski detalj, dok su bunare zamijenili bazeni. Pojavio se novi vernakular. Arhitektonski elementi koji su nekada proizlazili iz dostupnoga i mogućega, danas su postali proizvodi. Način gradnje sada je univerzalan. Ako želimo imati istarsku kuću u Zagrebu, možemo. Kuća je danas izgrađena od proizvoda koji se kupuju i ugrađuju. To su danas naši lokalni uvjeti. Novi vernakular pokušava dokučiti koji bi se današnji svakodnevni arhitektonski elementi u budućnosti mogli nazvati tradicijom. Pretraživanje proizvoda putem interneta svakodnevno je iskustvo koje ne zaobilazi arhitekturu. Spajanjem različitih proizvoda iz raznolikoga lokalnog podrijetla stvaramo prostorne strukture kojima izražavamo vlastite neukuse. Recikliranjem tradicijske arhitekture u online proizvode pojedinac sam gradi kuću čineći novi vernakular.

štra was always eaten, and on the way home, the houses all looked the same: stone, with improvised pergolas for grapevines, painted wooden shutters and a kalanica (well) in the immediate vicinity. When I think of the vernacular, these are my first personal associations. After starting university and spending less and less time in Istria, I noticed a significant change with every return. Each time I drove along the same empty road , with every return it was less empty. Houses were appearing at every bend, while the old ones were acquiring a new appearance. Still, they all look the same. Pergolas, now less improvised, are no longer for grapevines, but for cars. Stone appears as an aesthetic detail, while wells have been replaced by pools. A new vernacular has appeared. Architectural elements that once arose from what was available and possible have now become products. Construction methods are now universal. If we want to have an Istrian house in Zagreb, we can have one, built from products that are purchased and installed. These are now our local conditions. The new vernacular attempts to determine which contemporary, everyday architectural elements might be considered traditional in the future. Searching for products online is a daily experience that does not bypass architecture. By combining different products of diverse local origin, we create spatial structures through which we express our own distastes. By recycling traditional architecture into online products, individuals build their own houses, creating a new vernacular.

vernacular

183

NOEL BUCUL Casa Noricum

184

vernakular

vernacular

185

NOEL BUCUL Varijacije sklopa | Assembly Variations

186

vernakular

❂

Ono što prethodi ovakvim pokušajima rekontekstualizacije jest analiza regionalnih sustava prostornih i oblikovnih zakonitosti koje proizlaze iz svojstava materijala, konstruktivnih mogućnosti i načina života.

What precedes such attempts of recontextualization is an analysis of regional systems of spatial and formal constancy arising from the properties of materials, constructive possibilities, and ways of life.

❂

Car, I. (2023). Elementi istarske arhitekture. Uz morfologiju naselja, funkcionalno-o blikovni elementi – vrata, prozori, balkoni, dimnjaci, vijenci, zidovi i rogovi – konstituiraju identitet prostora. Sustavno se evidentiraju tipovi i varijacije elemenata, njihovi omjeri, konstruktivna logika te način na koji sudjeluju u oblikovanju. Elementi su potom digitalizirani, čime ih se transponira u arhiv suvremenoga. U digitalnom dobu oni postaju produkti spremni za novu uporabu. Cilj je utvrditi morfološku gramatiku tradicijske arhitekture. Istraživanje se nadovezuje na rad J. N. L . Duranda, koji arhitekturu promatra kao sustav ograničenog broja elemenata i pravila njihova povezivanja. Ono što je u Durandovu sustavu određeno geometrijom i racionalnom organizacijom, u vernakularnoj arhitekturi proizlazi iz svojstava i ograničenja materijala. Materijal je arhitekt – raspon drvene grede određuje dimenzije kuće. Kamen uvjetuje širinu nadvoja, raspon volte i ritam otvora. Takve zakonitosti materijala uspostavljaju set pravila koji, bez unaprijed zadanog plana, rezultira skladnim izgrađenim krajolikom.

Car, I. (2023). Elements of Istrian Architecture. Alongside the morphology of settlements, functional-formal elements – doors, windows, balconies, chimneys, cornices, walls and rafters – constitute the identity of space. The types and variations of elements, their proportions, construction logic and ways in which they participate in shaping space are systematically recorded. The elements are then digitized, thereby transposing them into a contemporary archive. In the digital age, they become products ready for new use. The goal is to determine the morphological grammar of traditional architecture. The research builds upon the work of J. N. L. Durand, who observes architecture as a system composed of a limited number of elements and rules.. That which in Durand’s system is determined by geometry and rational organization, in vernacular architecture arises from the properties and limitations of materials. Material is the architect – the span of a wooden beam determines the dimensions of the house. Stone determines the width of the lintel, the span of the vault, and the rhythm of openings. Such material laws establish a set of rules that, without a predetermined plan, result in a harmonious built landscape.

vernacular

187

IVAN CAR Elementi | Elements

188

vernakular

IVAN CAR Elementi | Elements

Kuće su slične, ali nikada identične. Prozori, vrata ili dimnjaci slijede istu logiku, dok se diferenciraju detalji, obrada i plastično oblikovanje. Armirani beton i industrijski materijali, kao dio konfekcijskog kataloga suvremenih građevnih proizvoda, ukidaju sustav ograničenja. Materijal postaje svemoguć. Set pravila više ne diktira raspon, oblik ni proporciju, nego dopušta gotovo potpunu oblikovnu slobodu. Takav zaokret dokida ulogu spontanog regulatora prostora. Izgrađeni krajolik postaje skup nepovezanih individualnih gesti, a ulica tek agregat autonomnih objekata bez zajedničkog jezika. Kolažiranjem elemenata uspostavlja se kritički, regionalni sustav pravila koji moderira odnose među kućama i na kući. Arhitekt preuzima ulogu koordinatora i supervizora regionalnog jezika prostora, analogno ulozi materijala u vernakularu.

Houses are similar, but never identical. Windows, doors or chimneys follow the same logic, while details, finishes and plastic articulation differentiate them. Reinforced concrete and industrial materials, as part of the ready-made catalogue of contemporary building products, abolish the system of limitations. Material becomes omnipotent. The set of rules no longer dictates span, form or proportion, but allows almost complete formal freedom. Such a shift abolishes the role of the spontaneous regulator of space. The built landscape becomes a set of disconnected individual gestures, and the street merely an aggregate of autonomous objects without a common language. By collaging elements, a critical regional system of rules is established that moderates relationships between houses and within each house itself. The architect assumes the role of coordinator and supervisor of the regional spatial language, analogous to the role of material in the vernacular.

vernacular

189

IVAN CAR Elementi | Elements

190

vernakular

❂

S druge pak strane, digitalni otisak također je alat promišljanja prostora, a i sam cilj. Kulješovljev efekt filmski je fenomen koji je 1920-ih dokazao da značenje ne proizlazi iz pojedinačnog kadra, nego iz odnosa između kadrova te je kao takav ključno polazište razvoja montaže.

On the other hand, the digital imprint is both a tool for thinking about space and an end in itself. The Kuleshov effect is a cinematic phenomenon that in the 1920s demonstrated that meaning does not arise from a single frame, but from the relationship between frames, and as such is a key starting point for the development of montage.

❂ Tolj, T. (2026). Kulješovljev raumplan. Filmski prostor koji se putem montaže stvara u srži je često nestvaran jer se prostorno iskustvo gledatelja oblikuje organizacijom sekvence kadrova koji pokazuju kretanje kroz prostor stvarajući nove i proizvoljne veze unutar njega. Fizička stvarnost prostora rekalibrira se u digitalnom kolažu. Simulakrum koji nastaje ovim načinom, inverznom funkcijom, ponovno je oprostoren. Novi prostorni sklop produkt je uranjanja upravo u sferu filmskog pseudokontinuiteta i primjene teorija montaže u istraživanju prostorno-filmske sekvence. Sastoje se od tri ekrana koja paralelno prikazuju razine sagledavanje sklopa. Na prvom ekranu igra film kao prihvaćena iluzija prostornog kontinuiteta koju nudi montirana filmska peripatetička sekvenca. Prikazuje kretanje, šetnje, potjere; prelazak iz eksterijera u interijer, penjanje i spuštanje, a dizala igraju pogotovo bitnu ulogu veze između nespojivoga. Sekvenca čini skup scena montiranih iz oko 50 filmova. Drugi ekran nudi opipljivost prostornog 3D modela kao nevidljive

❂ Tolj, T. (2026). The Kuleshov Raum- plan. Cinematic space created through montage is at its core often unreal, because the viewer’s spatial experience is shaped by the organization of a sequence of frames showing movement through space, creating new and arbitrary connections within it. The physical reality of space is recalibrated into a digital collage. The simulacrum that arises in this way is then spatialized again through an inverse function. The new spatial assemblage is a product of immersion precisely into the sphere of cinematic pseudo-continuity and of the application of montage theory in the exploration of spatio-cinematic sequence. It consists of three screens that simultaneously display levels from which the assemblage may be observed. On the first screen, a film plays as an accepted illusion of spatial continuity offered by a montaged cinematic peripatetic sequence. It shows movement, walks, chases, as well as transitions from exterior to interior, ascents and descents. Elevators play a particularly important role as connections between

vernacular

191

192

vernakular

vernacular

193

194

vernakular

TOMA TOLJ Prizori novog prostornog sustava | Scenes of the New Spatial System

vernacular

195

infrastrukture, tj. arhitektonske scenografije niza iscrtanih prostora koji ugošćuju to isto kretanje. Treći ekran sagledava cijeli sklop te finalno kalcificira iluziju filma prostornom montažom sekvence i pokazuje mogućnost da prostorno diskontinuirani kadrovi postanu koherentan arhitektonski sustav. Ovaj situacionistički sklop kadrova i njihovih prostora ostvaren metodologijom green screena materijalizira sekvencu i trodimenzionalno ukazuje

the incompatible. The sequence consists of scenes edited together from approximately 50 films. The second screen offers the tangibility of a spatial 3D model as invisible infrastructure, that is, the architectural scenography of a series of drawn spaces that host that same movement. The third screen observes the entire assemblage and ultimately solidifies the illusion of film through spatial montage of the sequence, demonstrating the possibility that spatially disconti-

TOMA TOLJ Elementi novog prostornog sustava | Elements of the New Spatial System

196

vernakular

na apsurd iluzije prvog ekrana. Zdravo za gotovo prihvaćena iluzija preispituje se; percepcija stvarnosti prostornih odnosa duboko je zamućena, pa svaki kontinuitet biva izbrisan te ponovno izmišljen.

nuous frames may become a coherent architectural system. This Situationist assemblage of frames and their spaces, realized through green-screen methodology, materializes the sequence and three-dimensionally reveals the absurdity of the illusion presented on the first screen. The illusion that is taken for granted is questioned; the perception of the reality of spatial relations is deeply blurred, so that every continuity is erased and then reinvented.

vernacular

197

Isječak iz prezentacije Educating within Critical Zones (Idis Turato, Mia Roth Čerina, Krešimir Borošak, Matej Orkić) na 15. godišnjoj konferenciji AIARG Architecture in the Critical Zone, Cork, Irska, 2026. | Excerpt from the presentation Educating within Critical Zones (Idis Turato, Mia Roth Čerina, Krešimir Borošak, Matej Orkić) at the 15th AIARG Annual Conference Architecture in the Critical Zone, Cork, Ireland, 2026

✣

identitet identity Proces transformacije identiteta u suvremenom društvu često se povezuje s dubokim društvenim promjenama koje prate prijelaz prema modernijim oblicima društvenog uređenja. Sekularizacija i razdvajanje religijskih i političkih struktura mogu se tumačiti i kao simboličko razdvajanje duhovne i tjelesne dimenzije ljudskog postojanja. U tom procesu duhovna komponenta identiteta postupno gubi stabilno ontološko uporište, dok tijelo dobiva sve veću autonomiju unutar društvenih i materijalnih odnosa. Vrhunac tog procesa može se prepoznati u razdobljima intenziviranih društvenih promjena obilježenih preispitivanjem i transformacijom ustaljenih moralnih normi. U takvim okolnostima identitet pojedinca postupno se premješta iz sfere naslijeđenih kategorija u područje osobnog izbora. U suvremenom pluralnom društvu pojedinac je pritom suočen s potrebom kontinuiranog redefiniranja vlastitog identiteta unutar složene mreže društvenih, kulturnih i tehnoloških utjecaja. U takvom kontekstu odnos duha i tijela ne može se promatrati kao razdvojena kategorija. Pokušaji njihova teorijskog odvajanja zapravo 200

The process of identity transformation in contemporary society is often connected with deep societal changes that accompany the transition toward more modern forms of social organization. Secularization and the separation of religious and political structures can also be interpreted as a symbolic separation of the spiritual and bodily dimension of human existence. In that process, the spiritual component of identity gradually loses a stable ontological foundation, while the body gains increasing autonomy within the social and material realm. The culmination of that process can be recognized in periods of intensified societal changes marked by the questioning and transforming of established moral norms. In such circumstances, individual identity gradually moves from the sphere of inherited categories into the field of personal choice. In contemporary pluralistic society, individuals are thereby faced with the need for continuous redefinition of their own identity within a complex network of social, cultural, and technological influences. In such a context, the relationships between spirit and body cannot be observed as separate categories.

identitet

potvrđuju njihovu međusobnu povezanost. Različite ﬁlozofske tradicije nude različite pristupe tom odnosu: istočne naglašavaju discipliniranje tijela kao put stabilizacije uma, dok zapadne polaze od racionalnog upravljanja umom kako bi se oblikovalo djelovanje tijela. Oba pristupa usmjerena su prema uspostavljanju ravnoteže između čovjekova materijalnog i duhovnog iskustva. Suvremeni čovjek identitet oblikuje putem kontinuiranog toka analognih i digitalnih iskustava. U takvim uvjetima identitet postaje promjenjiva i nestabilna kategorija, iako ostaje povezan s temeljnom ljudskom potrebom za pripadanjem. Upravo u tom prostoru između individualnog iskustva i kolektivnog pamćenja pojavljuje se mogućnost arhitektonskog djelovanja. Nakon razdoblja snažnog antropocentrizma suvremena teorija sve

JAKOV ŠUBAT Kulisa grada | City Scenery

Attempts at their theoretical separation, in fact, confirm their mutual connectedness. Various philosophical traditions offer different approaches to this relationship: Eastern traditions emphasize disciplining the body as a path toward stabilization of the mind, while Western ones start from the rational management of the mind in order to shape the actions of the body. Both approaches are directed toward establishing balance between one’s material and spiritual experience. The contemporary human shapes identity through a continuous flow of analogue and digital experiences. In such conditions, identity becomes a changeable and unstable category, although it remains connected with the fundamental human need for belonging. Precisely in that space between individual experience and collective memory, the possibility of architectural action emerges. After a period of strong anthropocentrism, contemporary theory increasingly speaks of post-anthropocentric perspectives in which the human is only one actor within a wider network of relations between people, technologies, and natural systems. Architecture, in that context, assumes the role of mediator between different forms of existence, shaping spaces in which new relations between matter, energy, and perception are established. The question of identity therefore also becomes a design task. Architectural space can act as a medium for the interpretation of the collective imaginary, including myths1, archetypal

identity

201

češće govori o postantropocenskim perspektivama u kojima je čovjek tek jedan od aktera šire mreže odnosa između ljudi, tehnologija i prirodnih sustava. Arhitektura u tom kontekstu preuzima ulogu posrednika između različitih oblika postojanja, oblikujući prostore u kojima se uspostavljaju novi odnosi između materije, energije i percepcije. Pitanje identiteta stoga postaje i projektantski zadatak. Arhitektonski prostor može djelovati kao medij za interpretaciju kolektivnog imaginarija, uključujući mitove1, arhetipske obrasce i kulturna sjećanja zajednice. Prostorna artikulacija tih obrazaca ne djeluje u prvom redu putem ﬁzičke provokaciju, nego putem intelektualne i emocionalne prosudbe promatrača. U tom smislu i industrijski krajolici2 mogu dobiti novo značenje. Prostori proizvodnje, koji su tradicionalno promatrani isključivo kroz funkcionalnu i energetsku dimenziju, mogu postati mjesta reﬂeksije o odnosu čovjeka i tehnoloških sustava. Promjenom percepcije poznatih pojava i njihovih posljedica otvara se mogućnost drukčijeg razumijevanja prostora i vlastite pozicije unutar njega. Promišljanje identiteta neizbježno uključuje i odnos prema smrti3 kao sigurnoj odrednici ljudskog postojanja. Svijest o prolaznosti potiče čovjeka na stvaranje materijalnih i simboličkih tragova u prostoru. Arhitektura pritom postaje medij kojim se individualno iskustvo prevodi u kolektivno pamćenje. 202

MARKO LAPIĆ Kompostana | Compost Plant

patterns and cultural memories of the community. Spatial articulation of these patterns does not act primarily through physical provocation, but rather through the intellectual and emotional judgment of the observer. In that sense, industrial landscapes2 can also acquire new meanings. Spaces of production, traditionally observed exclusively through the functional and energetic dimension, can become places of reflection on the relationship between human and technological systems. Changing the perception of familiar phenomena and their consequences opens up the possibility for a different understanding of space and one’s own position within it. Rethinking identity inevitably also includes the relationship toward death3 as a fundamental determinant of human existence. Awareness of transience encourages humans to create material and symbolic traces in space. Architecture thereby becomes a medium through which individual experience is translated into collective memory. At the same time, contemporary landscapes4 increasingly include tran-

identitet

Istodobno, suvremeni krajolici4 sve više uključuju transformirane ostatke industrijskih i tehnoloških procesa. Monumentalizacijom i reinterpretacijom takvih epifenomena nastaju novi prostorni odnosi koji mijenjaju način na koji shvaćamo okoliš. Takvi krajolici proširuju granice arhitektonskog djelovanja i propituju urođeno poimanje fizičkog svijeta oko nas. U konačnici, pitanje granica5 ostaje ključno pitanje suvremenog prostora. Granice su tradicionalno oblikovale pripadnost zajednicama i teritorijima, no u postantropocenskom kontekstu njihova rigidnost postaje upitna. Dok prirodni sustavi i tehnološke mreže funkcioniraju kroz kontinuirane tokove, čovjek ostaje jedini akter koji sustavno ograničava vlastito kretanje. Upravo u tom napetom prostoru između identiteta, kretanja i ekonomije6 otvara se mogućnost za pronalaskom novih arhitektonskih metoda kao alata samospoznaje.

sformed remnants of industrial and technological processes. Through monumentalization and reinterpretation of such epiphenomena, new spatial relations arise that change the way in which we understand the environment. Such landscapes expand the boundaries of architectural action and question the intuitive understanding of the physical world around us. Ultimately, the question of boundaries5 remains a key question of contemporary space. Boundaries have traditionally shaped belonging to communities and territories, but in the post-anthropocentric context their rigidity becomes questionable. While natural systems and technological networks function through continuous flows, humans remain the only actors who systematically limit their own movement. Precisely in that tense space among identity, movement, and economy6, the possibility of discovering new architectural methods as tools of self-knowledge unfolds.

1 Borošak: Beštije iz Bekije. | Beasts from Bekija. 2 Polan: Plominski mitocen. | Plomin Mythocene. 3 Galić: Između smrti. | Between deaths. 4 Žganjer Šram: Propostium suggestium in mari Adriatico. 5 Hodalj: Redukcija granice. | Reduction of the border. 6 Šubat: Kontinuirani interijer/Grad Kapital. | Continuous Interior/The City as Capital; Lapić: Theatrum Orbis Issae.

Borošak, K. (2022). Beštije iz Bekije. Kritične zone unutar kojih je identitet stalno pitanje političkog i društvenog prijepora česta su pojava. Bekija, tur. ostatak, dio je Imotske krajine koja je Požarevačkim mirom potpala pod Osmansko Carstvo. Dojučerašnju

Borošak, K. (2022). Beasts from Bekija. Critical zones within which identity is a constant subject of political and social dispute are a frequent phenomenon. Bekija, meaning “remainder” in Turkish:, is part of the Imotski region that fell under the Ottoman Empire

identity

203

zajednicu podijelila je imaginarna linija granice koja je jača i od one prirodne, politička granica dvaju svjetova, istoka i zapada. Mnoštva takvih pojaseva testna su područja primjene različitih međunarodnih konvencija, a lokalne zajednice okreću se prema sebi u strahu od nepoznatoga. U toj zbrci društveno-političkih odnosa duhovni život zajednice buja, a ta je komponentna ključan faktor razvoja mitova. Mitologija je u društvenim skupinama označavala pokušaj shvaćanja naravnih i nadnaravnih pojava. Unutar današnjega identitetskog okvira nerijetko se izbjegava duhovna komponentna zbog neprekidnog podražajnog slijeda kojim smo obasuti suvremenim obrascima ponašanja. U tom smislu, mitski vrt bekijskog zaselka Dubrava u Drinovcima nastoji u pojedincu

KREŠIMIR BOROŠAK Dvolist slikovnice – priča o Kučibabinoj kući | Picture Book Spread – the Story of Kučibaba’s House

following the Treaty of Požarevac. A formerly unified community was divided by an imaginary border stronger even than the natural one: the political border between two worlds, East and West. Numerous such belts serve as testing grounds for the application

KREŠIMIR BOROŠAK Put | Journey

204

identitet

KREŠIMIR BOROŠAK Oprostoreni mitovi | Spatialized Myths

identity

205

KREŠIMIR BOROŠAK Koncept rasprostiranja mitova kroz polje | Conceptual Principle of Myths Dispersion across the Field

206

identitet

identity

207

pobuditi introspekciju tijekom puta kroz djelić Zemljine kore u kojem zvuk, miris ili prizor u kojem se spajaju zoomorofni oprostoreni mitovi i pastorala kraškog polja pokušavaju izazvati zaboravljeni dio vlastitog bitka. Povezujući se s predcima kroz mrežu nesuvislih kokošinjaca, klopotavih drvenih vodoriga, bunara, mračnih vještičjih nastambi, malenih drvenih skrovišta, vilinskih kućica u kojima im društvo prave ptice, preko napuštene infrastrukture za vršidbu žita bez konja i bez ljudi pojedinac se susreće sa zaboravljenim dijelovima svoga bića. Emocionalna provokacija postaje alat kojim nešto arhaično preuzimamo u suvremeni kontekst. Transcendencijom identiteta ono potisnuto isplivava i suočava se s onim što je danas podsjećajući čovjeka da je tek jedan od aktera u neprestanoj igri pojmova, gdje je svaki novi susret prilika za drukčiji sud o svijetu oko sebe. Šuma je mračna, a polje je svijetlo. Pored marijanske kapele, kroz zvjezdani opservatorij pristiže se do dugačke skakaonice u Gavanov ponor, koji podsjeća da je sve ono materijalno krhki fenomen široke mreže (meta)fizičkih pojmova.

✣ Zaboravljeni mitološki pojmovi ne služe više samo kao nostalgični podsjetnici prošlih vremena. Nostalgija se u ovom kontekstu čita kao čežnja za budućim. Osim samorefleksije, mitologija služi i za novo razumijevanje antropocenog doba.

✣ 208

of various international conventions, while local communities turn inward out of fear of the unknown. Amid this confusion of socio-political relations, the spiritual life of the community flourishes, and this component becomes a key factor in the development of myths. Mythology in social groups represented an attempt to understand natural and supernatural phenomena. Within today’s identity framework, the spiritual component is often avoided because of the continuous stream of stimuli imposed upon us by contemporary patterns of behaviour. In that sense, the mythical garden of Dubrava, a Bekija hamlet in Drinovci, attempts to awaken introspection in the individual along a path through one fragment of the Earth’s crust. Sound, smell and sight connect zoomorphic, spatialized myths with the pastoral landscape of the karst field in an attempt to awaken the forgotten part of one’s own being. Connecting with ancestors through a network of incoherent chicken coops, rattling wooden gargoyles, wells, dark witches’ dwellings, small wooden shelters, fairy houses in which birds keep them company, across abandoned infrastructure for threshing grain without horses or people, the individual encounters the forgotten parts of their own being. Emotional provocation becomes a tool through which something archaic is carried into the contemporary context. Through the transcendence of identity, what has been repressed surfaces and confronts what is present, reminding humans that they are only

identitet

Polan, F. (2023). Plominski mitocen. Prostor Labinštine može se iščitati kao slojeviti teritorij u kojemu su desetljeća intenzivnih industrijskih aktivnosti nepovratno utjecala na lokalnu biosferu i ostavila dugoročne posljedice. Nusprodukti i drugi subnaturalni ostatci termoelektrane, cementare i nekadašnjih ugljenokopa postaju aktivni agensi i sastavni dio degradiranog ekosustava kojemu neizbježno mijenjaju poznatu strukturu i karakteristike. U uvjetima postantropocena, kada su granice prirodnoga i artificijelnoga zamagljene, hibridni krajolici poput ovog izmiču dosadašnjem razumijevanju prostora i zahtijevaju nove modele interpretacije. Prije uspostave znanstvenih modela, kao primarni okvir za razumijevanje prirodnih pojava i odnosa služili su mitovi. Iako su počivali na simboličkim interpretacijama, omogućavali su koherentno sagledavanje tih kompleksnih sustava kroz narativ,

FRAN POLAN Aksonometrija obuhvata | Site Axonometry

one of the actors in a constant interplay of concepts, where every new encounter is an opportunity for a different judgment of the world around them. The forest is dark, and the field is bright. Beside the Marian chapel, through the stellar observatory, one arrives at a long diving platform into Gavan’s Abyss, a reminder that everything material is a fragile phenomenon within a vast network of (meta)physical concepts.

✣ Forgotten mythological concepts no longer serve solely as nostalgic reminders of past times. Nostalgia, in this context, is read as a longing for the future. Apart from enabling self-reflection, mythology also offers new means of understanding of the Anthropocene.

✣ Polan, F. (2023). Plomin Mythocene. The Labinština area can be read as a layered territory in which decades of intensive industrial activities have irreversibly influenced the local biosphere and left long-term consequences. By-products and other subnatural remnants of the thermal power plant, cement factory, and former coal mines become active agents and integral parts of a degraded ecosystem whose familiar structure and characteristics they inevitably alter. Under the conditions of the post-Anthropocene, when boundaries of the natural and the artificial are blurred, hybrid landscapes such as this escape the previous understanding of space and require new models of interpretation.

identity

209

FRAN POLAN Dijagram | Diagram

210

identitet

Before the establishment of scientific models, myths served as the primary framework for understanding natural phenomena and relations. Although based on symbolic interpretations, they enabled a coherent consideration of these complex systems through narrative, experience, and intuition. Učka and its surroundings are territories with strong mystical influence of Slavic mythology. Consequently, alongside rational thought, humans turn to mythology as a legitimate tool for perceiving the space and systems around them. Myths in this case are not merely an escape from reality; they become a tool complementary to science for understanding a reality that increasingly escapes logical and rational explanations. The human species no longer controls the environment. Inherited narratives are questioned, the boundaries of the objective and the subjective are erased, the real and the imaginary are connected. By introducing mythological entities as actors, space is transformed into a relational network in which the human is no longer the central point of reference. The resetting of inherited ecological burden and the establishment of a new interpretation of the environment can be understood as a form of searching for identity. Mythological beings and phenomena, symbolically emerging from deeper layers of the earth and collective memory, represent an attempt at reinterpretation of the world through the experiential and the cognitive. The process of restoring balance implies the identity

211

iskustvo i intuiciju. Učka i njena okolica teritoriji su snažnoga mističnog utjecaja slavenske mitologije, stoga osim racionalnoga, čovjek poseže za mitološkim kao legitimnim alatom percepcije prostora i sustava oko sebe. Mitovi u ovom slučaju nisu tek puki bijeg od stvarnosti; postaju komplementarni alat znanosti za razumijevanje stvarnosti koja sve više izmiče logičkim i racionalnim objašnjenima. Ljudska vrsta više nema kontrolu nad okolišem. Preispituju se naslijeđeni narativi, brišu se granice objektivnoga i subjektivnoga, povezuje se stvarno i imaginarno. Uvođenjem mitoloških entiteta kao aktera prostor se transformira u relacijsku mrežu u kojoj ljudsko više nije središnja referenca, a resetiranje naslijeđenoga ekološkog tereta i uspostavljanje novog tumačenja okoliša može se shvatiti kao oblik potrage za identitetom. Mitološka bića i pojave, simbolički izranjajući iz dubljih slojeva zemlje i kolektivne memorije, predstavljaju pokušaj reinterpretacije svijeta kroz iskustveno i spoznajno. Proces vraćanja ravnoteže podrazumijeva prihvaćanje složenosti, međuovisnosti i nepredvidivosti svih aktera, ali i same ravnoteže kao kontinuiranog procesa prilagodbe – da bi bio red, potreban je kaos, kao i obrnuto. Identitet je rezultat odnosa između čovjeka, okoliša i novoga kolektivnog imaginarija; nastaje kao superpozicija disbalansiranog okoliša i arhaičnih mitoloških slojeva, a osjećaj pripadanja gradi se aktivnim sudjelovanjem i zajedničkim djelovanjem unutar dinamičnog i kompleksnog sustava. 212

identitet

FRAN POLAN Labinski ekvilibrijum | Labin Equilibrium

identity

213

214

identitet

identity

215

216

identitet

acceptance of complexity, interdependence, and unpredictability of all actors, but also of balance itself as a continuous process of adaptation – for there to be order, chaos is necessary, and vice versa. Identity results from the relationship among humans, environments, and the new collective imaginary; it arises as a superposition of an unbalanced environment and archaic mythological layers, while the sense of belonging is built through active participation and joint action within a dynamic and complex system.

✣ An unstable ontological foundation is a precondition for questioning identity and the meaning of all elements that make up the totality of the world. From the Holocene, through the Anthropocene to today’s post-Anthropocene, society has never understood what lies on the other side of life. Death continues to inspire, acquiring a different spatial imprint.

✣ Galić, S. (2025). Between deaths. The architecture of death remains a static spatial archive and, as an “eternal” resting place, unsustainable. The dead physically occupy a cubic kilometre through crematorium smoke or by decomposing underground. The metaphysical path once ended in the binary of hell and heaven, and today ← ← ← FRAN POLAN Slavenski tarot | Slavic Tarot

217

✣ Nestabilno ontološko uporište preduvjet je propitivanja identiteta i značenja svih elemenata koji čine ukupnost svijeta. Od holocena preko antropocena do današnjeg postantropocena društvo nije dokučilo što se nalazi s one strane života. Smrt i dalje nadahnjuje dobivajući drukčiji prostorni otisak.

✣ Galić, S. (2025). Između smrti. Arhitektura smrti još uvijek je statični prostorni arhiv i kao „vječno“ počivalište neodrživa. Mrtvaci fizički zauzimaju km3 krematorijskim dimom ili truljenjem u podzemlju. Metafizički put nekada je završavao binarnošću pakla i raja, a danas se taj volumen seli u sferu podataka. Identitet pokojnika ne mora biti sjećanje na njega; smrt može biti individualni događaj. Kako sahraniti čovjeka u postantropocenu? Čuva li ga granica od svijeta mrtvih ili ona samo zarobljava mrtve? Ili služi kao zaštita – smrt je neprihvatljiva! U ispijene obraze stavi vatu, na blijedo lice rumenilo, u prazan krvotok formalin! Smrt je i dalje najprirodnija stvar koju ćeš doživjeti. A granica postade tijesna, i groblju i gradu… Koliki volumen zauzima sjećanje? Gdje su svi ti mrtvi ljudi? Ima li smrt rok trajanja? Instinktivno saginjem glavu i ostajem ispod, tu je toplije. Stotine bljeskova tuđih ljudi podsjećaju me na lampione. Tu je, ispred mene: cijeli ljudski mozak na 25 hard diskova od 100 TB. Pokrećem server, a lijes, daleko odavde, zatvara otvor za zrak da se truplo raspadne u aerobnim uvjetima. 218

SARA GALIĆ Prizemlje | Ground Floor

that volume has moved into the sphere of data. The identity of the deceased need not reside in others’ memory of them; death can be an individual event. How to bury a human in the post-Anthropocene? Does the boundary protect them from the world of the dead or does it merely imprison the dead? Or does it serve as protection because death is unacceptable? Put cotton into the sunken cheeks, blush onto the pale face, formalin into the empty bloodstream! Death is still the most natural thing you will experience. And the boundary has become tight, both for the cemetery and for the city… What volume does memory occupy? Where are all those dead people? Does death have an expiration date? Instinctively, I lower my head and remain below, it

identitet

SARA GALIĆ Podzemni akteri servera | Underground Server Actors

identity

219

SARA GALIĆ Shema mreže podataka podzemlja | Underground Data Network Diagram

220

identitet

Bakterije, prekinute u procesu, doniraju elektron koji putuje podzemljem, žicama da oživi digitalno sjećanje. Dok se sjećam, sjećanje ne umire, a kada nestane potreba za postojanjem mrtvaca, nestat će i truplo i sjećanje zajedno s njim. Na tvoje mjesto doći će netko drugi, koga se netko drugi sjeća.

✣ Problematika transformacije identiteta imanentni je čimbenik postantropocenskog razdoblja, obilježenoga iscrpljivanjem resursa i promjenom odnosa između čovjeka, tehnologije i okoliša. Umjesto oslanjanja na individualizirane narative, arhitektonska misao istražuje kolektivne modele identifikacije koji proizlaze iz infrastrukturnih sustava i njihovih transformacija.

✣ Žganjer Šram, B. (2024). Propositum Suggestum in Mari Adriatico. Plinske platforme sjevernog Jadrana, čija se primarna eksploatacijska funkcija nalazi pred završetkom, idealan su primjer takvog pristupa. Njihova postojeća uloga ekstrakcije fosilnih resursa kroz kompleksne cjevovodne sustave redefinira se putem scenarija posteksploatacijske prenamjene. Predlaže se njihova transformacija u multifunkcionalne infrastrukture koje djeluju kao čvorišta za prikupljanje, obradu i redistribuciju otpada u morskom okolišu. Nove strukture djeluju kao hibridni sustavi koji integriraju tehnološke, ekološke i društvene funkcije. Platforme postaju prostori akumulacije materijala, ali i generatori novih oblika života i

is warmer here. Hundreds of flashes of other people remind me of lanterns. It is here, in front of me: an entire human brain on twenty-five 100-terabyte hard drives. . I start the server, and the coffin, far from here, closes the air opening so that the corpse decomposes in aerobic conditions. Bacteria, interrupted in the process, donate an electron that travels underground, through wires, to bring digital memory to life. While I remember, memory does not die, and when the need for the existence of the dead disappears, both the corpse and the memory will disappear with it. Someone else will take your place, someone whom someone else remembers.

✣ The issue of identity transformation is an immanent factor of the post-anthropocene period, marked by the exhaustion of resources and changes in relations among humans, technology, and the environment. Instead of relying on individualized narratives, architectural thought explores collective models of identification arising from infrastructural systems and their transformations.

✣ Žganjer Šram, B. (2024). Propositum Suggestum in Mari Adriatico. The gas platforms of the northern Adriatic, whose primary exploitative function is nearing its end, are an ideal example of such an approach. Their existing role in extracting fossil resources through complex pipeline

identity

221

BRUNO ŽGANJER ŠRAM Friz | Frieze

interakcije, uključujući odnose između ljudskih i neljudskih aktera. Time se uspostavlja novi tip infrastrukture koji nadilazi tradicionalne kategorije industrijske arhitekture i prelazi u domenu adaptivnih, postenergetskih sustava. Nadalje, istražuju se i prostorne i simboličke implikacije takve transformacije, promatrajući platforme kao nove točke orijentacije u otvorenom morskom prostoru, ali i kao instrumente nadzora, proizvodnje i organizacije teritorija. Morski otpad, koji se sakuplja specijaliziranim mrežama, postaje temelj nove proizvodnje platformi. Njihova uloga redefinira se od izoliranih industrijskih objekata prema kompleksnim aglomeracijama

BRUNO ŽGANJER ŠRAM Platforma Ivana D | Ivana D Platform

222

systems is redefined through scenarios of post-exploitation repurposing. The transformation proposes multifunctional infrastructures that act as nodes for the collection, processing, and redistribution of waste in the marine environment. New structures act as hybrid systems integrating technological, ecological, and social functions. Platforms become spaces of material accumulation, but also generators of new forms of life and interaction, including relations between human and non-human actors. Thus a new type of infrastructure is established, one that exceeds traditional categories of industrial architecture and enters the domain of adaptive, post-energy systems. Furthermore, the spatial and symbolic implications of such a transformation are explored by viewing platforms as new points of orientation in the open sea, but also as instruments of surveillance, production, and territorial organization. Marine waste, collected by specialized nets, becomes the basis of new production on the platforms. Their role is redefined from isolated industrial objects toward complex agglomerations that

identitet

BRUNO ŽGANJER ŠRAM Plinska platforma | LNG Platform

koje istovremeno djeluju kao radni, istraživački, pa čak i stambeni sustavi za životinjske i ljudske kolektive. Platforme kontinuiranom proizvodnjom tipskih elemenata od morskog otpada teže prema metabolističkoj aglomeraciji prostornosti. Uz element sakupljača, pronalazimo i primjere individualnog bivka. Platforme u tom slučaju igraju ulogu bježišta od kopna, prenoćišta za morske lutalice, sakrivene kutke

simultaneously act as working, research, and even residential systems for animal and human collectives. Through continuous production of standardized elements from marine waste, the platforms develop into metabolic agglomeration of spatiality. Alongside the collector element, examples of individual dwelling also appear. In such cases, platforms serve as refuges from land, overnight shelters

identity

223

BRUNO ŽGANJER ŠRAM Proizvodni pogon blokova | Block Production Facility

224

identitet

identity

225

BRUNO ŽGANJER ŠRAM Formacija umjetnih grebena | Artificial Reef Formation

svijeta. Vidikovci na dnu konstrukcije omogućuju nesmetan pogled na morsko dno. Posljednja kategorija platformi odnosi se na zaštitu morskog akvatorija. Odabrane platforme preuzimaju ulogu čuvara, pučinskih panoptikuma, za novo zaštićeno područje ribolova. Uz prostor za odmor, platforme prividno posjeduju vatreno oružje.

✣ Artificijelni krajolici osim kao ostavština ljudske potrebe za eksploatacijom čije značenje biva redefinirano novim arhitektonskim pristupima, služe i kao alat potpunog reseta shvaćanja granica koje nas lišavaju potpune slobode.

✣ 226

for sea wanderers, hidden corners of the world. Viewpoints at the bottom of the structure provide unobstructed views of the seabed. The final category of platforms relates to the protection of the marine aquatorium. Selected platforms assume the role of guardians, offshore panopticons overseeing a newly protected fishing area. Alongside spaces for rest, the platforms appear to be equipped with firearms.

✣ Artificial landscapes, besides being a legacy of the human need for exploitation whose meaning is redefined by new architectural approaches, also

identitet

BRUNO ŽGANJER ŠRAM Kraj | Fin

identity

227

Hodalj, F. (2024). Redukcija granice. Problematiku postantropocenskog razgraničavanja propituje prostor fragilne i promjenjive granice između Hrvatske i Slovenije, na teritoriju Savudrijskog zaljeva – ušću rijeke Dragonje u Jadransko more. Granica je bila određena prirodnim tokom rijeke. Nakon učestalih poplava, u razdoblju 1950-ih godina, obavljeni su radovi na regulaciji donjeg toka kojima se proširio i produbio stari Kanal sv. Odorika koji s vremenom preuzima funkciju glavnog toka te posljedično dolazi do promjene državne granice. Sporovi se nastavljaju do danas. Obližnja solana postaje akter, a zatečeni ostatci proizvodnje i kulture nekadašnje solane alati intervencije. Međuprostor promjenjivih granica koristi se za sakupljanje morske vode, minerala i proizvodnju soli, kojima nastaje nestabilna i promjenjiva arhitektura izduženog km3. Krajolik je drastično izmijenjen. Sol tlu oduzima mogućnost obrade. Bazeni visoke razine saliniteta nastanjeni su algama i mikroorganizmima koji uzrokuju

FRAN HODALJ Dijagram visine | Height Diagram

228

serve as a tool for a complete resetting of our understanding of boundaries that deprive us of complete freedom.

✣ Hodalj, F. (2024). Reduction of the Border. The issue of post-Anthropocene delimitation is examined through the fragile and changeable border between Croatia and Slovenia, in the Savudrija Bay , where the Dragonja River flows into the Adriatic Sea. The border was determined by the natural course of the river. Following frequent flooding, regulation works were carried out on its lower course during the 1950s. The old St. Odorik Canal was widened and deepened and, over time, assumed the function of the main channel, consequently leading to a change of the state border. Disputes continue to this day. The nearby saltworks becomes an actor, while the surviving remains of production and culture of the former saltworks become tools of intervention. The interspace of changing borders is used for collecting seawater, minerals, and producing salt, thereby generating an unstable and changeable architecture of the elongated cubic kilometer. The landscape is drastically altered. Salt renders the soil uncultivable. Pools of high salinity are inhabited by algae and microorganisms that alter the pigmentation of the water. Over time, salt is excessive quantities are deposited, creating a new topography of towering accumulations of salt. The space is abstracted to the point of extreme unrecognizability. Only

identitet

promjenu pigmenta vode. Prolaskom vremena sol se taloži u prekomjernim količinama. Stvorena je nova topografija visokih nakupina soli. Prostor je apstrahiran do krajnje neprepoznatljivosti. Preostaju samo zatečeni dijelovi antropocenog sloja, prepoznati u tragovima suhozida, brana, nasipa, uređaja, starih kuća, tvornice, paviljona granične policije, duty free dućana, casino i hotelskih kapaciteta u ulozi aktera održivog života, prilagođavajući se novim promjenjivim odnosima nestabilnog i narušenog krajolika. Identitet prostora uspostavlja se kao procesualni postteritorijalni krajolik u kojem se granice dekonstruiraju dinamičnim ekološkim, infrastrukturnim i političkim odnosima. Proces preuzima ulogu sadržaja, stvarajući prostor tijekom vremena, a ne kao unaprijed zadanu formu.

FRAN HODALJ Stroj za nasipavanje soli | Salt Spreader

existing elements of the Anthropocene layer remain, recognized in traces of dry-stone walls, dams, embankments, devices, old houses, the factory, the border police pavilion, duty-free shop, casino and hotel facilities. i These become actors of sustainable life, adapting to the new changeable relationships of an unstable and disturbed landscape. The identity of the space is established as a processual, post-territorial landscape in which borders are deconstructed through dynamic ecological, infrastructural, and political relations. Process assumes the role of content, creating space through time rather than as a predetermined form.

FRAN HODALJ Nova topografija | The New Topography

identity

229

FRAN HODALJ Bazeni soli | Salt Pools

230

identitet

identity

231

FRAN HODALJ Planine soli | Salt Mountains

FRAN HODALJ Granice | Borders

232

identitet

FRAN HODALJ Bazeni soli | Salt Pools

identity

233

Prohodni tunel studentskih projekata generacije 2021./2022. | Walk-through tunnel presenting student projects from the generation 2021/2022. © Antonio Patljak

236

INDEKS STUDENTSKIH RADOVA* STUDENT WORKS INDEX*

* Svi opisi i ilustracije projekata preuzeti su sa službenog Instagram profila projekta @km3rap3 u izvornom obliku u kojem su objavljeni i distribuirani putem algoritamskog sustava platforme. | All project descriptions and illustrations have been taken from the project's official Instagram profile @km3rap3 in their original form, as published and distributed through theplatform’s algorithmic system. 237

[21/22]

Bucul. Novi verna kular. »Novi verna-

kular« predstavija sustav gradnje koji se temelji na ideji slaganja elemenata putem digitalne platforme. Sustav elemenata zasniva se na tome da je svaki element tono odreden prostornim okvirom dimenzija 3mx3mx3m (pixel) kako bi se definirale njegove granice i pozicije spajanja. Spajanje dva elementa moguce je iskljucivo po bridovima prostornog okvira. Na taj nacin pojedinac (putem platforme) sam sebi moze izabrati elemente iz 4 razlicite baze podataka koje su inspirirane tradicionalnom gradnjom (panonia/ daesititates/ hadriatica/ noricum) te sloziti ih onako kako mu odgovara.

Vlahek. Šumski refugij. Lokacije

naftnih polja u tercijarnoj fazi eksploatacie kao sto je naftno polje Zutica cine savršen poligon za testiranje novih moguéno-

sti. Infrastrukturni sustavi ekstraktivnih industrija nastali za potrebe eksploatacije mineralnih sirovina sadrze velik potencijal adaptacije i prenamjene, dime bi se omogucilo ublazavanje utjecaja klimatskih promjena. Potencijalna »netzero« tehnologija koja proizlazi iz postojece infrastrukture nafte i plina ukljucuje Carbon Capure and Storage (CCS), vodik i geotermalnu energiju. Uz eksploatacijsko polje nafte i plina suma Zutica cini i vrlo vazan sustav razlicitih stanista. Vrijednost ovih ekosustava proizlazi i iz mogucnosti njihova nadgledanja i pracenja. Velika kolicina korisnih podataka koje proizvode prirodna stanista ukazuju na novu vrijednost koju ti ekosustavi sadrze. Suma postaje visoko digitalizirani okolis, proizvoda kljunih podataka klimatske prilagodljivosti. Km3 napustenog naftnog polja postaje eksperimentalno polje novih sustava i meduodnosa- »Šumski refugij«. Eksperimentalno polje sumskog refugija Zutica istražuje mogući izgled refugija buducnosti

stvaranjem novih sustava različitih aktera.

Borošak. Beštije iz Bekije. Jednom

davno, iza sedam gora i sedam mora postojala je jedna Bekija. Bekija, turski ostatak, dio je imotske krajine koja je Pozarevackim mirom potpala pod Osmansko Carstvo. Imotsko polje tako je uz imotsko dobilo naziv i bekijsko, polje u ostatku. U zaselku Dubrava smjestila se suma duba. Šuma i zaselak nalaze se na blagoj uzivisini koja uglavnom ne plavi, a da uopée ne bi plavila izgraden je odvodni kanal okolo sume i sela. Mitski vrt postaje polje razasuto oprostorenim mitovima. Od diudzana, Gospinog glasa, do promaje, Kucibabe, vila, pletenica, opomene, Gavana, nevine dicice preko svega onoga dokle nam masta seze. Dugačke promajne strukture kao infrastruktura

prostora koje sire miris meslidana. Odvodni kanal sluzi kako prostor ne bi plavio i ostaje onakvim kakav je, ali u jugoistonom dijelu postaje potok koji kruzi. Na putu do opomene i Gavanovog oslobadajuceg skoka obasuti smo nizom malenih paviljona, od kapele do djejih skrovista, od siblja do mitskih kokosinjaca. U sumi je atmosfera mracna, mistina, bremenita, dok priblizavajući se polju ona postaje sjetlija, nadahnjujuca. Put nastoji biti spoznajan.

Pinjušić. Medita cijska Savica. Te-to Zagreb neocekivano pozitivno utjece na ekosustav jezera i zivot ptica. Iskoristavanjem voda rashladnih uredaja, kreiraju se različite dubine jezera i njihovo koristenje. Platforme za izolaciju pokrenute su elektricnom energijom Plant MFC, strujom kreiranom iz biljaka. Te-to, sunce, ljudi, ptice, ribe, bakterije i

biljke povezani su ciklički.

Krstičević. Istraži vačka rezidencija »Laguna Parila«. Na

dodiru usca Neretve i teretne Luke Ploce nalazi se plicina bocatog jezera Parila okruzena lagunom bogatom raznodobnim trscacima, u potpunosti otvorenom prema moru. Ovo podruje liseno trece dimenzije izuzetno je vazno staniste pogodno za zimovanje i selidbu ptica, mrijestiliste te ornitolosko-ihtioloski rezervat. Predlaze se stvaranje plutajuce sezonske rezidencije za istrazivace koji na odredeno vrijeme postaju jednakovrijedni dio krhkog stanista. Pri gradnji se koriste lokalni materijali i globalna zanja - kosaraste paviljonske konstrukcije izvedene su od snopova trske iz lagune, a pontoni od recikliranih bavi neretvanskih poljoprivrednika. Energenti su posudeni iz ekosustava - kontakt

s vodom promjenjivog saliniteta namece ideju korištenja elektrolize za dobivanje vodika, a pri tome koristene elektrode su lokalno proizvedene od kore lubenice. Uronjene elektrode signaliziraju neretvanskim poljoprivrednicima visu razinu saliniteta vode proizvodnjom zarko Zutog plinovitog klora. Rezidencija postoji u potpunoj sinergiji s ekosustavom i kao takva prolazi kroz prirodne periode rasta, mirovanja i nestajanja.

Lauc. Biotop. Pro-

storni akteri poput rukavca, sume, luke i rijeke povezuju se polivalentnim proizvodnim pogonom. Biotopi projektirani kao vodene povrsine naturaliziraju i potenciraju zapusteni pejzaz. Linearni staklenik veze se za novonastale biotope, stvarajuci zatvoreni sustav koii se medusobno nadopunjuje. Zaboravljeni industrijski elementi transformiraju svoji namjenu i neposredni

okolis, primajuci nove prostorne uloge.

Pogorilić. Sirana.

Sadašnjost karakterizira beskonacna dostupnost informacija; apsolutni know-how. Kako starati bezvremenske arhitektonske artefakte, one koji ce postati sjedocima danasnjeg prosperitetnog vremena i sadrzati sjecanje o nasoj stvarnosti, za buducnost - kakva god ona bila? Kako stvoriti toponime, a ne projekte i kako ih prilagoditi beskonacčsti funkcije onog izgradenog? Substraktivni zahvati ostaju zauvijek - praznina je jedina materija koja ne propada. Kroz plovni se tunel pristupa Marini, koja je pocetna tocka za obilazak Sirane. Kroz pjesacki tunel se prolazi podno Vrha Vranjinac (37,5 m n.v.) te ulazi u hipostilnu dvoranu. Hipostilnu dvoranu izvode strojevi za busenje tunela -TBM busilice, koje kamen oduzimaju prolaskom kontroliranim putem. Višak pijeska dobiven

busenjem plovnog tunela koristi se kao agregat u betonu za izgradnju tornja. U uglu dvorane pristupa se bazi Tornja, koji u zoni hipostilne dvorane crpi podzemne vode koje se rasprsuju pri vrhu. Stvorena mikroatmosfera potice rast divijeg raslinja oko baze. Usjeci na uglovima tornja amplificiraju zvuk vietrova, sa razlicitim tonovima koje stara Bura, Jugo, Maestral ili Tramuntana. Stari se torovi za ovce transformiranju u substraktivne ville, organizirane oko ha-ha jarka izvedenog iza suhozida.

Vukušić. Machine a sublimer. »Sublimno

ili Uzviseno definirano je kao ono sto ima kvalitetu takve velicine ili intenziteta, bilo fizickog, metafizickog, moralnog, estetskog ili duhovnog, da je nasa sposobnost da ga percipiramo ili u potpunosti shvatimo privremeno nadjacan. Nasa reakcija na okolni fenomen definirana je nekom vrstom

ugodnog terora.« Edmund Burke

Barać. Kravolik.

ruinirani krajolik: prostor artificijelne čistine bivseg kamenoloma vracen je na pocetne postavke. zateceno nastanjuju Livotinje, suma i ruinirani elementi. krave kao protagonisti cijelog projekta, svojom egzistencijom, neprestano mijenjaju izgled ruiniranih stupova koji u prostoru markiraju razdaljine potreba za hranom i sojom pojavom gube se u gustoj okolnoj šumi. u prostoru zateceni ostaci gradbeni su element nove / od pocetka ruinirane arhitekture. betonski stup, nedorecenog izgleda; visokog postotka slame - hrane za nase glavne aktere. sve je u prostor podredeno njima, a tek natruhe onog ljudskog naziru se u vidu preciznog reza kroz planinu. planinski usjek: usmjerava put. mrano fragilno stubiste vodi nas iz nepregledne divijine u toranj izgublien u magli. stubiste cene za svjetlom. sjetlost

prodire duboko, reflektirajuci se o srebrni premaz koji zacjeljuje precizne planinske ožiljke nastale rezom. toranj: pod zemljom. stoji na bazi geotermalnog transformatora koji crpeci potrebno ispusta paru formirajui strukturu nalik spilji. stijenke busotine kontinuirano se zapunjuju kalcijevim i magnezijevim karbonatom, dok istovremeno nagrizaju i korodiraju metalnu opnu tornja. destruktivan proces kroz godine smanjuje uporabljivost i protocnost prostora, u konacnici rezultira zapunjenjem poveznice podnozja planine i velike utvrde orahovica.

Vekarić. Majsan revisited. Na raz-

među Vencijanske i Dubrovačke republike, in-between, Majsan se tijekom povijesti nametnuo kao savrsena lokacija na kojoj su se smjestali kuzni, susretali monici, provodile političke intrige, ali i proizvodilo vapno. Vapno je neizostavni dio identiteta otoka, sjevernu stranu

lokalni ribari i danas nazivaju klacina, a mletacki zemljopisac Camutio uz Majsan na kartu stavlja oznaku Fornase, sto u mletackom zargonu znaci pec za vapno. Pola stoljeca kasnije, otok se ponovno budi i trans formira u proizvodni pogon. Nacin proizvodnje nije se promijenio, vapnenac se pali u japlenicama za sto se koristi lokalna suma i kamen. Suvremena tehnika busenjem omogucava veliku kolicinu vapnenca, a samim time i konkurentnu proizvodnju. Koristeći soju vlastitu povijest, svoj genius loci, otok »unistava« sam sebe. Proizvodnjom vapna Majsan postaje spaljena zemlja posuta pepelom i uzarenim japlenicama iz koje se uzdize nekadasnja villa rustica, a potom i ranokršćanska memorija posvecena biskupu Maksimu. Antička rusevina perzistira, svojom egzistencijom povezuje proslost, sadasjost i budućnost. Postaje portal koji dokida vrijeme ili pak potvrđuje njegovu cikličnost.

Patljak. EUridika.

Granica kao formativna sila arhitekture. Promisija ideju politicke karte koja djeluje kroz sve slojeve zemlje, izmisljenje te fizikalne. Svaka orijentacija, kao i tradicija je arbitrarna. Iznad, ispod, sjever i jug. Svi nasi horizonti i granice u tom smili su lazni. Parafraziram Sun Ra, nebo nije samo visoko, ono je nisko. Ono je jama bez dna. Nebo kao Orfej se spusta u dubine napustenih tunela. Ti artificijelni prostori preuzimaju nazad formu prirodnog pejsaza - tunnelforming. Reflektori, prizme i lece iz alata nadzora se pretvaraju u alate davanja Zivota. Znak paranoje se pretvara u znak politickog i arhitektonskog zacjeljivanja. Takav prostor, donedavno neperspektivan, postaje sucelje imigranata - stanovnika, prirode - tehnologije, proslosti budućnosti.

[22/23]

Car. Elementi istar ske arhitekture. Pod

pretpostavkom da suštinu 'ljepote' vernakularne arhitekture istre čini arhitektonski element, odnosno, u esenciji, ograničenje koje proizlazi iz uporabe autohtonog materijala, kao jedini način iskazivanja autorstva, plastično se oblikuje tek pojedinačni konstruktivni element. Spontani nastanak vanjske opne arhitekture, lišene arhitektove taštinske želje za stvaranjem artificijelnog eksponata, opstaje kao jedini način nastanka anonimno srodnih kuća; organske cjeline humanističkih zakonitosti, čime je ona, kao cjelina jednostavno - prisna čovjeku. Suština jest osiguranje kontekstualno - kulturološkog tijeka kroz pružanje otpora globalnom univerzalizmu vraćanjem arhitektonskih formi (time i morfologije) čovjeku.¶Rad kao sredstvo koristi katalog, priručnik, koji čini podlogu, odnosno bazu podataka za nastanak programatskog sistema kojim se virtualno ili putem makete, po principu 'drag and drop' omogućuje promišljanje onog vanjskog kod arhitekture. Onoga što vide svi i što se tiče sviju.¶ Cilj je simplifikacija

arhitekture kako bi ona bila razumljiva svakome, jer tek tada, sa arhitektom kao posrednikom, ona može biti suverena i aktivno uspješna.

Orkić. Neolimes Brijuni. Brijunski

arhipelag živi u pastoralnoj ideji rajskog vrta, iskonske očuvane prirode pod zaštitom titule nacionalnog parka. Istovremeno svjedoči taloženju ljudskog otiska iz svih etapa povijesti. Otočje je među prvim prostorima u Istri koje je poslužilo kao poligon za uvođenje turizma te kasnije postao utopijska slika Titovog zamka. Svi ti adirani alohtoni sudionici doveli su biom u stanje neravnoteže koja će bez intervencije kolabirati. Mapiranjem staništa na otocima stvara se nova teritorijalna raspodjela te se u nju uvodi nadzorni element ograda. Kontinuirani zid koji pribavlja i obrađuje podatke svakog staništa počinje kontrolirati njihovo

prožimanje i interakciju. Upravljanje klimatskim parametrima i prolaskom flore i faune iz jednog staništa u drugo stvara hibride ili vraća prvobitni krajolik nastao prije čovjeka. Materijalizacija graničnog elementa u korelaciji je sa temeljnom koncepcijom podjele i ograničenja koje pojam ograde nosi. Programiranje instinktima zatečenih bića ujedno je i jedini način da se ona spase. »The value of a Botanic garden was that it conveyed a direct knowledge of God. Since each plant was a created thing, and God had revealed a part of himself in each thing He created, a complete collection of all things created by God must reveal God completely.« Prest, The Garden of Eden, The Enclosed Garden

Peruško. Istarska arkadija. Kilome-

tar kubni Istarske Arkadije jest anonimni kilometar, Istarska Arkadija se može

nalaziti unutar bilo kojeg kilometra kubnog. Slaganjem aktera i njihovih međuodnosa polaže se novi sloj na već postojećem kilometru kubnom. Istarska Arkadija omogućuje suživot svim akterima te poštuje preuzete procese i principe, a na njih polaže nove aktere pomoću koji ona postaje održiva zajednica unutar koje borave svi živi i neživi organizmi. Gradnja nije prekinuta ona se nastavlja, ono što je izgrađeno to se preuzima sa svim svojim negativnostima, te negativnosti se preuzimaju i iskorištavaju u korist napretka i razvoja istarske Arkadije. Sve pronalazi svoj smisao, sve je dopušteno, sve se potiče za ravnopravnošću i promišljenošću, te se gubi potreba za lošim i sve se kreće prema boljitku. Stara se utopična i idealna atmosfera u konačnici nazvana Istarska Arkadija, kakvom i svi istru zamišljaju kao idiličnu zono neprestane uživancije i maksimalne životoljubivosti.¶Akteri istarske Arkadije su prepoznatljivi istarski elementi žive i nežive prirode. Karakteristična flora i fauna i arhitektonski oblici, koji kroz posvojni pridjev evociraju na nešto kvalitetno, idilično, nezaboravljivo, pitoreskno. Identifikacijom svih tih

aktera te njihovim modificiranjem nastaje skup mogućih aktera u bilo kojem kilometru kubičnom istre. Ključ je njihovo slaganje i poštivanje njihovih međuodnosa, pravila i ciklusi prirode i arhitekture. Akteri se polažu uz već postojeći sloj aktera stvarajući Istarsku Arkadiju, pitoreskni i idilični život žive i nežive prirode, flore i faune, novog i starog, ljudske i prirodne ruke, toplog i hladnog, mokrog i suhog, slatkog i slanog...¶Istarska Arkadija je postantropoceno istarsko selo, nastalo na temeljima istarskog sela. povratkom života u sela ona bubre te postavljaju odnos čovjeka i prirode u ravnopravan odnos, u nekim trenucima priroda nadvisuje čovjeka, čovjek postaje podređen prirodi. Novo se gradi u potrebi za štićenjem starog, ugroženog, endemskog ... koje zatim ima potpunu slobodu rasta i jačanja. Bubrenje u okvirima kontroliranog postaje nekontrolirano, stvarajući endemske otoke, otoke povratka spoznatog kao ugroženog u autohtonom. Poštuju se prirodni procesi, ali i oni nastali logikom čovjekovog djelovanja u suživotu s prirodom. Stvara se održiva zajednica, simbiotskog karaktera svih aktera zajednice.

U postantropocenu živi i neživi svijet postaju međusobno zavisni, stvarajući postantorpoceni život s u potpunosti održivim sustavom bez viškova i manjkova, bez dobitaka i gubitaka, pravocrtnog rasta. Akteri Istarske Arkadije nastanjuju se na postojećem, brišući negativnosti postojećeg te prihvaćajući ih kao svoje elemente napretka.

Čilić. Žetva magle.

Specificnost istarskom krajoliku daje gusta mreza gradova sojom izgradnjom koncentriranom na vrhovima brda, poput svojevrsnih utvrda/vidikovaca. Jedan dio te mreže ima intrigantnu pojavu magle koja se pojavljuje u dolini rijeke Mirne, koja se u ranim jutarnjim satima polako sulja uz obronke brda. U tisini stvara novi krajolikprividnih otoka sa utvrdama. U tome trenutku izoliranosti stvara se percepcija nove razine postojanja. Moze li nam magla bit odgovor na pitanje laganog odumiranja istarskih gradova?

Kako ih ponovno zaziviti? Zetvom magle stvaramo novi mikrosustav unutar kojega omogucujemo razvoj/ mutaciju zivota unutar njega.

Polan. Plominski mitocen. Godine

iskorištavanja ugljena iz istarskih rudnika s povišenom razinom sumpora i radioaktivnosti za potrebe termoelektrane Plomin neizbježno su utjecale na lokalnu biosferu. Nusprodukti takvih reakcija danas su dio disbalansiranog antropocenog površinskog sloja zemlje nad kojim niti ljudska vrsta više nema mogućnost kontrole. Kontrolu nad prirodom preuzimaju mitološka bića i pojave; izranjaju iz ranijih slojeva zemlje i svojim međusobnim djelovanjem u nastali kaos uvode red. Rezultat su, ali i razlog različitih naslaganih povijesti, preispituju naslijeđene narative i mijenjaju realnost. Provode eksperimente, realiziraju ideje, oslanjaju se na intuiciju i iskustvo. Brišu granice objektivnog i subjektivnog, racio-

nalnog i iracionalnog. Vraćanjem ravnoteže u narušeni ekosustav raznim postupcima poput sanacije, remedijacije, zasađivanja, mikoremedijacije, mikoforestacije, dekontaminacije lokalnog tla, vode i zraka, prirodi se vraća njena homeostaza. Svi lokalni akteri žive u simbiozi; gljive, ljudi, biljke, građevine, infrastruktura, atomi, zrak, mitovi. Zakonitosti prirode, fizike i matematike, ali i mitološki narativi podsjećaju nas na svoju cikličnost, višeslojnost, simultanost, ali i na nedovršenost, nestalnost i nepredvidljivost. Da bi bilo reda, potreban je i kaos, kao i obrnuto. Empirijsko razumijevanje prirodnih fenomena, kao i šireg konteksta u kojem oni nastaju potiče stanovnike čitave Labinštine na zajedništvo i zajedničko djelovanje u borbi za životni ekvilibrijum.

Jugovac. Cementara Koromačno. Cementara Koromačno, doživljava postantropo-

ceni factory - lift. Područje užeg i šireg obuhvata cementare u Koromačnu obiluje brojnim potentnim prostornim datostima, bilo prirodnim, kao što su more, postojeća flora i fauna te laporasto tlo, bilo artificijelnim poput cementare, kamenoloma te postojećeg naselja. Projekt prepoznaje navedene glavne aktere te ih povezuje na održiv način, maksimalno potencirajući iskorištavanje njihovih potencijala te time tvoreći novi ekosustav.

Dragošević. Praznik - bombe, rašpe, livorveri. Postan-

tropoceni festival »Praznik« berba je energije, koja se dobiva od autohtone istarske Sirovine preostalih eksploziva iz 2. svjetskog rata. Mjesto radnje je Hrid - nenastanjena obala južno od Brestove. U moru ispred nalazi se također ratna, olupina puna goriva, na koju je instalirana Detonacijska Stanica, postrojenje za preradu vojnog otpada u korisnu energiju.

Eksplozivni residuum dobrodošli je resurs za centralni Spektakl. Trajanje i održavanje festivala nije predodređeno, ovisi o pronalasku i količini Sirovine - uvijek prisutnom resursu tartufijanskog karaktera.

Brnetić. Dinamika deprivacije. Projekt

»lebdecih« deprivacijskih kupola proizasao je iz specificne geoloske situacije Istarskih toplica. Povezivanjem hipoteza termodinamike i specificnih geomorfoloskih karakteristika podruja termalnih voda i izvora dolazi do maksimalnog iskoristavanja prirodnih specificnosti prostora. Glavne sile na kojima se projekt bazira su sila uzgona uz 87m visoku vertikalnu stijenu uz sam bazen toplica te toplinska energija podzemnih geotermalnih izvora ispod njih. Te dvije sile dominiraju te utjecu direktno na samu intervenciju u prostor, one omogucavaju »lebdenje«. Projekt se sastoji od mreze deprivacijskih kapsula u koje ljudi

ulaze, te dozivljavaju prostor doline i pogled na gotovo beskrajnu u potpuno specificnom okruzenju; deprivirani svih osjetila osim vida. U kapsulama vlada potpuna tisina te ne postoji nikakav osjet mirisa niti ikakav utjecaj atmosferilija. Kruzne kapsule podizu se do bazne stanice putem uzgona vjetra uz stijenu te toplinskog uzgona geotermalnih izvora. Dolaskom u baznu stanicu posjetitelji imaju izbor izaci i uzivati u pogledu s najvseg mjesta na vertikalnoj stijeni ili mogu izabrati dodatak iskustva spustanjem zipline-om do kamenoloma sv. Stepana na nasuprotnom obronku planinskog lanca. Zipline pruza deprivacijski vizualno stimulirajuci put preko doline, iznad magle, te sa dalekim pogledom na istru i sire podruje. Cili projekta je minimalna intervencija u prirodni krajolik sa necim potpuno neprirodnim radi po principima elementarne fizike. Pruzanje zadovoljstva korisniku kapsule i sustava koje je specificno i nudi potpuno autentican pogled i dozivljaj jednog jednostavnog i na prvi pogled ne zanimljivog prostora te samim time stavija prirodno podruje u sre distu Istre u pri plan.

Junaković. Šesto čulo. Organizam koji

se sastoji od organa koji se u svojoj pojavnosti javljaju kao tvrđave. Pet tvrđava projekta locirane su u Istri u naselju Barbariga. Obrambena grupa Barbariga bila je dio složenog obrambenog sustava austrougarskih tvrđava građenih krajem 19. stoljeća do Prvog svjetskog rata. Građene su radi kontrole pristupa Frižanskom kanalu i ratnoj luci Pula. Samostalnost sustava odražava se u nestandardnim tipovima utvrda. Projektom se dalje razvija samodostatan sustav koji metaforički prerasta u organizam gdje svaka tvrđava funkcionira poput jednog organa.¶ Fort Benedetto je organ okusa. Tvrđava postaje mala tvornica lokalnih proizvoda dobivenih simbiozom čovjeka i koze.¶Fort Caluzzi je organ sa osjetom za vid. Izostanakom intervencije želi se ukazati na proces mikroorganizama koji je stalno prisutan,ali nama nije vidljiv što ne znači

da nije bitan i da ne postoji.¶Fort Forno je organ dodira. Detektira zagađivače okoline te ih kolektira, potom obrađuje te naposlijetku pretvara u nove proizvode.¶Fort Paravia Untertritt je organ sa osjetom za miris. Prirodni miris biljaka na krovu intenzivira se kroz mirisne tube u tvrđavi privlačeći insekte i stvarajući živi wunderkammer.¶ Fort Paravia West je organ sluha. Adirani perforirani toranj stvara simfoniju ptičjev pjeva i vjetra potičući stvaranje bogatijeg živog svijeta.

Radović. Rudnici Labinštine. Prvi

pisani tragovi rudarske djelatnosti sezu u vrijeme Mletacke vladavine, iako je vrlo vierojatno da se jos i prije srednjeg vijeka koriste povrsinski izdanci ugliena, tzv. smolastog rusog ugliena, za impregnacliu podvodnih dijelova camaca, o cemu sjedoce pisani navodi crne smole. Pravi uglien pronaden je jos sredinom 18. stoljeca,

medutim, prije industrijske revolucije, on kao takav nije bio imao veliku komercijalnu svrhu. Razdoblje talijanske uprave je doba najvece ekspanzlje poduzeca istarski ugljenokopi. Poslije pojacanih istraga i pokusaja da se usturde zalihe ugliena, provodi se melioracija Raskog polja, razvija se Luka Brsica, gradi cementara u Koromanom, isusuje Cepicko jezero. Grade se i manja planirana naselja u Vinezu i Strmcu, da bi se potom gradio zacetak novog Labina, naselje podno starog grada, i grad Rasa. U tom periodu ostvarena je rekordna proizvodnja ugljena. Rudnici nastavijaju poslovati nakon drugog sjetskog rata sve do 28. svibnja 1998. kada su u l I : 30 izasla zadnja dva vagoneta iz jame Tupljak. Nakon gasenja rudarske industrije rudnici ostaju kao trajne pukotine u zemljinoj kori, dokaz ljudskog djelovanja. U postantropocenom dobu rudnike naseljavaju druge vrste, a oni sami dobivaju nove svrhe.

Tihomirović. Algo lom. Zapadna obala

Istre pogodno je područje za oceanografski fenomen koji uključuje vjetrom i silom zemljine rotacije uzrokovano kretanje guste, hladnije i hranjivim tvarima bogate vode iz dubine prema površini, omogućujući rast fitoplanktona. Kamenolom, na obali mora i na estuariju rijeke Mirne, nalazi se na križištu morskih struja različitog saliniteta. Fosfat u vodi veže se na sedimente kamena, a pri povoljnim uvijetima dolazi do pojačanog nakupljanja algalnih vrsta. Novonastali akteri, mašine za razne vrste prerade algalne biomase, preuzeti su iz prirodnih formi algi, koje sa svojim zakonitostima iz mikro mjerila, zadržanim u monumentalnosti, potiču i pojačavaju prirodne procese, koristeći zdjelu kamenoloma kao infrastrukturu za specijalnu postantropocenu »juhu«.

[23/24]

Bošnjak. Filter.

Prijedlog izgradnje strukture FILTERA uz integraciju ekologije, proizvodnje energije, društva i sustava infrastrukture. Model je to društva u kojemu zajednica ovisi o upravljanju, kontroli i korištenju vode. Ideal FILTERA je spoj različitih struktura koje su međusobno povezane u simbiozi. Jedna funkcija se veže na drugu i tako stvaraju jedan kružni primjer razvoja i rada. Kao odgovor struktura FILTERA nastaje na sadašnje, ali i nove (planirane) karakteristike Bakarskog zaljeva. Struktura ovisi o drugim čimbenicima te pridonosi općem poboljšanju prostora. Struktura FILTERA upravo je napravljena kao obični filter akvarija. Cilj je poboljšati kvalitetu vode u zaljevu koja pati od onečišćenja te omogućiti tako stvaranje novog kontroliranog ekosustava. FILTER uz sebe prihvaća i stvaranje energije, novi dok za plinski terminal, dekontaminaciju zemlje i mulja te karantenu riba i druge akvakulture. Ona je primjer organiziranog propusnog područja koje prvenstveno služi za osiguranje optimalnih uvjeta i izbjegavanje katastrofa.

Filter je koncipiran kao modularan stroj, koji se može rastavljati i sastavljati po želji. Jedino je donja betonska ljuska svojevrsne propusne brane artefakt u prostoru. U nju su postavljeni sustavi za pročišćavanje i kontrolu vode te turbine za proizvodnju energije. Filter nije usamljena hidrološka infrastruktura, integriran je u društvu, te pomaže u promjeni percepcije javnosti o pojmu svojevrsnog industrijskog stroja koje je upravo na ovom području u prošlosti ostavilo negativne posljedice. Kroz ideal FILTERA, koji ima mogućnosti primjene u različitim područjima i na različite načine, nadamo se da će se naš kulturološki stav prema važnosti infrastrukture, upravljanja i kontrole vode biti ponovno tema budućeg razgovora…

Špadina. Čarobna šuma. U trećem,

malo većem projektu Bakarskog laboratorija vodimo vas u Čarobnu šumu. U njoj, na 155 km2 predstavljamo

objekte novog vremena - senzore, platforme, spremnike i dronove, svi osmišljeni da kroz sinkronizirano djelovanje stvore prirodu koja odgovara čovjeku budućnosti. Hoće li u budućnosti na prostoru Bakarskog zaljeva živjeti smeđi medvjed, vuk, ponikvica, kockavica ili ostale ugrožene vrste ovisi isključivo o čovjeku i novoj tehnologiji koju dobiva u ruke. Senzori mapiraju sve promjene koje se događaju u krajoliku, Spremnici filtriraju i skladište vodu za vrijeme kiša te je ispuštaju u sušnim razdobljima , Platforme reguliraju koliko, kada i kakve vode ulazi u zaljev, Dronovi unose nove biljke na precizno mapirana područja. Čarobna šuma tako s zahvatima u bakarskom zaljevu i tjesnacu stvara poligon novih uvjeta - onih koji najbolje odgovaraju - čovjeku.¶Na 23 precizno mapirane lokacije smještaju se Spremnici - svojevrsni »Follies-i« novog doba koji na mjestima gdje se kišnica skuplja filtriraju prikupljenu vodu, čiste je od svih negativnih antoropocenih djelovanja te je puštaju dalje u podzemlje. Za vrijeme sušnih razdoblja skladištenu vodu unutar spremnika kontrolirano ispuštaju kako bi, barem točkasto

uspjeli održati na životu prirodu koja je u njihovoj neposrednoj blizini. Metoda zadržavanja prirode na životu na precizno određenim lokacijama zbog međusobnog rasporeda objekata uspijeva držati na životu cijeli sustav. Platforme se smještaju na točkama ulijeva podzemne vode u zaljev. Sastoje se od platforme umjetne obale koja inače nepristupačni teren bakarske obale pretvara u sunčalište i teritorij za uživanje čovjeka, dok se ispod platforme smješta infrastruktura za kontrolu filtraciju i skladištenje vode koja se ulijeva u zaljev. Količina podzemne, slatke vode stalne temperature 10-14 stupnjeva u velikoj mjeri utječe na bio-uvjete na mjestima uvjeta, te se s plutajućim dokovima i branom ti uvjeti u potpunosti kontroliraju

Perać Kovač. Ugljična petlja.

Globalno zatopljenje prirodan je proces, ali ubrzano globalno

zatopljenje nije. Ugljikov dioksid neizostavni je dio hiperobjekta koji nas obavija, atmosfere, stoga cilj nije ukloniti ga, cilj je ostvariti ekvilibrij iz kojega smo proizašli. Kako bi se vratili na početno stanje, doba pred industrijsku revoluciju, a zadržali blagodati koje nam je industrija omogućila, procesi se moraju priključiti u cikluse koji sežu do početka života na Zemlji, čak i do samog nastanka planeta. Trošenje stijena, erozija, sediment, život, fotosinteza glavni su procesi unutar ciklusa CO2 i ciklusa stijena na koje se tvornica cementa nasadila. Da ne ostane samo parazitom, ona treba prodrijeti u odnose unutar ciklusa i postati simbiont. Potrebno je parazitirati parazita za novi »wet intermezzo«. Opremanjem degradiranog područja energetskim sustavom tvornice potiče se prelazak prirode iz potisnutog stanja u nama neprepoznatljivo stanje koje osigurava idealne uvjete za anomalije u ciklusu. Anomalije prelaze iz negativa u pozitiv i pritom se ne obaziru na čovjekove prohtjeve shvaćanja sustava, sustav je prešao iz pasivne u agresivnu

inačicu kako bi parirao čovjekovim emisijama. Struja i voda zasićena CO2 za veći fotosintetski kapacitet tipa šume Fraxino orni / Quercetum ilicis. Toplina i pročišćena voda, vjetar za trošenje stijena i pojačavanje karbonacije vodene pare. Vapnenac i kišnica za prelazak morske vode u lužnatije stanje s ciljem preuzimanja potpune količine dopremljenog ugljikovog dioksida iz kišnice te se ciklus dalje nastavlja na većim dubinama unutar kotlina. U nekoj dalekoj budućnosti taj CO2 opet izvire zahvaljujući čovjeku, stvorena je petlja unutar beskonačnog ciklusa.

Žganjer Šram. Pro postium suggestium in mari Adriatico.

Donacijom Alfreda Schwarzwalda, nakon sudbonosnog istraživačkog putovanja jugoistočne Europe, knjiga »Propositum suggestum« potvrdila je svoju egzistenciju nakon stoljetne potrage za njom. Knjigu koju citiraju

Piranesi, Ledoux, Lequeu, te mnogi drugi prosvjetitelji svojeg doba, donirana je stalnom postavu muzeja zaboravljene arhitekture. Knjiga je među prvima svojeg doba koja se bavi temom napuštenih kasnorenesansnih plinskih platformi na području sjevernog Jadrana, tadašnjih Ilirskih pokrajina. Kroz nacrte i tekstualne opise autor prenosi nekoliko ideja novih funkcija platformi. One uključuju poetična rješenja na primjeru platforme Vesna, te funkcionalne na primjerima Katarina i Annamaria, gdje se zagušenost mora otpadom koristi kao sredstvo za proizvodnju novog staništa čovjeka i maritimne kulture. Gledano pod budnim okom stražarnice Ide-C ,pojedinačne platforme postaju time sustav za pročišćavanje i izgradnju novih nastamba ljudskih kao i morskih. Friz koji mjeri 2.3 metra širine, igra ulogu vremenske lente koja pomnije opisuje razvoj događaja. Smatra se kako je takav prikaz unikatan na području arhitektonskog projektiranja XVIII. stoljeća.

Hodalj. Redukcija granice. Inter-

vencija okupira prostor fragilne i promjenjive granice između Hrvatske i Slovenije, na teritoriju Savudrijskog zaljeva - ušću rijeke Dragonje u Jadransko more. Granica je bila određena prirodnim tokom rijeke. Nakon učestalih poplava, u razdoblju 1950ih, obavljeni su radovi na regulaciji donjeg toka Dragonje kojima se proširio i produbio stari Kanal sv. Odorika. Kanal s vremenom preuzima funkciju glavnog toka te za posljedicu dolazi do promjene državne granice. Sporovi se nastavljaju voditi do danas. Projekt propituje beznačajnost granica za prostor. Obližnja solana postaje akter, a zatečeni ostaci proizvodnje i kulture nekadašnje solane postaju alati za intervenciju. Međuprostor promjenjivih granica koristi se za sakupljanje morske vode, minerala i proizvodnju soli, kojima nastaje nestabilna i promjenjiva arhitektura izduženog km3. Krajolik je drastično izmijenjen. Sol oduzima tlu mogućnost obrade. Bazeni visoke razine saliniteta nastanjeni su algama i mikroorganizmima koji uzrokuju promjenu pigmenta vode. Prolaskom vremena, sol se taloži u pre-

komjernim količinama. Stvorena je nova topografija visokih nakupina soli. Prostor je apstrahiran do krajnje neprepoznatljivosti. Preostaju samo zatečeni dijelovi antropocenog sloja, prepoznati u tragovima suhozida, brana, nasipa, uređaja, starih kuća, tvornice, paviljona granične policije, duty free dućana, casino i hotelskih kapaciteta u ulozi aktera održivog života, prilagođavajući se novim promjenjivim odnosima nestabilnog i narušenog krajolika.

Biljan. Feral Bakar. Područje Bakarskog zaljeva primjer je par excellence pojma »kritične zone« u Latourovom smislu. Na ruševinama bivšeg arkadijskog gospodarstva u obliku tunolova i vinogradarstva smjestila se teška industrija. Mašinerija nove tipologije kompletno je preuzela vizuru nekad idiličnog zaljeva, pretvorivši tako ponosni pomorski grad u slijepo crijevo Kvarnera.

Pojavom bivše koksare nad gradom se pojavila stigma i mržnja prema ikakvom obliku industrije a grad fizički i psihički stagnira. Zastoj u razvoju rezultirao je pretežno starijim stanovništvom koji se s nostalgijom prisjeća tunolova sa nonićem, baškota i gotovo nepitke »bakarske vodice«. Ista ta demografija proživjela je i kratkoročni rad zloglasne koksare koja je za stanovnike, uz luku za rasuti teret, bila kao pogođeni drugi toranj World Trade Centra.¶Projekt je svoj početak pronašao u ekofeminističkoj literaturi Anne Tsing »Mushroom At The End Of The World« i njene stranice »Feral Atlas« u kojemu opisuje nastanak nove prirode na kapitalističkim ruševinama, odnosno nove ekologije usred zagađenja. Njena razmišljanja predstavljaju smjenu paradigme u sagledavanju zagađenja i industrije postavljene u krhkom krajoliku. Glavna teza glasi da čovjek i priroda nisu u odnosu agresora i žrtve, da je priroda puno čvršća, snažnija i žilavija od bilo kakvih ljudskih kreacija. Na prostoru Bakarskog zaljeva to se materijaliziralo u postepeno propadanje betonske stijenke tunela za rasuti

teret radi infestacije prstaca. Projekt je proveden kroz mapiranje i pokušavanje razumijevanja zamršenih odnosa aktera u prostoru, bili oni ljudski ili »non-human« Pri promjeni paradigmi oko značenja zagađenja projekt ga počinje promatrati krajnje oportunistički negativne aspekte luke pokušano je sagledati kao priliku umjesto prijetnje nekim minimalnim pomakom. Projekt se tako može opisati kao »art of doing nothing« gdje se koristi ista ona postojeća infrastruktura koja u zaljevu vrši ekocid u svrhu bio-regeneracije. U vezu su stavljeni luka za rasuti teret i suhozidi, dva antropocena bioma, kod kojih jedan ugošćuje plemenite vinske sorte a drugi »toksičnu prirodu« nusprodukta rada luke. Luka je tako dovedena u situaciju da mora poprimiti ulogu pročistača zemlje i morskog dna kako bi i sama mogla ostati u funkciji.

Kostrenčić. Terme Kanfanar. Koncept

projekta polazi upravo od suštine kamenoloma: oduzimanja materijala. Arhitekturom oduzimanja nastaje nova arhitektura, a obuhvaća nadzemni i podzemni dio. Preispituje se vizija kamenoloma u kojem paralelno s aktivnim kamenolomom egzistira i novi sloj: bazenski kompleks. Strojevima se iz tla vade masivni kameni blokovi, a praznina koja nastaje formira bazene. Bazeni se pune vodom iz podzemlja, a griju se vodenom parom koja dolazi iz Tvornice duhana koja se nalazi na manje od kilometar od kamenoloma. U podzemnom rudniku je ubačena nova struktura dilatirana od ruba rudnika. Ta struktura čuva kupače od vjetrova i niskih / visokih temperatura. Voda osim što služi kupanju, rekreaciji služi i za stvaranje atmosfera. Nema odvojenih prostorija, samo toplijih i hladnijih bazena sa vlastitom atmosferom.

Toplek. Doka i tunel. njem vrta mangrova Zagađeno podmorje Bakarskog zaljeva, njegov oblik te tradicija ulova tune idealni su faktori za stvaranje ekološkog laboratorija za uzgoj tune i prateće permakulture na njegovom području. Zatvaranjem životnog ciklusa tune u uzgoju stvaraju se uvjeti za smanjenje ulova divlje tune, a time se omogućava i njen oporavak. Zatvaranje zaljeva omogućuje brana na ulazu u zaljev (dio komplementarnog projekta). Za održavanje uvjeta u samom zaljevu dolazi do upcyclinga tri doka iz obližnjeg brodogradilišta Viktor Lenac te podvodnog tunela za prijevoz ugljena kod Bakra. Primarna funkcija doka - 01 je uklanjanje toksičnog mulja s dna zaljeva i održavanje čistoće laboratorija. Dok - 01 ujedno služi kao servisni brod za cijeli zaljev. Primarna funkcija doka - 02 uključuje stvaranje idealnih uvjeta za mriještenje odrasle tune, zadržavanje i uzgoj jajašca do stadija larva i ispuštanje mlade tune u zaljev. Pristajanjem uz obalu postaje prostrani trg pogodan za organizaciju koncerata, tržnice, sajmova, većih proslava i sličnog. Dok - 03 ima ulogu filtriranja mora u zaljevu. Filtriranje se događa kroz dva procesa, plavlje-

i prolaskom vode kroz slojeve pijeska, šljunka i zemlje. Korijenje biljaka sudjeluje u procesu nitrifikacije, a prolaskom morske vode kroz supstrat voda se pročišćava i uklanjaju se čestice nastale kao nusproizvod bioloških procesa u laboratoriju. Pristajanjem uz obalu dok - 03 postaje egzotičan gradski vrt. Podvodni tunel postaje grijače tijelo utopljeno u more koje zimi grije dio zaljeva. Unutar tunela ujedno se uređuju linearne terme za stanovnike zaljeva. Grijanje dokova i tunela vrši se toplom vodom zagrijanom otpadnom toplinom iz TE Rijeka i rafinerije.

Bobetko. Transnatural biome i giant petri dish. ideja stvaranja bioma /područja zemljine površine s posebnom kombinacijom klime i trofičkih stupnjeva koji se u njoj nalaze/. izmjena trenutne novom. artificijelno stvorena prirodnost. ekperiment u golemoj petrijevoj zdje-

lici – kamenolomu. nova vizija u kojoj antropocena arhitektura koegzistira s akterima u njoj.¶autotrofi I 1.trofički stupanj I proizvođači /grč. τροφιϰός: koji se odnosi na hranu// autotrophos/ grč. auto = sam, trophos = hrana/organizmi koji su sposobni proizvoditi organsku tvar iz anorganskog materijala. autotrofija označava svako živo biće koje ne treba drugo živo biće da bi se prehranilo. autotrofni organizmi čine osnovu svakog hranidbenog lanca.¶heterotrofi I 2.-4. trofički stupanj I potrošači/ heterotrophos/ grč. hetero = drugi, trophos = hrana/ organizmi koji u svom životnom ciklusu konzumiraju druge organizme u hranidbenom lancu. heterotrofi nisu sposobni proizvoditi organske tvari iz anorganskih. moraju se oslanjati na organski izvor ugljika koji je nastao kao dio drugog živog organizma. izravno ili neizravno ovise o autotrofima za hranjive tvari i energiju hrane¶heterotrofi I saprotrofi I xy trofički stupanj I razlagači. / saprotrophos/ grč. saprós = pokvaren, truo/odvojena trofična razina, razlagači ili transformatori, koji razgrađuju mrtve organizme i otpadne

materijale u hranjive tvari koje proizvođači mogu iskoristiti. hrane se neživom organskom tvari poznatom kao detritus na mikroskopskoj razini. saprotrofni organizmi smatraju se ključnima za razgradnju i kruženje hranjivih tvari.¶transnatural / trans-ˈ na-ch -r l/ = being above or beyond nature biome /ˈbai. m/

= a region of the earth's surface and the particular combination of climate, plants, and animals that are found in it. spoj slučajne antropocene arhitekture i tektonike špilja i kamena nastanjene autotrofnim i heterotrofnim organizmima čineći jednu golemu petrijevu zdjelicu različitih atmosfera

i stanja. autotrophos + heterotrophos + saprothorpos.

[24/25]

Maslovar. Primjeri primjene rješenja tradicijske arhi tekture i analogne antičke tehnologije u svrhu projekti ranja objekata za gospodarenje vodom.

Tradicijska arhitektura nepresušan je izvor praktičnih rješenja po pitanju rješavanja problema datosti lokacije. Tu se radi o nisko-tehnološkim i analognim rješenjima. S obzirom da svaka lokacija ima svoje datosti, tradicijska arhitektura na različitim lokacijama nudi različita rješenja. Možemo li zamisliti da se elementi tradicijske arhitekture iz raznih dijelova svijeta međusobno posuđuju i kombiniraju kako bi stvorili nove objekte koji služe ljudima na specifičnoj lokaciji? U ovom radu isprojektirani su objekti koji koriste elemente raznih tradicijskih

arhitektura. Korišteni su, također, i analogni izumi antičkih znanstvenika koji skupa s tradicijskom arhitekturom stvaraju analogne kamene arhitektonske mašine koje služe stvaranju, prikupljanju, skladištenju i distribuciji vode.

Lukenda. Nulti salaš. Slavonija. The forgotten realm. Slavonac, koji se diči tradicijom, zaboravlja na svoju baštinu. U beskrajnom istraživanju suvremene kuće, zaboravlja na svoju švapsku kuću…Slavonska kuća postavlja pitanje granice. Trijem

slavonske kuće briše dosadašnje shvaćanje granice. Granica unutra/vani fizički ne postoji, ali je duhovno prisutna. Služeći prostor je gospodarsko dvorište, u kojem granica od stambenog ne postoji. U nastavku je polje, čija je granica definirana ponekad kulturom, ponekad drvetom; stacking koji se isprepliće po cijeloj Slavoniji. Pejzaž koji se prilagođava se konstantno mijenja. Stagnira salaš. Tradicionalno, salaš je zelena točka u kilometarskim ravnicama poljoprivrede, sada je dugačak potez stanovanja. Okružuje poljoprivredu i postaje inverzan tradiciji. Tradicionalni raster poljoprivrede se mijenja pixel farmingom. Granicu definira potez za prolaz robota. Kultura ne

prati poljored, već poljored postaje niz. Slavonska kuća nastavlja živjeti. Salaš postaje nulti - onaj od kojega sve počinje. Probudi se Slavonijo, inati se šokadijo!

pa oživi digitalno sjećanje.¶dok se sjećam njegovo sjećanje ne umire, a kada nestane potreba za postojanjem mrtvaca, nestat će i truplo i sjećanje, i sjećanje na njega. na njegovo mjesto doći će netko drugi, koga se netko drugi sjeća.

Galić. Između smrti.

kako sahraniti čovjeka u antropocenu? čuva li ga granica od svijeta mrtvih ili ona zarobljava mrtve? ili služi kao zaštita – smrt je neprihvatljiva! u ispijene obraze stavi vatu, na blijedo lice rumenilo, u prazan krvotok etanol! i dalje je smrt najprirodnija stvar koju ćeš doživjeti. a granica postane tijesna, i groblju i gradu… gdje su svi ti mrtvi ljudi? ima li smrt rok trajanja?... instinktivno saginjem glavu i ulazim ispod kupole, tu je toplije. pokrećem server, a lijes, daleko odavdje, zatvara otvor za zrak. bakterije koje se hrane truljenjem trupla doniraju elektron koji putuje podzemljem, žicama,

Šarić. EL-TO terme.

EL-TO Zagreb sa svojim dimnjakom od 205m koji godinama neumorno doprinosi promjeni klime ispuštajući oblake CO2 za 300,000 ljudi, nije samo izvor zagađenja, već i prilika za promišljanje novog načina suživota s prirodom i tehnologijom u antropocenu, i to ne samo na Trešnjevci nego i šire. Umjesto da se EL-TO jednostavno premjesti izvan grada ili zamijeni »zelenim« tehnologijama, prijedlog otvara mogućnost da se prostor transformira u lokus sekvestracije CO2 pomoću mikroalgi, čijim kompostiranjem bi se stvarao lokalni bioplin kao zamjenski energent elektrane. Te mikroalge uzgojene

na bazi ugljičnog dioksida iz elektrane i okoline, postaju i humus koji funkcionira kao pohrana ugljika, kao i hranjivi supstrat kojim se hrani mikrobiom. Mikrobiom termofilnih bakterija koriste terme, smještene ispod brijega ugljika, u otpadnoj vodi elektrane zagrijanoj na 45˚ C. Terme predstavljaju još jedan sloj ovog projekta - društveni. Bakterije ne samo da proizvode ljekovite spojeve, već stvaraju jedinstveno iskustvo koje povezuje zdravlje, opuštanje i ekološku svijest. Ovakav pristup ne samo da smanjuje utjecaj elektrane na okoliš, već pretvara njezine nusproizvode u resurse za društveni i kulturni razvoj. Simbioza tehnologije i prirode stvara kružnu ekonomiju u kojoj mijazme grada postaju resurs, a zagađenje dio rješenja. Ovo nije samo tehničko rješenje, već i filozofski pristup koji prepoznaje zagađenje kao dio našeg urbanog i prirodnog krajolika. Umjesto da ga sakrijemo ili eliminiramo, možemo ga transformirati u nešto što donosi korist i užitak. Ne teži se samo »net zero« ciljevima, već i dalje, prema »net negative« hedonizmu – ideji da možemo živjeti bolje

i intenzivnije uz istovremeno smanjenje našeg utjecaja na klimu

cirkuliranja resursa ovisi o pulsiranju s ostalim komponentama sustava.

Sudinja. Cellula: Catastropha. Loka-

cija (Bibinje-Sukošan), pod utjecajem prirodnih procesa razvoja stanovništva, oblikovana je kroz jasno definirane prostorne redove. Svaki red, postavljen paralelno s linijom obale, zadržava vlastite specifične karakteristike koje su hijerarhijski jasno odijeljene. Osnovna strukturalna i funkcionalna jedinica cellula: catastropha nastaje okomitom pozicioniranjem na već postojeće redove. Interakcijom pozitivnih i negativnih karakteristika redova uspostavlja se unutarstanična korelacija među njima. Komponente su zamišljene kao autonomne prostorne jedinice s inherentnom sposobnošću održavanja osnovnih funkcija, ali njihova cjelovita funkcionalnost u pogledu kružnog

Gržalja. Lokva +/-.

U doba kada prirodno više ne postoji, a svaki krajolik nosi trag ljudskog djelovanja, critical zones postaju prostori preklapanja ekoloških, infrastrukturnih i antropogenih sustava. Prostor intervencije je na Lokvarskom jezeru, naizgled prirodnom refugiumu u Gorskom kotaru. Ono je akumulacijsko jezero, nastalo izgradnjom brane na rijeci Lokvarki. Održavanje hidroelektrane povremeno zahtijeva potpuno pražnjenje jezera, proces koji negativno utječe na floru i faunu, a isušeno jezersko dno nudi novu dimenziju krajolika. Zbog sve većih klimatskih promjena, čestih suša i obilnih kiša, vodena površina jezera je u neprekidnoj

oscilaciji. Odstupanjem od maksimalnog vodostaja otkriva se ogoljeni obalni pojas koji nema svoju ulogu u ekosustavu, odvaja jezero od kopnenih životinja i čovjeka, a smanjuje stanište ribama i močvarnom bilju. Uvedeni sustav, infrastruktura, podržava dugoročno osciliranje vodene površine jezera. Sustav kopči postavljenih niz rub korita je u neprekidnoj interakciji s vodom, djelujući poput bioinkubatora. Podržava opstanak jezerskog bioma i uravnotežava prirodne i ljudske procese.

Špigić. Začarani krug. Pulski zaljev

predstavlja kritičnu zonu obilježenu tenzijama i narušenom ravnotežom. Cementara, jedan od ključnih aktera ovog zaljeva, u svojoj težnji za proizvodnjom, oslobađa sumporov dioksid koji zagađuje zrak, narušava ekosustave i ugrožava zdravlje ljudi. »Začarani krug« iskorištava sumporov dioksid te ga, putem niza kemijskih reakcija, pre-

tvara u sumpor koji služi za skladištenje električne energije. Na taj način, negativni akter dobiva novi značaj. »Začarani krug« predviđa postavljanje niz električnih pontona unutar Pulskog zaljeva koji rješavaju postojeće probleme potrebnih životinjskih staništa, neadekvatnog pristupa moru te društveno zapuštene rive. Putanja pontona strogo je kontrolirana, a dobivena električna energija koristi se za njihovo punjenje.

čovjekom napraviti mjesta za druge vrste, stvaramo krajolik od rasutog tereta-starog željeza koji fragmentirano dominira okolnim prostorom i u njega puštamo vodu da ga oblikuje i donese »život«. Stvaraju se manji bazeni koji postaju inkubatori za različite biotope. Plavljenjem se miješaju, a povlačenjem vraćaju »prirodi«. Svi »korisnici« grade i razrađuju, granica se mijenja, postaje dvosmislena, a krajolik promjenjiv kao i prirodni sustavi. Promjenom neposrednog kontekst (dolaskom vode i promjenom topografije) točkasto postavljeni paviljoni mijenjaju način korištenja i korisnike. Ovaj projekt tako nastoji ujediniti fragmentirano te potaknuti ideju zajedničkog u arhitekturi.

Omazić x Omazić. Ribanje i ribarsko pregovaranje. Ušće

Neretve susret je suprotnosti: slane i slatke vode, kopna i mora, poljoprivrede i močvare, ptica i kajtova, stalnih i privremenih »stanovnika«, ugroženih i invazivnih vrsta. Odabrani »km3« lučkog područja vrhunac je antropogenog utjecaja-manmade krajolik koji je zaboravio ostaviti mjesta za biljke i životinje. Kako bi i u područja najzagađenija

Lencur. Kamenolom.

Akteri kamenoloma Draga elementi su njegove prošlosti i budućnosti - stjenovite terase oblikovane eksploatacijom,

flora i fauna koje se regeneriraju. Prostor koji je u prošlom desetljeću bio podložan kontinuiranoj transformaciji sada postaje novi sustav odnosa gdje prirodni procesi i ljudska intervencija ne isključuju jedno drugo, već sudjeluju u stvaranju novog krajolika. Pejsaž u neprestanom kretanju - Jardin en mouvement, oblikuje se dinamičnim međuodnosima i obnavlja nestali biotop. Novi prostor kontroliranog rasta za uzgoj vinove loze koriste sustavi staklenika koji sunčeve UV zrake generiraju u električnu energiju potrebnu za pogon cijelog sistema. Staklena struktura idealnim i kontroliranim uvjetima daje dvije berbe godišnje, preciznu evaluaciju utjecaja na okoliš i odgovore na klimatske promjene. Eksploatacija se zaustavlja ali pregovaranje se nastavlja - između naturalnog i kultiviranog, prirode i arhitekture.

Kosić. Fosfor gradina. tirana Petrijeva Tijekom više od 50 godina aktivnog rada tvornice mineralnih gnojiva u Kutini nastala je gradina koja neprestano raste. Deponij potencijalno toksičnog materijala, fosforgipsa, na rubu močvare prijeti fragilnim staništima. Svojom lokacijom bliskom autocesti, deponij potiče na eksploataciju. Gestom gradnje megazida duž oboda deponija stvara se introver-

zdjelica. Dodavanjem aktera (algi, bakterija, gljiva, infrastrukturnih uređaja) u zdjelicu, deponij biva naseljen životom – životom pod strogim laboratorijskim režimom. Sustav sastavljen od postojeće sirovine – fosforgipsa, svjetlosti, vode, ugljikova dioksida i nametnutih aktera – producira bioaktivni supstrat bogat antibioticima, biljnim hormonima rasta, tva-

rima koje kontroliraju patogene te bakterijama poželjnima u tlu. Korištenje supstrata u bilo kakvim poljoprivrednim aktivnostima dugoročno doprinosi zdravijem tlu, otpornijim usjevima i većem prinosu.

[25/26]

Tolj. Kuleshovljev Raumplan. Kuleshov-

ljev efekt filmski je fenomen koji je 1920-ih dokazao da značenje ne proizlazi iz pojedinačnog kadra, nego iz odnosa između kadrova te je kao takav služio kao polazište razvoju montaže. Filmski prostor koji se putem montaže stvara u srži je često nestvaran jer se prostorno iskustvo gledatelja oblikuje organizacijom sekvence kadrova koji pokazuju kretanje kroz prostor utvrđujući veze u njemu. Projekt se temelji na uranjanju upravo u prostor filmskog pseudokontinuiteta i primjeni teorija montaže u istraživanju prostorno-filmske sekvence. Sastoji se od tri ekrana koja paralelno prikazuju razine sagledavanje sklopa.

Na prvom ekranu igra film kao prihvaćena iluzija prostornog kontinuiteta koju nudi montirana filmska peripatetička sekvenca. Prikazuje kretanje, šetnje, potjere; prelazak iz eksterijera u interijer, penjanje i spuštanje, a liftovi pogotovo igraju bitnu ulogu veze između nespojivog. Sekvenca čini skup scena montiranih iz oko 50 filmova. Drugi ekran nudi realnost 3D modela kao nevidljive infrastrukture tj. arhitektonske scenografije niza iscrtanih prostora koji ugošćuju to isto kretanje. Treći ekran sagledava cijeli sklop te finalno kalcificira iluziju filma prostornom montažom sekvence i pokazuje mogućnost da prostorno diskontinuirani kadrovi postanu koherentan arhitektonski sustav.

Ovaj situacionistički sklop kadrova i njihovih prostora ostvaren metodologijom green screena materijalizira sekvencu i trodimenzionalno ukazuje na apsurd iluzije prvog ekrana. Zdravo za gotovo prihvaćena iluzija preispituje se; percepcija stvarnosti prostornih odnosa duboko je zamućena te svaki kontinuitet biva izbrisan te ponovno izmišljen.

Štefiček. Jezera Savica. _mehani-

zam sastavljen od nekoliko integriranih elemenata, međusobno premrežnih pomoću centralne osovine mosta, prerasta svoje uobičajene oblikovne okvire, paralelno utječući na dva, prostorno predoređena, pola: termoelektrana te zaštićeni krajobraz jezera_ rješenje predstavlja konceptualizaciju infrastrukturnog objekta koji svojim integracijom u zonu začudnih urbanih relacija, radikalno reinterpretira idealiziranu viziju renesansnog zavičaja_

Čuljak. Zagrebačka okretišta. Koncept

projekta obuhvaća dvanaest tramvajskih okretišta smještenih unutar grada Zagreba. Okretišta su interesantne prostorne sekvence, to su liminalni prostori, prostori tranzicije jednoga smjera u drugi, jednoga svijeta u drugi. Njihovi tlocrti su specifični te fenomenološki zanimljive situacije u urbanoj strukturi grada. Riječ je o prostorima promjera

približno četrdeset metara, odnosno površine oko tisuću dvjesto četvornih metara, koji ostaju neiskorišteni. Takvi prostori djeluju kao izdvojeni fragmenti grada, odsječeni obrubom tračnica postaju područja izvan gradskih pravila. Zbog toga se oni ne percipiraju i ne ulaze u svijest kao aktivni dijelovi gradskog prostora. Ova područja mogu se promatrati kao autonomne cjeline, svojevrsni prostori unutar prostora - svijetovi unutar svjeta. Iz tog promatranja razvija se koncept okretišta kao heterotopija, odnosno mjesta onog drugog. Budući da tu ne vrijede gradksa pravila, ona postaju pogodna za aktere koji također djeluju izvan glavnog fokusa grada, prvenstveno ne-ljudske vrste. Okretišta se pritom definiraju kao samostalni sustavi, odnosno specijalizirane točke koje ostaju izdvojene, ali istovremeno preuzimaju ulogu staništa za floru i faunu. Predložene intervencije djeluju diskretno i nenametljivo. Dvanaest okretišta organizirano je u šest tematskih skupina, pri čemu svaka skupina predstavlja zasebnu ekološku zajednicu koja doprinosi ukupnom ekosustavu grada. U sklopu projekta predvidene ove intervencije: staništa za

ptice, pčele, kukce i šišmiše, golubarnik te filtracijski, odnosno kišni vrt.

Lapić. Theatrum Orbis Issae. Otok

Vis, pučinski je otok udaljen od kopna 52 kilometara. Priroda na otoku je ostala netaknuta te otok nije pretjerano izgrađen jer se turizam krenuo razvijat tek od 1992. godine nakon odlaska JNA s otoka. Otok gubi svoju samodostanost zbog prevelike potražnje za vodom i hranom. Vis trenutno ima svoje izvore vode, ali tijekom ljeta često dolazi do redukcija tijekom noćnih sati zbog opterećenosti sustava.¶Ostaci vojne infrastrukture raštrkani su po otoku te propadaju s vremenom. Ovim projektom predlaže se nadogradnja i preuređenje tunela za brodove “Parja” u desalinizator, bunkera “Nova Pošta” u posjetiteljski centar s muzejskim dijelom i noćnim klubom te vojarna “Zlopoje” u separator otpada, kompostanu, spalionicu te farmu

puževa. Korištena je pretpostavka koja bi ograničila broj zatečenih ljudi u bilo kojem trenutku na 10.000 (broj stanovnika iznosi 3.500), te tom pretpostavkom dimenzionirani su sustavi u napuštenoj vojnoj infrastrukturi kako bi otok mogao lakše podnositi teret koji donosi turizam, ali i izolacija od ostatka svijeta zbog svoje udaljenosti.¶S obzirom na to da je Vis otok iznimne prirodne, ali i antropocene ljepote, crteži naglašavaju autoru osobno bliske i bitne motive s otoka. Crteži pričaju priču o izdržljivosti otoka, snalažljivosti i kreativnosti njegovih žitelja te povijesnim tegobama koje su oblikovale otok, ali i stanovnike u današnji izgled.

Šubat. Kontinuirani interijer / Grad kapital. U ovom

projektu nastojim sagledati drugu stranu kompleksnog odnosa između arhitektonske teorije i arhitektonske prakse. Što se, zapravo, nalazi s one strane Continuous Monumenta grupe Super-

studio? Kako se odvija svakodnevni život grada s druge strane Aurelijeva zida? Koje su to „pilule“ Hansa Holleina koje je potrebno progutati kako bi se razumjela drukčija verzija stvarnosti koja nas okružuje? Interijer predstavlja prostor potpune subjektivnosti, svijet koji je dijametralno suprotan svijetu grada. Ipak, svijet interijera ne može se odvojiti od urbanog tkiva, jer je unutar njega trajno zarobljen. Odnosi između tih subjektivnih svjetova nisu strogo definirani. Pojedinac koji istodobno sudjeluje u oba svijeta ima mogućnost upravljati samo jednim od njih, a stvarnost koju pritom oblikuje u potpunosti je subjektivna. Katalizator tih procesa postao je kapital, dok se kao ključni nedostatak arhitektonske teorije pokazuje njezina nemogućnost da razvije alate za suprotstavljanje njegovu utjecaju. Postupnim preuzimanjem uloge arhitektonske teorije, kapital je doveo do brisanja simboličke slojevitosti i ljepote koja se unutar te teorije akumulirala. Kako bi se kompleksnost tog odnosa jasnije detektirala, potrebno ga je promatrati zamrznutog u određenom vremenskom trenutku. Kapital je u neprestanoj fluktuaciji, bilo prostornoj,

bilo vremenskoj, i nije ga moguće zaustaviti. Međutim, moguće je zaustaviti ostale sudionike tog procesa kako bi se kapital učinio vidljivim. Svođenjem svih elemenata i fragmenata na istu razinu, kroz kontinuirani crtež, pojedini su odnosi postali jasnije uočljivi. Prihvaćanjem takve igre kao vlastitog poligona djelovanja, teorija dobiva barem djelomičnu mogućnost da se probije kroz nastali zastoj. Cilj ovog projekta nije bio konkretizirati određeno prostorno pitanje, već zabilježiti opažanja stvarnosti koja nas okružuje. Budući da svatko istu stvarnost doživljava na drukčiji način, i ovaj projekt u očima svakog promatrača predstavlja drugačiju verziju stvarnosti.¶Jedina ovisnost koja je neodvojiva od čovjeka jest konzumacija prostora. Ne postoji osoba koja ne doživljava i ne „uživa“ prostor, niti postoji ona koja je u potpunosti izliječena od te ovisnosti.

Kožar. Mons Iacus Ductus. Jakuše-

večko brdo, nastalo spontanim odlaganjem otpada, ozbiljna je prijetnja za floru, faunu i ljudsko zdravlje. ‘In situ’ sanacijom omogućen je njegov opstanak, te postaje nova neugodna vizura Novog Zagreba. Planiranim Centrom za gospodarenje otpada, učestalim odronima i sve manjim kapacitetom, propisan je njegov rok trajanja, no i tada bi sljedećih 30 godina proizvodio stakleničke plinove.¶Rješenjem se koristi tehnologija bioreaktorskih odlagališta u koja u odnosu na klasično, suho odlagalište, dovodimo vlagu i potičemo recirkulaciju procjednih voda koje potiču razgradnju organskog otpada aerobnim i anaerobnim mikroorganizmima. Raster stupova i mreža cijevi, omogućuju protok vode, zraka i plinova. Vrh stupova postavlja se u početnoj visini brda i postupnom razgradnjom otpada, njihova pojavnost je sve više prisutna, te postaju 'land art' memorije nekadašnjeg volumena otpada. Čelična staza, nastavak dotadašnjeg 'procesijskog puta smeća', postavlja se na tijelo odlagališta i ostaje na početnoj visini, tvoreći put kroz novi ekspe-

rimentalni park obogaćen pionirskim biljkama. U sjeverozapadnom podnožju brda prisutna je udolina s laboratorijem za kontrolu sustava razgradnje, te manje udoline koje prihvaćaju višak procjedne vode tvoreći retencijska jezera.¶Odlagalište se razgrađuje 3-10 godina, umjesto 30+ godina; a ovim sustavom iskorištava se blizina Save za povremeno uzimanje vode, stabilizira nestabilno tijelo odlagališta sklonog odronima, te ostvaruje brža razgradnja i kontrola neugodnih mirisa.

industrijskih zona, projektirana je kao niz fragmenata izoliranih proizvodnih otoka, povezanih tek osnovnom prometnom i energetskom infrastrukturom, u kojem se energija, tvari i nusprodukti nepovratno gube. Takva organizacija definira linearni model proizvodnje: resursi ulaze u sustav, transformiraju se unutar pojedinog pogona te iz njega izlaze kao gotov proizvod ili kao otpad, bez interakcije s procesima okolnih pogona.

Kovačević. Lokvarsko jezero. Projekt se Marković Juričak. Osječki Nexus. Smje-

štena na krajnjem istoku grada Osijeka, uz državnu cestu d2 te željezničku prugu, industrijska zona egzistira tek kao prostor tranzicije ljudi i tvari. Monofunkcionalan prostor, neprivlačan ljudskom bivanju, ostaje zaboravljen u urbanoj slici grada. Ova industrijska zona, kao i većina

planira za Lokvarsko jezero. Riječ je o umjetnom jezeru koje se svakih nekoliko desetljeća isušuje zbog održavanja hidroelektrane. Tada su vidljivi i ostatci potopljenog naselja i dijela ceste Lujzijane koja je povezivala Rijeku s Karlovcem. Isušivanje također podrazumijeva pražnjenje hidrotehničkog tunela koji povezuje Lokvarsko jezero sa jezerom Bajer. Malo preostale

vode na jezerskom dnu formira tok nekadašnje rječice Lokvarke. Od značajnijih se zahvata u prirodni okoliš ističe i obližnje zatvoreno eksploatacijsko polje barita.

i prostorna neovisnost omogućuju mu da funkcionira kao zaokružena cjelina, oslonjena na vlastite cikluse, ravnoteže i međusobne odnose. Ti se procesi odvijaju kroz sva četiri godišnja doba, uz prirodne i logične amplitude u intenzitetu pojedinih promjena i zbivanja.

Matozan. Rajski vrt.

Rajski Otok nastaje na antropogeno zagađenom području stare ciglane. Zidom ukraden i omeđeni prostor unutar sebe sadrži pravu oazu, raj. Sve ono što bi mogao biti, a trenutno nije. Savršen samoodrživ sustav sastoji se od nekoliko glavnih procesa. Prozvodnja cigle, uzgajanje algi za napajanje ciglane, stvaranje topografije kojom se čiste postojeća jezera, čišćenje i, novim vrstama, obogaćivanje prostora.¶Bitan aspekt vrta jest njegova kontinuiranost procesi koji se odvijaju istodobno i neprekidno. Vrt nije statičan prizor, već živi sustav u stalnoj mijeni. Njegova samoodrživost

Slivar. Ekološko ekstenzivna obnova ribnjaka Siščani.

Projekt Ekološkoekstenzivna obnova Ribnjaka Siščani nastoji obnoviti i iskoristiti ekološki, ekonomski i društveni potencijal Ribnjaka Siščani te transformirati prostor kako bi bio što prikladniji i ugodniji svim svojim korisnicima. Iako bi isključivo hidrotehnička i ekološka obnova prostora bila ispravna i dovoljna, projekt nastoji stvoriti prostor koji uvažava i čovjeka kroz očuvanje proizvodne namjene i kroz oblikovanje prostora za posjete, rekreaciju, edukaciju i dr.

Petračić. Oteretni kanal Sava - Odra.

Oteretni kanal Sava – Odra, koji je do sada 8 puta zaštitio Zagreb od poplave, obgrljuje južni grad na suzdržanoj udaljenosti vijugajući bezidentitetnim okruženjem i poljoprivrednim mozaicima. Interval između kulminativnih događaja izlijevanja Save u novo korito ponekad je i 10 godina. Kontinuitet ''prirodnosti'' zelene livade kanala lišen je bojazni od izgradnje, ali i artikulirane vizije. Intrigantna praznina ovog prostora sugerira superponiranje nove teme postojećoj namjeni, a budući da kanal već opravdava zauzimanje prostora svojom funkcijom, ne mora se dalje promišljati antropocentrično.¶Bogatstvo riječne bioraznolikosti koje se proteže gornjim savskim tokom prelazeći u turopoljske biotope naglo je prekinuto sekvencom ukroćene zagrebačke Save. Oteretni kanal svojim početkom i krajem premošćuje

područja bujnog biodiverziteta popisanog eko mrežom Natura 2000. ''Most'' kontinuiranih pretačućih biotopa čiji jaki zidovi - zemljani nasipi formiraju bioraznoliku kadu, linearni je izolirani ekoton.¶Kanalizirani potok Lomnica, koji je do sada uzdužno pratio kanal, preusmjerava se u njega gdje prirodno meandrira, dok staro korito potoka sada služi kao drenažni kanal. Rijeka Sava pušta se u oteretni kanal kao druga vodena linija spuštanjem krune preljeva Jankomir. Različiti sastavi dvaju vodenih tokova zajedno s topografijom tla (umjetna proširenja nasipa i prirodna djelovanja tekućica) stvaraju uvjete za niz raznolikih staništa u jednoj cjelovitoj izoliranoj heterotopiji. Na nižim se kotama, gdje se voda zadržava, teče ili povremeno naplavljuje, stvaraju vodena i muljevita staništa, dok su na višim kotama suha livadna i šumska staništa. Ceste kroz kanal koje spajaju grad sa satelitskim naseljima zamjenjuju se nadvožnjacima. Autohtone vrste ovoga podneblja u njima prirodnom staništu stvaraju Clémentovu samoodržavajuću biljnu i životinjsku zajednicu. Biocenoza

je potaknuta artificijelnom gestom, a nakon toga je prepuštena sama sebi.

Čulić. Arboretum Iter. Priroda više

nije netaknuta divljina, već hibridni prostor. Pod pritiskom infrastrukture i klimatskih ekstrema, šuma evoluira, i postaje infrastrukturni krajolik u kojem se beton i korijenje isprepliću u jedinstven metabolizam. Povratak na izvorno stanje je nemoguć, rješenje leži u simbiozi. Obuhvat se fokusira na kritičnu zonu oko Istarskog ipsilona iznad Opatije, gdje vijadukti premošćuju duboku kotlinu bujičnog potoka. Iako nastao kao nusproizvod inženjerske logike, džep je mjesto u kojem se susreću divlje životinje, ruderalna flora i čovjek. Rješenje obnavlja zapuštenu i sada uništenu planinarsku stazu. Ona je infrastruktura koja, kontrolira kontekst i propagira sekvencu nepredvidivih susreta između

svih sudionika u prostoru. Uzdizanjem staze osigurava se nesmetan prolaz životinja i rast biljaka, dok arhitektonski elementi, poput rešetkastih platformi i tornja, postaju performativni prostori. Kroz estetiku nužnosti, infrastruktura prestaje biti prepreka i postaje igralište u kojem čovjek i priroda sami otkrivaju nove načine boravka. Projekt slavi simbiozu prirode i čovjeka kroz ideju infrastrukture i turističke atrakcije.

Mezić. Bokanjački bazeni. Novi Boka-

njac, sjeverno naselje grada Zadra, smješteno je unutar III. zone sanitarne zaštite vodocrpilišta Bokanjac koje opskrbljuje grad pitkom vodom. Područje karakterizira eocenska vapnenačka podloga s pukotinsko-kavernoznom strukturom, što omogućava brzu infiltraciju vode, ali istovremeno čini vodonosnike iznimno ranjivima na površin-

sku kontaminaciju. Razina podzemne vode nalazi se na 40 metara ispod površine terena, dovoljno duboko da osigura određenu zaštitu, ali nedovoljno da bi sustav mogao apsorbirati nepročišćenu vodu bez rizika. Upravo ta geološka svojstva čine biološku filtraciju retencijsko-infiltracijskih građevina ne samo korisnom, već neophodnom mjerom zaštite vodocrpilišta. Intenzivna urbanizacija naselja eliminira propusne zelene površine koje su povijesno omogućavale prirodnu infiltraciju oborinskih voda. Prostornim planom predviđeno je daljnje širenje Boka-

njca, što će dodatno reducirati sposobnost terena da apsorbira oborinske vode. Neizbježna je posljedica rizik od poplava dijelova naselja tijekom intenzivnih oborina. Kao odgovor na taj izazov, projektirana je mreža jedanaest retencijsko-infiltracijskih građevina. Građevine omogućavaju kontroliranu dispoziciju oborinskih voda u geološku podlogu bez opterećenja površinskih recipijenata. Međutim, njihova pozicija iznad vodocrpilišta smještena u eocenskim vapnencima s direktnom vezom prema vodonosnicima zahtijeva stroge mjere zaštite kvalitete infiltrirane vode. Bez aktivne

biološke filtracije i usporavanja protoka, retencijsko-infiltracijske građevine mogu postati kanali kroz koje se zagađenja direktno transportiraju u slojeve iz kojih se crpi pitka voda. Zato je fitoremedijacija retencijsko-infiltracijskih građevina neophodna intervencija za održivost vodoopskrbnog sustava i zaštitu javnog zdravlja.

Barać, Nina Biljan, Sara Bobetko, Rebecca Borošak, Krešimir Bošnjak, Ana Brnetić, Matija Bucul, Noel Car, Ivan Čilić, Ivan Čuljak, Lucija Čulić, Marin Dragošević, Petra Galić, Sara Gržalja, Magdalena Ruža Hodalj, Fran Junaković, Andrea Jugovac, Luka Kosić, Igor Kostrenčić, Paola Kovačević, Ivo Kožar, Kristina Krstičević, Bruna Lapić, Marko Lauc, Karlo Lencur, Gabriela Lukenda, Nikolina Marković-Juričak, Zino Maslovar, Matej Matozan, Marija Mezić, Mia Omazić, Franka Omazić, Petra Orkić, Matej Patljak, Antonio Perać Kovač, Marko Peruško, Dea Petračić, Marta Pinjušić, Matea Pogorilić, Matija Polan, Fran Radović, Karlo Slivar, Leon Antun Sudinja, Stipe Šarić, Luka Špadina, Dino Špigić, Marin Štefiček, Patrik Šubat, Jakov Tihomirović, Anja Tolj, Toma Toplek, Nikola Vekarić, Toni Vlahek, Petra Vukušić, Tin Žganjer Šram, Bruno

266

MATIJA POGORILIĆ

EPILOG EPILOGUE

267

Knjiga obično pretpostavlja određenu vrstu zatvaranja. Materijal se prikuplja, projekti uređuju, a različiti procesi retroaktivno zadobivaju oblik cjeline. KM3 sugerira drukčiji odnos između rada i njegove dokumentacije. Ono što je proizvedeno kroz radionice nije sadržano isključivo u ovdje predstavljenim projektima, nego i u iskustvima, metodama i spoznajama koje su kroz njih prošle, pritom promijenile oblik i nastavile cirkulirati. Učenje se stoga može razumjeti kao sustav razmjene. Studenti u njega ulaze s određenim iskustvima, vještinama i načinima mišljenja te kroz vlastiti rad postaju autori novih pitanja, metoda i objekata. Ono što se kroz njihov rad razvija potom postaje dostupno onima koji dolaze nakon njih. Metode, pitanja, pogreške i otkrića prelijevaju se između projekata i generacija. Ono što nastaje kroz jedan proces često se ponovno pojavljuje u drugome, ali rijetko u istom obliku. Ideje se prilagođavaju, kombiniraju, dovode u pitanje ili usmjeravaju u sasvim drugim smjerovima, mijenjajući se u dodiru s različitim autorima, materijalima, problemima i okolnostima. U tom smislu radionica postaje platforma-katalizator tih razmjena, mjesto na kojem iskustva, postupci i ideje mogu cirkulirati između inače odvojenih projekata i mjerila, bez potrebe da slijede istu putanju ili ponavljaju ono što im je prethodilo. KM3 tako djeluje manje kao arhiv izoliranih rezultata, a više kao aktivno polje unutar kojeg se metode i spoznaje prenose, preoblikuju i ponovno aktiviraju u novim uvjetima. Radionica stoga nije tek prostor u kojem se usvaja postojeća projektantska metodologija, nego prilika za početak oblikovanja vlastitog stvaralačkog identiteta. Projekt nije unaprijed predodređen granicom parcele, mjerilom teritorijalnog obuhvata, programom ili jasno definiranim problemom. Njegov opseg i predmet nastaju kroz sam istraživački proces. Takva otvorenost može uspostaviti prve misaone trajektorije koje se nastavljaju dugo nakon završetka pojedine radionice. Neke vode prema vrlo specifičnim, pa i hiperspecijaliziranim područjima djelovanja. Druge pak vode potpuno izvan arhitekture. Ono što ih povezuje nije zajednički ishod, nego sposobnost pronalaženja vlastite pozicije i razvijanja metodologije iz nje. Unutar takvog procesa određena lokacija nije tek kontekst koji okružuje projekt, nego instrument destabilizacije njegovih početnih pretpostavki. Što se lokacija intenzivnije iščitava, to njezinu granicu postaje teže odrediti. Parcela vodi prema infrastrukturi, infrastruktura prema teritoriju, materijal prema eksploataciji i proizvodnji, a neposredni prostorni uvjet prema ekonomskim, društvenim i ekološkim sustavima koji ga omogućuju. Analiza lokacije postupno postaje konstrukcija mnogo šireg polja odnosa. 268

epilog

A book usually implies a certain kind of closure. Material is collected, projects are edited, and different processes are retroactively given the form of a whole. KM3 suggests a different relationship between work and its documentation. What the workshops produced is not contained exclusively in the projects presented here, but also in the knowledge that passed through them, changed form, and continued to circulate. Learning here can therefore be understood as a system of exchange. Students enter it with particular forms of knowledge and experience, and through their work become authors of new questions, methods, and objects. The experience accumulated through their work then becomes available to those who follow. Knowledge moves across projects, scale and generations. Methods, questions, mistakes, and discoveries developed through one process often reappear in another, but rarely in the same form. They are adjusted, combined, challenged, or taken somewhere else entirely. Ideas mutate as they pass between different authors, materials, problems, and conditions. In this sense, the workshop becomes a shared platform : a place where knowledge can circulate between otherwise separate projects and generations without requiring them to follow the same trajectory or repeat what came before. KM3 thus operates less as an archive of isolated outcomes than as an active field of exchange, in which knowledge is continuously transferred, reformulated, and reactivated under new conditions. The workshop is therefore not simply a space in which an existing design methodology is acquired, but an opportunity to begin forming a creative identity of one’s own. A project is not predetermined by the boundary of a site, the scale of its territorial extent, a program, or a specifically defined problem. Its scope and subject emerge through the research process itself. This openness can establish the first trajectories of thought that continue long after an individual workshop has ended. Some lead toward highly specific, even hyperspecialized fields of work. Others lead beyond architecture altogether. What connects them is not a common outcome, but the capacity to locate one’s own position and develop a methodology from within it. Within this process, a specific site is not simply the context surrounding a project, but an instrument for destabilizing its initial assumptions. The more intensively a site is read, the more difficult its boundary becomes to define. A parcel leads to infrastructure, infrastructure to territory, material to extraction and production, and an immediate spatial condition to the economic, social, and ecological systems that make it possible. Site analysis gradually becomes the construction of a much wider field of relations. epilogue

269

Pitanje granice sustava je stoga istodobno analitičko i projektantsko. Svaka granica ujedno je i argument. Ona određuje što može ući u okvir, što se pripisuje njegovoj vanjštini, a što smije nestati iz vidokruga. U postantropocenskim uvjetima takve distinkcije nikada nisu neutralne. Operacija koja se unutar jednog sustava čita kao učinkovita može se, neposredno izvan njegovih granica, oslanjati na eksploataciju, gubitak energije, izmješteni rad ili akumulaciju otpada. Prema tome, pitanje nije samo gdje je granica povučena, nego i što ta granica omogućuje time što nešto drugo zadržava izvan sebe. Entropija i eksergija tako ulaze u čitanje prostora uz materijal, rad, infrastrukturu i vrijeme. Kako se pomiče granica promatranja, mijenja se i sam arhitektonski objekt. Taj objekt više nije nužno zgrada. Može biti odnos, tok, protokol, materijalni proces, teritorijalna transformacija ili način reprezentacije. U tom se smislu projektiranje približava worldbuildingu _ izgradnji svijeta: ne kao proizvodnji autonomnog ili fikcionalnog svijeta, nego kao konstrukciji dovoljno složenog modela postojećeg svijeta kroz koji prethodno nevidljivi odnosi mogu postati čitljivi. Arhitektura tako postaje jedan od mogućih načina njihove prostorne artikulacije. Takav proces nužno nadilazi granice vlastite discipline. Filozofija, sociologija, antropologija, arheologija, geografija, ekologija, inženjerstvo, umjetnost i druga područja ne pojavljuju se kao teorijski slojevi koji se naknadno apliciraju na arhitektonski rad. Njihove metode, koncepti i načini razumijevanja već su sadržani u problemima s kojima se projekt susreće. Ništa ne počinje ab ovo. Ti se pristupi čitaju, prevode, ispituju i ponekad materijaliziraju kroz arhitekturu, istodobno mijenjajući način na koji se sam arhitektonski problem formulira. Interdisciplinarnost se, dakle, ne pojavljuje kao unaprijed definiran format suradnje. Ona nastaje kao posljedica rada. Kada projekt dovoljno duboko prodre u uvjete određenog mjesta, arhitektura sama prestaje biti dostatan aparat za njegovo razumijevanje. Proces postaje antidisciplinaran: problem prethodi odluci o tome kojoj disciplini pripada. Time se ne misli na odbacivanje disciplina, nego mogućnost slobodnog kretanja između njihovih metoda, instrumenata i načina mišljenja te stvaranja potpuno novih. Arhitektura nije granica ovog procesa, nego pozicija iz koje započinje kretanje u različitim smjerovima. Time se mijenja i odnos između analize i projektiranja. Analiza nije preliminarna faza koja prethodi stvaralačkom radu. Promatranje, kada se provodi dovoljno intenzivno, već samo proizvodi nove odnose. Jedan uvjet otvara 270

epilog

The question of the system boundary is therefore simultaneously analytical and projective. Every boundary is also an argument. It decides what can enter the frame, what is assigned to its exterior, and what is allowed to disappear from view. Under post-Anthropocene conditions, these distinctions are never neutral. An operation that reads as efficient within one system may depend, just beyond its limits, on extraction, energy loss, displaced labor, or accumulating waste. The question is therefore not simply where a boundary is drawn, but what that boundary makes possible by keeping something else outside. Entropy and exergy thus enter the reading of space alongside material, labor, infrastructure, and time. As the boundary of observation shifts, so does the architectural object itself. That project objective is no longer necessarily a building. It may be a relationship, a flow, a protocol, a material process, a territorial transformation, or a mode of representation. In this sense, design approaches worldbuilding: not as the production of an autonomous or fictional world, but as the construction of a sufficiently complex model of the existing one through which previously invisible relationships can become legible. Architecture becomes one possible means of giving those relationships spatial articulation. Such a process necessarily exceeds the boundaries of its own discipline. Philosophy, sociology, anthropology, archaeology, geography, ecology, engineering, art, and other fields do not appear as theoretical layers subsequently applied to architectural work. Their knowledge is already embedded within the problems the project encounters. Nothing begins ab ovo. These forms of knowledge are read, translated, tested, and sometimes materialized through architecture, while simultaneously transforming the way the architectural problem itself is formulated. Interdisciplinarity, then, does not appear as a predefined format of collaboration. It emerges as a consequence of the work. When a project penetrates deeply enough into the conditions of a specific place, architecture alone ceases to be a sufficient apparatus for understanding it. The process becomes antidisciplinary: the problem precedes the decision of which discipline it belongs to. This does not imply a rejection of disciplines, but the possibility of moving freely between their knowledge, methods, and instruments according to the demands of a particular situation. Architecture is not the limit of this process, but the position from which movement in different directions begins. This also changes the relationship between analysis and design. Analysis is not a preliminary phase preceding creative work. Observation, when pursued with sufficient intensity, already produces new relationships. One epilogue

271

se prema drugome, a njihovo povezivanje može proizvesti spoznaju koja nije postojala kao unaprijed zadani vanjski input. Stvaralački čin može se nalaziti upravo u odluci što povezati, gdje povući granicu i kroz koji aparat otkriveni odnos učiniti operativnim. Proces se dodatno širi izlaganjem ideje drugima. Prezentacija, izložba, intervencija ili susret s publikom uvode u rad dodatne interpretacije, iskustva i perspektive. Projekt više nije određen isključivo vlastitom početnom namjerom. Postaje dostupan kritici, nesporazumu, uporabi i reinterpretaciji. Izložba nadilazi razinu reprezentacije istraživanja te postaje sastavni dio procesa; još jedan trenutak u kojem projekt ulazi u širi sustav razmjene i počinje proizvoditi posljedice izvan samoga sebe. Upravo to knjiga može učiniti vidljivim. Ne samo slijed projekata, nego slijed pomaka: od studenta prema autoru, od lokacije prema prostornom sustavu, od analize prema proizvodnji novih uvida, od discipline prema problemu. Pojedini projekti ostaju specifični, ali metode, pitanja, ideje i iskustva iz kojih su nastali nadilaze njihove granice. Kreću se između projekata i generacija, mutiraju kroz nove susrete te nastavljaju djelovati u drugim kontekstima. Knjiga se, poput same radionice, stoga može razumjeti ne kao zatvaranje procesa, nego kao još jedna točka unutar njegove cirkulacije.

272

epilog

condition opens onto another, and their connection can generate knowledge that was not present as a predetermined external input. The creative act may lie precisely in deciding what to connect, where to draw the boundary, and through which apparatus a discovered relationship can be made operational. The process extends further through the exposure of an idea to others. A presentation, exhibition, intervention, or encounter with a public introduces additional interpretations and forms of knowledge into the work. The project is no longer determined solely by its initial intention. It becomes available to critique, misunderstanding, use, and reinterpretation. Exhibition is therefore part of the research rather than simply its representation; another moment in which the project enters a wider system of exchange and can begin to produce consequences beyond itself. This is precisely what the book can make visible. Not only a sequence of projects, but a sequence of shifts: from student to author, from site to spatial system, from analysis to the production of knowledge, from discipline to problem. Individual projects remain specific, but the methods, questions, ideas, and experiences that produced them exceed their boundaries. They move between projects and generations, mutate through new encounters, and continue to operate in other contexts. The book, like the workshop itself, can therefore be understood not as the closure of a process, but as another point within its circulation.

epilogue

273

LITERATURA | BIBLIOGRAPHY

Aït-Touati, Frédérique, Alexandra Arènes, and Axelle Grégoire. Terra Forma: A Book of Speculative Maps. Cambridge, MA: MIT Press, 2022. Alkhayat, Latifa, and Maryam Aljomairi, eds. Sweating Assets: On Climate Conditioning and Ecology. Manama: Bahrain Authority for Culture & Antiquities, 2023. AMO, Rem Koolhaas. Countryside: A Report. Cologne: Taschen, 2020. Antonelli, Paola, ed. Broken Nature: Design Takes on Human Survival. Milano: La Triennale di Milano, 2019. Architecture's Afterlife. http://architectures-afterlife. com/. Aureli, Pier Vittorio, ed. The City as a Project. Berlin: Ruby Press, 2013. Banham, Reyner. Los Angeles: The Architecture of Four Ecologies. London: Allen Lane, 1971. Barber, Daniel. “Modes of Concealment: Architecture, Oil, and Historical Method.” In Environmental Histories of Architecture, ed. Kim Förster. Montréal: Canadian Centre for Architecture, 2022. Bratton, Benjamin H. “The Black Stack.” e-flux #53 (02/2014). Bratton, Benjamin H. The Stack: On Software and Sovereignty. Cambridge, MA: MIT Press, 2016. Brenner, Neil, ed. Implosions/ Explosions: Towards a Study of 276

Planetary Urbanization. Berlin: Jovis Verlag, 2014. Calvillo, Nerea. “Toxic Nature: Toward a Queer Theory of Pollution.” In Environmental Histories of Architecture, ed. Kim Förster. Montréal: Canadian Centre for Architecture, 2022. Colomina, Beatriz, and Mark Wigley. Are We Human? Notes on an Archaeology of Design. Zürich: Lars Müller Publishers, 2016. Doucet, Isabelle. “Interspecies Encounters: Design (Hi) stories, Practices of Care, and Challenges.” In Environmental Histories of Architecture, ed. Kim Förster. Montréal: Canadian Centre for Architecture, 2022. Easterling, Keller. “Extrastatecraft.” Perspecta 39, Re_Urbanism: Transforming Capitals (2007): 4–16. Elkin, Rosetta S. Landscapes of Retreat. Berlin: K. Verlag, 2025. Feral Atlas: The More-ThanHuman Anthropocene. https://feralatlas.org/. Gissen, David. Subnature: Architecture’s Other Environments. New York: Princeton Architectural Press, 2009. Handel, Dan. Designed Forests: A Cultural History. New York and London: Routledge, 2025. Haraway, Donna J. Staying with the Trouble: Making Kin in the Chthulucene. Durham, NC: Duke University Press, 2016.

Haraway, Donna J. When Species Meet. Minneapolis: University of Minnesota Press, 2007.

Preciado, Paul B. Dysphoria Mundi. London: Fitzcarraldo Editions, 2025.

Hollein, Hans. “Alles ist Architektur.” Bau: Schrift für Architektur und Städtebau 1/2 (1968): 1–31.

Rebić, Adalbert, ed. Opći religijski leksikon. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2002.

Infranet Lab, Lateral Office. Coupling. Pamphlet Architecture 30. New York: Princeton Architectural Press, 2011.

Richter, Vjenceslav. Statut zbirke Richter – rukopis. Arhiv Vjenceslav Richter.

Kallipoliti, Lydia. Histories of Ecological Design: An Unfinished Cyclopedia. Barcelona: Actar Publishers, 2024. Koolhaas, Rem, AMO, Harvard Graduate School of Design. Elements of Architecture. Cologne: Taschen, 2018. Latour, Bruno, ed. Reset Modernity! Cambridge, MA: MIT Press, 2016. Latour, Bruno, Peter Weibel, eds. Critical Zones: The Science and Politics of Landing on Earth. Cambridge, MA: MIT Press; Karlsruhe: ZKM | Center for Art and Media, 2020. Mensvoort, Koert van, and Hendrik-Jan Grievink, eds. Next Nature: Nature Changes Along with Us. Barcelona: Actar, 2011. Otero Verzier, Marina, Merve Bedir, Ludo Groen, Marten Kuijpers, and Víctor Muñoz Sanz. Automated Landscapes. Rotterdam: Het Nieuwe Instituut, 2023. Oxman, Neri. “The Krebs Cycle of Creativity.” Presentation at the MIT Media Lab, Cambridge, MA, 2018. Pell, Rich. This Is NOT An Artifact: Selections from the Center for PostNatural History. Berlin: K. Verlag, 2023.

Roth-Čerina, Mia. “Educating the Pluriversal Practitioner.” AR. Arhitektura, raziskave / Architecture Research 23 (2023): 33–57. Steyerl, Hito. How Not to Be Seen: A Fucking Didactic Educational .MOV File. Singlechannel HD video, 15 min. 2013. Steyerl, Hito. “Proxy Politics: Signal and Noise.” e-flux journal #60 (12/2014). Stiftung Bauhaus Dessau, Regina Bittner, eds. Not a Penguin Pool: Echoes of More-Than-Human Entanglements. Leipzig/Dessau: Spector Books, 2025. Tsing, Anna Lowenhaupt. The Mushroom at the End of the World: On the Possibility of Life in Capitalist Ruins. Princeton: Princeton University Press, 2015. Tsing, Anna Lowenhaupt, Jennifer Deger, Alder Keleman Saxena, and Feifei Zhou. Field Guide to the Patchy Anthropocene: The New Nature. Stanford, CA: Stanford University Press, 2024. Turato, Idis. Continuous Interior. Zemaljski muzej, Sarajevo, 2017. Virilio, Paul. “Osvjetljeni grad / La ville surexposée, Ars Electronica 94: Intelligente ambiente, PVS verleger, 1994.” Život Umjetnosti 61-62 (1999): 138–148. 277

Segment poda studentskih projekata generacije 2021./2022. | Floor segment of student projects from the generation 2021/2022 © Antonio Patljak

Impresum | Impressum KM3 – MIKROPEDIJA LEKCIJA IZ KRITIČNE ZONE KM3 – A MICROPÆDIA OF LESSONS FROM THE CRITICAL ZONE Autori | Authors KREŠIMIR BOROŠAK i MATEJ ORKIĆ Mentor projekata | Project mentor IDIS TURATO (grupa KM3, kolegij Radionica arhitektonskog projektiranja 3, 2021. — 2026.) Urednici | Editors IDIS TURATO i MIA ROTH-ČERINA Nakladnik | Publisher ARHITEKTONSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU Za nakladnika | For the publisher SINIŠA JUSTIĆ, dekan Sunakladnik | Co-publisher MUZEJ SUVREMENE UMJETNOSTI U ZAGREBU Za sunakladnika | For the co-publisher VESNA MEŠTRIĆ, ravnateljica Dizajn | Design ROBERTA BRATOVIĆ (OAZA), KREŠIMIR BOROŠAK i MATEJ ORKIĆ Tisak naslovnice pigmentom malostonske kamenice | Cover image print using oyster pigment MARIN MILETIĆ Recenzenti | Reviewers NIKOLA BOJIĆ JANA ČULEK IDA KRIŽAJ LEKO Lektura | Proofreading MAJA TRINAJSTIĆ Redaktura engleskog prijevoda Tematskih okvira | English redaction of Thematic frames IVA MASTERS Tisak | Print SVEUČILIŠNA TISKARA Naklada | Print run 300

ISBN 978-953-8585-10-4 e-ISBN 978-953-8585-08-1 CIP zapis | CIP data CIP zapis je dostupan u nacionalnom skupnom katalogu knjižničnog sustava Bukinet (katalog.bukinet.hr) pod brojem 991006051401909366. Sve aktivnosti kolegija RAP3 – grupa Turato od 2021. do 2026. godine organizirane su u suradnji sa Zbirkom Richter Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. | All activities of the RAP3 course – groupTurato, 2021 to 2026, were organized in collaboration with the Richter Collection of the Museum of Contemporary Art in Zagreb. Publikaciju je za objavu prihvatilo Povjerenstvo za nakladničku djelatnost Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na sjednici održanoj 15. srpnja 2026. | Publishing was approved by the Publishing Committee of the Faculty of Architecture, University of Zagreb, on July 15, 2026. Istraživanje i tisak financirani su iz istraživačkih potpora „Suvremene infrastrukture društvenog standarda – Ekologije novih kolektiva“ (NPOO 480 EU 581, 2025. — 2029.) i „Istraživanje kroz projekt: povijest, metode i aktualne primjene“ (institucijske potpore istraživanjima 2025. i 2026.). Dvojezična objava i oblikovanje financirani su iz fakultetskih potpora osiguranih otvorenim pozivom iz sredstava Programskog ugovora za izvedbenu komponentu izdavačke djelatnosti. | Research and printing were funded by the research grants "Contemporary Infrastructures of Social Standards – Ecologies of New Collectives" (NPOO 480 EU 581, 2025–2029) and "Research through Design: History, Methods, and Current Applications" (institutional research grants for 2025 and 2026). Bilingual publication and design costs were covered by faculty grants secured through an open call funded by the Program Agreement for the operational component of publishing activities. © Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu | Faculty of Architecture University of Zagreb © Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu | Museum of Contemporary Art in Zagreb

Autori | Authors

KREŠIMIR BOROŠAK

MATEJ ORKIĆ

Urednici | Editors

MIA ROTH-ČERINA

IDIS TURATO