30 godina od Oluje_Prilog uz novine

PONOS OLUJE

POKROVITELJI PROJEKTA:

POTRAŽITE OD NA KIOSCIMA

EKSKLUZIVNI MAGAZIN NA 120 STRANICA

Obljetnica veličanstvene akcije na luksuznom papiru

Dosje: Kako se rađala sloboda? Od okupacije do trijumfa

Sudbine

ratnika: Priče o herojima koji su ostavili sve i otišli osloboditi Hrvatsku

Ispovijesti: Medicinari na prvoj crti činili su nemoguće kako bi spasili ranjene vojnike

Transkripti: Kako je pao vrh SAO Krajine

U očima fotoreportera: Ekskluzivne fotografije Josipa Bistrovića s bojišta

SLOBODNA, SNAŽNA I SVOJA...

Oluja je iskonska, hrvatska - rođena iz zemlje koja zna što znači biti na rubu i iz naroda koji je znao da nema ni države ni mira bez slobode

Piše: IGOR FEJZAGIĆ

Oluju ne možeš do kraja razumjeti ako je promatraš isključivo kao vojni plan. Nije to bio samo precizan manevar, nego iskon sna, inata i volje. Bio je to trenutak kad je jedan narod - nakon godina straha, neizvjesnosti i poniženja - prvi put prodisao punim plućima. Hrvatska je tog 4. kolovoza 1995. progovorila jezikom slobode, odlučnosti i hrabrosti. Tog jutra povijest se nije pisala tintom, nego zemljom koja podrhtava pod gusjenicama tenkova i glasovima vojnika koji su znali zašto idu naprijed. Oluja nije bila tek vojni pohod - bila je kulminacija snova, boli, izdržljivosti i ponosa. Krenulo je u zoru. S Velebita, kroz Liku, preko Banovine i Korduna, prema središnjim točkama okupiranog teritorija. Hrvatske oružane snage i Specijalna policija kretali su se kao jedno - sinkronizirano, odlučno, staloženo. Knin, simbol pobune i razdora, više nije bio mit - postao je cilj, a zatim i činjenica. Kad se hrvatska zastava zavijorila nad kninskom tvrđavom, svijet je na trenutak zastao. Ne zato što je rat završio, već zato što je istina progovorila.

Jer Oluja nije bila samo pobjeda na bojištu. Bila je povratak dostojanstva onima koji su ga izgubili, nada za prognane i potvrda onima koji su vjerovali čak i onda kad je sve izgledalo izgubljeno. Bila je odgovor na mučno pitanje koje se nadvijalo nad ranom hrvatskom državom: “Možemo li mi to?” - a odgovor je bio: “Ne samo da možemo. Učinili smo to”.

Oluja nije stigla s tuđim zastavama. Nije bila poklon. Nije bila trgovina. Bila je iskonska, hrvatska - rođena iz zemlje koja zna što znači biti na rubu i iz naroda koji je znao da nema ni države ni mira bez slobode.

Zato Oluja nije tek datum u kalendaru. Ona je temelj. Orijentir u vremenima magle i kolebanja. Pokazala je da Hrvatska zna stati kad treba, zna se obraniti - i, što je najvažnije, zna kako nastaviti dalje. Ne iz osvete, nego iz vizije.

U ta su četiri dana ispisane stranice povijesti koje i danas izazivaju poštovanje - ne zbog nostalgije, već kao opomena da sloboda nije dana jednom zauvijek, nego da se za nju mora izboriti.

Oluja je pokazala da se identitet ne mora uvijek objašnjavati riječima. Ponekad je dovoljan čin. A u ta četiri kolovoška dana Hrvatska je bila upravo ono što su njezini najbolji sinovi i kćeri znali da može biti - slobodna, snažna i svoja.

➤ DANI PONOSA I SLAVE

ČETIRI DANA ZA POVIJEST

Temeljita priprema, sinergija vojnih i policijskih snaga te operativna odlučnost učinile su Oluju primjerom klasične združene ofenzivne operacije koja se i danas izučava na vojnim akademijama

U pet sati 4. kolovoza 1995. počela je operacija Oluja – najveća i najvažnija vojna operacija u modernoj hrvatskoj povijesti. U manje od 84 sata Hrvatska vojska i Specijalna policija oslobodile su više od 10.000 četvornih kilometara okupiranog teritorija, uključujući strateški ključni Knin, središte pobune od 1991. godine.

U operaciji je sudjelovalo više od 200.000 pripadnika hrvatskih snaga, raspoređenih na nekoliko pravaca: iz smjera Ogulina prema Plaškom i Slunju, iz Karlovca prema Glini i Petrinji, iz Gospića prema Gračacu i Kninu te iz Sinja i Splita prema Vrlici, Drnišu i Kninu. Istodobno je Hrvatsko vijeće obrane (HVO) djelovalo iz jugozapadne Bosne prema Bosanskom Grahovu i Glamoču. Knin je oslobođen 5. kolovoza. Hrvatska zastava podignuta je na tvrđavi u 12.06 sati. Time je simbolično i operativno slomljen otpor paravojnih struktura na području tzv. Republike Srpske Krajine.

Do 7. kolovoza hrvatske snage su uspo-

Svima je Knin, političko i vojno središte pobunjenih

stavile potpunu kontrolu nad većinom okupiranih područja u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Kordunu i Banovini. Operacija Oluja bila je vojno-strateški precizna, brzo provedena i definirala je ishod Domovinskog rata. Temeljita priprema, sinergija vojnih i policijskih snaga te operativna odlučnost učinile su Oluju primjerom klasične združene ofenzivne operacije koja se i danas izučava na vojnim akademijama. Hrvatska je ovom operacijom vratila teritorijalni kontinuitet, povezala sjever i jug zemlje i pokazala punu sposobnost obrane i vođenja ratnih operacija.

PRVI DAN

U početnom dijelu operacije glavna zadaća HV-a bila je razaranje srpskog sustava veza i zapovijedanja te odbacivanje topničko-raketnih sustava od gradova i industrijskih postrojenja. Time bi se spriječilo njihovo razaranje. U to vrijeme Zborno područje Osijek i Južno bojište prešli su u

Srba, imao posebno značenje, pa su prema njemu krenule dvije gardijske brigade, 4. i 7. ➤

obranu. U koordiniranu napadu točno u 5 sati HRZ je raketirao srpske centre veza i zapovjedna mjesta. Istodobno su artiljerijske snage topovima, haubicama i raketama napale prednju crtu i dubinu srpskih snaga. U rano jutro nakon početka operacije predsjednik Franjo Tuđman pozvao je hrvatske građane srpske nacionalnosti da predaju oružje te im jamčio da će biti amnestirani prema hrvatskim zakonima. One koji nisu sudjelovali u pobuni pozvao je da ostanu u svojim domovima i bez straha dočekaju Hrvatsku vojsku.

Svima je Knin, političko i vojno središte pobunjenih Srba, imao posebno značenje, pa su prema njemu krenule dvije gardijske brigade, 4. i 7. Specijalne snage na Velebitu, nakon jakog srpskog otpora, uspjele su zauzeti područja Dulibe - Tulove grede, što je omogućilo korištenje prometnice Obrovac - Mali Alan - Sveti Rok. Prvi dan Oluje za Hrvatsku vojsku bio je najkrvaviji od početka Domovinskog rata. U žestokim borbama probijanja prvih srpskih linija poginuo je 121 hrvatski branitelj.

DrUgi DAN

U rano jutro nakon početka operacije predsjednik Franjo Tuđman pozvao je hrvatske građane srpske nacionalnosti da predaju oružje

Tog dana predsjednik Franjo Tuđman imenovao je generala Ivana Čermaka zapovjednikom Zbornog mjesta Knin kako bi organizirao i uspostavio vlast u gradu. Krajina formalno više nije postojala. Istodobno s uspjesima hrvatskih snaga Srbi za odmazdu iz BiH raketiraju Županju, iz istočne Slavonije Osijek, Vinkovce i Nuštar, s Korduna Karlovac, a iz istočne Hercegovine dubrovačko primorje. No svi slave ulazak u Knin.

TrEĆi DAN

Drugog dana Oluje, 5. kolovoza, došlo je do prve smjene kadra koji je vodio operaciju. Nakon velikog pada morala prvog dana, uzrokovanog pogibijom pukovnika Predraga Matanovića, zapovjednika 2. bojne Gromova, i Stjepana Grgca - zapovjednika 57. brigade, Franjo Tuđman postavio je Petra Stipetića za glavnog zapovjednika na Banovini da upravlja snagama ZP-ova Bjelovar i Zagreb. Istog dana u večernjim satima general Stipetić reorganizira postrojbe na bojištu i bilježi prve pozitivne rezultate. Oslobođena je Hrvatska Dubica i Hrvatska vojska je forsiranjem Une krenula prema Kostajnici. Na južnom području sve ide prema planu. Hrvatske postrojbe napreduju prema glavnom cilju - Kninu. Pume nisu nailazile na značajniji otpor. Oko 10 sati ostvaren je najveličanstveniji uspjeh Oluje - hrvatske snage ušle su u Knin. To je značilo simbolično kraj srpske paradržave. U Knin su prvo ušli tenkovi 7. gardijske, potom i pješaštvo 7. te dio 4. gardijske. Oko 10.40 sati na kninskoj tvrđavi napokon se zavijorila hrvatska zastava.

Napkon sloboda. Pozdrav dvojice ratnika. Stisak ruke, osmijeh i olakšanje...

Napokon se počinju oslobađati Banovina i mjesta u Lici, a srpska je vojska u potpunom rasulu i bježi u BiH. Hrvatski vojnici kreću u čišćenje oslobođenih terena. U jutarnjim satima 6. kolovoza napokon je oslobođena Petrinja s okolnim selima, a to je omogućilo prodor smjerom Kostajnica - Dvor te Petrinja - Glina - Dvor. Glavnina Kordunskoga korpusa s oko 35.000 civila ostala je okružena na širem području Topuskog, a zapovjedništvo korpusa tražilo je zaštitu od snaga UNCRO-a. Glavni stožer HV-a namjeravao je poslati 9. gardijsku brigadu, no napad je zaustavljen jer je vladalo mišljenje da je predaja srpskih snaga gotova stvar. Hrvatske snage bile su spremne na pregovore samo u slučaju bezuvjetne predaje.

ČETVrTi DAN

Zapovjednik kordunskoga korpusa, pukovnik

Čedo Bulat, potpisao je 8. 8. predaju korpusa i naoružanja general pukovniku Petru Stipetiću

Oslobođeni su Vojnić, Turanj, Tušilović i Topusko. Na cijelom ZP-u tijek operacija odvijao se drukčije i dulje od ostalih bojišta. Na ličkom bojištu 1. gardijska izbija pred Rakovicu, a na području Drežnik Grada i Vaganca spaja se s 5. korpusom Armije BiH. Većina snaga ZP-a Gospić izbija na granicu s BiH. Deveta gardijska brigada nakon što je zauzela Bunić nastavila je napad preko Svračkova Sela prema Udbini, u koju je ušla ujutro 7. kolovoza. Nakon toga snage nastavljaju napredovanje na više pravaca prema Donjem Lapcu, prema kojem su već napredovale snage specijalne policije. One su oslobodile selo Mazin i nastavile prema Donjem Lapcu, u koji su ušle 8. kolovoza, a istog je dana zapovjednik 21. kordunskoga korpusa, pukovnik Čedo Bulat, potpisao predaju korpusa i naoružanja general pukovniku Petru Stipetiću.

Tuđman je imenovao generala Čermaka zapovjednikom

OPERACIJA ZA UDŽBENIKE OLUJA JE, UZ OPERACIJU BLJESAK, KLJUČNA AKCIJA KOJA JE DOVELA DO KRAJA DOMOVINSKOG RATA

Taj 5. kolovoza jest i Dan pobjede hrvatskog naroda u cjelini – i ne samo u ‘Oluji’. Na svakoj bi kući trebala biti zastava, i svatko bi trebao osjetiti to pobjedničko raspoloženje...

general Petar Stipetić

➤ RATNICA VELIKOG SRCA

ČUVAJMO ONO ŠTO JE KRVLJU STVARANO...

Gledaš lica svojih prijatelja i pitaš se: ‘Bože moj, je li to zadnji put?’, prisjeća

se Marija Mandac, pripadnica 4. gardijske brigade

Znali smo da se nešto veliko sprema. “Ja sam s dijelom postrojbe bila s bosanske strane terena, u podnožju”, govori Marija Mandac, pripadnica IV. gardijske brigade i nastavlja: “Tu noć pred Oluju, za koju nitko u tom trenutku nije znao kako će biti oluja nad svim olujama, nitko od nas nije spavao jer je zapovijed bila da se zorom krene prema Kninu. Gledaš lica svojih prijatelja i pitaš se: ‘Bože moj, je li to zadnji put?’. Posebni su to trenuci koji te ni danas ne mogu ostaviti ravnodušnim. Smrti smo gledali svaki dan u oči, ona i mi, i samo jedan cilj, sloboda jedine nam domovine Hrvatske. Pozdravljali smo se kao da nam je posljednji put, a nadali se kako ćemo se svi skupa opet naći u slobodnom kraljevskom gradu Kninu”.

Marija tu zastaje, suza joj zaiskri u oku jer ni danas se ova hrabra ratnica ne može suzdržati, živa je rana na njezinu srcu i križ koji i danas nosi. Marija je imala brata Antu. Mlad i naočit, otac troje djece, od kojih su blizanke te davne 1992. imale tek dvije godine kad se tog jutra spremao na teren.

“Uhvatile su mu se oko nogu kao da su nešto zlokobno slutile i nisu ga puštale, ali on je, uz čvrsti zagrljaj i poljubac, unatoč onom iskrenom dječjem vapaju:

‘Tata ne ide’, mahnuo i otišao te se nikad više se nije vratio. Vodio se kao nestali na Kupresu, a onda je stigla tužna vijest poslije godinu dana da je i on jedan od 49 pronađenih ubijenih hrvatskih branitelja”, zastaje Marija, suze prekrivaju lice ratnice, glas podrhtava: “Na patologiji u KB-u Split došla sam na identificiranje posmrtnih ostataka. Svi su mi govorili kako je bolje ostati tu gdje jesam i pamtiti brata onakvog kakvog sam ga znala. Nisam ih poslušala, otišla sam vidjeti što su mi ostavili zlotvori. I danas mi je u nosnicama taj miris, miris smrti, te crne vreće... Teško je i danas, znam se u

Kad smo zorom krenuli

s Dinare, više ništa nije bilo važno, samo jedno: izvršiti zapovijed koju smo

dobili i sa 7. gardijskom ući u Knin

snu buditi, vidim te slike i, vjerujte mi, nije lako”. Marija ni tad nije odustala. Bila je još odlučnija i s ponosom nosila crvenu beretku s puškom na ramenu. Na trenutak se ova Sinjanka vraća u mislima na početak devedesetih. Njezina obiteljska kuća nalazi se u neposrednoj blizini vojarne u Sinju. Baš u njezinoj kući nalazila se radio stanica s koje se moglo saznati mnogo “zanimljivih podataka” i planova koje je tadašnja JNA pripremala. “U nekoliko navrata su pokušali u gluho doba noći, jer su znali kako je radio stanica u našoj kući, provaliti u našu kuću. I uvijek su nastojali to uraditi kad su znali da smo brat, otac i ja u kući. Trebala je to biti ‘likvidacija’ cijele obitelji. Kad su znali da brat nije u kući, nisu pokušavali. Sjećam se jedne noći kad su pokušali ući u moju kuću kroz prozor moje sobe koja je u prizemlju, a baš u mojoj sobi je bila radio stanica. Otvaranje škura, muška ruka na prozoru u maslinastoj uniformi. Kad je shvatio da smo ga vidjeli, pobjegao je niz ulicu prema vojarni. Tko zna što bi bilo s nama da vojarna nije te godine ‘pala’ u naše ruke”. Marija je obišla mnoge terene i bojišnice, kući se nije vraćala po nekoliko mjeseci. Bilo je tako i te 1995., pred Oluju, kad je s postrojbom još u proljeće otišla na bosansku bojišnicu. Kući je navratila tek jednom, kad je po zadatku trebala u Divulje. Prolazila je pored obiteljske kuće, javila se roditeljima i nastavila dalje.

“Kad se zorom krenulo s Dinare, više ništa nije bilo važno samo jedno, izvršiti zapovijed koju smo dobili i sa VII. gardijskom ući u Knin. Tu noć nitko nije spavao, sve je bilo spremno. Tu noć od uzbuđenja nitko nije mogao ni zalogaja staviti u usta. Svi smo bili budni, čekao se znak zapovjednika za pokret. Naše prve udarne snage krenule su u sam osvit zore s Dinare preko Crvene zemlje. Dio naših snaga bio je u podnožju i nije krenuo s prvim snagama. S obzirom na to kako je zapovjednik Krstičević

znao cijelu moju situaciju, njegova zapovijed je bila da ne idem u prvom udarnom valu. Sjećam se njegovih riječi i danas: ‘Čuvajte mi Maru kao zjenicu oka, jer tko bi došao njezinim roditeljima na oči da se i njoj nešto dogodi’. Takav je bio i prema ostalim pripadnicima kojima je već netko od njihovih najmilijih dao život za domovinu. Nosila nas je neka čudna snaga, neki zanos. One koji su krenuli prvi ispratili smo i čvrsto obećali jedni drugima kako ćemo se ponovno zagrliti u oslobođenom Kninu. Mi smo krenuli nekoliko sati poslije njih iz nizinskog dijela Bosne i u Kninu smo bili u ranim podnevnim satima. Kad sam ušla u Knin, prvo što sam uradila je da sam tražila gdje ima crkva. Ugledala sam porušenu crkvu sv. Ante, ušla u unutrašnjost i pomolila se. Zahvalila sam Bogu jer sam živa. Zahvalila sam za svaki život hrvatskog branitelja i sjetila se brata Ante jer znam koliko bi se on tom trenutku radovao i bio ponosan”, govori Marija i nastavlja: “Pušku sam ostavila na ulazu u crkvu prijatelju da je čuva, jer premda je bila porušena, crkva je, a u crkvu se oružje ne unosi. Na ulicama su bili branitelji, slavilo se i plakalo u zanosu, radovali smo se. Pitali smo jedni za druge, pokušavali saznati jesu li svi branitelji živi, radovali smo se i u istom trenutku sjećali svih branitelja koji su poginuli i koji nisu više s nama, a toliko su se veselili ovom danu. Nikakve odmazde niti ubijanja srpskih civila, kako to neki danas znaju reći, nije bilo. To su laži. Kad smo došli u vojarnu, tu su bili srpski civili. Moj suborac koji je bio s njima zamolio me da ostanem dok on otiđe nešto pojesti. Puška je ostala otkočena. Kad je zapovjedniku rekao tko je ostao uz civile, nijemu bilo svejedno jer je znao za mojega brata i bilo ga je strah kako ću reagirati. Kako bih reagirala, oni su civili, a mi nikad nismo ubijali civile. Jedno su borbe, a drugo je bila ta situacija kad imaš ispred sebe ljude bez puške u ruci. Pronalazili smo ih napuštene i ostavljene od svojih najbližih po selima i predavali Unproforu koji nije zalazio po selima, već je na ulici preuzimao srpske civile koje smo mi pronalazili. I nismo ih ubijali ni mučili. Kad si u borbi i kad se puca, onda i ti pucaš. To je borba više puta prsa u prsa, ili će on tebe ili ti njega, ali ovo je nešto drugo. Nikome ni dlaka s glave nije pala”. Marija se, kao ni ostale žene u postrojbi, nije bojala najtežih zadataka. Kao pripadnica saniteta pamti slike ranjenih prijatelja, a mnogima je sklopila oči posljednji put. “U postrojbi su nas žene posebno pazili i poštovali. Bez obzira na to što smo imale pušku na ramenu kao i oni, uvijek su na nas gledali zaštitnički, zvali su me sestro, jer su me voljeli kao svoju rođenu sestru. I onda kad vidiš prijatelja, ranjenog, kad mu pridržavaš glavu, a on ti pokušava nešto reći, ali riječi ne idu. Vidiš kraj, a daješ nadu”, u grču govori Marija kao da zna kad treba podvući crtu i stati jer i sad su slike žive. Smiješkom razbija neku težinu koja se zrakom može rezati. Pokazuje fotografije s terena, na jednoj je pri ulasku u Knin, druga je u porušenoj crkvi sv. Ante u Kninu, a najmilija je srcu i danas ona gdje je majka Ana ljubi prije polaska na bojišnicu. Takvi se poljupci i danas pamte. Nakon oslobođenja Knina ostala je u Kninu, ali se tog 15. kolovoza, na blagdan Velike Gospe, zaštitnice viteškoga grada Sinja, vratila nakratko kući. Razloga je bilo puno, jedan od njih je i proslaviti rođendan koji pada na taj datum.

“Čuvajmo ovu slobodu, jer Hrvatska je znojem i krvlju naših branitelja natopljena. Mnogi su pali za ovo što mi danas uživamo. Istina se ne smije pogrešno interpretirati. Domovina se životima naših bojovnika stvarala. Drugi neka pričaju što hoće, samo je jedna istina”, za kraj će Marija drhtavoga glasa.

Snaga pobjede i zahvalnost temelj su naše budućnosti.

Hrabrost i žrtva svih branitelja, predanost djelatnika HEP-a i sloga hrvatskog naroda utkane su u slobodu i mir Domovine. Čestitamo Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.

Samo u slobodi, poštovanju i u ljubavi narodnoj niče i raste ono cvijeće, koje se zove sreća, veličina i slava naroda, tj. cijelog naroda, od seljaka do kralja

USPOMENE KOJE NE BLIJEDE

U TA ČETIRI DANA U TA DANA OLUJE SPAVAO SAM SAMO DVA SATA

Zvonko Kovačević (60) zvani

Kova prošao je mnoga ratišta, ali Oluju posebno pamti. Bili su to dani kad se osjećalo da se nešto veliko događa...

Piše: VEDRANA ŠUVAR BEKAVAC

Jubilarna 30. godišnjica veličanstvene vojno-redarstvene akcije Oluja i danas, unatoč odmaku od tri desetljeća, branitelje koji su sudjelovali u operacijama ne ostavlja ravnodušnima. Dok razgovaramo u viteškom gradu Sinju, Zvonko Kovačević zvani Kova lagano pije jutarnju kavu. Na početku se aktivno pridružio postrojbama HV-a, a nakon ustroja 4. gardijske brigade bio je u sastavu te elitne postrojbe. - U početku sam bio pripadnik samostalnog zrakoplovnog voda koji je bio u sastavu 4. gardijske brigade - govori Kova, kojeg za te dane provede-

smo po njegovom glasu znali da se nešto sprema smo po njegovom glasu znali da se sprema

ne u zrakoplovstvu vežu sjećanja na doslovno ponovno rađanje nakon pada aviona 1992. u kojem se nalazio. Jedini je preživio od šestorice branitelja koji su se u jednoj akciji nalazili u zrakoplovu koji se srušio.

- Ustrojem HRZ-a piloti iz tog voda otišli su u HRZ, a mi padobranci, diverzanti, raspoređeni smo u Brigadni diverzantski vod. Kasnije je taj vod prerastao u Izvidničku satniju, odlikaše, koji su na svim bojištima odradili masu zadataka. Ja nemam puno fotografija s terena jer malo tko je zalazio tamo gdje smo mi zalazili, a mi nismo imali kad fotografirati. Ulazili smo u međuprostore, na ničiju zemlju, u neprijateljsko područje, radili diverzije, dovodili zarobljenike, izvlačili naše poginule i ranjene. Malo je tko zalazio tamo gdje smo mi bili i od pješadije koja nas je pokrivala - govori Kova, koji na spomen legendarne Treće imotske bojne zastaje, a onda s ponosom nastavlja:

- S njima mi je bilo najteže, ali i najljepše. Kad bismo došli u zonu njihove odgovornosti, znali smo da se ondje puca, da je rat i da nema mira. Stvarno je bilo naporno. Mi bismo uzeli neki ključni objekt, čuke, raskrižja, oni bi nas podupirali i onda bi oni s glavninom svojih snaga napredovali dalje i rješavali kompletne sektore. Često smo odlukom zapovjednika intervenirali baš u njihovu području. Bili su to srčani ljudi, u koje možeš u svakom trenutku imati povjerenja. Nikad nam nije zafalilo municije, uniforme, vode, hrane, minobacača... kad su oni bili u našoj blizini. Priznaje kako neke stvari upravo sad iznosi prvi put. U ovim danima ne bi bilo pošteno ne sjetiti se po tko zna koji put onih koji su prvi unijeli trobojnicu u slobodni grad Knin. I dovoljno je bilo spomenuti ime Apač, Željko Karoglan, Imoćanin koji je tako malo za života želio govoriti o sebi i svojim ratnim pothvatima, ali zato ni nakon njegove smrti njegovi suborci ne zaboravljaju ime Apač.

- Apač je bio fajter, neustrašiv, ratnik koji je uvijek išao prvi tamo gdje je bilo najteže, bio je krajem rata zapovjednik izvidničke satnije. Sjećam se kako je s još jednim pripadnikom 4. gardijske udario na 40 četnika. Tad je bio i ranjen. Bilo je malo takvih kao što je bio Apač i ne smijemo ga zaboraviti, poglavito u ove dane kad slavimo veličanstvenu pobjedu. On i svi poginuli branitelji, kao i svi naši branitelji, zaslužni su što danas imamo slobodnu domovinu - govori s ponosom u glasu Kova.

Bilo je tako i te 1995., kad su nakon akcije Ljeto 95 trebali otići na odmor, krajem srpnja.

- Zapovjednik Damir Krstičević naglasio je da se nikamo ne udaljavamo, da budemo spremni, a mi smo po njegovom glasu znali da naš odmor neće dugo potrajati. Tako je i bilo, jer nakon samo tri dana pozvali su nas na prve crte bojišnice. Ja sam tad već bio dio zapovjedništva, član operativno-nastavnog odjela, ‘srca brigade’, u kojem su se planirale borbene koncentracije, karte, planovi, realizirale ideje zapovjednika za ostvarenje zadaće. Karte za Oluju bile su onakve kakve smo ih mi izrađivali. Na strateško-operativnoj razini nama su ih spuštali od zapovjedništva, onda smo ih mi razrađivali, a zapovjednik je potom detaljno pregledavao, prihvaćao ili tražio doradu. U tim trenucima karte su za vojsku bile najvažnije. Već 3. kolovoza bili smo raspoređeni na terenu, a 4. je počela akcija. Bili su to sati u kojima su se ratne karte radile i mijenjale brzinom munje. Noćima nismo spavali. Sjećam se u jednom trenutku zapovjednik Krstičević rekao je kako ne bi volio da mu ‘vojska iziđe iz karte’. Sve se brzo

Kova je ponosan na svoje suborce, koji su u nemogućim uvjetima uspjevali da sve oko njih funkcionira

odvijalo - prisjeća se Kova, ali sve je besprijekorno bilo organizirano.

Zapovjednik Krstičević imao je zapovjednički stav, znao je svakog svojeg vojnika. Bio je s njima na prvim crtama, nastavlja Kova.

- U tih četiri-pet dana spavao sam možda samo dva tri sata. To je bio takav ritam da se jednostavno nije moglo priuštiti sebi odmora. Špartali smo po terenu, te karte smo izvorno radili na terenu, a onda su se one množile izvan terena. Morali smo ih vraćati na teren i dijeliti, a to je teren koji je bio podložan i upadima diverzanata. Zapljena jedne karte od strane neprijatelja značila je velike gubitke brigadi, ali to se nije smjelo dogoditi. Nikad nisu zaplijenili naše karte - napominje Kova te dodaje kako se sve brzo događalo, poput prave oluje.

Kad su ušli, zatekli su starije stanovnike.

- Samo stari ljudi, koje su ostavili njihovi sinovi, djeca. Daleko je to od onih svih priča da je netko nekoga maltretirao, njih je uredno preuzimao Unprofor. Naši su pripadnici pomagali starijim ljudima. Nije njih HV držao ni u kakvom logoru nego su pod nadzorom Unprofora svi bili grupirani u Južnoj vojarni u Kninu. Mi smo bili organizirana vojska.

Za kraj je Kova posebno želio još jedanput istaknuti ulogu zapovjednika Krstičevića, koji se tih dana nije nalazio u zapovjedništvu nego na prvoj crti, s vojskom, i odatle davao zapovijedi.

- Mi u zapovjedništvu znali smo što on s prve crte traži i hoće od nas. Znali smo njegovu ideju i njegove zahtjeve. Zbog stručnosti i vojnog znanja s terena te pobjeda iz velikih vojno-redarstvenih akcija taj čovjek zasluženo je dobio čin generala i načelnika Glavnog stožera, ali sam siguran kako u onom zlatnom končiću na činu generala ima i naše zasluge, prvenstveno branitelja s prve crte bojišnice - zaključio je Kova.

Čestitamo

Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih

branitelja i 30. obljetnicu vojno-redarstvene operacije Oluja

Kad zarobljenik digne ruke u zrak, ma što god mislili o njemu, ma koliko ljuti bili na njega, ne ponižavajte ga. Postupajte s njime kao s čovjekom, zaštitite njegovu

ženu i djecu – jer time od sebe činite velikog ratnika i pravog pobjednika

Aladin je kroz život naučio da se sve događa s razlogom i da postoji rješenje za svaki problem, čak i onaj najteži

Aladin se s desetak prijatelja igrao na

➤ FOTOGRAFIJA IZ OLUJE KOJA JE OBIŠLA SVIJET

GODINAMA SAM SE PITAO TKO JE DJEČAK KOJEG SAM SNIMIO

Čekao sam susret s mladićem kojeg sam snimio u jednome mračnom razdoblju, u ratu, i kojeg nisam vidio 27 godina, kaže Belošević. A onda, točno na onome mjestu na kojem ga je prvi put ugledao te 1995., opet je stajao Aladin, već odrasli muškarac

Fotoreporter Pixsella Robert Belošević i danas se sa smiješkom prisjeća te ne tako daleke 2022. godine, kad se uputio u Bihać pronaći sasvim posebnog i nikad zaboravljenog prijatelja.

- Stiskao sam u rukama veliku uokvirenu crno-bijelu fotografiju i napeto iščekivao trenutak o kojem sam toliko dugo razmišljao. Čekao sam susret s mladićem kojeg sam snimio u mračnom razdoblju, u ratu, i kojeg nisam vidio 27 godina - kaže Belošević. I onda, točno na onome mjestu na kojem ga je prije punih 27 godina prvi put ugledao kako u pratnji oca Abdulaha nesigurno hoda na štakama, opet je stajao Aladin, već odrasli muškarac. - Bez obzira na prohujale godine, odmah sam znao da je to Aladin Hodžić (31), dječak s moje fotografije, koju sam kao ratni reporter snimio u Bihaću 1994. godine i koja je ubrzo obišla svijet - dodao je fotoreporter. Mladić je digao pogled, srdačno se nasmijao i krenuo prema Robertu i ekipi 24sata. - Roberte, pa drago mi je da sam te napokon upoznao. Imam osjećaj kao da te znam cijeli svoj život - iskreno je tad rekao Aladin smiješeći se svojoj uokvirenoj fotografiji koju mu je Belošević pružao.

Pažljivo se zagledao u nju, a glavom su mu, poput bljeskova, prolazile godine

života. Granatiranje, amputiranje noge, trauma zbog gubitka, navikavanje na protezu, ponovno hodanje, život i odrastanje u Italiji, supruga Adisa i kći Darija (4), niti vodilje njegova života.

Dok su polako hodali užurbanim bihaćkim trgom, nije bilo čovjeka koji se nije zagledao u crno-bijelu fotografiju dječaka na štakama koju je Aladin ponosno nosio sa sobom.

- Pa ova fotografija je obišla svijet - doviknuo je tad stariji muškarac, a njegov prijatelj potvrdio mu je da je se dobro sjeća.

Zastao je i Aladin, a čuvši da je on taj dječak s fotografije, muškarci su mu prišli i tapšali ga po ramenu postavljajući mu mnogobrojna pitanja.

- Sine, s ponosom je nosi, ta je fotografija bila na svim svjetskim naslovnicama. A i tebi svaka čast, fotografu, što si je snimio - kazala su, gotovo u glas, dva prijatelja te 2022. godine našim junacima Aladinu i Robertu. Plavokosi dječak kojem je granata 9. srpnja 1994. raznijela desnu nogu, izrastao je u prekrasnog mladog čovjeka koji se nije prepustio svom hendikepu. Živi u Bologni sa suprugom i kćeri, zaposlen je u komunalnom poduzeću, planinari, trči, ide u teretanu, živi intenzivnim životom i pozitivno gleda u budućnost.

Zamislite, nemate noge i odjednom hodate

Toga kobnog srpnja 1994. godine Aladin se s desetak prijatelja igrao na livadi blizu kuće u Ostrošcu. Ispaljena granata zafijukala je zrakom, a jedan od gelera oborio ga je na tlo, na kojem je, u lokvi krvi, vrištao od bola i straha. Dijelovi njegove desne noge ostali su razasuti po livadi, a rođak koji je živio u kući do njegove u naručju ga je odnio do obližnje ambulante. Vidjevši težinu ozljede, liječnici su ga hitno prebacili u bihaćku bolnicu.

- Jedan geler je prošao između ostale djece i pogodio me... Doktori su mom ocu predložili amputaciju noge. Objasnili su mi da bi je mogli spašavati, ali mišići i živci bili su potpuno sprženi i nikad ne bih mogao normalno hodati. Moj otac je pristao na amputaciju znajući da ću nakon rata dobiti protezu koja će mi omogućiti normalan život. Sjećam se da sam često gledao kroz hlače, tražio svoju nogu i pitao mamu gdje je nestala i kad će mi opet narasti moja draga noga - prisjetio se Aladin dok su šetali livadom na kojoj je stradao u ratnom vihoru. Iako mu je teško vraćati se u prošlost, želi pričati. Protivi se svakom ratu, protivi se stradavanju ljudi, posebno nevine djece.

normalno, bez štaka, ne trebate ničiju pomoć… ➤

- Još kao dječak bio sam uvjeren da je noga kao kosa, kako rastem

ja, rast će i ona. Kako je vrijeme odmicalo, bilo mi je jasno da od toga nema ništa. Shvatio sam da se mogu prepustiti ili boriti. I odlučio sam se boriti. Tijekom tog mučnog perioda upoznao sam divnu djevojčicu Sanju Aleksić, koja je također ostala bez noge u ratu. Među nama se stvorilo čvrsto prijateljstvo, a upoznali smo i dobrotvora Marca Becija, koji nam je u kolovozu 1995. osigurao papire da odemo u Italiju i oboje dobijemo proteze - otkrio je Aladin.

U Italiju je otputovao s ocem Abdulahom, a malo kasnije pridružile su im se majka Fata i sestra Azra.

- Kad sam dobio protezu, otvorio mi se posve novi svijet. Ja sam, zapravo, naučio hodati s protezom i ne sjećam se kako je hodati s obje noge. Dok su se druga djeca igrala i trčala, ja sam morao sjediti sa strane jer nisam imao nogu i nisam mogao trčkarati kao oni. I zato mi je proteza bila veliko olakšanje. Zamislite, nemate noge i odjednom hodate normalno, bez štaka, ne trebate ničiju pomoć... Koračaš nebu pod oblake! Imao sam osjećaj da bih stalno letio da se uvjerim da imam ponovno nogu. Nekih većih problema s protezom nikad nisam imao. Nekad mi je znala nažuljati nogu, ali žuljaju te i i nove cipele kad ih kupiš. Nikad se nisam žalio na ono što mi se dogodilo - priznaje Aladin, koji nikad od sebe nije radio žrtvu.

Od trenutka u kojem je odlučio boriti se i stvoriti suživot sa svojim hendikepom, ništa ga nije zaustavilo. Nije mu bio prepreka za posao, bio je prvi u raznim sportovima i nastavio normalan život. - Za mene nije bilo nemogućih misija ako je postojala jaka želja i još jači cilj. Volim ekstremne sportove i sve što je ludo. Nije mi problem pješačiti i 20 kilometara, probao sam bungee jumping, skakao padobranom, čak sam godinu dana trenirao MMA, po mom mišljenju jedan od najtežih i opasnijih sportova. Redovno idem u teretanu i proteza mi nikad nije stvarala probleme. Ali znala ih je stvoriti nekim ljudima. Primjerice, u teretanu je ušao mladić od 16 godina i, kad je shvatio da imam protezu, pitao me jesam li ostao bez noge u Drugom svjetskom ratu. Trener ga je za kaznu poslao da trči nekoliko velikih krugova oko teretane, a morao je odraditi i 100 marinaca (vježba koju čine sklek, čučanj i skok te koja je služila pri selekciji američkih vojnika, op. a.) - veselo govori Aladin, koji je kroz život naučio da se sve događa s razlogom i da postoji rješenje za svaki problem, čak i onaj najteži.

Život ga je nagradio prekrasnom suprugom Adisom, s kojom se vjenčao u

kolovozu 2016. godine. Rodom iz sela Stijena, nedaleko od njegova Ostrošca, Adisa je radila u frizerskom salonu u koji je Aladin ponekad dolazio šišati se. Lijepa crnka odmah mu je zapela za oko, a dolasci na šišanje postali su sve češći.

- Odmah sam vidio da je fina djevojka i sve smo se više upoznavali. Kako sam živio u Italiji, počeli smo se dopisivati i polako počeli vezu. Svaki mjesec vikendom sam dolazio da je vidim. Nakon deset mjeseci vjenčali smo se u Cazinu. Darija se rodila 2018. godine i zaista je predivna. Aktivno je dijete, sve shvaća i uživam provoditi vrijeme s njom. Budući da supruga nije mogla dobiti slobodno, sad smo u Bosnu došli samo Darija i ja. Doveo sam je kako bi provela više vremena sa svojom bakom, koju rijetko viđa, ali imamo problem, jer ne želi govoriti na bosanskom, samo talijanski, koji baka ne zna - kroz smijeh je rekao Aladin.

Belošević je sve vrijeme očarano slušao Aladina, njegovu priču o hrabrosti, upornosti i volji za životom. Čas se smiješio, čas su mu oči bile pune suza. Na kraju se i sam prisjetio tih teških ratnih dana i trenutka u kojem je snimio Aladina.

Taman sam zapalio cigaretu. Aparat je uvijek bio uz mene. U jednom trenutku ugledao sam plavokosog dječaka na štakama

- Snimio sam ga u Bihaću ispred zapovjednog stožera Armije BiH. Taman sam zapalio cigaretu. Aparat je uvijek bio uz mene. U jednom trenutku ugledao sam plavokosog dječaka na štakama. Nije imao desnu nogu i mislim da je kraj njega bio otac. Fotografiju jednostavno osjetiš. Iste sekunde sam uhvatio aparat i lupio nekoliko negativa... Ta fotografija je odmah otišla u AP, a oni su je distribuirali dalje. Završila je u Italiji, objavilo ju je nekoliko dnevnih novina. Mislio sam da je to to. No onda sam krajem 1995. godine dobio telefonski poziv i obavijest da mi je ta fotografija dječaka na štakama proglašena fotografijom godine u Italiji. Nagrada je bila 4000 njemačkih maraka. Kako su Talijani imali fond za djecu stradalu u Bosni i Hercegovini, a lik tog plavokosog dječaka bez desne noge nisam mogao zaboraviti, odrekao sam se novčane nagrade i dogovorio se da je uplatim u fond za djecu stradalu u BiH. Pokušao sam doći do tog dječaka više puta, no nisam uspio. Drago mi je da smo se nakon toliko godina ipak uspjeli upoznati jer nosim ga u mislima skoro 30 godina - rekao je Belošević.

“Kuća s rustikalnim šarmom i tradicijom”

U tišini netaknute prirode Gorskog Kotara, smještena na uzvisini i okružena šumskim prostranstvom, nalazi se bivša lovačka rezidencija, a danas lokacija s neiskorištenim, ali snažnim turističkim potencijalom.

Udobno namještena. Puna karaktera. Puna povijesti.

Lividraga 2, 51 304 Gerovo

40 km → Rijeka, Delnice

DUGOROČNI ZAKUP KOMPLEKSA

4.019 m2

poslovna zgrada 1 – 207 m2

poslovna zgrada 2 – 105 m2

gospodarska zgrada - 55 m2

dvorište – 3.619 m2

nadstrešnica – 33 m2

Oživite tradiciju – iskoristite priliku!

Javni natječaj za prikupljanje ponuda za davanje u zakup objekta biti će objavljen najkasnije do 10. kolovoza u glasilima „Narodne novine“ i „Poslovni dnevnik“. Rok za prijavu je 30 dana od dana objave Natječaja. Za detaljnije informacije javite se na: vlatka.doko@hrsume.hr 0991666708

www.hrsume.hr

Zdravo da si, domovino mila, Moja majko, zdravo, zdravo bila! Pozdravlja te vjeran sinak tvoj. Iza duga, teška putovanja Tvome licu on se opet klanja I pruža ti vrući cjelov svoj

Petar Preradović: Pozdrav domovini

➤ NAJLJEPŠA PRIČA DOMOVINSKOG RATA

POLJUBAC SIMBOL NADE, VJERE I LJUBAVI

Bio je kolovoz 1995. godine. Marijan se, sa slavnom 2. gardijskom brigadom Gromovima, vraćao kući, u svoj Sisak. Na cesti uz rijeku Kupu stajala je Ira

Cijeli rat sam izbjegavao kamere, a sad je naša fotografija obišla cijelu Hrvatsku, našalio se Marijan Horvat (62), čija je fotografija poljupca s njegovom tadašnjom djevojkom, a danas suprugom Irom (51) dirnula srca tisuća ljudi tijekom Domovinskog rata i godinama nakon njega. Riječ je o prizoru koji je u kolektivnoj memoriji naroda ostao upamćen kao jedna od najljepših i najemotivnijih fotografija Domovinskog rata. Njezin značaj ne leži samo u estetskoj ljepoti, već u sirovoj iskrenosti trenutka. Simbolu nade, vjere i ljubavi koja se nije dala pokolebati ni u najtežim vremenima. A upravo u tom trenutku, dok su njihove oči bile uprte jedno u drugo, Ira i Marijan nisu ni slutili da ih netko promatra kroz objektiv.

- Nismo znali da nas netko slika. Ma kakvi?! Bili smo toliko sretni, toliko ispunjeni što smo se napokon vidjeli nakon toliko vremena. Sve drugo je jednostavno nestalo. Kao da je cijeli svijet stao, a ostali smo samo nas dvoje - rekla je Ira prisjećajući se tog dana s osmijehom. Bio je kolovoz 1995. godine. Marijan se, sa slavnom 2. gardijskom brigadom Gromovima, vraćao kući, u svoj Sisak, iz oslobodilačke operacije Oluja. Na cesti uz rijeku Kupu stajala je Ira. Tad 21-godišnjakinja, srce joj je bilo ispunjeno strepnjom i nadom, a oči nisu prestajale gledati prema dolazećim vojnim kamionima.

- Nisam znala hoće li doći. Samo sam se nadala, molila da ga vidim. Da je među tim kamionima i on. Moja najveća ljubav - rekla je Ira. U pravom trenutku, na pravome mjestu, nalazila se tad i Lea Krivošić, mlada sisačka fotoreporterka Večernjeg lista. Njezin instinkt i fotografski talent ovjekovječili su prizor koji će

I dalje smo isti, obični. Ta slika nije nam neugodna. Dapače. Prikazuje ljubav u teškim vremenima

kasnije postati jedan od simbola ne samo ljubavi, već i povratka, sigurnosti i novoga početka.

- Čekala sam i gledala svaki kamion, pitala se hoće li biti u kojem od njih. Onda, odjednom, ugledala sam ga! Srce mi je stalo. Kamion nije smio stati, ali Marijan se nagnuo i poljubio me - prisjetila se Ira tog trenutka koji je za njih značio više od bilo čega.

Čekala sam i gledala svaki kamion, pitala se hoće li biti u kojem od njih. Onda, odjednom, ugledala sam ga!

Marijan objašnjava da je naredba bila jasna - nije bilo silaska s kamiona, kolona se morala nastaviti kretati prema vojarni. No srce ima svoje zakone, pa je učinio ono što je tad osjećao da moranagnuo se prema njoj, dotaknuo njezine usne i dugu plavu kosu. Taj poljubac, taj djelić sekunde, postao je vječnost. - Fotografija je nastala nedaleko od parka u Sisku, u povratku. Marijan je stigao kamionom, a ja sam ga ugledala. Gledala sam svaki kamion u koloni. Nisu smjeli stati, ali kad me vidio, samo se nagnuo i poljubio me. Nismo znali da nas netko slika. Danas mi je drago da je Lea uhvatila taj trenutak. Nažalost, pokojna je. Uvijek se sjetim i nje i tog trenutka kad prođem pored tog mjesta. Teško je ne sjetiti se - rekla je Ira. Fotografija je prvo objavljena u Večernjem listu, potom i u drugim novinama. Tako su Marijan i Ira, dvoje sasvim običnih ljudi, postali prepoznatljivi mnogima. No iza poznatog lica s fotografije i danas stoji skromna, čvrsta i tiha ljubav koja traje već gotovo tri desetljeća. Danas su u sretnom braku u Sisku, a najljepši plod njihove ljubavi je njihova kći Tea, ponos njihova zajedničkog puta.

- A i dalje smo isti, obični. Ta slika nije nam neugodna. Dapače. Prikazuje ljubav u teškim vremenima. U vezi smo bili dvije godine prije toga. Koliko nam je vrijeme dopuštalo, toliko smo se viđali. Evo, sad smo već gotovo 30 go-

dina zajedno. Sljedeće godine punimo okruglu godišnjicu. Kroz svašta smo prošli. Rat, potres, bolesti... Ali još smo tu. On je meni bio oslonac kad mi je bilo teško, a ja njemu kad je on bio bolestan. To je, vjerujem, razlog zašto smo još zajedno. Održavamo jedno drugo. Ne okrećemo leđa. I u dobru i u zlu. Nema duge ljubavi bez toga - rekla je Ira. - Znam biti težak, da. Ali tko nije? Svi znamo ponekad biti. Mi se ne smatramo posebnima. Takvi kakvi smo bili, takvi smo i ostali. To je ta slika, taj trenutak. I baš zato ima vrijednost. Naša kći naš je najveći ponos - nadovezao se Marijan. Kažu da se i danas na društvenim mrežama pojavljuje njihova fotografija. Ljudi ostavljaju komentare, dijele priču, mnogi su dirnuti - čak i ne znajući tko su ljudi na slici.

- Naravno, uvijek se nađe netko tko ima što loše reći. Ali većina vidi ono što je bitno, a to je ljubav. Ljubav usred rata. Ljubav koja je preživjela sve. Mural s tom slikom danas je nacrtan u Sisku. Netko si je dao truda, i to nam je drago. Nismo tražili pažnju. Izbjegavao sam kamere i na kraju je fotografija mene obišla Hrvatsku. Bolje biti poznat po tome, nego po nečemu lošem - zaključio je Marijan uz osmijeh.

➤SVE ZA DOMOVINU

HRVATSKA JE KRVARILA, NISMO DVOJILI

NI TRENA

Prvoj Albanskoj dragovoljačkoj brigadi pristupilo je gotovo 600 Albanaca, najvećim dijelom podrijetlom s Kosova. Brigada je formirana u rujnu 1991. i bila je sastavni dio 118. brigade Hrvatske vojske

Od 7800 Albanaca koji su, samo u Hrvatskoj, a na poziv tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana, prebjegli iz JNA ili koji su živjeli u Hrvatskoj, formirana je postrojba pod imenom Prva Albanska dragovoljačka brigada, kojoj je pristupilo gotovo 600 Albanaca, najvećim dijelom podrijetlom s Kosova. Brigada je formirana u rujnu 1991. i bila je sastavni dio 118. brigade Hrvatske vojske. Ona je po zapovijedi poslana na ličko ratište i tamo je ratovala od 13. listopada 1991. Uvedeni su u borbena djelovanja u napadu na Lički Osik te su tom prilikom poginuli Fadil Salihu i Samet Bogujevci, a ranjeno je devet članova brigade. Zbog sigurnosnih razloga, njezino postojanje je u početku bilo tajno, no njezini su članovi od listopada 1991. aktivno sudjelovali u borbama na bojištima u Lici i Kordunu. Prema Registru hrvatskih branitelja, u Hrvatskoj vojsci bila su ukupno 2832 pripadnika albanske nacionalne manjine, od toga 2471 dragovoljac, a 361 mobiliziran. Prema evidenciji Udruge Albanaca branitelja Hrvatske u Domovinskom ratu, poginulo je 87 pripadnika albanske nacionalne manjine, 304 ih je ranjeno, a 229 umirovljeno kao ratni vojni invalidi. Prvi poginuli hrvat-

ski branitelj albanske nacionalnosti bio je Anton Zeffi. Poginuo je 9. rujna 1991. u Hrvatskoj Kostajnici. Kako navode, ni jedan Albanac nije ratovao na strani Srbije, odnosno Jugoslavije. Jedan od najpoznatijih albanskih branitelja je Tom Kačinari. Rođen u Zagrebu, potomak je albanske obitelji iz Prizrena, a tijekom Domovinskog rata bio je zapovjednik Prve samostalne satnije u Podsusedu, koja je među prvima ustala u obranu domovine. Sudjelovao je u brojnim bitkama u Slavoniji, Banovini i Pokupskom. Pretrpio je više ranjavanja, a danas je ratni vojni invalid i predsjednik Zajednice udruga hrvatskih dragovoljaca. Sudjelovao je u akciji Oluja, gdje je bio i zapovjednik bojne.

- Bio sam jako strogi zapovjednik, jedan od primjera je da je vojska kojom sam zapovijedao išla na bojište bez cigareta i upaljača. Nije bilo paljenja cigareta po noći pa te snajper pogodi. I svi su slušali. Pripreme za Oluju bile su mjesecima. Mi smo bili na području Banovine, gdje smo se spremali na probijanje linija. Moram istaknuti da se na ovom području vodila najveća bitka. Ostatak teritorija su neprijatelji već napustili, dok su ovdje držali

Zbog sigurnosnih razloga, njezino postojanje je u početku bilo tajno, no njezini su članovi od listopada 1991. aktivno sudjelovali u borbama na bojištima u Lici i Kordunu ➤

položaje te je samim time, nažalost, bilo i najviše ubijenih - rekao nam je Kačinari. Dodao je kako je u Oluji ranjen, ali se nije htio povući. - Na Banovini, između Petrinje i državne granice kraj Bihaća, kraj sela Majdan, poginulo nam je šest ljudi, a jedan je nestao i ni danas se ništa ne zna o njemu. Bio sam ranjen i šest puta operiran. Prvi put sam ranjen na Pokupskom 1991., a drugi put na Pračnome, na ulasku prema Petrinji. Nakon zbrinjavanja rana odmah sam se vraćao na bojište - rekao je Kačinari. Sjećanja na Oluju, kaže nam, svježa su, ali smatra da je sve bilo riješeno prije. - To je bila samo kruna i potvrda da smo pobijedili u tom ratu. Ulazak u Knin bio je simboličan jer tamo otpora nije bilo. Kako sam rekao, ovdje na Banovini je bilo borbe, ali smo to uspjeli riješiti. I danas kažem da smo pobijedili jer smo imali lošeg neprijatelja. Oni su vojno djelovali prema točno utvrđenim šablonama, a mi smo išli na logiku i taktike - govori nam Kačinari i nastavlja: - Tako je bila situacija u Petrinji gdje je neprijateljski tenk dolazio do jedne pozicije s koje ih je gađao, a oni mu zbog udaljenosti nisu mogli ništa. I to je trajalo nekoliko dana. Onda smo jedne noći krenuli u akciju te smo prometni znak, odnosno tablu do koje je tenk dolazio i koji mu je bio orijentir za sigurnost, pomaknuli bliže. Sutradan smo ga uspješno eliminirali.

Najteže mu je bilo kad su njegovoj obitelji javili da je poginuo.

- U ratu su, osim mene, bili i moja dva brata. Neki ljudi su javili da sam umro, a tad sam već bio oženjen te sam imao kćer i dva sina. Svi mali, a supruga je strepila doma, kao i sad pokojna mama. Nikad nije govorila o svojem strahu za nas sinove iako su dok sam bio na bojišnici dolazile razne informacije: da sam zarobljen, da su me četnici zaklali... U njezinoj je ruci uvijek bila krunica i stalno je molila. Kad god sam došao, bilo to u četiri sata ujutro, ona je čekala s krunicom u ruci - prisjeća se Kačinari.

Tom Kačinari (s beretkom) sa suborcima na prvoj

Još jedan albanski heroj Domovinskog rata je Milaim Šukaj, umirovljeni pilot Hrvatske vojske.

- Na putu po gorivo u Divulje do mene je stigla velika vijest. Živo se sjećam, kao da je jučer bilo. Rekli su mi da su naše snage, 7. i 4. brigada, ušle u Knin. To je bio doista presretan trenutak za mene - rekao je Šukaj, koji je u ratu prebacivao vojne snage, oružje, nosio hranu i vodu, a najteže mu je bilo prevoziti ranjene suborce.

- Teško je bilo samim tim kad znaš da ideš po ranjene - jer prva je linija to. Nije se ništa stiglo sanirati. Bude i krvi i svega. To mi je bilo teško gledati. Na neki način sam došao vratiti dug svojim dragim prijateljima Hrvatima, makar kroz to da uložim svoje znanje kao pilot helikoptera. Ponosan sam što sam bio pripadnik Hrvatske vojske i opet bih to ponovio ako treba - rekao je Šukaj.

a mi smo išli na logiku i taktike

Narod koji ima vrijednosti, narod koji ima ideale, narod u kojem svaki čovjek vjeruje u svoju vrijednost, taj narod će sigurno pobjediti, ma kakav mu bio protivnik

filozof

➤ TAJNI DOKUMENTI

IDEJA O KRAJINI IDEJA POJAVILA SE JOŠ POJAVILA 1971. GODINE GODINE

U arhivi bivše Službe državne sigurnosti SRH postoji rijedak, a čini se dosad i potpuno nepoznati dokument: sasvim dobro uščuvani

Prijedlog o formiranju autonomne pokrajine Krajine u sastavu SR Hrvatske. Kuriozitet je da je napisan 1. svibnja 1971., u jeku pokušaja političke demokratizacije tadašnje Hrvatske

U arhivi bivše Službe državne sigurnosti SRH postoji rijedak, a čini se dosad i potpuno nepoznati dokument: sasvim dobro uščuvani Prijedlog o formiranju autonomne pokrajine Krajine u sastavu SR Hrvatske. Kuriozitet je da je napisan 1. svibnja 1971., u jeku pokušaja političke demokratizacije tadašnje Hrvatske, procesa koji je poznatiji kao Hrvatsko proljeće i koji je završio izrazitom državnom represijom te gušenjem demokratskih i nacionalnih reformi. Njegov autor(i) je nepoznat. U potpisu stoji Odbor za formiranje autonomne oblasti Krajine u sastavu Republike Hrvatske. Iako postoje neke indicije tko bi mogao biti autor. Spominje se partizanski general Rade Bulat, hrvatski Srbin koji je preminuo 2013. U arhivu, štoviše, nema ni papirnate kopije tog političkog pamfleta o potrebi ozbiljnog širenja političkih prava Srba u Hrvatskoj, već samo fotoelaborat - fotografije 13 stranica spomenutog dokumenta. Kad smo pitali neke od osoba upućenih u rad bivše službe zašto je to tako, dobili smo dva moguća objašnjenja: prvo, da se original negdje zametnuo, i drugo, da je pribavljen posebnim operativnim metodama rada UDBA-e. Prijedlog je upućen predsjedniku SFRJ (tad Josip Broz Tito), Saveznoj skupštini SFRJ u Beogradu, Saboru SR Hrvatske (na nekoliko mjesta u dokumentu doslovno stoji HrvaCke), Komisiji za ustavne promjene u Beogradu i, konačno, Skupštini SR Srbije. U uvodu se objašnjava zašto se uopće podnosi ovakav prijedlog: Sadašnje ustavne reforme pružaju mogućnost svim narodima i narodnostima da učestvuju u izgradnji svojega Ustava u cilju sigurnije, ravnopravne slobode i prava naših naroda. Suština je pak sljedeća: traži se, u sastavu Socijalističke Republike Hrvatske (piše Hrvacke), osnivanje - formiranje AUTONOMNA POKRAJINA ‘KRAJINA’ na teritoriju nekadašnje Vojne krajine.

Zatim se traži da se u novom Ustavu (misli se na tadašnji Ustav SFRJ koji je prolazio kroz ozbiljnu rekonstrukciju) odrede mjesto, uloga, prava, dužnosti i obaveze

U sastavu

Socijalističke Republike

Hrvatske (piše Hrvacke), predlaže se, osnivanjeformiranje

AUTONOMNA

POKRAJINA

‘KRAJINA’ na teritoriju nekadašnje

Vojne krajine

Tih godina Srbi u Hrvatskoj, uz asistenciju Beograda, počinju s kampanjom protiv hrvatskog partijskog establišmenta

novoformirane AUTONOMNE POKRAJINE u sastavu Republike Hrvatske, sa svim pravima i dužnostima kako to imaju autonomne pokrajine Kosovo i Vojvodina u sastavu Socijalističke Republike Srbije. Određen je i teritorij koji bi, prema prijedlogu autora, zapasala ta autonomna pokrajina Krajina: Slavonija, Banija, Kordun, Lika, Kninska krajina i dijelovi Dalmacije. Tamo gdje pretežno živi srpski živalj koji je, nastavlja se u dokumentu, uvijek bio kamen smutnje pojedinih vlada, partija i političara koji su se svađali preko leđa tog siromašnog naroda. Za razumijevanje prijedloga hrvatskih Srba potrebno je ukratko podsjetiti na politički i društveni trenutak u tadašnjoj SFRJ i Hrvatskoj početkom 70-ih godina prošlog stoljeća. Republička vlast u Zagrebu, od famozne X. sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske iz 1970., udaljavala se od jugoslavenskog unitarizma i centralizma. Počeo je i nacionalni preporod koji je činio nervoznim tvrdokorne komuniste, ali i samoga Tita. U početku takva je politika hrvatskih lidera Savke Dabčević Kučar i Mike Tripala dobila

snažnu i široku podršku. Pa čak i Tita. No otpori iz Beograda su jačali. Jedan od argumenata bio je da Hrvatska gradi nacionalnu državu. Istodobno, Srbi u Hrvatskoj, uz asistenciju Beograda, počinju s kampanjom protiv hrvatskog partijskog establišmenta. Kako se klatno počelo prebacivati na stranu unitarista i tvrdolinijaša, situacija se usložnjavala. U takvu je svrhu i lansiran “prijedlog” o osnivanju autonomne srpske pokrajine u Hrvatskoj. Veliki dio početka dokumenta izravni je obračun sa Savkom Dapčević Kučar, polemiziranje s njezinim tezama o dominaciji Srba u tadašnjoj federalnoj vojsci (u JNA je zaista bila dominantna srpska komponenta), policiji i tajnim službama (isto tako). Jedna od rečenica koja jasno ocrtava karakter ovoga dokumenta glasi: Poznata je činjenica da je revoluciju i tegobe rata (u Hrvatskoj, op. a) u najtežim danima rata podnio srpski živalj od 1941. do IX. 1943. do kapitulacije Italije i tek tada je počelo masovno mobilisanje hrvatskih masa u partizane... kad su Srbi ginuli na

Na gotovo istim stajalištima počela je i pobuna hrvatskih Srba 1991., točno dvadeset godina od pisanja ovoga pamfleta

frontovima Jugoslavije, onda nije bilo Savke Dapčević da upita te ratnike koje su nacionalnosti...

Ostale teze vrte se oko povijesnih falsifikata o tome kako su Hrvati u Drugom svjetskom ratu masovno podržavali NDH i Pavelića, kako se ta vremena vraćaju pokazivanjem divljih - ustaških grbova, uvođenjem u javni prostor ubojstva Stjepana Radića u dvorani beogradske Narodne skupštine, diskriminacijom Srba pri zapošljavanju, pjevanjem ustaških pjesama na trgovima i javnim mjestima, isticanjem politički nepoćudnih scena iz filma “Kad čuješ zvona”... Ma koliko takva argumentacija za stvaranje ustavnog okvira o autonomiji Srba u Hrvatskoj bila neozbiljna i redikulozna, nakane su bile sasvim ozbiljne i opasne za tadašnju Hrvatsku. Na gotovo istim stajalištima počela je i pobuna hrvatskih Srba 1991., točno dvadeset godina od pisanja ovoga pamfleta, koja je nakon nekoliko mjeseci, uz podršku Miloševića i odmetnute JNA, prerasla u agresiju i okupaciju istih onih područja sa srpskim stanovništvom za koja se tražila autonomija.

Slavit će naš narod svoju slobodu i izgradit će svoju Hrvatsku, za koju je, od Zvonimirovih vremena pa do danas, palo previše hrvatskih ljudi, za koju su prepatili mnogi hrvatski sinovi – u tamnicama i Venecije, i Beča, i Pešte, i Beograda... iz govora Franje Tuđmana u Kninu 1995.

➤

KONAČNI KRAJ KRAJINE

’NITKO OSIM NAS OSIM NAS NIJE VJEROVAO DA NIJE ĆEMO USPJETI’

Franjo Tuđman je 26.kolovoza vlakom slobode došao u slobodni kraljevski grad

GOVORPRVOGHRVATSKOG PREDSJEDNIKAUKNINU

HrvaticeiHrvati,dragahrvatska mladeži,hrvatskivojnici,dragi Kninjani,onolikokolikovasjeovdje ostaloikolikostesevratili,isvivaši gostikojisuseokupilidanas.Zaista, naovajdan–možemoprihvatitiovo štojerekaogeneralČermak–daga možemonazvatidanomzavršetka hrvatskogapovijesnogkriža.Obično sudionicipovijesnihdogađajainisu svjesnidalekosežnostizbivanjaukojimasudjeluju.Ovoštosmomidanas učinili,dovevšiovaj“Vlakslobode”iz Zagreba,glavnoggradasvihHrvata,u Knin,kraljevskihrvatskigrad,naputu zaSplituhrvatskuDalmaciju,postojbinuhrvatskedržavnosti–ovonije niizdalekatekotvaranježeljezničke pruge,ovonijetekoslobađanjeovih dosadaokupiranihpodručja.Ovoje stvaranjetemeljazasamostalnui nezavisnu,suverenuHrvatskudržavu –zabudućastoljeća. TakodugodoksubiliuKninu,dokje Kninbiopodokupacijom,takodugo budućnostHrvatskedržavenijebila sigurna,aod“Oluje”,odovihnaših dana–onajest.Nikadavišeinitkoje nećemoćiugroziti. ➤

Kninjebionesamoprijestolnica hrvatskogkraljaZvonimira,Kninjebio glavnigradKraljevineHrvatskeionda kadanismoimaliviševladaraizsvoje narodnekrvi,svedo1522.godine,dok ganisuosvojiliturskiosmanskiosvajači idokzajednosnjimanisudošliionikoji sudojučerbiliutomnašemhrvatskom Kninu.Alidanas,tojehrvatskiKnini nikadavišenemapovratkanaonošto jebilo–danamusredHrvatskešire rakkojijerazaraohrvatskonacionalno biće,kojinijedopuštaodahrvatski narodbudezaistasamsvojnasvome, daHrvatskabudejednomsposobnaza samostalanisuverenživotpodkapom nebeskomusvjetskojzajednicisuverenihnaroda.

Preostajenahrvatskimpovjesničarimadadanas,uslobodnojisuverenoj Hrvatskoj,objasnekakojetotajKnin postaojazbinačetničkogantihrvatstva. TajKninkojije,znači,kaoštorekoh,bio glavnigradHrvatskedo1522.godine –tajKninukojemje,usprkostomušto supravoslavnompučanstvudavanekojekakveolakšiceodturskihvremena,pa austrijskih,pamađarskih–pučanstvo semnožilo,aliipak,svedokrajaPrvog svjetskograta,uKninujebiladvostruka većinahrvatskogpučanstva.UvrijemeujedinjenjaHrvatskesaSrbijomu bivšujugoslavenskuzajednicu,uKninu je,premapopisupučanstvaiz1910. godine,bilo68%hrvatskogpučanstva, a32%srpskog,pravoslavnog. Asada,1991.godine,bilojesvega 14%hrvatskogpučanstvatu–usred hrvatskezemlje–a86%srpskog. Trebatćeispitatiiobjasnitiihrvatskim ljudimaisvijetuzaštojetoKninpostao četničkajazbinaizaštosu–nesamo napustiliKnin–negoondapovelisa sobomisveonoštojebilovezanoza velikosrpskuideju,zaidejupriključenja ovihhrvatskihkrajevailivelikosrpskoj Jugoslaviji,ilisamojVelikojSrbiji.Ne znatemoždavi,mnogimladi,dasu 1941.godine,kadsečitavabivša Jugoslavijaraspala,dasuuKninu–kninskiodvjetnikNikoLongoNovaković ipopMomčiloĐujić–sastavilipopisu imestosrpskihintelektualacaiuime stotinutisućaSrbaizahtijevali,nudili sefašističkojItalijidafašističkaItalija pripojiovukninskukrajinuiDalmaciju Italiji.Vineznateito,dasuovdjeiz Knina,kadasuhrvatskikomunisti,pai onisrpskikojisubiliukomunističkom pokretu,poveliantifašističkuborbu–da sutiKninjanikojesamspomenuo,tuu Otriću,11.kolovoza1941.,potpisali sporazumsTalijanimaprotivNezavisne DržaveHrvatske,asafašističkomItalijom–zaborbuprotivhrvatstva. Prematome,štojetobilopovijesnoda jeKninbiotakavužasantihrvatski,koji ihjedoveodotogadaidevedesetih započnuborbuprotivsamostalne,de-

mokratskeHrvatske–alievo,kojiihje doveoidotogadaneslavnonestanuiz Kninaiizovihkrajevakaodaihnikada nijenibilo. Alidabismotopostigli,dragahrvatska braćoisestre,moralismoujedinitirazjedinjenohrvatstvo,moralismoprikupitisvuhrvatskupamet,aodbacitisvu hrvatskuglupost.Moralismostvoriti svojuhrvatskuvojsku,svojuhrvatsku oružanusilu,skojomsmobilikadrida ihpobijedimoidasvijetuvjerimo,ida mudokažemodasmokadridasvoju zemljuočuvamoidanjomevladamo. OvdjeuKninustvaralisusvojusrpsku državu,dajeujedinesonimbosanskim SrbimaisaSrbijominjihovomJugoslavijom.OvdjeuKninugovorilisuda imajutrisrpskamora,ovdjeuKninu spremalisusezadugotrajnoratovanje, kovalisusvojenovce–aonda,pod snagomhrvatskevojske,podmudrošću našihodlukainašegvodstva–nestalo ihjezadva-tridana.

Kaoštorekoh,nisuimalivremenada pokupenisvojeprljavepare,devize,niti gaće.Većsamdanasrekaodanasjetaj pothvat“Oluje”iprijetogahrvatskog ljeta‘95.,tuubosanskomzaleđu,mnogokoštao–milijardukuna.Rekaosam, međutim,dasmozaplijeniliizarobili njihovonaoružanje,ratnutehnikuisve onoutvornicama,štojedvostruko vrednije.Ali,trebaspomenutiiovo–to oslobođenjeKninaisredišnjihhrvatskih krajeva,odavdepadopodZagreb–do Siska–28kilometaraodZagrebasu bili.

Tosmomoraliplatitiikrvlju.Utoj operacijiizgubilisuživoteoko200 hrvatskihljudi,ivišeodtisućuhrvatskih vojnikaicivilabilojeranjeno.Prema tome–nisusamobježali–pokušalisu pružatiotpor,injihjepoginuloviše negolitriputanašihljudi.Alitoje znakdaćemoznaticijenititoštosmo izvojevali,ipodcijenuhrvatskekrvi,i nikomvišenikadanećemodopustitida namugroziovunašuslobodu,ovunašu

Neka je vječna slava svim onim hrvatskim junacima i vitezovima koji su dali svoje živote za to da bi danas hrvatski barjak mogao biti na Zvonimirovoj tvrđavi

demokraciju,ovunašulijepuhrvatsku zemlju,ukojojmorabitimjestane samozasvehrvatskeljudeovdje–negoukojojmorajunaćisvojemjestoi svioniizgnaniHrvatiizHrvatske,koje samuGospićupozvaodasevraćaju. A,razumijese,odplodnihKotarapado svihovihkrajevakojesmooslobodili–imamjestazasvenašeljude.Islavitće našnarodtusvojusloboduiizgraditće tusvojuHrvatsku,zakojujepalo–od Zvonimirovihvremenapadodanas –previšehrvatskihljudi,zakojujeprepatilopremnogohrvatskihsinovaiu tamnicamaiVenecije,iBeča,iPešte,i Beograda.Iizsvetehrvatskepovijesti znalismoizvućipoukedabismodošli evodoovogdanašnjegdanaslobode, kojijezaistakrajnahrvatskikriž.Jer onoštonamjepreostalo–Vukovar, hrvatskisimbol,istočnaSlavonijai Baranja–tojenaistokuhrvatskezemlje.Hrvatskazemljajesadajača–ne samojača,negopotpunoučvršćenas oslobođenimKninomiovimsredišnjim hrvatskimkrajevima.Itajpreostatak osloboditćemo–akoBogda–uzpomoćmeđunarodnezajednicenamiran način,bezžrtava,aakotonećebiti moguće–ondasvojomsilom. Avas,dragahrvatskabraćoisestre, pozivamdasadaprionemonatoda tajKninoživizaista–daganaselimo, napučimo–inesamoKnin,negoi Benkovac,iObrovac,isvamjestado PlitvičkihjezeraidoSiska–čitavu Hrvatskumoramooživjeti,čitavu Hrvatskumoramopočetiizgrađivati –daonabudezemljanakojusemože ponositisvakiHrvat,kaoštotoveć danasmože,aliizemljabogatstvai srećesvihhrvatskihljudi. Nekajevječnaslavasvimonimhrvatskimjunacimaivitezovimakojisudali svoježivotezatodabidanashrvatski barjakmogaobitinaZvonimirovoj tvrđavi,dabiHrvatskamoglaimati sigurnubudućnost.Inekanamvječno živijedinanamHrvatska.

BRANITELJSKA POPULACIJA

PROMO

branitelji u Ljubovu nekoliko dana prije povratka kućama, kolovoz 1995. (Zbornik radova sa znanstveno-stručnog skupa “Kvarnerski otoci u Domovinskom ratu”, 2023., str. 241.)

Domovinski rat bio je rat za nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost Republike Hrvatske, ali i za hrvatski identitet. U skladu s time, smatra se jednom od temeljnih identitetskih odrednica suvremene hrvatske države, zbog čega su hrvatskibraniteljivrlobrzobiliutkaniidentitetdemokratske Hrvatske.

Hrvatski branitelj je osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. godine. Prema dostupnim podatcima, evidentirano je ukupno 497 113 hrvatskih branitelja Domovinskog rata iz borbenog sektora.

Braniteljska populacija počela se formirati već prije početka velikosrpske agresije na Hrvatsku, u ljeto 1990. godine, uoči oružane srpske pobune. Budući da Hrvatska u sklopu Jugoslavije nije imala zakonsku mogućnost osnivanja vojske u klasičnom smislu riječi, a s obzirom da je u svibnju 1990. godine Hrvatska razoružana, jezgra buduće hrvatske vojske – Zbor narodne garde (ZNG) s četiri djelatne brigade – formirala se pod nadležnošću Ministarstva unutarnjih poslova (MUP). Značajan broj branitelja bili su dragovoljci koji su na ratište otišli bez dostatne obuke, naoružanja i streljiva te potrebne vojne opreme, odjeće i obuće, a protiv višestruko jačeg napadača. Osim velikog broja branitelja, čije je jedino predratno vojno iskustvo uključivalo služenje obveznog vojnog roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA), u rat su se uključivali i profesionalni vojnici, poput bivših vojnika i oficira JNA te pripadnika Legije stranaca.

Pojam hrvatski branitelj ne odnosi se samo na Hrvate, nego na sve one koji su sudjelovali u obrani Hrvatske, bez obzira na nacionalnost. Među njima je bilo i hrvatskih građana srpske narodnosti, a koji su kao pripadnici hrvatskih vojnih snaga sudjelovali u obrani Hrvatske protiv velikosrpske agresije. Prema dostupnim relevantnim podatcima, u obrani Hrvatske sudjelovalo je otprilike 9000 osoba srpske narodnosti. Osim toga, Hrvatsku je branilo i oko 500 međunarodnih dragovoljaca (postoji mogućnost i da je ta brojka znatno viša) iz 35 različitih država, od kojih je vjerojatno najpoznatiji mladi branitelj iz Francuske, Jean-Michel Nicolier koji je sudjelovao u obrani Vukovara i pogubljen na Ovčari u studenome 1991. godine.

Završetkom rata 1995. godine krenula je obnova zemlje, povratak prognanika i izbjeglica te prilagodba branitelja mirnodopskim uvjetima. Izlazeći iz rata s izrazitom samosviješću o vlastitoj ulozi u procesu stvaranja i obrane Hrvatske te doprinosu njezinoj teritorijalnoj cjelovitosti, branitelji su se nakon rata suočili s nizom problema poput nezaposlenosti, i u skladu s time s egzistencijalnim poteškoćama, društvenom isključenosti, zdravstvenim problemima i invaliditetom. Tako je krajem rata oko 40 000 branitelja bilo nezaposleno. Kao najistaknutiji problem dijela braniteljske populacije je posttraumatski stresni poremećaj

(PTSP), na temelju kojeg je određeni broj branitelja dobio invalidski status. Zbog nemogućnosti nošenja s PTSP-om i problemima svakodnevnice, od 1991. do 2021. godine ukupno 3444 branitelja počinilo je samoubojstvo.

Državna skrb za hrvatske branitelje započela je već za vrijeme rata te se, između ostalog, odnosila na pravnu, ekonomsku i zdravstvenu pomoć, kako braniteljima, tako i članovima njihovih obitelji. Prvi Zakon o hrvatskim braniteljima donesen je krajem 1993. godine, a Ministarstvo hrvatskih branitelja osnovano je krajem 1997. godine.

Pažani na Ličkom bojištu, studeni 1994. - svibanj 1995. (“Kvarnerski otoci u Domovinskom ratu”, 2023., str. 375.)

Proces prilagodbe braniteljske populacije u tranzicijskom razdoblju pratila je čitava lepeza metoda kojima su nastojali očuvati sjećanje na Domovinski rat, ali i još preciznije definirati i oblikovati svoj identitet. Kao jedan od primjera nastajanje je velikog broja braniteljskih udruga koje su se počele osnivati tijekom rata. Tako je primjerice udruga Hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata Republike Hrvatske (HVIDRA RH) osnovana u travnju 1992. godine te je najveća krovna udruga koja okuplja ratne vojne invalide Domovinskog rata. Kroz braniteljske udruge, hrvatski branitelji su progovarali o vlastitom položaju u poslijeratnoj Hrvatskoj te iznosili probleme i poteškoće prilagodbe mirnodopskim uvjetima. Danas djeluje preko tisuću braniteljskih udruga u Republici Hrvatskoj koje i dalje aktivno obilježavaju sjećanje na Domovinski rat i progovaraju o problemima braniteljske populacije.

Svim građanima Republike Hrvatske, a posebno njenim braniteljima, čestitamo Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.

Pratite nas na snovi.eu

Hrvatska je vodila politički legitiman, pravedan i oslobodilački rat, a Oluja je bila vrhunski izvedena vojna operacija u kojoj smo oslobodili svoj teritorij.

Domovinu smo branili i oslobađali moralom, istinom i čestitošću hrvatskih branitelja, policajaca i vojnika. Danas je Hrvatska slobodna – i mi smo pobjednici general Mladen Markač

/

PRIPREMA NAPADA MATIJAŠ JE PRIPREMAO AKCIJE ODLAZEĆI U IZVIDNICE DUBOKO IZA

NEPRIJATELJSKIH LINIJA

General bojnik Andrija Matijaš Pauk bio je profesionalan vojnik, stručnjak za tenkove i oklopnu borbu te izvrstan sportaš u više disciplina.

Obrani Hrvatske priključio se odmah na početku Domovinskog rata, a sudjelovao je u svim akcijama 4. brigade, od borbe za Dubrovnik, preko bitaka na šibenskom i zadarskom području... - Bio je poštenjačina, volio je vojsku, a prema nama se odnosio kao prema svojoj djeci. Bio je ono što se kaže, prava vojničina. Vrlo strog, ali i osjećajan, iako te osjećaje nije pokazivao. Ali mi smo to znali, poznavali smo ga u dušu, kao i on nas - govore njegovi suborci napominjući da je upravo po njemu 4. brigada dobila ime Pauci.

Na početku Domovinskog rata pridružio se mnogim dragovoljcima u obrani Hrvatske, u čijim je redovima njegovo vojno znanje bilo itekako dobrodošlo. “Vatreno krštenje” doživio je na Banovini, a potom dolazi u 4. gardijsku brigadu, u kojoj je ostao do kraja. U akciji Maslenica bio je tri puta ranjen u istom danu. Sudjelovao je i u akcijama Zima 94, Skok 1 i Skok 2, a sa svojim je tenkistima ušao u Knin u akciji Oluja.

- Uvijek je prije akcije govorio: ‘Kad krenemo, gorit će nebo i zemlja’ - posvjedočili su njegovi suborci, koji su uz njega bili i kad je poginuo. Ovo je priča o njemu...

- Andriju sam upoznao početkom kolovoza 1991. godine u logoru 4. gardijske brigade Zbora narodne garde Resnik u Kaštelima, kad je prešao iz JNA u Hrvatsku vojsku. Na prvi pogled vidjelo se da je psihofizički spreman, bio je svestran sportaš, visok oko 180 cm, uspravne, čvrste i žilave građe u ranim 40-im godinama, dakle u najboljoj snazi - prisjeća se prvog susreta s Matijašem pukovnik Nediljko Grubišić te dodaje kako je Matijaš tad u logor ZNG-a došao sa suprugom Nadom.

Stigao je kao školovani tenkist, a pokazalo se da je riječ o najvećem stručnjaku za tenkove u Hrvatskoj vojsci. Poznavao je moć tenka i mogućnosti koje pruža u zaštiti pješaštva, posebno u napadačkim akcijama. Kad je Andrija stigao, u 4. gardijskoj brigadi nije bilo tenkova, pa je prebačen na Banovinu.

- Nakon nekog vremena rekao je zapovjedniku da bi išao u Dalmaciju braniti svoje ognjište, odakle potječe i gdje živi. Tako se vratio te se u listopadu 1991. priključio 4. gardijskoj brigadi - govori nam udovica Andrije Matijaša, njegova Nada.

Povjerena mu je dužnost da formira

➤LEGENDA S TENKOM

KAD GORITKRENEMO, ĆE NEBO

I ZEMLJA...

Andrija Matijaš je u akciji Maslenica bio tri puta ranjen u istom danu. Sudjelovao je i u akcijama Zima 94, Skok 1 i Skok 2, a sa svojim je tenkistima ušao u Knin tijekom akcije Oluja

tenkovsku satniju, ali budući da nije bilo tenkova, ta malobrojna satnija je djelovala kao pješačka. Prvi zadatak im je bio obrana područja oko Čepikuća.

- Kasnije se naše dvije postrojbe spajaju te nastaje Druga samostalna satnija te smo već idući dan upućeni na ratište, na Južno bojište. Bio je to početak travnja 1992. godine - priča pukovnik Grubišić.

- Kad je general Janko Bobetko govorio o njima, uvijek bi rekao kako bi granice Hrvatske znatno drukčije izgledale da nije bilo Matijaša i njegove satnije. Dolina Neretve, Dubrovnik i njegovo zaleđe te svi otoci do Crne Gore bili bi okupirani - naglašava Nada, koja je uz supruga bila kad je god to bilo moguće.

- Matijaš je u svojim izvidnicama išao duboko iza neprijateljskih linija, tako pripremajući akcije. Pješačili smo po noći, uvijek smo bili u pokretu, po teškom i gotovo neprohodnom terenu, kamenjaru. U ranim jutarnjim satima bismo iznenađivali neprijatelja i ostvarivali svoju zadaću, a time spriječili stradanje naših mladih ljudi - govori pukovnik Grubišić. Uskoro je u Ravnom zarobljen prvi neprijateljski tenk, koji je zatim postao dio 4. gardijske brigade.

- Andrija je s tim jednim tenkom obučio svoje momke, grupu od 25-30 dečkiju koji su od prvog dana bili s njim. Zatim su dobili još jedan tenk, koji je bio bolji, napredniji, a naposljetku i treći, najnoviji

- prisjeća se Nada. Stoga je Matijaš 1. lipnja 1992. godine

Stigao je kao školovani

oformio svoju samostalnu satniju. - Što je više tehnike bilo, to je Andrija bio sretniji. Sve su to bili tenkovi koje su zarobili od neprijatelja, Hrvatska u to vrijeme nije imala svoje, tek je tvrtka Đuro Đaković krenula u proizvodnju - prisjeća se Nada.

- Andrija je bio neustrašivi vođa, praktičan ratnik, predan da bi činio sve kako bi svoje vojnike zaštitio od pogibelji. Jedan se neobičan događaj zbio u listopadu 1992. godine na Južnom bojištu, u operaciji Vlaštica. Kako bi razbio strah od tenka kod svojih vojnika i uvjerio ih da to nije grobnica za vojnike nego da je tenk oružje velike paljbene moći, u vrijeme akcije Matijaš je vozio osobno vozilo ispred svojih tenkova. Na taj je način kod mladih tenkista razbio strah od oklopnog vozila s kojim su išli u akciju - prisjeća se Grubišić. Nakon Južnog bojišta, brigada se spremala za akciju Maslenica. Bilo je to jedno od prvih borbenih djelovanja u kojima se brigada nije branila nego je išla u napad.

- Andrija bi se obukao u čobanina pa bi ulazio u njihove redove, išao bi na izviđanje. Prikupili bi male motokultivatore, dogovorili bi da ih sve u isto vrijeme upale kako bi neprijatelji pomislili da stižu tenkovi. Popeo bi se na vrh bora da bi imao bolji pogled - govori nam Nada.

- Kad bi se vratio s bojišta, pitala bih ga boji li se, je li ga strah. Rekao bi mi:

tenkist, a pokazalo se da je riječ o najvećem stručnjaku za tenkove u Hrvatskoj vojsci ➤

‘Tko smo mi da se bojimo’…- dirnuto nam kaže Nada.

- Kad se pripremala akcija u zadarskom zaleđu, oko Islama Latinskog, bio je ispred tenkova. Dakle, on je išao prvi pješice, a tenkovi iza njega, eto kakav je čovjek bio. Sve je činio da ohrabri svoje momke - dodaje branitelj Ante. Tad je 4. gardijska brigada imala mnogo tenkova te su bili dobro pripremljeni za operaciju Maslenica.

- Tenkova je bilo dovoljno, borbeno djelovanje je bilo isplanirano savršeno, sve su odradili kako treba. Iz samostalne satnije rodila se Oklopno-mehanizirana bojna. Nagledao se tenkova u životu, ali kad je vidio svu tu silu i tehniku, rekao je svoju poznatu izreku ‘Kad krenemo, gorit će i nebo i zemlja’ - priča nam Nada. No uskoro, Andrija Matijaš tijekom operacije Maslenica, biva ranjen.

- Brigada je 19. siječnja počela akciju i odradila svoj posao, već su svi bili umorni. Došla je smjena, tenkisti iz 3. gardijske brigade. Njihovi obavještajci su to saznali pa je, dok je Andrija nove tenkiste uvodio u liniju 1. veljače 1993. godine, napravljen protunapad u kojem je Andrija ranjen - prisjeća se udovica Nada.

- Javio mi je jedan Andrijin vozač tenka, bio je ranjen tri puta u istom danu, nije htio u sanitet, pa je general Janko Bobetko zapovjedio da ga, ako je potrebno, uhite, samo da ga odvedu u bolnicu u Zadar. Molila sam liječnika da ga prebace u Split, što su i učinili - priča nam Nada. Kad je stigao u Split, uzeo je štake, obukao trenirku i otišao iz bolnice u Gajine, gdje su tad bili pripadnici 4. gardijske brigade.

- Svi su se iznenadili kad su ga ugledali, a ja ga nisam mogla spriječiti da ode tako ranjen. Imao je gelere u desnoj ruci, po nogama i leđima. Ti geleri su mu s vremena na vrijeme stvarali probleme, nekad bi iz čista mira pao na koljena, kao da bi mu otkazao živac. Ponekad bi imao problema s pucanjem, jer je bio dešnjak, pa bi mu prsti utrnuli i zatezali ga zbog gelera u ruci - govori Nada. Ipak, to ga nije spriječilo da s još više žara i života u sebi brani domovinu, a kako bi svoj posao obavljao što bolje, često je proučavao stare spise i smišljao nove taktike.

- Andrija je jako volio povijest, pa je, proučavajući stare ratne zapise, shvatio da je Knin uvijek napadan bočno i odozdo, ali nikad odozgo, s Dinare. Kad bi došao doma, skoro dvije godine prije Oluje, počeo je proučavati što bi se oko Knina moglo napraviti. Došao je do zaključka

Kad

Poznavao je moć tenka i mogućnosti koje pruža u zaštiti pješaštva

da niti s jedne strane neće moći ući u Knin osim s Dinare - prisjeća se Nada.

- Dugo su boravili na Dinari, pripremali se, počevši sa Zimom ‘94., da dođu do toga da imaju Knin na dlanu. Ivan Čikara dobio je zadatak prokopati put da se tenkovi mogu popeti na više od 1800 metara nadmorske visine, na Dinaru. Svašta je bilo, tenkovi bi zapeli u snijegu, izvlačili su se, ali su uspjeli, popeli su se do gore - s ponosom priča Nada o tom povijesnom trenutku.

- Tijekom akcije Zima ‘94 bilo je izuzetno teško, bilo je nevrijeme, snjegovi, mećave. Teren je bio neprohodan, a hladnoća je carovala. Zapovjednik brigade Krstičević prethodno je bio ranjen, pa je Matijaš vodio operaciju. Koliko je bio siguran u sebe, svoje mogućnosti, u svoje vojnike, stvorio je uigranu postrojbu. Sve je činio kako bi se uspješno odradila zadaća - govori pukovnik Grubišić.

- Andrija je u 4. gardijskoj brigadi stvorio takvo oklopništvo, tako ih je uvježbao i osposobio da nadaleko nije bilo spremnije postrojbe u Hrvatskoj vojsci. A on je bio uzor vojnicima, bio je izuzetan zapovjednik, imao je odlike istinskog vođe, bio je hrabar, odlučan, strpljiv i razborit, veliki ratnik. Matijaš je u svakoj akciji bio na čelu svoje postrojbe i zato su ga vojnici poštovali. Bio je miran i staložen, samozatajan, nikad nije dizao glas. Uvijek je bio požrtvovan i vjerodostojan - prisjeća se Grubišić.

- Neprijatelj nije mogao uopće očekivati da će se dogoditi napad s Dinare. Matijaš je s inženjerijom sa strane sela Crni Lug u vrlo kratkom roku probio put kroz Dinaru, popeli su se na vrh i izveli akciju. Neprijatelj je bio potpuno iznenađen. Nikad nitko nije tako visoko dovezao tenkove, bez ikakvog puta. Već tad se pričalo da je to izvedeno savršeno, iznenađujuće, nigdje ceste, nije se moglo ni od kuda doći. To je bila zima na 1995. godinu, priprema za Oluju - govori nam branitelj Ante. Nakon nekog vremena, kad je sve bilo spremno za ulazak u Knin, 4. kolovoza krenuo je napad.

- Većina hrvatskog naroda mislila je da je, nakon što je završila Oluja, rat gotov. Ali nije bio, pa su 4. listopada pozvali Andriju nazad na intervenciju, na Južni potez, jer je cilj bio otjerati Srbe što dalje od naših granica. To je bila zadnja operacija 4. gardijske brigade - s grčem u želucu priča Nada.

- Andrija me zadnji put s bojišta zvao u subotu, 7. listopada. Pričali smo dugo, nikad prije toliko nismo razgovarali, kao da je osjećao što će se dogoditi. Imali smo dogovor da ga mogu zvati samo u slučaju smrti ili neke izvanredne situacije, a da će on mene zvati kad bude mogao. Tijekom cijelog Domovinskog rata zvala sam ga samo dva puta - govori Nada. Tog dana, dva mjeseca nakon Oluje, kobnog 9. listopada na Južnom potezu, u selu Podrašnica pokraj Mrkonjić Grada, poginuo je Andrija Matijaš Pauk.

- Bio je na čelu svoje oklopne bojne i pješaštva koji su 9. listopada 1995. godine brzim i energičnim prodorom razbili dobro utvrđene neprijateljske položaje na brdovitom dijelu bojišta. U toj borbi između hrvatskih i neprijateljskih oklopnih snaga, od jednog metka iz strojnice s onesposobljenog neprijateljskog tenka, poginuo je legendarni zapovjednik Andrija Matijaš Pauk - priča nam pukovnik Grubišić.

- Poginuo je prilikom iskakanja sa zapovjednog vozila, od odbijenog metka iznad desnog uha - objašnjava Grubišić. Iako je prošlo 30 godina, tog se dana još jasno sjeća Nada.

- Navečer mi je netko pokucao na vrata. Mislila sam da je susjed, koji je također bio u 4. gardijskoj, da mi je kao i inače došao javiti novosti. Ali kad sam otvorila vrata i ugledala 20 ljudi ispred, ostala sam bez riječi - govori nam Nada.

Andrija je s tim jednim tenkom obučio svoje momke, grupu od 2530 dečkiju koji su od prvog dana bili s njim

- Srbi su ostali zatečeni, nisu shvatili što im se sprema, toliko da im je kava još bila topla u kancelarijama gdje je bio Milan Martić - priča Nada ono što joj je u to vrijeme pripovjedio suprug Andrija.

- Stalo mu je do toga da operacija bude sa što manje žrtava i što manje materijalne štete. Uvijek je govorio kako su se ljudi cijeli svoj život mučili i odricali da sagrade kuću, pa je pazio da razaranja budu minimalna - govori Nada.

Kad je završila Oluja, Matijaš je 25. kolovoza predao papire za mirovinu.

bi se vratio s bojišta, pitala bih

- Jedan od vojnika me zagrlio i rekao: ‘Andrija je stradao’. Ja ga pitam: ‘Kako stradao?’. Tri puta sam ponovila pitanje, a on je šutio, nije to mogao izreći. Onda sam shvatila i onesvijestila se - kroz suze priča Nada te dodaje kako vrijeme ne liječi rane nego se čovjek nauči živjeti sam s tugom i boli.

Ipak, sretna je i počašćena što je elitna 4. gardijska brigada, nakon smrti Matijaša, po njemu nazvana Pauci. Mnoge ulice, trgovi, vojarne, ustanove, kulturne i sportske udruge, kao i Časnička škola na Hrvatskom vojnom učilištu u Zagrebu, nose ime Andrije Matijaša Pauka. - 4. gardijska brigada mu je značila sve. General Gotovina mu je jednom prilikom rekao da je prerastao okvire postrojbe kojoj je pripadao. Andrija mu je na to odgovorio kako previše voli svoju 4. da

bi iz nje otišao. Nažalost, otišao je na ovakav način, ali ipak u svojoj voljenoj 4. - govori Nada.

- Andrija je bio lokomotiva 4. gardijske brigade, bio je među najstarijima i bio je školovani vojnik, pa su mu uvijek povjeravali najteže zadatke. Uvijek je bio na prvoj crti obrane, na glavnom i udarnom pravcu. Upravo zato je bio prava lokomotiva 4. gardijske, uvijek ih je predvodio, vukao i znanjem, i domoljubljem, i ljubavlju koju je davao svojim dečkima - priča nam Nada.

- Bio je divna osoba, prije svega čovjek, odličan muž, barba, stric. Bio je jako zabavan i bio je frajer, iako se to na njemu ne bi reklo. Tko ga je upoznao, nije mogao da ga ne zavoli. Imao je grube muške crte lica, slomljeni nos kao boksač jer je pao s konja, te brkove koji su mu davali strogoću. Ali čim bi se nasmijao, nasmijale bi mu se i oči, pa bi se otkrio njegov pravi karakter. Malo je govorio, ali smo se uvijek savršeno razumjeli, dovoljan je bio pogledpuna emocija priča Nada.

- Nije mi čudno da je Andrija toliko volio pripadnike 4. gardijske brigade. Ja često njegove suborce pitam znaju li koliko ih je Matijaš volio. Oni mi uvijek odgovore da znaju jer bi on tu ljubav i privrženost pokazao. Htio je u njih usaditi pravednost, sve ono dobro što čini hrvatskog čovjekadodaje Nada.

I kad nije bio na terenu, brinuo se o svojim ljudima te obiteljima stradalih. - Kad bi došao kući, Andrija je slobodno vrijeme provodio u bolnici, posjećivao bi ranjene suborce, a skupa smo išli u posjet obiteljima poginulih branitelja. Uvijek je govorio kako ženama branitelja treba dignuti spomenik jer da je lakše njima na bojištu nego ženama kod kuće čekati vijesti - prisjeća se Nada. Da se Matijaš nikad nije odmarao, rekao je i pukovnik Grubišić. - I to malo vremena koje smo imali za odmor, on je koristio za traženje opreme, jer smo na početku rata bili oskudno naoružani. Time je povećavao borbenu moć naše postrojbe, što nas je činilo spremnijima i sigurnijima u daljnjim borbenim djelovanjima, a time je sprečavao stradanje naših ljudi - zaključio je Grubišić. I zato je ostala ta rečenica, poput zavjeta:

- Kad krenemo, gorit će i nebo i zemlja.

Odlučio je na Dinaru dovesti tenkove i tako u potpnosti zbuniti neprijatelja

Ljubiti istinu, činiti dobro, vršiti pravednost, zakoni su Božjega svijeta u kojem nema mjesta Zmaju. A mi hoćemo takav svijet, svijet mira i slobode! Za takav mir mi molimo. Bog neka pobijedi Zmaja u svakoj duši i savjesti da ljudi budu ljudi mira a ne rata!

kardinal Franjo Kuharić

KAKO SE GRADILA VOJSKA: OD RATNE IMPROVIZACIJE DO MODERNE NATO SILE

Mimohod je poslao poruku generacijama koje dolaze: Hrvatska ne zaboravlja. Ne zaboravlja Oluju ni one koji su pali...

Svečani vojni mimohod održan u Zagrebu povodom 30. obljetnice Oluje pokazao je ne samo snagu i ponos, već i jasan kontinuitet – od slavne pobjede u Domovinskom ratu do današnje profesionalne i tehnološki osuvremenjene Hrvatske vojske. Vojska koja je nastala iz naroda, stasala u rovovima i improviziranim uvjetima, pobjednički završila Domovinski rat i oslobodila hrvatski teritorij, danas je respektabilna vojna sila koja djeluje po najvišim standardima Saveza kojemu pripadamoNATO-u.

U samo tri desetljeća Hrvatska vojska prošla je golemu transformaciju. Od tenkova sastavljenih od dijelova starih vozila i topova vučenih civilnim kamionima, do moćnih haubica PzH 2000, oklopnjaka Patria, sofisticiranih protuzračnih sustava i borbenih aviona Rafale - mimohod je pokazao da se Hrvatska vojska ne razvija samo kao čuvar nacionalne sigurnosti, nego i kao važan međunarodni partner u misijama mira i stabilnosti. To je vojska koja ne zaboravlja svoje korijene. Svaki prelet, svaki korak i svaki pozdrav bio je podsjetnik na žrtvu i hrabrost onih koji su 1991. uzeli pušku u ruke kako bi obranili domovinu. No istovremeno, to je vojska budućnosti - moderna, uvježbana, integrirana u euroatlantske obrambene strukture, s jasnom vizijom i sposobnošću odgovora na nove sigurnosne izazove. Mimohod je bio više od parade - bio je prikaz puta kojim je Hrvatska vojska prošla, potvrda da sloboda nije samo izborena, nego se i čuva. Na čvrstim temeljima Domovinskog rata, Hrvatska danas stoji uspravno i spremno - s vojskom koja je i simbol prošlosti i jamstvo budućnosti. Naročitu simboliku nosila je i činjenica da je u mimohodu sudjelovalo i mnogo mladih pripadnika Oružanih snaga, polaznika vojnih škola i kadeta - nova generacija profesionalaca koja nije stasala u ratu, ali je odrasla s dubokim poštovanjem prema njegovim vrijednostima. Oni su jamac da će znanje, iskustvo i čast hrvatskog vojnika biti prenošeni dalje, u mirnodopskoj službi domovini. Uz njih, rame uz rame, stupali su i veterani - oni koji su stvarali ovu vojsku u najtežim danima, kad su improvizacija, snalažljivost i domoljublje bili jedino na što se moglo osloniti. Danas, ta vojska ima jasnu hijerarhiju, visoku razinu interoperabilnosti, moderne sustave zapovijedanja i međunarodne obveze koje ispunjava s profesionalnošću koja joj donosi ugled u svijetu.

Mimohod je, naposljetku, poslao i poruku generacijama koje dolaze: Hrvatska ne zaboravlja. Ne zaboravlja Oluju, ne zaboravlja one koji su pali, ali ni one koji i danas čuvaju sve ono što je tad obranjeno. I dok su nebom nad Zagrebom tutnjali Rafalei, a grad gorio od emocija, činilo se da cijela nacija diše kao jedno - s ponosom zbog onoga što smo bili i sigurnošću u ono što jesmo.

➤ ZA HRVATSKU KAO JEDAN

POSTROJBE KOJE SU SUDJELOVALE U OPERACIJI OLUJA

Unatoč ratnom vremenu, Hrvatska vojska je u četiri godine stasala u modernu vojsku koja je spremna ispuniti i najzahtjevnije obrambene zadaće

ZBORNO PODRUČJE BJELOVAR:

121. domobranska pukovnija Nova Gradiška, 125. domobranska pukovnija Novska, 52. domobranska pukovnija Daruvar, 24. domobranska pukovnija Varaždin (dio), 202. topničko-raketna brigada protuzračne obrane Zagreb (dio), 18. topnički divizijun Varaždin, 34. inženjerijska bojna Čakovec, 69. satnija Vojne policije Bjelovar, 265. izvidničko-diverzantska satnija Bjelovar, 505. mješovita satnija atomsko-biološko-kemijske obrane.

ZBORNO PODRUČJE ZAGREB:

2. gardijska brigada Sisak, 57. brigada Sisak, 101. brigada Zagreb, 102. brigada Novi Zagreb, 103. brigada Krapina, 145. brigada Dubrava, 148. brigada Zagreb - Trnje (dio), 149. brigada Zagreb - Trešnjevka (dio), 151. brigada Samobor, 153. brigada Velika Gorica, 202. PZO topničko-raketna brigada protuzračne obrane Zagreb (glavnina), 15. protuoklopna topničko-raketna brigada Križevci (dio), 16. topničko-raketna brigada Bjelovar (dio), 1. domobranska pukovnija Zagreb, 12. domobranska pukovnija Petrinja, 17. domo-

branska pukovnija Sunja, 20. domobranska pukovnija Glina, 21. domobranska pukovnija, 140. domobranska pukovnija Jastrebarsko, 1. riječni zdrug Sisak, 5. protuoklopni topničko-ratni divizijun Zagreb, 6. topnički divizijun Sisak, 8. haubičko-topnički divizijun Zagreb, 31. inženjerijska bojna Zabok, 36. inženjerijsko-pontonjerski bataljun, 67. bojna Vojne policije Zagreb, 252. satnija veze Velika Buna, 262. izvidničko-diverzantska satnija Zagreb, 303. logistička baza Zagreb.

ZBORNO PODRUČJE KARLOVAC: 14. domobranska pukovnija Slunj, 110. domobranska pukovnija Karlovac, 137. domobranska pukovnija Duga Resa, 143. domobranska pukovnija Ogulin, 16. topničko-raketna brigada Bjelovar (dio), 33. inženjerijska brigada Zagreb (dio), 99. brigada Zagreb, 104. brigada Varaždin, 148. brigada Zagreb - Trnje (dio), 149. brigada Zagreb - Trešnjevka (dio), 202. topničko-raketna brigada protuzračne obrane Zagreb (dio), 7. protuoklopni topničko-raketni divizijun Karlovac, 10. topnički divizijun, 13. protuoklopni topničko-raketni

divizijun Koprivnica, 18. topnički divizijun Varaždin (dio), 38. inženjerijsko-pontonjerski bataljun, 70. satnija Vojne policije Karlovac, 266. izvidničko-diverzantska satnija Karlovac, tenkovska satnija Bjelovar, 265. satnija veze Karlovac, 506. mješovita satnija atomsko-biološko-kemijske obrane, 304. logistička baza.

ZBORNO PODRUČJE GOSPIĆ: 1. gardijska brigada Karlovac, 9. gardijska brigada Gospić, 111. brigada Rijeka, 119. brigada Pula, 128. brigada Rijeka, 150. brigada Zagreb - Črnomerec, 203. topničko-raketna brigada protuzračne obrane Rijeka, 8. domobranska pukovnija Rijeka, 118. domobranska pukovnija Gospić, 133. domobranska pukovnija Otočac, 138. domobranska pukovnija Delnice, 154. domobranska pukovnija Pazin, 9. protuoklopni topničko-raketni divizijun Rijeka, 12. topnički divizijun Rijeka, 35. inženjerijska bojna Pula, 71. bojna Vojne policije Rijeka, 50. bojna radiološko-biološko-kemijske obrane Zagreb (dio), 253. satnija veze Gospić, 263. izvidničko-diverzantska satnija Gospić ili Pula, izvidničko-diverzantska satnija

Glavnog stožera Hrvatske vojske Zagreb, 305. logistička baza Rijeka.

ZBORNO PODRUČJE SPLIT:

4. gardijska brigada Split, 7. gardijska brigada Varaždin, 1. hrvatski gardijski zdrug Zagreb, 81. gardijska bojna Virovitica, 2. bojna 9. gardijske brigade Zadar, 112. brigada Zadar, 113. brigada Šibenik, 144. brigada Sesvete, 204. topničko-raketna brigada protuzračne obrane Split, 6. domobranska pukovnija Split, 7. domobranska pukovnija Zadar, 15. domobranska pukovnija Šibenik, 126. domobranska pukovnija Sinj, 134. domobranska pukovnija Biograd, 142. domobranska pukovnija Drniš, 11. protuoklopni topničko-raketni divizijun Zadar, 14. topnički divizijun Šibenik, 20. haubički divizijun Split, 40. inženjerijska bojna Split, 72. bojna Vojne policije Split, 254. satnija veze Split, 264. izvidničko-diverzantska satnija Split, 306. logistička baza Split, 307. logistička baza Zadar.

OSTALE SNAGE:

Specijalne postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova iz raznih policijskih uprava, 40. pukovnija veze Zagreb.

➤ ŽIVOT SU DALI ZA DOMOVINU

NEKA IM JE VJEČNA HVALA HVALA I SLAVA... I

Stirajte od serca vsak oblak plahosti, vazmite na se šeit batrivosti, draže nam budi glas, ime, poštenje neg hip, magnutje, sramotno živlenje; navik on živi, ki zgine pošteno

POGINULI:

GORAN HORŽIĆ

KREŠO ŠMINTIĆ

STJEPAN GAJŠEK

GORAN JUREN

IVAN KURJANČIĆ

JOSIP MARKIĆ

ĐURO VRBASLIJA

DAMIR ŽUPANIĆ

ĐOKO BABIĆ

TRPIMIR BAKARIĆ

ANTE BALJAK

DONKO BARBIANI

ROBERT BARBIĆ

DUBRAVKO BEČAJ

TOMO BIONDIĆ

GORAN BLAŽIĆ

MILAN BREZAC

DAVOR BREZIĆ

NENAD BUNČIĆ

ZVONKO CAPAN

DAMIR CEGUR

TIHOMIR CINDRIĆ

JADRANKO CUMBAJ

MARKO CUNIĆ

STJEPAN CVETKOVIĆ

ŽELJKO ČAJA

IVAN ČANIĆ

KREŠIMIR ĆATIĆ

GORDAN DELIĆ

STIPE DEVČIĆ

RATKO DJETELIĆ

MIROSLAV DODIGOVIĆ

PETAR DRAKULA

ZVONKO DUBRAVČIĆ

MILOŠ DUJMOVIĆ

RAJKO ĐUKIĆ

JOSIP ENGLERT

NINO FAJDIĆ

DAMIR FRANČINA

ALOJZ FUČEK

BORIS GARMA

JOSIP GLAVINA

PREDRAG GOLUBIĆ

STJEPAN GRAHOVAC

STJEPAN GRGAC

DAVOR GRGINOVIĆ

DARKO HALIĆ

MARIJAN HALIĆ

MATO HERDOMAN

ŽELJKO HORVAT

FRANJO HOUF

IVO HRGA

TOMISLAV HRLE

STJEPAN HRVOJIĆ

DRAGO IVANOVIĆ

JURICA IVKO

OZREN JALŽEČIĆ

MILAN JELIĆ

NIKO JERKOVIĆ

IVAN KAPAC

VLADO KARDAŠ

MILAN KATALINIĆ

BORO KEZIĆ

DARKO KLADIĆ

MLADEN KORICA

DARKO KRAVARŠČAN

IVO KRIŽANAC

STJEPAN KRMELIĆ

DAMIR KUMPAR

ŽELJKO LESKOVAC

DARKO LISAC

VIKTOR LIZATOVIĆ

MARIO LONČAREVIĆ

MIROSLAV LOVREN

DOMINKO LOVRIĆ

PETAR MAČKOVIĆ

PAVO MAJDANDŽIĆ

VEDRAN MALENICA

BORIS MALINARIĆ

DARKO MARGETA

ČEDOMIR MARIN

JOSIP-MIHOVIL MARKOVIĆ

BOŽAN MARTAN

TEO MARTINČIĆ

ANTON MATAIJA

PREDRAG MATANOVIĆ

MIROSLAV MATLEKOVIĆ

MILAN MEDVED

ZDRAVKO MIHALIĆ

MIRKO MILKOVIĆ

NENAD MILOSAVLJEVIĆ

BOŽIDAR MIŠKULIN

DARKO MODRIĆ

DAMIR NEĐERAL

NIKOLA NIKŠIĆ

REUF NOVLJAKOVIĆ

SEAD PJANIĆ

IVICA PLEVANČ

MILIVOJ POGORILIĆ

MLADEN POLOVIĆ

SAŠA RAKIJAŠ

IVAN RONČEVIĆ

DOMAGOJ RUKAVINA

MARTIN SEGEDI

ŽELJKO SEKULA

IVAN SERDAR

ZVONKO SIMON

MILJENKO STANEŠIĆ

RAJKO STARČEVIĆ

DAMIR SUDULIĆ

NEVEN ŠARENIĆ

JOSO ŠARIĆ

STJEPAN ŠAŠKO

MATE ŠAVAR

GORAN ŠINCEK

JOSIP ŠOŠTARIĆ

MILAN ŠPOLJAREVIĆ

ZVONKO ŠTORK

IVAN TOMIĆ

ZLATKO TOMINAC

DRAGAN TOMLJANOVIĆ

PETAR TUKARA

ZORAN TURČIĆ

ZDRAVKO VANJUREK

VLADO VOĆANEC

ŽELJKO VOJVODIĆ

ŽELJKO VRABEC

IVAN VRANIĆ

ZDRAVKO VRANIĆ

IVAN VRBAN

MILAN VUKELIĆ

MIJO ZIJAN

DARKO ZRAKIĆ

VALTER ZUBČIĆ

BRANIMIR ŽUNJIĆ

SENAD ŽUPAN

BRANIMIR ANIĆ

VLADO BEKIĆ

TOMISLAV BINIČKI

ZDENKO BUKOVIČ

JURE CONJAR

STIPAN DUNDOVIĆ

IVAN FURDEK

JOZO ILIJIĆ

JURICA JERČIĆ

IVE KLEPIĆ

IVICA KOVAČIĆ

DRAŽEN KUDUZ

JOSIP MAGDIĆ

ŽELJKO PAUKOVIĆ

ILIJA PERKOVIĆ

IVICA PETRANOVIĆ

IVAN SVALINA

MILAN ŠEBALJ

NIKOLA ŠPEHAR

VIKTOR V NKOVIĆ

MIROSLAV VOĐERA

JOSIP VUKOVIĆ

JOŠKO VULIĆ

PREDRAG ZEKIĆ

MARINKOBARIĆ

IVAN BELEČETIĆ

IVAN FURAČ

JOSIP JAKŠA

ALENKA PELARI

MIJO KEREŽI

IVAN LUKETIĆ

IVAN MATEŠIĆ

VJEKO PECIREP

IVICA PEŠUT

ROBERT VUKOVIĆ

ŽELJKO BLAŽEVIĆ

MLADEN BOŠNJAK

STJEPAN BUKOVAC

BOŽIDAR DODIG

IVAN DŽOLAN

VELIMIR GAŠPARAC

IGOR GUSTOVIĆ

TIHOMIR KLOBUČAR

IVICA LAPUH

JANOŠ MAŠA

VINE MIŠKOVIĆ

IVICA NAGLIĆ

DAVOR OSTOJIĆ

EDUARD PAŠTROVIĆ

IVAN SVRŽNJAK

MIJO TONKOVIĆ

MARKO VULIĆ

DAMIR VUZEM

SULEJMAN ARAPOVIĆ

STJEPAN BIŠĆAN

BOGDAN BOGOVIĆ

IVICA CAR

IVICA CECELJA

ĐURO CONJAR

PEJO ĆOSIĆ

IVO FRLIĆ

IVAN HORVAT

TOMISLAV HORVAT

VLADO KAPAC

JOSIP KARAGA

ĐEVAD KESEROVIĆ

MARIJAN KLANJČIĆ

RADE MAJKIĆ

STANISLAV NIKOLIĆ

DAVORIN PANČIĆ

DARKO PUŠKADIJA

IVAN RADIĆ

JOSIP RENGEL

MLADEN ŠKRBA

NIKOLA ŠPIŠIĆ

MLADEN VESELIĆ

IVAN ZEBIĆ

ZDRAVKO BABOJELIĆ

IVICA BARABA

ŽELJKO BROZOVIĆ

JOŠKO ERAK

VINKO GRŠETIĆ

ŽELJKO SABLJAK

ŽELJKO MILUNIĆ

TOMISLAV RADOŠEVIĆ

PREDRAG RAKIĆ

ZLATKO BENIĆ

BONO IVELJIĆ

RENATO PEZIĆ

LJUBOMIR VUK

IVO KUSTURIN

ZVONKO ROMARIĆ

MLADEN SINJERI

MIROSLAV TEREK

ŽELJKO MARKOVIĆ

IVAN BOROVAC

NIKOLA SUKNAIĆ

STEVO DUJMIĆ

VILKO MARTIŠKOVIĆ

NIKOLA MARENKOVIĆ

MLADEN FILIPOVIĆ

IVAN SREMIĆ

KREŠIMIR ZDELAR

NIKOLA CINDRIĆ

DRAGUTIN IVASIĆ

JOSIP MEŠTROVIĆ

MILAN PETRLIĆ

NESTALI

TIHOMIR KISELJAK

MARIJAN SMOKROVIĆ Ustupilo Ministarstvo hrvatskih branitelja

...U katedralu, kad su teške noći, Na Banov grob zna neka žena doći S teškim križem cijele jedne nacije, A kip joj veli: Majko, audiant reges:; Regnum regno non praescribit leges, I dok je srca, bit će i Kroacije!

Antun Gustav Matoš: Pri svetom kralju