3 minute read
Uloga čovjeka
Ovog šabata, započinjemo ponovo sa Berešit. Osjećaji koji nas obuzimaju kada obnavljamo svoje učenje Tore su dosta kompleksni. S jedne strane, te su priče većini nas poznate. Mnogi od nas učili su ih u školi. Možda su se neki od nas upoznali s njima i u vrtiću. Za neke od nas to su priče koje slušamo svakog šabata u sinagogi. Ako je tako, što bismo još mogli naučiti iz njih?
Može nam se činiti da je čitanje istih tekstova iz godine u godinu prilično dosadno. Pa ipak, istovremeno je sjajno znati da možemo početi iznova. To nas podsjeća na to kako svaku novu godinu, nakon Jom kipura, započinjemo znajući da za sobom ostavljamo prošlu godinu sa svim njenim postignućima i nedostacima te da se usmjeravamo na izgradnju nove i bolje budućnosti za nas.
Advertisement
Slično tome, kada učimo Toru i uvijek iznova čitamo njena poglavlja, naš sadašnji susret sa Hašemovom riječi i način na koji nam je ona otkrivena danas, razlikuje se od onoga što smo otkrili i naučili prethodnih godina. Može biti da u tome leži tajna zašto svake godine obnavljamo ciklus čitanja Tore, počevši od Berešita. Na taj način spoznajemo da možemo imati sasvim nov početak, ne samo u našim osobnim životima s našim obiteljima, već i u učenju Tore.
Parša Berešit fokusira se na izvještaj o stvaranju koje je trajalo šest dana i nakon kojeg je uslijedio šabat. Jedan se izraz osobito često ponavlja u opisu tih šest dana stvaranja: "I Hašem je vidio da je dobro" (taj se izraz koristi na kraju svakog dana stvaranja, osim ponedjeljka). Pa ipak, nakon opisa onoga što se dogodilo u petak, tekst kaže: "I Hašem je vidio sve što je stvorio, i bilo je veoma dobro."
Ako je tako, svijet nije samo dobar. On je veoma dobar. Rabini također objašnjavaju da Tora koristi izraz "veoma dobro" u slučaju petka, zato što time sugerira da su "čovjekove osobine uvećale sve stvoreno, jer su one veoma dobre" Drugim riječima, čitav svijet je dobar, no on sadrži i nešto jedinstveno, a to je čovječanstvo koje, zahvaljujući svojim sposobnostima i kvalitetama, nadmašuje sva druga stvorenja i kao rezultat toga, smatra se "veoma dobrim"
Samo nekoliko stihova kasnije, nailazimo na sljedeće riječi: "A Hašem, Svemogući, rekao je 'nije dobro da čovjek bude sam. Načinit ću mu pomoć kao što je on (ezer k'negdo).'" Ako smo do ovog trena utvrdili da je svijet savršen i da su sva stvorenja dobra, a da je čovjek čak 'veoma dobar', sada shvaćamo da to zapravo nije slučaj. Odjednom, Hašem kaže da jedna stvar u Njegovom svijetu nije dobra –čovjekova samoća.
Na tom mjestu malo zastajemo i to iz dva razloga: Do sada smo vjerovali da je sve bilo dobro, a sada vidimo da nije tako. Štoviše, upravo smo pročitali da je "Hašem stvorio čovjeka na svoju sliku, muško i žensko ih je stvorio." Tekst jasno kaže da je Hašem stvorio i muškarca i ženu, i odmah zatim ih je blagoslovio blagoslovom plodnosti i razmnožavanja, te podređivanja svijeta sebi. Sada, odjednom, otkrivamo da je čovjek stvoren kao usamljeno biće koje uopće nije bilo u tako savršenom stanju, te da mu sada valja pronaći ezer k'negdo.
Neki od naših rabina tumače da kada tekst kaže da ih je "muško i žensko stvorio", to je samo izlaganje principa koji će se materijalizirati tek kasnije u priči. Uistinu, kažu oni, čovjek je stvoren sam, a njegova ezer k'negdo stvorena je kasnije. Zato je, tek nakon što su oboje stvoreni, Hašem rekao da je sve "veoma dobro". Ipak, jednostavno čitanje teksta upućuje na nešto drugo.
Možemo pokušati razumjeti te stihove ovako: opis "veoma dobro" kojim Hašem opisuje svijet koji je stvorio, predstavlja božansku perspektivu. Istina je da je B-g sve stvorio savršenim. Priroda koja obiluje cvijećem, drvećem, pticama i raznim životinjama svih boja, oblika i veličina, nevjerojatno je divna. Ljudi također postaju dio te prirodne raznolikosti i tako dobivaju opis "veoma dobro"
Čovjek je sofisticirano stvorenje sa impresivnim kognitivnim, komunikacijskim, kreativnim i administrativnim vještinama. Možda je čovjekovo zajedništvo sa ženom stvoreno zajedno s njim, kao dio
Za razliku od svih drugih bića, ljudi nisu stvoreni kao muško i žensko samo zato da bi se razmnožavali i punili svijet novim ljudima prirode, sistema u kojem sva bića dolaze u paru. No, za sva druga bića, savršenstvo stvaranja postignuto je u trenutku kada su oni sami stvoreni i kada su primili svoj identitet, dok je za čovjeka stvaranje samo početak.
Čovjekova perspektiva je mnogo drugačija od perspektive ostalih stvorenja. On je zapravo rođen u svijetu koji nije "veoma dobar". To je svijet kojem je potrebno usavršavanje, promjena; svijet u kojem napredak i ono što je stvoreno postavljaju kamen temeljac čovjekovog postojanja. Kako bismo razumjeli čovjekovu ulogu u svijetu, najprije moramo pogledati onu stranu čovječanstva koja "nije dobra". Za razliku od ostatka svijeta koji je svoju svrhu ispunio jednostavnim dolaskom u postojanje, čovjekova uloga započinje onda kada shvati da je rođen u svijetu koji "nije dobar", te da je on ovdje da ga "popravi"
Početak tog "popravljanja" leži u najtemeljnijem dijelu postojanja čovječanstva, a to je zajedništvo između muškarca i žene. Za razliku od svih drugih bića, ljudi nisu stvoreni kao muško i žensko samo zato da bi se razmnožavali i punili svijet novim ljudima koji će održati ljudsku vrstu u postojanju. Čovjek mora graditi obitelj sa ezer k'negdo (pomoći kao što je on). Muškarac i žena zajedno stvaraju novu realnost koja je utemeljena na njihovim različitostima i raspravama. Onaj "ne tako dobar" dio ljudske samoće definira glavni zadatak koji je povjeren čovjeku – objaviti dobrotu kroz izgradnju obitelji, koja je početak gradnje boljeg svijeta.
Prevela Anja Grabar
Rabbi Ephraim Buchwald:
